καιnos

Zaželimo dobrodošlicu našem novom članu @Jovica Cvejic

A drugi će ti onda odgovarati koji vjeruju u trojstvo onda.

Isus je samo nosio ime Jehova od Oca, kad je bio anđeo Gospodnji. Njegovo ime je Ješua, što znači Jehova spašava. A to je da je Sv. Duh Jehova, toga nema u Bibliji.

Na žalost, ne vjerujem u trojstvo, pa ne mogu. Jedan je Bog, Jehova i njegov sin Ješua, ili na naš Isus, Sin Božji.

Može li malo više teksta, dokaza, želiš li reći da tu nema dva ili tri bića u Božanstvu, nego je sve to jedan?

Znam da si gitara, ali jesi li i glas? Vuče mi pjesma na dalmatinski pop-rock, dobra je.

Prvi način gledanja poznat je kao transupstancijacija. To je način na koji se promatra rimokatolicizam. Transupstancijacija uči da se elementi, kruh ili hostija i vino, zapravo i istinski mijenjaju i postaju tijelo i krv Mesije te da kroz posvetu koju obavlja svećenik. Stoga, kroz transupstancijaciju, gdje god se služi Gospodnja večera, to je novi prinos Mesijine žrtve. Budući da vjeruju da kruh postaje pravo tijelo i da vino postaje prava krv, kruh je bio dostupan svima, dok je vino bilo ograničeno i do nedavno dopušteno samo svećenstvu. Vino nije bilo dopušteno laicima zbog opasnosti da ga ne piju, prolijevajući pravu krv Mesije. Budući da u to vjeruju, često se koristilo kao osnova za antisemitske kampanje kroz povijest Izraela. Židovi su često bili optuživani za ušuljavanje u crkvu i krađu hostija nakon čega su posvećene, a zatim su te hostije pribijali na drvo i tako zapravo razapeli Mesiju. Svećenici su koristili te priče kako bi utjecali na rulju, prisilili je da bjesni i da ta rulja u takvom stanju zatim napadne židovske dijelove grada. Kroz povijest, mnogi Židovi su patili i bili ubijeni zbog doktrine o transupstancijacija. Da ovo tumačenje nije biblijski nauk, niti je značenje Gospodnje večere, jasno je zbog sljedećih razloga. Prvo, Ješua još nije umro kada je izgovorio ove riječi riječi. Kada je u Luki 22:19-20 izjavio: "Ovo je moje tijelo, ovo je moja krv", koristio je prezent jer još nije bio mrtav. Iz tog razloga, nije mogao misliti da ovi elementi postaju Njegovo pravo tijelo i Njegova prava krv. Drugo, rekao je u stihu 19: "Ovo je moje tijelo, ali nije rekao: "Ovo je moja krv." Ono što On kaže je: Ova čaša je novi savez u mojoj krvi. Ako je transupstancijacija istinita, onda ova izjava nema smisla. Treće, odlomak u Ivanu 6, gdje Isus govori o jedenju svog tijela i pijenju svoje krvi, općenito se ne izgovara u kontekstu pričesti Gospodnje večere. Zapravo, Ješua nikada nije ni govorio o Gospodnjoj večeri i nije je čak ni spomenuo sve do posljednje Pashe svog zemaljskog života. Četvrti razlog zašto ovo tumačenje nije biblijsko učenje jest to što transupstancijacija negira cjelokupnu cjelovitost Mesijine žrtve. Točno poanta Poslanice Hebrejima: Mesija je umro jednom zauvijek i više nema potrebe za ponovnim prinošenjem bilo kakve žrtve. Stoga nema potrebe za Mesijinim žrtvama u misi. Dakle, transupstancijacija ne može biti biblijsko učenje o Gospodnjoj večeri. Dr. Arnold G. Fruchtenbaum

Blokirate li Duha Svetoga? Kada blokiramo Božjeg Duha, također blokiramo da Njegova sila djeluje u nama. Ovo su pet načina na koje možda blokirate silu Duha Svetoga u svom životu. Žalošćenje Duha Zapravo možete žalostiti Duha Svetoga nepriznavanjem grijeha (Ef 4,30). Baš kao što osoba tuguje zbog gubitka voljene osobe, žalostimo Duha kada sagriješimo (Ef 4,26-30). To ne samo da blokira silu Božjeg Duha, već žalosti treću osobu Trojstva, Boga Duha Svetoga. Nazvan je „Sveti“ upravo zato što jest svet i jest Bog. Isto tako stvara u nama svetost, dok nepriznati grijeh blokira taj rast. Gašenje Duha Apostol Pavao kaže da je moguće gasiti Božjeg Duha. To je upravo ono što je rekao crkvi u Solunjanima: „Duha ne gasite“ (1. Sol 5,19). Kada gasimo Duha, pokušavamo utišati ono što nam Bog pokušava reći ili nas motivirati da učinimo nešto na poticaj Duha Svetoga. Ponekad gasimo Božjeg Duha, a da toga nismo ni svjesni. Ignoriranje Duha To je ono što rade nevjernici. Ignoriraju svoju savjest i potiskuju spoznaju o Bogu, i premda zapravo znaju da Bog postoji, susprežu tu spoznaju u svojoj savjesti. Pavao piše o njima da „istinu sputavaju nepravednošću“ (Rim 1,18), i „premda upoznaše Boga, ne proslaviše ga kao Boga niti mu zahvališe, nego postadoše isprazni u svojim umovanjima te se pomrači nerazumno srce njihovo“ (Rim 1,21). Nakon što osoba dovoljno dugo ignorira svoju savjest, na kraju im Bog samo daje njihovu vlastitu izopačenost. Opiranje Duhu Kada su Stjepanu sudili zbog njegove vjere u Krista, otvoreno je židovskim religijskim vođama rekao: „Tvrdovrati i neobrezanih srca i ušiju! Vi se uvijek opirete Duhu Svetome — kako vaši oci, tako i vi“ (Djela 7,51), a sve što trebate učiniti jest pročitati o povijesti drevnog Izraela i vidjeti da je to istina. Opirali su se Bogu na svakom koraku, stoga ih je Bog pustio da lutaju pustinjom četrdeset godina sve dok ta generacija nije nestala. Bog nas može staviti u „pustinju“ na neko vrijeme, sve dok se ne prestanemo opirati Duhu Svetome i Njegovoj sili. Ne slijeđenje Duha Kada je Pavao htio ići u Aziju propovijedati Evanđelje, Duh ga je spriječio od toga (Djela 16,6). To nije značilo da Pavao nije slijedio Duha, već je Duh pokušavao potaknuti Pavla da ide tamo gdje On želi, a ne gdje Pavao želi. Duh Sveti uvijek nastoji raditi na tome da vršimo Očevu volju, pa kad se opiremo Duhu Svetome, opiremo se samome Bogu. Zaključak Trebamo svu moguću pomoć od Božjeg Duha da ne žalostimo Duha, ne gasimo Duha, ne ignoriramo Duha, ne opiremo se Duhu i da slijedimo Duha. Kada blokiramo Božjeg Duha, također blokiramo da Njegova sila djeluje u nama. To je dovoljno važan razlog da ne žalostimo, ne gasimo, ne ignoriramo ili se opiremo Božjem Duhu, nego da slijedimo Duha. Autor: Jack Wellman; Prijevod: Vesna L.; Izvor: Faithinthenews.com Preuzeto sa https://www.novizivot.net/nacini-blokirate-silu-duha-svetoga/?fbclid=IwY2xjawO0x9pleHRuA2FlbQIxMABicmlkETFiNVNEVXEzU0hjMHJpM2RLc3J0YwZhcHBfaWQQMjIyMDM5MTc4ODIwMDg5MgABHuqBT5xtLY3HdToLnugyhJl3geA8c_eDcVBGhnPF-REO6gZUmYdAkWBPL3jK_aem_oPm-uajBsttLYdMDEddJBQ

„Ako mrtvi ne vaskrsavaju“. Prvi izvedeni zaključak je: „Ni Hristos nije vaskrsao“ (SSP). Posle tog zaključka ide logični sled: „vaša vera je uzaludna“, a potom: „još ste u svojim gresima“. Iz njegove premise: „Ako mrtvi ne vaskrsavaju“, izveden je u 18. stihu drugi zaključak: „Prema tome, propadoše koji u Hristu pomreše (usnuše – Sinod SPC)“ (Čarnić). Ništa ne može biti jasnije da ta izjava i doktrina o besmrtnosti duše ne mogu istovremeno biti istina. Ako je duša besmrtna, kao što se smatra, ona ne može propasti, i zbog toga je, što se tiče njenog postojanja, potpuno nezavisna od vaskrsenja mrtvih. Zar svi oni koji veruju u besmrtnost duše ne pretpostavljaju da su svi koji su otišli sa ovog sveta verujući u Hrista, otišli na nebo i da sada uživaju u njegovom blaženstvu? – Nesumnjivo da tako pretpostavljaju. A ako je to istina, na osnovu kog principa se može zamisliti da „propadoše“ ako nema vaskrsenja? Kakvu potrebu oni imaju za vaskrsenjem? Zar već i bez vaskrsenja nemaju sve što nebo pruža? – Prema toj teoriji, svakako imaju. Onda je potpuno jasno da niko od njih nije propao, čak i ako nikad ne bude vaskrsenja. By Alonzo Trevier Jones

Čitaj - Jer nećeš ostaviti moju dušu u paklu, niti ćeš dati da tvoj Sveti vidi trulež...Jednostavno, pakao ovdje označava grob, a ne neko mjesto gdje se prže grešnici. Pa Sotona i njegovi anđeli su još tu na zemlji i gledaju kako da gutaju ljude. Zašto oni nisu još u paklu. Toliko nelogičnih stvari u vezi ovog vjerovanja. Ako ljudi nakon smrti odu pakao, mislim na grešnike, a ujedno Biblija veli kad siđe Novi Jeruzalem i onda će uskrsnuti grešnici, i onda opet piše da će ih spaliti sumporna vatra i gorjeće. Ok, ovo uskrsnuće zlih bit će u tjelima. Znači oni se negdje poslije smrti prže, bez tijela, velite da su neke duše izašle iz tijela...mogu li se beztjelesne duše pržiti? I onda te jadne pržene duše uskaču u grobove, te opet ti grešni ljudi ustaju u tijelima, i onda jadni, još neka sumporna vatra silazi na njih, te još u tijelima se moraju pržiti. Svašta, kako možete vjerovati u ovakve stvari.

MESIJA JE BIO MRTAV I NIKAD NIJE POSJETIO PAKLENU VATRU! Izreke 14:5 Vjerni svjedok neće lagati, a lažni svjedok će izgovarati laži. Ako je pakao ili hades bio mjesto patnje za zle, zašto ga onda nalazimo u odnosu na vjernike? Na primjer, u Djelima apostolskim 2:27, 31 nalazimo da je čak i Mesija bio u paklu: „Jer nećeš ostaviti moju dušu u paklu, niti ćeš dati da tvoj Sveti vidi trulež... Vidjevši to unaprijed, govorio je o uskrsnuću Mesije, da mu duša nije ostavljena u paklu, niti mu tijelo vidi trulež.“ Ako je pakao mjesto vječnih muka zbog nepravde, zašto je Mesija bio tamo? I ako oni koji tamo idu ne mogu izaći, zašto On još uvijek nije tamo? Crkvena tradicija kaže da je Mesija otišao u „pakao“ propovijedati zlima koji su tamo poslani, ali Sveto pismo jasno kaže da je tri dana i tri noći bio u „srcu zemlje“, figurativnom izrazu koji označava grob, Matej 12:40. Daljnja potvrda nalazi se u kontekstu 31. stiha, gdje Pavao povezuje „pakao“ s korupcijom ili propadanjem, stanjem povezanim samo s grobom. Ako Mesija nije umro, već je otišao propovijedati jadnicima u paklenoj vatri, tada Njegova žrtva nije platila smrtnu kaznu koju naši grijesi zahtijevaju. Ako su tipična crkvena vjerovanja o Njegovom posjetu paklu točna, onda On zapravo nikada nije umro i nemamo nade u spasenje. Apostol Pavao u 1. Korinćanima 15:55 daje još jedan primjer: „O smrti, gdje ti je žalac? O grobu, gdje ti je pobjeda?“ Riječ „grob“ ovdje potječe od hada. Ovaj stih ne samo da se odnosi na svece, one koji će biti dostojni prvog uskrsnuća, već i povezuje hades s potpunom smrću. Pakao očito nije rezerviran samo za zle i nije mjesto neprekidnog mučenja u Svetom pismu. To je jednostavno grob u kojem svi mrtvi ostaju do uskrsnuća. Ovdje se ponovno opovrgavaju vjerovanja crkve o čistilištu. Preuzeto sa facebooka

Ovo je isljučivo autorovo mišljenje, čiji ću pseudonim na kraju članka spomenuti. Inače on proučava Toru, Kuran, tzv. Kolibrin Bibliju i apokrife i izvlači zaključke, kao što možemo vidjeti na njegovoj stranici. Evo ja sam odlučio jednu njegovu temu prebaciti ovdje na naš forum. Zašto su Židovi, kršćani i muslimani u krivu - i zašto ih tekstovi razotkrivajuOvaj tekst nije napisan da bi ikoga utješio. Napisan je da bi iznio što tekstovi zapravo govore , čak i kada ta istina razara vjerske identitete, tradicije i dugogodišnje pretpostavke. Ako tražite utjehu, prestanite čitati. Ako tražite istinu, nastavite. Šabat nije „židovski dan“ – to je prva lažŠabat (Shabbat / Sabt) ne znači „subota“ kao naziv za dan u tjednu. Znači prestanak - zaustavljanje uobičajene aktivnosti. Hebrejski: ש־ב־ת — prestati Arapski: س־ب־ت — zaustaviti, prekinuti U Postanku 2 , Bog prestaje sa svojim djelom - prije nego što postoji Izrael, prije nego što postoji Tora, prije nego što postoji savez. Nema zapovijedi , nema kazne, nema zakona. Bog ne "odmara" od umora. On prestaje jer je djelo završeno. To se slaže s Izaijom ("Vječni se ne umara") i s Kur'anom ("ni drijemež ni san Ga ne obuzimaju"). Zaključak: Subota postoji prije religije. To je božanski princip prestanka , a ne etničko vlasništvo. Subota postaje zakon samo u Savezu — ne pri stvaranjuKasnije, u Tori, subota postaje zapovijed , znak i zakonska obveza . Izričito je dana Izraelcima kao dio saveza i povezana s oslobođenjem iz Egipta. Ovo stvara dva različita sloja: Načelo - prestanak postoji od početka Zakon — prestanak postaje obvezujući unutar pakta Evo zašto: Abrahamu nikada nije zapovijeđeno da drži subotu Izak i Jakov nikada nisu osuđeni zbog kršenja istog. Prije Mojsija nije zabilježeno nikakvo kršenje subote. Dakle da: subota postoji od početka, ali kasnije postaje zakon (s kaznama saveza). Ignoriranje ove razlike stvara lažnu teologiju. Šabat nije ograničen na sedmodnevni ciklusSama Tora opovrgava ideju da je Sabat jednak samo „svakom sedmom danu“. Prestanak (שבת) odnosi se na: tjedni sabat Mladi Mjesec određeni blagdani (moedim) godine dopusta Zajednički nazivnik nije radni dan. Zajednički nazivnik je prestanak rada . Šabat je funkcija izražena kroz prestanak, ali je uvijek vezana uz određene kalendarske datume. Sedmodnevni ritam je primaran, no djeluje unutar veće svete vremenske strukture koja također uključuje Mladi Mjesec i određene festivale, svaki s poznatim i fiksnim datumima. Izaija uništava etnički monopolIzaija 56Izaija eksplicitno uključuje: stranac eunuh ( netko tko je isključen iz punog saveznog statusa) Ako svetkuju subotu, odaberu ono što je Bogu ugodno i suzdrže se od vlastitih težnji, Bog im obećava ime bolje od sinova i kćeri i vječno mjesto u svojoj kući. Zaključak: Subota nije etnička oznaka. To je univerzalni čin odanosti izražen prestankom . Izaija 66: Univerzalni sveti vremenski obrazacIzaija ide dalje: Ključne točke: „ Svako tijelo “ – univerzalno, ne etničko Mladi Mjesec i Šabat - potpuni sveti vremenski ciklus Ovaj obrazac se nastavlja uz „nova nebesa i novu zemlju“ Sveto vrijeme se ne ukida obnovom. Ono se potvrđuje . Ezekiel 46: Operativni nacrtEzekiel 46 opisuje sveto vrijeme u praksi: šest radnih dana vrata zatvorena radnim danima vrata su se otvarala u subotu i na mladi mjesec Ključno: Mladi Mjesec nije dio tjednog ciklusa ipak je to dan svetog okupljanja oboje koegzistiraju bez proturječja To potvrđuje Izaiju 66, logiku Tore i sveti kalendar utemeljen na lunarnom kalendaru. Kur'an 16:124 - Pojašnjenje, a ne ukidanjeKur'an kaže (sažetak značenja): Ovaj stih ne kaže: Šabat je lažan Šabat je ukinut Sabat je izmišljen kasno Piše: Sabat postoji bilo je spora oko toga odgovornost za taj spor pada na one koji su uključeni Kur'an uklanja polemike, a ne sveto vrijeme. Džuma nije "pauza za molitvu"Kur'an naređuje: napustiti trgovinu odgovoriti na poziv okupljaju se za sjećanje Ne kaže se „povratak na posao“ ili „nastavak trgovine“. Kaže se tražiti Božji faḍl - blagodat, blagoslov, opskrbu, obilje (ne „plaću“). U Tori i kod Proroka, svaki sveti skup (mikra) održava se neradnim danom . Ne postoji nešto poput svetog skupa + radnog dana . Model "petkom molitve za vrijeme pauze za ručak" je moderna industrijska distorzija. Zaključak: Džuma pretpostavlja prestanak rada i pripada svetoj vremenskoj strukturi (subote, mladi mjeseci i određena vremena). Rad je posljedica - odmor je obnovaU Postanku, rad "u znoju lica svoga" slijedi prekid. Prestanak odražava božanski red. Subota nije lijenost; to je sloboda od ropstva proizvodnji. Kršenje subote nije pogreška u rasporedu. To je odbacivanje slobode. Važno pojašnjenje: „Nije zakon“ NE znači „opcionalno“Kada se kaže da subota izvorno nije dana kao zakonska zapovijed, to ne znači da je ona opcionalna, nebitna ili stvar osobnog ukusa. To je pogrešna pretpostavka. Sveto pismo operira s više od jedne vrste obveze. Nešto može biti obvezujuće kao dio stvorenog poretka čak i prije nego što je kodificirano kao zakon. Prije Mojsija nije postojao pisani zakon protiv ubojstva - no Kajin je i dalje bio odgovoran. Slično tome, prestanak rada postojao je kao božanski red prije nego što je postao savezni zakon. Šabat izvorno nije nametnut silom, ali nikada nije bio ni besmislen. To je kozmički obrazac s posljedicama , a ne preferencija načina života. Upravo tu nastupa džuma: ona ne stvara novi kalendarski zakon, već poziva ljude da se pokore već postojećoj svetoj vremenskoj strukturi. Taj poziv nosi obvezu - ne kroz kaznu, već kroz odgovornost. Dakle, pitanje nije: „Je li mi se ovo zakonski nameće?“ Pravo pitanje je: „Jesam li spreman uskladiti se s poretkom koji je Bog uspostavio?“ Odbijanje svetog vremena ne oslobađa osobu - jednostavno je uklanja od njegovog blagoslova. Konačni zaključak (bez izbjegavanja)Židovi su subotu sveli na etničko vlasništvo. Kršćani su ukinuli sveto vrijeme ili ga zamijenili institucionalnom tradicijom. Muslimani su okupljanje sveli na ritualni prekid kompatibilan s trgovinom. Sva tri su prekinula prekid od njegovog kozmičkog značenja. Tekstovi svjedoče drugačije: prestanak je univerzalan sveto vrijeme je stvarno Mladi Mjesec i Subota koegzistiraju Okupljanje pripada danima prestanka, a ne trgovini Bog nikada nije ukinuo sveto vrijeme - ljudi su to učinili Ovo nije tradicija. Ovo nije teološki marketing. To je ono što tekstovi kažu. Ako je ova istina neugodna, to je njena svrha. Autor: Neo Anderson Preuzeto sa: https://lightin.co.in/light-in-the-darkness/the-truth-about-the-sabbath-the-new-moon-and-the-gathering

Imao sam tu sliku, negdje neko postavio....ali za Mitru 100% znamo.

Charles S. Price: JEDNOGA OD OVIH DANA Je li doista dolazak Gospodina Isusa Krista blizu? Znam da to navješćujemo, no je li to doista istina? Je li moguće da smo pogriješili? Tumačimo li pogrešno Pismo? Živimo li svakodnevno u lažnoj nadi koja nas nikamo neće dovesti osim do razočaranja i najvjerojatnije nam oslabiti vjeru? Ne, nismo pogriješili. Jednoga od ovih dana preneražen će svijet doživjeti najslavniji događaj u čitavoj povijesti vremena. Glazbenici su pjevali o tome, proroci nagovještavali i usta Gospodnja govorila. Nebo će se otvoriti. Na glas trube arkanđela čavlima probodene noge Čovjeka iz Galileje proći će kroz biserna vrata te sići kraljevskim putem gdje milijarde zvijezda sjaje u svoj svojoj slavi da se još jednom vrati u svijet nepravde i grijeha. Jednoga od ovih dana, o da, jednoga od ovih dana, događaj tako strahovit i tako silno važan potrest će ovu zemlju od pola do pola. Svaka će se nacija potresti kad se ispuni proročanstvo i Isus dođe po svoje vlastite.

Dobro nam došao Cenurionix. Na kakvu materiju misliš - na hostiju, kruh. S Kristom uronjeni u njegovu smrt jest simbolika, ali kod obreda pravog krštenja uronjavanjem, a ne škropljenjem, ali to je druga tema. Inače ti preporučujem da se registriraš na forumu, imaš više benefita kao član, nego kad pišeš kao gost.

Ništa neobično, uvijek se na taj dan slavio rođendan nekog božanstva.

Mnogi vjernici duhovnu borbu zamišljaju kao sukob s velikim, očitim grijesima. No stvarnost je često drukčija. Daleko više štete u našem duhovnom životu ne čine dramatični padovi, nego sitne navike koje nikada ozbiljno ne propitujemo. Upravo one koje „svi rade“, koje su postale dio crkvene kulture i koje često opravdavamo stresom, karakterom ili užurbanim životom. Ipak, Sveto pismo ih ne ublažava niti preimenuje – Bog ih vidi jasno i bez uljepšavanja. Prvi takav obrazac je zanemarivanje molitve. Rijetko tko će to priznati kao grijeh, jer se skriva iza zauzetosti. Kratka molitva prije jela ili usputna rečenica navečer često nam se čine dovoljnima. No Pismo nas poziva na neprestanu molitvu, na odnos, a ne na povremeni kontakt. Kada molitva nestane iz svakodnevice, vjernik može izgledati „normalno“, ali iznutra slabi: razlučivanje otupljuje, strah i tjeskoba rastu, a odluke postaju teže. Rješenje nije savršenstvo, nego ritam – kratki, iskreni trenuci s Bogom kroz dan. Drugo ponašanje je zadržavanje uvrede i gorčine. Mnogi nose rane iz prošlosti i uvjeravaju sebe da su oprostili, iako se sjećanja i dalje iznova vraćaju. Opravdana bol lako preraste u otrov koji nagriza radost i zatvara srce. Poslanica Hebrejima upozorava na „gorki korijen“ koji donosi nemir i razaranje. Oprost ne znači poricanje boli, nego svjesno prepuštanje pravde Bogu. Treće je ogovaranje, često prerušeno u brigu ili „molbeni razgovor“. Riječi koje se čine bezazlenima mogu razdvajati obitelji, prijateljstva i crkvene zajednice. Mudrost izreka jasno kaže da ogovaranje razdvaja i stvara razdor. Pozvani smo čuvati jezik i pretvarati iskušenje govora u molitvu ili šutnju. Četvrto su male laži. Zaokruživanje istine, izostavljanje detalja ili „bijele laži“ često opravdavamo dobrim namjerama. Ipak, svaka neistina slabi integritet i otvara prostor kompromisu. Istina, izgovorena s ljubavlju, gradi karakter i svjedočanstvo. Peto ponašanje je zavist i uspoređivanje, osobito pojačano društvenim mrežama. Gledajući tuđe uspjehe, lako zaboravljamo Božji jedinstveni plan za vlastiti život. Zavist nije samo želja za onim što drugi imaju, nego tiho nezadovoljstvo Bogom. Lijek je zahvalnost i blagoslivljanje drugih. Šesto je stalno prigovaranje i negativnost. Kada se žaljenje normalizira, ono potkopava povjerenje u Božju dobrotu. Apostol Pavao poziva da sve činimo bez mrmljanja, jer zahvalnost mijenja perspektivu i čuva srce. Sedmo, i možda najosjetljivije, jest opravdavanje spolnog grijeha. Suvremena kultura snažno oblikuje stavove o seksualnosti, a granice se lako zamagljuju. Pismo, međutim, poziva na bijeg od svega što ranjava dušu. Čistoća nije ograničenje, nego Božja zaštita istinske intimnosti. Ovih sedam obrazaca rijetko izgledaju kao otvorena pobuna. Oni tiho kradu život. Svetost se ne gradi u velikim trenucima, nego u svakodnevnim izborima – u onome što odbijamo normalizirati. Svaka mala odluka poslušnosti zatvara vrata zlu i otvara prostor Božjoj milosti. Preuzeto sa: https://www.novizivot.net/ponasanja-koja-bog-naziva-grijehom/?fbclid=IwY2xjawOz8j9leHRuA2FlbQIxMABicmlkETFiNVNEVXEzU0hjMHJpM2RLc3J0YwZhcHBfaWQQMjIyMDM5MTc4ODIwMDg5MgABHvECt118SdBH4U87OvBKRZtN8LPKpxepHH7ANEGscJ7V3oilB-WjE_x4dsQY_aem_GS_2U4TG_SmMb_FJdiwuPg

Divlja noć koja je sve promijenila… Učenici su bili u modu preživljavanja. Bila je sredina noći, vjetar je zavijao, a oni su bili zaglavljeni u čamcu koji jednostavno nije htio prijeći jezero. Valovi su udarali, a Isusa nigdje. Ne zato što ih je napustio, već zato što ih je poslao naprijed dok se sam popeo na planinu moliti. A onda, usred sveg tog kaosa, ugledali su nešto - ili nekoga - kako hoda prema njima po vodi. Njihova prva reakcija bila je panika. Jer što uopće učiniti s tim? U njihovim glavama nije bilo kategorije za "čovjeka koji ležerno šeta po bijesnom moru". Ali onda je On progovorio. "Ohrabrite se! Ja sam. Ne bojte se." E, ovo je trebao biti trenutak kada su svi odahnuli, zar ne? Ali Petar - jer naravno, to je Petar - imao je drugu ideju. I tu ova priča prelazi iz čuda u životnu lekciju. Priča o Petru koji hoda po vodi Petar je imao naviku govoriti (ili djelovati) prije nego što razmisli. Ponekad bi ga to dovelo u nevolje. Drugi put - poput ovog - dovelo je do nečeg nezaboravnog. Dakle, bili su tu, usred oluje, gledajući Isusa kako čini nemoguće. Većina učenika vjerojatno se još uvijek držala za rubove lađe, pokušavajući shvatiti što se događa. Ali Petar je vidio priliku. "Gospodine, ako si to stvarno ti, reci mi da dođem k tebi po vodi!" (Matej 14,28). Kakva je to molba? Mogao je jednostavno zatražiti dokaz - "Gospodine, ako si to stvarno ti, zaustavi valove." Ali ne. Petar je sam želio zakoračiti u nemoguće. Isus nije oklijevao. Nije rekao: "Jesi li siguran?" ili "Petre, možda ovo preskoči." Samo je rekao: "Dođi." (Matej 14,29). I Petar je doista izašao iz lađe. Na kratak, elektrizirajući trenutak, on je to radio. Hodao je po vodi. Oluja je još uvijek bjesnila, ali nije bilo važno. Kretao se prema Isusu, radeći nešto što nijedan čovjek nikada prije nije učinio. Ali onda ga je stvarnost udarila. Petar je osjetio vjetar. Vidio je veličinu valova. I baš tada, samopouzdanje je nestalo iz njega. Strah se ponovno uvukao. Logika se uključila - "Čekaj malo, ja to zapravo ne mogu učiniti." I u trenutku kada je skinuo pogled s Isusa, počeo je tonuti. "Gospodine, spasi me!" (Matej 14,30). I odmah - odmah - Isus spašava Petra. Pružio je ruku i uhvatio ga. "Malovjerni", rekao je, "zašto si posumnjao?" (Matej 14,31). Petrova vjera nije bila lažna. Samo je posustala. I tu se većina nas nalazi - negdje između iskoraka u vjeri i osjećaja da se utapamo. Petar je riskirao. Iskoračio je. I da, potonuo je - ali je i bio povučen natrag. Tada se dogodilo nešto nevjerojatno. Čim su se Isus i Petar vratili u lađu, vjetar je prestao. Oluja koja je bjesnila je nestala. Samo tako. Učenici se više nisu bojali oluje. Strahopoštovali su Isusa. "Zaista si Sin Božji." (Matej 14,33). Jer se nije radilo samo o Petrovoj vjeri ili nedostatku iste. Radilo se o tome tko je Isus bio. Onaj koji hoda po vodi. Onaj koji smiruje oluju. Onaj koji te zgrabi čim počneš tonuti. I to je dio o kojem ne govorimo dovoljno. Spašavanje. Drugi učenici: Oni koji su ostali u čamcu Petru mnogo žalimo što je potonuo, ali ne zaboravimo - on je bio jedini koji je izašao. U tom čamcu bilo je dvanaest momaka. Samo je jedan izašao. Što je s ostalih jedanaest? Vidjeli su istu oluju. Vidjeli su Isusa kako hoda po vodi. Čuli su ga kako govori: "Hrabro! Ja sam. Ne bojte se." Ali ostali su na mjestu. Zašto? Možda su čekali da se oluja prvo smiri. Možda su se bojali da će ispasti glupi. Možda su samo mislili da je hodanje po vodi Petrova stvar. Ali evo što je važno: nisu bili ukoreni zbog sumnje, jer nikada nisu riskirali. I tako mnogi od nas žive. Promatramo druge ljude kako izlaze u vjeri. Ostajemo u svojim zonama udobnosti, čekajući savršen trenutak - kada oluja prođe, kada se osjećamo sigurnije kada smo apsolutno sigurni da nećemo propasti. Ali brod nije bio najsigurnije mjesto. Oluja nije stala jer su ostali unutra. Jedini koji je te noći istinski doživio Isusa na novi način bio je onaj koji je izašao. I to je izazov. Jesmo li spremni riskirati? Jesmo li u redu s time da izgledamo malo glupo? Jesmo li spremni izaći, znajući da postoji mogućnost da potonemo (ali i znajući da će nas Isus uhvatiti kada to učinimo)? Jer vjera nije samo vjerovanje u Isusa. Radi se o izlasku iz broda. Prava lekcija: Vjera nije neustrašiva Ljudi vole ovu priču pretvoriti u jednostavnu lekciju: „Samo imaj vjere i nećeš potonuti.“ Ali to se ovdje zapravo ne događa. Petar je imao vjeru. Da nije, nikada ne bi ni izašao iz broda. Problem nije bio u tome što mu je nedostajala vjera - problem je bio u tome što je dopustio da ga strah obuzme. I iskreno, to je puno razumljivije. Vjera ne znači da se nikada ne bojite. Znači da ipak idete naprijed. Petar je hodao po vodi ne zato što je bio neustrašiv, već zato što je na nekoliko kratkih, nevjerojatnih trenutaka njegov fokus bio usmjeren na Isusa. Ali onda je ugledao vjetar. Osjetio je prskanje valova. I odjednom, umjesto da vjeruje u ono što ga je Isus pozvao, počeo je razmišljati o tome što se događa oko njega. I tada je počeo tonuti. Jeste li ikada bili tamo? Riskirate. Iskoračite u vjeri. I u početku je to uzbudljivo. Poslovna ideja, novi posao, preseljenje u novi grad, hrabar razgovor - osjećate se sigurni da je to ono čemu vas Bog vodi. Ali onda vas udare izazovi. Strah se uvuče. Što ako je ovo bila pogreška? Što ako to zapravo ne mogu učiniti? Što ako potonem? I odjednom, umjesto da hodate s povjerenjem, tonete. Ali evo najboljeg dijela: Isus ne dopušta Petru da se utopi. On ga hvata. Iako je Petar sumnjao. Iako je Petar paničario. To je lekcija. Vjera nije u tome da nikada ne osjećate strah. Radi se o tome da zadržite fokus na Isusu, da svejedno izađete - i vjerujete da će vas On uhvatiti ako počnete tonuti. Zašto je ova priča i danas važna Ovo nije samo neko kul čudo od prije 2000 godina. To je naša priča, svaki dan. Svatko ima brod - to mjesto sigurnosti, rutine i kontrole. Možda je za vas to stabilan posao, predvidljiv život ili vjera koja se nikada ne testira previše. Udobna je. Svatko ima oluju - nešto što poljulja vaše samopouzdanje i prijeti da vas povuče prema dnu. Dijagnoza. Gubitak posla. Veza koja se raspada. Tjeskoba, sumnja, strah, neuspjeh. I u nekom trenutku, svatko ima trenutak kada Isus kaže: "Dođi." I kada taj trenutak dođe, imate dva izbora: Ostanite u brodu. Promatrajte sa sigurne udaljenosti. Nikada ne riskirajte. Nikada ne uđite u nešto što zahtijeva pravu vjeru. Iskoračite. Učinite nešto što nema nikakvog logičnog smisla. Vjerujte Bogu čak i kada sve u vama vrišti da ćete potonuti. Stvar je u tome što vjera nije igranje na sigurno. Da Petar nikada nije izašao, nikada ne bi hodao po vodi. Također nikada ne bi doživio da ga Isus uhvati. Jer pravo pitanje nije: "Hoćeš li potonuti?" Vjerojatno hoćeš u nekom trenutku. Strah, sumnja, ometanje - to se događa. Pravo pitanje je: "Znaš li koga pozvati kada počneš tonuti?" Petar je pogriješio. Izgubio je fokus. Ali u trenutku kada je vrisnuo, Isus ga je zgrabio. Bez oklijevanja. Bez razočaranja. Samo spašavanje. I zato je ova priča još uvijek važna. Jer svaki put kada iskoračimo u vjeri, imat ćemo trenutke kada tonemo. Ali ako je naš prvi instinkt posegnuti za Isusom - On će uvijek biti tu da nas izvuče.

Da li se slažete da depresija biblijskih likova nije isto što i današnja depresija? Isto znamo da mnogi kršćani uzimmaju depresive, jer ne mogu drugačije - sve su probali, molili se, vapili Bogu. Kako vi gledate na ovaj problem?

George Soltau ZAGUGUĆI! Jedan mlad čovjek, meni sasvim nepoznat, htio je nakon bogoslužja razgovarati sa mnom. "Dakle", rekao sam, "o čemu se radi?" "Želim s vama obaviti kratak razgovor, ako nemate ništa protiv. Ja sam skeptik, ne vjeruje ni u što." "Mnogi su ljudi danas skeptici, upravo kao ti, i nije lako pomoći im. Što bi želio znati?" "Htio bih vas zamoliti da mi pokušate dokazati da Krist stvarno postoji." "Zašto bih? Ako si skeptik on te uopće ne zanima. Definitivno te to ne brine." "Hm, vrlo sam jadan i vidim da me ništa ne zadovoljava. Večeras sam se pitao bi li možda mogao dobiti neki dokaz o tome." "Recimo da ga dobiješ, što onda?" "Možda bih onda postao kršćanin." "Je li vrijedno biti skeptik?" "O, krajnje sam jadan i nesretan." "Nije čudo! Ali ja neću potrošiti dvije minute pokušavajući ti dokazati da Krist postoji." "Zašto ne?" "Jer nije vrijedno u toj situaciji. Uz to, nisam siguran da je to moguće učiniti za skeptika." "Htio bih da pokušate. Nemate pojma kako sam mračan i jadan." "Možda ću i pokušati ako ti meni prvo dokažeš nešto drugo." "Što to?" "Da si sin svoje majke!" "To je lako." "Dobro, čekam. Kako ćeš započeti?" Sjedio je razmišljajući neko vrijeme, a onda je rekao: "Doista ne znam kako bih započeo!" "Tako je i sa mnom da ti dokažem da Krist postoji. Ne znam kako započeti. Vidi, dragi moj prijatelju, sve što mi možeš reći jest da dokle god se unatrag možeš sjetiti, netko te učio da je zoveš majkom, a ona je tebe zvala sinom. To je sve što ste otada oboje činili. Je li to funkcioniralo?" "Dakako da jest." "Jesi li zadovoljan što je ona tvoja majka?" "Savršeno." "Možeš li to dokazati?" "Ne, ali sam savršeno zadovoljan da ona postoji." "Tako sam i ja zadovoljan s Kristovim postojanjem. Prije mnogo godina počeo sam ga zvati svojim Spasiteljem i kao takvom sam mu bio poslušan, a on je mene zvao svojim i to je savršeno funkcioniralo. Nemam drugog dokaza od toga." "Kako ga, onda, mogu i ja naći za sebe?" "Vrlo brzo i jednostavno ako si sasvim iskren u svome traženju." "Da, doista jesam." "Da si se izgubio u šipražju, mogao bi učiniti samo jednu stvar – mirno stajati i gugutati. Ako bi netko čuo tvoje gugutanje, netko za koga uopće ne znaš, odgovorio bi ti i ti bi nastavio gugutati dok te taj netko ne bi našao i izveo iz šipražja. I Gospodinu Isusu Kristu moraš zagugutati. Ako je tu negdje, čut će te. Ako te čuje, jamčim ti, odgovori će ti, a ako nastaviš gugutati, doći će k tebi i izvesti te iz mraka." "To je vrlo jednostavno." "Hoćeš li zagugutati?" "Da." "Kad ćeš započeti?" "Ovdje i sada." "Onda klekni i odmah započni." Spustio se na koljena i započeo približno ovim riječima: "O, Gospodine Isuse, ne znam postojiš li ili ne, ali ja sam izgubljen u šipražju. Možeš li me spasiti?" Zastao je, a onda sam ja počeo moliti s njim promatrajući njegovo blijedo, izmučeno lice. Odjednom sam vidio da mu je lice zahvatio veliki osmjeh te sam stao, siguran da je Bog djelovao. "Postoji li?" pitao sam. "Dakako da postoji!" "Kako znaš?" "Izveo me iz mraka i sad sam njegov. On je moj Spasitelj." "Jesi li zadovoljan?" "Savršeno." Digli smo se i s nekoliko riječi rastali. Prošlo je više od godinu dana kad mi je u tramvaju pristupio jedan mlad čovjek s ogromnom Biblijom pod rukom. "Sjećate li me se?" "Ne", rekao sam, "ne bih mogao reći." "Ja sam onaj momak koji je zagugutao. Ono što se one noći dogodilo bila je strašna stvar! Sve otada proučavam ovu Bibliju! To je jednostavno strašna stvar!" "Ako tko hoće vršiti volju njegovu, znat će o nauku" (Iv 7,17). "A svima koji ga primiše dade vlast da postanu djeca Božja" (Iv 1,12). "Vjeruješ li?"

@Emanuel Default dobro nam došao

Ne govorim o ljudima koji čitaju redovno, ili se mole mehanički a daleko od Boga. Nego o ljudima koji su imali prvu ljubav, pa ju čitaju rijetko ili nikako. Oni i dalje vjeruju, paze na čuvanje zapovijedi, ali nisu vrući, mlaki su.