Maki

Što okrećeš temu? Ti si prvi iskucao "ili da nateram jevreje da priznaju da pojma nemaju iz jevrejskog jezika jer su se osudili da tamo koriste neke termine". E pa Jevreji ti kažu da tirosh znači alkoholno vino. Drži se svojih riječi, nemoj izvrtati hebrejski jezik.

Greska

Geografa kog vremena Zehrane? Stari zavjet je pisan vijekovima prije Hrista, a ti mi navodiš srednjovijekovne muslimanske geografe. Vremenska distanca je preko hiljadu godina. Piše li u Bibliji Zehrane? Ako je Paran Meka, zašto Biblija nigdje ne spominje hodočašće u Paran ili da u Paranu postoji nekakav Božiji hram?

Geografa kog vremena Zehrane? Stari zavjet je pisan vijekovima prije Hrista, a ti mi navodiš srednjovijekovne muslimanske geografe. Vremenska distanca je preko hiljadu godina. Piše li u Bibliji Zehrane? Ako je Paran Meka, zašto Biblija nigdje ne spominje hodočašće u Paran ili da u Paranu postoji nekakav Božiji hram?

Subota nije vrijedila od Adama. Subota je kao zapovijest data Izrailjcima na Sinaju poslije izlaska iz Egipta: "I sišao si na goru Sinajsku i govorio s njima s neba, i dao im sudove prave i zakone istinite, uredbe i zapovijesti dobre. I obznanio si im subotu svoju svetu, i dao im zapovijesti i uredbe i zakon preko Mojsija sluge svojega." (Nemijina 9:13-14). Niti je vrijedila do cara Konstantina. Vrijedila je do Hristovog vaskrsenja iz groba. "16. Da vas, dakle, niko ne osuđuje za jelo ili piće, ili za kakav praznik, ili za mladine, ili za subote, 17. Što je sjenka onoga što će doći, a tijelo je Hristovo." (Kološanima 2:16-17) Subota neće važiti u vječnosti. Stih na koji se pozivaš koristi izraz "od subote do subote" kako bi označio PROTEK VREMENA i u suštini znači "vječno". Sličan izraz se navodi u Knjizi proroka Zaharije: "I ko god ostane od svijeh naroda koji dođu na Jerusalim, svak će dolaziti od godine do godine da se pokloni caru Gospodu nad vojskama i da praznuje praznik sjenica." (Zaharija 14:16). To ne znači da su godine kod Zaharije nekakvi posebni praznici koji se moraju svetkovati, tu se radi o proteku vremena, baš kao i kod Isaije.

Evo u ovom videu jedan adventistički propovjednik iz Hrvatske objašnjavao kako se u adventizmu razvijala doktrina o Trojstvu i on kaže da je postojalo šest perioda u adventizmu, počev od antitrinitarnog perioda pa do perioda prihvatanja učenja o Trojstvu. Kako je moguće da navodno pravovjerni ostatak iz temelja mijenja svoju koncepciju o Bogu i u različitim periodima prihvata dva dijametralno suprotna učenja? Ili je Bog trojedin ili nije, ne može pravovjerni ostatak čas vjerovati jedno, a čas drugo, a opet u oba slučaja ostati pravovjeran. To nije nebitna stvar, to su osnovi vjere.

Vjeruješ li još uvijek u neke doktrine u koje vjeruju i adventisti?

Pa evo natjeraj ih: "The Gemara objects: But it is written: “Harlotry, and wine, and tirosh take away the heart” (Hosea 4:11). Since tirosh leads the heart astray, it is clear that it is wine. Therefore, the Gemara accepts that tirosh means wine. Rather, according to everyone, the word tirosh in the Bible refers to wine" https://www.sefaria.org/Yoma.76b.9?lang=bi

Kao npr. ideju da se 1844. godine nešto bitno dogodilo. To je samo vrh ledenog brijega, da ne otvaram kantu crva o suboti, hrani, spavanju duše itd. Uloga proroka jeste da pozivaju narod da se vrati Bogu, ali ti su proroci uvijek imali kontinuitet učenja sa prethodnim prorocima. EGW to nije imala. I sama je govorila da je neke doktrine pokupila od putujućih učitelja (npr. ideju o spavanju poslije smrti je pokupila od Georgea Storrsa), subotu od Batesa itd. Tek kasnije je Bog to "potvrdio" preko nje, ali to nije ništa drugo nego aminovanje njenih već utvrđenih mišljenja. To što je ona svoje spise nazvala duhom proroštva ih ne čini zapravo duhom proroštva. I Joseph Smith je svoje spise nazvao duhom proroštva. To je očito bila popularna klasifikacija u devetnaestovijekovnoj Americi.

Da li je za hrišćane sabor u Jamniji, organizovan od strane fariseja, relevantan izvor? Ja bih rekao da nije. Nisam siguran da je ovo dobar argument. Pogotovo zato što imaš mnoge spise u onih 39 koji isto ne nagovještavaju da prenose autoritativnu poruku. Knjiga o Ruti i Knjiga o Jestiri padaju na pamet. Pa čak ni Knjige o carevima i Knjige dnevnika nisu napisane u formi proročkih knjiga koje prenose direktne Božije poruke, već su narativni spisi koji opisuju istorijske događaje. Da budemo iskreni, istoričari često vole nalaziti istorijske netačnosti i u onih 39 protokanonskih spisa. Pitaj nekog sekularnog istoričara i on će ti reći da su Avram, Isak i Jakov mitološke figure, da o Izlasku iz Egipta i Mojsiju ne postoje istorijski dokazi, da je Tora napisana tek u 5. vijeku pne nakon povratka Jevreja iz Vavilona i da ne sadrži istorijske podatke, već predstavlja mitologiju Izrailjaca kojom su oni pokušali objasniti zašto ih je Vavilon pokorio itd. Ne vidim zašto bismo odjednom morali prihvatiti stavove tih istoričara o devterokanonskim knjigama, ako ih već ne prihvatamo kad su u pitanju protokanonske knjige. Prilično sam siguran da isti autor nikada ne bi ovaj isti argument iznio protiv Knjige proroka Danila koja takođe "preskače" Nabonida i vavilonskog cara Valtasara naziva SINOM cara Navuhodonosora a ne UNUKOM. Dakle očito se radi o jednom mesopotamskom običaju da se carevi nazivaju sinovima prethodnih careva. I to vidimo iz drugih asirskih izvora. Recimo crni obelisk asirskog cara Salmanasara III naziva izrailjskog cara Juja "sinom Omrijevim" iako je Juj zapravo ISTRIJEBIO dom Omrijev. Dakle asirski je običaj bio careve nazivati sinovima prethodnih careva iako nisu bili biološki sinovi. Knjiga o Juditi ne kaže da je Navuhodonosor koji se pominje u njoj isti onaj koji je razorio Jerusalim. Knjiga o Juditi je smještena NAKON povratka Izrailjaca iz Vavilona. Pa o čemu je onda riječ? Pismo nam govori da su Jevreji nazivali mesopotamske vladare asirskim carevima čak i ako nisu zapravo bili Asirci (pogledaj Jezdrina 6:22 gdje se persijski car naziva asirskim carem). Selevkidi su aktivno počeli sa obnovom Ninevije i ponovo je uspostavili kao regionalni centar a Navuhodonosor im je bio jedan od uzora. Tako da nije uopšte nemoguće da se neki selevkidski car identifikovao sa drevnim mesopotamskim imperijama i počeo se nazivati Navuhodonosorom iz poštovanja prema toj tradiciji. A jevrejski pisci su namjerno ostavili baš to ime kako bi povezali svoju sadašnju borbu sa svojim drevnim neprijateljima. Recimo kao da danas neki lider Hezbolaha sebe nazove Adolfom kako bi isprovocirao Jevreje. Ovo je potpuno subjektivno. Autor to smatra greškama jer se ne uklapa u njegovo viđenje biblijskih učenja umjesto da revidira svoje stavove i shvati da je pogriješio. Tako je. I djela su neophodna za spasenje. Jakovljeva 2:27. Onda su sa zdravim razumom nespojivi životi sv. Jovana Krstitelja i Gospoda Isusa Hrista koji su takođe živjeli kao monasi i askete. Nisu imali ni ženu ni djecu, postili su, sv. Jovan je odrastao u pustinji i jeo bilje i skakavce. Krajnje nepošteno pozivati se na ovo kada protestantski kanon SZ uključuje prilično osvetoljubive epizode. Recimo osveta nad Amaličanima zbog napada na Izrailjce prilikom izlaska iz Egipta. Šta je tu pogrešno? Rafailo je sakrio svoj identitet kako bi ispitao snagu Tovijine vjere i odanosti Bogu. Po toj logici bi Hrista trebali optužiti za laganje jer nije Luki i Kleopi otkrio Svoj identitet na putu za Emaus. Judita je izvela mudar potez da spasi svoj narod od sigurnog uništenja. To je bila ratna taktika a nikakvo nečasno laganje. Takve prevarne taktike su koristili i Izrailjci za vrijeme Isusa Navina kada je osvojio Gaj na način što je prevario Gajane da misle da Izrailjci bježe od njih. Pretjerano učitavanje u tekst. Tekst nam govori o mučnom životu kopiladi u to vrijeme što je tačno. Oni su bili odbačeni i smatrani nečistim i svi su ih prezirali u to doba. Pisac nas upozora da treba izbjegavati praviti takvu djecu jer će njihov život biti mučan. Ne vidim zašto su to praznovjerice, a događaji iz protokanona poput bacanje drveta u vodu koja zbog toga postane slatka ili prelamanje stijene iz koje izađe voda ili Samsona kome je snaga bila u kosi ili bakarne zmije koja je spasila Izrailjce od pravih zmija nisu praznovjerice i čaranja. Bog djeluje na razne načine. I sam Hristos je koristio i blato i mulj da čini Svoja čuda. U 7. poglavlju iste knjige opisuje se nastanak ljudskog bića u kojem se jasno ističe da je početak svakog čovjeka u utrobi majke a ne prije. Tako da se tu misli na to da je autor očistio svoju dušu, pa je i tijelo bilo očišćeno. Ovo je ono što sam pričao. Autor teksta je zacrtao šta Biblija uči umjesto da revidira svoje stavove i shvati da mu je perspektiva pogrešna. To je kružna logika. Ti spisi ne mogu biti biblijski jer Biblija to ne uči, ali Biblija to uči upravo iz tih spisa. Tako i Jevreji mogu reći: Novi zavjet nije ispravan jer Isus Hristos nije Mesija, iako se dokazi o Njegovom Mesijanstvu upravo i vide u Novom zavjetu. Mora postojati neki čvršći dokaz od nesaglasnosti sa autorovim unaprijed zacrtanim stavovima o tome šta je biblijsko a šta nije. To je Božije čudo.

Opet ponavljam. Prorok Osija kaže da tirosh oduzima razum. Kako je to moguće ako je tirosh bezalkoholni sok od grožđa?

Pa ti znaš moje mišljenje o svim tim novoproglašenim prorocima. EGW za mene nije posebnija niti upečatljivija od recimo Josepha Smitha, samo se stiče utisak da je imam na piku jer se često raspravljam sa njenim sljedbenicima, a manje sa Nefijem.

Ovaj argument zaista ima smisla za one koji vjeruju da je Evharistija puka simbolika. Ali za pravoslavne ovaj argument nije toliko jak zato što pravoslavni vjeruju da hljeb koji je Hristos prelomio na Tajnoj večeri, a za koji pravoslavni vjeruju da je bio kvasni jer je kvasac simbol Hristovog vaskrsenja, NIJE OSTAO HLJEB već je postao Tijelo Hristovo, u obličju hljeba. Apostoli na Tajnoj večeri nisu jeli kvasni hljeb, već Tijelo Hristovo.

Dakle sve su to muslimanski izvori koji imaju interes u tome da uzdignu položaj Meke. Ali šteta što tekst Pisma jasno pobija to. "I otišavši iz Madijama dođoše u Faran; i uzevši sa sobom ljudi iz Farana dođoše u Misir k Faraonu caru Misirskom, koji mu dade kuću i odredi mu hranu, a dade mu i zemlje." (1 Carevima 11:18). Jasno vidimo da je Faran negdje između Madijama i Egipta. Madijanci su bili u sjeveru Arabije, dakle Faran mora biti negdje u toj oblasti između sjeverne Arabije i Egipta. Meka je hiljadama kilometara južnije. Takođe: "Pošlji ljude da uhode zemlju Hanansku, koju ću dati sinovima Izrailjevijem; po jednoga čovjeka od svakoga plemena otaca njihovijeh pošljite, sve glavare između njih. I posla ih Mojsije iz pustinje Faranske po zapovijesti Gospodnjoj; i svi ljudi bjehu glavari sinova Izrailjevijeh." (4 Mojsijeva 13:3). Mojsije šalje špijune u Hanan iz Farana. Hanan ti je današnji Izrael (ili Palestina kako hoćeš). Objasni mi koji je smisao da pošalješ špijune u Palestinu skroz iz Meke. I gdje tu piše da su istih deset hiljada kao oni sa Parana? Jel svaki put kad se u Bibliji spomene deset hiljada to proročanstvo za Muhameda? Tako je, to piše i to opisuje davanje zakona Izrailjcima ("ognjeni zakon") na planini Sinaju.

Što ja vučem za jezik kada se očito on slaže sa mnom?

Važe li i mlađaci u vječnosti?

Ne. Učila je nešto što niko prije nje nije učio.

Naziva se vinom zato što brzo krene fermentacija i postaje vino.

Kako zaista? Tako što novo vino nije sok od grožđa već alkoholno vino sa manjim procentom alkohola u odnosu na staro vino. Ovo nije argument već autorovo subjektivno mišljenje. Neko će reći izopačeno je da voliš sok od grožđa više nego vino. Ne označava. Jednostavno se koristi izraz "vino" jer su svi antički narodi, pa i Izrailjci, grožđe prvenstveno asocirali sa vinom, pošto je to bila glavna upotreba grožđa. Prvo riječ koja se prevodi sa "kvariti" je tašhitehu, što znači uništiti. https://biblehub.com/hebrew/tashchitehu_7843.htm Dakle poruka je "ne UNIŠTAVAJ ga jer je blagoslov u njemu". Očito se tu govori o bukvalnom uništenju grožđa, a ne o fermentaciji u vino. Tako je, Pismo zabranjuje OPIJANJE. Ali ne zabranjuje alkohol. Bog Izrailjcima izričito dozvoljava alkohol: "I za te novce uzmi što zaželi duša tvoja, goveda, ovaca, vina ili drugog jakog pića, i što god bi zaželjela duša tvoja, pa jedi ondje pred Gospodom Bogom svojim, i veseli se ti i dom tvoj." (5 Mojsijeva 14:26). Vino nije zlo. Čak ima i medicinska svojstva. Hristos je pretvorio vodu i A tekst Jevanđelja po Jovanu nam kaže da je "dobro vino" alkoholno vino. Izričito se kaže da je Hristos stvorio "dobro vino", dakle to je vino bilo alkoholno. Tako je. Ovom logikom i konzumacija hrane je kršenje šeste zapovijesti jer prežderavanje može skratiti život. Ovo je potpuno nasumično nagađanje autora.

Taj sok veoma brzo počne fermentirati u vino. Tirosh nije bezalkoholno piće, tirosh je vino sa manje alkohola, ali nije 0%.

Pa možda nemamo primjer lomljenja azimosa u liturgijskom narativu jer se beskvasni hljeb nije ni koristio u tom narativu. A u Starom zavjetu koliko ja pamtim nemamo uopšte stihove u kojima se pominje lomljenje hljeba. Ali gdje su primjeri u kojima artos sam po sebi znači beskvasni hljeb? I u narativu, van zakonskih odredbi, u LXX se koristi ili azimos ili arton azimos za beskvasni hljeb. Ne možeš podići hljeb bez kvasca.

Pa zar ovdje beskvasni hljebovi nisu predmet radnje pečenja? Moja poenta je da za beskvasne hljebove postoji zasebna riječ koja se može odnositi samo i jedino na takvu vrstu hljeba i da niko od pisaca Novog zavjeta ne koristi tu riječ da opiše hljeb na tajnoj večeri. Da li uopšte u Pismu i postoji neki primjer lomljenja isključivo beskvasnog hljeba pa da možemo uporediti? Prvo bi se trebalo vidjeti gdje se uopšte riječ "artos" sama za sebe koristi u pashalnom kontekstu. U LXX se koristi ili azimes ili arton azimon, što izričito znači beskvasni hljeb. To može značiti da prevodioci LXX nisu bili spremni da koriste samo "artos" da opišu beskvasni hljeb, bez dodatnih pojašnjenja. Raised bread i leavened bread su sinonimi.

Devterokanonske knjige su knjige poput Makavejskih knjiga, Knjige o Tovitu, Knjige o Juditi, Premudrosti Solomonovih, Premudrosti Isusa Sina Sirahova, Poslanice Jeremijina, Knjige Varuhove, dodataka Jestiri i Danilu. Ovi spisi su prihvaćeni od strane Pravoslavne Crkve i od strane rimokatolika kao dio Pisma, dok protestanti uglavnom odbacuju ove spise i smatraju da je starozavjetni kanon zatvoren knjigom proroka Malahije. Koji su razlozi za ovo odbacivanje od strane protestanata?

Sveti ravnoapostolni car Konstantin je uticao na sve pa i na svoje vojnike da se mole Istinitom Bogu a ne idolima: "Za svoje vojske, vasilej je ponovo (paradoksalno!) postao učitelj molitve: izdavao je za njih pobožne molitve, po božanskim pravilima, tako da, pružajući ruke svoje ka gori do neba, i podižući svoj umni pogled čak i viši Caru nebeskom, zavapili bi u svojim molitvama Njemu, kao Pobedodavcu, Spasitelju, Čuvaru i Pomoćniku, nije dovoljno za dan molitve da se prepozna vaistinu dan Gospodnji, vaistinu prvi, vaskrsenje i spasonosni, istoimeni dan sa svetlošću i životom, besmrtnošću i svim dobrima. Štaviše, postavši sebi učitelj dobra i proslavljajući Spasitelja u svojim carskim dvorima, on je ili ispunjavao božanske odredbe molitvama, ili je nazidavao svoju dušu slušajući sveto pismo. Njegove sluge i sluge, kao i čuvari čitavog njegovog doma, bili su ljudi posvećeni Bogu, ljudi ukrašeni čistotom života i vrline, sami dorifori, verni telohranitelji (συματοψυλακες), naoružani moralom dobročinstva, koji su videli u vasileus učitelj pobožnog života. U međuvremenu, vasileus je odavao pobedničku zastavu, jer je zapravo iskusio njeno božanstvo. Uistinu, njime je pokorio mnoštvo neprijateljske vojske, njome je razbegao sile nevidljivih demona, njime je satreo oholost bogoborca, njime je utišao jezike klevetnika i zlih. , sa njima potčini varvarska plemena, sa njima razotkri beznačajnost neznabožačke obmane, sa njima do kraja svih dobara, kao da otplaćuje dug, vasileus svuda po zemlji podiže pobedničke trofeje, i svima naredi, bogatom i carskom rukom, da gradi hramove, sastajališta i sveštene molitvene domove. Posle ovoga, odmah se po eparhijama i gradovima pojaviše veličanstvena dela carske velikodušnosti, i za kratko vreme zablistaše svuda, i behu razotkrivači bezbožne tiranije, do nedavno, terani bezumljem duše da se suprotstave Bogu, i besni, kao psi. , tirani su izlili svoj bes na bezdušne građevine, ako više nisu mogli da ga izliju na samog Boga. Rušeći od vrha do dna i raskopavajući bogomolje od samih temelja, prikazali su im prizor grada koji su zauzeli neprijatelji34. To je bila poenta njihove zlobe! Ali, kao preteći Bogu, ubrzo su se osvetili za svoje bezumlje, jer su, posle kratkog vremena, bili uništeni jednom željom oluje poslate od Boga, tako da među ljudima nije ostao ni njihov rod, ni pleme. , ni traga sećanja: svi su, uprkos velikom broju, bili pogođeni nebeskim pošastima i umrli su za vrlo kratko vreme. Ovo je bio kraj njihovog bezbožnog besa! U međuvremenu je Konstantin, zaštićen spasonosnim trofejem, sam, međutim, ne sam, već uz pomoć i pomoć jednog Kralja, stvarao hramove odličnije od nedavno porušenih, stvarao je drugi mnogo veličanstveniji od prvog, i raznim crkvama Božijim oduševio je i istoimeni grad35 i i mitropoliju Vitiniju,36 koju je počastio veličanstvenim i lepim hramom. Glavne gradove i druge ukrasio je sličnim crkvama, ali je od svih krajeva izabrao uglavnom dva mesta na istoku: jedno u Palestini, odakle se, kao izvor, svuda izlivao životvorni tok vere; drugi je u glavnom gradu istočne metropole i krasi ime Antioha" (Jevsevije Kesarijski, Slovo o caru Konstantinu).

Mnogi protestanti prihvataju koncept Velikog otpadništva. To je ideja da je nakon apostola došlo do otpadanja hrišćanskih zajednica u paganizam i do gubitka prave istine dok se naravno ta istina nije ponovo otkrila hiljadu i po godina kasnije. I nekako uvijek se jedna ličnost izdvaja kao glavni optuženi a to je sv. car Konstantin Veliki. Adventisti ga optužuju da je uveo poštovanje nedelje, JS da je uveo učenje o Trojici a mormoni da je potisnuo istinsko učenje o tri boga. Zašto? Da se razumijemo niko od nas danas ne bi bio hrišćanin da nije bilo cara Konstantina. Hrišćanstvo su na Balkan među Slovene uveli misionari iz Rima i Carigrada. Ti misionari su imali državnu podršku Vizantijske imperije, a tu podršku su imali zato što je hrišćanstvo tada već odavno bilo državna religija a državnom religijom ga je proglasio upravo car Konstantin. Djelovanje cara Konstantina je omogućilo da se hrišćanstvo proširi po čitavom svijetu daleko više nego ranije. Hristijanizacija čitave Rimske imperije, započeta od apostolskog doba ali uzevši ogroman zamah od Konstantina je kasnije dovela i do širenja hrišćanstva. Car Konstantin je prekinuo gonjenje hrišćana i dao im slobodu, gradio je crkve, uništavao paganske hramove i zabranjivao paganske običaje, uspostavio je hrišćansku prestonicu Konstantinopolj, očuvao je jedinstvo Crkve protiv jeretika, branio hrišćane od progona i definitivno zadao smrtnosni udarac grčko-rimskom paganizmu. Zbog toga je Bog i proslavio ovog ravnoapostolnog cara i njegovu hristoljubivu majku kao svetitelje i molitvenike za nas. "Posle ovoga, vasileus kao da je zapalio neku vrstu žarko zapaljene baklje, i svojim carskim okom pogledao da li se negde kriju ostaci zablude. Kao što prozorljivi nebeski orao odozgo vidi najudaljenije zemaljske predmete, tako je i on, živeći u carskom stanu svog lepog grada, iz daleka video izvesnu kobnu mrežu za hvatanje duša, kako se krije u feničanskoj zemlji. To su bili gaj i hram – ni usred grada, ni na trgovima i ulicama, gde su mnogi od njih podignuti da ukrase gradove: oba su se nalazila na pustom mestu, daleko od raskrsnica i magistralnih puteva, na jednoj visova Libana, u Afaku, a posvećena je bestidnoj boginji Afroditi319. Za sve raskalašene postojala je škola podlosti, sa velikom željom da pokvare svoja tela, tamo neki ženstveni ljudi, muškarci – ne muškarci, odrekavši se svog časnog pola, umilostivili su demona ženskom strašću, a žene u tom hramu, kao u nedozvoljenom i otpadničkom mestu, imao neprirodan odnos, tajno se udružio u brak i činio neizrecivo sramna i odvratna dela. Nije bilo posmatrača nad akcijama koje su se tamo odvijale, jer se nijedan poštenjak nije usuđivao da uđe, međutim, nisu mogli da se sakriju od velikog bazileja. Saznavši za njih snagom sopstvenog carskog uvida, smatrao je da je upravo taj hram nedostojan sunčeve svetlosti i naredio da se do temelja razori sa svim stvarima koje su u njemu bile. Dakle, po nalogu vasileusa, odmah su uništeni svi izumi razvrata i zabluda, vojni odred je počeo da čisti to mesto, a ljudi, do tada izopačeni, strahovitom voljom vasileusa naučili su se uzdržavanju, tako da i oni koji su među idolopoklonicima važili za mudrace – i iskusili su taštinu svog života. Velika je bila zabluda navodnih mudraca u vezi sa kilikijskim idolom320. Njemu je kao spasiocu i lekaru pribegavalo bezbroj ljudi, koji se navodno javljao spavačima u njegovom hramu, ili isceljivao bolesnike od telesnih bolesti: u stvari, on je bio uništitelj duša, odvraćajući ljude sklone zavođenju od istinskog Spasitelja i dovodeći ih u bezbožnu prelest. Stoga, postupajući po opšteprihvaćenom pravilu i smatrajući ljubomornog Boga za istinskog Spasitelja, vasileus naredi da se ovaj hram razori do temelja. Tako je čudo, slavljeno od slavnih filozofa, jednim mahom njegove ruke, iskopano naoružanom rukom i razbacano po zemlji, a pritom uništeno, ne duh, pa čak ni bog, koji tu vreba, nego neka vrsta prevare duša koja je od pamtiveka obmanjivala ljude. Dakle, koji je obećao da će druge osloboditi zala i nepogoda, a sebe zaštititi, nije našao nikakvo drugo sredstvo osim da ga je, prema mitu, udario grom321. Međutim, dela našeg bogougodnog vasilevsa nisu mit: ovaj hram je srušen do temelja, očigledno silom samog Spasitelja, porušen tako da na tom mestu nije ostao ni trag nekadašnjeg bezumlja. Tako su svi nekadašnji sujeverni ljudi, videvši svojim očima otkrovenje svoje zablude i uvidevši zapravo prazninu hramova i idola koji su bili svuda, ili okrenuli spasonosnom učenju, ili su, ne čineći to, počeli da preziru sujete svojih predaka, smeju se i rugaju drevnim bogovima koje su ranije prepoznavali. A kako bi drugačije mislili, videći najveću gadost skrivenu ispod spoljašnjeg lika idola? Jer u njima su bile ili kosti mrtvih tela i suve lobanje, slabo pokrivene lukavstvom varalica, ili prljave krpe ispunjene odvratnom nečistoćom, ili gomile sena i slame. Videvši sve ovo sabrano unutar bezdušnih idola, počeli su da okrivljuju i sebe i svoje očeve za najveću nepromišljenost, naročito kada su se uverili da u njihovim tajanstvenim svetinjama i u samim idolima nema ni duha, ni gatara, ni boga, ni prorok, kao i ranije Verovali su da nema čak ni mračnog i mračnog duha. Stoga su poslani od bazileja dobili slobodan pristup u svaku mračnu pećinu i svako tajno utočište, neprikosnovena i nepristupačna mesta, u unutrašnje delove hramova posećivali su ratnici. Zahvaljujući tome, vekovno slepilo razuma koje je posedovalo Helene postalo je jasno i izloženo svima. I to se s pravom može pripisati hrabrim postupcima vasileusa, kao i njegovim posebnim definicijama u svakoj eparhiji, na primer, u feničanskom Heliopolju. Ovde su stanovnici, odajući počast neobuzdanoj požudi pod imenom boginje Afrodite, dozvoljavali svojim ženama i kćerima da se prepuste sramnom bludu, ali je od vasileusa došao novi i mudri zakon, koji je strogo zabranjivao sve dosadašnje običaje322. Ovome je vasilej dodao i pisana uputstva, kao da je za to posebno poslat od Boga, da uči ljude pravilima uzdržanja. Ne prezirući da razgovara sa ovim subjektima, on im je napisao poruku u kojoj ih je pozvao da brzo prepoznaju sveblagoga Boga. Njegovim rečima sada je opet dodao i dela koja im odgovaraju, odnosno osnovao je (u Heliopolju) molitveni dom za Crkvu i veličanstveni hram, tako da se sada dogodilo ono što se nije čulo od početka veka. u stvarnosti: grad sujevernih ljudi udostojio se da tamošnjim hrišćanima predsedava Božju crkvu, starešine i đakone i episkopa posvećenog Bogu svih. Štaviše, starajući se o najvećem obraćenju ljudi na reč, vasilej je ovde dao mnoge priloge za pomoć siromašnima, i time ih podstičući da požure na spasonosno učenje, i sam je rekao skoro isto što je rekao i Apostol: „da li krivicom ili istinom neka se propoveda Hristos“ (Fil. 1:18)." (Jevsevije Kesarijski, Život Konstantinov, Knjiga treća, Poglavlja 55-58). Sv. car Konstantin je bio revnosni borac protiv paganizma.