καιnos

Čim se zgazi, izlazi alkohol iz njega.

Carter Conlon: VRIJEME JE ZA MOLITVU Toliko je ljudi u životu u razdoblju pustinje. Biste li se iznenadili kad bih vam rekao da vas je tamo odvukao Gospodin? U Jeremiji 31, u razdoblju strašne nevolje za narod Božji, prorok piše ove riječi u 2. i 3. retku: "Ovako govori Gospod: 'Narod koji je preživio mač, našao je milost u pustinji, i to baš Izrael, kad sam išao dati mu počinka.' Gospod se odavno pojavio preda mnom govoreći: 'Da, ljubavlju vječnom sam tebe ljubio, stoga sam te blagošću privukao.'" U ovo vrijeme nas je kao naciju odvukao na suho mjesto. Nalazimo se u razdoblju kad je jedina stvar koju možemo činiti vapiti Bogu. Obećao nam je u pustinji dati tu neopisivu milost svoje nazočnosti, snage i spasenja. Vrijeme je za molitvu.

Jevreji u dijaspori su se držali tzv. aleksandrijskog kanona, tj. grčkog prevoda starosaveznih spisa koji je u sebi sadržao i spise kojih nije bilo u jevrejskom kanonu To jednostavno znači da su bili podložniji zastranjivanju pod uticajem okruženja. Sabor u Jamniji je poseban naglasak stavio na činjenicu da spomenuti spisi (Judita, Tobija i drugi) ne nose proročki autoritet (ili ga lažno prisvajaju, kao Baruh). Druga je činjenica bila da ova djela nisu postojala u jevrejskim rukopisima, premda za neka od njih (poput Siraha) znamo da izvorno jesu bila napisana na hebrejskom, ali nisu i sačuvana na hebrejskom. Ova argumentacija svakako je temeljna, ali treba dodati još neke razloge zbog kojih protestanti ne prihvataju apokrifne/deuterokanonske spise. Treba primijetiti da nema svaki spis sve nabrojane probleme, ali opet svaki od njih ima previše nedostataka da bi ga Jevreji i protestanti mogli uvrstiti u kanon: 1) Ne podupire se bogonadahnutost spisa. – Pisci nigdje ne nagovještavaju da prenose Božju autoritativnu poruku; nekad upravo tvrde suprotno. Druga Makabejcima završava nekom vrstom izvinjenja čitaocima; Sirah govori o svojoj knjizi kao prevodu njegovog djeda Ješue, koji se bio našao pozvanim da napiše štogod poučno. U svakom slučaju, to se suprotstavlja autoritativnosti starosaveznih spisa i nimalo ne podsjeća na „riječ Gospodnju“. 2) Istorijske netačnosti. – Ne samo da pisci nisu očevici opisanih događaja, nego je očito da nemaju nikakav istorijski dokument ili predanje na osnovu kojeg grade svoje pripovijedanje. Njihova netačnost katkad može da se nazove otvorenim lažima. Tobija tvrdi da je radio kao upravitelj na Salmanasarovom dvoru, da bi potom iznio podatak „kada Salmanasar umrije, zacari se umjesto njega Senaherib, njegovi sin.“ (Tobija 1:15). No iz istorije znamo da je Salmanasara (V) zamijenio Sargon II (721-705), koji nije bio ni u kakvom srodstvu sa Salmanasarom. Tek Sargona zamjenjuje njegov sin Senaherib. To je nedopušteno velika rupa u sjećanju čovjeka koji sebe naziva neposrednim očevicom. Pisac Judite Nebuhadnezara smješta u Ninivu i proglašava kraljem Asiraca, no iz istorije je poznato da je još Nebuhadnezarov otac Nabopolasar razorio Ninivu i istrijebio Asirce. Istorijskih netačnosti ima i na drugim mjestima, ovo su samo najkarakterističnije. 3) Teološke greške. – Činjenica je da se mnoge teze iz apokrifnih spisa najblaže rečeno ne uklapaju u učenje Starog Saveza, a kasnije ni u Isusovo učenje (koje se temelji na Starom Savezu). Najopštije govoreći, apokrifni/deuterokanonski spisi izlažu već razvijeno judaističko učenje (uz mnoštvo praznovjerica), dakle upravo ono učenje s kojim se tako otvoreno i oštro sukobljavao i sam Isus. Ne mogu se detaljno nabrojati sve pogreške, ali ih je moguće uopšteno podijeliti u nekoliko osnovnih grupa: i) Iskupljenje dobrim djelima, što je temeljno judaističko učenje. Njega nalazimo u Tobija 4:10 gdje se govori o oslobođenju od smrti davanjem milostinje. ii) Monasticizam i asketizam. – Judita (8:4-8) se povukla u osamu nakon smrti svoga muža i postila svim danima osim subote i praznika. Ovakav oštri zakon o postu nespojiv je sa Starim Savezom (i zdravim razumom). iii) Osvetoljubivost. – Judita hvali Simeonov pokolj Sihemljana (1. Mojsijeva 34), iako je jasno da ovo djelo ne nailazi na Božje odobrenje (vidi 1. Mojs. 49:5-7). Upravo suprotno, Bog zahtijeva balans prestupa i kazne (1. Mojsijeva 21:24-25). iv) Laganje. – u Tobija 5:4-13 anđeo Rafael (navodno jedan od svetih anđela) se lažno predstavlja. Judita od Boga praktično traži snagu za laž (9:13). v) Ograničenost spasenja. – Knjiga mudrosti 3:16 uči da se neće spasiti nezakonito rođena djeca, iako u Sudije 11:1 imamo primjer Jeftaja kojega Bog određuje za sudiju. vi) Praznovjerice. – Dovoljno je pročitati kako je Tobit oslijepio (Tobija 2:9-10) od ptičjeg izmeta, ili samo malo dalje (3:8) o zloduhu Asmodeju koji je pobio sedam muževa nesretne Sare i shvatiti o kakvom se praznovjerju radi. vii) Čaranje. – Lijek koji preporučuje anđeo Rafael (koji se inače ne spominje nigdje u Bibliji) u Tobija 6:1-9 jest zapravo čista vradžbina, suprotna jasnoj Božjoj naredbi u 3. Mojs. 19:26. viii) Prepostojanje duše. – Mudrost 8:19-20: „Imao sam dobru dušu, ili bolje: jer bijah dobar ušao sam u tijelo bez ljage“, donosi ideju kojoj nema mjesta u biblijskoj teologiji. ix) Molitva za mrtve. – u 2. Makabejcima 12:42-46 Juda Makabejac prinosi žrtve pokajnice za mrtve vojnike koji su bili potajni idolopoklonici. Ovo je postalo temelj učenja o čistilištu i molitvi za mrtve, iako se ni ovdje ne spominje riječ „čistilište“. x) Fantazija - Daniel u navodnom 13 poglavlju knjige daje kuglicu od smole Zmaju i ovaj se rasprsne - ovu tačku sam ja dodao, by kainos

Prvo, koje je značenje beskvasnog kruha u Svetom pismu, posebno u vezi sa starozavjetnim blagdanom Pashe, koji je usko povezan s Gospodnjom večerom? Značenje ili značaj beskvasnog kruha je dvostruk; Prvo, iz prvenstveno povijesne perspektive, simbolizirao je kruh patnje koji su jeli Izraelci kada su izašli iz egipatskog ropstva, a koji su morali jesti svake godine na blagdan Pashe u spomen na svoje oslobođenje. Očito je ovaj beskvasni kruh bio pomalo gorkog okusa i nije bio najugodnija ili privlačnija hrana. U tom smislu, namjeravao je podsjetiti Izrael na gorčinu njihovog ropstva i patnje pod Egipćanima, toliko da se u Pnz 16,3 ovaj kruh naziva "kruhom patnje". Također, namjeravao je podsjetiti Izrael na brzu prirodu njihovog oslobođenja iz ropstva, egzodus toliko brz da nisu imali ni vremena pripremiti kvasni kruh. Takvo je izravno učenje Pnz 16,3. 16:3: „Sedam dana jedi s njim beskvasni kruh, kruh nevolje, jer si žurno izašao iz zemlje egipatske: da se sjećaš dana kad si izašao iz zemlje egipatske sve dane svoga života.“ Drugo, i najvažnije, beskvasni kruh je u Svetom pismu simbol duhovne čistoće. Kvasac je bio simbol pokvarenosti i nečistoće, a implicitno je odsutnost kvasca podrazumijevala slobodu od nečistoće. Kao što se u fizičkom smislu riječi kvasac stavljen u tijesto za kruh širi po tijestu i na neki način unosi u njega nečistoću (iako ta nečistoća može biti poželjna), tako i u simboličnom smislu: kvasac predstavlja sveprisutni i snažan utjecaj pokvarenosti. Zbog toga je Izraelu bilo izričito zabranjeno ne samo koristiti, već i posjedovati ili doći u dodir s kvascem tijekom svih sedam dana blagdana Pashe, pod kaznom da bude isključen iz zajednice, usp. Izl 12:18-20. Da je prisutnost kvasca značila kvarenje, može se vidjeti dalje iz Izl 23,18, što potvrđuje Izl 34,25: „Ne prinosi krv moje žrtve s kvasnim kruhom.“ Jasno je da se implikacija odnosi na to da će kvasni kruh pokvariti žrtvu. Ovu ideju izravno podržava i sam Krist, jer upozorava svoje učenike u Mt 16,6: „Pazite i čuvajte se kvasca farizejskog i saducejskog.“ Kao što pokazuje 12. stih istog poglavlja, osvrnuo se na njihovu pokvarenu doktrinu i utjecaj. Stoga se možemo složiti s Fairbairnom, koji kaže: „Nema sumnje da je to uglavnom ukazivalo... na svetost u srcu i ponašanju, što je postalo otkupljeni narod Gospodinov - neiskvarena iskrenost i istina koja bi se trebala pojaviti u svemu njihovom ponašanju.“¹ Drugo, je li Krist koristio beskvasni kruh u uspostavljanju Gospodnje večere kao ispunjenje Pashe? Možemo odgovoriti da je bez sumnje to učinio. Kao Židov koji je savršeno poštovao Božji zakon, sigurno je poslušao zapovijed o upotrebi beskvasnog kruha tijekom cijele Pashe. Jednostavno nije moglo biti kvasnog kruha na posljednjoj Pashi u gornjoj sobi. A budući da je Gospodnja večera ustanovljena istovremeno i u izravnoj vezi s tom posljednjom Pashom, nužno slijedi da je beskvasni kruh korišten i pri ustanovljenju sakramenta pričesti. Treće, koliko je važna simbolika sakramenta? Ne treba ni spominjati da je simbolika nužan dio pravog sakramenta; ako se simbolika ukloni, sakrament postaje potpuno besmislen. Doista, simbolika je vrlo važna. Ne, naravno, na način Rima, koji je čini samom sebi svrhom. Ali svakako u smislu odnosa između znaka i označene stvari, simbolika je neophodna. Budući da je sakrament namijenjen prenošenju duhovnih istina Božjem narodu kroz korištenje zemaljskih simbola (usp. Heidelberški katekizam, Pitanje i odgovor 79, Belgijska ispovijest, članak 35), mora postojati što bliže jedinstvo i sklad između simbola i simbolizirane stvari. To će postati jasnije i bit će primijenjeno uskoro. U svjetlu ovih biblijskih činjenica, kakav treba biti naš stav i praksa? Trebamo li mi kao protestantske reformirane crkve koristiti beskvasni kruh u našem obdržavanju sakramenta Gospodnje večere? Vjerujem da bismo trebali, iz tri glavna razloga. Prvi razlog je da bismo trebali ostati što bliže Svetom pismu. Ovo je uvijek dobro načelo kojeg se treba pridržavati u svim pitanjima doktrine i prakse; što smo više biblijski utemeljeni, to smo zdraviji. A to se odnosi i na našu praksu u vezi s Gospodnjom večerom. Ako simbolika Večere uključuje upotrebu beskvasnog kruha, posebno onako kako ga je ustanovio Krist, onda bi to trebala biti i naša praksa. Ne smijemo postati „simbolički“, tj. pridavati previše značaja vanjskim znakovima. Međutim, ne smijemo zanemariti niti podrediti pravilnu i značajnu biblijsku simboliku kada je prisutna. Drugi razlog odnosi se na potrebu očuvanja jedinstva između znaka i označene stvari. Kruh i vino očito su glavni elementi sakramentalne simbolike. Sa značenjem vina vjerojatno smo upoznati. Vino u Svetom pismu simbol je radosti: Psalam 104:15 kaže da Bog daje vino "da razveseli srce čovječje"; Propovjednik 10:19 nam kaže: "Gozba se priređuje za smijeh, a vino veseli." Kruh, s druge strane, (u ovom slučaju beskvasni kruh) simbol je i gorčine i patnje te čistoće i pravednosti. Zašto je Bog odabrao kruh i vino da budu simboli sakramenta? Sigurno mora postojati razlog. Krist kroz sakrament namjerava poučiti i primijeniti na vjernike određene duhovne istine. Što On uči i primjenjuje u jedenju beskvasnog kruha? Uči gorko znanje grijeha i pokvarenosti. Pravilnim samoispitivanjem vjernik poznaje svoje grijehe i prokletstvo koje mu pripada zbog njih; a to znanje nije ugodno, već gorko i neukusno. I kada dođe k stolu Gospodnjem, jede kruh patnje, kruh gorkog znanja i svijesti o svojim grijesima: Ali istovremeno jede kruh čistoće i slobode od krivnje i pokvarenosti, jer je priznao te gorke grijehe i zna da su radi Kristove smrti i uskrsnuća oprošteni. Tada, i samo tada, pije čašu radosti, radost oproštenja svojih grijeha. Tako je kruh uvijek prvi, a vino slijedi, i u sakramentu i u iskustvu kršćanina. Na način gorkog priznanja i ispovijedanja svojih grijeha, i na način duhovne čistoće radi Krista, vjernik je radosno uvjeren da su mu grijesi oprošteni. U tom svjetlu jedenje beskvasnog kruha poprima puno i lijepo značenje djeteta Božjega. Treće, ovo značenje postaje još potpunije i bogatije kada shvatimo da je sakrament odraz Krista za nas. Elementi sakramenta u konačnoj analizi ne upućuju na naše iskustvo, već na Krista. Vino je simbol Njegove krvi, ne samo po boji i prolijevanju, već i po značaju radosti oprosta koja se nalazi u samoj Kristovoj krvi. A beskvasni kruh ukazuje na Kristovo tijelo, ne samo po tome što je slomljeno ili što je ono što je životni štap i fizički i duhovno, već i po njegovom značaju. Ukazuje nam na gorku patnju koju je Krist pretrpio za nas, čak do te mjere da je dopustio da se njegovo blagoslovljeno tijelo pribije na križ umjesto nas. Također nas ukazuje na veliku istinu Kristove čistoće: On je bio bezgrešan u cijelom svom biću, također i po svom tijelu, jer je bio Bog u tijelu. Onaj koji nije poznavao grijeh postao je grijehom za nas, čak i na način sudjelovanja u gorkom kruhu patnje do smrti. Upotreba beskvasnog kruha: biblijski ispravna, praksa koju je Krist ustanovio i ispunio u svojoj smrti, te iskustvo kršćanina u sudjelovanju u Gospodnjoj večeri. Trebamo li usvojiti ovu praksu? Svakako, istovremeno imajući na umu da je ovo stvar prakse, a ne doktrine, iako je povezana s doktrinom i temelji se na njoj, kao što svaka praksa mora biti. Očito ovo nije pitanje od presudne doktrinarne važnosti, niti je to pitanje duhovnog života ili smrti za kršćanina. Ali to je pitanje praktične biblijske dosljednosti. Stoga nije obavezno, već poželjno; nije nužno, već preporučljivo, usvojiti ovu praksu. Usvojimo mi kao crkve ovu praksu kao kontinuirani dio našeg doprinosa razvoju, praksi i očuvanju reformirane vjere Svetog pisma. Izvor: https://sb.rfpa.org/should-we-use-unleavened-bread-in-the-lords-supper/

Ma sve je to dobro, ali ako neko kaže ja sam spašen i sjedi skrštenih ruku, da čini dobra djela, takav neće biti spašen. Nije samo dovoljno reći ja vjerujem, milost Božja spašava me. Znate one Isusove riječi - kad bijašem gladan, dadoste mi da jedem itd...

> kako u mehovima sačuvati sok da ne okiseli. Nemoguće je da se vremenom ne pokvari, ali je to vreme ipak bilo dovoljno dugo da je ostala pouka da se novo vino ne sipa u stare mehove da se ne odmah pokvarilo. Mi znamo da treba jedan dan soku od grožđa da počne da fermentiše (da se kvari, da kiseli), pa kako onda može dugo da stoji u novim mehovima? Znam da monasi na Svetoj gori sprečavaju fermentaciju tako što kuvaju sok od grožđa dovoljno dugo da od njega dobiju gusti sirup, gde visoka koncentracija šećera sprečava fermentaciju, ili je bar jako dugo odlaže. Svakako su Jevreji znali za tu metodu jer zaista ukus mora biti izopačen da bi se nekome više svidelo ono što je fermentisano u odnosu na ono što nije. Zato je i pojam boljeg vina jeste spomenut povodom Isusovog čuda sa pretvaranjem vode u vino: "Svaki čovek najprije dobro vino iznosi, a kad se opiju onda rđavije; a ti si čuvao dobro vino poslije." (Jovan 2,10) Kada se koristi pojam vina u Svetom pismu taj pojam ima široko značenje i obuhvata sve oblike soka od grožđa i fermentisane i nefermentisane. Pojam vina se odnosio i na alkoholno vino, ali i na pojam nefermentisanog (bezakoholnog) soka od grožđa. Na primerm stih kaže: "Kao kad ko nađe vina u grozdu, pa reče: ne kvari ga jer je blagoslov u njemu ..." (Isaija 65,8) Zapazimo dve činjenice: 1) Vino je već u grozdu, što znači da u ovom kontekstu pojam vina označava nefermentisan sok samog grožđa. 2) Zahtev "Ne kvari ga jer je blagoslov u njemu" pokazuje da se neprevrelo vino smatra blagoslovom, za razliku od prevrelog vina koje predstavlja zlo i prokletstvo, i koje se zato koristi da predstavi prirodu greha: "I ne opijajte se vinom u kome je kurvarstvo." (Efescima 5,18) "Podajte silovito piće onome koji hoće da propadne" (Priče 31,6) "Ne gledaj na vino kad se rumeni, kad u čaši pokazuje lice svoje i upravo iskače. Na posledak će kao zmija ujesti i kao aspida upeći. Oči će tvoje gledati na tuđe žene, i srce će tvoje govoriti opačine." (Price 23,31-33) Pročitali smo opis opijanja alkoholom. Pretpostavimo da je na svadbi u Kani bila opijenost alkoholom sa takvim posledicama. Možda su se pojedine osobe osećale krivim jer su znale sa pomenute Solomunove ukore za opijanje, i čekale su šta će Isus da učini. Hoće li ih ukoriti za pijanstvo? A onda je Isus učinio svoje prvo čudo. Iznenađen, kum je izjavio: "Svaki čovek najprije dobro vino iznosi, a kad se opiju onda rđavije; a ti si čuvao dobro vino poslije." (Jovan 2,10) Da li je Isus pijanim osobama, dao još više alkoholnog vina? Da li je to bio način da se predstavi zivotodavna snaga Njegove bezgrešne krvi koju ce On uskoro proliti za spasenje sveta? Da li je učinjeno čudo - slika vina koje je blagoslov, ili slika vina koje opija kurvarstvom? Sama savest i razum nam govore da je vino koje je Isus stvorio bilo neprevrelo, jer pijanim osobama svakako ne bi trebalo dati jos vise prevrelog vina, niti bi ono bila slika bezgrešne (neiskvarene) Hristove krvi koja je za nas prolivena. Upotrebljen pojam "opiti" je isti pojam (grčki "metuo") koji se koristi i u drugim situacijama kada su ljudi dovoljno popili, a ne kada su bili pijani. Na primer, kada su hrišćani uzimali vino prilikom pričesti (Vidi 1.Korinćanima 11,20-29). Dakle, na svadbi u Kani, Isus je stvorio neprevrelo vino. > Znaci li to , da piti fermentisano vino nije greh , ali da nas pijenjem moze navesti na greh ? Nije greh sam alkohol. No, pijenje alkohola otkriva dva greha: 1) Kršenje Šeste zapovesti - Ne ubij, jer su posledice uzimanja alkohola štetne tako da skraćuju život. Čovek ne mora biti rob poroka da bi kršio ovu zapovest, dovoljno je što otkriva da nema ljubavi prema svom zdravlju. A ako je neko nemaran prema samom sebi, ako nema prave ljubavi prema sebi, kako mu možemo poverovati da voli druge ljude?! 2) Kršenje Prve zapovesti - Nemoj imati drugih bogova osim mene, jer sama potreba čoveka da pije ono što opija otkriva da on ima unutrašnji problem koji na takav način želi lažno da reši. Opijanje osećanjima otkriva da je čovek u biti duhovno isprazan. Istinski srećna osoba ne traži sreću. Istinski duhovno zadovoljena osoba pruža sreću jer je već ima u sebi, u svom duhu, pa nema potrebe da se opija osećanjima. > I na kraju, konzumiranje alkohola nema nikakve veze sa grehom. Greh nastaje kada se (kao i sa bilo čim drugim) pretera i izgube granice. Znači, treba imati meru. Sveto pismo govori o onima koji su “u licemerju laža, žigosanih na svojoj savesti, koji zabranjuju ženiti se, i zapovedaju uzdržavati se od jela koja Bog stvori za jelo sa zahvalnošću vernima i onima koji poznaše istinu.” (1.Timotiju 4,1-4) Ovi ljudi čak totalno sputavaju ispoljavanje želje, ali samom fanatičnom zabranom otkrivaju da grešnu želju za hranom i seksom nisu pobedili, već su je žigosane savesti samo sputali u ispoljavanju. Dakle, greh nije pitanje mere, već motiva srca, bez obzira koliko čovek te želje u praksi izražavao. > Prvo, ubiti i loše se hraniti su dve različite stvari. Ubiti znači nasilno prekinuti život dok je loša ishrana narušavanje zdravlja, ali zdravlje nije život - već predstavlja kvalitet života Biblijski moral se bavi motivima srca, tako da je čovek kriv za nemar prema zdravlju kao da je ubica. Na primer, ko je nemaran prema svom volu pa ga nije sprečio da nanese smrtonosne posledice drugome, kriv je kao ubica, a po tebi nije kriv jer nije nasilno prekinuo ljudski život. Evo vidi: "Ako vo ubode čoveka ili ženu, te umre, da se vo zaspe kamenjem i da se ne jede meso od njega, a gospodar od vola da nije kriv. Ali ako je vo pre bio bodač i gospodar njegov znao za to pa ga nije čuvao, te ubije čoveka ili ženu, vo da se zaspe kamenjem, i gospodar njegov da se pogubi." (2. Mojsijeva 21,28-29) Dakle, ako Sveto pismo kaže "Podajte silovito piće onome koji hoće da propadne..." (Priče 31,4-6) onda je jasno da onaj ko tako čini postaje saučesnik u ubistvu te osobe. > Drugo, uživati u jelu i piću nije "drugi bog". U vreme kada je Jevrejma dat zakon, imati drugoga boga značilo je jednostavno to - imati drugog boga osim Jehove (Jahvea). Mnogo površno. Imati drugog boga znači osloniti se na bilo šta osim Boga u nameru da zadovoljiš žeđ duše. Na primer, ako je osoba proždrljiva, njoj je "bog trbuh" (Filibljanima 3,19). Pismo je vrlo jasno u objašnjenju da je sama želja greh: "Telesna želja, i želja očiju, i ponos života, nije od Oca, nego je od ovog sveta." (1.Jovanova 2,16) "Telu ne ugađajte po željama." (Rimljanima 13,14) Jovan Krstitelj je bio nazirej, pa je kao takav trebao da pokaže primer uzdržanja u jelu i piću da bi ukorio rašireni hedonizam. Isus nije držao zabranu koju je imao Jovan kao nazirej, već je jeo i pio, ono što je bilo nazirejima bilo zabranjeno, a fariseji su to koristili da ga predstave da je bio hedonista - proždrljivac i pijanica. U originalu grčkom ne piše da je Isus za sebe rekao da je bio pijanica i proždrljivac već samo piše za sebe da je jeo i pio, a da su fariseji za njega tvrdili nešto drugo, a to je da je bio proždrljivac i pijanica. Dakle, ti ne veruješ Isusovim rečima već farisejskim lažima? Izvor; Miloš Bogdanović

Samo što ti jedni imaju tri biblijska teksta u korist jedne doktrine pa posežu za kršćanskim ocima.

Vi opet počeli o debati koju ste dole započeli o kršćanstvu i islamu. Ovdje je trebala biti tema o Pavlu. Zato sam otvorio forum "Abrahamske Religije"

Svijetli ili dark mode, promijeniti dole lijevo, vidi sliku.

Ok, kako se kanabis može koristiti u zdravstvene svrhe?

Zaželimo dobrodošlicu našem novom članu @tehopo

I ja mislim da se spasenje može izgubiti, zato tagujem našu članicu @biblijska kršćanka da se izjasni.

A koje bi ti knjige Nefi još uvrstio osim ovih poznatih 66 knjiga?

Ne samo muslimani, postoji jedna grupa kršćana, većinom unitarista koji isto osporavaju Pavla i njegovo učenje.

Ako ste se pitali: "Što znači Maranatha?" ili čak tražili njezino dublje značenje u Bibliji, niste sami. To je mala riječ koja nosi ogromnu težinu nade, obećanja i iščekivanja. A ako ste osoba koja uživa u dubokom zaranjanju u složena životna pitanja, pa, ovo je nešto što nećete htjeti propustiti. Iz vlastitog iskustva proučavanja Biblije, otkrio sam da male, naizgled beznačajne riječi raštrkane po Pismu nose najznačajnije poruke. Razumijevanje bogatstva njihovog pravog značenja može dovesti do jače povezanosti s vlastitom vjerom. Maranatha se nalazi u 1. Korinćanima 16:22, gdje je Pavao koristi kao podsjetnik da će Krist ponovno doći. Izvorni aramejski izraz korišten je namjerno jer ne govori o pukoj nadi, već o nepobitnoj sigurnosti. Njegov doslovni prijevod je "Dođi, Gospodine!". Jednostavno, a opet snažno. Preskočite ovo i mogli biste propustiti jednu od najhitnijih molitvi Novog zavjeta, riječ koja bi mogla promijeniti vaše razumijevanje nade, Isusovog povratka i onoga za čime su rani kršćani čeznuli. Provest ću vas kroz značenje riječi Maranatha, odakle leži njezino podrijetlo, njezinu ulogu u ranom kršćanstvu i zašto ju je Pavao odlučio upotrijebiti u svojoj poslanici Korinćanima. Učenje podrijetla: Što znači riječ Maranatha? Prije nego što shvatimo Pavlove motive za umetanje ove male riječi u svoju prvu poslanicu Korinćanima, moramo definirati Maranathu u njezinom književnom kontekstu. Prije svega, moramo priznati jezičnu misteriju koja okružuje aramejski Maranathu. Riječ nije ni grčka ni hebrejska. Zapravo, nalazi se u Kristovom materinjem jeziku. Upravo zato postoje višestruke moguće definicije i teološke rasprave koje se protežu kroz stoljeća. Marana tha - Gospodine naš, dođi! Ovo gledište odgovara tonu ranog kršćanskog bogoslužja, posebno tijekom progona, kada su vjernici žudjeli za Kristovim povratkom i ispravljanjem stvari. Tertulijan, rani crkveni otac, svjedoči o njegovoj upotrebi u ranim oblicima liturgije. Naći ćete ga i u Didacheu, kršćanskom priručniku iz prvog stoljeća, gdje završava pričesne molitve iskrenim "Maranatha". Ovo je danas šire prihvaćeno štivo, posebno u kršćanskom bogoslužju i eshatologiji (učenjima o posljednjim vremenima). Zašto je ovo štivo važno: To je molitva za budućnost, vapaj za Kristov povratak. Odjekuje završni stih Otkrivenja: „Dođi, Gospodine Isuse“ (Otkrivenje 22,20). U liturgiji je „Marana tha“ služio kao nada, molba Bogu da intervenira u slomljenom svijetu. Jezična podrška: „Marana“ (מָרַנָא) = „Gospodin naš“ „tha“ = imperativni glagolski oblik za „dođi“ na aramejskom Sintaktički gledano, ovo je gramatički čisto na aramejskom. Maran atha - Gospodin naš je došao. Ova verzija potpuno mijenja ton; manje je molba, a više pobjednički krik. Potvrđuje Isusovo utjelovljenje i prisutnost, čineći ga izjavom ispunjenog obećanja. To je izjava o dolasku, a ne zahtjev. Zašto je ovo čitanje važno: Bila bi to hrabra tvrdnja suočena s protivljenjem: „Isus je Gospodin i došao je.“ Dobro se uklapa u kontekst misionara prvog stoljeća, objavljujući da je Mesija već stigao. Također služi kao granična oznaka: oni koji ispovijedaju „Naš Gospodin je došao“ su unutar vjere; oni koji ne (kao u 1. Korinćanima 16:22) padaju izvan nje. Jezična podrška: „Maran“ = „naš Gospodin“ „atha“ = savršen oblik od „doći“ na aramejskom, tj. „došao je“ Ova konstrukcija također dobro odgovara aramejskoj sintaksi. Oba čitanja su moguća jer najraniji rukopisi nisu uključivali razmake između riječi. Ono što se čini kao gramatička greška otvara duboku teološku napetost: Krist je došao... i još uvijek žudimo da ponovno dođe. Ovdje stvari postaju štreberske (u dobrom smislu). Nedavna studija objavljena u časopisu Journal of Biblical Literature u potpunosti osporava uobičajeno raščlanjivanje riječi, tvrdeći da tradicionalna struktura „Marana tha“ ne odgovara tipičnoj aramejskoj sintaksi. Oni sugeriraju da smo je možda stoljećima krivo čitali, no crkva je ipak prihvatila oba značenja. U svakom slučaju, značenje riječi Maranatha prepuno je nade i poštovanja prema Kristovom dolasku, bez obzira na to kako odlučite podijeliti taj pojam. Dakle, što Maranatha znači u Bibliji? Prvo, Maranatha se izravno (i neprevedeno) pojavljuje u 1. Korinćanima 16:22. Samo to nam nešto govori: Pavao je očekivao da će rani kršćani već znati što to znači. Na kraju dugog i emocionalno nabijenog pisma, Pavao piše korintskoj crkvi: Na prvi pogled, to je uznemirujuće, posebno za završnu izjavu. Ali kada se odmaknemo i pogledamo sve što je Pavao obradio u ovoj poslanici (podjele u crkvi, nemoral, tužbe među vjernicima itd.), ovaj redak odjednom postaje manje izljev bijesa, a više posljednja molba. U ovom kontekstu, Maranatha funkcionira na dvije razine. Prvo, to je otrežnjujući podsjetnik na odgovornost. Pavao povezuje neuspjeh u ljubavi prema Kristu s grčkom riječju anathema (proklet), a odmah nakon toga slijedi "Maranatha", riječ ispunjena eshatološkim iščekivanjem. Implikacija je jasna: Gospodin dolazi. Hoće li se taj povratak primiti s radošću ili strahom ovisi isključivo o nečijem odnosu s Njim. To je upozorenje utemeljeno na ljubavi, koje potiče Korinćane da usklade svoje živote s Gospodinstvom Kristovim. Drugo, Maranatha je izjava nade za vjernike. Unatoč oštrom tonu stiha, Pavao ne završava osudom, već riječju koju su rani kršćani često koristili kao molitvu: "Dođi, Gospodine." Za one koji ljube Gospodina, ovo nije prijetnja već izvor ohrabrenja. Na kraju, Pavlova upotreba riječi Maranatha je slojevita. Ona sadrži napetost samog evanđelja: osudu za one koji odbacuju ljubav i radost za one koji je prihvaćaju. U širem kontekstu, Pavlova upotreba riječi savršeno se uklapa u cjelokupni osjećaj hitne nade Novog zavjeta. Sveto pismo iznova i iznova prikazuje kršćanski život kao život čekanja, aktivnog, sa srcima usmjerenim na obećanje Kristovog povratka (vidi Otkrivenje 22,20: „Dođi, Gospodine Isuse!“). Kršćani vjeruju da žive između dvije stvarnosti: pobjede koju je Isus već izvojevao i potpunog ispunjenja koje tek dolazi. U tom prostoru, Maranatha postaje i pjesma zahvalnosti i bojni poklič za ustrajnost. Ukratko, kada Biblija koristi Maranathu, ona nas izravno upućuje na vremena progona. Izgovarajući „Maranatha“, vjernici su se povezali s nadom da će se Isus vratiti kako bi donio pravdu i obnovu. Maranatha u današnjem kršćanskom krajoliku Ako ste ikada sjedili na bogoslužju i čuli nekoga kako moli „Maranatha“ i pomislili: Čekaj, izgovaramo li još uvijek tu riječ?, niste sami. Zvuči drevno (jer jest), ali je i neobično relevantna. I možda potrebnija nego ikad. Ova mala riječ možda nije u trendu na društvenim mrežama, ali se tiho pojavljuje na mjestima koja su važna: šaputane molitve, tekstovi pjesama, margine dnevnika i srca koja pokušavaju zadržati nadu u umornom svijetu. U današnjem kršćanskom svijetu, dvostruko značenje riječi i dalje snažno pogađa. Jer i mi živimo u toj napetosti. Vjerujemo da je Isus došao spasiti nas i još uvijek vapimo za pravdom, obnovom, iscjeljenjem i mirom. I ponekad je taj vapaj bez riječi. Ponekad je to jednostavno: Maranatha. U krajoliku gdje je kršćanstvo često zapetljano u kulturne ratove, konzumerizam ili performans, Maranatha probija buku. Ne traži pljesak niti se pretvara da sve ima pod kontrolom. To samo priznaje duboku bol da se stvari isprave. To je ono što ga čini tako snažnom duhovnom praksom danas. Izgovaranje Maranathe nas usmjerava. Podsjeća nas o kome se priča radi. Daje nam jezik kada je ciklus vijesti pretežak, kada se naše molitve čine zaglavljenima ili kada se čekanje čini predugim. Kršćanski umjetnici i vođe bogoslužja počeli su ga ponovno uvoditi, ne kao trendovsko oživljavanje starog jezika, već kao podsjetnik u stvarnom vremenu da smo ljudi koji čekaju. Kada kažemo Maranatha, odbijamo vjerovati da je ova slomljena verzija svijeta posljednje poglavlje. Maranatha izgleda kao roditelj koji se moli za zalutalo dijete. Pastor koji propovijeda nadu podijeljenoj kongregaciji. Kršćanski savjetnik koji sjedi s nekim tko je sve izgubio. Maranatha je molitva od jedne riječi izbjeglice, udovice, tjeskobnog, iscrpljenog. To je izjava i molba. Isus je došao. Isus dolazi. Maranatha. Uobičajene zablude o Maranathi Neki misle da Maranatha jednostavno znači "hvala" ili "aleluja". Zvuči sveto i poznato, ali kada se malo detaljnije objasni, većina ljudi nije sasvim sigurna što to zapravo znači. Čak i za one koji su čuli ispravnu definiciju, dublji kontekst i namjera često se izgube u prijevodu. Prvo, za razliku od "aleluje", što znači "hvalite Jahvu", Maranatha se ne odnosi na obožavanje. Radi se o hitnosti. Više je poput vapaja nade i čežnje, nego na izraz slavlja. U svojoj srži, Maranatha je poziv Isusu, govoreći ili "Gospodin naš je došao" ili "Dođi, Gospodine!". Ta je razlika važna. Kada su to rani kršćani izgovorili, molili su da se Isus vrati. Drugim riječima, ova sveta riječ bila je oznaka ljudi pod pritiskom koji se drže nade. Drugo, neki brkaju Maranathu s "Anatemom", koja se pojavljuje u istom stihu, što dovodi do nekih teoloških problema. „Anatema“ znači biti odvojen za uništenje. Ali kontrast je cijela poanta. Pavao kaže: odbaciti Krista znači staviti se izvan blagoslova, a ipak za one koji ga ljube, Gospodin dolazi, a to je dobra vijest. Još jedna uobičajena pogreška je misliti da je Maranatha samo poetski znak, poput „milosti i mira“ ili „blagoslova“. Ali u svom izvornom kontekstu, riječ je podsjećala rane vjernike da je svijet kakav su poznavali privremen, da je Isusov povratak neizbježan i da bi njihovi životi trebali odražavati to očekivanje. Na kraju, neki pretpostavljaju da je Maranatha zastarjela, riječ rezervirana za ranu crkvu ili možda stara himna iz generacije vaših baka i djedova. Ali u svijetu koji se osjeća sve više rascijepljenim i dezorijentiranim, njezina poruka mogla bi biti relevantnija nego ikad. Dakle, ne, Maranatha nije samo vjerski ukras. To je riječ koja još uvijek nosi duhovnu težinu. To je način na koji se molite kada ste umorni, kako stojite kada se bojite, kako se nadate kada se svijet čini mračnim. I još uvijek pripada našim ustima. Završne misli: Što je Maranatha? Ako ste stigli dovde, vjerojatno ste shvatili činjenicu da Maranatha nije izgovor. To je vapaj na razini duše koji jednako pripada modernom svijetu kao i ranoj crkvi. A u vremenu kada se nada može činiti tankom, to je upravo ona vrsta riječi koja nas usidri. Kroz ovaj članak vidjeli smo kako Maranatha živi u toj svetoj napetosti između „već“ i „još ne“. Isus je došao. Taj dio je gotov. Ali mi i dalje žudimo za obnovom. To je ono što je čini tako snažnom: imenuje bol i odgovor u jednom dahu. To je riječ za ono između. Kada je Pavao to napisao na kraju 1. Korinćanima, imenovao je hitnost evanđelja, podsjećajući vjernike da ostanu ukorijenjeni u onome što je najvažnije. Bez obzira zanima li vas povratak Krista, borite li se s teškim stihovima iz Svetog pisma ili se pitate kako drevne molitve još uvijek govore o modernoj boli, aplikacija nudi promišljene, biblijski utemeljene odgovore utemeljene na istini, a ne na trendovima.

O tome kako su završili Isusovi učenici, znaju svi, čak i ovi iz tvoje crkve, to nije nikakva legenda. Nisu mogli ostati u Judeji, jer je bila okupirana od strane Rimljana. To je očito.

Evanđelja su napisana na hebrejskomDubinska proučavanja don Jeana Carmignaca (1914.–1986.) u drugoj polovici XX. stoljeća omogućila su razumjeti kako sinoptička evanđelja imaju svoj hebrejski izvornik, potvrđujući ono što su već neki crkveni otci u svoje vrijeme svjedočili. Međutim, toj se tezi u Crkvi oštro protive uobičajeni sumnjivci. Izvorni jezik evanđeljâ, a osobito sinoptičkih, staro je pitanje, no i dalje vrlo neugodno. Jadni don Jean Carmignac to je iskusio iz prve ruke. Nakon što je puno puta prožvakao jezik takozvanih „Svitaka s Mrtvoga mora“, pronađenih između 1947. i 1956. u selu Qumran, na sjeverozapadnoj obali Mrtvoga mora, Carmignac, koji je imao temeljito znanje hebrejskoga i aramejskoga jezika Isusova vremena, postao je jedan od vodećih stručnjaka za te svitke, toliko da je 1958. odlučio osnovati međunarodni znanstveni časopis Revue de Qumran. Jednoga dana Carmignac je odlučio uzeti Evanđelje po Marku i prevesti ga na hebrejski; ne mogu si svi dopustiti takve hirove, ali Carmignac može. I, na svoje iznenađenje, shvatio je da taj prijevod nije bio toliko složen; naprotiv, nezgrapni i nejasni odlomci u grčkom tekstu na kraju su se potpuno uklopili u hebrejski jezik prvoga stoljeća. Doista, grčki tekst sadržava neobičnosti koje se ne mogu objasniti jednostavnom tvrdnjom da grčki jezik Novoga Zavjeta nije klasični grčki, nego koinḕ-grčki (grčki koji se proširio počevši od četvrtoga stoljeća prije Krista osvajanjima Aleksandra Velikoga). Namjesto toga, to je grčki koji slijedi semitsku skladnju (sintaksu). Ta semitska podstruja u grčkom jeziku Evanđelja može se, prema Carmignacu, objasniti činjenicom da je zapravo riječ o doslovnim prijevodima na grčki tekstova napisanih na hebrejskom. I tu je započela njegova muka. Toj se tezi prigovara da bi bilo dovoljno pretpostaviti da su evanđelja, osobito sinoptička, napisali Židovi koji nisu dobro znali grčki; ili autori koji su pokušali oponašati grčki jezik Septuaginte (Staroga Zavjeta prevedena na grčki). Ali semitska je podloga takva da ne opravdava te dvije hipoteze. Prosječan poznavatelj grčkoga ne bi stavio rečenice koje su problematične na grčkom uz druge na dobrom grčkom. Ali postoji još jedan, još važniji vid: povratni prijevod na hebrejski otkriva aliteracije koje pokazuju semitski izvornik, a koje nasuprot tomu nemaju smisla na grčkom. Primjerice, u Luki 22, 15 („Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke“) nalazimo da je izraz nastao ponavljanjem riječi. Na grčkom glasi: ἐπιθυμίᾳ ἐπεθύμησα / epithymíaͅ epethýmēsa što se može prevesti: čeznućem sam čeznuo; vrlo sam želio; silno sam želio; srčano sam želio; imao sam duboku želju…[1] Čak i latinska Vulgata zadržava tu aliteraciju, koja je sama po sebi strana skladnji latinskoga jezika: desiderio desideravi. Sličan slučaj nalazimo u Mateju 2, 10, gdje je radost mudraca izražena izrazom: „obradovaše se radošću veoma velikom“; to je sasvim uobičajeno na hebrejskom, ali ne i na grčkom [ni na hrvatskom]. Postoje i hebrejski izrazi koji su doslovce prevedeni na grčki, ali bez ikakva značenja na tom jeziku. Najjasniji primjer je Luka 9, 51 („krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu“), koji bi se doslovce trebao prevesti kao: „Isus je uperio lice u Jeruzalem“, gdje „uperiti lice“ znači odlučno odlučiti o nečemu. Čak ni pretpostavka kako je to pokušaj oponašanja grčkoga jezika Septuaginte ne stoji. Kao što je profesor Paolo Sacchi, nekadašnji profesor aramejskoga i hebrejskoga te biblijske filologije na Sveučilištu u Torinu, objasnio „Il Sabatu“ prije trideset godina: Činjenica je da se Carmignaca više vrijeđalo, nego opovrgavalo, te da su njegovi spisi ostali „talac“ Katoličkoga sveučilišta u Parizu, što sprječava njihovu dostupnost i objavljivanje. Poznato je da je najnepopustljivija od svih upravo „znanost“. Ipak, osim dokaza iznutra, iz teksta, koje je iznio Carmignac – i ne samo on – postoje i prilično važni vanjski dokazi. Origen, o kojem izvještava Euzebije Cezarejski, i Jeronim slažu se u potvrđivanju postojanja hebrejskoga Evanđelja po Mateju. Prvi priznaje da je naučio „predaju o četiri Evanđelja“, koja kaže Jeronim dodaje vrlo važan detalj: hebrejski tekst Mateja „još se uvijek čuva u knjižnici u Cezareji, koju je mučenik Pamfil sastavio s najvećom pomnjom. I meni su Nazarećani, koji koriste ovo djelo u Bereji, gradu u Siriji, pružili priliku da ga prepišem“ (De viris illustribus, 3.2). Ukratko, očevidac hebrejskoga „izvornika“ Mateja. Irenej Lionski potvrđuje hebrejsku inačicu onoga što se tradicionalno smatra prvim Evanđeljem i dodaje eksplozivno pojašnjenje: „Tako je Matej među Židovima na njihovu jeziku objavio pisani oblik Evanđelja, dok su u Rimu Petar i Pavao propovijedali Evanđelje i osnivali Crkvu“ (Adversus haereses III, 1.1). Matej nije samo prvi koji je napisao Evanđelje, nego se također navodi da je njegovo objavljivanje već bilo dostupno tijekom godina u kojima su Petar i Pavao propovijedali u Rimu. Što se tiče Marka, ponovo je Euzebije iz Cezareje taj koji prenosi važan navod Papije iz Hijerapolisa: Marko je ovdje predstavljen kao Petrov „tumač“; na grčkom je ἑρμηνευτής/hermēneutḗs, što označava prevoditelja. Stoga je riječ o prijevodu s hebrejskoga (pisanoga ili usmenoga?) Petrova propovijedanja na grčki. Velečasni Carmignac pronalazi više podrške u drevnim svjedočanstvima nego u suvremenim profesorima. Premda je njegova teza zakopana u francuskom svijetu, snažno oživljava u britanskom. Preuzeto sa https://www.vjeraidjela.com/evandelja-su-napisana-na-hebrejskom/

Ako si pročitao prvi post, to je članak od Don Damira, katolički članak. Tena "Ravna Zemlja" je zato stavljena na forum Teorije Zavjere, a ne Biblija i Znanost. Vino alkoholno temu su oživjeli ljudi koji samo na dogmatskim temama žele raspravu, jer o praktičnim temama nemaju što reći. Ima dosta drugih zanimljivih tema na forumu, ali to nikog ne zanima.

Ovo je već provokacija, brišu se svi postovi koji su bez argumenata i vrijeđaju ličnosti.

David Wilkerson: OPROŠTENO NAM JE Isus nam govori: "Zaista, zaista, kažem vam, tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima vječni život. On ne dolazi na sud, već je prešao iz smrti u život" (Iv 5,24). On govori: "Ako vjeruješ u mene, nećeš na sud, nego ćeš preći iz smrti u život." Doista, Pismo nam od korice do korice govori da jednom kad nam Gospodin oprosti grijehe, briše ih iz svog sjećanja. "A ja, ja radi sebe opačine tvoje brišem, i grijeha se tvojih ne spominjem" (Iz 43,25). "Kao maglu rastjerao sam tvoje opačine i grijehe tvoje poput oblaka" (Iz 44,22). "Oprostit ću bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spominjati" (Jer 31,34). "Bit ću milostiv prestupcima njihovim, grijeha se njihovih više neću nikako sjećati" (Heb 8,12). "'Ovo je Savez koji ću sklopiti s njima poslije ovog vremena', veli Gospodin: 'Stavit ću zakone svoje u srca njihova i upisat ću ih u pamet njihovu, a grijeha se njihovih i bezakonja njihovih nipošto neću više sjećati'" (Heb 10,16-17). "Još jednom, imaj milosti za nas! Satri naše opačine, baci na dno mora sve grijehe naše" (Mih 7,19). Tu je obilje dobrih vijesti za svakog kršćanina koji se muči, bori ili nastoji usmrtiti djela svoga tijela u svojoj vlastitoj snazi. Uključuje li to i vas? Koliko ste obećanja dali Bogu samo da biste ih ponovno prekršili? Koliko ste puta pokušavali ugoditi Gospodinu misleći da ćete se borbom uspjeti riješiti svojih požuda i navika samo da biste još jednom podbacili? Evo vaše dobre vijesti iznesene u knjizi Miheja: "Ja, Gospodin, satrt ću sve vaše opačine." Bog nam u ovim odlomcima daje sliku za slikom kako briše naše grijehe iz svog sjećanja. Briše ih i više ih se ne sjeća; pokapa ih na dnu mora; satire ih, što znači, tjera ih na dno i zarobljava. Izaija nam čak govori da Bog uzima naše prijestupe i baca za svoja leđa. "Za leđa si bacio sve moje grijehe" (Iz 38,17). To znači da se Bog više nikada ne osvrće za našim grijesima da bi ih ponovno obznanjivao. Dopustite mi da vas sad pitam: Ako Bog zaboravlja naše grijehe, zašto ih vi i ja ne zaboravljamo? Zašto uvijek dopuštamo đavlu da iskopa neko blato ili mulj iz naše prošlosti i maše nam njime pred očima kad su svi naši grijesi već pokriveni Kristovom krvi? Očišćavajuća i opraštajuća sila Kristove krvi je sveobuhvatna. Ona pokriva čitav naš život!

Što je sa ljudima koji neće okusiti kap alkohola, oni neće nikada uzeti vino koje se poslužuje kod baptista na Gospodnjoj večeri onda. Kvasac je simbol grijeha, kao što se uzima beskvasni kruh, tako treba biti i rod vinove loze bezkvasan. Idi pročitaj malo u vezi Pashe da naučiš.

Da, to je istina, prvi Papa nije bio Petar, nego Jakov, brat Gospodnji, to sam negdje napisao, morat ću da pronađem.

Izgleda da on misli da je pravoslavna crkva jedinstvena, a katolička otpad, kako sam ja razumio.

Znači ti si nabrojao par svetitelja, u stvarni onaj zadnji je ključan što kaže. Hej, kakvi svetitelji, valjda ima vaša crkva nešto kao katolička da ima svoj stav, a ne što je rekao Teofil Efeški. Illaron ti je ovdje na forumu iznio više stavova tvojih svetitelja, ali ti si okrenuo na svoj mlin i citirao tog zadnje, da ga ne tražim svetitelja plus zapadnog oca Augustina i to je to, stav pravoslavne crkve.

David Wilkerson: KAD PODBACE SVA SREDSTVA Vjerovati kad sva sredstva podbace izvanredno ugađa Bogu i najprihvatljivije je. Isus je rekao Tomi: "Jer me vidiš, vjeruješ. Blago onima koji će vjerovati, a da nisu vidjeli" (Iv 20,29). Blago onima koji vjeruju kad nema dokaza odgovora na molitvu – koji vjeruju iznad nade kad sva sredstva podbace. Netko je došao do mjesta beznađa – do kraja nade – do kraja svih sredstava. Ljubljeni je suočen sa smrću i liječnici nemaju nade. Smrt je neizbježna. Nada je nestala. Čudo za koje se molilo ne događa se. Tada dolaze sotonske horde da napadaju um strahom, ljutnjom, teškim pitanjima: "Gdje je sad tvoj Bog? Molio si dok ti suze nisu ponestale. Postio si. Stajao si na obećanjima. Pouzdavao si se." Bogohulne misli uštrcavaju se u vaš um: "Molitva je iznevjerila. Vjera je iznevjerila. Ne diži ruke od Boga, ali mu više ne vjeruj. Ne isplati se!" Čak će i sumnja u postojanje Boga biti uštrcavana u vaš um. Stoljećima su sve to bile sotonske lukavštine i neki od najsvetijih muškaraca i žena koji su bili na ovom svijetu bili su pod takvim demonskim napadima. Ti koji prolaziš kroz dolinu sjena smrtnih čuj ovu riječ: Plakanje će trajati nekoliko mračnih, strašnih noći – a u tom mraku ubrzo ćeš čuti Očev šapat: "S tobom sam. Sada ti ne mogu reći zašto, ali jednoga dana sve će to imati smisla. Vidjet ćeš da je sve to bilo dio mog plana. Nije to slučajno. Što se tebe tiče, nisi podbacio. Čvrsto se drži. Dopusti da te u trenutku tvoje boli zagrlim." Ljubljeni, Bog nikada nije propustio djelovati; on uvijek djeluje u dobroti i ljubavi. Kad sva sredstva podbace, njegova ljubav pobjeđuje. Čvrsto se držite svoje vjere. Čvrsto stojte na njegovoj Riječi. Nema druge nade u ovom svijetu.