καιnos

Dobro nam došao Milane i drago nam je da možemo vjeri razgovarati s vama.

NEKI je čovjek imao dva sina. Rekao je prvom: ‘Sine, idi danas raditi u vinograd.’ On mu je odgovorio: ‘Neću’, ali poslije mu je bilo žao, pa je otišao. Zatim je došao drugom sinu i rekao mu to isto. A on mu je odgovorio: ‘Hoću, oče’, ali nije otišao. Koji je od te dvojice izvršio očevu volju?” Odgovorili su: “Onaj prvi.” Tada im je Isus rekao: “Zaista vam kažem, prije će poreznici i bludnice ući u Božje kraljevstvo nego vi. Matej 21:28-32 ♡ BIBLIJA) Tada je Isus postavio ključno pitanje: tko je izvršio volju Oca?. Odgovor je očigledan: onaj koji je poslušao djelima, a ne riječima. Isus je ovom pričom jasno stavio do znanja da Bog ne mjeri vjeru verbalnim obećanjima, već pravom poslušnošću. Ima ljudi koji svojim ustima govore "da", vjerujem, ali ne žive prema onome što BOG traži od njih. Ipak, postoje i drugi vrsta ljudi koji su bili grešnici (poreznici bludnici .... ) ali kada su shvatili istinu, pokajali su se i poslušali. Zato je Isus rekao prije će poreznici i bludnici ući u Božje Kraljevstvo. Poruka je jasna: Nije dovoljno reći "da vjerujem" i ne činiti ništa za Boga. Istinsko pokajanje se pokazuje djelima, a ne samo lijepim riječima ili pravim odgovorima. Jer na kraju, prava vjera se pokazuje u onome što radimo.

Prvi vatikanski koncil opovrgava sam sebe: Odgovor Ericku Ybarri Dok sam prelazio s katoličanstva na pravoslavlje, shvatio sam da najjači argument protiv papinske nezabludivosti nije zakopan u nejasnim patrističkim citatima. On vrišti iz samog teksta Prvog vatikanskog koncila: papinstvo koje taj dokument proklamira, jednostavno ne postoji. Kad sam prelazio s katoličanstva na pravoslavlje, moja najveća nedoumica bila je to koliko su se argumenti u korist pravoslavlja činili očitima. Argumenti za papinsku nezabludivost i vrhovnu vlast kako ih je definirao Prvi vatikanski koncil („nauk o papinstvu“ u daljnjem tekstu) činili su mi se slabima – toliko slabima da sam pretpostavio kako sam možda slabo istraživao i tako propustio onu „pravu“ apologetiku. Pa ipak, što sam više istraživao, to su mi se katoličke tvrdnje činile manje uvjerljivima. Ovo iskustvo oblikovalo je moj pristup apologetici. Primjerice, katolici poput Ericka Ybarre (poznati američki katolički apologet) brane svoj stav nizom citata i referencama na nejasne povijesne događaje. Mnogi pravoslavni apologeti odgovaraju gospodinu Ybarri tako što se s njim upuštaju u detalje. Vjerujem da je to pogreška. Uz sve dužno poštovanje prema našim katoličkim prijateljima, to njihovom stavu daje previše težine. Paralela: kada progresivci brane transrodnu ideologiju pozivajući se na medicinske autoritete, konzervativci često pokušavaju uzvratiti superiornim znanstvenim argumentima. Ali najjednostavniji odgovor je ujedno i najučinkovitiji: „To nije žena, to je tip u suknji.“ Ulaženje u detalje čini problem diskutabilnim onda kada je savršeno jednostavan. Ne trebaju vam napredne diplome iz biologije ili psihologije da biste odlučili koji WC koristiti. Isto vrijedi i za katoličke tvrdnje o papinstvu. Učenja Prvog vatikanskog koncila očito su pogrešna. Nauk o papinstvu, u teoriji i praksi U nedavnom članku sam istaknuo da katolici proklamiraju papinu nezabludivost unatoč tome što se ne mogu složiti oko toga kada papa govori nezabludivo. Ipak, kako g. Ybarra pokazuje u svom odgovoru, katolički apologeti nisu previše zabrinuti zbog toga. Ne smeta im što papinstvo zapravo ne može riješiti rasprave unutar Crkve. Rado brane nezabludivost/primat kao apstrakciju, teoriju, logičku posljedicu. Ali to nije ono što kaže njihova Crkva. Dogmatska konstitucija Prvog vatikanskog koncila, Pastor Aeternus, predstavlja papinstvo kao „trajnu korist“ za Crkvu. Gasserov relatio, službeno tumačenje Prvog vatikanskog koncila, naziva pape „nepomičnim bedemom vjere“ koji štiti stado od zablude, hrani ga istinom i osigurava da mu „ništa ne nedostaje“. Slično tome, značajna enciklika pape Lava XIII. Satis Cognitum izjavljuje: „Stoga je dužnost sv. Petra podupirati Crkvu i čuvati je u svoj njezinoj snazi i neuništivom jedinstvu.“ Reći da moderni pape nisu prošli ovaj test je blago rečeno. Naprotiv: uzrokovali su ogroman teološki, liturgijski i moralni nered – čak i prema procjeni samih katolika. Sam g. Ybarra nedavno je priznao : „Nikada nisam vidio gore stanje u povijesti Crkve.“ Očito je da nezabludivo i vrhovno papinstvo ne radi svoj posao. A ako sustav ne uspije u praksi, znači da je teorija manjkava. Reći da „prava papinska nezabludivost nikada nije isprobana“ jednako je nesuvislo kao i tvrditi da marksizam „funkcionira u teoriji“. Svugdje, Uvijek, Od Svih? Pastor Aeternus tvrdi da papinska nezabludivost/primat pripada „tradiciji primljenoj od početka“. On govori o nauku o papinstvu kao „jasnom svjedočanstvu“ Svetog pisma, o nečemu što uči Sveto pismo, stalni običaj Crkve i „svi časni oci“. Slično tome, Satis Cognitum: „Stoga se u dekretu Vatikanskog koncila o naravi i autoritetu primata rimskog pape ne iznosi novo mišljenje, već časno i postojano vjerovanje svakog doba.“ To odražava vincentovski kanon, da je istinski nauk ono u što se vjerovalo „svugdje, uvijek i od svih“. Papinska nezabludivost spektakularno pada na ovom testu. Razmotrimo Mt 16, 18 — „Ti si Petar, i na ovoj stijeni…“ Nijedan patristički komentar evanđeoskog teksta ne tumači to kao uspostavljanje papinstva. Većina crkvenih otaca stijenu vidi kao Krista, Petrovu ispovijest vjere ili episkopat. Manjina povezuje „stijenu“ s Petrom osobno; nitko je, međutim, ne povezuje isključivo s Petrovim rimskim nasljednicima. Svjestan sam da su u drugim kontekstima neki teolozi prvog tisućljeća koristili jezik iz Mt 16, 18 u vezi s papom. Pa ipak, isto su činili s rimskim carevima, aleksandrijskim patrijarhom i drugima. To je bio uobičajen način hvaljenja kršćanskih vođa zbog njihove ortodoksnosti, budući da su mislili da se „stijena“ odnosi na Petrovu ispovijest vjere. Možete li zamisliti modernog katoličkog egzegeta koji ne primjećuje da se Mt 16, 18 odnosi na uspostavljanje papinstva? Pa ipak, Rim tvrdi da ima potpuno isto razumijevanje ovog odlomka kao i rana Crkva. Taj nedostatak u formalnoj egzegezi sam po sebi je dokaz da nisu u pravu i da Prvi vatikanski koncil uči pogrešno. Čak i da postoji jedan ili dva primjera, to ne pravi razliku. Još uvijek bismo bili daleko od toga da utvrdimo da je nauk o papinstvu „stalno vjerovanje svakog doba“, utemeljeno „jasnim svjedočanstvom“ Svetog pisma i da su ga naučavali „svi časni oci“. Obred za uspjeh Čak i ako priznamo da je Petar primio jedinstvenu karizmu, katolici bi i dalje morali dokazati: • Karizma nezabludivosti i primata nadživjela je Petra u obliku stalne službe. • Prešla je samo na Petrove nasljednike u Rimu — ne na one u Antiohiji ili Aleksandriji. • Petar je izričito prenio karizmu nezabludivosti/primata na Lina, trajno uspostavljajući papinsku službu u Rimu. Štoviše, morali bi dokazati da je to bilo „stalno uvjerenje svakog doba“. Što, naravno, ne mogu. Pape protiv koncila Pastor Aeternus tvrdi da papa ima primat jurisdikcije nad cijelom Crkvom, s punom moći vladanja u vjeri, moralu, disciplini i upravljanju. Zabranjuje žalbu na papinske presude saborima kao višem autoritetu. Pa ipak, Sedam ekumenskih sabora sazivali su carevi, a ne pape. Pape također nisu nikad predsjedavale. Prvi carigradski sabor (381.) sazvao je rimski car Teodozije bez dopuštenja pape Damaza I. Teodozije je imenovao Melecija Antiohijskog za predsjedatelja, unatoč činjenici da je papa Damaz nekoliko godina ranije “svrgnuo” Melecija. Usput, upravo su na spomenutom Prvom carigradskom saboru četiri obilježja Crkve – jedna, sveta, katolička i apostolska – dodana u Vjerovanje. Jasno je da koncilski oci nisu smatrali nijedno od njih sinonimom za “papinsko”! Kalcedonski sabor (451.) proglasio je da su „Oci… dali privilegije prijestolu starog Rima, jer je to bio carski grad.“ Nema spomena Krista ili sv. Petra. Na Drugom carigradskom saboru (553.), car i biskupi prisilili su papu Vigilija da prisustvuje protiv njegove volje, poništavajući njegovu podršku heretičkom dokumentu Tri poglavlja. Saborski oci inzistirali su da takvi sporovi zahtijevaju bratsku raspravu: „Istina se ne može razjasniti ni na koji drugi način kada se vode rasprave o pitanjima vjere“, upozorili su papu, „budući da je svima potrebna pomoć bližnjega.“ Treći carigradski sabor (680.) anatemizirao je papu Honorija i isključio ga iz Crkve. Papa sv. Lav III. (9. st.) odbacio je pokušaje dodavanja filioque Nicejskom vjerovanju jer je to vjerovanje formulirano na dva ekumenska sabora. Slijedeći Drugi carigradski sabor, papa Lav je istaknuo da su koncilski oci „djelovali na temelju božanskog prosvjetljenja, a ne ljudske mudrosti“. „Daleko bilo od toga da se smatram njima ravnim“, rekao je. Zaključak Zapamtite, Katolička Crkva ne tvrdi da postoje sporadični nagovještaji papinske supremacije u povijesti. Ona proglašava papinsku nezabludivost i primat „stalnim uvjerenjem svakog doba“ – „jasnim svjedočanstvom“ i Svetog pisma i Predaje, u teoriji i praksi. Jasno je da to nije slučaj. Slično tome, Prvi vatikanski koncil kaže da će pape uvijek služiti kao „nepokolebljivi bedemi vjere“ – „stalna korist“ Crkvi. I to je očito pogrešno. Dakle, ne moramo analizirati svaku patrističku frazu ili prijevod. To je definicija razlikovanja šume od drveća. Rimska učenja o papinstvu su sama po sebi očito pogrešna. Dokumenti sami sebe opovrgavaju. Našim katoličkim prijateljima: Žao mi je, ali to je sve što se može reći. Tko ima uši da čuje, neka čuje. Tko nema – Bog vas voli. Michael W. Davis/Savez pravoslavnih novinara – SAD Upoznaj pravoslavljePravoslavna zapažanja o papinskoj nezabludivostiDok sam prelazio s katoličanstva na pravoslavlje, shvatio sam da najjači argument protiv papinske nezabludivosti nije zakopan u nejasnim patrističkim citatima. On vrišti iz samog teksta Prvog vatik…

Često pravoslavni nisu sigurni kako se obratiti nepravoslavnima (tj. rimokatolicima i protestantima). U eri društvenih mreža ponekad nepravoslavni budu šokirani kada im pojedini pravoslavni u raspravama ospore čak i to da su kršćani. Ovo pitanje je posebno hitno za pravoslavne na Zapadu, koji imaju mnogo prijatelja i obitelji koji nisu pravoslavni, pa nažalost može doći do mnogih nesporazuma i konflikata u komunikaciji. Sljedeći savjet dolazi iz pisma koje je o. Serafim Rose napisao katekumenu koji je želio znati kako bi se pravoslavni trebali odnositi prema onima izvan njihove Crkve. „Bio sam sretan što sam primio tvoje pismo – sretan ne zato što si zbunjen pitanjem koje te muči, već zato što tvoj stav otkriva da u istini pravoslavlja kojoj si privučen želiš pronaći mjesta i za ljubavni, suosjećajni stav prema onima izvan pravoslavne vjere. Čvrsto vjerujem da je to doista ono što pravoslavlje uči… Ukratko ću iznijeti ono što smatram stavom pravoslavnih kršćana prema nepravoslavnim kršćanima. 1. Pravoslavlje je Crkva koju je Krist osnovao za spasenje čovječanstva i stoga bismo svojim životom trebali čuvati čistoću njezina učenja i vlastitu vjernost njemu. Samo u Pravoslavnoj Crkvi milost se daje kroz sakramente (većina drugih Crkava čak ni ne tvrdi da imaju sakramente u realnom smislu). Samo Pravoslavna Crkva je Tijelo Kristovo, i ako je spasenje dovoljno teško unutar Pravoslavne Crkve, koliko teže mora biti izvan Crkve! 2. Međutim, nije na nama da definiramo stanje onih koji su izvan Pravoslavne Crkve. Ako Bog želi podariti spasenje nekima koji su kršćani na najbolji način koji znaju, ali bez da ikada poznaju Pravoslavnu Crkvu – to je na Njemu, a ne na nama. Ali kada On to čini, to je izvan normalnog puta koji je uspostavio za spasenje – koji je u Crkvi, kao dijelu Tijela Kristova. Ja sam mogu prihvatiti iskustvo protestanata koji su “ponovno rođeni” u Kristu; upoznao sam ljude koji su potpuno promijenili svoje živote susretom s Kristom i ne mogu poreći njihovo iskustvo samo zato što nisu pravoslavni. Ove ljude nazivam “subjektivnim” ili “početnim” kršćanima. Ali dok se ne sjedine s Pravoslavnom Crkvom, ne mogu imati puninu kršćanstva, ne mogu biti objektivno kršćani kao pripadnici Tijela Kristova i primatelji milosti sakramenata. Mislim da je to razlog zašto među njima ima toliko sekti – oni započinju kršćanski život istinskim obraćenjem Kristu, ali ne mogu nastaviti kršćanski život na pravi način dok se ne sjedine s Pravoslavnom Crkvom, te stoga zamjenjuju crkveno učenje i sakramente vlastitim mišljenjima i subjektivnim iskustvima. O onim kršćanima koji su izvan Pravoslavne Crkve, stoga bih rekao: oni još nemaju punu istinu – možda im jednostavno još nije otkrivena, ili je možda naša krivnja što ne živimo i ne podučavamo pravoslavnu vjeru na način koji oni mogu razumjeti. S takvim ljudima ne možemo biti jedno u vjeri, ali nema razloga zašto bismo ih smatrali potpuno otuđenima ili jednakima poganima (iako ne bismo trebali biti neprijateljski raspoloženi ni prema poganima – ni oni još nisu vidjeli istinu!). Istina je da mnogi nepravoslavni himni sadrže učenje ili barem teološki naglasak koji je pogrešan – posebno ideju da kada je netko “spašen”, ne mora ništa više činiti jer je Krist sve učinio. Ova ideja sprječava ljude da vide istinu pravoslavlja koja naglašava ideju borbe za vlastito spasenje čak i nakon što nam ga je Krist dao, kao što kaže sv. Pavao: Sa strahom i trepetom radite na svom spasenju [Fil 2, 12]. Ali gotovo sve religiozne božićne pjesme su u redu, a pjevaju ih i pravoslavni kršćani u Americi (neke od njih čak i u najstrožim samostanima!). Riječ „heretik“ (kako kažemo u našem članku o o. Dmitriju Dudku) doista se danas prečesto koristi. Ima određeno značenje i funkciju, da razlikuje nova učenja od pravoslavnog učenja; ali malo je nepravoslavnih kršćana danas svjesno „hereze“ i doista nema smisla tako ih nazivati. Na kraju, mislim da je stav oca Dimitrija Dudka ispravan: Na nepravoslavne bismo trebali gledati kao na ljude kojima pravoslavlje još nije otkriveno, kao na ljude koji su potencijalno pravoslavni (kad bismo im samo mi sami dali bolji primjer!). Nema razloga zašto ih ne bismo mogli nazvati kršćanima i zašto ne bismo bili u dobrim odnosima s njima, prepoznajući da nam je zajednička barem vjera u Krista, te zašto ne bismo živjeli s njima u miru, posebno s vlastitim obiteljima. Stav sv. Inocenta prema rimokatolicima u Kaliforniji dobar je primjer za nas. Oštar, polemički stav potreban je samo kada nam nepravoslavni pokušavaju oduzeti stado ili promijeniti našu vjeru.” Upoznaj pravoslavljeJesu li nepravoslavni uopće ‘kršćani’?Često pravoslavni nisu sigurni kako se obratiti nepravoslavnima (tj. rimokatolicima i protestantima). U eri društvenih mreža ponekad nepravoslavni budu šokirani kada im pojedini pravoslavni u raspr…

Protestantski pastor protjeran jer je odbio kleknuti pred kipom sveca Protestantski pastor Mariano Velásquez Martínez doživio je tešku diskriminaciju i progon u meksičkoj saveznoj državi Oaxaca nakon što je iz vjerskih uvjerenja odbio sudjelovati u katoličkom ritualu. Martínez, koji vodi crkvu „Iglesia Camino Nuevo y Vivo“, bio je prisiljen pobjeći iz rodnog mjesta Santiago Malacatepec sa suprugom i malim djetetom. Sukob je eskalirao 15. siječnja tijekom lokalnog festivala. Iako je pastor prihvatio ulogu organizatora pod uvjetom da njegova pomoć bude isključivo materijalna, lokalne su vlasti od njega zahtijevale da zapali svijeće i klekne pred kipom svetog Jakova Apostola. Zbog njegova odbijanja, vlasti su ga zatvorile na pet dana, a potom su ga vezanog izveli pred skupštinu od 180 muškaraca. Tamo je bio prisiljen potpisati dokument o vlastitom izgonu iz zajednice, koji bi se mogao lažno prikazati kao dobrovoljni odlazak. Odvjetnik Porfirio Flores Zúñiga pozvao je državne vlasti da primijene novi Zakon o prisilnom raseljavanju, koji predviđa kaznu do 18 godina zatvora za odgovorne. Organizacija Christian Solidarity Worldwide osudila je ovaj čin kao nečuveno kršenje meksičkog ustava i međunarodnih prava, apelirajući na vladu da konačno osigura vjersku slobodu u zajednicama koje se vode tradicionalnim običajima. Obitelj se trenutno nalazi na sigurnom kod rođaka, čekajući pravnu zaštitu. Novi ŽivotProtestantski pastor protjeran jer je odbio kleknuti pred...Protestantski pastor Mariano Velásquez Martínez doživio je tešku diskriminaciju i progon u meksičkoj saveznoj državi Oaxaca nakon što je iz vjerskih uvjerenja odbio sudjelovati u katoličkom ritualu. M

Krštenje beba ne znači ništa, 99% krštenih beba živi poslije grešno, to je samo tradicija, broj, nešto što se mora ispuniti jer svi rade, jednostavno običaj. Mene je neko krstio, a ja pojma nemam o tome, ustvari sam saznao da je moj kum grešnik, koji ne ide u crkvu. Tek kad sam shvatio kao odrasli, što krštenje znači, kako se pravilno krsti došlo je do promjene života. Kod tradicionalnih crkava sve je mehanički, vrši sakramente, radi to i to, moli se ovako, ne jedi ovo na posne dane, ništa se ne razlikuju od muslimana po tom pitanju. Jednostavno spasenje po djelima i pripadnosti katoličkoj ili pravoslavnoj crkvi. Znači pop neće sahraniti mlado nekršteno dijete, ali će kriminalca sahranit, jer se taj krstio kao beba. Sva sreća pa Bog ne gleda tako, niti sudi tako, pa vi možete one koji podržavaju krštenje odraslih nazivati sto puta hereticima, jereticima i slično. Kada su anabaptisti otkrili da krštenje beba nije ispravno, nisu bili samo mučeni od strane katolika, već i protestanata. Zagrijli bi na vatri kliješta i kidali živo meso, a žene bi bile potapane sa kamenjem u jezerima jer su vjerovali drugačije. Čitao knjigu i čudio se što je sve nazovi kršćanin spreman uraditi jer neko drugačije vjeruje. Obični i ja smo ovdje sektaši, jeretici jer zastupamo biblijsko krštenje. A ovi se uhvatili riječi "dom" i pretpostavljaju da je se poneka beba našla u toj riječi i grade doktrinu. A Ivan krštavahe u Elimu, gdje bijaše puno vode. Danas je dovoljno da ti prospu po glavi malo vode i kršten si, zato je neki pisac i rekao imamo kršćana ko haringi, mislieći na krštenje beba. Neka svako vjeruje kako želi, i tako će uvijek biti, neki će i dalje krstiti bebe, a neki će svjesno dolaziti Bogu i učiniti taj čin, a Bog zna živote svih nas. Zašto ne pišete na drugim temama, uvijek se koljete na doktrinarnim temama, ugledajte se na novog člana Musafirhana, čovjek pametan, piše na drugim temama.

Idi pitaj Trajkovskog što on misli o krštenju beba, pa mi javi ovdje. Može ga se lako naći na facebooku. Slab si njegov učenik, ili tog Dereka Princa, kako se zove, jer imaš dva učitelja.

Ja uvijek kažem za jednu doktrinu treba mnogo stihova. U ovom slučajuju tradicionalne crkve pokušavaju, ili se hvataju da je kršten cijeli dom i nagađaju da je trebalo biti djece. Ne radi se jedna doktrina na osnovu dva stiha, zato krštenje odraslih ima jače argumente. U Bibliji nemamo niti jedan primjer krštenja djeteta. Isus se kao odrasla osoba krstio u Jordanu. Ivan Krstitelj je krstio odrasle osobe u Jordanu. Pavao je u Efezu krstio odrasle ljude. Apostoli su u Jeruzalemu krstili 3000 odraslih ljudi. Riječ krštenje u grčkom jeziku je BAPTIZO i znači G907 Original: βαπτίζω: baptizō uroniti, potopiti, I zato su krštenja bila uvijek tamo gdje je bilo puno vode. Isus je kršten u rijeci Jordanu, stoji da bijaše puno vode. Filip je krstio Etiopljanina u puno vode. Djela 8:38 Zapovjedi da kola stanu pa obojica, Filip i dvoranin, siđoše u vodu te ga Filip krsti. Oni su sišli u vodu. Beba se ne potapa kao čovjek, Rimljani 6:3 Ili zar ne znate: koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. 4 Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života. Beba se škropi, i ona ne paše u ovu sliku krštenja, kao ukopan u smrt, dok odrasli se cijeli potapaju, smrt u vodi, i onda ustaju iz nje, simbol novog života. Znači da sumiramo, nemoguće je Biblijom dokazati krštenje beba, zato treba biti realan i priznati da je tradicija igrala važnu ulogu u vezi ove doktrine, spisi otaca i crkva.

Poglavari jeruzalemskih Crkava rekli su da vjerovanje nekih kršćana u Izrael kao “ispunjenje proročanstava” ugrožava kršćansku prisutnost u Svetoj zemlji. Dana 17. siječnja 2026. patrijarsi i poglavari kršćanskih Crkava Jeruzalema izdali su zajedničku izjavu u kojoj oštro kritiziraju ideologiju “kršćanskog cionizma”, nazivajući je prijetnjom crkvenom zajedništvu i kršćanskoj prisutnosti u Svetoj zemlji. To se navodi u zajedničkoj izjavi patrijarha i poglavara Crkava Jeruzalema. U dokumentu duhovni vođe upozoravaju vjernike da ovaj pokret zavarava njihovo stado i potiče podjele unutar kršćanskih zajednica. Također tvrde da se pokretu pridružuju političke osobe koje u svoje platforme uključuju inicijative koje su štetne za povijesnu kršćansku prisutnost i u Jeruzalemu i diljem Bliskog istoka. „Patrijarsi i poglavari Crkava Svete Zemlje potvrđuju pred vjernicima i pred cijelim svijetom da je Kristovo stado na ovoj zemlji povjereno Apostolskim Crkvama, koje su stoljećima ispunjavale svoju svetu službu s nepokolebljivom vjernošću“, stoji u izjavi. Pozivajući se na riječi apostola Pavla, hijerarsi naglašavaju da je „polaganje prava na vlast izvan crkvenog zajedništva ravno narušavanju jedinstva vjernika i otežavanju pastoralne misije povijesnih Crkava“. Patrijarsi su također izrazili zabrinutost što zagovornici ove ideologije dobivaju službenu podršku na lokalnoj i međunarodnoj razini. „Takvi postupci predstavljaju miješanje u unutarnji život Crkava i nepoštivanje pastoralne odgovornosti povjerene patrijarsima i poglavarima Crkava u Jeruzalemu“, napominje se u tekstu. Hijerarsi su ponovili da predstavljaju kršćane Svete zemlje u pitanjima vjerskog i pastoralnog života. U izjavi se objašnjava da se termin “kršćanski cionizam” odnosi na vjerski i politički pokret, prisutan prvenstveno u evangelističkim krugovima, čiji sljedbenici tumače biblijska proročanstva kao poziv na bezuvjetnu podršku modernoj državi Izrael i njezinim političkim odlukama. Prema jeruzalemskim patrijarsima, ova ideologija zamjenjuje evanđeosko svjedočanstvo političkim ciljevima te ugrožava miran suživot i misiju Crkve u zemlji u kojoj je “naš Gospodin živio, učio, patio i uskrsnuo”. Upoznaj pravoslavljeJeruzalemske Crkve kritiziraju “kršćanski cionizam”U izjavi poglavara jeruzalemskih Crkava se objašnjava da se termin “kršćanski cionizam” odnosi na vjerski i politički pokret, prisutan prvenstveno u evangelističkim krugovima, čiji slje…

Što znači ovaj tekst, objesiviši na drvo? Znači proboden jednim klinom, ekserom ili više?

Pozdravimo našeg novog člana @Newa dobro nam došao

Što zaključuje umjetna intelligencija, kada joj kažeš Subota prije Sinaja "Subota prije Sinaja" (Sabbath before Sinai) odnosi se na biblijsku priču (2. Mojsijeva 16) o tomu kako su Izraelci dobivali manu (hranu) u pustinji, gdje im je Bog zapovjedio da skupljaju dvostruku količinu petkom kako bi se na subotu, dan potpunog odmora, odmorili, što pokazuje da je subota kao dan odmora postojala prije nego što je Zakon dan na gori Sinaj. Ključne točke: Mana u pustinji: Bog je davao manu svaki dan, ali dvostruko više u petak, da bi u subotu bio potpun odmor (Izlazak 16,23). Bog je uspostavio odmor: Bog je time uspostavio subotu kao sveti dan odmora još prije davanja Deset zapovijedi na Sinaju. Moralni zakon: Ovo je viđeno kao potvrda da subota nije samo dio ceremonijalnog, već i nepromjenjivog moralnog Zakona.

Joj sjetih se, danas forum slavi 2 rođendan. Sretan rođendan Forumu koji je tačno prije dvije godine, sjećam se bio je snijeg doveden u postojanje.

Nego @Maki danas je Bogojavljanje, jesi uspio doplivati do časnog krsta?

Vidiš, s tobom se ne slažu i nedjeljari, oni zastupaju nedjelju kao Dan Gospodnji, tako da si usamljena sa tim tvojim gledištem Krist je naša subota. Vidiš da nijedna strana ne prihvaća tvoje gledište. U manjini si.

Evo što kaže portal "Novi Život" zašto je nedjelja da Gospodnji Za kršćane je nedjelja Dan Gospodnji i prvi dan u tjednu, jer je tada naš Gospodin uskrsnuo iz mrtvih. Od stvaranja pa nadalje, narod Božji klanjao se sedmog dana u tjednu. Ovo je bila “uredba o stvaranju” koju je sam Bog Stvoritelj uspostavio s namjerom da Ga slijede njegova stvorenja. Radio je šest dana i počivao sedmi dan te ga nazvao “svetim”. Sedmog dana Bog je završio svoje djelo koje je učinio. Odmarao se sedmi dan od svog rada. Bog je blagoslovio sedmi dan i posvetio ga, jer se onoga dana odmarao od svih djela koja je učinio. (Postanak 2, 2-3) Dan Gospodnji u Starom zavjetu Nakon što je Bog izveo svoj narod iz Egipta i preko Crvenog mora, subota je poprimila još veći značaj kao znak Saveza kojim je Bog posvetio svoj narod. “Reci Izraelcima: Subote moje morate održavati, jer subota je znak između mene i vas od naraštaja do naraštaja, da budete svjesni da vas ja, Jahve, posvećujem.” (Izlazak 31, 13) Subota je također značila da je Bog otkupio svoj narod (Ponovljeni zakon 5, 12-15). Napokon, blagdan Dan pomirenja pao je na subotu (Levitski zakonik 16, 30-31). Toga dana nad njima se izvršavao obred pomirenja da se očiste od svih svojih grijeha te da pred Jahvom budu čisti. Pod savezom s Izraelom (Izlazak 19) subota je bila izuzetno stroga. Izraelci i njihova djeca ne samo da nisu mogli raditi posao, već je trebalo odmarati sve u njihovim domaćinstvima – sluge, stoka, čak i useljenici (Izlazak 20, 10). Bog je čak dao regulatorne zakone o onome što se moglo, a što ne. Na primjer, ako je netko čak izlazio skupljati drva u subotu kako bi zapalio vatru (Brojevi 15, 32-36), trebao je biti pogubljen (Izlazak 31, 14-15). Sva ta strogost bila je dio zakona koji je trebao voditi Izrael prema Isusu Kristu. Tako nam je Zakon bio nadzirateljem sve do Krista da se po vjeri opravdamo. (Galaćanima 3, 24) Nakon Isusove smrti sve se mijenja Kad je Isus prvog dana u tjednu ustao iz mrtvih, stvari su se promijenile. Krist, drugi Adam, “završio je” djelo koje prvi Adam nije uspio učiniti (Rimljanima 5, 12-19). Zbog tog ključnog događaja, Crkva je odredila da je za kršćane pod novim savezom dan štovanja i slavljenja Božje milosti u Isusu Kristu prvi dan u nedjelju: “Od početka svijeta pa do Kristova uskrsnuća, subota je bila posljednji dan u tjednu; i od Kristova uskrsnuća promijenjena je u prvi dan u tjednu, koji se u Svetom pismu naziva Danom Gospodnjim, i nastavlja se do kraja svijeta, kao kršćanska subota.” (Westminstersko vjeroispovijedanje, 21:7) Na ovaj dan se sjećamo i sudjelujemo u slavnoj stvarnosti da smo već ušli u Božji počinak (Matej 11, 28; Hebrejima 4, 10) i da očekujemo iskustvo punoće ovog odmora u vječnosti (Otkrivenje 21-22). Na Dan Gospodnji se okupljamo kao Kristova Crkva te štujemo i uživamo u predviđanju našeg vječnog odmora, a zatim izlazimo u kraljevstvo ovoga svijeta da radimo šest dana. Zašto je onda za kršćane nedjelja, a ne subota Dan Gospodnji? 1. Prvi dan u tjednu bio je dan kada je naš Gospodin uskrsnuo iz mrtvih. Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. (Ivan 20, 1) 2. Prvi dan u tjednu naziva se “dan Gospodnji”. Zanijeh se u duhu u dan Gospodnji i začuh iza sebe jak glas, kao glas trublje. (Otkrivenje 1, 10) 3. Prvi dan bio je dan kada se Duh Sveti izlio na Crkvu (Djela 2, 1-36). 4. Baš kao što je prvog dana stvaranja Bog učinio svjetlo i odvojio ga od tame, okupljamo se prvog dana u tjednu da slavimo svjetlo evanđelja u Isusu Kristu, koji nas je odvojio od tame grijeha. (Ivan 1, 5.9; 3, 19; 8, 12) Od stvaranja do Krista, Božji narod radio je šest dana, a zatim odmarao sedmi dan. Ovo je bila slika kako se raduju vječnom odmoru. S druge strane, od Kristova uskrsnuća, Božji narod odmara se prvog dana i radi sljedećih šest, osvrćući se na dovršeno Kristovo djelo. I veselimo se potpunom ispunjenju ovog odmora. Novi ŽivotZašto je za kršćane nedjelja, a ne subota Dan Gospodnji?Za kršćane je nedjelja Dan Gospodnji i prvi dan u tjednu, jer je tada naš Gospodin uskrsnuo iz mrtvih.

Sad sam se sjetio. Barem kod nas, se djeca donose i posvećuju, kao što je Isus posvećen od starca Šimuna. Da kod nas se radi posvećenje, gdje se dijete posveti, pastor se pomoli za njega itd itd.

Najčešći izgovor je - Ne daj Bože da dijete umre nekršteno. Izdvojio sam ovaj komentar na taj tekst gore, jer objašnjava mnogo toga, evo komentara: Ovo je živa istina, gledajte sahrane popularnih kriminalaca 90-ih godina, popovi im služe sahranu. A dijete nije kršteno, niti je sagriješilo, neće da mu služi opelo. Ljudi nisu glupi, ogorčeni su.

B92.netKrštenje pošlo naopako, roditelji tuže popa: "Beba je bil...Majka deteta koje se krstilo u nedelju u Limasolu, na Kipru, najavila je tužbu protiv sveštenika koji je držao ceremoniju krštenja, jer je bio veoma grub prema bebi.

Rekoh ti, kod baptista, mormona, adventistia, pentekostalaca, evanđeoskih kršćana, Jeh. svjedoka, biblijskih kršćana itd i da hoćeš to da uradiš ne ide, neće pastor to da uradi. Nije to običaj kod njih.

Ti možeš govoriti što hoćeš, pripadnici tradicionalnih crkava, pravoslavci, katolici krste bebe, djecu, dok pripadnici crkava koji imaju Bibliju kao autoritet, krste djecu od 16 pa na nadalje, to je praksa, i ti na to ne možeš utjecati, tako je i tačka. I tu je fokus ove teme koja tako i glasi. Tvoje između naučavanje vrijedi samo za tebe, najbolje isključi se iz teme.

Još jednom, tema je krštenje beba ili odraslih? Beba ne može govoriti, imaju svoga kuma itd. Dijete od 16 godina može donositi odluke, ne miješajte babe i žabe kako kaže robivek.

Sve je započelo izjavom bivše predsjednice, jer je rekla "djeca", i onda se svi uhvatili ove riječi. Pa imaš djecu od 15,16 godina koji su se krstili. Ovdje se govori o bebama ljudi, idi opet kod Trajskovskog i pitaj ga da li oni krste novorođene bebe? Ovo je i naslov teme ili?

Charles S. Price: ČINJENICA DA LJUDI IMAJU POGREŠNO MIŠLJENJE U VEZI S ČINJENICAMA NE MIJENJA ČINJENICE Samo su tri stvari koje s Isusom možete učiniti. Bitno je reći da ga možete prihvatiti, tu stvar odgoditi ili ga odbiti. Svaki od vas učinit će jednu od te tri stvari. Ništa drugo ne možete učiniti. Samo su dva puta. Jedan vodi dolje u pakao, a drugi u nebo. Ali netko kaže: "Ja ne vjerujem u pakao." O, nije važno vjerujete li u to ili ne. Činjenica je da ćete jednoga dana onamo otići. Činjenica da ljudi imaju pogrešno mišljenje o činjenicama ne mijenja činjenice. Unatoč tome što je inteligencija ovoga svijeta i superinteligencija naših teoloških škola odbacila pakao, to ne uzima pakao iz svemira niti ga uzima iz Riječi Božje. Upravo kao što je istina da ste večeras u ovoj zgradi i upravo kao što je istina da večeras postoji nebo, tako postoji i pakao. Riječ Gospodnja tako kaže. Vjerujem to svim svojim srcem. Ljudi ne vole o tome razmišljati, ali on ipak postoji. Staroga su Nou nazivali luđakom dok je na vrhu brda gradio arku. Govorili su mu: "Noa, stari luđače, zašto gradiš arku? Ako želiš graditi lađu, zašto se siđeš dolje na more?" Ismijavali su ga i izrugivali tvrdeći da je to znanstveno besmisleno, ali na kraju Riječ Božja uvijek sama sebe obrani. Pakao nije pripremljen za čovjeka te ako čovjek ode onamo, ode onamo jer želi onamo otići, a ne zato što ga Bog onamo šalje. Ako je čovjek izgubljen, izgubljen je zbog svoga vlastitog htijenja, a ne zato što Bog zahtijeva da bude izgubljen. O, ne!

David Wilkerson: BOŽJA DEFINICIJA VJERE "Apostoli zamoliše Gospodina: 'Daj nam više vjere'" (Lk 17,5). Ljudi koji su tvorili Kristov bliski krug molili su svoga Gospodara nešto važno. Želeći veće razumijevanje značenja i djelovanja vjere, u biti su rekli: "Gospodine, kakvu vrstu vjere želiš od nas? Daj nam otkrivenje onoga što tebi ugađa kako bismo mogli shvatiti vjeru u njezinu punom značenju." Izvana gledano, njihov zahtjev se činio pohvalnim. Međutim, učenici su to molili Isusa jer bili su zbunjeni. U ranijem poglavlju, Krist ih je zbunio rekavši: "Tko je vjeran u najmanjoj stvari, vjeran je i u velikoj … Ako niste bili vjerni u lažnom bogatstvu, tko će vam povjeriti pravo" (Lk 16,10-11). Isus je znao da tijelo njegovih sljedbenika želi izbjeći ono što su smatrali manjim stvarima vjere, zbog toga im je rekao: "Ako ste vjerni u malim stvarima, osnovnim stvarima vjere, bit ćete vjerni i u velikima. Dakle, dokažite svoju pouzdanost u osnovnim zahtjevima vjere. Inače, kako vam se može povjeriti veća mjera?" Ako smo iskreni, priznat ćemo da smo vrlo slični Isusovim učenicima. Mi bismo više voljeli ići ravno do većih stvari vjere, postići onu vrstu vjere koja miče brda. I, poput učenika, često prosuđujemo vjeru vidljivim rezultatima – ogromnim zgradama, velikim mnoštvima, impresivnom prodajom knjiga. Briljantni, pametni ljudi postižu velike stvari za Boga, ali oni neophodno ne predstavljaju Božju definiciju vjere. Uistinu, nikakvo djelo, kako god veliko bilo, nije ni od kakve vrijednosti Gospodinu ako manje, skrivene stvari vjere nisu izvršene. Vjerujete li da vam je Gospodin dao san koji zahtijeva čudo? Jeste li pozvani da načinite korak u novom pravcu koji zahtijeva nadnaravnu vjeru? Važno je razumjeti da Bog često godinama čini pripremu prije nego ispuni viziju koju je usadio u nas. Bog možda govori: "Određeno razdoblje odloži svoje snove i vizije i trudi se mene prisno upoznati. Ostavi svaki skriven grijeh i podredi se Duhu Svetom te ćeš onda vidjeti moju svetu viziju kako se ostvaruje u tvom životu."