Maki

Sveti Oci su prilično ujednačeni u shvatanju da se tu radi o Kainovoj sestri. To pišu i sv. Jovan Zlatousti i blaženi Teodorit Kirski i blaženi Avgustin.

Pa očito da jeste poduhvat jer to nisu ni rimokatolici ni Jermeni uspjeli to postići, a pokušavali su.

Pobio si islam ovim stihovima. U islamu je strogo zabranjeno Allaha zvati ocem i smatrati da ljudi mogu biti djeca Božija, a Isus upravo to govori. Još jedna suprotnost Isusa i Muhameda.

Pa nek neka druga hrišćanska denominacija izvede tako nešto besprekidno preko hiljadu godina, bez ijednog promašaja.

I arapski hrišćani Boga zovu Allahom. Pa?

@Zehran Ulaziš u kontradikcije. Sami islamski hadisi kažu da je Osman počeo proces prikupljanja hadisa kako bi spriječio nastajanje razlika u shvatanju među muslimanima. Kako je moguće da je postojala opasnost od nastajanja razlika ako je sve bilo savršeno sačuvano? Evo ti dokaz da je Osmanov poduhvat da sakupi Kur'an naišao na protivljenje: "Az-Zuhri said: "'Ubaidullah bin 'Abdullah bin 'Utbah informed me that 'Abdullah bin Mas'ud disliked Zaid bin Thabit copying the Musahif, and he said: 'O you Muslim people! I am removed from recording the transcription of the Mushaf and it is overseen by a man, by Allah, when I accepted Islam he was but in the loins of a disbelieving man' - meaning Zaid bin Thabit - and it was regarding this that 'Abdullah bin Mas'ud said: 'O people of Al-'Iraq! Keep the Musahif that are with you, and conceal them. For indeed Allah said: And whoever conceals something, he shall come with what he concealed on the Day of Judgement (3:161). So meet Allah with the Musahif.'" Az-Zuhri said: "It was conveyed to me that some men amongst the most virtuous of the Companions of the Messenger of Allah (ﷺ) disliked that view of Ibn Mas'ud."" (Jami at-Tirmidhi 3104). Dakle vidimo protivljenje Osmanovim planovima da Zajd bin Tabit sakuplja i kodifikuje kur'anske ajete. To nema smisla ako je Osman samo prepisao sačuvani Kur'an sa jednog materijala na drugi.

Dovoljno je ukazati samo na neke stvari kako bi se pokazalo koliko je hrišćanstvo posebno. Prvo i osnovno sama činjenica da je hrišćanstvo preživjelo Hristovu smrt na krstu je najjači dokaz vaskrsenja koji može postojati. Isus Hristos je za Sebe tvrdio da je prorokovani Mesija o kojem su pisali proroci u SZ. Ovo nije bila pretjerano rijetka tvrdnja u prvovijekovnom Izraelu. Bilo je i drugih koji su govorili da su Mesije. Juda Galilejac, Egipćanin, Simon bar Kohba itd. Simona bar Kohbu su u njegovim mesijanskim tvrdnjama podržavali vodeći jevrejski učenjaci tog doba. I svi ti Mesije su propali, uglavnom jer bi ih Rimljani na kraju likvidirali. Rimljani su likvidirali i Isusa Nazarećanina i to na najsramotniji način tako da Ga svi vide i da Ga svi mogu ismijati i ponižavati. A ipak, za razliku od svih drugih Mesija, u Isusa Nazarećanina su ljudi nastavili vjerovati i poslije krsta i groba. Kako i zašto? Na ovo pitanje sekularni istoričari ne mogu dati odgovor. Dalje, hrišćanstvo su po tadašnjem svijetu širili galilejski ribari svojim propovijedima. Naravno, bili su tu uključeni i drugi ljudi poput apostola Pavla koji je bio učeni farisej, ali svejedno. Hrišćanstvo nisu širili bogataši, vladari, vojskovođe, makar ne u prvim vijekovima. A ipak je hrišćanstvo postalo toliko rasprostranjeno da su rimski carevi poput Dekija ili Dioklecijana pokrenuli čitave kampanje da iskorijene hrišćanstvo, ali nisu uspjeli, iako su takve kampanje pokazale znatan uspjeh u borbi protiv drugih vjera, poput galskog druidizma recimo. Opet je hrišćanstvo bilo to koje se izdvojilo, koje nije bilo moguće uništiti.

Ne sviđa mi se osnovna postavka modernog ekumenizma koja se zasniva na tzv. teoriji grana po kojoj svaka hrišćanska denominacija ima djelić istine u sebi, a cjelina istine se može dobiti tek kada se sve denominacije ujedine. Međutim, učenje Otaca nikada nije dozvoljavalo mogućnost da Crkva ima djelić istine u sebi, a ne cijelu istinu. Apostol Pavle za Crkvu kaže da je stub i tvrđava istine, ne djelića istine. Oci nikada nisu izjednačavali Crkvu sa drugim zajednicama. I to je suštinski problem ekumenizma. Njegove postavke su pogodne za protestante koji ne polažu značaj na hijerarhijsko ustrojstvo Crkve niti na dogmate vjere, ali nisu pogodne za pravoslavne, a ni rimokatolike. Rimokatolici površno pokazuju ispruženu ruku, ali ispod žita pokušavaju progurati svoje novotarije protivne svetootačkim učenjima. Oni će izdeklamovati Simvol vjere bez filiokve, ali ipak se neće odreći ispravnosti filiokvea. To je dvostruka igra. Neki bi to čak nazivali i obmanom.

Piše da je kroz Sina nastalo sve što je STVORENO. Duh Sveti nije stvoren.

To nije običan san niti tekst govori da je to običan san.

Odgovorio sam već na ovo. Bog zabranjuje da se u tu svrhu obraćamo gatarama i vračarama. U Starom zavjetu je odnos ljudi prema smrti bio dosta drugačiji jer je smrt još uvijek vladala ljudima i ljudi su išli u ad. Evo usput odgovor i na robivekovo pitanje gdje u SZ piše da poslije smrti svi idu u ad: "Opomeni se kakav je vijek moj, kako si ni na što stvorio sve sinove Adamove? Koji je čovjek živio i nije smrti vidio, i izbavio dušu svoju iz ruku paklenijeh?" (Psalam 89:47-48). Psalmopojac jasno ukazuje da nema čovjeka koji nije vidio smrti i koji je izbavio svoju dušu iz ada (Daničićev prevod je ovdje loš, ne treba stajati pakao). Evo svih pominjanja ada u Pismu: https://biblehub.com/hebrew/7585.htm Hades or the world of the dead (as if a subterranean retreat), including its accessories and inmates Ali u Novom zavjetu nije tako. Gospod Isus Hristos nam je Svojom smrću i vaskrsenjem otvorio raj i omogućio nam da odemo kod Boga poslije smrti: "23. A obuzima me oboje: imam želju umrijeti i sa Hristom biti, što je mnogo bolje;" (Filipljanima 1:23). Ogromna je razlika. U Starom zavjetu smrt je bila strašna i svi su se plašili smrti, čak i pravednici, u Novom zavjet smrt je poražena. Tu promjenu uočava i sv. Atanasije Veliki: "Da je smrt uništena, da je pobeđena Krstom i da nikakve moći više nema, nego je i sama uistinu mrtva, to na ubedljiv i verodostojan način pokazuju svi učenici Hristovi, koji su prezreli smrt, i ustali protiv nje, i nikakvog straha pred njom nisu imali, nego su sa znakom krsta i verom u Hrista satirali smrt kao istinski mrtvu. Jer, nekada, pre no što se zbio božanski dolazak Spasiteljev, smrt je i samim svetiteljima bila užasna, i svi su oplakivali one koji su umirali, smatrajući da su ovi izgubljeni. No sada, kad je Spasitelj vaskrsao telo, smrt više nije strašna, a svi koji veruju u Hrista gaze je kao da ona ništa ne predstavlja, i izabiraju radije da umru nego da se odreknu vere u Hrista. Jer, uistinu znaju da time što će umreti neće biti izgubljeni, nego će živeti i vaskrsenjem postati nepropadljivi. A onaj đavo, koji je nekada na ljude kidisao smrću, sada kad je njegova utroba rastrgnuta, jedini je koji je uistinu mrtav. Dokaz za ovo je činjenica da su se ljudi, pre no što su u Hrista poverovali, plašili smrti i da su se užasavali gledajući je. No, kad su pristupili veri u Hrista i Njegovom učenju, toliko su prezreli smrt da joj voljno hitaju u susret i postaju svedoci Vaskrsenja, koje je Spasitelj ostvario pobedivši smrt. Čak i malena deca hitaju u susret smrti; a u koštac sa njom ne hvataju se samo muškarci, nego i žene. Naime, smrt je postala toliko nejaka da su čak i žene, koje su ranije bile zastrašivane njome, sada u stanju da joj se narugaju kao mrtvoj i nemoćnoj." (O očovečenju Boga Logosa). Sa tim u vidu, i odnos prema pokojnicima se nužno mora promjeniti.

Razumijevanje da Biblija ima internu koherentnost i jedinstvenu poruku i postojanje potrebe da se biblijski stihovi shvataju u kontekstu nije isto što i princip da Biblija tumači samu sebe. Takav princip ima za cilj da odstrani potrebu za vanjskim tumačem tj. Crkvom. Ali takvo tumačenje je neophodno kako bi se ustanovila jednoobraznost u shvatanju Pisma. Sveti Oci međusobno imaju određenih razmimoilaženja, svakako, ali to je daleko daleko manje nego razlike između protestantskih denominacija koje se ne mogu dogovoriti oko osnovnih stvari kao npr. da li je Isus Bog ili nije. Sv. Vikentije Lerinski jako lijepo to izlaže: "Ako je pisana reč Božja sveta, savršena i potpuno razumljiva pri dovođenju u vezu jednih mesta sa drugima, kakva je potreba dodavati tome još i autoritet crkvenog razumevanja Svetoga Pisma. Ta potreba se sastoji u tome, što Sveto Pismo, zbog same njegove uzvišenosti, ne shvataju svi u jednom istom smislu, nego jedan tumači njegove reči ovako, drugi onako, tako da se iz njega, kako izgleda, može izvući skoro onoliko smisala, koliko ima lju­di. Sveto Pismo po svome nahođenju objašnjava Novacijan, po svome Savelije, po svome Donat, Arije, Evnomije, Makedonije, po svome Fotin, Apolinarije, Priskilijan, Jovinijan, Pelagije, Celestin, po svome najzad Nestorije. Zbog toga je, pri ovakvom mnoštvu raznovrsnih zabluda, bezuslovno neophodno upravljati tok tumačenja proročkih i apostolskih Pisama po normi crkvenog i vaseljenskog poimanja njihovog (secun­dum ecclesiastici et catholici sensus normam)" Crkva je napisala i sastavila Sveto Pismo, ona ga i tumači. U pravnom poretku najjače tumačenje zakona je tumačenje samog zakonodavca tj. autentično tumačenje. Tako je i sa Biblijom.

U Starom zavjetu, uz određene izuzetke, nije bilo moguće moliti se svetiteljima budući da su duše ljudi išle u ad, a ne kod Boga. Tako da su bile drugačije okolnosti. Što se tiče Novog zavjeta, imamo rane hrišćanske izvore koji ukazuju na postojanje prakse molitvi svetiteljima. Koliko ja vidim tu se opet pominju vračari i gatari. Bog zabranjuje prizivanje mrtvih putem vračanja, crne magije i slično, tako da je zabranjeno to činiti bez obzira da li to neko radi za sebe ili za druge. Ali Novi zavjet nudi novu realnost. Pokojne pravednike ne prizivaju gatare, već ih je Bog proslavio. Hristos je srušio moć smrti i pokojni pravednici više nisu u rukama đavola, već u rukama Božijim.

Naravno da je potrebno imati Sveto Predanje. Sveto Pismo nam samo za sebe kaže da je ponekad teško razumljivo i podložno iskrivljavanjima koja vode u propast: "16. Kao što govori o ovome i u svima svojim Poslanicama, u kojima su neka mjesta teško razumljiva. koja neuki i neutvrđeni izvrću, kao i ostala Pisma na svoju sopstvenu propast." (2 Petrova 3:16). Dakle potreban nam je pouzdan tumač. Protestanti se vole pozivati na to da Biblija tumači samu sebe, ali vidimo da to u praksi samo dovodi do milion tumačenja koja se pozivaju na taj princip. Pa ispada da Biblija tumači samu sebe i kaže da je Isus Bog, ali i da tumači samu sebe i kaže da je Isus stvoreno biće. Kako je to moguće? Vrlo jednostavno. Taj princip da Biblija tumači samu sebe ustvari znači da onaj ko tumači tumači po svom nahođenju, a to pripisuje Bibliji. Sv. Justin Ćelijski lijepo piše: "Neki smatraju da rukovođom u tumačenju Svetoga Pisma može biti samo Sveto Pismo. Ali i ovo shvatanje je bremenito pagubnim posledicama. Jer Sveto Pismo nije živo biće da bi moglo čuti naša pitanja, naše nedoumice, i odgovarati na njih. Ono je prosto — nemo slovo, nema bukva. Uzimati njega za rukovođa u tumačenju njega samog, u samoj stvari znači — posredno uzeti za rukovođa svoj sopstveni razum, kojim čovek po svome nahođenju vezuje, spaja jedna mesta Svetoga Pisma sa drugima, i tako ih objašnjava. No pri takvom rukovodnom nečelu u tumačenju Svetoga Pisma, na kraju krajeva izlazi da tumačenja svetoga Pisma ima onoliko koliko i ljudi koji ga tumače. Ovaj metod kontekstualnog tumačenja Svetoga Pisma može biti veoma koristan, ali ne u njegovom racionalističkom izdanju, već pod rukovodstvom Crkve, kao nepogrešnog vođa kroz sve dubine i visine večnih božanskih istina Svetoga Pisma. Bez blagodatnog rukovodstva Crkve, ništa nije lakše čoveku nego zalutati u dušegubne zablude pri tumačenju bezdanih istina Svetog Otkrivenja Božjeg. To se vidi na svi­ma jereticima, jer uzimajući sebe za vođa kroz ponorne tajne božanskih istina svetoga Pisma, oni padaju u ponor svojih maštanja i ginu u svojim truležnim mislima. Nije dosta pozivati se na sveto Pismo, već se treba pozivati na njega kroz Crkvu i Crkvom." Jedino Pravoslavna Crkva, koja je Sveto Pismo i sastavila i za koju apostol Pavle kaže da je stub i tvrđava istine, može biti pouzdani i ispravni tumač istina Svetoga Pisma. Sveto Pismo samo po sebi jeste samo zapisani dio šireg Svetog Predanja i kao takvo nije ništa autoritativnije od nepisanog dijela.

Kroz odnos sa Hristovim pravednicima svakako da gradimo odnos sa Isusom Hristom. Svetitelji su nam primjer Hristovog uticaja u svijetu. Njihova žitija nam služe kao nepresušni izvor duhovne hrane. Potrebno je da se upoznamo sa njima kako bismo u cjelosti pojmili koliku je promjenu u ljudski rod unio Gospod Isus Hristos. Bogu Se gadi obraćanje pokojnicima preko gatara i vračara. Velika razlika.

Pa jasno da je vizija, ali je to vizija pokojnih ljudi koji pričaju sa Judom i govore mu se da se mole za Jerusalim. Tekst nam ne ukazuje da je to lažna vizija. Upravo suprotno. Ukazuje se da je to zaista tako i Juda je ohrabren tim saznanjem. Hristos nije rekao ništa što isključuje molitvu svetiteljima, a apostol Pavle je jasno napisao da on želi otići iz tijela tj. umrijeti i biti sa Hristom. To nam govori da poslije smrti duše pravednika idu pred Gospoda, a u Otkrivenju sv. ap. Jovan Bogoslov ima viziju kako starješine na nebu skupljaju molitve svetih kao kad i uznose ih pred Boga. Otkrivenje jeste puno simbolike, ali ta simbolika nam ukazuje na suštinske istine vjere.

Ali mi nismo na nebu. Na nebu su drugačije okolnosti. Nebo je carstvo Božije i pravila su drugačija. Bog omogućava to svetiteljima, a Bogu je moguće što ljudima nije. Nije zabranjeno moliti se direktno Bogu. Najpoznatija pravoslavna molitva je upućena direktno Hristu: Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj me grešnog. Ali to ne znači da ne trebamo upućivati molbe i svetiteljima. I kroz naš odnos sa njima mi izgrađujemo odnos sa Hristom, jer svetitelji ne mogu ništa bez Hrista. Njihovi životi su svjedočanstva za Hrista, oni su nam uzor kako služiti Hristu i kako biti djeca Božija. Potrebno je svakom hrišćaninu da se upozna sa životima svetitelja jer svetitelji nisu bili nikakvi supermeni, već grešni ljudi kao i mi koji su se borili dobrim podvigom i zadobili carstvo Nebesko. Ako su mogli oni, možemo i mi.

Nigdje u samom tekstu ne vidimo da je to lažna vizija ili da je to samo puki san. To je prilično jasna vizija data od Boga jer prenosi konkretnu poruku. Nije nasumična.

Isto tako kažeš i svetiteljima šta ti treba. Ali mogu te čuti. Već sam naveo jedan takav primjer, a recimo u Otkrivenju kada je sv. Jovan Bogoslov u viziji vidio nebo, čuo je mnoge glasove po zemlji. To nam ukazuje na to da svetitelji na nebu mogu čuti ljude na zemlji. Bogu je moguće to napraviti. Ovo je klasična protestantska maksima, ali neutemeljena je. Svetiteljima se ne moliš na isti način kao Bogu. Svetitelje moliš da se oni mole Bogu za tebe, Bogu se moliš direktno. Svetitelji ništa ne mogu sami od sebe učiniti, nego Bog čini čuda preko Svojih ugodnika.

Zar nisi sposoban sabrati dva i dva ili ti neko mora napisati da je to četiri?

Upravo tako. Sa tim u vidu, koliko tek vrijedi molitva anđela i velikih pravednika koji su pred Hristom.

I Onija i Jeremija, koji su već bili pokojni, SU PRIČALI sa Judom. Znači nije vidio neku viziju prošlosti, nego je pričao sa njima u sadašnjosti. To je moja poenta. Pokojni ljudi su poslije smrti svjesni i mole se za žive.

Nisu ni živi ljudi svemogući pa ih ipak molimo da se mole za nas. A svetitelji na nebu čuju naše molitve. Imaju tu moć koju im daje Bog.

Ako je vidio Jeremiju dok je bio živ, kako mu je Jeremija mogao dati mač?

Pročitaj to poglavlje. Tu Juda Makavejac priča sa pokojnim prvosveštenikom Onijom i vidi starca koji se moli za Jerusalim i pita Oniju ko je taj covjek, a on mu kaže da je to Jeremija, koji je umro vijekovima ranije.