Qala Davidov

. Blago gladnima i žednima pravednosti jer oni će se nasititi . "Pravednost" je još jedna od velikih ključnih riječi Biblije, jedan od onih ključeva koje čitatelj mora imati u svom posjedu ako želi razumjeti pravo značenje knjige. Kao i "zemlja", "krotki" i "utjeha", to je izraz koji se koristi u posebnom i određenom smislu. Pravednost u Bibliji ne znači samo ispravno ponašanje, već i ispravno razmišljanje o svim temama, u svakom segmentu života. Dok proučavamo Propovijed na gori, naći ćemo da svaka klauzula u njoj ponavlja veliku istinu da su vanjske stvari tek izraz odnosno slika unutarnjih misli i uvjerenja; da imamo vlast ili moć nad svojim mislima da mislimo kako hoćemo; i tako, neizravno, činimo ili kvarimo svoje živote načinom na koji razmišljamo. Isus će nam u ovim govorima stalno govoriti da nemamo izravnu moć nad vanjskim stvarima, jer su te vanjske stvari samo posljedice, rezultirajuće slike onoga što se događa na Tajnom mjestu. Kako čovjek sije u svojim nevidljivim mislima, tako će i žeti u onome što se vidi. "Sve stvari djeluju na dobro onima koji ljube dobro", a voljeti dobro znači zaokupljati se mislima o dobru. Kada se ljudi probude za spoznaju ovih velikih istina, prirodno ih pokušavaju početi primjenjivati u svojim životima. Shvativši napokon životnu važnost "pravednosti", ili razmišljanja skladnih misli, oni, kao razumni ljudi, odmah počinju pokušavati dovesti u red svoju kuću. Princip koji je uključen savršeno je jednostavan, ali nažalost, izvođenje je sve samo ne lako. Sad, zašto bi to trebalo tako biti? Odgovor leži u izvanrednoj snazi navike; a navike razmišljanja su istodobno najsuptilnijeg karaktera i najteže ih je razbiti. Lako je, relativno govoreći, prekinuti fizičku naviku ako doista ozbiljno mislite, jer je djelovanje na fizičkom planu puno sporije i opipljivije nego na mentalnom planu. U suočavanju s navikama mišljenja, međutim, ne možemo začas, da tako kažemo, stajati po strani i zauzeti relativno distancirano gledište, kao što možemo u promišljanju naših postupaka. Naše misli teku pozornicom svijesti u neprekinutom toku, i to tako brzo da se s njima može nositi samo neprestana budnost. Tako, pozornica nečijeg djelovanja je područje njegove neposredne prisutnosti. Mogu djelovati samo tamo gdje jesam. Mogu izdavati naredbe pismom ili telefonom; ili mogu pritisnuti gumb i postići rezultate na daljinu; ali ipak, moje se djelovanje događa tamo gdje jesam u sadašnjem trenutku vremena. U mislima se, naprotiv, mogu kretati cijelim područjem svog života, uključujući i sve ljude s kojima sam bio ili jesam na bilo koji način, i jednakom se lakoćom mogu vinuti u prošlost ili u budućnost. Vidimo, dakle, koliko je veća zadaća postizanja svestranog skladnog mišljenja i osjećanja, odnosno istinske pravednosti, nego što se čini na prvi pogled. Iz tog razloga mnogi ljudi postanu u sebi obeshrabreni i prepuštaju se velikoj količini samoosuđivanja jer ne mijenjaju dovoljno brzo sav tok misli na cijelom području svojih života – ništenje starog Adama, kako Pavao kaže – u dovoljno kratkom vremenu. Ovo je, naravno, velika pogreška i, zbiva se da, samoosuđivanje koje je u biti loša, i stoga nepravedna misao, ima tendenciju proizvesti još više problema, sve u starom začaranom krugu. Da se ni ne spomene da je Bog Sudac, a ne mi. Ako ne napredujete onoliko brzo koliko biste željeli, lijek je – biti još pažljiviji i zadržati i dalje samo skladne misli. Kroz to se očituje i trpljenje, duranje, dosljednost i postojanost koje su plodovi duha. Ne zadržavajte se na svojim pogreškama ili na sporosti vašeg napretka, nego zahtijevajte Božju Prisutnost sa sobom, tim više, u zubima obeshrabrujućih "ričućih lavova". Hrlite k mudrosti. Napravite mentalnu inventuru, invenciju ili reviziju svog života i vidite ne razmišljate li još uvijek pogrešno u nekom dijelu svog uma. Postoji li neka pogrešna linija ponašanja koju još uvijek slijedite? Postoji li netko kome još niste oprostili? Prepuštate li se bilo kakvoj političkoj, rasnoj ili vjerskoj sektaškoj mržnji ili prijeziru? Ovo će se sigurno maskirati pod plaštom samopravednosti, ako postoji. Ako je tako, strgnite taj ogrtač i riješite se zla, jer ono je otrov u vašem životu. Je li u vašem srcu zaostala neka vrsta ljubomore i zavisti – može biti osobna ili profesionalna. Ova odvratna stvar mnogo je češća nego što bi se spremno priznalo u pristojnom društvu. Ako je tu, odrežite je pod svaku cijenu. Postoje li sentimentalna žaljenja ili besmislena čežnja za nemogućim? Ako je tako, razmislite o tome da, kao besmrtnom biću, Sinu Božjem koji drži svu duhovnu vlast, nijedna dobra stvar nije izvan dosega, ovdje i sada. Postoji li grižnja savjesti zbog prošlih grešaka? Zapamtite da je kajanje zbog osjećaja krivice samo oblik duhovnog ponosa, za razliku od promjene stava metanoie – sa znanjem i shvaćanjem. Uživati u tome, kao što neki ljudi čine, izdaja je Božje ljubavi i praštanja, koji kaže: "Evo, sada je dan spasenja." "Evo, sve činim novo." U ovom stihu Isus nam govori da se ne obeshrabrimo jer ne svladavamo sve odjednom, jer nam se čini da napredujemo sporo. Ako uopće ne napredujemo, onda se ne možemo moliti na pravi način, a na nama je da otkrijemo zašto, ispitujući svoje živote i moleći se za mudrost i vodstvo. Uistinu, trebamo neprestano moliti za mudrost i vodstvo, te za živo djelovanje Duha Svetoga na nas, kako bi kvaliteta naših molitava – naše blagostanje – stalno rasla. Ali ako se krećemo, ako se stvari popravljaju, iako možda ne tako brzo, ne trebamo se obeshrabriti. Trebamo samo postojano raditi, i pod uvjetom da smo zaista svim srcem u našim naporima, pod uvjetom, to jest, da smo stvarno gladni i žedni pravednosti, tada ćemo, konačno, sigurno biti ispunjeni. Nemoguće je da svesrdna potraga za istinom i pravednošću, ako se u njoj ustraje, ne bude okrunjena uspjehom. Bogu se nije rugati, niti se On ruga svojoj djeci.

. Blago krotkima jer će oni baštiniti zemlju . Ovo je jedan od najvažnijih stihova Biblije. S realizacijom duhovnog značenja ovih riječi, otkriva se Tajna Vladanja – tajna nadilaženja teškoća. To je doslovce Ključ Života. U pitanju je Poruka Isusa Krista reducirana u jednu jedinu rečenicu. Prvo, riječ "zemlja" se ne odnosi samo na terestrijalni globus. Ona zaista znači manifestaciju, aktualizaciju. Manifestacija ili izražaj je rezultat nekog uzroka. Uzrok mora biti izražen ili manifestiran prije nego što o njemu išta možemo znati; a, vrijedi i suprotno, svaki izraz ili manifestacija mora imati neki uzrok. Sada u Božanskoj metafizici, a posebno u Propovijedi na gori, učite da je sva uzročnost unutarnja – mentalna jednako kao i emocionalna, svo vaše iskustvo – zapravo manifestacija vaših vlastitih nutarnjih stanja. Činjenica da ste prilično nesvjesni većine svojih nutarnjih stanja nema značenje; jer ona su ipak tu, u vašoj podsvijesti, bez obzira na to što ste ih sada zaboravili ili ih uopće niste bili svjesni. "Sva će se zemlja napuniti slavom Gospodnjom." "Njegova će duša prebivati u miru, a Njegovo sjeme (-molitve-) će baštiniti zemlju." "Gospodin kraljuje, neka se raduje sva zemlja." Blaženje Isusovog Učenja upućuje na ništa manje nego –krotkost. Pravo značenje riječi "krotak" u Bibliji je unutarnji stav za koji ne postoji nijedna druga dostupna riječ. Spoj je to otvorenosti, vjere u Boga i spoznaje da je volja Božja za nas uvijek nešto radosno i zanimljivo i vitalno, i puno bolje od svega što bismo sami mogli zamisliti. Ovo stanje uma također uključuje savršenu spremnost da se dopusti da se ova Božja Volja ostvari na bilo koji način koji Božanska Mudrost smatra najboljim, a ne na neki određeni način koji smo sami odabrali. Ovaj unutarnji stav, složen je u analizi, ali jednostavan sam po sebi. Mojsije je, sjećamo se, učinio čudesno djelo za cijeli svoj narod, izbavivši ga iz egipatskog ropstva usprkos nevjerojatnim poteškoćama i utječući svojim učenjem i svojim djelima na cijeli kasniji tok povijesti. Mojsije je imao otvoren um, spreman da bude poučen novim stvarima i novim načinima razmišljanja i rada. Nije odbacio novo otkrivenje jer je bilo novo i revolucionarno, kao što bi učinila većina njegovih samozadovoljnih kolega u egipatskoj hijerarhiji. Nije, barem u početku, bio slobodan od ozbiljnih mana karaktera, ali je bio prevelik za intelektualni ili duhovni ponos, i stoga se postupno izdigao iznad ovih mana kako je nova istina djelovala u njegovoj duši. Mojsije je u potpunosti razumio da rigorozno prilagođavanje Božjoj Volji, daleko od toga da uključuje gubitak bilo kakvog dobra, može značiti samo ljepši, bolji i sjajniji život. Stoga nije o tome razmišljao kao o samožrtvovanju, jer je znao da je to najviši oblik samoslavljenja u pravom i prekrasnom smislu riječi. Samoveličanje egoista je podla taština koja na kraju dovodi do poniženja. Istinsko samoproslavljenje, proslavljenje koje je stvarno slavno, je proslavljenje Boga – "Otac u meni, On čini djela." "Ja u vama, i vi u meni." Mojsije je imao divno razumijevanje moći izgovorene Riječi da poziva na dobro, što je znanstveno utemeljena vjera. Bio je jedan od "najkrotkijih" ljudi koji su ikada živjeli i nitko, osim našeg Spasitelja, nije u većoj mjeri baštinio zemlju.

. Blago onima koji žaluju jer će biti utješeni . Žalost ili tuga nisu dobre stvari, jer Volja Božja je da svi žive sreću i radost. Isus kaže: "Došao sam da bi oni imali život, i to obilniji život." S druge strane, nevolja i patnja mogu biti korisne jer mnogi ljudi se ne bi ni potrudili naučiti Istinu dok ih na to ne potjeraju tuga i promašaj. Prije ili kasnije će svako ljudsko biće morati otkriti Istinu o Bogu i osobno stupiti s Njime u kontakt. Morat će doći u razumijevanje Istine koje će ga, jednom zauvijek, osloboditi od trodimenzionalnih ograničenja i grijeha, bolesti i smrti koji ih prate. Doduše, većina ljudi neće krenuti u potragu za Bogom osim ako ih na to ne potjera neka vrsta nevolje. Zaista nema potrebe da čovjek ima probleme jer ako bi samo prvo potražio Boga, nevolja ne mora nikada doći. Čovjek uvijek ima izbor naučiti putem duhovnog otkrivanja ili učeći putem bolnoga iskustva. U pravilu, tek kad je zdravlje narušeno, a obična medicinska sredstva nisu uspjela pružiti olakšanje, ljudi se ozbiljno prihvate stjecanja onog duhovnog razumijevanja tijela kao istinskog utjelovljenja božanskog života koje nam je jedino jamstvo za prevladavanje bolesti i, na kraju, smrti. Ipak, ako bi se ljudi obratili Bogu i stekli nešto od ovog razumijevanja dok im je zdravlje još uvijek dobro, uopće ne bi trebali biti bolesni. Opet, obično se ljudi tek kada vrlo akutno osjećaju siromaštvo, to jest kada obični materijalni izvori opskrbe presuše, obraćaju Bogu kao posljednjem utočištu i nauče lekciju da je Božanska moć doista Izvor čovjekove opskrbe i svi materijalni činitelji tek kanali i upojavljenja. U Kući našega Oca, puno je soba, ali ključ višljim prostorijama je uvijek postizanje potpunog ovladavanja nad onom u kojoj smo. Stoga je za nas vrlo blagoslovljena stvar što smo prisiljeni da što prije riješimo pitanje skrbi. Ako prosperitetni ljudi sada, dok su još prosperitetni, priznaju Boga kao istinsko Vrelo, i redovito se mole za još više duhovnog razumijevanja po ovom pitanju, nikada ne bi trebali patiti od siromaštva ili financijskih problema. Bog je vlasnik, a ljudi samo upravitelji ili povjerenici za njega. Ovo opće načelo odnosi se na svaku našu poteškoću, ne samo na fizičke ili financijske probleme, već i na sve druge nelagode koje baštini tijelo. Obiteljske nevolje, svađe i otuđenja, grijeh i grižnja savjesti, i sve ostalo, ne moraju uopće doći ako prvo tražimo Kraljevstvo Božje i Ispravno razumijevanje; ako ipak dođu, za nas će ovo žalovanje biti prerušeni blagoslov, jer kroz njega ćemo biti "utješeni". A pod utjehom Biblija podrazumijeva iskustvo Božje Prisutnosti, što je kraj svake žalosti. Tradicionalne crkve su prečesto naučavale raspetoga Krista koji završava na križu; ali Biblija nam daje Uskrslog Krista Pobjedonosnog.

Rekla bih... nekako mi se čini da mora biti izrečeno, naglas i u nečije uši i ne tek krajičkom oka pojmljeno u samoći gdje nitko ne može čuti, jer tako nikome (drugome) niti ne koristi. I reći ću to baš u ovoj temi, jer nekako svi smo mi suvremenici, ako ništa drugo, tu smo u istom vremenu, pa i jezičnom prostoru, a Put je dug... netko je negdje rekao, nema mu zapravo kraja, do u vijeke vjekova... Neshvatljivo, ali ne htjedoh o tome. Svak je u datom momentu ili periodu negdje na putu, u neku ruku, svi mi prolazimo cijeli, ali on je... tajanstven i čudesan, pa u mnogočemu i čudnovat, Svevišnji ga je sam načinio, stoga i nepojmljiv - one neprijeđene trase u svakom slučaju. Da čovjek živi deset tisuća godina, još uvijek bi i zadnjim dahom shvatio da još uvijek ima otajstava u Božjoj Riječi - objavljenih! - koje nije ni dotakao, nije niti znao da su tamo. Nekako kad gledam... Puno se ističe - i sama znam počesto isticati - naš vlastiti osobni pojedinačni odnos i provođenje vremena, u molitvama, promišljanjima, proučavanjima Riječi, pa potom i upravo to vrijeme koje tako provodimo, koliko se ono razlikuje od nekakvog običnog svakodnevnog uplitanja i rasplitanja situacija i okolnosti u kojima se zatičemo. Ali jednako tako sam, bar u kojem postu svom, na nekom od ovih naših zajedničkih mjesta druženja, istaknula i koliko je važno naše međusobno... doticanje. Ne samo naše provođenje molitvenog vremena, u onoj skrivenoj odaji sa zatvorenim svim otvorima prema van. Ono je nadasve krucijalno, vodstvo koje primimo, pa i osnaženost, utjeha i ona toplina povjerenja... neprocjenjivi su. Jednako tako svi znamo da je Krist molio Oca da nas ne uzme iz svijeta, već da nas ostavi tu, u svijetu - ali da nas zaštiti. Ta zaštita je primarno ona odiznutra - da gorki korijen ne nađe mjesta u nama... i nekako, doista čudesno, često (ako ne i uvijek - istina nekad čudesno začas, nekad brže, nekad posve sporo i jedva vidljivo) se i vanjska situacija izmijeni. Da se to uočiti i uočavati, ako će netko uzeti časak i s vremena na vrijeme zagledavati tako... u životnost oko nas pa i u nama. Nekad je to vodstvo koje spomenuh - posve izravno, kao neko blago nutarnje nukanje, ne posve racionalno, iz mira i nikad ne iz nemira... onog mira koji nadilazi sav ljudski razum. Katkad je spoznajno, katkad posve ljubavno, katkad posve... "sekularno" recimo, kamo, što učiniti, što reći... posve tako, iz duha u nama samima i njegove povezane odnosnosti s Kristom i našim Ocem, s Duhom Svetoga. Ali katkad, baš neće, neće ti ništa reći nikamo te usmjeriti osim na drugo ljudsko biće kojemu je već to... tko zna, možda i odavno, otkriveno, u kojemu zaživljeno. I onda taj detalj... kroz to druženje doslovce u duhu (ne mora biti tjelesno, često i nije, katkad je to riječ načuta, pasus pročitan...) i odjednom otvori se nešto posve novo, nova dionica Puta. Jer zaista, put podrazumijeva kročenje njime, nove vidike kako se hodi... "ja sve činim novo". A opet, za - usudit ću se reći - sve nas, ono što će nekome biti novo sutra, nekome drugome je to novo počelo još jučer. Neki kažu, ne dolaze po forumima da bi išta naučili. Ja sam presretna kad pročitam nešto što je netko od vas napisao i duh se pokrene i zapjeva ili mi se ukaže nešto što mi je dotad bilo kao u nekoj sjeni, ili onoj slijepoj točki oka za koju nam anatomija kaže da postoji i kad je tamo nešto mi to ne vidimo. Istina je da nam ne treba da nas ikoji čovjek podučava, imamo Duha Istine i on je taj koji nas podučava. I u ovome što sam rekla - ne podučavamo mi jedni druge, već u svakome od nas Duh Istine izvuče u prvi plan upravo ono što nam hoće reći, dati... od duha duhu i kroz duh... Ali i to ako mu pustimo, ako nas brvna ne spriječavaju, ako izujemo svoje cipele - kao što i dolikuje na svetome tlu, a Put jest sveto tlo... Evo, do maločas, čak i ova tema mi nije bila ni na kraj pameti. I sad, vidim, otvorena nova tema, Buco nešto napisao... a meni dolazi upravo ovo što prenosim. Želim reći, stagnacija je opasna stvar - jer ona teži zgrčiti životnost i izraz života duha. Vodstvo nije da se stoji u mjestu... već usmjerenje i da se njime pokrene i kreće. Riječ je prepuna otajstava, pa i noć i dan, veče i zora imaju svoja mjesta - svoje izmjene. Želja za bliskošću - pa i onim "da budu jedno s nama" - to je želja duha u nama, ona nije našeg uma nije čak ni našeg srca, već duha, i ona se izmjenjuje i pleše u nekom samo Bogu znanom ritmu rasplitanja cijeloga života. Nečija elaboracija "nekakve simptomatike razvoja" bilo to i "kršćanske duhovnosti suvremenog svijeta"... nužno mora biti manjkava. I startati i držati se samo njegove vlastite, njemu bliske "točke", dionice koju vidi ili gleda, obraća pažnju. Ja sam, primjerice iščitavala nevjerojatne stvari u napisima ljudi koji su ih ostavili iza sebe, stoljećima unazad - i istini za volju, uopće se ne može izvući takva elaboracija kakva je naprijed u prenešenom postu dana. Ne ako se ima u vidu... da... najbolje je to izreći ovako: mi vidimo mutno, zagonetno, tek dijelove, komadićke ako ćemo pravo, pokoju puzlu, a onda... tu je i ono drugo: licem u lice, potpuno, savršeno. Tako, svakoj akademskoj elaboraciji mudro je pristupiti posve oprezno i onako, izdaljega tek biti svjestan da i takvo gledište postoji, puzla. Što mislim pod "stagnacijom" - čovjek stagnira kad ne zaživljava. Kad samo čita "kao vrhom glave", filozofski, odvojeno od kako naprijed kaže "čitavog čovjeka" i svakodnevnog izražaja svakog pojedinca. To je ona razlika između "usnama i jezikom" vs. "srcem i dušom, svom snagom svojom, cijelim bićem svojim". To se zove licemjerstvo, hipokrizija. Sukladno uputama postupiti. Metanoia. Zanimljivo da se u prethodnom tekstu ukazuje kao na nekakvu različitost između Krista i Duha Svetoga, samo zato što netko kaže Krist, netko drugi Duh Sveti. Ili jednom jedno, drugi put drugo. Insistiranje na... zaograđivanju u distinkcije betonskim ogradama - nije li to ne previše različito od odvajanja od jednostavnosti koja je u Kristu. Na kraju krajeva, "ja i Otac smo jedno". Ekhad. Biti u okrilju Svevišnjega pridružen... "da i oni budu jedno s nama".... Jer, neću pitati "tko", već ŠTO je Krist? Krist je od Boga poslan - "pomazan", namijenjen i sposoban za provesti Božji naum. Isus Krist. Ješua haMašiakh, Mesija. Isus nije tijelom više u ovom svijetu, duhom jest. Imamo njegove riječi zabilježene... A i rečeno nam je: da više ne poznajemo jedni druge u tijelu, već u duhu i po duhu. Upravo tom duhu. Jednako tako, isti taj Isus Krist je sam rekao da kad on ode da će umoliti oca i ovaj će nam poslati... Duha da nas podučava i vodi - u svu istinu. Pa taj duh ne može biti nikakav nego svet, od Boga koji je Svet. Naše ljudske distinkcije su tek izraz našeg izvanjskog neshvaćanja i nepoimanja, ali duh u nama mnoge od tih razlika ne pravi, ne na taj način. A kako sam drugdje i navela... kad se jednom putem "zaračvalo" i skrenulo, poput onih željezničkih skretnica tračnica... treba natrag, u jedinstvo, u jednotu u koju nas Krist i navodi. Nadam se da je bar nešto razumljivo i shvatljivo u svemu ovome što sam napisala. Stoga, ja nastojim, ili želim, u svemu pronalaziti taj uski, uzani trak... koji preskoči skretnicu (razdioba posve ljudskoga duha - uma) i nastavlja pravo putem. Jer Put je... prav, čak i onda kad mi zakrivudamo, moguće nam se zavrtjelo u glavi jer karnalni um ne može pojmiti, ne može obuhvatiti... toliko toga. Kao što i kaže, svjetlost svijetli u tami, a tama ju ne obuze, ne poima, ne može ju zaogrniti i sažeći. A opet, nešto ipak i taj ljudski um može kad mu Božji duh "stane na glavu". Nema razlike ako kažem: kad mu Krist stane na glavu, jer znamo kome staje na glavu - dolazi ili staje glave. I svakako da je u svemu... reći ćemo toj: duhovnosti - i uočavanje Božjih djelovanja u prirodi, i u samom čovjeku i u interakcijama i odnosima... (može to biti i zbog godina u svemu tome, a koje su iza mene). I to ne filozofski, akademski - puko glavom, pa ni srcem, već životno i posve duhovno-zaživljajno i promišljajno (to kad se ona druga promišljanja zabezeknu pred Veličajnošću Čudesnoga). Na putu je... na nekim dionicama - pogotovo u "kolotragu" kršćanskog-auto-puta, pa kad se on "presiječe" ili u njega upadne, ipak donekle i gužva, biva očigledno da nitko od nas ne kroči sam... pogotovo ne u duhu i u svakom datom periodu vremena ovdje... istočasno su prisutne mnoge... reći ću to ovako: jedno tijelo puno udova, neki poput lica svima vidljivoga, neki... skriveniji. Zato i ima toliko "denominacija" i u povijesti crkve toliko ... naizgledno različitih... stvari... fokusa na neki od udova tog tijela duha koje ljudski um ne može ni početi poimati. Cjelina života... kao mentalna-tvorevina, misao... to su tek dvije riječi, svak ima neku predodžbu na svaku od njih. Ali Istina, Realitet... čudesnost koja se neviđena promalja posvuda oko nas... ogromnost, veličajnost... a tek je kreacija u pitanju, tvorevina, Božja tvorevina... Bog je Bog cijele zemlje i pustinja i prašuma, i vulkana i podmorja... i morske plaže i planinskog vrhunca, pa i da se u šeol spustiš, od Njeg se sakriti ne može. A taj Bog, Svevišnji, jednako je tako i Bog svih nebesa... nevidljivog svijeta... osnovnih zakonitosti funkcioniranja svega i bilo čega, pa i uma. Bog se u SZ objavljivao kroz proroke, u novozavjetno doba, apostolska doba, kroz Isusa, Ješuu od Boga Svevišnjega poslanog - kroz izravne njegove riječi, poduke, naputke, pa i djela i nadasve - sam njegov život, smrt i uskrsnuće, pa i uzašašće - njegov život je oličenje, utjelovljenje Riječi objavljene onim istim prorocima... A Isus je sam rekao - da ima i "druga stada". Kad su apostoli došli s izvještajem da su premlatili tamo neke koji se koriste imenom Krista, a nisu iz njihove grupice, što je Isus rekao na to? Pustite ih, Bog ima puno slugu. I potom, povijesno, mi niti ne možemo zamisliti te životne susrete - čak i sukobljavanja, između "židovstva" i "goya, ethnosa, pagana - nežidovstva" u povojima ranoga kršćanstva. I dan danas... pomirenja zakrvljenih nacija... još uvijek su u molitvama, i to ne svih, tek nekih, ne niti mnogih..... Zapisano je da Bog sve podastire pod Kristove noge, noge svojega Sina, pa i Sina čovječjega... a to sve... dva milenija povijest... nebrojeni ljudski životi, generacije koje su se izmjenjivale, mi smo ovdje sad skupa usred jedne... kap u moru. Tako je i s našim... duhovnostima i izražajima, dionicama, kako onima iza tako i onima ispred, svakoga od nas. Da ovaj tekst ne ode u posve druge vode, završit ću ga. Svakog vam dobra i mir Kristov s vama, sa svima nama, mir koji nadilazi svo ljudsko poimanje. Mira i radosti, zdravlja i prosperiteta. Jer svaki dobar i savršen dar je od Boga.

. Blago siromašnima duhom jer njihovo je kraljevstvo nebesko . Jer koji čovjek poznaje ljudske stvari? To zna samo duh čovjekov koji je u njemu. Isto tako Božje stvari ne razaznaje ni jedan čovjek – koliko god bio bogat ljudskim duhom, već ih razaznaje duh Božji (ref. 1.Kor2). Biti siromašan u duhu znači biti ispražnjen od svih želja da se vrši i provodi vlastita, osobna samovolja, te jednako značajno, podrazumijeva i odreći se svih unaprijed zamišljenih mnijenja u svesrdnu potragu za Bogom. To znači biti voljan maknuti ustranu svoje sadašnje navike u mišljenju, svoja sadašnja gledišta i predrasude, svoj sadašnji način života ako je potrebno; riješiti se, zapravo, bilo čega i svega što stoji na putu tvog nalaženja Boga. Priča o Mladom Bogatašu koji je propustio jednu od najvećih prilika i "odbio ražalošćen jer je imao velike posjede" zapravo je priča ljudske vrste općenito. Čovjek odbija spasenje koje Isus nudi – šansu pronalaženja Boga – jer "ima veleposjede", ne baš jer je vrlo bogat u smislu novca, s obzirom da mnogi zaista nisu, već jer ima velike posjede u smislu unaprijed zamišljenih ideja – povjerenje u svoj vlastiti sud i ideje s kojima je upoznat; duhovni ponos rođen iz akademske izuzetnosti; sentimentalnu ili materijalnu vezanost za institucije i organizacije; životne navike kojih se ne želi odreći; brigu za ljudsko poštovanje ili, možda, strah od javnog ismijavanja; ili ulog u svjetovnoj časti i prestižu. Ti posjedi čovjeka drže okovanim za paćeničku stijenu koja je njegov egzil od Boga. Bogatstvo samo po sebi nije niti dobro niti loše, ali srce Bogatog Mladića je bilo porobljeno onom ljubavlju prema novcu za koju nam Pavle kaže da je korijen svakog zla. Mogao je on biti multimilijunaš srebra i zlata i dok god njegovo srce nije uloženo u to, bio bi jednako slobodan ući u Kraljevstvo Nebesko kao i najsirotiji prosjak. Uzdao se on, pak, u bogatstva i to je zatvorilo kapije. Zbog čega svećenstvo Jeruzalema nije s aplauzom primilo Kristovu Poruku? Jer su imali velike posjede – posjede rabinskih poduka, posjede javnih počasti i značaja, autoritativne službe kao javni religijski učitelji – i te posjede bi morali žrtvovati kako bi prihvatili duhovni nauk. Skroman i neobrazovani narod kojemu je bilo drago čuti Majstora, bili su sretni što nisu imali takve posjede koji bi ih kroz iskušenje odvlačili od Istine. Zašto je danas kada se ponovno u svijetu pojavila ista jednostavna Kristova Poruka imanentnosti i dostupnosti Boga, Unutarnjeg Svjetla koje zauvijek gori u duši čovjekovoj – i opet, ona uglavnom rado primljena kod jednostavnih i ne previše obrazovanih? Zašto nisu biskupi i dekani i pastori i svećenici i prezbiteri ti koji su ju dali svijetu? Zašto nije Oxford ili Cambridge ili Harvard ili Heidelberg – taj veliki centar iz kojega se širi najvažnije od sveg znanja? I opet, odgovor je – jer oni imahu velike posjede – veleposjede intelektualnog i duhovnog ponosa, veleposjede samozadovoljnosti i samopouzdanja, veleposjede akademskih potraga i društvenog prestiža. Siromašne duhom ne muči niti jedna od ovih prepreka, bilo stoga što ih nikad nisu niti imali ili jer su se uzdigli iznad njih na plimi duhovnog shvaćanja. Oni su se riješili ljubavi prema novcu i imovini, straha od javnog mnijenja ili neodobravanja rodbine ili prijatelja. U njih više ne izaziva strahopoštovanje ljudski autoritet, koliko god veličajan bio. Oni više nemaju pouzdanje u svoja vlastita mišljenja. Oni su shvatili da bi uvjerenja do kojih im je najviše stalo mogla biti i vjerojatno jesu kriva, i da bi sve njihove ideje i pogledi na život mogli biti pogrešni i u potrebi za korekcijom. Oni su spremni opet stati na samu startnu liniju i naučiti život iznova.

"Biblija je zaista… udžbenik metafizike, priručnik za rast duše, sazrijevanje duha i na sva pitanja gleda s te točke gledišta. Ovo treba uvijek iznova biti naglašeno. Ona na sve stvari gleda u njihovom odnosu prema ljudskoj duši. Proučavajući Propovjed na Gori, pronalazimo da svaka njena stavka ponavlja veliku istinu..." U nastavku ću prenijeti kratke ekspozicije na svaku od evanđeoskih Istina danih u Isusovim blagoslovima, ekspozicije koje su možda nekima znane, nekima moguće i posve strane i daleke - jer nisu religijske, već metafizičke i duhovne. Koga zanima, podružimo se kroz izvatke koji će uslijediti.

Saznanje, shvaćanje i uviđanje koji istočasno urađaju korijenitom promjenom – stava, gledišta, ophođenja, ponašanja. Saznajte i povjerujte Evanđelju jer Kraljevstvo Nebesko se približi! Kad je Ivanov upit: Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo? stigao do Krista, on mu je poručio u odgovor: Slijepi vide, hromi hodaju, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromašnima se navješćuje Radosna vijest. Kakva je to radosna vijest koju je Isus poručio Ivanu u odgovor da se obznanjuje? Kakvu radosnu vijest je narod trebao saznati, primiti ju, shvatiti i uvidjeti ju, u nju povjerovati i time biti, postati i nadasve doživotno ostati s njome posve sukladni? On otvori knjigu i namjeri se na mjesto, gdje je bilo napisano: "Duh Gospodnji počiva na meni. On me pomaza, da nosim radosnu vijest siromasima. Posla me, da navješćujem zarobljenima oslobođenje, slijepima vid, da oslobodim potlačene, Da proglasim milosnu godinu Gospodnju." Tada zatvori knjigu, dade je natrag slugi i sjede. Oči sviju u sinagogi bile su uprte u njega. On im počne govoriti: "Danas se ispuni ova riječ Pisma, koju ste upravo čuli." ...i kad sjede, pristupiše mu učenici njegovi, i on otvori usta te ih poučavaše govoreći: Blago siromasima duhom, jer njihovo je kraljevstvo nebesko . Blago ožalošćenima, jer će se utješiti . Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju . Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi . Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe . Blaženi čisti srcem: oni će Boga vidjeti . Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati . Blago onima koji su progonjeni zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko . Blago vama kad vas zbog mene budu pogrdili i progonili i lažno protiv vas govorili svakojake zlobe. Radujte se i veselite se, jer velika je plaća vaša na nebesima, jer su tako progonili proroke prije vas . Blagoslovljeni bili siromasi duhom : jer njihovo je kraljevstvo nebesko . oni koji tuguju : jer će se utješiti . krotki : jer oni će naslijediti zemlju . oni koji gladuju i žeđaju pravednosti : jer oni će se nasititi . milosrdni : jer oni će zadobiti milost . čistoga srca : jer oni će Boga vidjeti . mirotvorci : jer će se oni zvati sinovima Božjim . oni koji su progonjeni zbog pravednosti : njihovo je kraljevstvo nebesko . Blago vama kad vas zbog mene budu grdili i progonili i lažno protiv vas govorili svakojake zlobe : Radujte se i veselite se, jer velika je plaća vaša na nebesima . Radujte se i veselite siromasi u duhu >> vaše je Kraljevstvo nebesko koji žalujete >> primit ćete utjehu krotki >> baštiniti zemlju gladni i žedni pravednosti >> nasićeni biti milosrdni, milostivi >> milosrđe zadobiti čistoga srca >> Boga gledati mirotvorci >> nazvani sinovima Božjim progonjeni zbog pravednosti >> vaše je Kraljevstvo nebesko koje grde i proganjaju i lažno optužuju >> velika vam je plaća na nebesima Svakom djetetu Kraljevstva je dovoljno čuti ove riječi i ono zna da su one ISTINA. Duh u njemu zavibrira poput onih glazbenih viljuški, u potpunome skladu i sukladnosti, s puninom radosti. Kad smo kod toga – šta je to što je rečeno?

Jeste. Ljubav, neopisiva, nepojmljiva i neizreciva. Na jedan način, nešto u nama zaista... umire... misliš zaista da je nemoguće da ljudsko biće podnese... Ali, jednako tako... ista ta LJUBAV nas oživljava i ono je ili ona je ta koja život sav potiče da kuca grudima.

Čovjek je i tijelo, da - sva naša ponašanja su nužno kroz djelovanje tijela: riječi koje izgovaramo usnama, jezikom, naša svakodnevna djelovanja i susreti, naše nošenje i reagiranja, odgovori u svim situacijama. To je TIJELO. To je izvanjsko. K tome, naše pomisli su također djela, pa i osjećajni odgovori su također djela. Nutarnja djela nevidljivog tijela uma, osjećaja, pa i volje. Sve izvanjsko ponašanje izvire iz nutarnjeg, pomisli iz srca. Kad je nutarnje Duhom pročišćeno, čisto, čisto je i izvanjsko. Tako Duh djeluje i "tjelesno" utječući i oblikujući izvanjsko ponašanje odiznutra. I to je onda DUHOVNOST. A to izvanjsko, jednako kao dijelom i nutarnje - se odnosi ovdje na svakodnevicu ljudskoga življenja, svakidašnje situacije i okolnosti, međuljudske odnose. Kad nas nutarnje, odiznutra čisti i izgrađuje iznova, onda je to razumijevanje, pa i mudrost - koji u jednom času moraju izrasti u primjenu, praktičnu, pa i svakodnevnu. I onda je to potvrda. Duhovnost po Duhu Sveca Izrailja, kako ranije po prorocima, tako i po Isusu Kristu, Mar Ješui, podučava nas osnovnim, temeljnim vrijednostima na kojima smo, bivamo ili ima da budemo izgrađivani kao jednoznačno tijelo Kristovo - njemu sukladno. Te vrijednosti, zvali njih "krepostima" ili "vrlinama" - su darovi, pa i plodovi Duha. To je djelovanje Duha Božjega u nama i na nas. I to djelovanje koje je nutarnje - duhovno je - urađa i izvanjski i biva vidljivo u našim ponašanjima, riječima. Mar Ješua je rekao: ako mi ne vjerujete na riječ, ne vjerujete riječima koje govorim - vjerujte mi zbog djela koja činim: vidljivo, tjelesno, izvanjski. Time je pokazao što tijelo jest, tijelo kad se o njemu promišlja u duhovnim konotacijama. Tome su sukladne i sve poduke i upute koje je davao - pa je i rekao: moje riječi su duh i život su. U duhu i odistinski. Poduke za život, za način življenja ovdje i sada, način koji je Bogu ugodan. Naši izvanjski životi - naša vlastita ponašanja su "vanjska očitovanja", ne "opravdana, potrebna ili sporedna", već NEUMITNA - jer tako Duh djeluje: odiznutra prema van, uvijek i jedino tako. Kada ti je srce puno ljubavi - to mora izaći van, ta silna radost, makar u naizgled bezrazložnom smješku. Kao što i kada ti nešto zasmeta, pa te bocne, pa bocka i ne da ti mira - i to mora van izaći, na vidjelo, kako tako. Jer nema ništa skriveno što neće biti otkriveno, niti tajno što neće biti objavljeno javno. To je duhovnost. I ona jednako neumitno podrazumijeva korjenite promjene u gledištima - usuklađenje s Duhom Sveca Izrailja, pa i duhom Njegovog Pomazanika, Isusa Krista s Njime sukladnoga, Jednoga. A kako se dušom, umom, srcem i svom snagom svojom štuje Boga? "S čime ću doći pred Jahvu, hoću li pasti ničice pred Bogom Svevišnjim? Hoću li doći preda nj sa žrtvom paljenicom, s teocima od jedne godine? Hoće li mu biti mile tisuće ovnova, tisuće tisuća potoka ulja? Treba li prinijeti sina prvorođenog zbog svoga zločina, plod svoje utrobe zbog grijeha koji sam počinio? "Objavljeno ti je, čovječe, što je dobro, što Jahve traži od tebe: samo činiti pravicu, milosrđe ljubiti i smjerno sa svojim Bogom hoditi. (Mihej 6.6-8)

Zašto bi "trn u tijelu" morala biti neka teška bolest? Pavlu je Bog rekao "Dosta ti je moja milost" Pavlu je oprošteno, ali Pavle ne može zaboraviti i nosi "staroga sebe" u svom sjećanju kao "trn u tijelu". Nije li to posve ljudski? Tko još nije imao momente... vodio nutarnje bitke... Može netko reći - to vrag želi oteti i navesti Pavla da ne zaboravlja, da se sjeća što je nekad činio, kakav je bio. Ali Bog ga podsjeća: Milost je dovoljna. A vrag ispucava ćorke.

To je po tvojoj teoriji tako, prijatelju kainose. A "većina kršćana" je širok pojam. Ja volim uzane pute. Kod mene sve to štima. Sjećaš se onog jednog poduljeg članka jednog anglikanca kojeg sam davno pustila na starm forumu, onom samopismo... Taj je baš o tome. Zašto bi sveti koji s Isusom dolaze morali nakratko uskočiti u grob? Zato da se podvrgnu čijem gledištu? Dead shall rise... not the living. Živi će se "tek" preobraziti... kako kaže i Ivanova poslanica. Jer za koje je rečeno da neće ni morati mrijeti? I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo? A ako neće umrijeti... onda živi i živjet će... umjesto da mrije... odmah iz ovoga prelazi u vječni. Nutarnji čovjek je uvijek nevidljiv vanjskome oku, i to je taj.

Zaista je velika misterija u pitanju. Pored ovoga posve "kanonskog trojstva": Da svi budu jedno, kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, da i oni u nama budu jedno ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima - i ja u njima. (Ivan 17) evo i jednoga "izvankanonskog": 1. Opet ih je Ješua poučavao govoreći, Bog je podigao svjedoke istine u svakom narodu i svakom dobu, da bi svi mogli upoznati volju Vječnog i izvršiti je, i nakon toga, ući u kraljevstvo, da budu vladari i djelatnici s Vječnim, 2. Bog je Moć, Ljubav i Mudrost, a ovo troje je Jedno. Bog je Istina, Dobrota i Ljepota, a ovo troje je Jedno. 3. Bog je Pravda, Znanje i Čistoća, a ovo troje je Jedno. Bog je Sjaj, Samilost i Svetost, a ovo troje je Jedno. 4. I ova četiri Trojstva su Jedno u skrivenom Božanstvu, Savršeno, Beskrajno, Jedino. (Ev. po sv.12)

Potpuno je... kako kaže anegdota: šumom. Isus je od nečega što nije rod napravio rod. Od vode... vino. Vino je proizvod uroda loze. Tko shvaća: Isus je Iskupitelj Roda. (Kinsmen redeemer).

Ljubljeni moji, od sada mi smo djeca Božja, ali, ono što ćemo biti nije još očitovano. 1.Ivanova 3:2 Isus je rekao: ::: I tada će proplakati sva plemena zemlje. I ugledat će Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima nebeskim s velikom moći i slavom. ::: Matej 24:30 Što su oblaci nebeski? Dan 7:13-14: ::: Gledah u noćnim viđenjima i gle, dođe najednom jedan, koji je izgledao kao Sin_Čovječji, na oblacima nebeskim. On se približi Starovječnom i dovedu ga k njemu. Njemu bi predana vlast, čast i kraljevanje, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova vlast je vječna i nikada neće proći, kraljevstvo njegovo neće propasti. ::: I Daniel je upitao Glasnika Božjeg koji bješe pored njega: Koje je značenje toga? I o viziji u gorenavedenim stihovima gdje Daniel vidi: Sina Čovječjeg što dolazi s/u/okružen OBLACIMA NEBESKIM i prima GOSPODARENJE i VJEČNO_KRALJEVANJE Glasnik, Anđeo mu odgovara o tome u Dan 7:18 objašnjavajući Dan 7:18 ::: Ali će od njih [zvjeri koje je Daniel vidio ranije] kraljevstvo preuzeti Sveti_Svevišnjega i oni će ga posjedovati za vijeke vjekova. ::: DANIELOVA #VIZIJA SINA ČOVJEČJEG NA OBLACIMA NEBESKIMA predstavlja ISUSA sa SVETIMA SVEVIŠNJEGA ::: koji će PREUZETI kraljevanje (od 3u1 4. zvijeri) i POSJEDOVATI kraljevstvo navijeke i do u sve vjekove. ::: Otkrivenje 1:7 ::: Gle, On dolazi s oblacima i svako oko će Ga vidjeti. ::: Isus je oblake označio kao NEBESKE, nebeske oblake je Anđeo Božji Danielu u objašnjenju predstavio kao SVETE NAJVIŠEGA, Knjiga Otkrivenja spominje iste te oblake u istom kontekstu kao što i Juda 14 kaže: Gospod dolazi s mirijadama Svojih svetih. Tako, kad je ISUS govorio o Njegovom POVRATKU na zemlju, kada je u Mat 24:30 rekao: ::: sva plemena zemaljska će GA VIDJETI U DOLASKU, POJAVKU S NEBESKIM OBLACIMA ::: znao je Isus o čemu je govorio i također je znao da će nas Duh Istine kojega je poslao da bude s njegovim svetima voditi u svu istinu... Nebeski oblaci nisu fizički oblaci zemaljski niti oblaci fizičkoga neba načinjeni od nekakvih plinovitih isparenja, VEĆ SU OBLACI NEBESKI SINOVI BOŽJI - SVETI NAJVIŠEGA - U NJIHOVOM OČITOVANJU PUNINE KRISTOVE; sveti koji su kroz duhovni i silni angažman Duha Istine ZAPOSJELI KRALJEVSTVO_NEBESKO i PRISVOJILI GA I IZVELI GA IZ NUTRINE GDJE JE BILO, VAN U NJIHOVU ŽIVU STVARNOST GDJE JE I BILO PREDODREĐENO STIĆI (Luka 11:2, 17:21). ::: Ljubljeni moji, od sada mi smo djeca Božja, ali, ono što ćemo biti nije još očitovano. Mi ZNAMO da, kad se bude pojavio, mi ćemo biti NALIK Njemu, jer ćemo Ga vidjeti onakvim kakav On jeste. ::: 1.Ivanova 3:2 ::::::::::::::::::::::::::::::::::::::: Jer ljubav dolazi iz upoznavanja Njega. Znanje sjedinjeno s Bogom ispunjava svaku želju. I za srce koje ju prima, ona je posvemašnja slatkoća koja prelijeva zemlju. Jer nema ničega kao što je slatkoća Božja. Izak iz Nineve

Intuiciju vidim kao, recimo, nadahnuće, tiho znanje koje definira put i ishod puta kojim smo se pokrenuli. Ona je tako kao konopčić, nit pa i put ili Put koji vodi od momenta, točke gdje sam do točke pozitivnog ishoda, rješenja ili dovršetka etape, pothvata, saznanja pa i aktualizacije. Tiho znanje i sudjelovanje s i u Kristovom umu koje nas vodi na svakom koraku. Labave uzde. Da li intuicija može pogriješiti pomalo je kontradikcija tj nema veze s njom (osim u nekim drukčijim definicijama tipa psihizama ili 'gut-feelinga'). Jer intuicija je ona nit koja ide s nama. Ako tu nit nismo uhvatili već smo ju ostavili i tek sami krenuli putem koji je pokazala - čovjek pomisli da ga je intuicija prevarila, bila kriva i t d. A to ne stoji, jer to niti nije bila intuicija. Ona nije isto što i slutnje ili predosjećaji, nekakvi psihizm, komadići izvučeni iz sjećanja ili podsvjesnoga. Intuicija bi prije bila vrsta vodstva u životu čiji dolazak ne možeš pripisati psihizmu (našim međusobnim iščitavanjima, suosjećajima, dojmovima jedni drugih, bliskih ljudi (ili čak neznanog stranca s drugog kraja svijeta), niti nekoj vrsti (pod)svijesti koju svi ljudi dijele zajedno ili u kojoj sudjeluju u većoj ili manjoj mjeri) u bilo kojem obliku. Čak niti iščitavanju samih sebe na sličan način... Tako i slutnje ili zloslutnje ne spadaju pod intuiciju, već ono što engleski se zove "gut-feeling", mi bi rekli - imati nos za nešto, njušiti da li nešto štima ili ne štima, a to bi moglo opet biti negdje između instinkata i psihizma. I psihizmi su tako zapravo instinkti na višoj razini, recimo onoj međuljudskoj, grupnoj, društvenoj... Intuicija pak je nešto posve drugo i drukčije. Kad dobiješ neku intuiciju, ona dođe sama kao od sebe to je kao saznanje rečenoga, slijeda zbivanja koji (kao sinkronicitetno, kroz nizove tzv. koincidencija, čak posve naizgled nevezanih susreta, manjih ili većih promjena) dovede do pozitivnog razrješenja, dovršetka ili upotpunjenja faze, etape na putu života. To je primijenjena intuicija. A ono što samo intuiranje nosi je nešto poput predokusa, jasnog tihog znanja razriješene situacije. Istina je da nekad psihizam može usmjeriti čovjeka u pravom smjeru odakle dolazi intuicija, ali isto tako može i u posve suprotnom. Na jedan način se intuicija povezuje i s (nadintelektualnim) čistim uvidima koji nemaju ili imaju malo veze s nečijim konkretnim životom ili životnim situacijama. To nije daleko od istine, ali što je intuirano mora biti pounutarnjeno da bi se vidjela primjena toga unutar konkretnih okolnosti i svakodnevice. Intuicija (intuirani uvid) ima i nosi sa sobom živodajnu moć da se izrazi na neki sebi svojstven način u nekoj konkretnoj situaciji u životu onoga koji ga prima. Nekad dovede čovjeka u situaciju npr. da napusti posao, raskine vezu - onda se stvar naizgled zakomplicira i čovjek izgubi kontakt s uvidom (zbog raznoraznih psihizama od kojih se nije uspio (ili nije znao) odmaknuti, distancirati njihov utjecaj na njega, tj. zadržati se na intuiranom) i čini mu se da mu život kreće vrtoglavo nizbrdo. Ali onog momenta kad se vrati na primljeni, intuirani, (viši) uvid - ostvari ponovni kontakt s intuicijom, s njenim neposrednim doživljavanjem na isti način kako je bilo i prvi put stvari se same od sebe izvanjski počnu usklađivati s uviđenim. Što htjedoh reći je tek da psihizmi i intuicija nisu jedno te isto. A većina stvari koje si opisala spada pod neku vrstu psihizma. U govornom jeziku većine nas riječ psihizam ni ne postoji, već svi govore "intuicija", ali tu istu intuiciju onda polusvjesno ili nesvjesno strpaju u nešto "paranormalno" i time zapravo jasno kažu da je u pitanju psihizam (koji pojam ne poznaju), a kad hoće reći o intuiciji onda opet kažu nadahnuće s neba, viša sila se uplela, čudo se desilo i stvar je jasna kao dan. Sukladno svemu rečenom ti je i definicija pa i etimologija same riječi intuicija: a: the power or faculty of attaining to direct knowledge or cognition without evident rational thought and inference b: immediate apprehension or cognition c: knowledge or conviction gained by intuition 2.: quick and ready insight Intuicija ili intuiranje je modus saznavanja i izravan je put nadahnuća, inspiracije. .