Jump to content

All Activity

This stream auto-updates

  1. Earlier
  2. Uvek za stvaranje necega postoji neki Pocetak,pa tako i za stvaranj Zemlje. Poenta je samo u tome da je stvaranje zemlje i vode jedno,a sasvim je drugo kad se ona oblikuje za zivot zemaljski stvorenja. Tako da je po ovome zemlja kao planeta mogla postojati milijardama godina dok Bog nije resio da je oblikuje i oblikovao ju je za 6 dana koji svakako nisu dani od 24 sata. Za obaranje teorije da jedan dan oblikovanja zemlje traje 24 sata postoji mnogo dokaza i biblijskih i naucnih ,a ja cu pomenuti samo neke. 1. U Bibliji pise da jedan dan u Bozjim ocima moze da traje cak 1000 godina ,pa i vise hiljada godina,ali i kao straza nocna,ali nigde 10 sekundi kolko je vremena potrebno Bogu da kaze "Neka bude Svetlost" i bi svetlost itd. 2.Petrova 3:8 Ali ovo jedno da vam ne bude nepoznato, ljubazni, da je jedan dan pred Gospodom kao hiljadu godina, i hiljadu godina kao jedan dan. 2.Hajde kako bi to izgledalo da je bukvalno 24 sata? ne bi bilo ni mladog drveca,niti mladih zivotinjica,Adam ne bi znao nista o razmnozavanju jer nije uspeo nista da vidi..zamislite za 5 dana od 24 sata da se namnoze i biljke i zivotinje. nadalje posto je Adam stvoren 6.dana verovatno" popodne" jer je" prepodne "Bog stvarao zivotinje na zemlji,stoku,zveri i sitne zivotinje,kolko mu je vremena trebalo da imenuje svaku zivotinju od njih hiljade ,da ne spominjemo biljke,inskete i druge oblike zivota,a potom i da je on sam pored Jehove Boga i ostalih andjela?Cudo ne vide da ni jehova Bog nema zenu,bas kao ni andjeli,ali je on pozeli i dobi je istog ili nekog drugog dana???Jel Bog i Evu stvorio 6.dana od 24 sata? posto je 7 .dana poceo da odmara.Da je nije napravio 8,ili 9? :) 3.A ako sve tako brzo radi ,a zasto bi se mi sada zlopatili zbog Adamovog greha skoro pa 7000 godina???,sto n bi Bog odvoji 24 sata da resi sve nase probleme,ako zaista dan Bozji traje 24 sata. itd itd
  3. Učenja Crkve Isusa Hrista svetaca poslednjih dana - Radna i lična odgovornost Rad je večni princip Naš Nebeski Otac i Isus Hrist su nam svojim primerom i poukama pokazali da je rad važan na nebu i na zemlji. Bog je radio da stvori nebo i zemlju. On je učinio da se mora sakupe na jedno mesto i da se pojavi zemlja. On je učinio da na zemlji rastu trava, biljke i drveće. On je stvorio sunce, mesec i zvezde. On je stvorio sve živo u moru i na zemlji. Zatim je Adama i Evu stavio u vrt da se brinu o njemu i da imaju vlast nad svim živim bićima. (Vidi Postanak 1:1–28.) Isus je rekao: „Moj Otac uvek radi, zato i ja radim“ (Jovan 5:17). Takođe je rekao: „Ja treba da činim dela Onoga koji me posla“ (Jovan 9:4). Zapovedeno nam je da radimo Rad je bio način života na zemlji otkako su Adam i Eva napustili Rajski vrt. Gospod je rekao Adamu: „U znoju lica svoga ješćeš hleb svoj“ (Postanka 3:19). Adam i Eva su radili na poljima kako bi mogli da obezbede svoje potrebe i potrebe svoje dece (videti Mojsije 5:1). Gospod je rekao narodu Izrailja: „Radite šest dana“ (Izl 20:9). Gospod je rekao svecima poslednjih dana: „Evo, ja, Gospod, nisam zadovoljan stanovnicima Siona, jer među njima ima lenjih ljudi“ (UiZ 68:31) . Rad treba ponovo ustoličiti kao vladajući princip u životu članova Hristove. Porodična odgovornost Roditelji rade na obezbeđivanju fizičkog, duhovnog i emocionalnog blagostanja svoje porodice. Oni nikada ne treba da očekuju da će neko drugi umesto njih ispuniti ovu odgovornost. Apostol Pavle je napisao: „Ako se ko ne brine za svoje, a posebno za svoje ukućane, odrekao se vere“ (1. Timoteju 5:8). Parovi treba da traže nadahnuće od Gospoda i da slede savete proroka kada utvrđuju pojedinačne odgovornosti. Stvaranje doma u kome se svakodnevno poučavaju principi jevanđelja i gde obiluju ljubav i red je jednako važno kao i briga o osnovnim potrebama za hranom i odećom. Deca treba da daju svoj deo u radu porodice. Neophodno je da deca imaju radne obaveze koje će odgovarati njihovim sposobnostima. Treba ih pohvaliti za njihova dostignuća. Dobar odnos prema poslu, navike i veštine se uče kroz uspešna iskustva kod kuće. Neki ljudi se suočavaju sa poteškoćama kada pokušavaju da brinu o svojoj porodici. Hronična bolest, gubitak supružnika ili dolazak starijeg roditelja mogu povećati obaveze u kući. Naš Nebeski Otac se seća porodica u takvim situacijama i daje im snagu da izvršavaju svoje dužnosti. On će ih uvek blagosloviti ako ga zamole sa verom. Možemo uživati u našem poslu Neki ljudi smatraju da je posao gnjavaža. Za druge, to je uzbudljiv deo života. Jedan od načina na koji možemo da uživamo u svim prednostima života je da naučimo da volimo posao. Ne možemo svi da biramo kakav ćemo posao raditi. Neki od nas rade dugo samo za osnovne potrebe. Teško je uživati u takvom poslu. Ipak, najsrećniji ljudi su naučili da uživaju u svom poslu, kakav god on bio. Možemo pomoći jedni drugima u radu. Najteži teret postaje lak kada ga neko podeli sa nama. Naš odnos prema poslu je veoma važan. Sledeća priča pokazuje kako je jedan čovek video dalje od svog svakodnevnog posla. Putnik je prolazio pored kamenoloma i video tri muškarca kako rade. Pitao je svakog čoveka šta radi. Odgovor svakog čoveka pokazao je drugačiji odnos prema istom poslu. „Sečem kamen“, odgovori prvi čovek. Drugi je odgovorio: „Zarađujem tri zlatnika na dan. Treći se nasmejao i rekao: „Ja pomažem da se gradi dom Božiji. Svakim poštenim radom služimo Bogu. Mormonova knjiga uči: „Kada služiš svom bližnjemu, služiš i samom Bogu svom“ (Mosija 2:17). Ako naš rad samo zadovoljava potrebe nas i naše porodice, mi tada pomažemo nekoj od dece Božije. Bog osuđuje nerad Gospod nije mio onima koji su lenji ili besposleni. Rekao je: „Nema mesta za besposličara u crkvi osim ako se ne pokaje i ne popravi svoje puteve“ (UiZ 75:29). Takođe je zapovedio: »Ne budi besposlen. Jer ko je besposlen, neka ne jede hleb i neka ne nosi odeću radnika“ (UIZ 42:42). Od najranijih dana Crkve, proroci su poučavali svece poslednjih dana da budu nezavisni i samodovoljni i da izbegavaju bezposlenost. Pravi sledbenici Hrista neće svojevoljno odbaciti teret sopstvene podrške. Dokle god su u mogućnosti, oni će sebi i svojim porodicama obezbediti potrepštine za život. Koliko god da su sposobni, svi članovi Crkve treba da prihvate odgovornost da se brinu o svojim bližnjima koji ne mogu da brinu o sebi. Rad, slobodno vreme i odmor Svi moramo da pronađemo pravi balans između posla, slobodnog vremena i odmora. Stara izreka kaže: „Ne raditi ništa je najteži posao, jer se bez posla odmor i opuštanje ne mogu prestati. Ne samo da je prijatno i neophodno da se odmorimo, već nam je zapoveđeno da se odmaramo na šabat (videti Izlazak 20:10; UiZ 59:9–12). Ovaj dan odmora posle svakih šest dana rada donosi osveženje za naredne dane. Gospod je takođe obećao „obilje sa zemlje“ onima koji drže dan šabata. (videti UiZ 59:16–20). Tokom ostalih dana u nedelji, osim posla, možemo da provodimo vreme i usavršavajući svoje talente i uživajući u svojim hobijima, razonodi ili drugim aktivnostima koje će nas osvežiti. Blagoslovi rada Bog je objavio Adamu: „U znoju lica svoga ješćeš hleb svoj“ (Postanak 3:19). Osim što je bio vremenski zakon, to je bio zakon za spasenje Adamove duše. Ne postoji stvarna podela između duhovnog, mentalnog i fizičkog rada. Rad je neophodan svakom od nas za rast, razvoj karaktera i mnoga zadovoljstva koja neradnici ne poznaju. Privilegija rada dar, da je moć rada blagoslov, a da je ljubav prema poslu uspeh“. „Ljudi jesu da bi imali radost“ (2. Nefi 2:25). Rad je ključ za potpunu radost u Božjem planu. Ako smo pravedni, vratićemo se da živimo sa našim nebeskim Ocem i imaćemo mnogo posla. Kako postanemo kao on, tako će i naš rad postati sličan njegovom delu. Njegovo delo je „da donese besmrtnost i večni život za čoveka“ (Mojsije 1:39 ).
  4. Proroci Prorok je osoba koja kroz lično otkrivenje zna da je Isus Hrist Sin Božiji, jer „svedočanstvo Isusovo je duh proroštva“ (Otkr. 19:10). Iz tog razloga, svaki prorok svedoči o Hristu (Dela 10:43; Jakovljeva 4:4). Ako čovek koji tvrdi da je duhovni služitelj spasenja ne svedoči o Hristu, on nije prorok. Osoba koja ima svedočanstvo o Isusu, odnosno koja je primila lično otkrivenje od Svetog Duha da je Isus Hrist, je prorok. Ako nije primio ovo otkriveno znanje, on nije prorok, ma koliko talenata ili darova imao. Ali kada čovek primi otkrivenje od Duha koje ga uverava da je Hrist Sin Božiji, on može napredovati u pravednosti i primati dalja otkrivenja, uključujući otkrivenja koja predviđaju buduće događaje. Kada okolnosti zahtevaju i ako je to preporučljivo, prorok može „prorokovati o svemu“ na osnovu svog svedočenja (Mojsije 5:3). Kroz vekove, proroci su predviđali budućnost. „Istražite Božja otkrivenja, proučavajte proročanstva i radujte se što Bog daje videoce i proroke svetu. Videli su tajne Božije: potop pre nego što je došao; anđeli koji se penju i spuštaju stepenicama koje su sezale od zemlje do neba i kamenom isečenim sa planine koji je ispunio celu zemlju. Videli su Sina Božijeg kako dolazi iz krajeva blaženstva i živi među ljudima na zemlji.“ (Pouke, str. 12-13). Ali nije zadatak proroka samo da predviđaju budućnost. Što je još važnije, treba da svedoče onima oko sebe da je Hrist Sin Božiji i da su njihova učenja o planu spasenja i obredima koje sprovode božanskog porekla. Većina glavnih proroka imali su Melhisedekovo sveštenstvo. Kao ovlašćeni upravitelji, neki su držali ključeve koji su im omogućavali da sprovode pune jevanđelske obrede. Naravno, postoji razlika u rangu i stepenu proročke odgovornosti i autoriteta. Svaki član Crkve Isusa Hrista treba da bude prorok u svojim poslovima. Mojsije je rekao: „Ja bih voleo da svi među Gospodnjim narodom budu proroci, jer bi tada Gospod stavio svoj Duh na njih!“ (Brojevi 11:29). Proročanstvo je dar Duha koji je dostupan svim svetima (1. Kor. 12:10). Verni članovi Crkve su ohrabreni da traže dar proroštva (1. Kor. 14:39). Oni koji vrše službu u Crkvi treba da budu proroci i u svojim poslovima i u poslovima organizacije za koju su odgovorni. Predsednik zbora treba da bude prorok svom zboru, biskup (episkop) svom odeljenju, a drugi tamo gde su pozvani. Isus je postavio 12 apostola koji su bili proroci, videoci i otkrovetelji. Apostol Petar je imao ključeve carstva. On obznanjuje ljudima novo otkrivenje, jer je on Božji glasnogovornik na zemlji. „Gospod Bog ne čini ništa, a da prethodno ne otkrije svoju nameru svojim slugama prorocima“ (Amos 3:7). Apostoli i proroci su osnova na kojoj stoji organizacija prave crkve (1 Kor 12:28; Ef 2:20). Gde nema apostola i proroka, nema ni crkve Božije, ali gde ima apostola i proroka, tamo je crkva Isusa Hrista u svojoj slavi, lepoti i savršenstvu. Obećano je da će Crkva Isusa Hrista imati apostole i proroke dok „ dok ne dostignemo svi u jedinstvo vere i poznanja Sina Božijega, u čoveka savršena, u meru rasta punoće Hristove. " (Efežanima 4:13). Ponekad se stiče utisak da su neki proroci u Starom zavetu važniji ili veći od drugih jer o njima imamo više pisanih izveštaja u Bibliji. Ilija i Jovan Krstitelj, međutim, bili su dvojica najvećih proroka i od njih nismo zabeležili ni jednu od Njih pisanu reč. Znamo da su Adam, Enoh, Josif, Zenos, Zenoh, Neum i mnogi drugi Proroci pisali mnogo toga što nam nije preneto. Možemo samo da nagađamo šta su pisali Metusalah, Lameh, Noje, Sim, Melhisedek, Isaija, Gad, Jeremija, Elija, Halev i mnogi drugi poznati proroci. Osim ovih, živele su hiljade proroka o kojima ne znamo ništa. Ako neko kaže da postoje i da su bili pravi proroci, može se isto tako zaključiti i da postoje oni koji su bili lažni proroci. Gospod je upozorio ljude: „Čuvajte se lažnih proroka“ (Mateja 7:15) i savetuje da ispitamo tvrdnje proroka i da prepoznamo pravog proroka, a odbacimo lažnog. „Ako neko prorokuje i zapoveda ljudima da poštuju njegova učenja, on mora biti ili pravi prorok ili lažni prorok. Uvek se javljaju lažni proroci koji rade protiv pravih proroka, a ono što oni prorokuju toliko je blisko istini da skoro da zavaravaju čak i izabrane“ (Učenja, str.365). „Jovan je rekao da je Isusovo svedočanstvo duh proroštva. Stoga, ako sam tvrdio da sam svedok ili učitelj, ali nisam imao duh proroštva koji je Isusovo svedočanstvo, onda bih morao da budem lažni svedok. S druge strane, ako sam pravi učitelj i svedok, onda moram imati duh proroštva, jer to je ono što označava proroka. Ako neko kaže da je učitelj ili propovednik pravednosti, a poriče duh proroštva, onda je lažov i nema istine u sebi. Ovim ključem možete razotkriti lažne učitelje i prevarante“ (Učenje, str.269). Mnogi ljudi tvrde da su pobožni i da imaju svedočanstvo o Isusu Hristu, ali sama ova tvrdnja ni na koji način nije garancija ili dokaz da oni zaista poseduju duh proroštva ili da su pravi proroci. Naprotiv, tražitelju istine je zapoveđeno: „Ne verujte svakom duhu, nego proveravajte duhove jesu li od Boga; jer mnogi lažni proroci iziđoše na svet.“ (1. Jovanova 4:1). „Gle, zaista, kažem vam, da ima puno duhova koji su lažni duhovi, koji siđoše na zemlju, varajući svet. A takođe Sotona nastoji da vas prevari, kako bi mogao da vas uništi. Gle, ja, Gospod, vas promatrah, i videh odvratnosti u crkvi koja je preuzela ime moje. Ali blagosloveni su oni koji su verni i istrajni, bilo u životu ili u smrti, jer će baštiniti večni život. Ali jao onima koji su varalice i licemeri, jer, tako reče Gospod, privešću ih na sud.“ (UiZ 50:2-6). Oni koji tvrde da su pravi duhovni vođe mogu oponašati pravog proroka tako vešto da mogu prevariti one koji sami nemaju vođstvo ili nadahnuće Duha. Stoga nije dovoljno priznati da je Isus Hrist, već pravi prorok mora da vodi život koji odgovara božanskom primeru. On mora da se drži zakona i obreda koje je Bog otkrio: „Onaj koji govori, čiji duh je raskajan, čija reč je krotka i poučna, takav je od Boga ako se pokorava obredima mojim.“ (UiZ 52:16). U naše vreme, pravi proroci su uvek članovi Crkve Isusa Hrista. Kada budu potvrđeni kao članovi Crkve, oni su ovlašćeni da uz sebe imaju Svetog Duha kao svog stalnog pratioca. Oni žive tako da su prijemčivi za podsticaje i šaputanja Svetog Duha, i potpuno su u skladu sa prorocima i objaviteljima koje je Bog izabrao da upravljaju poslovima svog zemaljskog carstva. Neće se naći u kultovima ili sektama koje nisu u skladu sa utvrđenim crkvenim poretkom, i neće se pobuniti protiv izabranih apostola, jer „proroci treba da upravljaju proročkim darovima Duha.“ (1. Kor. 14:32). Uprkos svom nadahnuću i veličini, proroci su ljudi i nesavršeni, kao i drugi ljudi. Imaju mišljenja i predrasude i u mnogim slučajevima moraju da rešavaju svoje lične probleme bez inspiracije. „Neki misle da je prorok u svakom trenutku prorok. Međutim, rekao sam da je prorok samo prorok kada ga sveti Duh nadahne da deluje kao prorok“ (Učenje, str.278). Dakle, mišljenja i pogledi proroka mogu biti pogrešni ako nisu nadahnuti Duhom. S druge strane, nadahnute izjave su Sveto pismo i priznato su kao Sveto pismo (UiZ 68:4). Pošto „proroci treba da upravljaju proročkim darovima Duha. “ (1. Kor. 14:32), sve što predlažu proročkim darom jeste glas nadahnuća. Međutim, nenadahnuti iskazi moraju biti ispitani u potrazi za istinom ili greškom u duhu razlučivanja i nadahnuća koji poseduje svako ko uživa u daru Svetog Duha. Štaviše, ove izjave moraju biti u skladu sa svetim spisima. „Ono što osoba kaže ili piše je irelevantno ako je u suprotnosti sa otkrivenom Božjom reči. Možemo to ostaviti po strani. Ako se moje reči ili učenja bilo kog drugog člana Crkve, visokog ili niskog, ne slažu sa otkrivenjima, ne moramo ih prihvatiti. Za ono što piše odgovoran je svako ko piše, a ne crkva. Ako neko iz crkve napiše nešto što se ne slaže sa otkrivenjima, odgovornost je svakog člana Crkve da odbaci ono što je napisao. S druge strane, ako napiše nešto što je potpuno u skladu sa otkrivenom Rečju Gospodnjom, onda to treba da prihvatite“ (Doctrines Of Salvation, Vol. 3, str. 203-204).
  5. Učenja Crkve Isusa Hrista svetaca poslednjih dana - Post Kako pravilno postiti Od Adamovog vremena, Božji narod je postio da bi se približio Bogu i poklonio mu se. Isus je svojim primerom pokazao važnost posta: "Onda Duh odvede Isusa u pustinju da ga đavo iskuša. Pošto je postio četrdeset dana i noći, najzad ogladne." (Mateja Luka 4:1-2). Kroz otkrivenja poslednjih dana, saznajemo da Gospod i dalje očekuje od Njegovog naroda da često posti i da se moli: "Takođe, dajem vam zapovest da nastavite u molitvi i postu od sada pa nadalje." (UiZ 88:76). Post znači biti bez hrane i pića. Povremeni post je dobar za telo i pomaže našem umu da bude aktivniji. Spasitelj nas je poučio da je post sa svrhom više od toga da ostanemo bez hrane i pića. Takođe se moramo fokusirati na duhovna pitanja. Treba da se molimo kada postimo Molitva je neophodan deo posta. Molitva i post se pominju zajedno u celom Svetom pismu. Naš post treba da bude praćen iskrenom molitvom, a naš post treba da započnemo i završimo molitvom. Trebalo bi da postimo sa svrhom Post može poslužiti u mnoge svrhe. Slabosti ili probleme možemo prevazići postom i molitvom. Ponekad želimo da postimo i molimo se za pomoć ili vođstvo za druge, kao što je član porodice koji je bolestan i treba mu blagoslov: "I počeše da poste i mole se Gospodu Bogu svome da otvori usta Almina, da može da govori, a i da udovi njegovi poprime snagu svoju – da se oči naroda otvore da vide i poznaju dobrotu i slavu Božju. I dogodi se da pošto postiše i moliše se tokom dva dana i dve noći, udovi Almini primiše snagu svoju i on usta i poče im govoriti, rekavši im da se uteše." (Mosija 27:22–23). Kroz post možemo spoznati istinu o svimu: „Postio sam i molio se mnogo dana da se uverim. A sada i sam znam da je to istina. Jer Gospod Bog mi je to otkrio svojim Svetim Duhom“ (Alma 5:46). Možemo da postimo da bismo pomogli drugima da spoznaju istinu. Post nam može pomoći da dobijemo utehu u vremenima tuge i žalosti: "I evo, beše to vreme kada se začu veliko oplakivanje i jadikovanje širom cele zemlje, Da, jauk udovica koje oplakivahu muževe svoje, a i očeva koji oplakivahu sinove svoje, a kćer brata, da, brat oca. I tako se jauk oplakivanja ču među svima njima, oplakivanja rodbine njihove koja beše pogubljena. I evo, to zaista beše žalostan dan, da, vreme ozbiljnosti i vreme velikog posta i molitve." (Alma 28:4–6). Post nam može pomoći da postanemo ponizni i da se osećamo bliži Nebeskom Ocu: "Ipak, oni često behu postili i molili se, i postajahu sve jači i jači u poniznosti svojoj, i sve čvršći i čvršći u veri u Hrista, do ispunjenja duša svojih radošću i utehom, da, sve do očišćenja i posvećenja srca svojih, a to posvećenje dođe zbog toga što prepustiše Bogu srca svoja." (Helaman 3:35). Naša svrha u postu ne treba da bude da impresioniramo druge. Gospod je savetovao: „A kad postite, ne budite namrgođeni kao licemeri jer oni izobličuju svoja lica, da ljudima pokažu da poste. Istinu vam kažem: dobili su svoju nagradu. Nego, kad postiš, pomaži glavu i umij lice, da ljudi ne primete da postiš, nego samo tvoj Otac, koji je u skrovitosti. Tada će ti uzvratiti tvoj Otac, koji gleda u skrovitosti.“ (Matej 6:16-18). Treba da budemo srećni kada postimo i da ne reklamiramo svoj post drugima. Dan posta Članovi Crkve Isusa Hrista svetaca poslednjih dana poštuju jednu nedelju svakog meseca kao dan posta. Tog dana ne jedemo i ne pijemo ništa 24 časa. Svi članovi koji su fizički sposobni treba da poste. Dan posta je za nas poseban dan kada možemo da se ponizimo pred Gospodom u postu i molitvi. To je dan kada se molimo za oproštaj naših grehova i za moć da prevaziđemo svoje greške i oprostimo drugima. U nedelju Velikog posta članovi Crkve se sastaju i pričešćuju. Oni jačaju sebe i jedni druge svedočenjem na sastanku posta i svedočanstava. Velikoposni prinosi Kada svakog meseca postimo, Gospod traži od nas da pomognemo onima kojima je potrebna pomoć. Jedan od načina da to uradimo je da damo novac koji bismo uštedeli na hrani za vreme posta. Trebalo bi da dajemo što je više moguće. Kroz postne prinose, postajemo saradnici sa Gospodom u služenju potrebama manje bogate braće i sestara. Blagosloveni smo kada postimo Isaija, prorok iz Starog zaveta, pisao je o bogatim blagoslovima od Gospoda onima koji poste i pomažu drugima. Obećan nam je mir, bolje zdravlje i duhovno rukovođenje. Isaija nam govori o blagoslovima koji dolaze kada postimo: "Tada će tvoja svetlost zasjati kao zora i brzo će doći tvoje ozdravljenje. Tvoja pravednost ići će pred tobom, a Gospodnja slava biće straža koja ide za tobom. Tada ćeš prizvati Gospoda, i on će te uslišiti. Tada ćeš povikati, i on će reći: „Evo me!“ (Isaija 58:8-9). Post poboljšava naš život i daje nam dodatnu snagu. Pomaže nam da živimo prema drugim principima jevanđelja jer nas približava Gospodu. Post nas uči samokontroli Post nam pomaže da steknemo snagu karaktera. Kada pravilno postimo, naučićemo da kontrolišemo svoje žudnje i želje. Malo smo jači jer smo sami sebi dokazali da imamo kontrolu nad sobom. Ako svoju decu učimo da poste, ona će razviti duhovnu snagu da prevaziđu veće izazove kasnije u životu. Post nam daje duhovnu snagu Kada mudro i molitveno postimo, razvijamo svoju veru. Sa tom verom ćemo imati veću duhovnu moć: "Da, i oni behu postali čvrsti u znanju istine, jer behu muškarci dubokog razumevanja i behu marljivo istraživali Sveta pisma kako bi mogli znati reč Božju. Ali, to nije sve. Behu se posvetili čestim molitvama i postu, stoga imahu duh proroštva i duh otkrivenja. I kad poučavahu, poučavahu moću i vlašću od Boga." (Alma 17:3). Spasitelj je rekao onima koji ispravno poste: "Tada će ti uzvratiti tvoj Otac, koji gleda u skrovitosti.” (Mateja 6:18).
  6. Učenja Crkve Isusa Hrista svetca poslednjih dana - Dan šabata Značenje dana šabata „Ne zaboravite da svetkujete dan šabata“ (Izlazak 20:8; videti takođe UiZ 68:29). Reč Šabat potiče od jevrejske reči koja znači odmor. Pre vaskrsenja Isusa Hrista, šabat je označavao Božji dan odmora nakon što je završio Stvaranje. To je bio znak saveza između Boga i njegovog naroda. U knjizi Postanka čitamo da je Bog stvorio nebo i zemlju u šest vremenskih perioda, koje je nazvao danima: „I sedmog dana završi Bog delo svoje koje je učinio. I sedmog dana počinu od svih poslova svojih. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti ga“ (Postanje 2:2-3). Danas dan šabata takođe obeležava vaskrsenje Isusa Hrista. Subota je bila sedmi dan. To je sveti dan koji nam je Bog odredio da se odmorimo od svakodnevnih poslova i da mu se poklonimo. Svrha dana šabata Isus je poučavao da je dan šabata određen za našu korist (videti Marko 2:27). Svrha dana šabata je da nam da određeni dan u nedelji u koji ćemo svoje misli i postupke usmeriti ka Bogu. To nije samo dan za odmor od posla. To je sveti dan koji treba provesti u obožavanju i odanosti. Dok se odmaramo od naših uobičajenih svakodnevnih aktivnosti, naš um je slobodan da pažljivo razmisli o duhovnim stvarima. Tog dana treba da obnovimo naše saveze sa Gospodom i da nahranimo svoje duše onim što je od Duha. Istorija subotnjeg dana Bog je posvetio sedmi dan kao šabat na početku stvaranja zemlje (videti Postanak 2:2–3). Od najranijih vremena, tradicija svetog sedmog dana je sačuvana među raznim narodima na zemlji. Bog je obnovio zapovest o ovom danu Izraelcima, rekavši: „Ne zaboravite da svetkujete šabat“ (Izlazak 20:8). Održavanje šabata je takođe bio znak da su Izraelci bili njegov narod saveza (videti Izlazak 31:12–13, 16; Isaija 56:1–8; Jeremija 17:19–27). Međutim, neke jevrejske vođe su stvorile mnoga nepotrebna pravila o danu šabata. Oni su određivali koliko čovek treba da hoda, koje čvorove može da veže i tako dalje. Kada su se izvesne jevrejske vođe usprotivile Isusu Hristu da leči bolesne ljude na šabat, Isus ih je podsetio da je dan šabata stvoren za dobrobit čoveka. Nefijski marod koji opisuje Mormonova knjiga su takođe svetkovali šabat u skladu sa zapovestima (videti Jar 1:5). U današnje vreme Gospod je ponovio svoju zapovest da treba da pamtimo dan šabata i da ga svetujemo (videti UIZ 68:29). Gospodnji dan Sve do svog vaskrsenja, Isus Hrist i njegovi učenici su sedmi dan slavili kao šabat. Posle njegovog vaskrsenja, nedelja je bila posvećena kao dan Gospodnji u znak sećanja na njegovo vaskrsenje tog dana (videti Dela apostolska 20:7; 1. Korinćanima 16:2). Od tog vremena pa nadalje, njegovi sledbenici su prvi dan u nedelji posmatrali kao svoj šabat. U oba slučaja bilo je šest dana za rad i jedan za odmor i bogosluženje. Gospod nam je dao direktnu zapovest objavljenu Džozefu Smitu da takođe poštujemo prvi dan nedelje, Gospodnji dan, kao naš dan šabata (videti UiZ 59:12). Svetkovanje šabata Gospod prvo traži od nas da svetkujemo dan šabata. U otkrivenju datom Džozefu Smitu 1831. godine, Gospod je zapovedio svecima da idu u dom molitve, prinesu i uzmu pričest, odmore se od svojih trudova i obožavaju Svevišnjega (videti UiZ 59:9–12). Drugo, traži od nas da se odmorimo od svakodnevnih poslova. To znači da ne radimo nikakav posao koji bi nas sprečio da se potpuno posvetimo duhovnim stvarima. Gospod je rekao Izrailjcima: „Onda nemojte raditi: ni vi, ni sin vaš, ni kćer vaša, ni sluga vaš, ni sluškinja vaša, ni stoka vaša“ (Izl 20:10). Naši proroci su nam govorili da tog dana ne idemo u kupovinu, lov, pecanje, sportske događaje ili učestvovanje u sličnim aktivnostima. Međutim, upozoreni smo i da ne svetkujemo dan šabata samo tako što ne radimo ništa, nego šabat zahteva konstruktivne misli i akcije. Šta možemo da radimo kada je šabat? Prorok Isaija je predložio da se odvratimo od sopstvenih zadovoljstava i nazovemo „Ako Šabat nazoveš radošću, Jehovi slavnim danom, i ako ga budeš slavio umesto da ideš svojim putevima....” “ (Isaija 58:13). Moramo da razmišljamo o pravednim stvarima koje možemo učiniti na šabat. Na primer, dan šabata možemo da svetkujemo posećujući crkvene sastanke; čitanje svetih pisma i reči naših nadahnutih apostola i proroka; posećivanje bolesnih, starih i onih koje volimo; slušanje duhovne muzike i pevanje pesama; moleći se Ocu Nebeskom sa pohvalom i blagodarenjem; vršenje službe u Crkvi; pričanje priča koje podstiču veru, svedočenje i deljenje duhovnih iskustava sa drugima; pisanje pisama onima koje volimo; post sa svrhom; i provođenje vremena sa porodicom. Kada odlučujemo koje su druge aktivnosti prikladne za subotnji dan, možemo se zapitati: Da li će me to podići i inspirisati? Da li to pokazuje poštovanje prema Gospodu? Da li to usmerava moje misli prema njemu? Ponekad postoje periodi kada moramo da radimo na dan šabata. Kad god je to moguće, treba da to izbegavamo, ali ako je apsolutno neophodno, ipak treba da zadržimo duh dana šabata u našim srcima koliko god je to moguće. Blagoslovi za svetkovanje šabata Ako poštujemo dan šabata, moći ćemo da primimo velike duhovne i vremenske blagoslove. Gospod je rekao da ćemo biti puni radosti ako budemo svetkovali dan šabata sa zahvalnošću i radosnim srcem. On je obećao: „Sve što je na zemlji vaše je... bilo za hranu ili za odeću, bilo za kuće ili za pašnjake, ili kao voćnjake, ili kao bašte, ili kao vinograde. Da, sve što niče iz zemlje, u svoje vreme, napravljeno je na korist i upotrebu čoveku, i da oku ugađa i raduje srce. Da, za hranu i odeću, za ukus i miris, da ojačamo telo i razveselimo dušu“ (UiZ 59:16-19).
  7. . Blago gladnima i žednima pravednosti jer oni će se nasititi . "Pravednost" je još jedna od velikih ključnih riječi Biblije, jedan od onih ključeva koje čitatelj mora imati u svom posjedu ako želi razumjeti pravo značenje knjige. Kao i "zemlja", "krotki" i "utjeha", to je izraz koji se koristi u posebnom i određenom smislu. Pravednost u Bibliji ne znači samo ispravno ponašanje, već i ispravno razmišljanje o svim temama, u svakom segmentu života. Dok proučavamo Propovijed na gori, naći ćemo da svaka klauzula u njoj ponavlja veliku istinu da su vanjske stvari tek izraz odnosno slika unutarnjih misli i uvjerenja; da imamo vlast ili moć nad svojim mislima da mislimo kako hoćemo; i tako, neizravno, činimo ili kvarimo svoje živote načinom na koji razmišljamo. Isus će nam u ovim govorima stalno govoriti da nemamo izravnu moć nad vanjskim stvarima, jer su te vanjske stvari samo posljedice, rezultirajuće slike onoga što se događa na Tajnom mjestu. Kako čovjek sije u svojim nevidljivim mislima, tako će i žeti u onome što se vidi. "Sve stvari djeluju na dobro onima koji ljube dobro", a voljeti dobro znači zaokupljati se mislima o dobru. Kada se ljudi probude za spoznaju ovih velikih istina, prirodno ih pokušavaju početi primjenjivati u svojim životima. Shvativši napokon životnu važnost "pravednosti", ili razmišljanja skladnih misli, oni, kao razumni ljudi, odmah počinju pokušavati dovesti u red svoju kuću. Princip koji je uključen savršeno je jednostavan, ali nažalost, izvođenje je sve samo ne lako. Sad, zašto bi to trebalo tako biti? Odgovor leži u izvanrednoj snazi navike; a navike razmišljanja su istodobno najsuptilnijeg karaktera i najteže ih je razbiti. Lako je, relativno govoreći, prekinuti fizičku naviku ako doista ozbiljno mislite, jer je djelovanje na fizičkom planu puno sporije i opipljivije nego na mentalnom planu. U suočavanju s navikama mišljenja, međutim, ne možemo začas, da tako kažemo, stajati po strani i zauzeti relativno distancirano gledište, kao što možemo u promišljanju naših postupaka. Naše misli teku pozornicom svijesti u neprekinutom toku, i to tako brzo da se s njima može nositi samo neprestana budnost. Tako, pozornica nečijeg djelovanja je područje njegove neposredne prisutnosti. Mogu djelovati samo tamo gdje jesam. Mogu izdavati naredbe pismom ili telefonom; ili mogu pritisnuti gumb i postići rezultate na daljinu; ali ipak, moje se djelovanje događa tamo gdje jesam u sadašnjem trenutku vremena. U mislima se, naprotiv, mogu kretati cijelim područjem svog života, uključujući i sve ljude s kojima sam bio ili jesam na bilo koji način, i jednakom se lakoćom mogu vinuti u prošlost ili u budućnost. Vidimo, dakle, koliko je veća zadaća postizanja svestranog skladnog mišljenja i osjećanja, odnosno istinske pravednosti, nego što se čini na prvi pogled. Iz tog razloga mnogi ljudi postanu u sebi obeshrabreni i prepuštaju se velikoj količini samoosuđivanja jer ne mijenjaju dovoljno brzo sav tok misli na cijelom području svojih života – ništenje starog Adama, kako Pavao kaže – u dovoljno kratkom vremenu. Ovo je, naravno, velika pogreška i, zbiva se da, samoosuđivanje koje je u biti loša, i stoga nepravedna misao, ima tendenciju proizvesti još više problema, sve u starom začaranom krugu. Da se ni ne spomene da je Bog Sudac, a ne mi. Ako ne napredujete onoliko brzo koliko biste željeli, lijek je – biti još pažljiviji i zadržati i dalje samo skladne misli. Kroz to se očituje i trpljenje, duranje, dosljednost i postojanost koje su plodovi duha. Ne zadržavajte se na svojim pogreškama ili na sporosti vašeg napretka, nego zahtijevajte Božju Prisutnost sa sobom, tim više, u zubima obeshrabrujućih "ričućih lavova". Hrlite k mudrosti. Napravite mentalnu inventuru, invenciju ili reviziju svog života i vidite ne razmišljate li još uvijek pogrešno u nekom dijelu svog uma. Postoji li neka pogrešna linija ponašanja koju još uvijek slijedite? Postoji li netko kome još niste oprostili? Prepuštate li se bilo kakvoj političkoj, rasnoj ili vjerskoj sektaškoj mržnji ili prijeziru? Ovo će se sigurno maskirati pod plaštom samopravednosti, ako postoji. Ako je tako, strgnite taj ogrtač i riješite se zla, jer ono je otrov u vašem životu. Je li u vašem srcu zaostala neka vrsta ljubomore i zavisti – može biti osobna ili profesionalna. Ova odvratna stvar mnogo je češća nego što bi se spremno priznalo u pristojnom društvu. Ako je tu, odrežite je pod svaku cijenu. Postoje li sentimentalna žaljenja ili besmislena čežnja za nemogućim? Ako je tako, razmislite o tome da, kao besmrtnom biću, Sinu Božjem koji drži svu duhovnu vlast, nijedna dobra stvar nije izvan dosega, ovdje i sada. Postoji li grižnja savjesti zbog prošlih grešaka? Zapamtite da je kajanje zbog osjećaja krivice samo oblik duhovnog ponosa, za razliku od promjene stava metanoie – sa znanjem i shvaćanjem. Uživati u tome, kao što neki ljudi čine, izdaja je Božje ljubavi i praštanja, koji kaže: "Evo, sada je dan spasenja." "Evo, sve činim novo." U ovom stihu Isus nam govori da se ne obeshrabrimo jer ne svladavamo sve odjednom, jer nam se čini da napredujemo sporo. Ako uopće ne napredujemo, onda se ne možemo moliti na pravi način, a na nama je da otkrijemo zašto, ispitujući svoje živote i moleći se za mudrost i vodstvo. Uistinu, trebamo neprestano moliti za mudrost i vodstvo, te za živo djelovanje Duha Svetoga na nas, kako bi kvaliteta naših molitava – naše blagostanje – stalno rasla. Ali ako se krećemo, ako se stvari popravljaju, iako možda ne tako brzo, ne trebamo se obeshrabriti. Trebamo samo postojano raditi, i pod uvjetom da smo zaista svim srcem u našim naporima, pod uvjetom, to jest, da smo stvarno gladni i žedni pravednosti, tada ćemo, konačno, sigurno biti ispunjeni. Nemoguće je da svesrdna potraga za istinom i pravednošću, ako se u njoj ustraje, ne bude okrunjena uspjehom. Bogu se nije rugati, niti se On ruga svojoj djeci.
  8. . Blago krotkima jer će oni baštiniti zemlju . Ovo je jedan od najvažnijih stihova Biblije. S realizacijom duhovnog značenja ovih riječi, otkriva se Tajna Vladanja – tajna nadilaženja teškoća. To je doslovce Ključ Života. U pitanju je Poruka Isusa Krista reducirana u jednu jedinu rečenicu. Prvo, riječ "zemlja" se ne odnosi samo na terestrijalni globus. Ona zaista znači manifestaciju, aktualizaciju. Manifestacija ili izražaj je rezultat nekog uzroka. Uzrok mora biti izražen ili manifestiran prije nego što o njemu išta možemo znati; a, vrijedi i suprotno, svaki izraz ili manifestacija mora imati neki uzrok. Sada u Božanskoj metafizici, a posebno u Propovijedi na gori, učite da je sva uzročnost unutarnja – mentalna jednako kao i emocionalna, svo vaše iskustvo – zapravo manifestacija vaših vlastitih nutarnjih stanja. Činjenica da ste prilično nesvjesni većine svojih nutarnjih stanja nema značenje; jer ona su ipak tu, u vašoj podsvijesti, bez obzira na to što ste ih sada zaboravili ili ih uopće niste bili svjesni. "Sva će se zemlja napuniti slavom Gospodnjom." "Njegova će duša prebivati u miru, a Njegovo sjeme (-molitve-) će baštiniti zemlju." "Gospodin kraljuje, neka se raduje sva zemlja." Blaženje Isusovog Učenja upućuje na ništa manje nego –krotkost. Pravo značenje riječi "krotak" u Bibliji je unutarnji stav za koji ne postoji nijedna druga dostupna riječ. Spoj je to otvorenosti, vjere u Boga i spoznaje da je volja Božja za nas uvijek nešto radosno i zanimljivo i vitalno, i puno bolje od svega što bismo sami mogli zamisliti. Ovo stanje uma također uključuje savršenu spremnost da se dopusti da se ova Božja Volja ostvari na bilo koji način koji Božanska Mudrost smatra najboljim, a ne na neki određeni način koji smo sami odabrali. Ovaj unutarnji stav, složen je u analizi, ali jednostavan sam po sebi. Mojsije je, sjećamo se, učinio čudesno djelo za cijeli svoj narod, izbavivši ga iz egipatskog ropstva usprkos nevjerojatnim poteškoćama i utječući svojim učenjem i svojim djelima na cijeli kasniji tok povijesti. Mojsije je imao otvoren um, spreman da bude poučen novim stvarima i novim načinima razmišljanja i rada. Nije odbacio novo otkrivenje jer je bilo novo i revolucionarno, kao što bi učinila većina njegovih samozadovoljnih kolega u egipatskoj hijerarhiji. Nije, barem u početku, bio slobodan od ozbiljnih mana karaktera, ali je bio prevelik za intelektualni ili duhovni ponos, i stoga se postupno izdigao iznad ovih mana kako je nova istina djelovala u njegovoj duši. Mojsije je u potpunosti razumio da rigorozno prilagođavanje Božjoj Volji, daleko od toga da uključuje gubitak bilo kakvog dobra, može značiti samo ljepši, bolji i sjajniji život. Stoga nije o tome razmišljao kao o samožrtvovanju, jer je znao da je to najviši oblik samoslavljenja u pravom i prekrasnom smislu riječi. Samoveličanje egoista je podla taština koja na kraju dovodi do poniženja. Istinsko samoproslavljenje, proslavljenje koje je stvarno slavno, je proslavljenje Boga – "Otac u meni, On čini djela." "Ja u vama, i vi u meni." Mojsije je imao divno razumijevanje moći izgovorene Riječi da poziva na dobro, što je znanstveno utemeljena vjera. Bio je jedan od "najkrotkijih" ljudi koji su ikada živjeli i nitko, osim našeg Spasitelja, nije u većoj mjeri baštinio zemlju.
  9. . Blago onima koji žaluju jer će biti utješeni . Žalost ili tuga nisu dobre stvari, jer Volja Božja je da svi žive sreću i radost. Isus kaže: "Došao sam da bi oni imali život, i to obilniji život." S druge strane, nevolja i patnja mogu biti korisne jer mnogi ljudi se ne bi ni potrudili naučiti Istinu dok ih na to ne potjeraju tuga i promašaj. Prije ili kasnije će svako ljudsko biće morati otkriti Istinu o Bogu i osobno stupiti s Njime u kontakt. Morat će doći u razumijevanje Istine koje će ga, jednom zauvijek, osloboditi od trodimenzionalnih ograničenja i grijeha, bolesti i smrti koji ih prate. Doduše, većina ljudi neće krenuti u potragu za Bogom osim ako ih na to ne potjera neka vrsta nevolje. Zaista nema potrebe da čovjek ima probleme jer ako bi samo prvo potražio Boga, nevolja ne mora nikada doći. Čovjek uvijek ima izbor naučiti putem duhovnog otkrivanja ili učeći putem bolnoga iskustva. U pravilu, tek kad je zdravlje narušeno, a obična medicinska sredstva nisu uspjela pružiti olakšanje, ljudi se ozbiljno prihvate stjecanja onog duhovnog razumijevanja tijela kao istinskog utjelovljenja božanskog života koje nam je jedino jamstvo za prevladavanje bolesti i, na kraju, smrti. Ipak, ako bi se ljudi obratili Bogu i stekli nešto od ovog razumijevanja dok im je zdravlje još uvijek dobro, uopće ne bi trebali biti bolesni. Opet, obično se ljudi tek kada vrlo akutno osjećaju siromaštvo, to jest kada obični materijalni izvori opskrbe presuše, obraćaju Bogu kao posljednjem utočištu i nauče lekciju da je Božanska moć doista Izvor čovjekove opskrbe i svi materijalni činitelji tek kanali i upojavljenja. U Kući našega Oca, puno je soba, ali ključ višljim prostorijama je uvijek postizanje potpunog ovladavanja nad onom u kojoj smo. Stoga je za nas vrlo blagoslovljena stvar što smo prisiljeni da što prije riješimo pitanje skrbi. Ako prosperitetni ljudi sada, dok su još prosperitetni, priznaju Boga kao istinsko Vrelo, i redovito se mole za još više duhovnog razumijevanja po ovom pitanju, nikada ne bi trebali patiti od siromaštva ili financijskih problema. Bog je vlasnik, a ljudi samo upravitelji ili povjerenici za njega. Ovo opće načelo odnosi se na svaku našu poteškoću, ne samo na fizičke ili financijske probleme, već i na sve druge nelagode koje baštini tijelo. Obiteljske nevolje, svađe i otuđenja, grijeh i grižnja savjesti, i sve ostalo, ne moraju uopće doći ako prvo tražimo Kraljevstvo Božje i Ispravno razumijevanje; ako ipak dođu, za nas će ovo žalovanje biti prerušeni blagoslov, jer kroz njega ćemo biti "utješeni". A pod utjehom Biblija podrazumijeva iskustvo Božje Prisutnosti, što je kraj svake žalosti. Tradicionalne crkve su prečesto naučavale raspetoga Krista koji završava na križu; ali Biblija nam daje Uskrslog Krista Pobjedonosnog.
  10. Učenja Crkve Isusa Hrista svetaca poslednjih dana - Uređenje svećeništva Sveštenstvo je danas na zemlji Crkvom Isusa Hrista svetaca poslednjih dana upravlja sveštenstvo. Sveštenstvo, koje je uvek povezano sa Božjim delom, „nastavlja se u Crkvi Božjoj kroz sve generacije, i njeni dani nemaju početka i njene godine nemaju kraja“ (UiZ 84:17). Danas je na zemlji. Starci i mladići se krštavaju u Crkvi, a kada se oceni da su dostojni, rukopoloženi su u sveštenstvo. Njima je data vlast da deluju umesto Gospoda i sprovode njegovo delo na zemlji. Dva odeljenja sveštenstva Sveštenstvo je podeljeno na dva odeljenja: Melhisedekovo i Aronovo sveštenstvo (videti UiZ 107:1). »To se zvalo Melhisedekovo sveštenstvo jer je Melhisedek bio tako veliki visoki sveštenik. Pre njegovog vremena zvalo se Sveto sveštenstvo po radu Sina Božijeg. Ali iz dubokog poštovanja prema imenu Vrhovnog Bića, kako bi izbegli da se njegovo ime prečesto ponavlja, oni, crkva drevnih dana, nazvali su to sveštenstvo po Melhisedeku, ili Melhisedekovom sveštenstvu.“ (UiZ 107:2- 4). Niže sveštenstvo je dodatak Melhisedekovom sveštenstvu. Zove se Aronovo sveštenstvo jer je podeljeno Aronu i njegovim sinovima kroz generacije. Oni koji imaju Aronovo sveštenstvo imaju ovlašćenje da sprovode spoljašnje obrede pričešća i krštenja. (Vidi UIZ 20:46; 107:13–14, 20.) Oni koji imaju Melhisedekovo sveštenstvo imaju moć i autoritet da vode Crkvu i usmeravaju propoved jevanđelja u svim delovima sveta. Oni služe u svom duhovnom delu Crkve (videti UiZ 84:19–22; 107:8). Oni usmeravaju rad u hramu; oni predsedavaju odeljenjima, ograncima, sredinama i misijama. Gospodnji izabrani prorok, predsednik Crkve, je predsedavajući prvosveštenik nad Melhisedekovim sveštenstvom (videti UIZ 107:65–67). Ključevi sveštenstva Postoji razlika između rukopoloženja u službu sveštenstva i primanja ključeva sveštenstva. Sveštenstvo je generalno ovlašćenje dato čoveku da deluje umesto Boga. Svaki čovek koji je rukopoložen u bilo koji stepen sveštenstva ima tu vlast. Ali neophodno je da svaki čin koji izvrši ova vlast bude učinjen u pravo vreme i na pravom mestu, na pravi način i u pravom redosledu. Moć da se upravlja ovim poslovima čini ključeve sveštenstva. U svojoj punoći, ključeve drži samo jedna osoba, prorok i predsednik Crkve. Kao primer apostola Petra za vreme prvih apostola. On može deliti deo ove moći sa drugim, u kom slučaju ta osoba drži ključeve tog konkretnog posla. Tako mogu episkopi kao i predsednici ostalih organizacija unutar crkve, držati ključeve posla koji se obavlja u tom određenom delu ili na tom mestu. Njegovo sveštenstvo nije nešto veće samo što ima određene ključeve. Predsednik starešina, na primer, nema više sveštenstva od onih koje On vodi. Ali on ima moć da upravlja službenim poslovima koji se obavljaju. Službe i dužnosti Aronovog sveštenstva Kada se čoveku ili dečaku od 12 godina dodeli Aronovo sveštenstvo, on biva rukopoložen u službu tog sveštenstva. Službe Aronovog sveštenstva su đakon, učitelj, sveštenik i episkop. Svaka služba ima dužnosti i odgovornosti. Svakim grupom predsedava predsednik te grupe. Neki muškarci se pridružuju nakon što pređu uobičajene godine za primanje službe u ovom sveštenstvu. Obično bivaju rukopoloženi da služe u Aronovom sveštenstvu i uskoro mogu biti zaređeni u druge službe ako ostanu dostojni. Đakon Mladić koji je kršten i potvrđen kao član Crkve i dostojan može biti rukopoložen u đakonsku službu sa 12 godina. Đakoni su obično zaduženi za službu davanja pričesti članovima Crkve, održavanje crkvene zgrade i dvorišta u redu, služenje kao glasnici za svešteničke vođe i ispunjavanje posebnih zadataka kao što je prikupljanje velikoposnih prinosa. Učitelj Dostojan mladić može biti rukopoložen za učitelja sa 14 godina ili više. Učitelji imaju sve dužnosti, prava i ovlašćenja đakonske službe plus dodatna. Učitelji u Aronovom sveštenstvu pomažu članovima Crkve da drže zapovesti (videti UiZ 20:53–59). Da bi pomogli u ispunjavanju ove odgovornosti, obično im se dodeljuje da služe kao učitelji. Oni posećuju članove Crkve i jačaju ih. Naređeno im je da poučavaju istine jevanđelja iz Svetih pisama (videti UiZ 42:12). Učitelji pripremaju i hleb i vodu za pričestno služenje. Sveštenik Dostojan mladić može biti rukopoložen za sveštenika sa 16 godina ili više. Sveštenici imaju sve dužnosti, prava i ovlašćenja službe đakona i učitelja plus dodatne (videti UiZ 20:46–51). Sveštenik ima vlast da krsti. On takođe može osveštati pričest. On može rukopolagati druge sveštenike, učitelje i đakone. Sveštenik može da preuzme vođstvo na sastanku kada nema nosioca Melhisedekovog sveštenstva. On treba da propoveda jevanđelje onima oko sebe. Episkop (Biskup) Episkop je rukopoložen i odvojen da predsedava Aronovim sveštenstvom u crkvenoj zajednici u mestu. On je predsednik skupštine sveštenika (videti UIZ 107:87–88). Kada deluje u svojoj službi Aronovog sveštenstva, biskup se prvenstveno bavi temporalnim stvarima, kao što su bavljenje finansijama i evidencijama i upravljanje brigom o siromašnima i potrebitima (videti UiZ 107:68). Episkop je takođe rukopoložen za prvosveštenika tako da može da predsedava svim članovima u odeljenju (videti UiZ 107:71–73; 68:15). Episkop je sudija u Izraelu (videti UiZ 107:74) i savetuje se sa članovima za hramske preporuke, sveštenstvo i druge potrebe. Njegovo je pravo da ima dar rasuđivanja. Službe i dužnosti Melhisedekovog sveštenstva Službe Melhisedekovog sveštenstva su starešina, visoki sveštenik, patrijarh, sedamdesetorica i apostol. Starešina Starešine su pozvane da poučavaju, tumače, opominju, krštavaju i bdiju nad Crkvom (videti UiZ 20:42). Svi su nosioci Melhisedekovog sveštenstva. Oni imaju autoritet da daju dar Svetog Duha polaganjem ruku (videti UiZ 20:43). Starešine treba da vode sastanke Crkve kako ih vodi Sveti Duh (videti UiZ 20:45; 46:2). Starešine mogu služiti bolesnima, blagosiljati ih i pomazati uljem (videti UiZ 42:44) i blagosiljati malu decu (videti UiZ 20:70). Starešine mogu da predsedavaju crkvenim sastancima kada nema visokog sveštenika (UiZ 107:11). Visoki sveštenik Visokom svešteniku je data vlast da obavlja dužnosti u Crkvi i da služi u duhovnim stvarima (videti UiZ 107:10, 12). On takođe može služiti na svim nižim funkcijama (videti UIZ 68:19). Predsednici oblasti ili misija i drugi vođe Crkve rukopoloženi su za visoke sveštenike. Patrijarh Patrijarhe zaređuju vrhovni autoriteti crkve, ili predsednik okola ako ga je ovlastilo Veće dvanaestorice apostola. Zadatak patriarha je da podjeljuju patrijarhalne blagoslove članovima Crkve. Ovi blagoslovi su lične objave koje daju delomično razumijevanje našeg poziva na zemlji. Oni su reč Gospodnja osobno nama. Patrijarsi su također zaređeni visoki sveštenici. (Vidi UiZ 107:39-56) Sedamdesetorica Sedamdesetorica su posebni svedoci za Isusa Hrista u svetu i pomažu u izgradnji i upravljanju Crkvom pod vođstvom Prvog predsedništva i Veća dvanaestorice apostola (videti UIZ 107:25, 34, 38, 93–97). Apostol Apostol je poseban svedok imena Isusa Hrista širom sveta (videti UIZ 107:23). Apostoli služe u poslovima Crkve širom sveta. Oni koji su rukopoloženi u službu apostola u Melhisedekovom sveštenstvu obično se izdvajaju kao članovi Veća dvanaestorice apostola. Svakom od njih su dati svi ključevi carstva Božijeg na zemlji, ali samo najstariji apostol, koji je predsednik Crkve, aktivno koristi sve ključeve. Drugi deluju pod njegovim vođstvom.
  11. DRUGE OVCE DRUGOG STADA. Kad je Gospodin rekao: „A imam i druge ovce koje nisu iz ovoga tora. I njih ja moram dovesti, i one će čuti moj glas te će biti jedan tor i jedan pastir," izgovarao je istu istinu koju je kasnije, pod vodstvom Duha Svetoga, razradio apostol Pavao, rekavši da je Otac nebeski sam u sebi naumio da u rasporedbi punine vremena sakupi sve u Kristu - ono što je na nebesima i što je na zemlji.— Efežanima 1:10. Stado koje je Gospodin okupljao k sebi u vrijeme ove prispodobe nije bio prirodni Izrael, već duhovni Izrael. Prirodni Izrael postojao je pod Mojsijem i Zakonom stoljećima, ali Zakon ništa nije učinio savršenim i nije im mogao dati slobodu i blagoslov potrebne za njihovo postizanje vječnog života. Bili su „zatvoreni" pod Savezom zakona, kako je to apostol Pavao izrazio. Dolazili su razni pretendenti tvrdeći da su pravi pastiri ovaca i da ih mogu odvesti do potrebne hrane, zelenih pašnjaka i mirnih voda istine, ali svi su bili nevjerni, lopovi i pljačkaši, koji su tražili svoju osobnu čast i društvenu prednost na račun ovaca. Naš je Gospodin postao “vrata” ( reci 7,9 ) tora za ovce; oni koji su ga prihvatili bili su pravo stado, on ih je poznavao i oni su poznavali njega, i čuli su njegov glas i slijedili su ga. Oni su doista bili malo stado u usporedbi s velikim nominalnim židovskim sistemom, od kojih je većina slijedila lažne učitelje jer nisu imali pravi duh ovaca. Svi „pravi Izraelci" čuli su i prepoznali glas pravog Pastira i postali njegovi sljedbenici. Naš Gospodin kao “Vrata” dao je ovim pravim ovcama taj pristup blagoslovima i milostima ovog Evanđeoskog doba u najpotpunijem smislu koje je započelo na Pedesetnicu i neće biti dovršeno sve dok sve prave ovce ne čuju Pastirov glas i ne uđu u svoj počinak i budu nahranjeni i osvježeni slijedeći ga. Isus kao “Vrata” predstavlja sve privilegije i blagoslove prave ovce. Po njemu ulazimo u počinak u stado ili počivalište predviđeno za prave ovce – počinak vjere. Po njemu također možemo izaći uživati u slobodi i okrepi kojoj kao naš pastir on vodi svoje stado. Neprekidno ulazimo i izlazimo, uživajući u slobodama i povlasticama koje nam je osigurao naš Pastir. Tako uživamo “slobodu kojom nas je Krist oslobodio” ( Gal. 5:1.) Ovaj odmor i slobodu dobivamo, prvo, kroz naše opravdanje žrtvom samog sebe od našeg Gospodina; i, drugo, kroz naše posvećenje kao njegove ovce i naše posinjenje po Duhu Svetom, koji nas dovodi pod njegovu brigu i hranjenje. „SUNASLJEDNICI ISTOG OBEĆANJA." Mi koji po prirodi nismo Židovi, nego pogani, kada uđemo u Krista, članovi smo istog stada. Apostol to jasno izjavljuje, objavljujući da je Bog srušio srednji pregradni zid da od dvoje načini jednoga; stoga više nismo tuđinci, stranci, pridošlice, već smo se približili i dopušteno nam je uživati u svim povlasticama i blagoslovima koje je veliki Pastir svima dao. Prije nismo bili ovce Gospodnje u bilo kojem smislu te riječi, nego stranci, došljaci, tuđinci. Stoga gledište koje su neki zauzeli da smo mi koji smo od pogana ili spomenute „druge ovce" sada dovedeni u jedan tor nije točno. Mi uopće nismo bili ovce Gospodnje u vrijeme ove prispodobe. Apostol u Rimljanima 11 oslikava naš odnos prema prirodnom Izraelu. On predstavlja židovski narod kao stablo masline, izdanak debelog korijena Abrahamskog obećanja, Saveza vezanog zakletvom, i pokazuje da su grane ili ljudi tog naroda bili odlomljeni od odnosa korijena obećanja osim malo onih koji su ispravno primili Gospodina Isusa. Zatim ističe da se umjesto ovih odlomljenih grana pricjepljuju pogani. Stoga židovsko stado kakvo je prije postojalo nije bilo prihvaćeno od Gospodina nego samo oni koji su čuli glas dobrog pastira, a s njima smo mi, koji smo pogani, postali subaštinici, članovi jednog tijela, jednog stada. Ista misao nalazi se pred nama u Otkrivenju 7, gdje naš Gospodin prikazuje cijelu izabranu Crkvu kao 144 000, 12 000 iz svakog plemena. Božji izbor je izvršen u odnosu na dvanaest plemena Izraelovih; i, kada su mnoga od svih ovih plemena proglašena nedostojnima najveće časti i odbačena, broj izabranih u svakom plemenu popunjen je od vjernika pogana. Možda ne znamo kojem smo od ovih plemena pripisani, baš kao što ne znamo koja nam je kruna dodijeljena; ali mi znamo da se svi Božji izabranici, pobjednici, tako računaju od njega kao Izraelci u kojima nema prijevare, i oni će biti baštinici s Gospodinom u Kraljevstvu. Očito su ove „druge ovce" spomenute u ovoj usporedbi one koje će postati Gospodnje ovce nakon što sadašnje “malo stado” bude završeno. Cijelo Milenijsko doba bit će potrebno za pronalazak pravih Gospodnjih ovaca među svijetom čovječanstva, uključujući one Izraelce koji su, budući da su zaslijepljeni grijehom i pogreškom, bili nedostojni biti ovce sadašnjeg stada i bili su odbačeni i zaslijepljeni, ali čija će sljepoća biti uklonjena u Gospodinovo vrijeme. Gospodin ukazuje na ovo drugo stado ovaca i izričito nam govori o sakupljanju tih ovaca u njegovu naklonost pod njim kao velikim pastirom. On definitivno utvrđuje vrijeme i pokazuje da prispodoba o ovcama i jarcima ne pripada sadašnjem dobu nego Milenijskom dobu izjavom kojom počinje, naime, „Kad Sin čovječji dođe u svojoj slavi i svi sveti anđeli s njime, tada će sjesti na prijestolje svoje slave. I pred njim će se okupiti svi narodi, a on će ih odvojiti jedne od drugih kao što pastir odvaja ovce od jaraca." - Mat. 25:31,32 . Bit će potreban cijeli taj Milenijski dan, tih tisuću godina, da se pokaže tko iz svijeta čovječanstva želi biti Gospodnja ovca, čuti glas dobrog Pastira i slijediti ga stazama pravednosti i istine i konačnom postizanju vječnog života. Ostali koji ga neće čuti bit će odsječeni između ljudi—uništeni u Drugoj smrti. ( Djela 3:23 .) Ovo je klasa jaraca iz prispodobe, čije je uništenje prikazano drugdje u jezeru od vatre i sumpora, što je objašnjeno da znači “Druga smrt.”— Otkr. 20:14 . Na kraju Milenijskog doba sve ovce tog doba bit će primljene u punu naklonost Gospodina i bit će braća svima koji su Gospodnji na bilo kojoj razini postojanja. Oni će biti braća Crkve koja se sada bira, “izabranima,” koji će sjediti s Gospodinom na njegovom prijestolju tijekom Milenijskog doba i biti povezani u djelu suđenja i ovcama i jarcima ( 1 Kor. 6 :2 ), i oni će također biti braća svih anđeoskih četa. Kada sve stvari na nebu i na zemlji budu u potpunosti podređene našem velikom Pastiru, u tom smislu riječi svi će biti njegove ovce na kojoj god razini postojanja bile - „Crkva" sudionici božanske prirode, anđeoske vojske, obnovljeni i usavršeni ljudi. (w1905 15. Ožujak str. 90, 91 / R3528)
  12. NEZNANJE NIJE SPASITELJ. Niti će biti dovoljno odgovoriti, kao što su to neki učinili, da se ne samo oni koji čuju evanđeosku poruku koriste njome, već da su ‘milijuni spašeni koji nikada nisu čuli za povijesnog Krista.’ Riječi apostola sasvim proturječe ovoj misli: „Svidilo se Bogu ludošću propovijedanja spasiti one koji vjeruju," implicira da oni koji ne vjeruju nisu spašeni, i implicira također da vjera u bilo što ili sve nije spasonosna već samo vjerovanje u ono što je propovijedano božanskim autoritetom - „Vjera jednom predana svetima." - Juda 3. Koliko je blisko u skladu s ovim naš tekst u ovoj lekciji, „Ali ova su zapisana"—evanđeoska pripovijest o riječima i djelima našega Gospodina, kao i riječima i djelima apostola, kako bi ljudi mogli vjerovati u Isusa kao Mesiju, Sina Božjeg, i da vjerujući mogu imati život kroz njih. Nijedna nada se ovdje ne polaže na život bez vjere, i nijedna nada položena na nejasnu vjeru neće biti zadovoljavajuća. Nije bilo dovoljno vjerovati da je Isus bio Bogočovjek i da je umro na križu od ruke svojih neprijatelja, znameniti mučenik za slobodu i pravednost; - mora se vjerovati više od toga. Nije dovoljno vjerovati išta manje od toga da je Isus bio Sin Božji - ne Josipov sin; nije dovoljno vjerovati u njega na bilo koji drugi način osim kao Sina Božjega, i da je dodatno on Mesija – onaj koji je davno obećan kao Abrahamovo sjeme, čija će misija tek biti blagosloviti sve obitelji zemlji: „U tvome sjemenu bit će blagoslovljena sva plemena na zemlji." Čini se da je sve ovo Evanđelje; vjerovati u bilo što manje čini se kao nedostatak vjere koja se ovdje nalaže; čini se da je vjerovati u sve ovo bitno za učeništvo. Nevjerojatno je koliko je mudrih, učenih i dobrih odbacilo ovu biblijsku izjavu o cilju ovog Evanđeoskog doba, i odlučili su da mora biti drugačije i preferiraju vlastita mišljenja, vlastito razmišljanje, u vezi poruke Gospodnje preko njegovog Sina i njegovih nadahnutih apostola. Kad bi se ovakva izjava držala u našim umovima uz neku lažnu teoriju - kao što je, na primjer, ona koja izjavljuje da svi koji nisu spašeni u sadašnje vrijeme odlaze u vječnost mučenja bez nade u bijeg - onda bi takvo miješanje Božje istine sa zabludama koje je nadahnuo Protivnik sigurno izazvalo zbrku u našim umovima; i riječ Gospodnja, u smislu da se spasenje može imati samo kroz vjeru u Krista, čini se da bi ostavilo put prema Bogu suviše uskim i praktično uništilo svaku nadu za svijet općenito, te bi učinilo da Bog ljubavi izgleda bez srca, bez ljubavi i zlonamjeran, budući da je znao kraj od početka i imao moć da sve dovede do spoznaje Isusa, ili da je napravio neki drugi aranžman osim propovijedanja putem nesavršenih posuda kao put do vjere, njegove naklonosti, ljubavi i života koji će dati. Ali primjećujemo da naš tekst ne govori ništa o izgubljenom primanju vječnog života u mučenju. Naprotiv, implicira da su oni bez života, izjavljujući da samo oni koji vjeruju na ispravan način mogu imati život koji on daje. I ovo nas podsjeća na riječi našeg Gospodina u istom smislu - „Tko ima Sina, ima život, tko nema Sina, nema života." “DA SVIJET KROZ NJEGA POVJERUJE.” Neosporna je činjenica da malo tko potpada pod uvjete našeg teksta. Rijetki vjeruju u Isusa kao Mesiju, Sina Božjega, kojeg će on prema proročanstvima upotrijebiti za blagoslov svih obitelji na zemlji, i malo ih stoga vjeruje u mjeri potrebnoj za ulazak u život s njim. Malo je onih koji vjeruju dovoljno u pogledu našeg Gospodina da ih dovede do točke pune vjere u njegovu krv kao svog čistača od grijeha, ili da ih dovede do daljnjeg koraka potpunog posvećenja njegovoj službi, ili da ih zadrži na uskom putu do kraja putovanja, kada će krune života biti dane pojavom Životodavca pri njegovom drugom dolasku. I ako samo nekolicina, samo malo stado, tako čuje poruku, propovijedanje, i ako su ove stvari samo napisane za dobrobit njih, gdje dolazi svijet? - svijet koji je, prema jednom gledištu, u vječnom mučenju ili odlazi onamo; ili, prema umjerenijem gledištu, je u smrti, Drugoj smrti, ili ide onamo - na širokom putu do uništenja. Kako Gospodin Isus ikada može ispuniti predviđanje da će biti Svjetlo svijeta onima koji ga nikada nisu vidjeli i nikada nisu čuli njegovo ime, bilo prirodnim ili duhovnim očima, bilo prirodnim ili duhovnim ušima? Kako se ikada može ispuniti izjava da je Gospodin okusio smrt za svakog čovjeka i da će sve obitelji na zemlji biti blagoslovljene kroz njega? Odgovaramo da postoji samo jedan način razumijevanja cijele ove stvari, a to je Biblijski način, koji ne uzima samo nekoliko izoliranih tekstova, već uključuje sveobuhvatno sva učenja Svetog pisma od Postanka do Otkrivenja. Radi se o tome da je tijekom ovog Evanđeoskog doba Božja namjera samo odabir onih koji imaju uho da čuju – onih koji su, kada se poruka oglasi, čuli i donekle su je razumjeli i cijenili, i koji će otići u razumijevanju i cijenjenju do potpunog i većeg shvaćanja dužina i širina i visina i dubina Božje ljubavi i milosrđa. Ove „ljubav Božja obuzima," njihova srca čuju tihi i tanani glas, oni “hode vjerom, a ne gledanjem,” i ne trebaju nebesa ukrašena božanskim zapovijedima. Njima dan danu prenosi govor i noć noći pokazuje znanje, a cijela su nebesa obasjana porukama o Božjim naklonostima i blagoslovima, koji također podrazumijevaju njegovu pravdu i njegovu ljubav. Njima se obraća poruka spasenja kroz Kristovu krv; nisu mudri nad onim što je napisano; oni prihvaćaju božansku mudrost kao bolju od ljudske mudrosti i božansku Riječ kao bolju od ljudskih tradicija. Oni, pod vodstvom Duha Svetoga, povećavaju ne samo svoj broj stoljeće za stoljećem, nego također povećavaju svoj individualni razvoj karaktera; i kada se doba završi, otkrit će se da će Božja mudrost, ljubav i moć biti primijenjeni na takav način da će pronaći i pripremiti poseban narod Gospodnji, malo stado, Kraljevsko svećenstvo, koje će, kod drugog dolaska njihovog Učitelja, biti primljeni od njega kao grupa Nevjeste, da budu njegovi sunasljednici u slavnom kraljevstvu za koje molimo, „Dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji." „TADA ĆE PRAVEDNIK ZASJATI." Sa završetkom ove odabrane klase – odabranih jer je otkriveno da su ljubitelji pravednosti i mrzitelji bezakonja, i jer su bili voljni hodati uskim putem i slijediti Jaganjca kroz zlu i kroz dobru vijest i hoditi po vjeri a ne gledanjem—u konačnici će doći blagoslov Gospodnji u Prvom uskrsnuću, i oni će postati dionici slave, časti i božanske prirode. Tada će, uvjerava nas Sveto pismo, zasjati poput Sunca u Kraljevstvu svoga Oca, sjati za blagoslov svih obitelji na zemlji, sjati za raspršivanje svog neznanja i praznovjerja, oblaka i tame koji sada porobljavaju ljudski rod, zasjati da se sve slijepe oči otvore i sve gluhe uši otčepe, zasjati da spoznaja slave Božje ispuni cijelu zemlju, zasjati da voljni i poslušni svijeta vide pravi put i budu privučeni svjetlom milosti i istine Božje cestom svetosti do njezina kraja, vječnoga života, zaslugom onoga koji je ljubio svijet i kupio ga vlastitom dragocjenom krvlju. (w1905 1. Ožujak str. 78,79 / R3522
  13. Učenje Crkve Isusa Hrista svetaca poslednjih dana - Pričešće (sakrament) Hrist je uveo svetu tajnu pričešća Naš Spasitelj želi da se sećamo njegove velike pomirbene žrtve i da držimo njegove zapovesti. Da bi nam pomogao u tome, zapovedio nam je da se često sastajemo i pričešćujemo. Pričest je sveta sveštenička obreda koja nam pomaže da se setimo Spasiteljevog pomirenja. Za vreme pričešća pričešćujemo se hlebom i vinom ili sličnom tečnošću. To činimo u znak sećanja na njegovo telo i njegovu krv, koju je dao kao žrtvu za nas. Kada se pričešćujemo, obnavljamo svete saveze sa našim Nebeskim Ocem. Nedugo pre svog raspeća, Isus Hrist je okupio svoje apostole oko sebe u gornjoj sobi. Znao je da će uskoro umreti na krstu. Bio je to poslednji put da se sreo sa ovim voljenim ljudima pre svoje smrti. Želeo je da ga se uvek sećaju kako bi bili jaki i verni. Da bi im pomogao da ga se sete, uveo je pričešće. Prelomio je hleb i blagoslovio ga. Zatim reče: „Uzmite, jedite; ovo je u spomen na telo moje kojim vam otkupljenje dajem.“ (Matej 26:22 PJS). Zatim je uzeo čašu vina, blagoslovio je, dao je apostolima da je piju i rekao: „Ovo je u spomen na krv moju novog zaveta, koja je prolivena za sve one koji poveruju u ime moje, za oprost greha njihovih“ (Matej 26:24 PJS) (videti takođe Matej 26:26-28; Marko 14:22-24; Luka 22:15-20). Nakon svog vaskrsenja, Spasitelj je otišao da poseti i ostala Izraelska plemena. Došao je i na Američki kontinet, gde su živeli potomci plemena Josifa. On je poučio i Nefijce o obredu pričesti. "I dogodi se da Isus zapovedi učenicima svojim da mu donesu hleb i vino. I kad učenici dođoše sa hlebom i vinom, On uze nešto hleba, razlomi ga i blagoslovi, i dade učenicima i zapovedi im da jedu. I pošto behu jeli i zasitili se, zapovedi im da daju mnoštvu. I pošto mnoštvo beše jelo i zasitilo se, On reče učenicima: Gle, jedan od vas će biti zaređen, i njemu ću dati moć da lomi hleb i blagosilja ga i daje narodu crkve moje, svima onima koji poveruju i krste se u ime moje. I uvek ćete gledati da to činite, kao što ja učinih, kao što ja hleb razlomih i blagoslovih ga i vama dadoh. A to ćete činiti u spomen na telo moje koje vam pokazah. I biće to svedočanstvo Ocu da me se uvek sećate. A ako me se uvek budete sećali, Duh moj biće sa vama. I dogodi se da kada On izgovori ove reči, zapovedi učenicima svojim da uzmu vino iz čaše i piju ga, i da ga daju mnoštvu da ga i ono pije. I dogodi se da oni učiniše tako, i pijahu ga i zasitiše se. I mnoštvu dadoše, i oni pijahu i zasitiše se. I pošto učenici behu učinili to, Isus im reče: Blagosloveni ste zbog ovoga što učiniste, jer to je ispunjenje zapovesti mojih, i to svedoči Ocu da ste voljni da činite ono što vam zapovedih. I to ćete uvek činiti onima koji se pokaju i krste u ime moje. I činićete to u spomen na krv moju koju prolih za vas, da možete posvedočiti Ocu da me se uvek sećate. A ako me se uvek budete sećali, Duh moj biće sa vama." (3 Nefi 18:1-11) (videti 3. Nefi 20:1–9). Nakon što je Crkva Isusa Hrista ponovo obnovljena u poslednjim danima, Isus je još jednom zapovedio svom narodu da se pričešćuju u Njegovu spomen, rekavši: „Potrebno je da se crkva često sastaje radi uzimanja hleba i vina u spomen na Gospoda Isusa.“ (Učenje i Zaveti 20:75). Kako se pričešćuje Sveta pisma tačno objašnjavaju kako se pričest daje. Članovi Crkve se sastaju svake nedelje da bi obožavali i pričestili se. Pričešće služe oni koji vrše određenu svešteničku vlast. Nosioc Sveštenstva lomi hleb, kleči i blagosilja ga. Đakoni ili drugi nosioci sveštenstva zatim dele osveštani i posvećeni hleb članovima Crkve. Zatim nosioc određenog sveštenstva blagosilja i posvećuje vino ili sličnu tečnost, a zatim se i ona deli članovima Crkve. Isus je davao vino svojim učenicima kada je prinosio pričest. Međutim, u jednom otkrivenju, on je rekao "da nije važno šta ćete ... piti kada uzimate pričest, ukoliko to činite sa okom uprtim na slavu moju – u spomen Ocu na ... krv moju koja beše prolivena za oprost greha vaših." (Učenje i Zaveti 27:2–3). Isus je otkrio tačne reči za obe pričesne molitve. Treba pažljivo slušati ove lepe molitve i pokušati da shvatimo šta obećavamo i šta nam je obećano. Ovo je molitva za blagoslov hleba: „O Bože, Večni Oče, molimo Te u ime Sina Tvoga, Isusa Hrista, da blagosloviš i posvetiš a hleb ovaj dušama svih onih koji ga budu uzimali, da ga mogu jesti u spomen na telo Sina Tvoga, i posvedočiti Tebi, o Bože, Večni Oče, da su voljni na sebe preuzeti ime Sina Tvoga, i uvek ga se sećati, i držati zapovesti Njegove, koje im On dade, da Duh Njegov može uvek biti s njima. Amen. “ (UiZ 20:77). Ovo je molitva za blagoslov vina: „O Bože, Večni Oče, molimo Te, u ime Sina Tvoga, Isusa Hrista, da blagosloviš i posvetiš ovo a vino dušama svih onih koji ga budu pili, da čine to u spomen na krv Sina Tvoga, koja za njih bi prolivena, da bi posvedočili Tebi, o Bože, Večni Oče, da se uvek sećaju Njega, da Duh Njegov može biti s njima. Amen “ (UiZ 20:79). Obred pričešća se vrši vrlo jednostavno i pobožno. Zaveti koje obnavljamo tokom pričešća Svaki put kada se pričestimo, obnavljamo naše saveze sa Gospodom. Savez je sveto obećanje između Gospoda i njegove dece. Zaveti koje sklapamo jasno su navedeni u svetopričesnim molitvama. Važno je da znamo šta su ovi savezi i šta znače. Mi sklapamo zavet da smo voljni da preuzmemo na sebe ime Isusa Hrista. Ovo pokazuje da smo voljni da se poistovetimo sa njim i njegovom Crkvom. Obavezujemo se da ćemo služiti njemu i našem sledećem. Obećavamo da na to ime nećemo nanositi sramotu ili ukor. Sklapamo savez da ćemo se uvek spominjati Isusa Hrista. Sve naše misli, osećanja i postupci biće pod uticajem njega i njegove misije. Obećavamo da ćemo držati njegove zapovesti. Ove obaveze preuzimamo na sebe kada se krstimo: "Svi oni koji se ponize pred Bogom, i požele da se krste, i istupe sa srcem skrušenim i duhom raskajanim, i posvedoče pred crkvom da se istinski pokajaše za grehe svoje, i voljni su na sebe preuzeti ime Isusa Hrista, imajući odlučnost da mu služe do kraja, i istinski pokažu delima svojim da primiše od Duha Hristova za oprost greha svojih, primiće se krštenjem u crkvu njegovu." (Učenje i Zaveti 20:37) (videti Mosija 18:6–10). Osim toga, kada se pričešćujemo, obnavljamo saveze koje smo sklopili kada smo se krstili. Isus nam je dao obrazac za učestvovanje u pričešću i rekao je da ako sledimo taj obrazac, kajući se za svoje grehe i verujemo u njegovo ime, dobićemo oproštenje naših greha. Gospod obećava da će, ako držimo svoje saveze, njegov Duh uvek biti sa nama. Osoba koju vodi Duh imaće znanje, veru, moć i pravednost da zadobije večni život. Naš stav prilikom pričešća Pre nego što se pričestimo, treba da se duhovno pripremimo. Gospod naglašava da niko ne treba nedostojno da se pričešćuje. To znači da se moramo pokajati za svoje grehe pre nego što uzmemo sakrament. Sveta pisma kažu: „Ako ko prestupi, neka ne uzima pričest sve dok se ne izmiri (pokaje). “ (UiZ 46:4). Gospod je poučio svojih dvanaest nefijskih učenika: „I evo, gle, ovo je zapovest koju vam dajem, da ne dopustite nikome da znajući uzima od tela moga i krvi moje nedostojno, kada mu služite. Jer ko god nedostojno jede i pije telo moje i krv, jede i pije prokletstvo duši svojoj. Stoga, ako znate da je neko nedostojan da jede i pije od tela moga i krvi moje, zabranite mu. Ne dozvolite nikome da svesno jede od mog tela i moje krvi nedostojno, kada mu služite. Jer ko jede moje telo i pije moju krv nedostojno jede i pije osudu na svoju dušu“ (3. Nefi 18:28-29). Tokom pričesne službe, treba da izbacimo sve ovozemaljske misli iz svog uma. Treba da budemo molitveno raspoloženi i da osećamo odanost. Trebalo bi da razmišljamo o pomirenju našeg Spasitelja i da budemo zahvalni na njemu. Moramo ispitati svoje živote i tražiti načine da se popravimo. Takođe treba da obnovimo našu odlučnost da držimo zapovesti. Ne moramo biti savršeni pre pričešća, ali moramo imati duh pokajanja u našim srcima. Stav sa kojim se pričešćujemo utiče na to kako ćemo ga doživeti. Ako se pričestimo sa čistim srcem, dobićemo obećanje blagoslove od Gospoda. Dodatni stihovi: 1. Korinćanima 11:27–29 (dostojno uzimanje pričešća) Jovan 4:5–14 (Isus je živa voda) Jovan 6:30–35 (Isus je hleb života)
  14. Kao što je prorečeno, „požari i oluje”, „ratovi, glasine o ratovima i zemljotresima na mestima različitim”, „i svakojaka odvratnost”, „kuga”, „glad i pošast” pustoše porodice, zajednice, pa i države. Postoji još jedna pošast koja preplavljuje svet: napadi na vašu i moju versku slobodu. Ovo nastoji da ukloni religiju i veru u Boga na javnom mestu, školi, u normama zajednice i iz građanskog govora. Protivnici verskih sloboda nastoje da nametnu ograničenja na izražavanje iskrenih uverenja. Ili da nametnu samo jednu religiju. Oni čak kritikuju i ismevaju verske tradicije, kao i verske tradicije drugih. Takav stav marginalizuje ljude, obezvređuje lična načela, pravičnost, poštovanje, duhovnost i mir savesti. ŠTA JE VESKA SLOBODA? To je sloboda bogoštovlja u svim njenim oblicima: sloboda okupljanja, sloboda govora, sloboda delovanja prema ličnim uverenjima i sloboda da drugi čine isto. Verska sloboda omogućava svakom od nas da sami odlučujemo u šta da verujemo, kako da živimo i postupamo u skladu sa svojom verom i šta Bog očekuje od nas. Napori da se ograniči takva verska sloboda nisu novi. Tokom istorije, ljudi vere su silno patili od ruku drugih. To je suština verske slobode. Verska sloboda poštuje prvu i drugu veliku zapovest, stavljajući Boga u centar naših života. „Ljubi Gospoda Boga svoga svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svom misli svojom.” (Matej 22:37). A druga je kao i ova: ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.”(Matej 22:39) Bilo u kapeli, sinagogi, džamiji ili kolibi sa limenim krovom, Hristovi učenici i svi istomišljenici mogu izraziti odanost Bogu tako što će Ga slaviti i spremnošću da služe Njegovoj deci. Isus Hrist je savršen primer takve ljubavi i služenja. Tokom svoje službe brinuo se za siromašne, isceljivao bolesne i slepe. Nahranio je gladne, raširenih ruku primao malu decu, i oprostio onima koji su Mu naneli nepravdu, čak i onima koji su Ga i razapeli. Sveta pisma opisuju da Isus „prođe čineći dobro”. Moramo i mi. Verska sloboda podstiče izražavanje verovanja, nade i mira. Kao crkva, mi se pridružujemo drugim religijama štiteći ljude svih vera i ubeđenja i njihovo pravo da iznose svoja uverenja. To ne znači da prihvatamo njihova verovanja, niti oni naša, ali imamo više zajedničkog nego što imamo sa onima koji žele da nas ućutkaju. Religija nadahnjuje ljude da pomažu drugima. Kada se religiji da prostor i sloboda da cveta, vernici vrše jednostavna, a ponekad i herojska dela služenja. Drevna jevrejska fraza „tikkun olam”, što znači „popraviti ili izlečiti svet”, danas se odražava u naporima mnogih. Udružili smo se sa humanitarnim organizacijama katoličkom Catholic Charities, poznatom kao Karitas Internacional, islamskom Islamic Relief, i nekoliko jevrejskih, hinduističkih, budističkih, siki i hrišćanskih organizacija, kao što su Armija spasa i Nacionalna hrišćanska fondacija. Zajedno služimo milionima u nevolji, nedavno donirajući ratnim izbeglicama šatore, vreće za spavanje i zalihe hrane, i obezbeđujući vakcinaciju, uključujući dečju paralizu i KOVID. Spisak onoga što se čini je dugačak, ali su i potrebe. Nema sumnje, ljudi od vere, radeći zajedno, mogu napraviti značajne pomake. U isto vreme, služenje jedan na jedan je često nenajavljeno, ali tiho menja živote. Sloboda veroispovesti deluje kao ujedinjujuća i okupljajuća snaga za oblikovanje vrednosti i morala. U Novom zavetu čitamo o mnogima koji su se okrenuli od Isusa Hrista, mrmljajući o Njegovom učenju: „Ovo je tvrda beseda! ko je može slušati?” Taj vapaj se i danas čuje od onih koji žele da isteraju religiju iz govora i uticaja. Ako religija nije tu da pomogne u oblikovanju karaktera i posredovanju u teškim vremenima, ko će to onda učiniti? Ko će naučiti poštenju, zahvalnosti, opraštanju i strpljenju? Ko će pokazati milosrđe, saosećanje i dobrotu prema zaboravljenim i potlačenim? Ko će prigrliti one koji su drugačiji, pošto su svi Božja deca? Ko će raširiti ruke onima u potrebi i ne tražiti nadoknadu? Ko će poštovati mir i poslušnost zakonima više od dnevnih trendova? Ko će odgovoriti na Spasiteljevu molbu „Idi, i ti čini tako”? Mi ćemo! Da, braćo i sestre, mi ćemo. Pozivam vas da se zalažete za versku slobodu. To je izraz Bogom danog načela slobode izbora. Verska sloboda unosi ravnotežu u filozofije koje se nadmeću. Dobrobit religije, njen domet i svakodnevna dela ljubavi koje religija nadahnjuje samo se umnožavaju kada štitimo slobodu da iskažemo i delujemo u skladu sa osnovnim uverenjima. (Dale Renlund, 2022)
  15. Kao što je prorečeno, „požari i oluje”, „ratovi, glasine o ratovima i zemljotresima na mestima različitim”, „i svakojaka odvratnost”, „kuga”, „glad i pošast” pustoše porodice, zajednice, pa i države. Postoji još jedna pošast koja preplavljuje svet: napadi na vašu i moju versku slobodu. Ovo nastoji da ukloni religiju i veru u Boga na javnom mestu, školi, u normama zajednice i iz građanskog govora. Protivnici verskih sloboda nastoje da nametnu ograničenja na izražavanje iskrenih uverenja. Ili da nametnu samo jednu religiju. Oni čak kritikuju i ismevaju verske tradicije, kao i verske tradicije drugih. Takav stav marginalizuje ljude, obezvređuje lična načela, pravičnost, poštovanje, duhovnost i mir savesti. ŠTA JE VESKA SLOBODA? To je sloboda bogoštovlja u svim njenim oblicima: sloboda okupljanja, sloboda govora, sloboda delovanja prema ličnim uverenjima i sloboda da drugi čine isto. Verska sloboda omogućava svakom od nas da sami odlučujemo u šta da verujemo, kako da živimo i postupamo u skladu sa svojom verom i šta Bog očekuje od nas. Napori da se ograniči takva verska sloboda nisu novi. Tokom istorije, ljudi vere su silno patili od ruku drugih. To je suština verske slobode. Verska sloboda poštuje prvu i drugu veliku zapovest, stavljajući Boga u centar naših života. „Ljubi Gospoda Boga svoga svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svom misli svojom.” (Matej 22:37). A druga je kao i ova: ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.”(Matej 22:39) Bilo u kapeli, sinagogi, džamiji ili kolibi sa limenim krovom, Hristovi učenici i svi istomišljenici mogu izraziti odanost Bogu tako što će Ga slaviti i spremnošću da služe Njegovoj deci. Isus Hrist je savršen primer takve ljubavi i služenja. Tokom svoje službe brinuo se za siromašne, isceljivao bolesne i slepe. Nahranio je gladne, raširenih ruku primao malu decu, i oprostio onima koji su Mu naneli nepravdu, čak i onima koji su Ga i razapeli. Sveta pisma opisuju da Isus „prođe čineći dobro”. Moramo i mi. Verska sloboda podstiče izražavanje verovanja, nade i mira. Kao crkva, mi se pridružujemo drugim religijama štiteći ljude svih vera i ubeđenja i njihovo pravo da iznose svoja uverenja. To ne znači da prihvatamo njihova verovanja, niti oni naša, ali imamo više zajedničkog nego što imamo sa onima koji žele da nas ućutkaju. Religija nadahnjuje ljude da pomažu drugima. Kada se religiji da prostor i sloboda da cveta, vernici vrše jednostavna, a ponekad i herojska dela služenja. Drevna jevrejska fraza „tikkun olam”, što znači „popraviti ili izlečiti svet”, danas se odražava u naporima mnogih. Udružili smo se sa humanitarnim organizacijama katoličkom Catholic Charities, poznatom kao Karitas Internacional, islamskom Islamic Relief, i nekoliko jevrejskih, hinduističkih, budističkih, siki i hrišćanskih organizacija, kao što su Armija spasa i Nacionalna hrišćanska fondacija. Zajedno služimo milionima u nevolji, nedavno donirajući ratnim izbeglicama šatore, vreće za spavanje i zalihe hrane, i obezbeđujući vakcinaciju, uključujući dečju paralizu i KOVID. Spisak onoga što se čini je dugačak, ali su i potrebe. Nema sumnje, ljudi od vere, radeći zajedno, mogu napraviti značajne pomake. U isto vreme, služenje jedan na jedan je često nenajavljeno, ali tiho menja živote. Sloboda veroispovesti deluje kao ujedinjujuća i okupljajuća snaga za oblikovanje vrednosti i morala. U Novom zavetu čitamo o mnogima koji su se okrenuli od Isusa Hrista, mrmljajući o Njegovom učenju: „Ovo je tvrda beseda! ko je može slušati?” Taj vapaj se i danas čuje od onih koji žele da isteraju religiju iz govora i uticaja. Ako religija nije tu da pomogne u oblikovanju karaktera i posredovanju u teškim vremenima, ko će to onda učiniti? Ko će naučiti poštenju, zahvalnosti, opraštanju i strpljenju? Ko će pokazati milosrđe, saosećanje i dobrotu prema zaboravljenim i potlačenim? Ko će prigrliti one koji su drugačiji, pošto su svi Božja deca? Ko će raširiti ruke onima u potrebi i ne tražiti nadoknadu? Ko će poštovati mir i poslušnost zakonima više od dnevnih trendova? Ko će odgovoriti na Spasiteljevu molbu „Idi, i ti čini tako”? Mi ćemo! Da, braćo i sestre, mi ćemo. Pozivam vas da se zalažete za versku slobodu. To je izraz Bogom danog načela slobode izbora. Verska sloboda unosi ravnotežu u filozofije koje se nadmeću. Dobrobit religije, njen domet i svakodnevna dela ljubavi koje religija nadahnjuje samo se umnožavaju kada štitimo slobodu da iskažemo i delujemo u skladu sa osnovnim uverenjima. (Dale Renlund, 2022)
  16. Vidite i sami da zidovski pisari su napravili obicni cirkuz s njihovim modernim interpukcijama.Ako mozes napraviti sest nacina izgovora, onda sigurno mozes dobiti i vise drugih kombinacija.To pokazuje da pisari koji su radili na Tanach nisu znali ispravan izgovor za Bozije ime YHWH.Da su znali ostali bi s jednom kombinacijom.Ili je moguce da su namjerno uradili to da zbune citaoce da ne saznaju ispravan izgovor.Ti Zidovi su tesko bili bolesni od svog praznovjera.Tako pozivati se na Tanachh je samo gubljenje vremena.Ovaj Lenjingradski kodeks je posluzio kao temelj za moderni zidovski Tanach. Židovska enciklopedija objašnjava riječ Jehova na sličan način: “Pogresan izgovor (uveden od kršćanskih teologa ali je gotovo u potpunosti odbaceno od Židova), Hebrejski “Yhwh,” (zabranjeno), Bozije ime (Tetragrammatona ili Shem ha-Meforash”).Ovaj izgovor je gramatički nemoguće; je nastao kroz izricanja samoglasnika “ḳere” (Marginalno citanje Masoreta = אֲדנָֹי Adonay”), s suglasnicima od “ketib” (Tekst se cita Yhwh”)” (jewishencyclopedia.com ) “Izraz Jehova je srednjovjekovnog porijekla, to je kombinacija suglasnika Božanske ime i samoglasnika dodati tome od strane Masoretes, ali pripadaju sasvim drugoj riječi.Zvuk Y zamjenjen s J, i zvuk W s V, kao sto je u Latinskom.Rijec Jehova ne točno predstavlj bilo koji oblik imena da se ikad koristio u Hebrejskom.” (Revised Standard Version pp.6-7 ) ”Originalni hebrejski tekst Starog zaveta nije bio vokaliziran. U to vreme je „tetragrammaton” YHWH smatran za nešto veoma sveto. Umesto da se to izgovori, korišćena je zamena – „Adonaj” (adonay = Moj Gospod). Dokazano je da Izraelci nisu nikada govorili, ili upotrebljavali reč „Jehova”, već isključivo „Yahweh.” (Wolfram Kinzig ucenjak i povjesničar na Evangeličkom teološkom fakultetu Sveučilišta u Bonnu) Yahweh je osobno ime Boga Izraelaca. Masoreti, Židovski biblijski učenjaci u srednjem vijeku, zamjenili su vokalne znakove koji su se bili iznad ili ispod suglasnika od YHWH, s vokalnim znacima od Adonai ili Elohim.Dakle, umjetno ime Jehova (YeHoWaH), se pojavilo.Rani krscanski pisci, kao sto su: Klement Aleksandrijski u 2. stoljeću je koristio izraz Yahweh, tako da izgovor Tetragrammatona nikada nije bio izgubljen.Grčki prijepisi takode ukazuju da “Yhwh”, treba se izgovarati kao Yahweh.” (Encyclopedia Britannica (Micropedia, vol. 10) U knjizi Tajanstveno ime Y.H.W.H., na 74. str., dr. M. Reisel kaže da je „vokalizacija tetragramatona morala biti YeHuaH ili YaHuaH”. Kanonik D. D. Williams sa Kembridža drži da „dokazi ne samo pokazuju, nego gotovo dokazuju da Jehova nije točan izgovor tetragramatona . (Zeitschrift für die alttestamentliche Wissenschaft, Znanstveni časopis o Starom zavjetu, 1936, svezak 54, stranica 269). “Postoji univerzalni konsenzus među znanstvenicima danas da sveti Tetragrama (YHWH), treba se vokalizirati i izgovarati Yahweh.Vjerovatno samo ime doslovno znaci “On je.” (New International Version: The Making of a Contemporary Translation CHAPTER 9: YHWH Sabaoth: “The Lord Almighty” Kenneth L. Barker) Americka Enciklopedija sadrzi izvjestaj za slovo J:”Oblik J je bio nepoznat u bilo kojem pismom sve do 14. stoljeća.Jedan ili drugi simbol (J, I), korisceno u početku, općenito imalo konsonantski zvuk Y kao u godini.Postepeno dva simbola su pocela se razlikovati, J je uobicajeno stjecalo snagu konsonantsku i tako je postalo suglasnik.Dok je I postalo samoglasnik.To se nije desilo sve do 1630, da je postojala razlika u generalnom smislu u Engleskoj.” “Ispravan izgovor imena YHWH nikada nije bilo izgubljeno.Nekoliko ranih krscanski grckih pisaca svjedoci da ime je bilo izgovarano “Yahweh.” (The Encyclopedia Judaica vol.7, pp.679 ) THE OXFORD ENGLISH DICTIONARY ispod imena Jehova pise: “Sada se zna da orginalno ime je bilo “IAHUEH.” Sto pokazuje da transilatacijom dobijemo Yahweh.” NIV-HEBREW-GREEK STUDY BIBLE-P.71 “Izraz Ja sam je prevod od hebrejske rijeci YHWH, kad se vokalizira je Yahweh.” Professor Anson F. Rainey, je istaknuti ucenjak za semitske jezike i radi na fakultetu u Tel Aviv. “On potvrduje da “Yahweh” je ispravan nacin izgovora.I spominje dokaze iz grckih manuskripta pronadeni u Egiptu.Najbolji od ovih je Iaouee.” (London Papyri, xlvi, 446-483). Sve bibliske institucije se slazu da najpriblizniji izgovor je Yahweh.Za mene su zidovski eksperti najveci dokaz da izgovor Yahweh je ispravan.Jer oni poznaju svoj materin jezik. Najstariji istoriski zapisi svjedoce da ispravan izgovor je Yahweh Titus Flavius Josephus je Zidovski istoricar i ucenjak, koji je ziveo u periodu izmedu 37 do 100 N.E.Njegov izvjestaj je bio izuzetno znacajan jer otkriva da izvorno ime je bilo Yahweh. Postoji istoriski zapis od Josephus, koji svjedoci da izgovor Yahweh je ispravan: “U kojem je ugravirano sveto ime koje sadrzi četiri samoglasnika. “ Nesto slicno na grckom “ιάοΰε”, a oni su: “ee-ah-oo-eh” (Židovski ratovi, poglavlje V).Hebrejski yod i waw, su suglasnici, kad se oni prepisuju u grčkom postaju samoglasnici.Najveci svjetski ucenjaci za hebrejski i grcki slazu se da izgovor Bozijeg imena mora biti: “Yahuweh ili Yahweh..” Ti izrazi sadrze četiri samoglasnika.Izgovaralo se kao “ee-ah-oo-eh,” dok ime Jehova sadrzi samo 3.Tako automatski izgovor Jehova pada na ispitu. Kada je i pod kojim uvjetima Septuaginta nastala? U trećem stoljeću pr. n. e. Aleksandrija je udomila velik broj židovskog stanovništva. Mnogi Židovi koji su nakon izgnanstva u Babilon živjeli u raštrkanim kolonijama izvan Palestine preselili su se u Aleksandriju. Koliko su dobro ti Židovi znali hebrejski? U McClintockovoj i Strongovoj Cyclopedii stoji: ”Općepoznato je da se Židovima, nakon što su se vratili iz zarobljeništva u Babilonu gdje su uvelike zaboravili drevni hebrejski, u sinagogama u Palestini tekst iz Mojsijevih knjiga tumačilo na kaldejskom jeziku. (…) Židovi u Aleksandriji vjerojatno su još manje znali hebrejski; jezik kojim su oni govorili bio je varijanta grčkog jezika specifična za taj grad.“ Očito je Aleksandrija bila idealno mjesto za prevođenje Hebrejskih pisama na grčki. Bilo kako bilo, predaja kaže da su 72 židovska učenjaka sudjelovala u prvom zapisanom prijevodu Svetog pisma s hebrejskog na grčki. Kasnije se spominjalo okruglu brojku 70. Zbog toga je prijevod nazvan Septuaginta, što znači ”70“, a ima oznaku LXX, što je rimski broj 70. Krajem drugog stoljeća pr. n. e. sve se knjige Hebrejskih pisama moglo čitati na grčkom. Stoga se naziv Septuaginta počeo odnositi na čitava Hebrejska pisma prevedena na grčki. Septuagintu su vrlo često koristili Židovi koji su govorili grčki, a živjeli su prije vremena Isusa Krista i njegovih apostola te u njihovo vrijeme. Mnogi Židovi i prozeliti koji su se okupili u Jeruzalemu na dan Pentekosta 33. n. e. došli su iz pokrajine Azije, Egipta, Libije, Rima i s Krete, a to su područja u kojima se govorilo grčki. Nesumnjivo su redovito čitali Septuagintu (Djela apostolska 2:9-11). Prema tome, taj je prijevod bio od velikog značaja u širenju dobre vijesti u prvom stoljeću. Za vrijeme Isusovog zivota Bozije sveto ime pisalo se na Grckom: (Iaoue ili Iabe).Grcko ime “ιαουε”, zanimljiv komentar nalazimo u Zidovskoj enciklopediji (uradenoj 1901-1906), izvjestava: “ιαουε” je bilo koriscena u pisanju crkveni otaca i prestavljala je Hebrejski Tetragrammatona.Ovi izvori sadrze sledece nacine pisanja na Geckom () “Iaoouee,””Iaoue,” “Iabe,).Ocito je da predstavljaju tri nacina za pisanje iste rijeci (YHWH).1.Samaricani su izgovarali “Iabe”.Klement Aleksandrijski (ziveo oko 200), je pisao Bozije ime na grckom “ιαουε”, sto odgovara danasnjem izgovoru (Yahweh). (Provjeri izvor Greek Stromata Book V. Chapter 6:34).S time se slazu cak i najveci Zidovski ucenjaci. Theodoret (ziveo u 5 vijeku) je Bozije ime יהוה preveo na grcki “ιαβε”, sto svjedoci da izgovor Yahweh je bio koriscen u ranom periodu nastanka krscanstva.Zanimljiv komentar od Klement Aleksandrijski je izjavio: “Nadalje misticno ime s cetiri slova koje je bilo prikaceno samo onima koji su imali pristup svetinji, se zove, “Iaoue,” sto je protumaceno kao, “”Tko je i bit će.”(Izvor, Editions od the writings of Clement of Alexandria) Da li muske vlastite imenice s slovom “ה” mogu imatu zvuk “ah” “eh” ? Neki tvrde da muske imenice na kraju stalno imaju zavrsetak s zvukom “en”.Dok zenske imenice zavrsavaju se s zvukom “ah”.S obzirom da Bog se u Bibliji uvjek opisuje u muskom rodu, tako neki misle da izgovor Tatragametona mora se zavrsavati s “en”.U vecini slucajeva u gramatici postoje izuzetci.To pravilo doista se odnosi na zajedničke imenice.Dok vlastite imenice mogu se na kraju zavrsavati s zvukom “eh”, i “ah”.Navescemo neke primjere. Muske vlastite imenice koje na kraju zavrsavaju se s zvukom “ah” 1.Judah (יְהוּדָה ), Nowchah (נוֹחָה ), Bilgah (בִּלְגָּה ) i Machlah (מַחְלָה ). Muske vlastite imenice koje na kraju zavrsavaju se s zvukom “eh” Manasseh (מְנַשֶׁה ), Mosheh (משֶׁה ), Rabshâqeh (רַבְשָׁקֵה ) i Yephunneh (יְפֻנֶּה ). Kad smo dokazali da muske vlastite imenice mogu se zavrsavati s zvukom “ah” ili eh”.Nije fer tvrditi da Bozije ime nakraju uvjek se mora zavrsavati s zvukom “eh”.U starom hebrejskom “h” moze se izgovarati kao zvuk “-ah” “-eh”.Postavlja se logicno pitanje, kako netko moze biti siguran je li se izgovaralo kao : “Yahweh,” “Yehwah” ili “Yehweh.”? Da bi se rijesila ova misterija, potrebno je analizirati kako su rani krscani izgovarali YHWH na grckom jeziku.Znastvenici, uporedujuci stare izvjestaje otkrili su tajnu izgovora. Postoji istoriski zapis od Josephus, koji svjedoci da izgovor Yahweh je ispravan: “U kojem je ugravirano sveto ime koje sadrzi četiri samoglasnika. “Nesto slicno na grckom “ιάοΰε”, a oni su: “ee-ah-oo-eh” (Židovski ratovi, poglavlje V).Hebrejski yod i waw, su suglasnici, kad se oni prepisuju u grčkom postaju samoglasnici.Najveci svjetski ucenjaci za hebrejski i grcki slazu se da izgovor Bozijeg imena mora biti: “Yahuweh ili Yahweh.” Arheologija svjedoci da Yahweh je priblizno orginalu Iskopana je kamena ploca (Mesha Stele), koja datira iz perioda 840 P.N.E.Sto potvrduje tacnost Bibliski izvjestaja, a ujedno ucenjaci su otkrili nacin pisanja Bozijeg imena na starom hebrejskom.Koji odgovara danasnjem izgovoru Yahweh.Provjeri na ovom linku. http://en.wikipedia.org/wiki/Mesha_Stele Arheolozi su iskopali posude koje datira iz 8 stoljecu P.N.E.Na tome su otkrili poetski stil izrazavanja gde se spominje sveto ime Yahweh.Na hebrejskom glasi: : בירכתי אתכם ליהוה שומרון ולאשרתו‎ “Ja vas blagosivljam s Yahweh od Samarija i njegovog Asherah”).Ovo je iskopano u pustinji Sinaj 1975 (Quntilat ‘Ajrud) Da li su Masoreti odgovorni za hibridni izgovor Jehova ? Masoreti (od masora, što znaci predaja) oni su zidovski srednjevjekovni prepisivaci. Oni su prvi izmislili znake za samoglasnike i naglaske. Ispod Boıjeg imena YHWH ( hWhy ), koje se vjerojatno izgovaralo Yahweh,stavljali su samoglasnike za Adonai (Gospod), što je kršcane navelo da manipulisu s Boıjim imenom i kasnije se pojavio hibridni izgovor Jehova negde u 15 vijeku. Najstariji sacuvani masoretski rukopis je Petoknjiıje iz IX stoljeca. Ostali najpoznatiji kodeksi su Lenjingradski, Oxfordski i Alepski – svi iz 10 stoljeca.Kao i svi drugi ljudi bili su nesavrseni i pravili su greske.Pocetkom 19 stoljeca najveci zidovski strucnjaci dokazali su da Masoreti su pogresno vokalizirali Bozije ime YHWH.Detaljnim istrazivanjem starog hebrejskog su utvrdili greske i predlozili nacin kako je trebalo vokalizovati Bozije ime YHWH.Spomenucemo neke od najuticajnije ucenjake svih vremena medu modernim Zidovima. 1.Wilhelm Gesenius (1786-1842), smatra se kao jedan od veliki hebrejski ucenjaka i strucnjak za tumacenje Biblije takode.Izdao je Hebrejski Chaldee leksikon od Starog zavjeta, i rijecnik za hebrejsku gramatiku.Njegova djela su kasnije prevedena na engleski 1910. On je dokazao da Medieval interpukcija samoglasnika “יְהֹוָה” nisu interpukcija samoglasnika od Bozijeg imena.On je objasnio i dokazao da ispravna interpukcija trebala bih biti ovako, יַהְוֶה = Yahweh 2.Zidovska Encyclopedia od 1901-1906 godine.Urednici Jevrejske Enciklopedije priznaju: “da “יַהְוֶה” pise se kao Yahweh na engleskom, ali “יַהְוֶה” je samo jedan od dva vokalizirana hebrejskog Pravopisa, i oni vjeruju da to moze biti orginalni izgovor Bozijeg imena YHWH. 3.Rano izdanje 1900, Brown-Driver-Briggs Lexicon.Urednici od Brown-Driver-Briggs Lexicon za hebrejski i engleski leksikon za Stari Zavjet zapisali: “U podnaslovu יהוה”, i opisuje “יַהְוֶה” kao Yahweh ispravno ime izraelskog Boga.” 4.Wilhelm Gesenius stavio znake interpunkcije YHWH kao “יַהְוֶה” Yahweh(A Dictionary of the Bible” [published in 1863] Neslaganje u izgovoru suglasnika Y ili J, W ili V? Nema slovo ‘J’ na hebrejskom, tako mi znamo da da prvi suglasnik “yod”, ne izgovara se na isto na engleskom kao “jam”.Hebrejsko “waw” a ujedno treci suglasnik u YHWH, nije kao “V”.Danas u modernom hebrejskom jeste, ali u starom klasicnom hebrejskom nikad nije bio.Tako pisati JHVH je potpuna greska.Tajna izgovora lezi u trecem slovu ו slovo Vav. zvuci kao ‘oo,’ ‘w,’ ili ‘v’, sve zavisi od konteksta gde se nalazi.Mada u starom hebrejskom mozda ima i neki dodatni zvuk, to nitko od ucenih Zidova nije siguran. Veliki židovski učenjak Nehemia Gordon, je radio na prevodu manuskripta s Mrtvog mora.I priznaje da postoji suglasnost znanstvenika da izgovor Yahweh je ispravan.Mada on ne zastupa taj izgovor kao najbolji.U svom djelu je objasnio da Masoreti su pogresno koristili vokalne tackice od rijeci Adonai i nisu ispravne.On dalje objasnjava da izgovor je mozda rijetko izgovaran Ye-ho-vah, gde se naglasava “vah”.Izgovor imena Yehovah, sto odgovara nasem izrazu Jehova gde se stavlja naglasak na “ho”, je podpuna greska.Samoglasnici od YHWH nisu isti samoglasnici od Adonai kao sto neki tvrde.Primjer: Samoglasnici od אדני (Adonai) su: hatef patach א (ah), holem דֹ (do), i qamets נָי (nai): אדנָֹי.Nasuprot tome YHWH je pisato יְהוָה s Adonai! e—A (sheva – nema samoglasnika – kamats). Samoglasnici YHWH su razliciti od samoglasnika Adonai! YHWH je pisano YeHVaH יְהוָה ali s samoglasnicima od Adonai trebalo bi biti Yahovah !יֲהוָֹה .Navescemo primjer Leningrad manuscript, samoglasnika smješteni unutar suglasnika od יהוה i u tom manuskriptu su korisceni 99% sheva יְ (Ye) i qamets וָ (vah):יְהוָה.Da su samoglasnici od Adonai stavljeni u ime יהוה ,zatim bi trebali vidjeti hatef patach י ispod yod, a ne sheva יְ.Postoji samo jedan primjer u cijelom hebrejskom manuskriptu kao dokaz ove tvrdnje.U Psalmu 144:15 nalazimo יֲהוָה s ש (שֶי הוָה ), sto je relativna čestica prije imena.Ovo je primjer kad je hatef patach samoglasnik koriscen s “yod”.Cak i ovaj primjer ne sadrzi sve samoglasnike od אדנָֹי Adonai. Sto ucimo iz ovoga ? Da su Masoreti stvarno zeljeli staviti samoglasnike od Adonai u Bozije ime oni su to mogli uciniti, no nazalost nisu.Da li je ova greska bila namjerna ? Na to pitanje tesko je odgovoriti.Oni su napravili veliku zabunu, tako pozivati se na zidovski Tanach je cista besmislica.Iz tog djela nikada necemo saznati tacan izgovor Bozijeg imena YHWH. Sto je s izgovorom “Yahuwah” ili “Yahuah”? U posljednje vrijeme ovaj izgovor medu bibliskim ucenjacima postaje popularan.Neki misle da ime יהודה “Yahudah/Yehudah” (Judah), je kljuc za otkrivanjem tacnog izgovora Bozijeg imena.To ime sadrzi sva slova od יהוה jedina je razlika slovo ד Daleth (D).Yahwino ime sadrzi יהוה (Yod Heh Waw Heh), dok jedan sin od Izraela (Judah) sadrzi יהודה (Yod Heh Waw Daleth Heh.).Oni misle da Judah je kljucno pleme kroz koje je Bog blagoslovio i obecao Mesiju.Tako da promatrajuci izgovor Judah, mozemo otkriti tacan izgovor za YHWH.Zvuci jako jednostavno, da li je istina ? To s sigurnoscu nitko ne moze potvrditi.Zato sto hebrejskim rijecima nedostaju samoglasnici.Citac sam mora na osnovu trenutnog znanja da umetne njih, i postoji velika razlika izmedu starog i modernog hebrejskog.Postoje mnoge rijeci koje imaju samo jedan suglasnik razlicit a izgovaraju se podpuno drugcije. Primjer gde jedno slovo je razliciti od Yahweh a drugciji izgovor Glagol “Hama” (#1993) nalazi se u Jeremiji Jer. 6:23, 48:36, 50:42, u Qal nesavršenom 3 licu muškog roda jednine i pise se יהמה dok izgovor je “Yehemeh.” Dok samo je razlika u jednom slovu od יהוה, a drugciji izgovor. Hebrejska rijec “Hegeh” (#1897), nalazi se u Jobu Job 27:4, Psalmu 37:30 i 7 drugih stihova, u Qal nesavršenom 3 licu muškog roda jednine i pise se יהגה, dok izgovara “Yehgeh.” Ponovo vidimo samojedno slovo razlike a drugciji izgovor. Hebrejske rijeci s razlicitim znacenjem a pisu se na isti nacin Rijec שאול, izgovara se “Shaul” (Kralj Salamun), pise se isto kao שאול, izgovara se “Sheol.” (Grob).Salamun znaci željeni ili pozeljni.Ako שאול (Salamun), je napisano kao שאול (grob), mada imaju razlicite samoglasnike.Da li to treba znaciti automatski da יהוה mora imati iste samoglasnike kao יהודה ? Ako predpostavimo da “Yahu” u rijeci “Yahu-dah” oznacava “slavite Yahweh”, to bi bilo komponovanje s rijeciju “Yahu”, sto asocira na Yahueh/Yahweh, i “dah” dolazi iz druge rijeci podpuno.Ovo je vise kombiniranje, a ne neki stvarni dokaz.Zelim napomenuti, da istoriski zapis od zidovskog istoricara Josephus koji je izjavio: “”U kojem je ugravirano sveto ime koje sadrzi četiri samoglasnika. ” Nesto slicno na grckom “ιάοΰε”, a oni su: “ee-ah-oo-eh” (Židovski ratovi, poglavlje V).Hebrejski yod i waw, su suglasnici, kad se oni prepisuju u grčkom postaju samoglasnici.Najveci svjetski ucenjaci za hebrejski i grcki slazu se da izgovor Bozijeg imena mora biti: Yahuweh ili Yahweh.Ako glas na kraju od rijeci Yahuweh zamjenimo s “ah”, dobijemo izgovor “Yahuwah”.Tako ispade da ova kombinacija ima temelj u istoriji. Ja licno ne sumnjam da Isus nije koristio Bozije ime YHWH.On je sigurno poucio svoje ucenike ispravnom izgovoru.Tako krscani su prenosili s generacije na generaciju taj izgovor.A Josephus je bio ucenjak i strucnjak za hebrejski i grcki jezik.Tako je moguce da taj izgovor je doista pouzdan.Mada nisam 100% siguran, jer jedino Bog zna istinu ! Sto je s izgovorem Yahweh ? U hebrejskom oblik glagola odlucije, kako samoglasnici zvuce ? U hebrejskom odredena slova su dodata i zvuk samoglasnika se mjenja zavisno od: prvog, drugog, treceg ili ako je muski ili zenski rod, takode zavisno da li je riječ intenzivna ili uzročna.Sam Bog u Postanku 3:14 objasnjava smisao njegovog imena. Izlazak 3,13 Nato Mojsije reče Bogu: “Ako dođem k Izraelcima pa im kažem: `Bog otaca vaših poslao me k vama`, i oni me zapitaju: `Kako mu je ime?` – što ću im odgovoriti? Izlazak 3,14 “Ja sam koji jesam”, (אהיה אשׁר אהיה ‘ehyeh asher ehyeh’) reče Bog Mojsiju. Onda nastavi: “Ovako kaži Izraelcima: `Ja jesam`(אהיה ‘ehyeh’) posla me k vama. Yahweh daje upustva da kaze narodu Izraela njegovo ime “Ja sam koji jesam” ili “Ehyeh asher ehyeh.” Mi znamo da “ehyeh” se izgovara kao “Hayah” (sto znaci, “Biti ili Postojati) .Zasto Yahweh govori Mojsiju u sledecem stihu da zove njega יהוה ‘Yahweh’ a ne ‘Ehyeh’ ? Izlazak 3,15 Dalje je Bog Mojsiju rekao: “Kaži Izraelcima ovako: `Yahweh (יהוה), Bog vaših otaca, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev, poslao me k vama.` To mi je ime dovijeka, tako će me zvati od koljena do koljena.Da uprostimo, izraz “Yahweh” je treće lice imperfekta od glagola “Hayah.” (Jeste ili biti).On izjavljuje u Postanku 3:14, tko je On u govoru “Ja sam” (ehyeh”).Ali kad mi se obracamo njemu, mi kazemo, “On je’ ili On uzrokuje da postaje (יהוה), sto je trece lice, Uzročnik.Ovo mozemo dokazati iz sledeceg stiha. Ezekiel 37,6 Žilama ću vas ispreplesti, mesom obložiti, kožom vas obaviti i duh svoj udahnuti u vas i oživjet ćete – i znat ćete da sam ja Yahweh!` Da li su Izraelci vec odavno poznavali tko je Yahweh ? O cemu se ovde radi ? Ako razumojemo da יהוה je treci oblik lica (uzrocnik necega) “hayah”.Zidovi bi svatili da On kad stavi dah zivota u njih, oni su zivi, i tako bi oni znali da je on (Ja sam), Onaj koji uzrokuje da nesto postaje.Autor Biblije zeli da mi svatimo, tko stoji iza svega sto postoji ? Postoji 73 stiha, gde Yahweh izjavljuje: “vi ili oni će znati da sam ja Yahweh. “On zeli od nas da svatimo da On postoji, i On ce uzrokovati da mi svatimo smisao njegovog imena i sta On cini ? Obratite paznju kako Bog se najavljuje u sledecem stihu.Hebrejima 11,6 A bez vjere nemoguće je omiljeti Bogu jer tko mu pristupa, vjerovati mora da postoji i da je platac onima koji ga traže. Neki tvrde da neka hebrejska imena ne slijede glagolski obrazac, tako da ime Bozije nebi trebalo takode.Mada je cinjenica da “Ehyeh” slijedi ispravno (1 lice), gramatički glagol uzorak.Logicno je ocekivati da יהוה takode slijedi ispravni glagolski obrazac.Jedini izraz da gramaticki ima smisla i cak ima znacenje u hebrejskom je oblik “Yahweh”.
  17. Ovaj je ocito u kontradikciji sa svim drugim zidovskim rabinima koji tvrde suprotno Jehova ne znaci nista na hebrejskom jeziku. Vodje Kule Strazare sami priznaju, da to ime je kombinacija dva razlicita imena, i pored svih dokaza oni ustraju u svojoj gluposti i obozavaju izmisljenog boga Jehovu.Ako se kombinuje dva razlicite imena, sasvim sigurno dobijes trece ime koje je cisti hibrid.Jehovini svjedoci pocnite se buditi iz vase duhovne pospanosti ! Da li biblijski učenjaci priznaju izgovor Jehova ? Kula Strazara je potvrdila izgovor Jehova je netočan !!! Watchtower Society navodi: “Iako moderni izgovor Jehova ne može biti točan izgovor kako se orginalno izgovaralo, to ni na koji način ne umanjuje važnost imenaDok mnogi prevoditelji favoriziraju izgovor Yahweh, Novi svijet prijevod, a i mnogi drugi i dalje koriste oblik Jehova jer je ljudima bliži već stoljećima. (The Divine Name Brochure p.10) “Yahweh je najvjerovatnije tacan izgovor ” od hebrejski slova YHWH.” ( Aid to Bible Understanding, strana 885 izdanje 1971) (The Kingdom Interlinear Translation of the Greek Scriptures page 23), “While inclining to view the pronunciation ‘Yahweh’ as the more correct way, we have retained the form ‘Jehovah’ because of people’s familiarity with it since the 14th century. “Dok iniciranje i za pregled izgovor ‘Yahweh’, kao više ispravan način, mi zadrzavamo oblik ‘Jehova’ zato sto su ljudi blisko upoznati s time od 14 vijeka.” ((The Kingdom Interlinear Translation of the Greek Scriptures page 23) The Codex Leningrad B 19A, of the 11th century C.E., vowel points the Tetragrammaton to read Yehwah′, Yehwih′, and Yeho·wah′. Ginsburg’s edition of the Masoretic text vowel points the divine name to read Yeho·wah′. (Ge 3:14, ftn) Hebrew scholars generally favor “Yahweh” as the most likely pronunciation. They point out that the abbreviated form of the name is Yah (Jah in the Latinized form), as at Psalm 89:8 and in the expression Ha·lelu-Yah′ (meaning “Praise Jah, you people!”). (Ps 104:35; 150:1, 6) Also, the forms Yehoh′, Yoh, Yah, and Ya′hu, found in the Hebrew spelling of the names Jehoshaphat, Joshaphat, Shephatiah, and others, can all be derived from Yahweh. Greek transliterations of the name by early Christian writers point in a somewhat similar direction with spellings such as I·a·be′ and I·a·ou·e′, which, as pronounced in Greek, resemble Yahweh. Still, there is by no means unanimity among scholars on the subject, some favoring yet other pronunciations, such as “Yahuwa,” “Yahuah,” or “Yehuah.”(Insight, Volume 2 it-2 pp. 5-20 Kodeks Leningrad B 19A, od 11. stoljeća , interpukcija samoglasnika od Tetragramaton da se cita kao: Yehwah′, Yehwih′, i Yeho·wah′.Ginsburgovo izdanje Masoretic teksta, interpukcija samoglasnika ukazuje da se Bozansko ime treba citati Yeho·wah′. (Postanak 3:14, ftn).Hebrejski učenjaci uglavnom preferiraju “Yahweh” kao najvjerojatnije izgovor. Oni ističu da je skraćeni oblik Yah (Jah je Latinski oblik), u Psalmu 89:8, i izraz Ha · Lelu-Yah ‘(znaci “Slavite Yah vi ljudi !”). (Psalm 104:35; 150:1-6).Takode, oblici Yehoh′, Yoh, Yah, i Ya′hu, nalaze se u pisanju hebrejski imena: Jošafat, Joshaphat, Shephatiah, i drugim, svi ti oblici može se izvesti iz Yahweh.Grcki prevodi ranih krscanski pisaca ukazuju na nešto slično kako su pisali :I·a·be′ i I·a·ou·e′, sto se izgovara na grckom i liči na Yahweh.
  18. Mi pogani nismo stručnjaci po tom pitanju, pustimo poznatog židovskog skolara Nehemiju Gordon da objasni
  19. Nešto kao ps mom prethodnom postu: Qala...vidim da sam našao dosta srodnu dušu, na žalost, trenutno sam nemoćan "istresti" iu sebe na što tvoj post naprosto vrišteći očekuje. Bolest. Ali...bit će prilike i preko PP. A sad onaj dodatak: Svatko od nas stvarnost doživljava drugačije, ako bolesno dijete. a drugo zdravo različito doživljavaju majku, kako ne bismo Boga, vjeru, ljubav...Isusovu Muku i toliko toga što nam manjka - pa se osjećamo prazni. Na žalost ne svi, ti to znaš. Ove tri točke koje nisam napiso su: 1. Uočiti, shvatiti i priznati da smo slabi, manjkavi, često i kukavice po pitanju same odluke ukrstiti koplja sa svime što nam predstoji da bi uopće bilo kakve šanse vidljivog napretka u duhovnom razvoju za kojeg sigurno spoznasmo da smo na samom početku. Na dnu. 2.Svoj život predati Isusu da ga On vodi, uređuje, da on brine, da on misli za nas(ne umjesto nas). Znam da je teško shvatljivo, ali punim povjerenjem predan mu život će se izmijeniti. Kako? Kroz sitnice, kao prvo. Neki detaljčići koji nisu svakidašnji i mimo naše volje ili očekivanja. Ne vrijedi objašnjavati. Samo imati PUNO povjerenje u Njega. 3. Blagoslivljati s v e! Uočeno nešto loše još više! Znamo onu: čuješ li da netko opsuje Boga u prolazi, brzo u sebi: "Blagoslovljeno bilo Tvoje ime Bože! (tako nekako). Blagoslov je samo sličan. "Iause, izlij obilje svoga blagoslova na ovu dušu"(osobu koja je psovač, lažov, s kojom ne razgovaraš, koja ti je načinila zlo...tim više blagoslivljali!). BB!
  20. Da! Ako nam je znano da su najveći genijalni umovi, mada prethodno bili i ateisti, traganjem za ISTINOM došli do spoznaje veličajnosti, ljepote, smisla/smislenosti svega što postoji, a obzirom da - što čovjek dublje ponire u tajne života, svijeta, svemira - sve više shvaća koliko je njegovo znanje zapravo maleno, na kraju svim srcem priznaje spoznaju kako sve ima smisla, a jedino obkašnjenje za to je Netko tko je sam u sebi smisao, smislenost, ljepota, sklad, sve na što priroda kazuje. Obzirom da na je Otac poslao Sina, od kojeg dobismo "ključeve" puta do ISTINE, te konstantnu pristutnost Kristovu u Euharistiji, svi imamo prilike produbljivati svoje znanje, čak smo na to pozvani. Ali sve po savjetima Isusa koji jeste i bit će jedini Put, Istina i Život - onima kojima je do toga stalo. Ljijepa razmišljanja koja iziskuju daleko biše od ovih mojih par rečenica. Hvala ti na postu. Mir i svako dobro!
  21. Jahve ili Jehova Židovi su imenima pridavali veliku važnost, jer su ona u sebi nosila značenja koja su na neki način opisivala osobu koja ga nosi. Tako na primjer Debora (Post 35,8) znači pčela, Rahela (Post 29,17) znači ovca (Rahela je bila stasita i lijepa, a ovca je Židovima bila najmilija životinja), Kefa (Petar) znači stijena (Iv 1,42), Emanuel (Mt 1,23) znači Bog je s nama, Isus (na hebrejskom Ješua) znači Jahve je pravda (vidi Jer 23,6), Krist znači pomazanik i tako dalje. Bog je pak svoje ime objavio Mojsiju, a na brdu Horebu: "Nato Mojsije reče Bogu: 'Ako dođem k Izraelcima pa im kažem: Bog otaca vaših poslao me k vama, i oni me zapitaju: Kako mu je ime? – što ću im odgovoriti?' 'Ja sam koji jesam', reče Bog Mojsiju. Onda nastavi: 'Ovako kaži Izraelcima: "Ja jesam" posla me k vama.' Dalje je Bog Mojsiju rekao: 'Kaži Izraelcima ovako: Jahve, Bog vaših otaca, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev, poslao me k vama. To mi je ime dovijeka, tako će me zvati od koljena do koljena.'" (Izl 3,13-15). Bog ponavlja svoje ime tri puta: prvi put kao prvo lice imperfekta od hebrejskog glagola "biti", što bismo na hrvatski preveli kao "jesam"; drugi put Bog izgovara isti oblik glagola: - "jesam"; dok na kraju, treći put (prema klasičnoj egzegezi), Bog uzima treće lice imperfekta – "jest" (Onaj koji jest, Bog vaših otaca… poslao me k vama). Od ovog trećeg oblika, u Starom su se zavjetu sačuvali samo suglasnici JHVH (takozvani tetragram), jer se u starom (biblijskom) hebrejskom samoglasnici i nisu pisali. Samoglasnici 'a' i 'e' dodani su kasnije, pa je tako nastao Jahveh. Iako su Izraelci u ranoj povijesti slobodno (iako ne i uzalud) izgovarali Božje ime, u Isusovo su doba Židovi (a napose farizeji) u štovanju Zakona - koji kaže da se Božje ime ne izgovara uzalud (Izl 20,7; Pnz 5,11) - postali tako skrupulozni da su potpuno zabranili izgovaranje Svetog imena, osim samo jednom godišnje kad je o blagdanu svećenik samo jednom intonirao riječ 'Jahve'. To je, dakako, stvorilo teškoće pri čitanju Starog zavjeta, no kako se JHVH radi te zabrane nije smio izgovarati, JHVH su počeli čitati kao "Adonaj", što na hebrejskom znači "Gospodin". (Na grčkom je to Kyrios). Iako se prema patrističkoj predaji i židovskim učenjacima Božje ime ispravno izgovara kao "Jahve", za neke je neupućene ono postalo "Jehova". U tome se napose ističu Jehovini svjedoci, koji su iz tog pogrešnog imena izveli i vlastito. "Jehova" se, međutim, prvi put pojavljuje tek 1270. u knjizi Pugeo fidei dominikanca Rajmonda Martinija, koji je između suglasnika JHVH ("jest") ubacio samoglasnike a-o-a iz riječi "Adonaj", te tako dobio "Jahovah", što zapravo ne znači ništa. Taj se Jahovah kasnije iskrivilo u Jehova. U Novom se zavjetu JHVH ne spominje niti jednom, već nalazimo riječ Kyrios (Gospodin) koja se odnosi na obojicu, to jest i na Oca i na Sina (Isusa). Gdje god se taj Kyrios odnosio na Boga Oca, Jehovini su ga svjedoci preveli s "Jehova", a gdje se odnosio na Isusa s "Gospodin". Jehovini svjedoci inače optužuju Katoličku crkvu da je iz Novog zavjeta uklonila Božje ime, pa su, da poprave to navodno nevaljalstvo, u tekst na 237 mjesta ubacili ime Jehovino. Pritom su, međutim, učinili i nekoliko katastrofalnih pogrešaka. Kao prvo, oskrnavili su Sveto pismo jer su ubacili riječi kojih u izvorniku nema. Sačuvale su se doslovce na tisuće starih prijepisa Novog zavjeta, no niti u jednom od njih ne nalazimo tetragram (JHVH), a još manje "Jehovu". Njihova teza da su prvi prepisivači Svetog pisma (tko opet nego katolici) iz Novog zavjeta izbacili tetragram, potpuno je neodrživa. Da je kojim slučajem i postojala tako masovna urota, u tisućama prijepisa valjda bi bar ponegdje promakao bar pokoji. Kad bi, međutim, i bila istina da su, od tisuća prepisivača, baš svi do jednog iz svih knjiga Novog zavjeta izbacili JHVH, to bi onda značilo i da do nas nije stigao izvorni tekst, to jest nadahnuta riječ Božja. Da su, naime, prepisivači bili spremni iz Biblije izbaciti tetragram, tu u njoj najsvetiju riječ, onda bi tim više bili spremni iznakaziti i druge njezine dijelove. U kojem bi slučaju Biblija postala knjiga kao i svaka druga, te je ne bismo mogli smatrati nadahnutom Duhom Svetim. Ukratko rečeno, Jehovini svjedoci ne mogu imati i ovce i novce: ili je Biblija stigla do nas neosakaćena, pa je u tom slučaju oni skrnave ubacivanjem riječi koje u njoj ne postoje, ili je pak Biblija do nas stigla osakaćena, u kojem slučaju u nju može svatko ubacivati što ga je volja, jer ionako nije riječ Gospodnja. Druga je pogreška što pripadnici te sljedbe Boga zovu "Jehovom", što zapravo ne znači ništa. Kad bismo sve to, ilustracije radi, preveli na hrvatski, evo što bismo dobili. Između konsonanata NJST "On jest" (JHVH) ubacili bismo vokale o-o-i iz riječi "Gospodin" i tako dobili "Nojosit", dakle potpunu besmislicu. Jehovini su svjedoci tim samo pokazali potpuno nerazumijevanje imena Jahve. Bog je za sebe rekao: "Ja jesam koji jesam", On je "Onaj koji jest". I jedno i drugo su oblici imperfekta od glagola biti, što je u starom hebrejskom imalo dvojako značenje. Kao prvo, to je onaj koji jest sam u sebi, koji neprekidno postoji, stalno i uvijek iznova i bez svršetka (što izražava oblik u imperfektu); On je onaj koji drugima daje postojanje, jer je On sam apsolutna egzistencija. Taj "jest" označava dakle samu suštinu Boga, njegovu najdublju bit. U starom je hebrejskom ovaj glagolski oblik, osim toga, izražavao i aktivnu prisutnost. Dakle, "Onaj koji jest" ili "Jahve" je Božje ime koje označava stalno Božje postojanje i nazočnost. Napokon, i u Otkrivenju nalazimo identičan opis Božje biti: "Ja sam Alfa i Omega, veli 'Gospodin Bog', 'koji jest', koji bijaše i koji će doći, 'Svemogući'" (Otk 1,8). Posljedica je navedenih dviju pogrešaka Jehovinih svjedoka bila i treća. U knjizi Reasoning from the Scriptures [Rasuđivanje iz Pisma] (str. 191-199) oni pišu: "'Jehova' je Božje ime, a 'tkogod zazove ime Jehova, spasit će se' (Rim 10,13)". Kao prvo, Jehova nije Božje ime, a kao drugo u poslanici Rimljanima piše: "Tkogod zazove ime Gospodnje, spasit će se". Već se ni po tome oni ne mogu spasiti, jer ne zazivaju ime Gospodnje. A mi znamo koje je ime Gospodnje: to je ime Isusa Krista, Gospodina našeg i Boga (Iv 20,28).
  22. „POMAŽI SVOJE OČI POMAŠĆU."— OTKR. 3:18 . Izrada pomasti za oči od prašine s Palestinskog puta, pomiješane sa slinom usta našega Gospodina, isprva se čini prilično čudnom. Prirodno bismo bili skloni reći: “Kako čudno! Ne stavljajte tu stvar na čovjekove oči, jer to će ih samo pogoršati. Ta je prašina puna svakakvih nečistoća; upravo je ta prašina pomogla zaslijepiti tisuće i tisuće naroda ove zemlje.” Putnik u toj blizini kaže: „Sljepoća je uobičajena u Palestini do stupnja koji mi u zapadnim zemljama jedva možemo shvatiti. Vjerojatno ne postoji nijedna zemlja na svijetu, osim Egipta, gdje je ova bolest toliko raširena. U Gazi, na primjer, kaže se da jedna trećina stanovništva je izgubilo jedno ili oba oka, a iz vlastitog promatranja tog grada ne bih trebao oklijevati reći da izjava nije pretjerana." Zašto je onda naš Gospodin upotrijebio glinu ili pomast načinjenu od te prašine, očito tako neprikladnu, a zatim poslao slijepca na jezerce Siloam da se opere i progleda? Odgovaramo da je u njemu vjerojatno sadržana duboka duhovna pouka, pouka za sve apostole i za Isusove sljedbenike od tada do danas. Kao što je sljepoća čovjeka bila figurativna za opću sljepoću nad ljudima, sljepoću za Istinu, sljepoću za svjetlo svijeta, tako će ova metoda liječenja sljepoće ilustrirati metodu koju je Gospodin koristio kroz ovo Evanđeosko doba. Izlučevine usta našeg Gospodina mogle bi predstavljati njegovu milost i istinu, dok bi korištena zemlja mogla predstavljati jadne zemaljske talente nas i njegovih učenika. Tko smo mi da postanemo Božje oruđe za otvaranje očiju slijepima - mi koji smo i sami nesavršeni, okaljani, pali? Ali duh Gospodinovih usana koji dolazi na nas tako preobražava našu energiju i talente da ih čini korisnima u njegovoj službi. Božjom milošću, njegovi glasnici, predstavnici, njegovi sljedbenici otvorili su slijepe oči, ne svim ljudima, ali ipak mnogima. Kakav smo blagoslov shvatili kada je Gospodin upotrijebio takvu ljudsku glinu za pomazanje naših očiju, i kakva nam je privilegija dana da smo postali glinena pomast koju je Učitelj koristio u blagoslovu drugih. Ali pomazanje nije bilo dovoljno, trebalo je više; trebalo je pranje na jezercu. I tako nakon što je Gospodin upotrijebio nas, svoje sluge, kao glinu u svojim rukama za pomazanje zaslijepljenih očiju, potrebno je da ih uputimo na izvor njegove istine i milosti, gdje se mogu oprati, gdje mogu shvatiti da je čišćenje u potpunosti od Gospodnje pripreme, i da koliko god dobra bila glina i koliko god temeljito pomazanje, nikakav blagoslov nije mogao doći osim ako poslušno i u vjeri nisu prihvatili milost i istinu kao osvježavajući tok božanske naklonosti za njihovo prosvjetljenje. Čudo otvaranja očiju slijepcu od rođenja bilo je toliko znamenito da je privuklo pažnju svih u susjedstvu. Nitko nikada prije nije čuo za bilo kojeg liječnika koji može vratiti vid slijepom od rođenja. Stvar je skrenuta pozornosti farizeja i doktora zakona kao prekrasan primjer božanske moći, ili da se vidi mogu li ponuditi neko drugo rješenje za to pitanje. Očito je to bio dio plana našeg Gospodina i dio onoga što je mislio kada je izjavio da čovjek nije rođen slijep kao kazna za grijeh, već za slavu Božju. Bog je dopustio da priroda ide svojim tokom na ovaj način i stvori iznimku ili čudovište prirode, a sada je osoba koja je bila tako pogođena u prošlosti postala primatelj posebnog blagoslova koji ju je potpuno nadoknadio. Naučimo sve životne događaje promatrati s ovog stajališta. Što god da imamo, a što bi se po prirodi činilo nepovoljnim ili smetnjom za nas, Gospodin je u stanju tako poništiti da od toga napravi blagoslov, razmjerno veći blagoslov. Farizeji, puni zavisti prema Isusu, primijetili su da njegov utjecaj iz dana u dan raste u narodu, i to ih je još više ogorčilo na njega. U svom pogrešnom stanju srca već su unaprijed procijenili njegovo srce i njegove motive, ne po plodovima njegova života, već po svojim zavidnim osjećajima. Naravno, pod tim okolnostima, presuda bi bila iskrivljena i izokrenuta, što bi dovelo do pogrešnih zaključaka. Oni su katehizirali roditelje, koji su se bojali dati bilo kakav izraz o toj temi, jer su čuli da su upravitelji sinagoge odredili da ako netko prizna Isusa treba biti izopćen, ne smije mu se dopustiti da pohađa sinagogu ili da ima zajedništvo s drugima ili uživati njihove vjerske privilegije, treba se smatrati nedostojnim imena i privilegija Židova, treba se tretirati kao otpadnik od Boga i njegovog naroda. Oni su, dakle, odgovorili da je njihov sin punoljetan i da može sam govoriti. Sina su uvijek iznova ispitivali s očitom željom da se pronađe neka greška u postupku, da se pokaže da to nije pravo čudo, itd. Čovjek koji je prije bio slijep postao je s pravom ogorčen na poseban pokušaj da se osudi onaj koji se tako sprijateljio s njim, a na izjavu farizeja da treba dati slavu samo Bogu, jer je onaj koji je učinio čudo grešnik, usprotivio se. Dok su ponavljali svoja pitanja, on je postao ogorčen na njihov zli duh i rekao je, Zašto postavljate toliko pitanja? Jeste li željni postati njegovi učenici? Dotaknuo je bolnu točku i izazvao njihov gnjev, pa su izjavili da je on Isusov učenik, izbacili su ga iz sinagoge i izopćili. Nakon toga ga je Isus pronašao. Čitamo: “Isus je čuo da su ga izbacili i kad ga je našao, rekao mu je: Vjeruješ li u Sina Božjega? A on je odgovorio: Vjerujem i poklonio se.” KAKO NAM PREPREKE MOGU POMOĆI. U ovome imamo svježu ilustraciju kako zapreke, poteškoće i prepreke mogu postati najveća pomoć i pomoćno sredstvo pod Božjom providnošću onima koji su ispravnog stanja srca. Ovaj jadni slijepac, neuki prosjak, naizgled najnesretniji od svih ljudi, naizgled o kojemu se Gospodin najmanje brinuo, očito je u srcu bio pošten i iskren. To je pokazao svojim ponašanjem poslije, jer karakter, princip, ne može se postaviti u trenutku, već je to stvar razvoja. Nedvojbeno, zato što je Gospodin u njegovom srcu vidio tu iskrenost, posebno ga je počastio blagoslovom otvaranja očiju, i zato što je bio dovoljno pošten i dovoljno neustrašiv da prizna Gospodina na pravilan način on je još više bio povlašten, tako što ga je Gospodin tražio i dao mu otvaranje očiju njegova razumijevanja uz otvaranje njegovih doslovnih očiju. Kad bismo samo mogli primiti ovu lekciju skroz i potpuno u svoja srca, kakav bi nam veliki blagoslov donijela jer bi nam utisnula potrebu za poštenjem srca i kao dokaz Gospodinove spremnosti da sve stvari rade zajedno za dobro onima koji ga ljube - čak i onima koji su ispravnog stava srca, koji bi ljubili Gospodina kad bi ga poznavali. Takvima je voljan dati svoje povlastice i otvoriti im oči razumijevanja - ne odjednom, već korak po korak. Dok slijedimo Gospodinove upute, dobivamo jedan blagoslov za drugim. Izvucimo još pouku između iskustava ovog slijepca i duhovne lekcije koja je već predložena. Neki od nas rođeni su slijepi ili gotovo slijepi što se tiče sposobnosti da vidimo slavno lice našeg nebeskog Oca i odraz istoga u našem Gospodinu Isusu. Rođeni smo slijepi bez vlastite ludosti i možda zbog ludosti naših roditelja. Tama je prekrila zemlju, a mrak narode - tama idolopoklonstva i neznaboštva nad većinom svijeta, i tama mračnog srednjeg vijeka nad takozvanim kršćanskim svijetom. Nismo vidjeli Gospodina, a naše maštarije, nadahnute velikim Protivnikom, bile su grubo pogrešno shvaćanje mudrosti, pravde, ljubavi i moći našeg Stvoritelja. Sveto pismo nam govori da je tama ili sljepoća došla od Protivnika, boga ovoga svijeta, koji zasljepljuje umove onih koji ne vjeruju, da slavno svjetlo Božje dobrote ne zasja u njihovim srcima s lica Isusa Krista, našega Gospodina. U vlastito vrijeme i na Gospodinov način poslao nam je blagoslov kroz jadnu zemaljsku prašinu, pomiješanu i ublaženu s izlučevinama njegovih usta, i također poslao je poruku da se trebamo oprati na izvoru. Tako smo perući se spoznali oproštenje grijeha i u novom svjetlu vidjeli ljubav i milosrđe našeg Oca na nebu. Zatim su došla ispitivanja, ne da nas unište, nego da nas dokažu i razviju ako smo iskreni u srcu. Kanali koje je naš Gospodin koristio za naš blagoslov možda su bili naši prijatelji. Prijetnja izopćenja bila je pred našim mislima dok smo ispovijedali blagoslov koji smo primili i izvor iz kojeg je došao. Svi koji su bili opsjednuti ispravnim duhom po tom pitanju sigurno su slijedili put ovog slijepca iz naše lekcije i hrabro priznali primljene blagoslove i kraj iz kojeg su došli. Sada kao i tada takvo priznanje donosi odbacivanje, prezir, sarkazam i izbacivanje, ali sada, kao i tada, poslušnost i prihvaćanje takvih iskustava znače nam dodatnu manifestaciju božanske naklonosti. Tek nakon što smo nešto podnijeli radi Gospodina i radi Istine, i radujući se našim otvorenim očima, Gospodin nas je pronašao u posebnom smislu i objavio nam se u još višem i povoljnijem blagoslovu, te smo tako mi postali njegovi učenici u najvišem smislu - njegovi sljedbenici. Nastavimo ga slijediti; nastavimo prihvaćati sva iskustva koja nam dođu na putu dužnosti i shvatimo da je privilegija biti na strani prava i istine. Oni koji su sada vjerni u sadašnjem vremenu kušnji i ispita će, kao Gospodinovi učenici, zauzvrat imati privilegiju da ih on koristi u pomazanju očiju drugih, i time svi članovi tijela pod vodstvom Gospodina , Glave, će tijekom ovog sadašnjeg vremena činiti djela onoga koji nas je poslao, i dopustiti da svjetlost zasja, shvaćajući da će prilike za službu uskoro biti zatvorene - dolazi noć kada nitko ne može raditi. Veliko vrijeme nevolje koje neposredno prethodi sjaju Sunca pravde je blizu. Malo vremena između sada i tada služi za samu svrhu odabira Gospodinovih pravih ljudi i nanošenja na njih pomasti Istine i obavještavanja istih gdje se moraju oprati, i općenito da im se donesu blagoslovi sunasljedstva i učeništva dok tijelo Kristovo ne bude potpuno. Vrlo brzo će tako vjerni imati privilegiju druženja s našim Gospodinom i Glavom kao Svjetlom svijeta u blagoslovu svih obitelji na zemlji. (w1905 1. Ožujak str. 75-77 / R3519)
  23. Tko je prorok Alma? Mozda umjesto da ovako otvaras teme nasumicno, prvo na jednoj temi objasnis osnove odnosno osnovna vjerovanja i stavke svoje vjere Jer ocito mjesas krscanska vjerovanja i vjerovanja necega sto krscani nisu poznavali do pojave tvoje vjere. Pa bi bilo fer i objasniti prvo mozda da bi se moglo koliko toliko nastaviti pratiti
  24. Koja je svrha te 1000 godisnje vladavine? Kako ce milijarde ljudi koji su zivjeli i sada uskrsnuli u tjelesima odnosno citavo covjecanstvo uspjeti stati na zemlju? Hoce li se svi morati naseliti u mjesta gdje su zivjeli prije smrti i hoce li morati raditi? Hoce li zemlja biti unistena nakon toga i te zadnje bitke? Hoce li Krist nakon tih 1000 godina reci da je proslo 1000 godina i vrtiti se u Nebesa ili kako ce to biti? Zasto ce se neki ljudi okrenuti "od nebeskog Oca" ako su vec vidjeli slavu 1000disnjeg kraljevanja Isusa Krista?
  25. "...biće izbačeni u krajnju tamu; onde će biti plač i škrgut zuba." (Mat 8:12) Ovaj sadašnji pakao je privremen, i traje dok se ne bude svima sudilo. Posle toga će pakao biti bačen u krajnju tamu u ognjeno jezero: "A smrt i pakao bili su bačeni u ognjeno jezero. Ovo je druga smrt." (Otkrivenje 20:14) Sotona će takođe biti bačen u taj večni pakao. To je to mesto ko je Bog pripremio za Sotonu, njegove anđele i sve sinove propasti, a to su oni koji nisu nasledili nijedno pa ni najniže carstvo slave. To je mesto kome pripadaju i odatle neće nikada više izaći.
  26. Reci mi na koje mjesto će Sotona i njegovi anđeli biti bačeni i što će se na tom mjesto događati?
  1. Load more activity
×
×
  • Create New...