Kad se čovjek ne bi mijenjao, još bismo bili u pećinama, bez kotača, držali se luka i strijele(kod ovoga zadnjeg kamo sreće da se na tome i ostalo!!!).  Svjedoci smo da se sve mijenja tijekom određenih razdoblja. Iz perspektive 1986. Ž. Bezić na to gleda i kroz "prizmu" vjere, pristupa istoj, shvaćanje...sve kroz duhovnost i nekakve razlike u odnosu na ranije. Slijedi njegov citat:

 

SUVREMENA DUHOVNOST

Kršćanska je duhovnost u načelu jedinstvena, ali su je ljudi u povijesti različito proživljavali. I kršćani danas doživljuju svoj odnos prema Bogu raznoliko. Stoga je teško govoriti o nekoj monolitnoj kršćanskoj svetosti. U našoj današnjoj kršćanskoj teoriji i praxi postoje razni pravci duhovnosti.

Moderna duhovnost je započela na početku ovog stoljeća liturgijskom obnovom i biblijskim pokretom. K tome se je još pridružila privlačnost orijentalnih religija na Zapadu. Otada je u modi meditacija i   m o 1 i t v a. 

U njima se nastoji angažirati čitava čovjeka s dušom i tijelom. Stoga se u razmatranju zagovaraju metode yoge i zena, a u molitvi zajedništvo, iskustvo, pjesma, slika i ples. Molitva na narodnom jeziku je unijela i u liturgiju neposrednost i aktivnost. Cijeni se poklonstvena i zahvalna molitva, a ne prosna. Posvuda niču molitvene skupine.

 

Dosad je u središtu pobožnosti bio Krist. Sad se više ističe uloga Duha Svetoga. Krštenje u Duhu, poslušnost Duhu, vjersko iskustvo, spontana molitva i glosolalija su pomogli razvijanju raznih "karizmatičnih" pokreta po svijetu. Neki vrednuju karizmu više nego milost. Više njeguju termin duhovnost, jer je manje zahtjevan nego svetost ili nasljedovanje Krista. Marijanska je pobožnost među katolicima u velikom nazatku. Marija se gubi pred veličinom Sina i snagom Zaručnika.

 

Vjera se danas manje temelji na dokazima i razumu, a više na biblijskom i vlastitom vjerskom iskustvu i obraćenju. Kaže se: Krista treba sresti, doživjeti, okusiti i osjetiti. Bog se bolje očituje u dubini duše, nego u zakonima prirode ili neizmjerju svemira. Duh se ne odvaja od materije, jedino se u njoj susreće. Vjera nije gnozeološki već egzistencijalni problem. U suvremenoj duhovnosti se otkriva sklonost subjektivizmu, fideizmu i emotivnosti, kao da spašava iskustvo, a ne vjera.

 

Iskustvo je toplije i sigurnije kad se stiče skupa. Stoga se rado moli i vjeruje u grupama, pretežno manjima. U njima se duhovni život odvija po pravilima grupne dinamike. Prednost imaju malene, bazne, spontane ili "autentične" zajednice. Institucije, organizirane zajednice i tzv. strukture nisu popularne. Skupina mora biti spontana, demokratska i bliza. Crkva je zbir malih vjerskih skupina.

Velike zajednice gube na vjerodostojnosti, pa tako i Crkva.

Vjera mladih je više komunitarna nego eklezijalna. Više počiva na iskustvu i bibliji, manje na tradiciji. Kult i obredi se otimaju disciplini Crkve i prilagođuju potrebama i stvaralaštvu grupa. Granica između sakralnoga i profanoga iščezava a duhovnost se sekularizira. Ćudoredni zakoni i ograničavanja ne uživaju simpatiju. Izbjegava se posredništvo Crkve i klera, a ističu osobni i izravni odnos prema Bogu.

 

Parola dana glasi: obogaćenje, a ne odricanje! Askeza nije isto što i duhovnost. Treba ići u smjeru  p o z i t i v n i h  vrednota, sa čim manje odricanja, žrtava i pokore koja graniči s "osiromašenjem ljudskosti". Krepost je snaga i djelatnost, ne mrtvljenje i pasivnost. Valja pomiriti kršćanstvo sa svim ovozemaljskim vrijednostima (kulturnim, ekonomskim, ekološkim, seksualnim, prirodnim). Crkva je dosad previše mučila ljude isticanjem grijeha i osjećajem krivnje. U životu treba tražiti radost, afirmaciju i samopotvrđivanje (moderni humanizam).

 

U toku je valorizacija  svijeta  i svjetovnih vrednota. Mnogi se kršćani raduju sekularizaciji, pa čak zastupaju i filozofiju sekuralizma. Oblikuje se neka nova svjetovna duhovnost. Neki zatvaraju oči pred ambivalentnošću svijeta. Za njih je pravilo: biti prisutan na svim putovima svijeta! Točno, ali kao svjedok Kristov. (A prisutan Bogu i sebi? Odsutan sebi, nisi korisno prisutan ni svijetu!). Oni koji su trjezniji traže jednostavniji i prirodniji način života: potrošačka i ekološka askeza, alternativni pokreti...

 

Prije je katolička duhovnost bila previše obuzeta "duhovnim staležima" (svećenstvo i redovništvo). Oni su važili kao paradigma kršćanskog života. Sasvim je u redu da se danas više pažnje posvećuje ulozi i životu laika. Za njih ne mogu biti mjerodavna mjerila redovničke savršenosti. Stil života svjetovnjaka i crkvenjaka ne može biti isti. Ciljevi njihove kršćanske svetosti jesu isti, ali ne i putovi koji do nje vode. Zadatak je nove teologije duhovnosti da pronađe i osmisli nove i suvremene putove laičke duhovnosti.

 

Ako bismo htjeli upotrijebiti prostorne figure za prepoznavanje smjerova duhovnosti, mogli bismo se poslužiti slijedećim relacijama: naprijed - natrag (progresisti, tradicionalisti), gore - dolje (vertikala, horizontala), vani - unutra (aktivnost, kontemplacija), i lijevo - desno. Suvremeni mentalitet vjernika, kojemu se prilagođuju i neki duhovni pisci, ide u pravcu progresizma, horizontalizma i liberalizma, a koleba između aktivizma i kontemplacije (s naglaskom na društvenu akciju u svijetu).

 

 

Rekla bih... nekako mi se čini da mora biti izrečeno, naglas i u nečije uši i ne tek krajičkom oka pojmljeno u samoći gdje nitko ne može čuti, jer tako nikome (drugome) niti ne koristi.
I reći ću to baš u ovoj temi, jer nekako svi smo mi suvremenici, ako ništa drugo, tu smo u istom vremenu, pa i jezičnom prostoru, a Put je dug... netko je negdje rekao, nema mu zapravo kraja, do u vijeke vjekova... Neshvatljivo, ali ne htjedoh o tome.

Svak je u datom momentu ili periodu negdje na putu, u neku ruku, svi mi prolazimo cijeli, ali on je... tajanstven i čudesan, pa u mnogočemu i čudnovat, Svevišnji ga je sam načinio, stoga i nepojmljiv - one neprijeđene trase u svakom slučaju. Da čovjek živi deset tisuća godina, još uvijek bi i zadnjim dahom shvatio da još uvijek ima otajstava u Božjoj Riječi - objavljenih! - koje nije ni dotakao, nije niti znao da su tamo.

Nekako kad gledam... Puno se ističe - i sama znam počesto isticati - naš vlastiti osobni pojedinačni odnos i provođenje vremena, u molitvama, promišljanjima, proučavanjima Riječi, pa potom i upravo to vrijeme koje tako provodimo, koliko se ono razlikuje od nekakvog običnog svakodnevnog uplitanja i rasplitanja situacija i okolnosti u kojima se zatičemo. Ali jednako tako sam, bar u kojem postu svom, na nekom od ovih naših zajedničkih mjesta druženja, istaknula i koliko je važno naše međusobno... doticanje. Ne samo naše provođenje molitvenog vremena, u onoj skrivenoj odaji sa zatvorenim svim otvorima prema van. Ono je nadasve krucijalno, vodstvo koje primimo, pa i osnaženost, utjeha i ona toplina povjerenja... neprocjenjivi su.

Jednako tako svi znamo da je Krist molio Oca da nas ne uzme iz svijeta, već da nas ostavi tu, u svijetu - ali da nas zaštiti. Ta zaštita je primarno ona odiznutra - da gorki korijen ne nađe mjesta u nama... i nekako, doista čudesno, često (ako ne i uvijek - istina nekad čudesno začas, nekad brže, nekad posve sporo i jedva vidljivo) se i vanjska situacija izmijeni. Da se to uočiti i uočavati, ako će netko uzeti časak i s vremena na vrijeme zagledavati tako... u životnost oko nas pa i u nama.

Nekad je to vodstvo koje spomenuh - posve izravno, kao neko blago nutarnje nukanje, ne posve racionalno, iz mira i nikad ne iz nemira... onog mira koji nadilazi sav ljudski razum. Katkad je spoznajno, katkad posve ljubavno, katkad posve... "sekularno" recimo, kamo, što učiniti, što reći... posve tako, iz duha u nama samima i njegove povezane odnosnosti s Kristom i našim Ocem, s Duhom Svetoga. Ali katkad, baš neće, neće ti ništa reći nikamo te usmjeriti osim na drugo ljudsko biće kojemu je već to... tko zna, možda i odavno, otkriveno, u kojemu zaživljeno. I onda taj detalj... kroz to druženje doslovce u duhu (ne mora biti tjelesno, često i nije, katkad je to riječ načuta, pasus pročitan...) i odjednom otvori se nešto posve novo, nova dionica Puta. Jer zaista, put podrazumijeva kročenje njime, nove vidike kako se hodi... "ja sve činim novo". A opet, za - usudit ću se reći - sve nas, ono što će nekome biti novo sutra, nekome drugome je to novo počelo još jučer.

Neki kažu, ne dolaze po forumima da bi išta naučili. Ja sam presretna kad pročitam nešto što je netko od vas napisao i duh se pokrene i zapjeva ili mi se ukaže nešto što mi je dotad bilo kao u nekoj sjeni, ili onoj slijepoj točki oka za koju nam anatomija kaže da postoji i kad je tamo nešto mi to ne vidimo. Istina je da nam ne treba da nas ikoji čovjek podučava, imamo Duha Istine i on je taj koji nas podučava. I u ovome što sam rekla - ne podučavamo mi jedni druge, već u svakome od nas Duh Istine izvuče u prvi plan upravo ono što nam hoće reći, dati... od duha duhu i kroz duh... Ali i to ako mu pustimo, ako nas brvna ne spriječavaju, ako izujemo svoje cipele - kao što i dolikuje na svetome tlu, a Put jest sveto tlo...

Evo, do maločas, čak i ova tema mi nije bila ni na kraj pameti. I sad, vidim, otvorena nova tema, Buco nešto napisao... a meni dolazi upravo ovo što prenosim.

Želim reći, stagnacija je opasna stvar - jer ona teži zgrčiti životnost i izraz života duha. Vodstvo nije da se stoji u mjestu... već usmjerenje i da se njime pokrene i kreće. Riječ je prepuna otajstava, pa i noć i dan, veče i zora imaju svoja mjesta - svoje izmjene. Želja za bliskošću - pa i onim "da budu jedno s nama" - to je želja duha u nama, ona nije našeg uma nije čak ni našeg srca, već duha, i ona se izmjenjuje i pleše u nekom samo Bogu znanom ritmu rasplitanja cijeloga života. Nečija elaboracija "nekakve simptomatike razvoja" bilo to i "kršćanske duhovnosti suvremenog svijeta"... nužno mora biti manjkava. I startati i držati se samo njegove vlastite, njemu bliske "točke", dionice koju vidi ili gleda, obraća pažnju. Ja sam, primjerice iščitavala nevjerojatne stvari u napisima ljudi koji su ih ostavili iza sebe, stoljećima unazad - i istini za volju, uopće se ne može izvući takva elaboracija kakva je naprijed u prenešenom postu dana. Ne ako se ima u vidu... da... najbolje je to izreći ovako: mi vidimo mutno, zagonetno, tek dijelove, komadićke ako ćemo pravo, pokoju puzlu, a onda... tu je i ono drugo: licem u lice, potpuno, savršeno. Tako, svakoj akademskoj elaboraciji mudro je pristupiti posve oprezno i onako, izdaljega tek biti svjestan da i takvo gledište postoji, puzla.

Što mislim pod "stagnacijom" - čovjek stagnira kad ne zaživljava. Kad samo čita "kao vrhom glave", filozofski, odvojeno od kako naprijed kaže "čitavog čovjeka" i svakodnevnog izražaja svakog pojedinca. To je ona razlika između "usnama i jezikom" vs. "srcem i dušom, svom snagom svojom, cijelim bićem svojim". To se zove licemjerstvo, hipokrizija. Sukladno uputama postupiti. Metanoia.

Zanimljivo da se u prethodnom tekstu ukazuje kao na nekakvu različitost između Krista i Duha Svetoga, samo zato što netko kaže Krist, netko drugi Duh Sveti. Ili jednom jedno, drugi put drugo. Insistiranje na... zaograđivanju u distinkcije betonskim ogradama - nije li to ne previše različito od odvajanja od jednostavnosti koja je u Kristu. Na kraju krajeva, "ja i Otac smo jedno". Ekhad. Biti u okrilju Svevišnjega pridružen... "da i oni budu jedno s nama"....

Jer, neću pitati "tko", već ŠTO je Krist? Krist je od Boga poslan - "pomazan", namijenjen i sposoban za provesti Božji naum. Isus Krist. Ješua haMašiakh, Mesija. Isus nije tijelom više u ovom svijetu, duhom jest. Imamo njegove riječi zabilježene... A i rečeno nam je: da više ne poznajemo jedni druge u tijelu, već u duhu i po duhu. Upravo tom duhu.
Jednako tako, isti taj Isus Krist je sam rekao da kad on ode da će umoliti oca i ovaj će nam poslati... Duha da nas podučava i vodi - u svu istinu. Pa taj duh ne može biti nikakav nego svet, od Boga koji je Svet.
Naše ljudske distinkcije su tek izraz našeg izvanjskog neshvaćanja i nepoimanja, ali duh u nama mnoge od tih razlika ne pravi, ne na taj način. A kako sam drugdje i navela... kad se jednom putem "zaračvalo" i skrenulo, poput onih željezničkih skretnica tračnica... treba natrag, u jedinstvo, u jednotu u koju nas Krist i navodi.

Nadam se da je bar nešto razumljivo i shvatljivo u svemu ovome što sam napisala.
Stoga, ja nastojim, ili želim, u svemu pronalaziti taj uski, uzani trak... koji preskoči skretnicu (razdioba posve ljudskoga duha - uma) i nastavlja pravo putem. Jer Put je... prav, čak i onda kad mi zakrivudamo, moguće nam se zavrtjelo u glavi jer karnalni um ne može pojmiti, ne može obuhvatiti... toliko toga. Kao što i kaže, svjetlost svijetli u tami, a tama ju ne obuze, ne poima, ne može ju zaogrniti i sažeći. A opet, nešto ipak i taj ljudski um može kad mu Božji duh "stane na  glavu". Nema razlike ako kažem: kad mu Krist stane na glavu, jer znamo kome staje na glavu - dolazi ili staje glave.

I svakako da je u svemu... reći ćemo toj: duhovnosti - i uočavanje Božjih djelovanja u prirodi, i u samom čovjeku i u interakcijama i odnosima... (može to biti i zbog godina u svemu tome, a koje su iza mene). I to ne filozofski, akademski - puko glavom, pa ni srcem, već životno i posve duhovno-zaživljajno i promišljajno (to kad se ona druga promišljanja zabezeknu pred Veličajnošću Čudesnoga). Na putu je... na nekim dionicama - pogotovo u "kolotragu" kršćanskog-auto-puta, pa kad se on "presiječe" ili u njega upadne, ipak donekle i gužva, biva očigledno da nitko od nas ne kroči sam... pogotovo ne u duhu i u svakom datom periodu vremena ovdje... istočasno su prisutne mnoge... reći ću to ovako: jedno tijelo puno udova, neki poput lica svima vidljivoga, neki... skriveniji. Zato i ima toliko "denominacija" i u povijesti crkve toliko ... naizgledno različitih... stvari... fokusa na neki od udova tog tijela duha koje ljudski um ne može ni početi poimati. Cjelina života... kao mentalna-tvorevina, misao... to su tek dvije riječi, svak ima neku predodžbu na svaku od njih. Ali Istina, Realitet... čudesnost koja se neviđena promalja posvuda oko nas... ogromnost, veličajnost... a tek je kreacija u pitanju, tvorevina, Božja tvorevina...

Bog je Bog cijele zemlje i pustinja i prašuma, i vulkana i podmorja... i morske plaže i planinskog vrhunca, pa i da se u šeol spustiš, od Njeg se sakriti ne može. A taj Bog, Svevišnji, jednako je tako i Bog svih nebesa... nevidljivog svijeta... osnovnih zakonitosti funkcioniranja svega i bilo čega, pa i uma. Bog se u SZ objavljivao kroz proroke, u novozavjetno doba, apostolska doba, kroz Isusa, Ješuu od Boga Svevišnjega poslanog - kroz izravne njegove riječi, poduke, naputke, pa i djela i nadasve - sam njegov život, smrt i uskrsnuće, pa i uzašašće - njegov život je oličenje, utjelovljenje Riječi objavljene onim istim prorocima... A Isus je sam rekao - da ima i "druga stada". Kad su apostoli došli s izvještajem da su premlatili tamo neke koji se koriste imenom Krista, a nisu iz njihove grupice, što je Isus rekao na to? Pustite ih, Bog ima puno slugu. I potom, povijesno, mi niti ne možemo zamisliti te životne susrete - čak i sukobljavanja, između "židovstva" i "goya, ethnosa, pagana - nežidovstva" u povojima ranoga kršćanstva. I dan danas... pomirenja zakrvljenih nacija... još uvijek su u molitvama, i to ne svih, tek nekih, ne niti mnogih..... Zapisano je da Bog sve podastire pod Kristove noge, noge svojega Sina, pa i Sina čovječjega... a to sve... dva milenija povijest... nebrojeni ljudski životi, generacije koje su se izmjenjivale, mi smo ovdje sad skupa usred jedne... kap u moru. Tako je i s našim... duhovnostima i izražajima, dionicama, kako onima iza tako i onima ispred, svakoga od nas.

Da ovaj tekst ne ode u posve druge vode, završit ću ga.
Svakog vam dobra i mir Kristov s vama, sa svima nama, mir koji nadilazi svo ljudsko poimanje. Mira i radosti, zdravlja i prosperiteta. Jer svaki dobar i savršen dar je od Boga.

Da! Ako nam je znano da su najveći genijalni umovi, mada prethodno bili i ateisti, traganjem za ISTINOM došli do spoznaje veličajnosti, ljepote, smisla/smislenosti svega što postoji, a obzirom da - što čovjek dublje ponire u tajne života, svijeta, svemira - sve više shvaća koliko je njegovo znanje zapravo maleno, na kraju svim srcem priznaje spoznaju kako sve ima smisla, a jedino obkašnjenje za to je Netko tko je sam u sebi smisao, smislenost, ljepota, sklad, sve na što priroda kazuje.

Obzirom da na je Otac poslao Sina, od kojeg dobismo "ključeve" puta do ISTINE,  te konstantnu pristutnost Kristovu u Euharistiji, svi imamo prilike produbljivati svoje znanje, čak smo na to pozvani. Ali sve po savjetima Isusa koji jeste i bit će jedini Put, Istina i Život - onima kojima je do    toga stalo.

Ljijepa razmišljanja koja iziskuju daleko biše od ovih mojih par rečenica. Hvala ti na postu.

Mir i svako dobro!

Nešto kao ps mom prethodnom postu: 

Qala...vidim da sam našao dosta srodnu dušu, na žalost, trenutno sam nemoćan "istresti" iu sebe na što tvoj post naprosto vrišteći očekuje. Bolest. Ali...bit će prilike i preko PP. A sad onaj dodatak:

Svatko od nas stvarnost doživljava drugačije, ako bolesno dijete. a drugo zdravo  različito doživljavaju majku, kako ne bismo Boga, vjeru, ljubav...Isusovu Muku i toliko toga što nam manjka - pa se osjećamo prazni. Na žalost ne svi, ti to znaš. Ove tri točke koje nisam napiso su:

1. Uočiti, shvatiti i priznati da smo slabi, manjkavi, često i kukavice po pitanju same odluke ukrstiti koplja sa svime što nam predstoji da bi uopće bilo kakve šanse vidljivog napretka u duhovnom razvoju za kojeg sigurno spoznasmo da smo na samom početku. Na dnu.

2.Svoj život predati Isusu da ga On vodi, uređuje, da on brine, da on misli za nas(ne umjesto nas). Znam da je teško shvatljivo, ali punim povjerenjem predan mu život će se izmijeniti. Kako? Kroz sitnice, kao prvo. Neki detaljčići koji nisu svakidašnji i mimo naše volje ili očekivanja. Ne vrijedi objašnjavati. Samo imati PUNO povjerenje u Njega.

3. Blagoslivljati  s v e! Uočeno nešto loše još više! Znamo onu: čuješ li da netko opsuje Boga u prolazi, brzo u sebi: "Blagoslovljeno bilo Tvoje ime Bože! (tako nekako). Blagoslov je samo sličan. "Iause, izlij obilje svoga blagoslova na ovu dušu"(osobu koja je psovač, lažov, s kojom ne razgovaraš, koja ti je načinila zlo...tim više blagoslivljali!).

BB!