Leaderboard

Rekla bih... nekako mi se čini da mora biti izrečeno, naglas i u nečije uši i ne tek krajičkom oka pojmljeno u samoći gdje nitko ne može čuti, jer tako nikome (drugome) niti ne koristi. I reći ću to baš u ovoj temi, jer nekako svi smo mi suvremenici, ako ništa drugo, tu smo u istom vremenu, pa i jezičnom prostoru, a Put je dug... netko je negdje rekao, nema mu zapravo kraja, do u vijeke vjekova... Neshvatljivo, ali ne htjedoh o tome. Svak je u datom momentu ili periodu negdje na putu, u neku ruku, svi mi prolazimo cijeli, ali on je... tajanstven i čudesan, pa u mnogočemu i čudnovat, Svevišnji ga je sam načinio, stoga i nepojmljiv - one neprijeđene trase u svakom slučaju. Da čovjek živi deset tisuća godina, još uvijek bi i zadnjim dahom shvatio da još uvijek ima otajstava u Božjoj Riječi - objavljenih! - koje nije ni dotakao, nije niti znao da su tamo. Nekako kad gledam... Puno se ističe - i sama znam počesto isticati - naš vlastiti osobni pojedinačni odnos i provođenje vremena, u molitvama, promišljanjima, proučavanjima Riječi, pa potom i upravo to vrijeme koje tako provodimo, koliko se ono razlikuje od nekakvog običnog svakodnevnog uplitanja i rasplitanja situacija i okolnosti u kojima se zatičemo. Ali jednako tako sam, bar u kojem postu svom, na nekom od ovih naših zajedničkih mjesta druženja, istaknula i koliko je važno naše međusobno... doticanje. Ne samo naše provođenje molitvenog vremena, u onoj skrivenoj odaji sa zatvorenim svim otvorima prema van. Ono je nadasve krucijalno, vodstvo koje primimo, pa i osnaženost, utjeha i ona toplina povjerenja... neprocjenjivi su. Jednako tako svi znamo da je Krist molio Oca da nas ne uzme iz svijeta, već da nas ostavi tu, u svijetu - ali da nas zaštiti. Ta zaštita je primarno ona odiznutra - da gorki korijen ne nađe mjesta u nama... i nekako, doista čudesno, često (ako ne i uvijek - istina nekad čudesno začas, nekad brže, nekad posve sporo i jedva vidljivo) se i vanjska situacija izmijeni. Da se to uočiti i uočavati, ako će netko uzeti časak i s vremena na vrijeme zagledavati tako... u životnost oko nas pa i u nama. Nekad je to vodstvo koje spomenuh - posve izravno, kao neko blago nutarnje nukanje, ne posve racionalno, iz mira i nikad ne iz nemira... onog mira koji nadilazi sav ljudski razum. Katkad je spoznajno, katkad posve ljubavno, katkad posve... "sekularno" recimo, kamo, što učiniti, što reći... posve tako, iz duha u nama samima i njegove povezane odnosnosti s Kristom i našim Ocem, s Duhom Svetoga. Ali katkad, baš neće, neće ti ništa reći nikamo te usmjeriti osim na drugo ljudsko biće kojemu je već to... tko zna, možda i odavno, otkriveno, u kojemu zaživljeno. I onda taj detalj... kroz to druženje doslovce u duhu (ne mora biti tjelesno, često i nije, katkad je to riječ načuta, pasus pročitan...) i odjednom otvori se nešto posve novo, nova dionica Puta. Jer zaista, put podrazumijeva kročenje njime, nove vidike kako se hodi... "ja sve činim novo". A opet, za - usudit ću se reći - sve nas, ono što će nekome biti novo sutra, nekome drugome je to novo počelo još jučer. Neki kažu, ne dolaze po forumima da bi išta naučili. Ja sam presretna kad pročitam nešto što je netko od vas napisao i duh se pokrene i zapjeva ili mi se ukaže nešto što mi je dotad bilo kao u nekoj sjeni, ili onoj slijepoj točki oka za koju nam anatomija kaže da postoji i kad je tamo nešto mi to ne vidimo. Istina je da nam ne treba da nas ikoji čovjek podučava, imamo Duha Istine i on je taj koji nas podučava. I u ovome što sam rekla - ne podučavamo mi jedni druge, već u svakome od nas Duh Istine izvuče u prvi plan upravo ono što nam hoće reći, dati... od duha duhu i kroz duh... Ali i to ako mu pustimo, ako nas brvna ne spriječavaju, ako izujemo svoje cipele - kao što i dolikuje na svetome tlu, a Put jest sveto tlo... Evo, do maločas, čak i ova tema mi nije bila ni na kraj pameti. I sad, vidim, otvorena nova tema, Buco nešto napisao... a meni dolazi upravo ovo što prenosim. Želim reći, stagnacija je opasna stvar - jer ona teži zgrčiti životnost i izraz života duha. Vodstvo nije da se stoji u mjestu... već usmjerenje i da se njime pokrene i kreće. Riječ je prepuna otajstava, pa i noć i dan, veče i zora imaju svoja mjesta - svoje izmjene. Želja za bliskošću - pa i onim "da budu jedno s nama" - to je želja duha u nama, ona nije našeg uma nije čak ni našeg srca, već duha, i ona se izmjenjuje i pleše u nekom samo Bogu znanom ritmu rasplitanja cijeloga života. Nečija elaboracija "nekakve simptomatike razvoja" bilo to i "kršćanske duhovnosti suvremenog svijeta"... nužno mora biti manjkava. I startati i držati se samo njegove vlastite, njemu bliske "točke", dionice koju vidi ili gleda, obraća pažnju. Ja sam, primjerice iščitavala nevjerojatne stvari u napisima ljudi koji su ih ostavili iza sebe, stoljećima unazad - i istini za volju, uopće se ne može izvući takva elaboracija kakva je naprijed u prenešenom postu dana. Ne ako se ima u vidu... da... najbolje je to izreći ovako: mi vidimo mutno, zagonetno, tek dijelove, komadićke ako ćemo pravo, pokoju puzlu, a onda... tu je i ono drugo: licem u lice, potpuno, savršeno. Tako, svakoj akademskoj elaboraciji mudro je pristupiti posve oprezno i onako, izdaljega tek biti svjestan da i takvo gledište postoji, puzla. Što mislim pod "stagnacijom" - čovjek stagnira kad ne zaživljava. Kad samo čita "kao vrhom glave", filozofski, odvojeno od kako naprijed kaže "čitavog čovjeka" i svakodnevnog izražaja svakog pojedinca. To je ona razlika između "usnama i jezikom" vs. "srcem i dušom, svom snagom svojom, cijelim bićem svojim". To se zove licemjerstvo, hipokrizija. Sukladno uputama postupiti. Metanoia. Zanimljivo da se u prethodnom tekstu ukazuje kao na nekakvu različitost između Krista i Duha Svetoga, samo zato što netko kaže Krist, netko drugi Duh Sveti. Ili jednom jedno, drugi put drugo. Insistiranje na... zaograđivanju u distinkcije betonskim ogradama - nije li to ne previše različito od odvajanja od jednostavnosti koja je u Kristu. Na kraju krajeva, "ja i Otac smo jedno". Ekhad. Biti u okrilju Svevišnjega pridružen... "da i oni budu jedno s nama".... Jer, neću pitati "tko", već ŠTO je Krist? Krist je od Boga poslan - "pomazan", namijenjen i sposoban za provesti Božji naum. Isus Krist. Ješua haMašiakh, Mesija. Isus nije tijelom više u ovom svijetu, duhom jest. Imamo njegove riječi zabilježene... A i rečeno nam je: da više ne poznajemo jedni druge u tijelu, već u duhu i po duhu. Upravo tom duhu. Jednako tako, isti taj Isus Krist je sam rekao da kad on ode da će umoliti oca i ovaj će nam poslati... Duha da nas podučava i vodi - u svu istinu. Pa taj duh ne može biti nikakav nego svet, od Boga koji je Svet. Naše ljudske distinkcije su tek izraz našeg izvanjskog neshvaćanja i nepoimanja, ali duh u nama mnoge od tih razlika ne pravi, ne na taj način. A kako sam drugdje i navela... kad se jednom putem "zaračvalo" i skrenulo, poput onih željezničkih skretnica tračnica... treba natrag, u jedinstvo, u jednotu u koju nas Krist i navodi. Nadam se da je bar nešto razumljivo i shvatljivo u svemu ovome što sam napisala. Stoga, ja nastojim, ili želim, u svemu pronalaziti taj uski, uzani trak... koji preskoči skretnicu (razdioba posve ljudskoga duha - uma) i nastavlja pravo putem. Jer Put je... prav, čak i onda kad mi zakrivudamo, moguće nam se zavrtjelo u glavi jer karnalni um ne može pojmiti, ne može obuhvatiti... toliko toga. Kao što i kaže, svjetlost svijetli u tami, a tama ju ne obuze, ne poima, ne može ju zaogrniti i sažeći. A opet, nešto ipak i taj ljudski um može kad mu Božji duh "stane na glavu". Nema razlike ako kažem: kad mu Krist stane na glavu, jer znamo kome staje na glavu - dolazi ili staje glave. I svakako da je u svemu... reći ćemo toj: duhovnosti - i uočavanje Božjih djelovanja u prirodi, i u samom čovjeku i u interakcijama i odnosima... (može to biti i zbog godina u svemu tome, a koje su iza mene). I to ne filozofski, akademski - puko glavom, pa ni srcem, već životno i posve duhovno-zaživljajno i promišljajno (to kad se ona druga promišljanja zabezeknu pred Veličajnošću Čudesnoga). Na putu je... na nekim dionicama - pogotovo u "kolotragu" kršćanskog-auto-puta, pa kad se on "presiječe" ili u njega upadne, ipak donekle i gužva, biva očigledno da nitko od nas ne kroči sam... pogotovo ne u duhu i u svakom datom periodu vremena ovdje... istočasno su prisutne mnoge... reći ću to ovako: jedno tijelo puno udova, neki poput lica svima vidljivoga, neki... skriveniji. Zato i ima toliko "denominacija" i u povijesti crkve toliko ... naizgledno različitih... stvari... fokusa na neki od udova tog tijela duha koje ljudski um ne može ni početi poimati. Cjelina života... kao mentalna-tvorevina, misao... to su tek dvije riječi, svak ima neku predodžbu na svaku od njih. Ali Istina, Realitet... čudesnost koja se neviđena promalja posvuda oko nas... ogromnost, veličajnost... a tek je kreacija u pitanju, tvorevina, Božja tvorevina... Bog je Bog cijele zemlje i pustinja i prašuma, i vulkana i podmorja... i morske plaže i planinskog vrhunca, pa i da se u šeol spustiš, od Njeg se sakriti ne može. A taj Bog, Svevišnji, jednako je tako i Bog svih nebesa... nevidljivog svijeta... osnovnih zakonitosti funkcioniranja svega i bilo čega, pa i uma. Bog se u SZ objavljivao kroz proroke, u novozavjetno doba, apostolska doba, kroz Isusa, Ješuu od Boga Svevišnjega poslanog - kroz izravne njegove riječi, poduke, naputke, pa i djela i nadasve - sam njegov život, smrt i uskrsnuće, pa i uzašašće - njegov život je oličenje, utjelovljenje Riječi objavljene onim istim prorocima... A Isus je sam rekao - da ima i "druga stada". Kad su apostoli došli s izvještajem da su premlatili tamo neke koji se koriste imenom Krista, a nisu iz njihove grupice, što je Isus rekao na to? Pustite ih, Bog ima puno slugu. I potom, povijesno, mi niti ne možemo zamisliti te životne susrete - čak i sukobljavanja, između "židovstva" i "goya, ethnosa, pagana - nežidovstva" u povojima ranoga kršćanstva. I dan danas... pomirenja zakrvljenih nacija... još uvijek su u molitvama, i to ne svih, tek nekih, ne niti mnogih..... Zapisano je da Bog sve podastire pod Kristove noge, noge svojega Sina, pa i Sina čovječjega... a to sve... dva milenija povijest... nebrojeni ljudski životi, generacije koje su se izmjenjivale, mi smo ovdje sad skupa usred jedne... kap u moru. Tako je i s našim... duhovnostima i izražajima, dionicama, kako onima iza tako i onima ispred, svakoga od nas. Da ovaj tekst ne ode u posve druge vode, završit ću ga. Svakog vam dobra i mir Kristov s vama, sa svima nama, mir koji nadilazi svo ljudsko poimanje. Mira i radosti, zdravlja i prosperiteta. Jer svaki dobar i savršen dar je od Boga.

Ne naglašava se bez razloga kako je Duh Sveti duša naše duše. Duh Sveti - ŽIVOTVORAC!