Pitanje kako izgleda odnos između dvoje nakon smrti možda je još dublje od pitanja što se uopće događa sa sviješću. Ovdje, dok smo u tijelu, sve veze prolaze kroz posrednike: vidimo lice, čujemo glas, tumačimo govor tijela, osjećamo nečiju energiju, slušamo riječi i pokušavamo razumjeti što se krije iza njih. Nikada zapravo ne dodirujemo drugu osobu izravno, uvijek dodirujemo njezino tijelo. Nikada ne „vidimo“ tuđu svijest, nego samo njezine izraze. Zato su odnosi nerijetko iskrivljeni, nespretni, puni nesporazuma i obrambenih mehanizama.
Ako tijelo više nije tu, taj cijeli sloj signala i šuma otpada. Nakon smrti odnos se ne događa preko očiju, ušiju i mimike, nego izravno između dviju svjesnih osoba. Nema pogrešnog čitanja izraza lica, nema skrivanja iza uloga, nema „nisam to tako mislio“. Druga osoba ti nije ispred, nego ti je prisutna. Ne gledaš više lice, nego vidiš nju. Nema gubitka informacije putem, nema pola izgovorenog, pola prešućenog, pola krivo shvaćenog. Ono što jesi postaje vidljivo, i ono što jest postaje ti jasno.
Najbliže što ovdje znamo je ljubav. Kad nekoga stvarno voliš, ima trenutaka kad ne trebaš riječi: znaš što je ta osoba htjela reći prije nego je išta izgovorila, osjetiš da joj je teško i kad se smije, znaš da je „tu“ i kad je daleko. To je sićušni trag onoga što se događa kad više nema tijela. Razlika je u intenzitetu: ono što je sada deset posto iskustva, tamo postaje sto posto. Čisto prepoznavanje identiteta bez maske.
Zato ljubav nakon smrti više nije emocija koja prolazi kroz hormone i živčani sustav, ona je stanje svijesti. Ne voliš „na daljinu“; po samom identitetu si povezan s drugim.
Ljubav nije kemijski val; to je jedinstvo u kojem drugi istinski jest dobro koje želiš.
Nije „osjećam ljubav“ (što i dalje zvuči kao nešto što se događa u tijelu). Umjesto toga, ti „jesi u ljubavi“, a drugi to odmah doživljava.
Ljubav postaje prirodni jezik bića, a ne samo povremeni nalet osjećaja.
Isto vrijedi i za komunikaciju. Ovdje koristimo riječi, ton glasa, metafore, šutnju… pola toga se izgubi, pola krivo razumije, pola nikad ne izađe na vidjelo. Tamo više nema „slanja poruke“. Umjesto toga postoji neposredno očitovanje istine: drugi zna tvoju namjeru, tvoju stvarnu misao, ono što jesi u dubini, bez namještanja, glume i obrambenih konstrukcija. To nije nasilni upad, jer ego više ne služi kao oklop koji treba čuvati; upravo odsutnost maske doživljava se kao sloboda, a ne kao prijetnja.
Koga brine hoće li se sve to „raspršiti“, hoćeš li bez tijela postati neka bezlična para koja se sipa u sve strane. To ne slijedi. Para i magla se raspršuju jer su fizičke, jer su sastavljene od čestica u prostoru. Svijest nije takva. Svijest je centar iskustva, jedinstvena perspektiva, „ja“ koje zna da jest. Ne možeš se raspasti na komadiće jer nisi sastavljen od komadića. Ne možeš nestati kao oblik u prostoru jer tvoj identitet nije geometrija, već osobnost.
Ovdje odnos ide preko tijela, signala i jezika; tamo ide preko istine i identiteta. Ovdje vidiš tijelo druge osobe; tamo nju. Ovdje je ljubav emocija koja dolazi i odlazi; tamo je stanje bića. Ovdje je komunikacija posredna i ranjiva na nesporazume; tamo je potpuno transparentna. Ovdje nas prostor razdvaja; tamo nema razdvajanja u takvom kontekstu. Ovdje ego skriva; tamo se identitet otkriva.
Nije maglovito, nije prazno, nije dosadno. To je najintenzivniji mogući oblik odnosa, prvi put bez buke, bez maske i bez onoga „šteta što se nismo bolje razumjeli dok smo bili živi“.
1.Iv 4:16 - "I mi upoznasmo i vjerovasmo ljubav, koju Bog ima prema nama. Bog je ljubav, i koji ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog ostaje u njemu."

Najčešće kažemo da nas nakon smrti čeka „bolje stanje“, bez boli, bez ograničenja, čist odnos s Bogom. I onda se pojavi pitanje: ako je to stvarno tako, zašto nas Bog uopće vraća u tijelo? Zašto ponovno forma, struktura, neka vrsta „granice“, ako je čista svijest toliko uzvišena?
Prvi korak je shvatiti da to stanje nakon smrti, koliko god bilo intenzivno i „lakše“ od ovoga što sada živimo, nije kraj priče. To je prijelazna faza. Kao razlika između sna i potpune budnosti, ili trenutka uvida i cijelog života oblikovanog tim uvidom. Svijest bez tijela je stvarna, ali je više potencijal nego punina. Biblija nigdje ne slavi „golu dušu“ kao konačni cilj, već govori o uskrsnuću tijela. Ne da bi nas vratila u slabost, nego da dovrši ono što osoba jest.
2. Kor 5:1-5 - „Jer znamo, da kad se ova zemaljska naša kuća ili šator rastoči, imamo zgradu od Boga, kuću nerukotvorenu, vječnu na nebesima. Jer za tim uzdišemo, želeći obući se u svoj nebeski stan; Samo da se nađemo obučeni, a ne goli! Jer dok smo u ovom šatoru, uzdišemo pritisnuti, jer nećemo da se svučemo, nego da se na to obučemo, tako da život proguta, što je smrtno. A koji nas za to pripravlja, Bog je, koji nam dade zalog Duha.“
Tu dolazimo do važne točke: tjelesnost nije prokletstvo. Nije kazna za grijeh, to je dio originalnog Božjeg „jako je dobro“. Tijelo nije stvoreno kao zatvor za dušu, već kao način da se ljubav, odnos i identitet izgovore do kraja. Mi se ne spašavamo od tijela, nego s tijelom. Naš cilj nije zauvijek plutati kao neka bezoblična svijest, nego biti potpuno utjelovljeni bez truleži, straha i boli.
Rim 8:11 - „A ako li stanuje u vama Duh onoga, koji je uskrsnuo Isusa, onaj, koji je uskrsnuo Isusa Krista od mrtvih, oživjet će i vaša smrtna tjelesa Duhom svojim, koji stanuje u vama.“
Čista svijest može voljeti, razumjeti i biti prisutna, ali ne može pjevati, plesati, stvarati glazbu, graditi gradove, zagrliti drugoga, naslikati sliku ili oblikovati novi svijet. Za sve to treba forma. Treba neki vid tijela. Zato uskrsnuće nije povratak na staro, nego dolazak do onog oblika tijela koji odgovara pročišćenoj svijesti: nepropadljivo, bez boli, bez starenja, ali ipak stvarno tijelo, sposobno za djelovanje. Ono što je ovdje bilo ideja i čežnja, tamo postaje konkretna stvarnost.
U međurazdoblju, nakon smrti, čovjek jest, ali ne čini u fizičkom okviru. Postoji intenzivno, ali ne „radi“ na način na koji sada radimo, stvaramo, mijenjamo svijet. To nije nedostatak, ali nije ni cjelovita stvarnost. Bog nije stvorio čovjeka samo za kontemplaciju, nego za ljubav koja se izražava, za kreativnost koja ostavlja trag, za odnose koji se mogu utjeloviti u gestu, riječ, djelo, zajednicu. Sve to traži neki oblik svijeta i neki oblik tijela.
Zato je bitno razlikovati „čisti ja“ i „puni ja“. Svijest bez tijela jest „ja“, ali više kao jezgra, kao srce identiteta. Uskrsnuće dodaje formu, odnos i djelovanje. Osoba je svijest plus identitet plus mogućnost da se taj identitet izrazi u odnosima i konkretnoj stvarnosti. Uskrslo tijelo upravo to omogućuje: ono ne koči, točnije pojačava. Više nema bolesti, deformacija, neuroza, trauma utisnutih u živčani sustav, ali ostaje mogućnost da budeš netko tko s drugima i s Bogom nešto stvarno živi.
Konačni cilj zato nije bijeg iz materije, nego njezino preobraženje. Biblija ne kaže: Bog će nas jednom napokon izvući iz ove grozne fizičke stvarnosti i zauvijek ćemo plutati u apstraktnoj svjetlosti. Kaže: nova zemlja, novo nebo, novi Jeruzalem, tijela koja su uskrsla, a ne poništena. Grijeh nije materija, grijeh je poremećen odnos. Bog ne uništava stvarnost, iz nje uklanja trulež, nasilje, laž i smrt.
Ako to primijenimo na ljubav, slika postaje još jasnija. U stanju „čiste svijesti“ ljubav je potpuno jasna, čista prisutnost, jedinstvo s Bogom i drugima. U uskrsnuću ljubav dobiva i drugi sloj: može se otpjevati, naslikati, izgraditi, utjeloviti u novi svijet, nove odnose, novu zajednicu. Kao razlika između toga da u sebi čuješ savršenu melodiju i toga da je zaista sviraš pred drugima. Oba su stvarna, ali drugo je punoća.
Najkraće rečeno: postmortalno stanje je iskustvo svijesti, uskrsnuće tijela je dovršena osoba. Bog ne spašava apstraktne „duše“, nego konkretne ljude. Ne želi samo da „negdje jesmo“, nego da budemo ono za što smo stvoreni, bića koja u potpunosti vole, poznaju i djeluju, u svijetu koji više ne propada. Zato nas ne ostavlja u čistoj svijesti kao u nekom međuprostoru, već nas vodi prema danu kad će i naša unutarnja i naša vidljiva stvarnost napokon biti jedno.
Otk 21:1-5 - „I vidjeh nebo novo i zemlju novu; jer prvo nebo i prva zemlja prođoše, i mora više nema. I vidjeh grad sveti, Jerusalem novi, gdje silazi od Boga s neba, pripravljen kao zaručnica, ukrašena zaručniku svojemu. I začuh glas veliki s prijestolja gdje govori: "Evo šatora Božjega među ljudima, i stanovat će s njima, i oni će biti narod njegov, i sam Bog bit će s njima Bog njihov. I otrt će Bog svaku suzu od očiju njihovih, i smrti neće biti više, ni tuge, ni vike, ni boli neće biti više, jer prvo prođe." I reče onaj, koji je sjedio na prijestolju: "Evo sve novo činim." I reče mi: "Napiši, jer su ove riječi vjerne i istinite."“

Ja sam jedno vrijeme koristio himalajsku, onda sam negdje pročitao za tu keltsku, samo u čašu mlake vode dodati malo te soli, i iscijediti pola limuna, i eto ti elektrolita za cijeli dan.

Ova naša obična morska sol, kažu „ništa ne valja“. Treba uzimati keltsku sol, ona „ima više minerala“. Ne, još bolja je himalajska, ona „ima najviše različitih minerala“.
Tako nekako ta gradacija zvuči kao prelazak na višu razinu u videoigri, a ne kao razgovor o običnom začinu.
Sad realno.
Keltska sol ima nešto više magnezija, ali da bi se unijela dnevna doza magnezija trebalo bi pojesti preko 100 grama takve soli. Za neke druge minerale, potreban unos iznosio bi u kilogramima. Ovisno o proizvođačima, potreban unos može biti još veći.
Dalje, himalajska sol navodno ima 81-84 minerala, ali u takvim tragovima da bi se došlo do dnevne doze cinka trebalo bi pojesti preko 100 kilograma soli.
Odnosno, minerali u tim solima postoje samo kemijski, ne nutritivno.
Jedini legitiman razlog je: više mi se sviđa okus druge soli.
Sve ostalo je marketing…

Idalje mi je nejasno šta činjenica da je riječ "Bog" u aramejskom i arapskom jeziku slična zapravo dokazuje. I arapski i aramejski su semitski jeziki i logično je da će riječi biti slične, maltene i iste. I u hebrejskom je riječ za Boga slična: elohim. Imamo taj A/E - L - H korijen riječi. Arapski hrišćani Boga nazivaju Alahom pa ih to ne čini muslimanima. Presvetu Bogorodicu arapski hrišćani nazivaju Umm-alillahi, što znači Majka Alahova tj. Majka Božija.

Prokleti u smislu da je svaki pojedinačni Jevrejin kriv za Hristovu smrt, to svakako ne. Ali definitivno jesu sebi navukli Božiji sud na vrat sa onim riječima "krv Njegova na nas i na našu djecu". Te riječi su označile konačni otpad jevrejskog naroda, makar velike većine istog, od Boga i započele period teških stradanja i muka za taj narod, koji nažalost još nije došao pameti, ali doći će. Sveti apostol Pavle im to obećava.

Ne znam koja je relevantnost ove teme.