Jump to content

Suvremena duhovnost


Recommended Posts

Kad se čovjek ne bi mijenjao, još bismo bili u pećinama, bez kotača, držali se luka i strijele(kod ovoga zadnjeg kamo sreće da se na tome i ostalo!!!).  Svjedoci smo da se sve mijenja tijekom određenih razdoblja. Iz perspektive 1986. Ž. Bezić na to gleda i kroz "prizmu" vjere, pristupa istoj, shvaćanje...sve kroz duhovnost i nekakve razlike u odnosu na ranije. Slijedi njegov citat:

 

SUVREMENA DUHOVNOST

Kršćanska je duhovnost u načelu jedinstvena, ali su je ljudi u povijesti različito proživljavali. I kršćani danas doživljuju svoj odnos prema Bogu raznoliko. Stoga je teško govoriti o nekoj monolitnoj kršćanskoj svetosti. U našoj današnjoj kršćanskoj teoriji i praxi postoje razni pravci duhovnosti.

Moderna duhovnost je započela na početku ovog stoljeća liturgijskom obnovom i biblijskim pokretom. K tome se je još pridružila privlačnost orijentalnih religija na Zapadu. Otada je u modi meditacija i   m o 1 i t v a. 

U njima se nastoji angažirati čitava čovjeka s dušom i tijelom. Stoga se u razmatranju zagovaraju metode yoge i zena, a u molitvi zajedništvo, iskustvo, pjesma, slika i ples. Molitva na narodnom jeziku je unijela i u liturgiju neposrednost i aktivnost. Cijeni se poklonstvena i zahvalna molitva, a ne prosna. Posvuda niču molitvene skupine.

 

Dosad je u središtu pobožnosti bio Krist. Sad se više ističe uloga Duha Svetoga. Krštenje u Duhu, poslušnost Duhu, vjersko iskustvo, spontana molitva i glosolalija su pomogli razvijanju raznih "karizmatičnih" pokreta po svijetu. Neki vrednuju karizmu više nego milost. Više njeguju termin duhovnost, jer je manje zahtjevan nego svetost ili nasljedovanje Krista. Marijanska je pobožnost među katolicima u velikom nazatku. Marija se gubi pred veličinom Sina i snagom Zaručnika.

 

Vjera se danas manje temelji na dokazima i razumu, a više na biblijskom i vlastitom vjerskom iskustvu i obraćenju. Kaže se: Krista treba sresti, doživjeti, okusiti i osjetiti. Bog se bolje očituje u dubini duše, nego u zakonima prirode ili neizmjerju svemira. Duh se ne odvaja od materije, jedino se u njoj susreće. Vjera nije gnozeološki već egzistencijalni problem. U suvremenoj duhovnosti se otkriva sklonost subjektivizmu, fideizmu i emotivnosti, kao da spašava iskustvo, a ne vjera.

 

Iskustvo je toplije i sigurnije kad se stiče skupa. Stoga se rado moli i vjeruje u grupama, pretežno manjima. U njima se duhovni život odvija po pravilima grupne dinamike. Prednost imaju malene, bazne, spontane ili "autentične" zajednice. Institucije, organizirane zajednice i tzv. strukture nisu popularne. Skupina mora biti spontana, demokratska i bliza. Crkva je zbir malih vjerskih skupina.

Velike zajednice gube na vjerodostojnosti, pa tako i Crkva.

Vjera mladih je više komunitarna nego eklezijalna. Više počiva na iskustvu i bibliji, manje na tradiciji. Kult i obredi se otimaju disciplini Crkve i prilagođuju potrebama i stvaralaštvu grupa. Granica između sakralnoga i profanoga iščezava a duhovnost se sekularizira. Ćudoredni zakoni i ograničavanja ne uživaju simpatiju. Izbjegava se posredništvo Crkve i klera, a ističu osobni i izravni odnos prema Bogu.

 

Parola dana glasi: obogaćenje, a ne odricanje! Askeza nije isto što i duhovnost. Treba ići u smjeru  p o z i t i v n i h  vrednota, sa čim manje odricanja, žrtava i pokore koja graniči s "osiromašenjem ljudskosti". Krepost je snaga i djelatnost, ne mrtvljenje i pasivnost. Valja pomiriti kršćanstvo sa svim ovozemaljskim vrijednostima (kulturnim, ekonomskim, ekološkim, seksualnim, prirodnim). Crkva je dosad previše mučila ljude isticanjem grijeha i osjećajem krivnje. U životu treba tražiti radost, afirmaciju i samopotvrđivanje (moderni humanizam).

 

U toku je valorizacija  svijeta  i svjetovnih vrednota. Mnogi se kršćani raduju sekularizaciji, pa čak zastupaju i filozofiju sekuralizma. Oblikuje se neka nova svjetovna duhovnost. Neki zatvaraju oči pred ambivalentnošću svijeta. Za njih je pravilo: biti prisutan na svim putovima svijeta! Točno, ali kao svjedok Kristov. (A prisutan Bogu i sebi? Odsutan sebi, nisi korisno prisutan ni svijetu!). Oni koji su trjezniji traže jednostavniji i prirodniji način života: potrošačka i ekološka askeza, alternativni pokreti...

 

Prije je katolička duhovnost bila previše obuzeta "duhovnim staležima" (svećenstvo i redovništvo). Oni su važili kao paradigma kršćanskog života. Sasvim je u redu da se danas više pažnje posvećuje ulozi i životu laika. Za njih ne mogu biti mjerodavna mjerila redovničke savršenosti. Stil života svjetovnjaka i crkvenjaka ne može biti isti. Ciljevi njihove kršćanske svetosti jesu isti, ali ne i putovi koji do nje vode. Zadatak je nove teologije duhovnosti da pronađe i osmisli nove i suvremene putove laičke duhovnosti.

 

Ako bismo htjeli upotrijebiti prostorne figure za prepoznavanje smjerova duhovnosti, mogli bismo se poslužiti slijedećim relacijama: naprijed - natrag (progresisti, tradicionalisti), gore - dolje (vertikala, horizontala), vani - unutra (aktivnost, kontemplacija), i lijevo - desno. Suvremeni mentalitet vjernika, kojemu se prilagođuju i neki duhovni pisci, ide u pravcu progresizma, horizontalizma i liberalizma, a koleba između aktivizma i kontemplacije (s naglaskom na društvenu akciju u svijetu).

 

Link to comment
Share on other sites

 

Rekla bih... nekako mi se čini da mora biti izrečeno, naglas i u nečije uši i ne tek krajičkom oka pojmljeno u samoći gdje nitko ne može čuti, jer tako nikome (drugome) niti ne koristi.
I reći ću to baš u ovoj temi, jer nekako svi smo mi suvremenici, ako ništa drugo, tu smo u istom vremenu, pa i jezičnom prostoru, a Put je dug... netko je negdje rekao, nema mu zapravo kraja, do u vijeke vjekova... Neshvatljivo, ali ne htjedoh o tome.

Svak je u datom momentu ili periodu negdje na putu, u neku ruku, svi mi prolazimo cijeli, ali on je... tajanstven i čudesan, pa u mnogočemu i čudnovat, Svevišnji ga je sam načinio, stoga i nepojmljiv - one neprijeđene trase u svakom slučaju. Da čovjek živi deset tisuća godina, još uvijek bi i zadnjim dahom shvatio da još uvijek ima otajstava u Božjoj Riječi - objavljenih! - koje nije ni dotakao, nije niti znao da su tamo.

Nekako kad gledam... Puno se ističe - i sama znam počesto isticati - naš vlastiti osobni pojedinačni odnos i provođenje vremena, u molitvama, promišljanjima, proučavanjima Riječi, pa potom i upravo to vrijeme koje tako provodimo, koliko se ono razlikuje od nekakvog običnog svakodnevnog uplitanja i rasplitanja situacija i okolnosti u kojima se zatičemo. Ali jednako tako sam, bar u kojem postu svom, na nekom od ovih naših zajedničkih mjesta druženja, istaknula i koliko je važno naše međusobno... doticanje. Ne samo naše provođenje molitvenog vremena, u onoj skrivenoj odaji sa zatvorenim svim otvorima prema van. Ono je nadasve krucijalno, vodstvo koje primimo, pa i osnaženost, utjeha i ona toplina povjerenja... neprocjenjivi su.

Jednako tako svi znamo da je Krist molio Oca da nas ne uzme iz svijeta, već da nas ostavi tu, u svijetu - ali da nas zaštiti. Ta zaštita je primarno ona odiznutra - da gorki korijen ne nađe mjesta u nama... i nekako, doista čudesno, često (ako ne i uvijek - istina nekad čudesno začas, nekad brže, nekad posve sporo i jedva vidljivo) se i vanjska situacija izmijeni. Da se to uočiti i uočavati, ako će netko uzeti časak i s vremena na vrijeme zagledavati tako... u životnost oko nas pa i u nama.

Nekad je to vodstvo koje spomenuh - posve izravno, kao neko blago nutarnje nukanje, ne posve racionalno, iz mira i nikad ne iz nemira... onog mira koji nadilazi sav ljudski razum. Katkad je spoznajno, katkad posve ljubavno, katkad posve... "sekularno" recimo, kamo, što učiniti, što reći... posve tako, iz duha u nama samima i njegove povezane odnosnosti s Kristom i našim Ocem, s Duhom Svetoga. Ali katkad, baš neće, neće ti ništa reći nikamo te usmjeriti osim na drugo ljudsko biće kojemu je već to... tko zna, možda i odavno, otkriveno, u kojemu zaživljeno. I onda taj detalj... kroz to druženje doslovce u duhu (ne mora biti tjelesno, često i nije, katkad je to riječ načuta, pasus pročitan...) i odjednom otvori se nešto posve novo, nova dionica Puta. Jer zaista, put podrazumijeva kročenje njime, nove vidike kako se hodi... "ja sve činim novo". A opet, za - usudit ću se reći - sve nas, ono što će nekome biti novo sutra, nekome drugome je to novo počelo još jučer.

Neki kažu, ne dolaze po forumima da bi išta naučili. Ja sam presretna kad pročitam nešto što je netko od vas napisao i duh se pokrene i zapjeva ili mi se ukaže nešto što mi je dotad bilo kao u nekoj sjeni, ili onoj slijepoj točki oka za koju nam anatomija kaže da postoji i kad je tamo nešto mi to ne vidimo. Istina je da nam ne treba da nas ikoji čovjek podučava, imamo Duha Istine i on je taj koji nas podučava. I u ovome što sam rekla - ne podučavamo mi jedni druge, već u svakome od nas Duh Istine izvuče u prvi plan upravo ono što nam hoće reći, dati... od duha duhu i kroz duh... Ali i to ako mu pustimo, ako nas brvna ne spriječavaju, ako izujemo svoje cipele - kao što i dolikuje na svetome tlu, a Put jest sveto tlo...

Evo, do maločas, čak i ova tema mi nije bila ni na kraj pameti. I sad, vidim, otvorena nova tema, Buco nešto napisao... a meni dolazi upravo ovo što prenosim.

Želim reći, stagnacija je opasna stvar - jer ona teži zgrčiti životnost i izraz života duha. Vodstvo nije da se stoji u mjestu... već usmjerenje i da se njime pokrene i kreće. Riječ je prepuna otajstava, pa i noć i dan, veče i zora imaju svoja mjesta - svoje izmjene. Želja za bliskošću - pa i onim "da budu jedno s nama" - to je želja duha u nama, ona nije našeg uma nije čak ni našeg srca, već duha, i ona se izmjenjuje i pleše u nekom samo Bogu znanom ritmu rasplitanja cijeloga života. Nečija elaboracija "nekakve simptomatike razvoja" bilo to i "kršćanske duhovnosti suvremenog svijeta"... nužno mora biti manjkava. I startati i držati se samo njegove vlastite, njemu bliske "točke", dionice koju vidi ili gleda, obraća pažnju. Ja sam, primjerice iščitavala nevjerojatne stvari u napisima ljudi koji su ih ostavili iza sebe, stoljećima unazad - i istini za volju, uopće se ne može izvući takva elaboracija kakva je naprijed u prenešenom postu dana. Ne ako se ima u vidu... da... najbolje je to izreći ovako: mi vidimo mutno, zagonetno, tek dijelove, komadićke ako ćemo pravo, pokoju puzlu, a onda... tu je i ono drugo: licem u lice, potpuno, savršeno. Tako, svakoj akademskoj elaboraciji mudro je pristupiti posve oprezno i onako, izdaljega tek biti svjestan da i takvo gledište postoji, puzla.

Što mislim pod "stagnacijom" - čovjek stagnira kad ne zaživljava. Kad samo čita "kao vrhom glave", filozofski, odvojeno od kako naprijed kaže "čitavog čovjeka" i svakodnevnog izražaja svakog pojedinca. To je ona razlika između "usnama i jezikom" vs. "srcem i dušom, svom snagom svojom, cijelim bićem svojim". To se zove licemjerstvo, hipokrizija. Sukladno uputama postupiti. Metanoia.

Zanimljivo da se u prethodnom tekstu ukazuje kao na nekakvu različitost između Krista i Duha Svetoga, samo zato što netko kaže Krist, netko drugi Duh Sveti. Ili jednom jedno, drugi put drugo. Insistiranje na... zaograđivanju u distinkcije betonskim ogradama - nije li to ne previše različito od odvajanja od jednostavnosti koja je u Kristu. Na kraju krajeva, "ja i Otac smo jedno". Ekhad. Biti u okrilju Svevišnjega pridružen... "da i oni budu jedno s nama"....

Jer, neću pitati "tko", već ŠTO je Krist? Krist je od Boga poslan - "pomazan", namijenjen i sposoban za provesti Božji naum. Isus Krist. Ješua haMašiakh, Mesija. Isus nije tijelom više u ovom svijetu, duhom jest. Imamo njegove riječi zabilježene... A i rečeno nam je: da više ne poznajemo jedni druge u tijelu, već u duhu i po duhu. Upravo tom duhu.
Jednako tako, isti taj Isus Krist je sam rekao da kad on ode da će umoliti oca i ovaj će nam poslati... Duha da nas podučava i vodi - u svu istinu. Pa taj duh ne može biti nikakav nego svet, od Boga koji je Svet.
Naše ljudske distinkcije su tek izraz našeg izvanjskog neshvaćanja i nepoimanja, ali duh u nama mnoge od tih razlika ne pravi, ne na taj način. A kako sam drugdje i navela... kad se jednom putem "zaračvalo" i skrenulo, poput onih željezničkih skretnica tračnica... treba natrag, u jedinstvo, u jednotu u koju nas Krist i navodi.

Nadam se da je bar nešto razumljivo i shvatljivo u svemu ovome što sam napisala.
Stoga, ja nastojim, ili želim, u svemu pronalaziti taj uski, uzani trak... koji preskoči skretnicu (razdioba posve ljudskoga duha - uma) i nastavlja pravo putem. Jer Put je... prav, čak i onda kad mi zakrivudamo, moguće nam se zavrtjelo u glavi jer karnalni um ne može pojmiti, ne može obuhvatiti... toliko toga. Kao što i kaže, svjetlost svijetli u tami, a tama ju ne obuze, ne poima, ne može ju zaogrniti i sažeći. A opet, nešto ipak i taj ljudski um može kad mu Božji duh "stane na  glavu". Nema razlike ako kažem: kad mu Krist stane na glavu, jer znamo kome staje na glavu - dolazi ili staje glave.

I svakako da je u svemu... reći ćemo toj: duhovnosti - i uočavanje Božjih djelovanja u prirodi, i u samom čovjeku i u interakcijama i odnosima... (može to biti i zbog godina u svemu tome, a koje su iza mene). I to ne filozofski, akademski - puko glavom, pa ni srcem, već životno i posve duhovno-zaživljajno i promišljajno (to kad se ona druga promišljanja zabezeknu pred Veličajnošću Čudesnoga). Na putu je... na nekim dionicama - pogotovo u "kolotragu" kršćanskog-auto-puta, pa kad se on "presiječe" ili u njega upadne, ipak donekle i gužva, biva očigledno da nitko od nas ne kroči sam... pogotovo ne u duhu i u svakom datom periodu vremena ovdje... istočasno su prisutne mnoge... reći ću to ovako: jedno tijelo puno udova, neki poput lica svima vidljivoga, neki... skriveniji. Zato i ima toliko "denominacija" i u povijesti crkve toliko ... naizgledno različitih... stvari... fokusa na neki od udova tog tijela duha koje ljudski um ne može ni početi poimati. Cjelina života... kao mentalna-tvorevina, misao... to su tek dvije riječi, svak ima neku predodžbu na svaku od njih. Ali Istina, Realitet... čudesnost koja se neviđena promalja posvuda oko nas... ogromnost, veličajnost... a tek je kreacija u pitanju, tvorevina, Božja tvorevina...

Bog je Bog cijele zemlje i pustinja i prašuma, i vulkana i podmorja... i morske plaže i planinskog vrhunca, pa i da se u šeol spustiš, od Njeg se sakriti ne može. A taj Bog, Svevišnji, jednako je tako i Bog svih nebesa... nevidljivog svijeta... osnovnih zakonitosti funkcioniranja svega i bilo čega, pa i uma. Bog se u SZ objavljivao kroz proroke, u novozavjetno doba, apostolska doba, kroz Isusa, Ješuu od Boga Svevišnjega poslanog - kroz izravne njegove riječi, poduke, naputke, pa i djela i nadasve - sam njegov život, smrt i uskrsnuće, pa i uzašašće - njegov život je oličenje, utjelovljenje Riječi objavljene onim istim prorocima... A Isus je sam rekao - da ima i "druga stada". Kad su apostoli došli s izvještajem da su premlatili tamo neke koji se koriste imenom Krista, a nisu iz njihove grupice, što je Isus rekao na to? Pustite ih, Bog ima puno slugu. I potom, povijesno, mi niti ne možemo zamisliti te životne susrete - čak i sukobljavanja, između "židovstva" i "goya, ethnosa, pagana - nežidovstva" u povojima ranoga kršćanstva. I dan danas... pomirenja zakrvljenih nacija... još uvijek su u molitvama, i to ne svih, tek nekih, ne niti mnogih..... Zapisano je da Bog sve podastire pod Kristove noge, noge svojega Sina, pa i Sina čovječjega... a to sve... dva milenija povijest... nebrojeni ljudski životi, generacije koje su se izmjenjivale, mi smo ovdje sad skupa usred jedne... kap u moru. Tako je i s našim... duhovnostima i izražajima, dionicama, kako onima iza tako i onima ispred, svakoga od nas.

Da ovaj tekst ne ode u posve druge vode, završit ću ga.
Svakog vam dobra i mir Kristov s vama, sa svima nama, mir koji nadilazi svo ljudsko poimanje. Mira i radosti, zdravlja i prosperiteta. Jer svaki dobar i savršen dar je od Boga.

  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

  • καιnos changed the title to Suvremena duhovnost

Da! Ako nam je znano da su najveći genijalni umovi, mada prethodno bili i ateisti, traganjem za ISTINOM došli do spoznaje veličajnosti, ljepote, smisla/smislenosti svega što postoji, a obzirom da - što čovjek dublje ponire u tajne života, svijeta, svemira - sve više shvaća koliko je njegovo znanje zapravo maleno, na kraju svim srcem priznaje spoznaju kako sve ima smisla, a jedino obkašnjenje za to je Netko tko je sam u sebi smisao, smislenost, ljepota, sklad, sve na što priroda kazuje.

Obzirom da na je Otac poslao Sina, od kojeg dobismo "ključeve" puta do ISTINE,  te konstantnu pristutnost Kristovu u Euharistiji, svi imamo prilike produbljivati svoje znanje, čak smo na to pozvani. Ali sve po savjetima Isusa koji jeste i bit će jedini Put, Istina i Život - onima kojima je do    toga stalo.

Ljijepa razmišljanja koja iziskuju daleko biše od ovih mojih par rečenica. Hvala ti na postu.

Mir i svako dobro!

Link to comment
Share on other sites

Nešto kao ps mom prethodnom postu: 

Qala...vidim da sam našao dosta srodnu dušu, na žalost, trenutno sam nemoćan "istresti" iu sebe na što tvoj post naprosto vrišteći očekuje. Bolest. Ali...bit će prilike i preko PP. A sad onaj dodatak:

Svatko od nas stvarnost doživljava drugačije, ako bolesno dijete. a drugo zdravo  različito doživljavaju majku, kako ne bismo Boga, vjeru, ljubav...Isusovu Muku i toliko toga što nam manjka - pa se osjećamo prazni. Na žalost ne svi, ti to znaš. Ove tri točke koje nisam napiso su:

1. Uočiti, shvatiti i priznati da smo slabi, manjkavi, često i kukavice po pitanju same odluke ukrstiti koplja sa svime što nam predstoji da bi uopće bilo kakve šanse vidljivog napretka u duhovnom razvoju za kojeg sigurno spoznasmo da smo na samom početku. Na dnu.

2.Svoj život predati Isusu da ga On vodi, uređuje, da on brine, da on misli za nas(ne umjesto nas). Znam da je teško shvatljivo, ali punim povjerenjem predan mu život će se izmijeniti. Kako? Kroz sitnice, kao prvo. Neki detaljčići koji nisu svakidašnji i mimo naše volje ili očekivanja. Ne vrijedi objašnjavati. Samo imati PUNO povjerenje u Njega.

3. Blagoslivljati  s v e! Uočeno nešto loše još više! Znamo onu: čuješ li da netko opsuje Boga u prolazi, brzo u sebi: "Blagoslovljeno bilo Tvoje ime Bože! (tako nekako). Blagoslov je samo sličan. "Iause, izlij obilje svoga blagoslova na ovu dušu"(osobu koja je psovač, lažov, s kojom ne razgovaraš, koja ti je načinila zlo...tim više blagoslivljali!).

BB!

Link to comment
Share on other sites

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Odgvori na temu

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

  • Posts

    • Učenja Crkve Isusa Hrista svetca poslednjih dana -   Dan šabata   Značenje dana šabata   „Ne zaboravite da svetkujete dan šabata“ (Izlazak 20:8; videti takođe UiZ 68:29). Reč Šabat potiče od jevrejske reči koja znači odmor. Pre vaskrsenja Isusa Hrista, šabat je označavao Božji dan odmora nakon što je završio Stvaranje. To je bio znak saveza između Boga i njegovog naroda. U knjizi Postanka čitamo da je Bog stvorio nebo i zemlju u šest vremenskih perioda, koje je nazvao danima: „I sedmog dana završi Bog delo svoje koje je učinio. I sedmog dana počinu od svih poslova svojih. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti ga“ (Postanje 2:2-3). Danas dan šabata takođe obeležava vaskrsenje Isusa Hrista. Subota je bila sedmi dan. To je sveti dan koji nam je Bog odredio da se odmorimo od svakodnevnih poslova i da mu se poklonimo.   Svrha dana šabata   Isus je poučavao da je dan šabata određen za našu korist (videti Marko 2:27). Svrha dana šabata je da nam da određeni dan u nedelji u koji ćemo svoje misli i postupke usmeriti ka Bogu. To nije samo dan za odmor od posla. To je sveti dan koji treba provesti u obožavanju i odanosti. Dok se odmaramo od naših uobičajenih svakodnevnih aktivnosti, naš um je slobodan da pažljivo razmisli o duhovnim stvarima. Tog dana treba da obnovimo naše saveze sa Gospodom i da nahranimo svoje duše onim što je od Duha.   Istorija subotnjeg dana   Bog je posvetio sedmi dan kao šabat na početku stvaranja zemlje (videti Postanak 2:2–3). Od najranijih vremena, tradicija svetog sedmog dana je sačuvana među raznim narodima na zemlji. Bog je obnovio zapovest o ovom danu Izraelcima, rekavši: „Ne zaboravite da svetkujete šabat“ (Izlazak 20:8). Održavanje šabata je takođe bio znak da su Izraelci bili njegov narod saveza (videti Izlazak 31:12–13, 16; Isaija 56:1–8; Jeremija 17:19–27). Međutim, neke jevrejske vođe su stvorile mnoga nepotrebna pravila o danu šabata. Oni su određivali koliko čovek treba da hoda, koje čvorove može da veže i tako dalje. Kada su se izvesne jevrejske vođe usprotivile Isusu Hristu da leči bolesne ljude na šabat, Isus ih je podsetio da je dan šabata stvoren za dobrobit čoveka. Nefijski marod koji opisuje Mormonova knjiga su takođe svetkovali šabat u skladu sa zapovestima (videti Jar 1:5). U današnje vreme Gospod je ponovio svoju zapovest da treba da pamtimo dan šabata i da ga svetujemo (videti UIZ 68:29).   Gospodnji dan   Sve do svog vaskrsenja, Isus Hrist i njegovi učenici su sedmi dan slavili kao šabat. Posle njegovog vaskrsenja, nedelja je bila posvećena kao dan Gospodnji u znak sećanja na njegovo vaskrsenje tog dana (videti Dela apostolska 20:7; 1. Korinćanima 16:2). Od tog vremena pa nadalje, njegovi sledbenici su prvi dan u nedelji posmatrali kao svoj šabat. U oba slučaja bilo je šest dana za rad i jedan za odmor i bogosluženje. Gospod nam je dao direktnu zapovest objavljenu Džozefu Smitu da takođe poštujemo prvi dan nedelje, Gospodnji dan, kao naš dan šabata (videti UiZ 59:12).   Svetkovanje šabata   Gospod prvo traži od nas da svetkujemo dan šabata. U otkrivenju datom Džozefu Smitu 1831. godine, Gospod je zapovedio svecima da idu u dom molitve, prinesu i uzmu pričest, odmore se od svojih trudova i obožavaju Svevišnjega (videti UiZ 59:9–12). Drugo, traži od nas da se odmorimo od svakodnevnih poslova. To znači da ne radimo nikakav posao koji bi nas sprečio da se potpuno posvetimo duhovnim stvarima. Gospod je rekao Izrailjcima: „Onda nemojte raditi: ni vi, ni sin vaš, ni kćer vaša, ni sluga vaš, ni sluškinja vaša, ni stoka vaša“ (Izl 20:10). Naši proroci su nam govorili da tog dana ne idemo u kupovinu, lov, pecanje, sportske događaje ili učestvovanje u sličnim aktivnostima. Međutim, upozoreni smo i da ne svetkujemo dan šabata samo tako što ne radimo ništa, nego šabat zahteva konstruktivne misli i akcije. Šta možemo da radimo kada je šabat? Prorok Isaija je predložio da se odvratimo od sopstvenih zadovoljstava i nazovemo „Ako Šabat nazoveš radošću, Jehovi slavnim danom, i ako ga budeš slavio umesto da ideš svojim putevima....” “ (Isaija 58:13). Moramo da razmišljamo o pravednim stvarima koje možemo učiniti na šabat. Na primer, dan šabata možemo da svetkujemo posećujući crkvene sastanke; čitanje svetih pisma i reči naših nadahnutih apostola i proroka; posećivanje bolesnih, starih i onih koje volimo; slušanje duhovne muzike i pevanje pesama; moleći se Ocu Nebeskom sa pohvalom i blagodarenjem; vršenje službe u Crkvi; pričanje priča koje podstiču veru, svedočenje i deljenje duhovnih iskustava sa drugima; pisanje pisama onima koje volimo; post sa svrhom; i provođenje vremena sa porodicom. Kada odlučujemo koje su druge aktivnosti prikladne za subotnji dan, možemo se zapitati: Da li će me to podići i inspirisati? Da li to pokazuje poštovanje prema Gospodu? Da li to usmerava moje misli prema njemu? Ponekad postoje periodi kada moramo da radimo na dan šabata. Kad god je to moguće, treba da to izbegavamo, ali ako je apsolutno neophodno, ipak treba da zadržimo duh dana šabata u našim srcima koliko god je to moguće.   Blagoslovi za svetkovanje šabata   Ako poštujemo dan šabata, moći ćemo da primimo velike duhovne i vremenske blagoslove. Gospod je rekao da ćemo biti puni radosti ako budemo svetkovali dan šabata sa zahvalnošću i radosnim srcem. On je obećao: „Sve što je na zemlji vaše je... bilo za hranu ili za odeću, bilo za kuće ili za pašnjake, ili kao voćnjake, ili kao bašte, ili kao vinograde. Da, sve što niče iz zemlje, u svoje vreme, napravljeno je na korist i upotrebu čoveku, i da oku ugađa i raduje srce. Da, za hranu i odeću, za ukus i miris, da ojačamo telo i razveselimo dušu“ (UiZ 59:16-19).
    • . Blago gladnima i žednima pravednosti jer oni će se nasititi .   "Pravednost" je još jedna od velikih ključnih riječi Biblije, jedan od onih ključeva koje čitatelj mora imati u svom posjedu ako želi razumjeti pravo značenje knjige. Kao i "zemlja", "krotki" i "utjeha", to je izraz koji se koristi u posebnom i određenom smislu. Pravednost u Bibliji ne znači samo ispravno ponašanje, već i ispravno razmišljanje o svim temama, u svakom segmentu života.   Dok proučavamo Propovijed na gori, naći ćemo da svaka klauzula u njoj ponavlja veliku istinu da su vanjske stvari tek izraz odnosno slika unutarnjih misli i uvjerenja; da imamo vlast ili moć nad svojim mislima da mislimo kako hoćemo; i tako, neizravno, činimo ili kvarimo svoje živote načinom na koji razmišljamo. Isus će nam u ovim govorima stalno govoriti da nemamo izravnu moć nad vanjskim stvarima, jer su te vanjske stvari samo posljedice, rezultirajuće slike onoga što se događa na Tajnom mjestu. Kako čovjek sije u svojim nevidljivim mislima, tako će i žeti u onome što se vidi. "Sve stvari djeluju na dobro onima koji ljube dobro", a voljeti dobro znači zaokupljati se mislima o dobru.   Kada se ljudi probude za spoznaju ovih velikih istina, prirodno ih pokušavaju početi primjenjivati u svojim životima. Shvativši napokon životnu važnost "pravednosti", ili razmišljanja skladnih misli, oni, kao razumni ljudi, odmah počinju pokušavati dovesti u red svoju kuću. Princip koji je uključen savršeno je jednostavan, ali nažalost, izvođenje je sve samo ne lako. Sad, zašto bi to trebalo tako biti? Odgovor leži u izvanrednoj snazi navike; a navike razmišljanja su istodobno najsuptilnijeg karaktera i najteže ih je razbiti.   Lako je, relativno govoreći, prekinuti fizičku naviku ako doista ozbiljno mislite, jer je djelovanje na fizičkom planu puno sporije i opipljivije nego na mentalnom planu. U suočavanju s navikama mišljenja, međutim, ne možemo začas, da tako kažemo, stajati po strani i zauzeti relativno distancirano gledište, kao što možemo u promišljanju naših postupaka. Naše misli teku pozornicom svijesti u neprekinutom toku, i to tako brzo da se s njima može nositi samo neprestana budnost. Tako, pozornica nečijeg djelovanja je područje njegove neposredne prisutnosti. Mogu djelovati samo tamo gdje jesam. Mogu izdavati naredbe pismom ili telefonom; ili mogu pritisnuti gumb i postići rezultate na daljinu; ali ipak, moje se djelovanje događa tamo gdje jesam u sadašnjem trenutku vremena. U mislima se, naprotiv, mogu kretati cijelim područjem svog života, uključujući i sve ljude s kojima sam bio ili jesam na bilo koji način, i jednakom se lakoćom mogu vinuti u prošlost ili u budućnost.   Vidimo, dakle, koliko je veća zadaća postizanja svestranog skladnog mišljenja i osjećanja, odnosno istinske pravednosti, nego što se čini na prvi pogled. Iz tog razloga mnogi ljudi postanu u sebi obeshrabreni i prepuštaju se velikoj količini samoosuđivanja jer ne mijenjaju dovoljno brzo sav tok misli na cijelom području svojih života – ništenje starog Adama, kako Pavao kaže – u dovoljno kratkom vremenu. Ovo je, naravno, velika pogreška i, zbiva se da, samoosuđivanje koje je u biti loša, i stoga nepravedna misao, ima tendenciju proizvesti još više problema, sve u starom začaranom krugu. Da se ni ne spomene da je Bog Sudac, a ne mi. Ako ne napredujete onoliko brzo koliko biste željeli, lijek je – biti još pažljiviji i zadržati i dalje samo skladne misli. Kroz to se očituje i trpljenje, duranje, dosljednost i postojanost koje su plodovi duha.   Ne zadržavajte se na svojim pogreškama ili na sporosti vašeg napretka, nego zahtijevajte Božju Prisutnost sa sobom, tim više, u zubima obeshrabrujućih "ričućih lavova". Hrlite k mudrosti. Napravite mentalnu inventuru, invenciju ili reviziju svog života i vidite ne razmišljate li još uvijek pogrešno u nekom dijelu svog uma.   Postoji li neka pogrešna linija ponašanja koju još uvijek slijedite? Postoji li netko kome još niste oprostili? Prepuštate li se bilo kakvoj političkoj, rasnoj ili vjerskoj sektaškoj mržnji ili prijeziru? Ovo će se sigurno maskirati pod plaštom samopravednosti, ako postoji. Ako je tako, strgnite taj ogrtač i riješite se zla, jer ono je otrov u vašem životu.   Je li u vašem srcu zaostala neka vrsta ljubomore i zavisti – može biti osobna ili profesionalna. Ova odvratna stvar mnogo je češća nego što bi se spremno priznalo u pristojnom društvu. Ako je tu, odrežite je pod svaku cijenu.   Postoje li sentimentalna žaljenja ili besmislena čežnja za nemogućim? Ako je tako, razmislite o tome da, kao besmrtnom biću, Sinu Božjem koji drži svu duhovnu vlast, nijedna dobra stvar nije izvan dosega, ovdje i sada.   Postoji li grižnja savjesti zbog prošlih grešaka? Zapamtite da je kajanje zbog osjećaja krivice samo oblik duhovnog ponosa, za razliku od promjene stava metanoie – sa znanjem i shvaćanjem. Uživati u tome, kao što neki ljudi čine, izdaja je Božje ljubavi i praštanja, koji kaže: "Evo, sada je dan spasenja." "Evo, sve činim novo."   U ovom stihu Isus nam govori da se ne obeshrabrimo jer ne svladavamo sve odjednom, jer nam se čini da napredujemo sporo. Ako uopće ne napredujemo, onda se ne možemo moliti na pravi način, a na nama je da otkrijemo zašto, ispitujući svoje živote i moleći se za mudrost i vodstvo. Uistinu, trebamo neprestano moliti za mudrost i vodstvo, te za živo djelovanje Duha Svetoga na nas, kako bi kvaliteta naših molitava – naše blagostanje – stalno rasla. Ali ako se krećemo, ako se stvari popravljaju, iako možda ne tako brzo, ne trebamo se obeshrabriti. Trebamo samo postojano raditi, i pod uvjetom da smo zaista svim srcem u našim naporima, pod uvjetom, to jest, da smo stvarno gladni i žedni pravednosti, tada ćemo, konačno, sigurno biti ispunjeni. Nemoguće je da svesrdna potraga za istinom i pravednošću, ako se u njoj ustraje, ne bude okrunjena uspjehom. Bogu se nije rugati, niti se On ruga svojoj djeci.
    • . Blago krotkima jer će oni baštiniti zemlju .   Ovo je jedan od najvažnijih stihova Biblije. S realizacijom duhovnog značenja ovih riječi, otkriva se Tajna Vladanja – tajna nadilaženja teškoća. To je doslovce Ključ Života. U pitanju je Poruka Isusa Krista reducirana u jednu jedinu rečenicu.   Prvo, riječ "zemlja" se ne odnosi samo na terestrijalni globus. Ona zaista znači manifestaciju, aktualizaciju. Manifestacija ili izražaj je rezultat nekog uzroka. Uzrok mora biti izražen ili manifestiran prije nego što o njemu išta možemo znati; a, vrijedi i suprotno, svaki izraz ili manifestacija mora imati neki uzrok.   Sada u Božanskoj metafizici, a posebno u Propovijedi na gori, učite da je sva uzročnost unutarnja – mentalna jednako kao i emocionalna, svo vaše iskustvo – zapravo manifestacija vaših vlastitih nutarnjih stanja. Činjenica da ste prilično nesvjesni većine svojih nutarnjih stanja nema značenje; jer ona su ipak tu, u vašoj podsvijesti, bez obzira na to što ste ih sada zaboravili ili ih uopće niste bili svjesni. "Sva će se zemlja napuniti slavom Gospodnjom." "Njegova će duša prebivati u miru, a Njegovo sjeme (-molitve-) će baštiniti zemlju." "Gospodin kraljuje, neka se raduje sva zemlja." Blaženje Isusovog Učenja upućuje na ništa manje nego –krotkost.   Pravo značenje riječi "krotak" u Bibliji je unutarnji stav za koji ne postoji nijedna druga dostupna riječ. Spoj je to otvorenosti, vjere u Boga i spoznaje da je volja Božja za nas uvijek nešto radosno i zanimljivo i vitalno, i puno bolje od svega što bismo sami mogli zamisliti. Ovo stanje uma također uključuje savršenu spremnost da se dopusti da se ova Božja Volja ostvari na bilo koji način koji Božanska Mudrost smatra najboljim, a ne na neki određeni način koji smo sami odabrali. Ovaj unutarnji stav, složen je u analizi, ali jednostavan sam po sebi.   Mojsije je, sjećamo se, učinio čudesno djelo za cijeli svoj narod, izbavivši ga iz egipatskog ropstva usprkos nevjerojatnim poteškoćama i utječući svojim učenjem i svojim djelima na cijeli kasniji tok povijesti. Mojsije je imao otvoren um, spreman da bude poučen novim stvarima i novim načinima razmišljanja i rada. Nije odbacio novo otkrivenje jer je bilo novo i revolucionarno, kao što bi učinila većina njegovih samozadovoljnih kolega u egipatskoj hijerarhiji. Nije, barem u početku, bio slobodan od ozbiljnih mana karaktera, ali je bio prevelik za intelektualni ili duhovni ponos, i stoga se postupno izdigao iznad ovih mana kako je nova istina djelovala u njegovoj duši.   Mojsije je u potpunosti razumio da rigorozno prilagođavanje Božjoj Volji, daleko od toga da uključuje gubitak bilo kakvog dobra, može značiti samo ljepši, bolji i sjajniji život. Stoga nije o tome razmišljao kao o samožrtvovanju, jer je znao da je to najviši oblik samoslavljenja u pravom i prekrasnom smislu riječi. Samoveličanje egoista je podla taština koja na kraju dovodi do poniženja. Istinsko samoproslavljenje, proslavljenje koje je stvarno slavno, je proslavljenje Boga – "Otac u meni, On čini djela." "Ja u vama, i vi u meni." Mojsije je imao divno razumijevanje moći izgovorene Riječi da poziva na dobro, što je znanstveno utemeljena vjera. Bio je jedan od "najkrotkijih" ljudi koji su ikada živjeli i nitko, osim našeg Spasitelja, nije u većoj mjeri baštinio zemlju.
    • . Blago onima koji žaluju jer će biti utješeni .   Žalost ili tuga nisu dobre stvari, jer Volja Božja je da svi žive sreću i radost. Isus kaže: "Došao sam da bi oni imali život, i to obilniji život."   S druge strane, nevolja i patnja mogu biti korisne jer mnogi ljudi se ne bi ni potrudili naučiti Istinu dok ih na to ne potjeraju tuga i promašaj. Prije ili kasnije će svako ljudsko biće morati otkriti Istinu o Bogu i osobno stupiti s Njime u kontakt. Morat će doći u razumijevanje Istine koje će ga, jednom zauvijek, osloboditi od trodimenzionalnih ograničenja i grijeha, bolesti i smrti koji ih prate. Doduše, većina ljudi neće krenuti u potragu za Bogom osim ako ih na to ne potjera neka vrsta nevolje. Zaista nema potrebe da čovjek ima probleme jer ako bi samo prvo potražio Boga, nevolja ne mora nikada doći. Čovjek uvijek ima izbor naučiti putem duhovnog otkrivanja ili učeći putem bolnoga iskustva.   U pravilu, tek kad je zdravlje narušeno, a obična medicinska sredstva nisu uspjela pružiti olakšanje, ljudi se ozbiljno prihvate stjecanja onog duhovnog razumijevanja tijela kao istinskog utjelovljenja božanskog života koje nam je jedino jamstvo za prevladavanje bolesti i, na kraju, smrti. Ipak, ako bi se ljudi obratili Bogu i stekli nešto od ovog razumijevanja dok im je zdravlje još uvijek dobro, uopće ne bi trebali biti bolesni.   Opet, obično se ljudi tek kada vrlo akutno osjećaju siromaštvo, to jest kada obični materijalni izvori opskrbe presuše, obraćaju Bogu kao posljednjem utočištu i nauče lekciju da je Božanska moć doista Izvor čovjekove opskrbe i svi materijalni činitelji tek kanali i upojavljenja.   U Kući našega Oca, puno je soba, ali ključ višljim prostorijama je uvijek postizanje potpunog ovladavanja nad onom u kojoj smo. Stoga je za nas vrlo blagoslovljena stvar što smo prisiljeni da što prije riješimo pitanje skrbi. Ako prosperitetni ljudi sada, dok su još prosperitetni, priznaju Boga kao istinsko Vrelo, i redovito se mole za još više duhovnog razumijevanja po ovom pitanju, nikada ne bi trebali patiti od siromaštva ili financijskih problema. Bog je vlasnik, a ljudi samo upravitelji ili povjerenici za njega. Ovo opće načelo odnosi se na svaku našu poteškoću, ne samo na fizičke ili financijske probleme, već i na sve druge nelagode koje baštini tijelo. Obiteljske nevolje, svađe i otuđenja, grijeh i grižnja savjesti, i sve ostalo, ne moraju uopće doći ako prvo tražimo Kraljevstvo Božje i Ispravno razumijevanje; ako ipak dođu, za nas će ovo žalovanje biti prerušeni blagoslov, jer kroz njega ćemo biti "utješeni". A pod utjehom Biblija podrazumijeva iskustvo Božje Prisutnosti, što je kraj svake žalosti. Tradicionalne crkve su prečesto naučavale raspetoga Krista koji završava na križu; ali Biblija nam daje Uskrslog Krista Pobjedonosnog.
    • Učenja Crkve Isusa Hrista svetaca poslednjih dana - Uređenje svećeništva   Sveštenstvo je danas na zemlji Crkvom Isusa Hrista svetaca poslednjih dana upravlja sveštenstvo. Sveštenstvo, koje je uvek povezano sa Božjim delom, „nastavlja se u Crkvi Božjoj kroz sve generacije, i njeni dani nemaju početka i njene godine nemaju kraja“ (UiZ 84:17). Danas je na zemlji. Starci i mladići se krštavaju u Crkvi, a kada se oceni da su dostojni, rukopoloženi su u sveštenstvo. Njima je data vlast da deluju umesto Gospoda i sprovode njegovo delo na zemlji. Dva odeljenja sveštenstva Sveštenstvo je podeljeno na dva odeljenja: Melhisedekovo i Aronovo sveštenstvo (videti UiZ 107:1). »To se zvalo Melhisedekovo sveštenstvo jer je Melhisedek bio tako veliki visoki sveštenik. Pre njegovog vremena zvalo se Sveto sveštenstvo po radu Sina Božijeg. Ali iz dubokog poštovanja prema imenu Vrhovnog Bića, kako bi izbegli da se njegovo ime prečesto ponavlja, oni, crkva drevnih dana, nazvali su to sveštenstvo po Melhisedeku, ili Melhisedekovom sveštenstvu.“ (UiZ 107:2- 4). Niže sveštenstvo je dodatak Melhisedekovom sveštenstvu. Zove se Aronovo sveštenstvo jer je podeljeno Aronu i njegovim sinovima kroz generacije. Oni koji imaju Aronovo sveštenstvo imaju ovlašćenje da sprovode spoljašnje obrede pričešća i krštenja. (Vidi UIZ 20:46; 107:13–14, 20.) Oni koji imaju Melhisedekovo sveštenstvo imaju moć i autoritet da vode Crkvu i usmeravaju propoved jevanđelja u svim delovima sveta. Oni služe u svom duhovnom delu Crkve (videti UiZ 84:19–22; 107:8). Oni usmeravaju rad u hramu; oni predsedavaju odeljenjima, ograncima, sredinama i misijama. Gospodnji izabrani prorok, predsednik Crkve, je predsedavajući prvosveštenik nad Melhisedekovim sveštenstvom (videti UIZ 107:65–67). Ključevi sveštenstva Postoji razlika između rukopoloženja u službu sveštenstva i primanja ključeva sveštenstva. Sveštenstvo je generalno ovlašćenje dato čoveku da deluje umesto Boga. Svaki čovek koji je rukopoložen u bilo koji stepen sveštenstva ima tu vlast. Ali neophodno je da svaki čin koji izvrši ova vlast bude učinjen u pravo vreme i na pravom mestu, na pravi način i u pravom redosledu. Moć da se upravlja ovim poslovima čini ključeve sveštenstva. U svojoj punoći, ključeve drži samo jedna osoba, prorok i predsednik Crkve. Kao  primer apostola Petra za vreme prvih apostola. On može deliti deo ove moći sa drugim, u kom slučaju ta osoba drži ključeve tog konkretnog posla. Tako mogu episkopi kao i predsednici ostalih organizacija unutar crkve, držati ključeve posla koji se obavlja u tom određenom delu ili na tom mestu. Njegovo sveštenstvo nije nešto veće samo što ima određene ključeve. Predsednik starešina, na primer, nema više sveštenstva od onih koje On vodi. Ali on ima moć da upravlja službenim poslovima koji se obavljaju. Službe i dužnosti Aronovog sveštenstva Kada se čoveku ili dečaku od 12 godina dodeli Aronovo sveštenstvo, on biva rukopoložen u službu tog sveštenstva. Službe Aronovog sveštenstva su đakon, učitelj, sveštenik i episkop. Svaka služba ima dužnosti i odgovornosti. Svakim grupom predsedava predsednik te grupe. Neki muškarci se pridružuju nakon što pređu uobičajene godine za primanje službe u ovom sveštenstvu. Obično bivaju rukopoloženi da služe u Aronovom sveštenstvu i uskoro mogu biti zaređeni u druge službe ako ostanu dostojni. Đakon Mladić koji je kršten i potvrđen kao član Crkve i dostojan može biti rukopoložen u đakonsku službu sa 12 godina. Đakoni su obično zaduženi za službu davanja pričesti članovima Crkve, održavanje crkvene zgrade i dvorišta u redu, služenje kao glasnici za svešteničke vođe i ispunjavanje posebnih zadataka kao što je prikupljanje velikoposnih prinosa. Učitelj Dostojan mladić može biti rukopoložen za učitelja sa 14 godina ili više. Učitelji imaju sve dužnosti, prava i ovlašćenja đakonske službe plus dodatna. Učitelji u Aronovom sveštenstvu pomažu članovima Crkve da drže zapovesti (videti UiZ 20:53–59). Da bi pomogli u ispunjavanju ove odgovornosti, obično im se dodeljuje da služe kao učitelji. Oni posećuju članove Crkve i jačaju ih. Naređeno im je da poučavaju istine jevanđelja iz Svetih pisama (videti UiZ 42:12). Učitelji pripremaju i hleb i vodu za pričestno služenje. Sveštenik Dostojan mladić može biti rukopoložen za sveštenika sa 16 godina ili više. Sveštenici imaju sve dužnosti, prava i ovlašćenja službe đakona i učitelja plus dodatne (videti UiZ 20:46–51). Sveštenik ima vlast da krsti. On takođe može osveštati pričest. On može rukopolagati druge sveštenike, učitelje i đakone. Sveštenik može da preuzme vođstvo na sastanku kada nema nosioca Melhisedekovog sveštenstva. On treba da propoveda jevanđelje onima oko sebe. Episkop (Biskup) Episkop je rukopoložen i odvojen da predsedava Aronovim sveštenstvom u crkvenoj zajednici u mestu. On je predsednik skupštine sveštenika (videti UIZ 107:87–88). Kada deluje u svojoj službi Aronovog sveštenstva, biskup se prvenstveno bavi temporalnim stvarima, kao što su bavljenje finansijama i evidencijama i upravljanje brigom o siromašnima i potrebitima (videti UiZ 107:68). Episkop je takođe rukopoložen za prvosveštenika tako da može da predsedava svim članovima u odeljenju (videti UiZ 107:71–73; 68:15). Episkop je sudija u Izraelu (videti UiZ 107:74) i savetuje se sa članovima za hramske preporuke, sveštenstvo i druge potrebe. Njegovo je pravo da ima dar rasuđivanja. Službe i dužnosti Melhisedekovog sveštenstva Službe Melhisedekovog sveštenstva su starešina, visoki sveštenik, patrijarh, sedamdesetorica i apostol. Starešina Starešine su pozvane da poučavaju, tumače, opominju, krštavaju i bdiju nad Crkvom (videti UiZ 20:42). Svi su nosioci Melhisedekovog sveštenstva. Oni imaju autoritet da daju dar Svetog Duha polaganjem ruku (videti UiZ 20:43). Starešine treba da vode sastanke Crkve kako ih vodi Sveti Duh (videti UiZ 20:45; 46:2). Starešine mogu služiti bolesnima, blagosiljati ih i pomazati uljem (videti UiZ 42:44) i blagosiljati malu decu (videti UiZ 20:70). Starešine mogu da predsedavaju crkvenim sastancima kada nema visokog sveštenika (UiZ 107:11). Visoki sveštenik Visokom svešteniku je data vlast da obavlja dužnosti u Crkvi i da služi u duhovnim stvarima (videti UiZ 107:10, 12). On takođe može služiti na svim nižim funkcijama (videti UIZ 68:19). Predsednici oblasti ili misija i drugi vođe Crkve rukopoloženi su za visoke sveštenike. Patrijarh Patrijarhe zaređuju vrhovni autoriteti crkve, ili predsednik okola ako ga je ovlastilo Veće dvanaestorice apostola. Zadatak patriarha je da podjeljuju patrijarhalne blagoslove članovima Crkve. Ovi blagoslovi su lične objave koje daju delomično razumijevanje našeg poziva na zemlji. Oni su reč Gospodnja osobno nama. Patrijarsi su također zaređeni visoki sveštenici. (Vidi UiZ 107:39-56) Sedamdesetorica Sedamdesetorica su posebni svedoci za Isusa Hrista u svetu i pomažu u izgradnji i upravljanju Crkvom pod vođstvom Prvog predsedništva i Veća dvanaestorice apostola (videti UIZ 107:25, 34, 38, 93–97). Apostol Apostol je poseban svedok imena Isusa Hrista širom sveta (videti UIZ 107:23). Apostoli služe u poslovima Crkve širom sveta. Oni koji su rukopoloženi u službu apostola u Melhisedekovom sveštenstvu obično se izdvajaju kao članovi Veća dvanaestorice apostola. Svakom od njih su dati svi ključevi carstva Božijeg na zemlji, ali samo najstariji apostol, koji je predsednik Crkve, aktivno koristi sve ključeve. Drugi deluju pod njegovim vođstvom.        
  • Topics

×
×
  • Create New...