καιnos

Evo i AI je sakupio informacije, svugdje možeš naći na netu tu činjenicu Kršćani slave Božić 25. prosinca jer je to datum koji je Crkva izabrala (službeno ga je odredio papa Julije I. u 4. stoljeću) kako bi simbolički zamijenio poganske rimske blagdane povezane sa zimskim solsticijem, poput "Nepobjedivog Sunca" (Sol Invictus), i kako bi Isusa proglasio "Svjetlom svijeta" koje dolazi, a i zbog teoloških izračuna koji su povezivali datum Začeća Isusa (25. ožujka) s rođenjem, pa su devet mjeseci kasnije, 25. prosinca, slavili Njegovo rođenje, iako točni povijesni datum Isusova rođenja nije poznat. Glavni razlozi: Zamjena poganskih blagdana: Najpopularnija teorija je da je 25. prosinca, dan zimskog solsticija i blagdana rođenja "Nepobjedivog Sunca" (Sol Invictus), izabran kako bi se kršćansko slavlje Isusovog rođenja (Svjetla svijeta) postavilo kao primarno i "prekrilo" poganske obrede. Teološki izračun (Teorija "Datum začeća"): Stariji crkveni spisi, poput onih Hipolita Rimskog, sugeriraju da je Isus začet na Blagovijest 25. ožujka. Dodavanjem devet mjeseci od datuma začeća, dolazi se do 25. prosinca kao datuma rođenja. Ova tradicija je nadopunjavala teoriju o solsticiju. Simbolika svjetla: Kršćanstvo je Isusa počelo prikazivati kao svjetlo koje dolazi na najmračniji dan, preuzimajući i nadilazeći značenje solsticija.

Što si mislio time reći iz perspektive Izraelaca, da su oni znali da se Zemlja okreće ili što?

David Wilkerson: VJERA MORA BITI TEMELJENA NA RIJEČI Bog je zabrinut jer je njegov narod uzdrman u svojoj vjeri – i ne pouzdaje se u njega u svojim krizama. Ljubljeni, naš najveći grijeh je da nismo spremni vjerovati mu da će učiniti što je obećao. A to ga sablažnjava više od preljuba, bluda, zloporabe droge i alkohola te bilo kojega drugog grijeha tijela. Njegova Riječ kaže: "Gospodin može izbaviti prave štovatelje iz kušnje" (2 Pt 2,9). "Bog je vjeran i neće dopustiti da budete kušani preko vaših snaga, nego će vam zajedno s kušnjom dati sretan ishod, da je možete podnijeti" (1 Kor 10,13) Ovi redci su ili Radosna vijest ili laž. Ali ako su Radosna vijest, onda moramo stajati na njima. Bog želi da smo u stanju reći: "Gospodine, ako i umrem stojeći na njima dok vjerujem da ćeš me izvesti iz ovoga, onda daj da umrem s vjerom. Živ ili mrtav, tvoj sam." Neka na vas dođu svi vjetrovi i valovi pakla. Neka sve dođe na vas. Naš Gospodin je rekao da je u stanju – i da zna kako vas izbaviti. On želi da vi i ja imamo radost, mir, pobjedu i odmor u svome hodu. On traži muškarce i žene koji će se dići protiv onoga što dolazi u ovo mračno vrijeme, sluge koji će stajati sa spokojstvom i mirom jer Krist stanuje u njima. Bog želi da dođete na takvo mjesto pouzdanja. On želi da se nikada više ne bojite nego da doista počivate u njegovoj snazi i sposobnosti. On zna kako vas izbaviti od svih zamki, kušnji i napasti – budete li se samo pouzdavali u njega.

Lucifer i Sotona. To su dva imena koja se često miješaju u pop kulturi, propovijedima, pa čak i ležernim razgovorima o dobru i zlu. Ako ste odrasli slušajući o ovim likovima, vjerojatno ste pretpostavili da su to samo dvije strane iste medalje: različita imena za ultimativnog negativca. Ali je li to stvarno tako jednostavno? Stvar je u sljedećem: kada malo dublje zaronite, priča postaje puno kompliciranija. Ova imena nisu započela kao zamjenjivi zlikovci. Zapravo, njihovo podrijetlo i značenje bili su predmet stoljetnih rasprava među teolozima, povjesničarima, pa čak i umjetnicima. U ovom ćemo članku razotkriti misterij. Pogledat ćemo odakle potječu ta imena i kako su se tumačila tijekom vremena. Ako ste ovdje kako biste zadovoljili svoju znatiželju, dobili odgovor za svoju vjeru ili jednostavno volite dobru priču o podrijetlu, mi ćemo to učiniti za sve. Je li Sotona bio anđeo: Podrijetlo imena Da bismo razumjeli vezu (ili iskreno, nedostatak iste) između Lucifera i Sotone, prvo moramo vidjeti odakle potječu ta imena. Riječi nose povijesti, a u ovom slučaju te povijesti pričaju dvije vrlo različite priče. Lucifer: Jutarnja zvijezda Samo ime dolazi iz latinskog i prevodi se kao "donositelj svjetlosti" ili "jutarnja zvijezda". Izvorno se koristilo za opis planeta Venere. U rimskoj mitologiji Lucifer uopće nije bio zlokobna figura. Zapravo je bio poetski prikaz Venerinog sjaja i prolazne pojave. Stvari su krenule nabolje kada je ova riječ ušla u Bibliju - točnije u latinski prijevod Vulgate od strane sv. Jeronima. U Izaiji 14:12, odlomak koji opisuje pad babilonskog kralja glasi: Kako si pao s neba, o jutarnja zvijezdo, sine zore! Jeronim je preveo "jutarnja zvijezda" u Lucifer, i odjednom je ime poprimilo tamniji ton. To je počelo biti uobičajeno tijekom stoljeća jer su teolozi reinterpretirali ovaj odlomak kako bi se odnosio na Sotonin pad iz milosti. Ali pričekajte - Izaija uopće nije govorio o vragu. Osuđivao je ponosnog babilonskog vladara. Ime Lucifer kasnije je povezano sa Sotoninom pričom asocijacijom, definitivno ne izvornom namjerom. Sotona: Protivnik Za razliku od Lucifera, Sotonino ime ima hebrejske korijene. Riječ sotona znači "protivnik" ili "optužitelj" i izvorno uopće nije bilo ime - bio je to opis posla. U hebrejskoj Bibliji, ha-satan (doslovno "protivnik") pojavljuje se kao vrsta božanskog tužitelja. Bio je lik u Jobu koji je dovodio u pitanje je li Jobova vjera iskrena ili je samo rezultat Božjih blagoslova. Zanimljivo je da ha-satan u tim ranim tekstovima nije prikazan kao inherentno zao. On je više poput skeptičnog promatrača. On je netko tko je zadužen za testiranje ljudske vjere. Slika Sotone kao potpunog utjelovljenja zla kristalizirala se tek kasnije. Do vremena kada je napisan Novi zavjet, Sotona je postao sinonim za krajnjeg duhovnog neprijatelja, zavodnika i vladara pobunjenog, palog kraljevstva. Dakle, dok se Lucifer i Sotona danas često tretiraju kao jedno te isto, njihova imena i uloge započele su u različitim svjetovima. Jedan je započeo kao poetski klimanje glavom jutarnjoj zvijezdi, drugi kao kozmički protivnik u nebeskoj sudnici. Ali kako su se ove dvije figure stopile u krajnjeg antagonista kojeg danas poznajemo? Biblijski točan đavao: Razjašnjavanje zbrke Kada je riječ o razumijevanju Lucifera i Sotone, velik dio zbrke proizlazi iz načina na koji se spominju (ili ne spominju) u Bibliji. Ako očekujete urednu i čistu priču o toj dvojici kao istom entitetu, pripremite se na iznenađenje. Biblija ima puno toga za reći o obojici, ali ne na način na koji većina ljudi misli. Lucifer: Čudo Biblije s jednim udarcem Vjerovali ili ne, ime "Lucifer" pojavljuje se točno jednom u Bibliji - samo jednom. Naći ćete ga u Izaiji 14:12, gdje prorok govori o padu ponosnog i tlačiteljskog kralja Babilona. U izvornom hebrejskom tekstu uopće se ne spominje "Lucifer". Koristi se hebrejska riječ helel, što se prevodi kao "sjajni" ili "jutarnja zvijezda". Tek u 4. stoljeću, kada je sveti Jeronim preveo Bibliju na latinski, helel je postao "Lucifer". U to vrijeme, ovo nije bilo ime za vraga - bio je to poetski način opisivanja kraljevog pada iz milosti. Dakle, kako je Lucifer na kraju postao viđen kao Sotona? Kasnija kršćanska tumačenja povezala su ovaj odlomak s novozavjetnom idejom o Sotoni koji je izbačen iz raja. S vremenom se ta asocijacija zadržala, a poetski "donositelj svjetla" preoblikovan je u ultimativni simbol pobune i ponosa. Ali izvorno? Lucifer je bio metafora za ljudskog vladara koji je letio preblizu suncu. Sotona: Tužitelj koji je postao zavodnik Za razliku od Lucifera, Sotona je ponavljajuća figura u Bibliji, iako se njegova uloga s vremenom mijenja. U Starom zavjetu, Sotona nije rogata figura koja vlada vatrenim podzemljem. On je više poput nebeskog tužitelja. U Jobu 1:6-12, na primjer, ha-satan ("protivnik") pojavljuje se na Božjem sudu kako bi izazvao Jobovu vjeru. Ne djeluje iz čiste zlobe, već kao iskušavač, netko tko izvršava ulogu unutar Božjeg većeg plana. U Novom zavjetu Sotona preuzima mnogo mračniju i zlokobniju ulogu. On je kušač u pustinji (Matej 4,1-11), varalica i optužitelj čovječanstva. Do ove točke, Sotona je postao utjelovljenje zlih duhova, krajnji neprijatelj Boga i Njegova naroda. I ovdje stvari postaju još slojevitije. Kada Novi zavjet opisuje Sotonin pad, posuđuje slike koje odražavaju drugi drevni tekst: Knjigu o Henoku. U Luki 10,18, Isus kaže: U Otkrivenju 12,7-9, na nebu se odvija epski rat u kojem su zmaj i njegovi anđeli zbačeni. Čini se da se ovi odlomci nadograđuju na teme koje su prvi put predstavljene u Henoku, gdje je skupina pobunjeničkih anđela - poznatih kao Čuvari - zbačena s neba nakon što su prkosili Bogu. Knjiga o Henoku ne imenuje konkretno Sotonu ili Lucifera, ali živopisno pripovijedanje o palim anđelima koji kvare čovječanstvo postavilo je temelje za kasnija kršćanska tumačenja. S vremenom su se te niti iz Enoka, Izaije i Otkrivenja ispreplele, stvarajući sliku Sotone kao palog anđela - ulogu koja nije bila u potpunosti razvijena u najranijim biblijskim tekstovima. Grčki utjecaj: Od protivnika do rogatog vraga Ovdje stvari postaju malo mitološke. Sama Biblija ne opisuje Sotonu kao rogatog, crvenokožnog vraga koji drži vile. Te osobine nisu došle iz Svetog pisma - došle su iz drevnih kulturnih utjecaja, posebno grčke mitologije. Grci su bili duboko fascinirani Podzemljem, kojim je vladao Had, koji nije bio inherentno zao, ali je bio povezan sa smrću, tamom i sudom. S vremenom je slika Hada i njegove domene utjecala na rane prikaze Sotone kako se kršćanstvo širilo u grčko-rimski svijet. Još jedan grčki bog često povezan sa Sotoninom modernom slikom je Pan, nestašno božanstvo divljine, polu-kozje. Pan je često prikazivan s rogovima, razdvojenim kopitima i repom - osobine koje su postale simbol kaosa, požude i iskušenja. Kako se kršćanstvo nastojalo razlikovati od poganskih religija, te su osobine demonizirane (doslovno) i nacijepljene na Sotoninu personu koja se razvijala. Spajanje ovih mitologija s kršćanskom teologijom stvorilo je vizualnu skraćenicu za Sotonu koja je djelovala zastrašujuće i poznato antičkoj publici. Do srednjeg vijeka, umjetnici i pisci snažno su se oslanjali na ovu sliku, učvršćujući rogatog vraga u kolektivnoj mašti. Kako su Lucifer i Sotona postali jedno Ako nam Biblija daje okvir, onda povijest i teologija dodaju završne detalje (neki bi rekli s pretjeranom dozom). Lucifer i Sotona nisu započeli kao isti lik, ali tijekom stoljeća njihovi su se identiteti spojili zahvaljujući kombinaciji teološke interpretacije, kulturnog pripovijedanja i malo srednjovjekovne drame. Rana kršćanska misao: Stvaranje veza U ranim danima kršćanstva, teolozi su radili na stvaranju kohezivnog razumijevanja zla, pobune i kozmičke bitke između dobra i zla. Naravno, počeli su povezivati točke između različitih biblijskih odlomaka. Teolozi poput Origena i svetog Augustina bili su među prvima koji su počeli stvarati veze. Origen je u 3. stoljeću alegorijski interpretirao Izaiju 14. Luciferov pad vidio je kao referencu na Sotoninu pobunu protiv Boga. Do Augustinova dolaska, ta se ideja učvrstila. Lucifer nije bio samo pali kralj, već sam Sotona, izbačen iz neba zbog svog ponosa. Srednjovjekovna drama: Vrag dobiva preobrazbu Ako su rani crkveni oci postavili temelje, srednjovjekovno razdoblje dodalo je posebne efekte. Tijekom tog vremena, priče o Sotoni postale su živopisnije, dramatičnije i, iskreno, strašnije. Srednjovjekovni pisci i umjetnici oslanjali su se na sliku Sotone kao rogatog, vatrenog demona koji vlada paklom. Sjetimo se Danteovog "Pakla", gdje je Sotona prikazan kao groteskna, troglava zvijer zarobljena u ledu, ili "Izgubljenog raja" Johna Miltona, koji Lucifera prikazuje kao tragičnog antijunaka koji predvodi pobunu protiv Boga. Ova djela nisu samo zabavljala. Kao što možemo vidjeti stoljećima kasnije, oblikovala su percepciju javnosti o tome tko je Sotona bio i kako je izgledao. U ovom razdoblju također se pojavila demonologija, gdje su znanstvenici katalogizirali demone i njihove hijerarhije, često ih povezujući s palim anđelima. Granica između Lucifera i Sotone dodatno se zamaglila, jer su obje figure postale simbol konačne pobune protiv Boga. Moderna teologija: Još uvijek se raspravlja Premotamo li unaprijed do danas, pitanje jesu li Lucifer i Sotona isti i dalje izaziva raspravu. Neki teolozi tvrde da je ta povezanost više tradicija nego tekst, ističući da sama Biblija ne povezuje to dvoje izričito. Drugi se drže stoljetnog tumačenja da su Lucifer i Sotona samo dva imena za istog palog anđela. Pop kultura je, naravno, također rekla svoje. Ideja Sotone kao Lucifera duboko je ukorijenjena u našoj kolektivnoj svijesti kroz TV emisije, filmove i društvene mreže. Putovanje od dva odvojena imena do jedne jedinstvene figure svjedoči o tome kako se priče razvijaju tijekom vremena. Biblija nam je dala sirovine, teolozi su povezali točke, a kultura je cijelu stvar pretvorila u priču o pobuni, ponosu i konačnom padu, veću od života. Dok je kršćanstvo uvelike spojilo identitete Lucifera i Sotone, drugi sustavi vjerovanja imaju drugačiji pogled. Na primjer, luciferijanizam, moderna duhovna filozofija, povlači oštru razliku između njih dvoje. U luciferijanskoj misli, Lucifer se smatra simbolom prosvjetljenja, osobne slobode i pobune protiv opresivnih sustava. On predstavlja težnju za znanjem i individualnim osnaživanjem, a ne utjelovljenje zla. Za luciferijance, ime Lucifer vraća se svom izvornom značenju - "donositelj svjetla" ili "jutarnja zvijezda" - i povezano je s izazivanjem autoriteta radi postizanja osobnog rasta. S druge strane, Sotona, kako ga tumače luciferijanci, često je bliže povezan s kršćanskim konceptom zla i arhetipom kušača. Neki Sotonu vide kao potpuno zasebnu silu, dok ga drugi odbacuju kao tvorevinu kršćanske teologije. Dok jedna tradicija pobunu smatra grijehom, druga je može vidjeti kao oslobođenje. Autor: Ana Coteneanu

To su vaša nagađanja da bi se ovaj datum odbranio, džaba kad istorija govori drugačije, da je taj datum uzet iz poganstva, protiv toga ne možeš. Aa zašto npr. ne bi ovo nagađanje koje sam pronašao na facebooku bilo bolje od tvoga?! Evo citiram: Isus nije rođen 25.decembra / 7.januara Isusovo rođenje se uvek približno određuje upoređujući ga sa začećem i rođenjem Jovana Krstitelja. Po Bibliji, Zaharija, Jovanova otac je služio u hramu u periodu koji danas možemo približno smestiti na kraj meseca Šivana što je jun po našem kalendaru. Odmah nakon njegove službe, Elizabeta je začela Jovana. To je važno jer nam daje početnu tačku za računanje vremena. Šest meseci nakon što je Elizabeta začela Jovana, anđeo Gavrilo dolazi Mariji i objavljuje da će začeti Isusa. U tom trenutku Marija odlazi kod Elizabete, svoje rođaku, i ostaje kod nje tri meseca, dok Elizabeta ne rodi Jovana. Dakle, Marija je kod Elizabete bila dok je ova bila u trećem mesecu trudnoće. To nam pomaže da preciznije odredimo početak Marijinog začeća. Ako uračunamo devet meseci trudnoće, Isusovo rođenje pada otprilike šest meseci POSLE Jovanovog rođenja, što je sedmi mesec po jevrejskom kalendaru, Tišri, a po našem kalendaru to odgovara septembru. Ovo se poklapa sa praznikom Senica kada Jevreji dolaze u Jerusalim da slave. To objašnjava i situaciju u Betlehemu: zbog velikog broja ljudi koji je tada putovao na praznik, za Josifa i Mariju nije bilo mesta u gostionici. Još jedan dokaz koji podržava septembar kao vreme Isusovog rođenja su pastiri koji čuvaju stada noću. Luka 2,8 kaže da su bili na otvorenom dok su čuvali stada, što je mnogo verovatnije u ranu jesen nego u hladnom decembru, kada bi noći bile previše hladne za boravak na otvorenom. Takođe, Jovanovo rođenje oko Pashalnog praznika ima i prorocki značaj. Prorok Malahija je najavio dolazak 'Ilije'pre Mesije, a Jovan je upravo taj koji dolazi “pred Mesijom” i priprema put za Isusa. Kada se uračunaju svi ovi podaci, logično je da se Isus rodio šest meseci posle Jovana, što nam daje septembar kao najverovatniji mesec njegovog rođenja. Sve ove činjenice – vremenski raspored Zaharijeve službe, poseta Marije Elizabeti, trajanje trudnoće, praznik Senica i pastiri napolju – zajedno čine vrlo ubedljiv slučaj da Isus nije rođen 25. decembra, već u septembru, u vreme praznika Senica. Da je Isus zaista rođen na početku praznika Senica nalazimo aluziju u Jovanu 1:14: "I Reč postade telo, i napravi SENICU među nama, i gledasmo Njegovu slavu, slavu kao Jedinorodnog od Oca, punu blagodati i istine." ● Hronologija: Začeće Jovana Krstitelja: kraj juna. Trudnoća Elizabete: oko 9 meseci. Dakle, rođenje Jovana je kraj juna + 9 meseci = kraj marta / početak aprila sljedeće godine. Dolazak Gavrila Mariji: anđeo Gavrilo dolazi kada je Elizabeta u šestom mesecu trudnoće. Ako je začeće Jovana kraj juna, 6 meseci trudnoće znači oko decembra. Marija odlazi kod Elizabete: Marija odlazi odmah nakon posete Gavrila i ostaje kod Elizabete tri meseca, dok Elizabeta ne rodi Jovana. Dakle, ako je Gavrilo došao decembra, a Marija ostaje tri meseca kod Elizabete, to znači da Marija boravi kod Elizabete decembar, januar, februar, i Elizabeta rodi Jovana krajem marta / početkom aprila. Začeće Isusa Hrista: anđeo Gavrilo objavljuje Mariji da će začeti Isusa u decembru (po našem računanju). Rođenje Isusa Hrista: 9 meseci kasnije → decembar + 9 meseci = septembar sljedeće godine. Izvor: facebook

Isus nije mogao biti u tom vašem hadu jer je bio pravednik, vidite da niste dobro razumjeli ovaj redak.

Ovo je već alegorijsko tumačenje. Duša koja zgriješi će poginuti, i Otkrivenje 20,9 vatra će ih progutati i to je druga smrt. Zašto sada tumačite ove retke alegorijski, kad je to stvarna smrt, nema ih više. Dao sam komentar na facebooku na reklamu knjige tvog učitelja Aleksandra Trajkovskog, bio je ovdje čitao moj citat u vezi riječi "vječan" i pored očitih dokaza, rekao da se mora biti teolog i tumačiti riječi aionis - vječan. Na njega se nadovezao neki stari pastor Ivan Kukicki tako nekako i vidim spominje isto mene, jer je nekoj sestri rekao na njen komentar - ti tumačiš kao tvoj prijatelj Kainos. Znači tvoj učitelj AT želi da odbrani teoriju kako Bog ljubavi može mučiti ljude u paklu, tako da promovira tu svoju knjigu svugdje. Ja sam odgovorio u vezi riječi aionis, vječan. Eto, sada sam u njihovim krugovima postao poznat.

Kad je Bog udahnuo dah u Adama, to je otišlo u njegovo tijelo. To je životodavna energija od Boga, i onda je Adam postao duša živa, cijela komponenta Dah + tijelo = duša živa.

Rekao sam ja da si ti kršćanski gnostik 😁, čakre, reinkarnacija, energija itd itd.

Korinćanima 15 govori da ćemo dobiti nova tijela. Taj duh predstavlja naš karakter koji izađe iz čovjeka. Salomon govori da se duh vraća Bogu, a ne duša.

Pavle želi reći da je život u njemu. Bog je Adamu udahnuo dah, duh, a ne neku dušu, to je ta razlika.

Pa vidiš da se duša odnosi na cijelog čovjeka, a ne neko svjesno malo duhovno biće. Nemate biblijskih argumenata za takvo što. Ovje Ezekile kaže da se duša može pogubiti, a vi svi velite da je besmrtna. Zar ne vidite u ovom nauku milion nelogičnosti.

Nemoj tako, svojim postupkom učinit ćeš mi forum neaktivnim 😄. Ova tema zasad je najaktualnija. Imamo ovu temu na Biblijskim proročanstva.

Ta je bitka bila stvarnost, a ne neka alegorija. Da li spadaš u liberalne katolike koji prvih 11 poglavlja Postanka smatraju alegorijom?

Rekao je da su jedno, ne jedan. Jedno u mislima, ciljevima, osjećaju itd. I Isus je rekao da smo u duhu jedno s Njim. Jesmo li i mi bogovi onda?!. Taj citat koriste svi da nešto dokažu, ali je nikakav argument u stvari.

A je li taj Marko Efeški kojeg tako često citiraš bio na nebu pa sve zna - kako bestjelesne duše lebde i posjećuju hramove i liječe preko moštiju - da mi je znati gdje u Bibliji stoji ovo sve. Znači Henok i Ilija su po tebi jedini ljudi koji neće morati skakati s neba u grobove, jer ne moraju uskrsnuti, budući da nisu umrli. Što je sa Mojsijem, i on će jadan skakati s neba ponovo u grob, budući da je umro i pokopan. No Biblija kaže da je on uskrsnut sa cijelim tijelom, Juda 9. Isus je rekao da ide pripraviti stanove za učenike, pa kad se vrati da će ih odvesti gore. Mogao im je samo reći, čujte, vidimo se gore kad svaki od vas umre. Reci mi ta duša mala, to je za tebe neko tijelo gore koje uživa u sreći? Opet čudno da u ovu nauku vjeruju samo praoslavci. Mislim da katolici i protestanti vjeruju u pakao odmah nakon smrti.

Jedan od vodećih svjetskih organskih kemičara, James Tour, u nedavnom razgovoru s Tucker Carlson otvoreno je osporio teoriju evolucije, tvrdeći da ona nema čvrsto znanstveno utemeljenje, unatoč onome što se često predstavlja kao “konsenzus” znanstvene zajednice. Tour, koji je rođen u sekularnoj židovskoj obitelji, a kasnije je postao kršćanin, iza sebe ima iznimnu znanstvenu karijeru u području kemije i nanotehnologije te je višestruko proglašavan jednim od najutjecajnijih znanstvenika današnjice. Upravo mu dubinsko poznavanje biokemije, ističe, omogućuje da teoriju evolucije kritizira u samim njezinim temeljima. Prema Touru, znanost je doista promatrala ono što se naziva “mikroevolucijom”, poput prilagodbi bakterija koje postaju otpornije na antibiotike. Međutim, promjene tjelesnih planova – primjerice prijelaz organizma bez kralježnice u organizam s kralježnicom – nikada nisu opažene. “To se nikada ne događa”, naglasio je Tour, dodajući da bi za takve promjene bile potrebne duboke izmjene složenih genetskih mreža. Posebno je istaknuo problem fosilnih dokaza. Iako se često govori o fosilima kao prijelaznim oblicima, stvarni “transformativni” međukoraci, tvrdi Tour, ne postoje. Umjesto toga, nalazimo tzv. kambrijsku eksploziju – naglu pojavu velikog broja složenih oblika života. “Pojavili su se odjednom, kao da je Bog progovorio i stvorio ih”, rekao je. Kemija života Još jedan snažan argument, prema Touru, dolazi iz kemije života. Znanost, tvrdi, još uvijek nije uspjela objasniti kako su u prebiotičkim uvjetima nastali osnovni građevni blokovi života: lipidi, proteini, ugljikohidrati i nukleinske kiseline. “Ne znamo ni kako stvoriti osnovne sastavne dijelove onoga što nas čini živima”, rekao je. U razgovoru je otvorio i osjetljivo pitanje cijene propitivanja evolucije. Zbog potpisivanja jedne pažljivo formulirane izjave koja je dovodila u pitanje dostatnost slučajne mutacije i prirodne selekcije, Tour tvrdi da je godinama bio blokiran u dobivanju istraživačkih sredstava te mu je onemogućen ulazak u Nacionalnu akademiju znanosti. Carlson je zaključio da snažna reakcija na kritiku evolucije možda otkriva dublji problem. “Ako makroevolucija nije odgovor, tada se otvara prostor za Stvoritelja”, rekao je. Tour se s tim složio, dodajući kako mu se mnogi javljaju svjedočeći da su zbog evolucije izgubili vjeru, ali da su je, nakon suočavanja s ovim pitanjima, ponovno pronašli. “Vidjevši da znanost nema sve odgovore, mnogi se vraćaju Bogu”, zaključio je Tour. Izvor: https://www.novizivot.net/vodeci-svjetski-kemicar-odbacio-teoriju-o-evoluciji/

Marija i Josip. Čuli ste njihova imena i vjerojatno ste ih vidjeli u božićnim setovima svakog Božića, kako tiho stoje oko jaslica. Ali zastanite na trenutak i razmislite o njima kao o stvarnim ljudima. Ne o kipovima, ne o likovima iz bajki - samo o dvoje ljudi koji zajedno krstare životom. Njihova priča nije samo o Isusovom rođenju (iako je to očito velika stvar); radi se i o ljubavi. Ne onoj zanesenoj, romantičnoj vrsti ljubavi, već onoj postojanoj, odlučnoj. Onoj koja izdrži kada stvari postanu teške. Djevica Marija bila je tinejdžerica. Josip je bio stolar. Bili su obični ljudi u malom gradu, samo su pokušavali živjeti svoje živote. Tada ih je posjetio anđeo, a zatim je uslijedila čudesna trudnoća. Odjednom su se našli u središtu plana koji će promijeniti cijeli svijet. Nema pritiska, zar ne? A evo i divljeg dijela: rekli su da. Vjerovali su Bogu, vjerovali su jedno drugome i naslonili su se na ono što je moralo biti najintenzivnije razdoblje "novozaručenih" u povijesti. Njihova priča je sirova, kaotična i puna vjere. I nekako, kroz svu neizvjesnost, njihova ljubav ih je održala na okupu. Priča o Mariji i Josipu: Povijesni kontekst Marija i Josip nisu živjeli u nekoj modernoj romantičnoj komediji gdje bi mogli jednostavno povući prstom lijevo ako bi se stvari zakomplicirale. Ne, bili su dio Judeje prvog stoljeća, svijeta s prilično krutim pravilima o braku, obitelji i tko što može raditi. I upozorenje na spojlere: njihova priča nije baš slijedila pravila. U to vrijeme, brak je funkcionirao drugačije. Počinjao je zarukama, koje nisu bile samo "zaručeni smo!" s objavom na Instagramu. Bio je pravno obvezujući. Kao, trebao bi vam razvod da ga prekinete. Marija i Josip bi već bili smatrani mužem i ženom u svojoj zajednici, iako još nisu živjeli zajedno. Samo vjenčanje i useljenje? To je došlo kasnije. Sada, Marija iz Nazareta bila je mlada - većina znanstvenika slaže se da je vjerojatno bila tinejdžerica, što je bilo normalno za to vrijeme. Josip? Bio je stariji, radio je kao stolar, što je u to vrijeme značilo da je bio vješt obrtnik, ne samo popravljao klimave stolice već i gradio kuće, alate, pa čak i brodove. Život nije bio glamurozan, ali je bio stabilan. Vjerojatno su zamišljali prilično normalan zajednički život: naporno raditi, odgajati obitelj i živjeti mirno. Onda je došlo do neočekivanog događaja. Kad se Marija pojavila trudna, to nije bio samo privatni problem - bio je to skandal. U njihovom svijetu, nešto takvo moglo je uništiti ugled, pa čak i dovesti do ozbiljnih posljedica. Ljudi nisu šaputali iza leđa; izravno bi vas prozvali usred grada. Josip je imao puno pravo otići i, iskreno, nitko ga ne bi krivio. Ali umjesto toga, ostao je - nakon male božanske intervencije, naravno. Dakle, evo dvoje običnih ljudi, koji žive u strogom, osuđujućem društvu, a odjednom su dobili zadatak odgojiti Sina Božjega. Mnogo je toga za shvatiti, ali to je i ono što njihovu priču čini tako nevjerojatnom. Nisu došli iz moći ili privilegija. Bili su samo stolar i mlada djevojka koji su rekli da kada je bilo najvažnije. Božanska objava Ovdje stvari postaju zaista zanimljive. Marijin život je vjerojatno bio prilično običan sve do jednog dana - nije bio. Niotkuda se pojavljuje anđeo. I ne bilo koji anđeo - Gabrijel, velika liga anđeoskih glasnika. On joj javlja vijest: „Hej Marijo, rodit ćeš dijete. Oh, i usput, to je Božji Sin.“ Njezina prva reakcija? Vjerojatno šok. Mislim, tko ne bi bio? Ali onda postavlja praktično pitanje: „Kako će ovo funkcionirati, s obzirom da sam djevica?“ (Dobro pitanje, Marijo.) Gabrijel objašnjava da će to biti čudo - Božji Duh će se pobrinuti za to. I evo ludog dijela: ona kaže da. Tek tako. „Ja sam sluškinja Gospodnja. Neka se ispuni tvoja riječ meni.“ Bez oklijevanja, bez izgovora. Ona vjeruje planu, iako zna da će joj cijeli život preokrenuti naglavačke. U međuvremenu, Josip je ovdje i pokušava prihvatiti vlastitu šokantnu misao. Saznaje da je Marija trudna i, budimo realni, njegova prva misao vjerojatno nije bila: "Oh, ovo mora biti božansko čudo." Više je kao: "Što se dogodilo?" Ali onda ga posjeti vlastiti anđeo. U snu mu anđeo kaže da se ne boji, da je dijete Djevice Marije od Duha Svetoga i da mora ostati uz nju. I on to i čini. Mogao je otići - tiho, sigurno, ali ipak otići. Umjesto toga, ostaje, ženi se Marijom i pristaje odgojiti dijete koje dolazi s najvećim zamislivim ulozima. To je trenutak koji puno govori o Josipovom karakteru. On nije samo "onaj tip koji je bio tamo". On je postojan, vjeran i spreman zakoračiti u nepoznato za Mariju i za ovo dijete. Cijelo ovo poglavlje njihove priče je ludo. Nije bajka, nije uredno ni lako - neuredno je i komplicirano, i zahtijeva nevjerojatno povjerenje s obje strane. Ali to je ono što je čini tako snažnom. Nisu imali sve odgovore. Samo su imali vjeru i jedno drugo. Izazovi i trijumfi Dakle, Marija i Josip su rekli da Božjem planu. Ali ako mislite da je to značilo glatku plovidbu, razmislite ponovno. Njihova priča bila je sve samo ne laka. Prvo, tu je bila cijela situacija "trudnoća prije braka". U njihovoj kulturi to je bilo prilično skandalozna. Ljudi su vjerojatno šaputali iza Marijinih leđa, a Josip je imao sve razloge otkazati zaruke. Zapravo, Matej 1:19 nam kaže: Josip, budući da je bio pravedan čovjek i nije želio osramotiti je, odlučio se tiho razvesti od nje. Mogao je otići. Ali nakon što ga je anđeo posjetio u snu i objasnio situaciju, Josip je donio drugačiju odluku. Matej 1:24 kaže: Kad se Josip probudio iz sna, učini kako mu je anđeo Gospodnji naredio: uze svoju ženu. Josipova vjera i ljubav prema Mariji nadmašili su osudu drugih. To nije mala stvar. Zatim je došao rimski popis stanovništva. Josip je morao spakirati svoju vrlo trudnu ženu i krenuti na dugo putovanje u Betlehem zbog dekreta cara Augusta (Luka 2:1-5). Govorimo o 90 milja pješice ili na magarcu, po neravnom terenu. Marija je morala nositi Sina Božjega, putujući danima. I kad su konačno stigli u Betlehem, nije bilo mjesta za boravak. Luka 2:7 kaže: Rodila je svog prvorođenog sina, povila ga u pelene i položila u jasle jer nije bilo mjesta za njih u gostionici. Jasle. Ovdje se rodio Spasitelj svijeta s velikim povjerenjem u Boga. Josip, uvijek zaštitnik, pobrinuo se da Marija i Isus budu što sigurniji i udobniji. Marija, zauzvrat, ostali su vjerni i mirni kroz sve to. Njihova priča podsjeća nas da ljubav nije uvijek velika gesta i savršeni trenuci. Ponekad je to zajedničko prolaženje kroz teške stvari, vjerujući da Bog ima veći plan. Kao što Rimljanima 8:28 kaže: I znamo da Bog u svemu surađuje na dobro onima koji ga ljube, koji su pozvani po njegovoj odluci. Marija i Josip živjeli su tu istinu na svakom koraku. Isusovo rođenje Marija je dobila trudove ubrzo nakon što su stigli u Betlehem. Bio je to skroman prizor. Kralj kraljeva nije rođen u palači ili čak ni u pristojnoj sobi. Rođen je u štali, okružen životinjama, s hranilicom umjesto jaslica. U redu, ali što je s Josipom? Biblija ne bilježi njegove riječi, ali njegovi postupci govore mnogo. Bio je tu za Mariju kroz svaki korak ovog neodoljivog trenutka. Josip možda neće dobiti toliko pažnje u priči o rođenju, ali njegova postojana, tiha prisutnost bila je ključna. Bio je njezin partner, zaštitnik i sustav podrške. Marijina nije bila lak porod. Luka 1:46-49 daje nam uvid u njezino srce: Veliča duša moja Gospodina i duh se moj raduje u Bogu, Spasitelju mome, jer je pogledao na poniznost sluškinje svoje. Jer evo, od sada će me blaženom zvati svi naraštaji; jer velike stvari učini mi Silni i sveto je ime njegovo. Čak i u ovom trenutku sirove ljudskosti, Marijina vjera nije posustala. Znala je da je ovo dijete dio nečega puno većeg od nje same. I ne zaboravimo posjetitelje. Pastiri su došli prvi, požurivši nakon što su čuli anđelovu najavu. Luka 2:10-11 obuhvaća njihovo strahopoštovanje: Ne bojte se, jer evo, donosim vam dobru vijest o velikoj radosti koja će biti za sav narod. Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj, koji je Krist Gospodin. To su bili obični ljudi, baš kao Marija i Josip, ali oni su bili prvi koji su svjedočili ovom izvanrednom trenutku. A onda su, naravno, kasnije uslijedili mudraci, donoseći darove koji simbolizirao je tko je Isus bio - kralj, svećenik i spasitelj. Kroz sve to, Marija i Josip ostali su prizemljeni. Nisu tražili slavu ili priznanje. Samo su činili ono na što su bili pozvani: voljeti i brinuti se za ovo dijete. Lako je romantizirati Rođenje, ali kada bolje pogledate, to je priča o otpornosti, poniznosti i nepokolebljivom povjerenju u Božji plan. Pouke iz odnosa Marije i Josipa Priča o Mariji i Josipu nije samo lijepa božićna priča. Ovo dvoje nije živjelo nekim glatkim, savršenim životom - bili su usred kaosa. Ipak, uspjeli su. Evo što možemo naučiti iz njihovog odnosa. 1. Vjera ne znači imati sve odgovore Ni Marija ni Josip nisu u potpunosti znali na što se prijavljuju. Marija je morala prihvatiti anđela koji se pojavio i rekao: "Hej, rodit ćeš Božje dijete." I što je ona rekla? "Neka mi bude po tvojoj riječi" (Luka 1,38). Bez oklijevanja, bez "Hm, mogu li razmisliti o ovome?" Samo vjera. A Josip? Taj je tip saznao da je njegova zaručnica trudna - i to ne od njega. Bio je spreman tiho je otpustiti (Matej 1,19) dok mu anđeo nije rekao: "Ne boj se uzeti Mariju za ženu" (Matej 1,20). I učinio je to. Nisu imali sve detalje niti plan puta, ali su svejedno vjerovali Bogu. Ponekad tako izgleda vjera - napraviti sljedeći korak, čak i kada je put pred njima maglovit. 2. Ljubav nije uvijek romantična, ona je žrtvena Zaboravite ono "pometeno s nogu". Marijina i Josipova ljubav bila je ona vrsta koja je zahtijevala upornost. Marija je nosila teret javne osude, doslovno i emocionalno. Josip je morao ostaviti po strani svoj ponos i planove za miran, normalan život. Štitio je Mariju, stajao uz nju i odgajao Isusa kao svog. To je ljubav. Kao što Pavao piše u Filipljanima 2:4: "Neka svaki od vas ne gleda samo na svoje, nego i na interese drugih." Ljubav nije samo o toplim osjećajima; radi se o stavljanju tuđih potreba iznad vlastitih. Marija i Josip su to živjeli svaki dan. 3. Poslušnost je teška, ali vrijedi Evo u čemu je stvar s Marijom i Josipom: nisu poslušali samo zato što su morali. Poslušali su jer su vjerovali Bogu. Bilo da je to bila Marija koja je rekla da anđelu ili Josip koji je usred noći pakirao obitelj kako bi pobjegao u Egipat (Matej 2,13-14), nisu preispitivali Božje upute. Takva vrsta poslušnosti zahtijeva hrabrost. Nije uvijek zgodna ili ugodna. Ali, kao što Isus kasnije kaže u Ivanu 14,15: „Ako me ljubite, čuvat ćete moje zapovijedi.“ Njihova poslušnost nije se sastojala od slijeđenja pravila - već od povjerenja u Onoga koji im je dao. 4. Zajedno su bili jači Marija i Josip nisu bili savršeni, ali bili su tim. Kad je svijet bio protiv njih, oslanjali su se jedan na drugoga. Marija se vjerojatno oslanjala na Josipa kad su šaputanja u Nazaretu postala preglasna. A Josip, pa, imao je Marijinu tihu snagu da ga održi kad je postalo teško. Propovjednik 4,9 to najbolje kaže: „Bolje je dvojici nego jednomu, jer imaju dobru plaću za svoj trud.“ Njihova priča pokazuje da čak i u najtežim vremenima ne morate prolaziti sami. Ostali su zajedno i zahvaljujući tome uspjeli su. Autor: Ana Coteneanu

Lidija, rijetko spominjan, ali važan lik u Bibliji, pojavljuje se samo u nekoliko stihova, ali njezin utjecaj na ranu crkvu je tiho monumentalan. Ako ste ovdje kako biste razumjeli kako je jedna žena pomogla oblikovati širenje kršćanstva Europom, dobrodošli. Mnogi od nas su mnogo puta pročitali Djela apostolska i tu možemo naći mnoge zanimljive događaje i osobe , ali mogu vam reći da Lidijina priča često promakne. Svaki put kad se spomene, obično se probudi nešto poput znatiželje i divljenja. Istina je da Lidija nije bila samo još jedan obraćenik. Bila je prva zabilježena u Europi. Otvorila je svoj dom, svoje srce i vjerojatno pomogla u financiranju jedne od najutjecajnijih crkava u kršćanskoj povijesti. Ako preskočite ovu priču, mogli biste propustiti jedan od najjasnijih biblijskih primjera kako vjera, poslovna oštroumnost i gostoprimstvo mogu tiho (ali snažno) izgraditi nešto sveto. U ovom ćemo članku proći kroz Lidijinu pozadinu, njezin trenutak obraćenja, kulturnu težinu njezinih djela i što njezino nasljeđe znači za nas danas. Od Tijatira do Filipa: Žena koja vodi vlastiti život Prije nego što su se Lidija ikada susrela s Pavlom, već je bila važna. Došla je iz Tijatira, grada poznatog po svojim cehovima, posebno onima koji su se bavili proizvodnjom ljubičaste tkanine, luksuznog predmeta rezerviranog za bogate i moćne. Vjerojatno je bila dio luksuznog zanata. Znala je pregovarati, putovati, voditi posao u muškom svijetu. To nije mali podvig u Rimskom Carstvu prvog stoljeća. Štoviše, Biblija je opisuje kao osobu „koja je obožavala Boga“ (Djela 16:14 NKJV), izraz koji se često koristi za pogane koji su bili privučeni judaizmom, ali se nisu u potpunosti obratili. Dakle, ona nije samo poslovna žena, ona je duhovno znatiželjna, predana i vjerojatno već živi židovske vrijednosti u poganskom kontekstu. Lidija je opisana kao glava svog kućanstva. Ne spominje se muž. Nema oca, nema brata. Samo Lidija. To je rijetko u Svetom pismu i nije propust. Pisac Djela apostolskih jasno daje do znanja: ovo je njezin dom, njezina odluka, njezina vjera. Ona poziva Pavla i njegove suputnike unutra, ne kao netko tko traži dopuštenje, već kao netko tko je zadužen. Vrijedi ovdje zastati. U kulturi u kojoj su žene uglavnom bile definirane svojim odnosom prema muškarcima, Lidija stoji sama. Poštovana je, neovisna i vjerna. I uskoro će postati središnja točka za nešto puno veće od posla s tkaninama. Dan kada se sve promijenilo (ni manje ni više nego uz rijeku) Pavao, tek stigao u Filipe, slijedi slutnju. U gradu nema sinagoge, što znači da vjerojatno nije bilo ni deset Židova koji bi činili jednu, pa se uputi izvan gradskih vrata do mjesta molitve uz rijeku. Tamo pronalazi Lidiju. Tamo vidi skupinu žena tiho okupljenih na molitvu. Ipak, u tom tihom okruženju odvija se jedan od najvažnijih trenutaka u širenju kršćanstva. Lidija sluša dok Pavao govori. I tada se događa nešto prekrasno: „Gospodin joj otvori srce da posluša ono što je Pavao govorio.“ (Djela 16,14). Ovo je trenutak jasnoće. Lidija, koja već traži Boga, prepoznaje istinu kada je čuje. Vjeruje. Odmah. I tu ne staje. Krsti se, a s njom i cijelo njezino kućanstvo. To znači da je imala utjecaj. To znači da je njezina odluka utjecala na sve pod njezinim krovom. Bilo da se radilo o obitelji, slugama ili zaposlenicima, slijedili su njezin primjer. A onda je, u klasičnom Lidijinom stilu, otvorila svoj dom: „Ako ste me smatrali vjernom Gospodinu, uđite u moju kuću i ostanite.“ (Djela 16,15). Ona jednostavno otvara svoj dom i time otvara vrata crkvi u Filipima da se ukorijeni. Lidijina kuća: Prva crkva u Europi? Nakon što je Lidija krštena, otvorila je svoja vrata i time doslovno otvorila prostor za rast rane crkve. Pavao i njegovi ljudi ostali su s njom i od tog trenutka njezin dom postao je sjedište. U rimskom svijetu, gdje se kršćanstvo još uvijek smatralo sumnjivim (ako ne i opasnim), ugošćavanje putujućih propovjednika moglo je imati cijenu. Lidija je to znala. Ipak je inzistirala. Ako razmislite o tome, Pavao ne spominje nikakve zgrade kada kasnije piše svoja pisma Filipljanima. Ali govori o njihovom partnerstvu u evanđelju od „prvog dana do sada“ (Fil 1,5). Taj „prvi dan“ vjerojatno se dogodio pod Lidijinim krovom, s novim vjernicima okupljenim oko njezina stola, pisma su se čitala naglas, molitve su se šaputale uz kruh i vino. Ovdje je crkva započela u Europi. Ne u katedrali, ne u hramu, već u dnevnoj sobi žene. I nije pretjerano zamisliti Lidiju kako preuzima aktivnu ulogu. Znala je kako upravljati ljudima. Imala je financijska sredstva i bila je poštovana. Vrlo lako je mogla financirati misije ili koordinirati okupljanja. I dok Pavao dobiva većinu pozornosti, ništa od ovoga ne bi funkcioniralo bez nekoga poput Lidije koja drži strukturu na okupu. Vjera u djelovanju, a ne u fusnotama Lidija nikada ne propovijeda. Ne piše evanđelje niti putuje Mediteranom osnivajući crkve. Ali njezina priča podsjetnik je da vam ne treba titula da biste igrali ključnu ulogu u Kraljevstvu Božjem. Ono što se najviše ističe kod Lidije je ono što je učinila. Vjerovala je, krstila se, dovela druge sa sobom, otvorila svoj dom i dala Pavlu i njegovim suputnicima mjesto za odmor, pregrupiranje i nastavak. Ponekad se prema tim zakulisnim ulogama odnosimo kao da su sporedne. Kao da otvaranje vlastitog doma ili financiranje misije nije „prava služba“. Ali da ste Lidiju uklonili iz priče o Filipima, što bi se dogodilo? Nema sigurnog mjesta za Pavla. Nema snažnog uporišta za kršćanstvo u Europi u tom trenutku. Lidija je živjela svoju vjeru bez potrebe za priznanjem. Jednostavno je ušla u ono što je trebalo učiniti i učinila to s uvjerenjem. Takva vrsta vjere i dalje mijenja svijet. Ne volumenom, već prisutnošću. I dok Djela apostolska nastavljaju dalje, postoji osjećaj da se Lidijina priča tu nije završila. Njezin utjecaj vjerojatno se godinama odjekivao filipskom zajednicom. Zašto je Lidija i danas važna (čak i ako se jedva spominje) Prošlo je gotovo 2000 godina otkako je Lidija sjedila uz rijeku u Filipima. Ipak, nekako je njezina priča i dalje relevantna, posebno za svakoga tko je ikada osjećao da mora raditi dvostruko više da bi bio shvaćen ozbiljno u duhovnim prostorima. Za žene na vodećim pozicijama, Lidija je tiha energična kuća. Jednostavno je iskoristila ono što je imala (resurse, utjecaj, uvjerenje) i dala to Bogu. Za poduzetnike ili poslovno orijentirane vjernike, Lidija je nacrt. Nije se morala odreći svog posla da bi slijedila Isusa. Njezin posao nije se natjecao s njezinom vjerom, već je postao dio njezine službe. Crkva je doslovno izrasla iz istog prostora iz kojeg je vodila svoje operacije. Za svakoga tko je ikada ugostio malu grupu u skučenom stanu ili postavio dodatne stolice za proučavanje Biblije, nastavljate Lidijino nasljeđe. Crkva nije započela na stadionima ili u mega-crkvama. Počelo je u dnevnim sobama poput njezine: ponizno, velikodušno, živo u razgovoru i molitvi. I možda najviše od svega, za one od nas koji se pitaju je li ono što radimo „dovoljno“ u Božjim očima, Lidia nas podsjeća da je ponekad najutjecajnija stvar koju možemo učiniti reći da, otvoriti vrata i baciti se na posao. Zaključak: Ako je Crkva započela u dnevnoj sobi, možda previše kompliciramo Lidijina priča nije duga. Nije dramatična. Nema gorućih grmova, nema anđeoskih posjeta, nema razdvojenih mora. Samo žena, malo tkanine, molitveni sastanak uz rijeku i otvorena vrata. Pa ipak, kroz ta otvorena vrata, evanđelje je ušlo u Europu. To je ljepota Lidijine priče. Podsjeća nas da rana crkva nije rasla zbog veličanstvenih zgrada ili moćnih institucija. Rasla je jer su ljudi poput Lidije rekli da Bogu usred svojih običnih života. Njezina kuća postala je crkva. Njezino gostoprimstvo postalo je služba. Njezina vjera postala je pokret. U svijetu koji često hvali najglasniji glas ili najveću platformu, Lidia nas podsjeća da prava promjena često počinje na marginama: u domu, za stolom, kroz čin gostoprimstva.

Nego Bostane, bave li se muslimani klasičnom yogom?

Je li zle misli izviru iz srca ili mozga?

Ovaj dio Biblije inače nije poetika, simbol, parabola - nego se radi o bitci između Božijega naroda protiv pogana. Ja priznajem da se ovdje radi o kretnji sunca i mjeseca, i ako je Bog rekao da se zaustave, onda bi se trebalo malo zamisliti, zašto Bog nije rekao "stani zemljo". Samo kažem, inače sam neutralan u ovoj temi.

Autor nepoznat: TO NE SMIJE TAKO BITI! Svake večeri izgovarala je svoje molitve i ponekad molila i za misije. Nije ulazila u detalje, jer bile su tolike misionarske postaje i toliki misionari i sigurno je dobri Gospodin znao gdje su, ako ona i nije, i znao je gdje je potrebna pomoć i kakva je pomoć potrebna. Jednostavnije i brže bilo je moliti samo za misije. I novac je davala za misije. Četiri ili pet puta godišnje crkva čiji je bila član imala je misionarski sastanak i kad se skupljao prilog, ona nikada nije propustila staviti na tanjur svoj novčić, ponekad čak dva. Činilo se da doista za misije čini sve što može. Nakon jednog od tih sastanaka kad je misionar, na dopustu kod kuće, govorio poticajne i zanimljive pa čak i zabavne stvari iz svoga rada, žena je umorna rekla sama sebi: "Ali što je to tamo tako divno? Prilika za putovanje, a ja sam tako umorna kod kuće u ovom istom malom mjestu iz godine u godinu! Dobra i velika plaća kao i moja, ali troškovi su daleko veći u ovoj zemlji nego ondje. Mnoštvo slugu, a ja si jedva mogu priuštiti jednu služavku! Topla klima …" I zadrhtala je u svojoj hladnoj sobi. Zatim je molila: "Gospodine, daj da cijene svoju priliku, a meni nekako olakšaj moje stvari. Moji su dani tako ispunjeni da ne znam kamo bih se okrenula. Rado bih se mijenjala s njima bilo kada!" Te noći sanjala je da je došlo njezino vrijeme da umre i da joj je anđeo, koji je došao po nju, rekao: "Molitve su ti odgovorene. Dopušteno ti je da vidiš ta mjesta." U trenu se našla u Kini. "Divno je", rekla je – i zastala. Našla se u kući gdje su djevojčici vezali noge. "Ali to je ionako njihov običaj", rekla je oglušivši se na djetetov plač od boli. Ali kad je pogledala djetetu u lice, bilo je to njezino vlastito dijete! Zgrabila ga je i povikala: "To mora biti drukčije!" Onda se iznenada našla u Africi gdje su muškarci prodavali i kupovali mlade žene te je uzdahnula: "Ovo nije u redu. Htjela bih da nije tako." Ali kad joj se pogled zaustavio na agoniji jednoga onog tamnog lica, bilo je to lice njezine vlastite sestre te je uzviknula: "To ne smije tako biti!" A onda se našla u Indiji. Vidjevši veselje vjenčanja, radosno je uskliknula: "Konačno sreća!" A onda se našla na svadbi; muškarac je bio star i zao, a njegova nevjesta mala, mala djevojčica. "Na kraju krajeva, to je njihov običaj", uzdahnula je. "Htjela bih da nije tako." Ali kad je mala nevjesta okrenula svoje nesretne oči prema njoj, žena je glasno povikala: "Moja mala kći! To ne smije tako biti! Ne, ne smije!" Sâm zrak kao da je bio težak od bolesti i kuge. Vidjela je misionara i njegovu ženu kako rade među bolesnima trošeći svoju jadnu malu plaću kako bi smanjili onu nesreću oko sebe. Ponovno je pogledala, a žene više nije bilo; misionar je radio sam. Tada je povikala anđelu: "Ne mogu više podnijeti! Moram li prolaziti kroz vječnost sjećajući se tih stvari i ne biti u stanju spriječiti ih?" "Hoćeš li se vratiti na zemlju i promijeniti ih?" "Dopusti mi da se vratim!" preklinjala je. "Nebo po takvu cijenu nije nebo. Počivati s takvim uspomenama nije počinak." Probudila se. Sve to nije mogao biti san, pomislila je. Sljedeće je večeri molila: "Gospodine, daj da pođem i pomognem im!" Mnoge je večeri tako vruće molila, ali molitve joj nisu bile odgovorene. Počela je očajavati i ispitivati: "Postoji li odgovor na tu molitvu?" Na kraju je molila: "Gospodine, sad znam kako moliti. Daj da pomognem drugima da idu i daj da učinim što god mogu samo da budem od pomoći!" Iako to nije znala, ovaj put njezina je molitva bila odgovorena. Kad je došlo njezino vrijeme da umre, rekla je: "Tako sam malo učinila. Pokušala sam, ali nisam ništa ostvarila. Htjela bih znati da sam barem malo pomogla."