καιnos

Još jedan član stigao danas, pozdravimo @Kalu2312 ...dobro nam došao

Nevjerovatno iskustvo o držanju Šabata u SSSR-u i Volu koji drži Dan Odmora!

D.L.Moody: NE POSTOJI KLASA LJUDI POŠTEĐENA SLOMLJENOG SRCA Kad je Knez mira došao u ovaj mračan svijet, nije došao u privatni posjet. Kaže nam da je došao ne da vidi i da bude viđen, nego da "traži i spasi što je izgubljeno" i "da iscijeli one srca slomljenih". S tom izjavom pred sobom, tajna mi je zašto oni koji su slomljena srca radije iz godine u godine idu u tom stanju dalje nego da donesu svoje srce ovom velikom liječniku. Koliko ljudi ovdje silazi u grob slomljena srca? Iz godine u godinu nose svoje nevoljama opterećeno srce, a ipak kad otvore Pismo mogu vidjeti odlomak koji govori da je Isus došao ovamo s namjerom da iscijeli one koji su slomljenih srca. Ostavio je nebo i svu slavu da dođe na svijet – poslan od Oca, kaže nam, s namjerom da iscijeli one koji su srca slomljena. Otkrit ćete, prijatelji moji, da ne postoji klasa ljudi pošteđena slomljenih srca. Jednako pate i bogati i siromašni. Kad sam nekada posjećivao siromašne, mislio sam da se sva slomljena srca mogu naći među njima, ali posljednjih nekoliko godina otkrio sam da je jednako mnogo slomljenih srca i među učenima kao i među neukima, među kulturnima kao i među nekulturnima, među bogatima kao i među siromašnima. Pođete li jednom od naših ulica gore, a drugom dolje te doprete do srca ljudi i uspijete ih navesti da vam ispričaju svoju cijelu priču, bit ćete zapanjeni kad čujete povijest svake obitelji.

Evanđelja su napisana na hebrejskomDubinska proučavanja don Jeana Carmignaca (1914.–1986.) u drugoj polovici XX. stoljeća omogućila su razumjeti kako sinoptička evanđelja imaju svoj hebrejski izvornik, potvrđujući ono što su već neki crkveni otci u svoje vrijeme svjedočili. Međutim, toj se tezi u Crkvi oštro protive uobičajeni sumnjivci. Izvorni jezik evanđeljâ, a osobito sinoptičkih, staro je pitanje, no i dalje vrlo neugodno. Jadni don Jean Carmignac to je iskusio iz prve ruke. Nakon što je puno puta prožvakao jezik takozvanih „Svitaka s Mrtvoga mora“, pronađenih između 1947. i 1956. u selu Qumran, na sjeverozapadnoj obali Mrtvoga mora, Carmignac, koji je imao temeljito znanje hebrejskoga i aramejskoga jezika Isusova vremena, postao je jedan od vodećih stručnjaka za te svitke, toliko da je 1958. odlučio osnovati međunarodni znanstveni časopis Revue de Qumran. Jednoga dana Carmignac je odlučio uzeti Evanđelje po Marku i prevesti ga na hebrejski; ne mogu si svi dopustiti takve hirove, ali Carmignac može. I, na svoje iznenađenje, shvatio je da taj prijevod nije bio toliko složen; naprotiv, nezgrapni i nejasni odlomci u grčkom tekstu na kraju su se potpuno uklopili u hebrejski jezik prvoga stoljeća. Doista, grčki tekst sadržava neobičnosti koje se ne mogu objasniti jednostavnom tvrdnjom da grčki jezik Novoga Zavjeta nije klasični grčki, nego koinḕ-grčki (grčki koji se proširio počevši od četvrtoga stoljeća prije Krista osvajanjima Aleksandra Velikoga). Namjesto toga, to je grčki koji slijedi semitsku skladnju (sintaksu). Ta semitska podstruja u grčkom jeziku Evanđelja može se, prema Carmignacu, objasniti činjenicom da je zapravo riječ o doslovnim prijevodima na grčki tekstova napisanih na hebrejskom. I tu je započela njegova muka. Toj se tezi prigovara da bi bilo dovoljno pretpostaviti da su evanđelja, osobito sinoptička, napisali Židovi koji nisu dobro znali grčki; ili autori koji su pokušali oponašati grčki jezik Septuaginte (Staroga Zavjeta prevedena na grčki). Ali semitska je podloga takva da ne opravdava te dvije hipoteze. Prosječan poznavatelj grčkoga ne bi stavio rečenice koje su problematične na grčkom uz druge na dobrom grčkom. Ali postoji još jedan, još važniji vid: povratni prijevod na hebrejski otkriva aliteracije koje pokazuju semitski izvornik, a koje nasuprot tomu nemaju smisla na grčkom. Primjerice, u Luki 22, 15 („Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke“) nalazimo da je izraz nastao ponavljanjem riječi. Na grčkom glasi: ἐπιθυμίᾳ ἐπεθύμησα / epithymíaͅ epethýmēsa što se može prevesti: čeznućem sam čeznuo; vrlo sam želio; silno sam želio; srčano sam želio; imao sam duboku želju…[1] Čak i latinska Vulgata zadržava tu aliteraciju, koja je sama po sebi strana skladnji latinskoga jezika: desiderio desideravi. Sličan slučaj nalazimo u Mateju 2, 10, gdje je radost mudraca izražena izrazom: „obradovaše se radošću veoma velikom“; to je sasvim uobičajeno na hebrejskom, ali ne i na grčkom [ni na hrvatskom]. Postoje i hebrejski izrazi koji su doslovce prevedeni na grčki, ali bez ikakva značenja na tom jeziku. Najjasniji primjer je Luka 9, 51 („krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu“), koji bi se doslovce trebao prevesti kao: „Isus je uperio lice u Jeruzalem“, gdje „uperiti lice“ znači odlučno odlučiti o nečemu. Čak ni pretpostavka kako je to pokušaj oponašanja grčkoga jezika Septuaginte ne stoji. Kao što je profesor Paolo Sacchi, nekadašnji profesor aramejskoga i hebrejskoga te biblijske filologije na Sveučilištu u Torinu, objasnio „Il Sabatu“ prije trideset godina: Činjenica je da se Carmignaca više vrijeđalo, nego opovrgavalo, te da su njegovi spisi ostali „talac“ Katoličkoga sveučilišta u Parizu, što sprječava njihovu dostupnost i objavljivanje. Poznato je da je najnepopustljivija od svih upravo „znanost“. Ipak, osim dokaza iznutra, iz teksta, koje je iznio Carmignac – i ne samo on – postoje i prilično važni vanjski dokazi. Origen, o kojem izvještava Euzebije Cezarejski, i Jeronim slažu se u potvrđivanju postojanja hebrejskoga Evanđelja po Mateju. Prvi priznaje da je naučio „predaju o četiri Evanđelja“, koja kaže Jeronim dodaje vrlo važan detalj: hebrejski tekst Mateja „još se uvijek čuva u knjižnici u Cezareji, koju je mučenik Pamfil sastavio s najvećom pomnjom. I meni su Nazarećani, koji koriste ovo djelo u Bereji, gradu u Siriji, pružili priliku da ga prepišem“ (De viris illustribus, 3.2). Ukratko, očevidac hebrejskoga „izvornika“ Mateja. Irenej Lionski potvrđuje hebrejsku inačicu onoga što se tradicionalno smatra prvim Evanđeljem i dodaje eksplozivno pojašnjenje: „Tako je Matej među Židovima na njihovu jeziku objavio pisani oblik Evanđelja, dok su u Rimu Petar i Pavao propovijedali Evanđelje i osnivali Crkvu“ (Adversus haereses III, 1.1). Matej nije samo prvi koji je napisao Evanđelje, nego se također navodi da je njegovo objavljivanje već bilo dostupno tijekom godina u kojima su Petar i Pavao propovijedali u Rimu. Što se tiče Marka, ponovo je Euzebije iz Cezareje taj koji prenosi važan navod Papije iz Hijerapolisa: Marko je ovdje predstavljen kao Petrov „tumač“; na grčkom je ἑρμηνευτής/hermēneutḗs, što označava prevoditelja. Stoga je riječ o prijevodu s hebrejskoga (pisanoga ili usmenoga?) Petrova propovijedanja na grčki. Velečasni Carmignac pronalazi više podrške u drevnim svjedočanstvima nego u suvremenim profesorima. Premda je njegova teza zakopana u francuskom svijetu, snažno oživljava u britanskom. Preuzeto sa https://www.vjeraidjela.com/evandelja-su-napisana-na-hebrejskom/

Isus je uvijek govorio jednostavnim jezikom da ga sav narod razumije. Onda su u prvom vjjeku došli gnostici, koji su tvrdili da samo oni imaju gnosis, znanje, i evo ti si jedan od njih, jer su i oni bili inicijati u tajanstvenim misterijama.

Moja ruka je moja, pripada meni. Božji duh, pripada njemu, kako neko može vjerovati u trećeg posebnog, ili ti glavnog Boga Duha Svetoga. Niti ima obličje, formu, niti sjedi na prijestolju, niti ima zapovijed da mu se moli itd itd....

Onda bi trebao držati subotu kao mesijanski kršćani, e da.

Jednostavno kako i tekst kaže - kad god naiđete na riječ "Bog" to se uvijek odnosi na Oca - on je izvor svega - tako da će On, Bog biti u svemu - Sin Božji je uvijek činio Božiju volju - glava Kristu je Bog, Isus je Božji, Isus je Sin Svevišnjega.

Jeste li ikada naišli na dio gdje Isus proklinje smokvu i pomislili: Što se upravo dogodilo? Sjećam se da sam čitao taj odlomak (Matej 21 ili Marko 11) i osjećao se pomalo zbunjeno. Činilo se toliko neobično za Njega. Zašto bi Isus prokleo stablo jer nema ploda, pogotovo ako nije ni bilo vrijeme za to? Ovo mi se više puta pojavilo na biblijskim proučavanjima i uvijek pokrene dobar razgovor. Na površini se čini kao mali, ali čudan trenutak. Ali što više razmišljate o tome, to se više otvara. Nije se radilo o smokvi. Radilo se o nečem većem, nečemu što je trebalo izazvati vjerski sustav, a možda čak i nas same. Isus nije bio samo gladan i frustriran. Njegove su riječi bile metaforične, a cijela ta scena je parabola za nešto dublje. Smokva je predstavljala ljude koji su izvana izgledali vjerno, ali su im nedostajali pravi plod: pravda, milosrđe i pokajanje. U sljedećih nekoliko odjeljaka želio bih odvojiti vrijeme za ovu priču. Razgovarat ćemo o tome što su smokve značile ljudima u Isusovo vrijeme, zašto je vrijeme prokletstva važnije nego što se čini i kako se ovaj trenutak poklapa s drugim dijelovima Svetog pisma, posebno s prispodobom o neplodnoj smokvi u Luki. I dok smo već kod toga, pogledat ćemo na kakvo je drvo Isus bio razapet i postoji li dublja nit koja sve to povezuje. Ako vas je ovaj dio Svetog pisma ikada zbunio ili ostavio znatiželjnima, nastavite čitati. Ovdje ima nešto vrijedno pažnje. Biblijski izvještaji: Isus i smokva Matej 21:18-22 (NRSVCE) jasno opisuje scenu: „Ujutro, kad se vratio u grad, bio je gladan. Vidjevši smokvu kraj puta, ode k njoj i ne nađe na njoj ništa osim lišća. Tada joj reče: 'Neka više s tebe nikad roda ne bude!' I smokva se odmah usahnu.“ Marko 11:12-14 (NRSVCE) dodaje više detalja: „Sutradan, kad su dolazili iz Betanije, bio je gladan. Vidjevši u daljini smokvu u lišću, ode vidjeti hoće li možda što naći na njoj. Kad dođe k njoj, ne nađe ništa osim lišća, jer nije bilo vrijeme smokava. Reče joj: 'Neka više nitko ne jede s tebe roda.' I njegovi učenici čuše to.“ Nakon ove radnje u Markovom evanđelju slijedi čišćenje hrama, a sljedeći dan učenici pronalaze stablo potpuno usahlo (Marko 11:20 NRSVCE). Zašto je Isus prokleo smokvu kada još nije bila sezona smokava? Ovo pitanje ostavlja mnoge vjernike u nedoumici. Na prvi pogled, Isusovo prokletstvo smokve jer nije donosila plod, iako još nije bila sezona smokava, apsolutno nema smisla. To je protivno svetom prikazu Kristove figure. Ali kada malo dublje zaronite u kulturni i biblijski kontekst, stvari počinju imati više smisla. Isus je, kao i obično, radio više nego što se na prvi pogled čini. Ovo zapravo nije bilo zbog stabla. Isus nije bio frustriran prirodom; On je iznosio poantu. Smokve u tom dijelu svijeta obično proizvode rane pupoljke (taqsh) čak i prije nego što dođe glavni plod. Ti mali pupoljci bili su jestivi i putnici su ih često brali. Dakle, kada je smokva imala puno lišće, to je obično bio znak da su i te rane smokve bile tamo. Ali ovo je izgledalo živo i plodno, a nije imalo ništa. Davalo je sve prave signale, ali nije proizvodilo ništa suštinsko. Bio je to proročki simbol, nešto što bi ljudi oko Njega prepoznali. Stari zavjet ima mnogo proroka koji su se trudili prenijeti poruku. Zamislite Jeremiju kako zakopava uništeni pojas ili Ezekiela kako leži na boku više od godinu dana. Isus je slijedio istu proročku tradiciju. Smokva je predstavljala Izrael, posebno vjerske vođe koji su se činili svetima, ali nisu donosili plod koji je Bog tražio. Poruka je bila o duhovnoj iskrenosti. Isus je želio da ljudi budu iskreni prema sebi i onome u što vjeruju. Bio je u stanju prozreti licemjerje lažnih vjernika. Zato je farizeje nazvao „okrečenim grobovima“: čisti izvana, a mrtvi iznutra (Matej 23:27). Dakle, da, osjeća se kao uznemirujući trenutak. Ali možda je to bila poanta. Smokva nije kažnjena jer nije bila u sezoni. Bila je razotkrivena jer se pretvarala da je nešto što nije bila. Smokva u Bibliji: Simbol Izraela Smokva nije samo slučajna biljka koja se pojavljuje u Evanđeljima. Ima dugu povijest u Svetom pismu i često govori više nego što na prvi pogled mislimo. Zapravo, kroz cijeli Stari zavjet smokva je bila uobičajeni simbol za Izrael. Koristila se za odražavanje duhovnog stanja naroda, bilo da su hodali u poslušnosti ili se udaljavali od Boga. Uzmimo za primjer Hošeu 9:10 (NRSVCE). Bog kaže: „Kao grožđe u pustinji nađoh Izrael. Kao prvi plod na smokvi u prvoj sezoni vidjeh tvoje pretke.“ To je slika užitka, Bog gleda svoj narod onako kako netko može uživati u prvoj slatkoj smokvi sezone. To je osobno. Nježno. Postoji taj osjećaj radosti i obećanja u tom ranom plodu. Ali onda to usporedite s Jeremijom 8:13 (NRSVCE): „Kad sam ih htio ubrati, govori Gospodin, nema grožđa na trsu, ni smokava na smokvi.“ Sada se ton promijenio. Stablo je prazno. Bezplodno. Božji narod, koji je trebao donositi dobar plod, nema što pokazati za svoj poziv. Mihej 7:1 (NRSVCE) nastavlja u istom smjeru: „Postao sam kao onaj koji, nakon što se ubere ljetni plod, nakon što se berba završi, ne nalazi grozda za jelo; nema zrele smokve za kojom žudim.“ Ponovno, slika je jasna: čežnja za plodom kojeg jednostavno nema. U svakom od ovih stihova, smokva je mnogo više od biljke. To je ogledalo. Ona odražava stanje Izraelove vjernosti, ili nedostatak iste. Napredna, plodna smokva simbolizirala je blagoslov i vjernost. Ali neplodno stablo? To je obično značilo da je sud blizu. Isus je pokupio istu simboliku u prispodobi koju je ispričao u Luki 13:6-9 (NRSVCE). Čovjek sadi smokvu u svom vinogradu i dolazi tražiti plod. Iz godine u godinu, ništa. Napokon, kaže vinogradaru da je posiječe. „Zašto bi rasipalo tlo?“ pita. Ali vrtlar ne odustaje odmah. Traži još vremena, još godinu dana da kopa oko njega, da ga gnoji, da vidi hoće li možda, samo možda, početi donositi plod. To je snažna slika. S jedne strane, pokazuje nam koliko je Bog strpljiv. On daje vrijeme. On pruža brigu. Ali nas također podsjeća da strpljenje nije beskrajno. Na kraju se očekuje plod. Ova parabola dotiče se iste teme kao i prokleta smokva: Bog traži plod, ne lišće, ne privid, već stvarne dokaze života ukorijenjenog u Njemu. Koja je pouka smokve u Bibliji? Kada sjedite sa svim tim pričama (Isus proklinje smokvu, parabola u Luki, reference iz Starog zavjeta) tema počinje da se pojavljuje. Ne radi se o drvetu. Radi se o nama. Prije svega, plod, rezultat truda, je važan. Isusa nije impresioniralo lišće. Nije tražio privid. Tražio je dokaze života, promjene, nečega dubokog što se događa u duši. Možemo razgovarati o vjeri, ići u crkvu, znati sve prave riječi, a ipak biti duhovno neplodni. Drugo, kroz sve to prožima tiha hitnost. U prispodobi, stablo dobiva još jednu priliku, ali ne beskrajan niz prilika. Postoji strpljenje, da. Milost, apsolutno. Ali i podsjetnik: nemamo vječnost. Pa što radimo s vremenom koje nam je dano? I možda najteži dio: Bog vidi istinu. Ne samo sliku koju projiciramo, već korijenje, tlo, plod ili nedostatak istog. Smokva nas izaziva da budemo iskreni prema sebi. Da se zapitamo: Jesam li samo lisnata? Ili rastem? Duhovno značenje smokve Smokva se pojavljuje kroz cijelo Sveto pismo sa slojevima značenja. Često predstavlja blagostanje i mir, kao u Miheju 4:4 (NRSVCE), gdje svatko sigurno sjedi pod svojom lozom i smokvom, ili tijekom Salomonove vladavine (1. Kraljevima 4:25 NRSVCE). Ali također postaje simbol suda kada je neplodna ili usahla, kao u Jeremiji 29:17 (NRSVCE). Kada Isus proklinje smokvu, sva ta simbolika se sudara. To je poziv Izraelu i svakome od nas da dobro pogledamo: donosimo li plod ili samo izgledamo tako? Je li Isus ubio smokvu? Da, fizički, smokva se osušila iz korijena, baš kao što nam Marko 11:20 (NRSVCE) govori. Ali prava poruka nije bila o umiranju stabla. Bilo je to upozorenje o duhovnoj praznini. U Markovom evanđelju, priča o smokvi namjerno se obavija oko čišćenja hrama. Ta struktura ističe vezu. Stablo, poput hrama, iz daljine je izgledalo živo, ali iznutra je bilo besplodno. Isus nije samo osuđivao biljku; On je zapravo prozivao sustav koji je izgubio srce. Sudbina smokve nagovijestila je ono što će se dogoditi samom hramu: uništenje, samo desetljeća kasnije. Na kakvom je drvetu Isus razapet? Sveto pismo nam ne govori od koje je vrste drveta križ napravljen. Tijekom godina ljudi su nagađali (neke legende kažu da je to bio dren), ali to je tradicija, a ne Biblija. Evanđelja ga jednostavno nazivaju "križem", a na nekoliko mjesta, posebno u Pavlovim pismima, spominje se kao "drvo". Važnije od vrste drva je težina koju je nosio. Galaćanima 3:13 (NRSVCE) kaže: "Proklet bio svaki koji visi na drvetu", što odražava Ponovljeni zakon 21:23 (NRSVCE). Raspeće nije bila samo brutalna praksa; smatralo se znakom prokletstva od Boga. Ipak, upravo je tamo Isus otišao. On je dragovoljno preuzeo tu kletvu, za nas. Kada pomislite na smokvu koju je Isus prokleo - besplodnu, usahlu, osuđenu - a zatim pomislite na drvo križa, postoji veza. Izrael je bio pozvan da donosi plod, ali nije. Svi smo mi podbacili na isti način. Ali umjesto da nas ostavi u našoj neplodnosti, Isus je to preuzeo na sebe. Podnio je teret osude kako bismo mi ponovno mogli donositi plod. Dakle, možda pitanje nije na kakvom je drvetu umro, već zašto. A odgovor na to je ljubav. Završne misli: Zašto je Isus prokleo smokvu? Što bismo trebali izvući iz ovog čudnog, upečatljivog trenutka sa smokvom? Stablo predstavlja Izrael i, u širem smislu, svakoga tko tvrdi da pripada Bogu. Bilo je puno lišća, izdaleka izgledalo zdravo, ali nije bilo ploda. Isus se nije ljutio na stablo. Ovo je bila živa parabola o praznoj religiji, o vjeri koja izvana izgleda dobro, ali ispod nema supstance. Iako nije bilo vrijeme smokava, stablo je odavalo dojam da ima nešto za ponuditi. To je dio na koji se Isus osvrnuo, predstava bez ploda. To je izazov, ne samo za Izrael prvog stoljeća, već za sve nas. Što naši životi proizvode? Jesmo li svi lišće, a ne plod? Istina je da Isus i danas traži plod. Ne savršenstvo, već dokaz prave vjere, prave transformacije. Smokva nas podsjeća da Bog vidi kroz vanjštinu, a to nas ne treba uplašiti. Treba nas probuditi. Autor: Ana Coteneanu

John Fletcher: MOLITVA “Gospodine, u potrebi sam za uljem. Moja svjetiljka gori nejasno. Ponekad se čini da će se ugasiti kao kod onih ludih djevica; više liči na zadimljeni lan nego na jasno svjetlo. O, nemoj je ugasiti! Raspiri je u oganj! Ja želim silu odozgo. Želim snažno, trajno pomazanje Duha. Želim da moja posuda (moje veliko srce) primi puno ulja da bi izraz mog lica pokazivao radost mudrih djevica. Želim svjetiljku nebeskog sjaja i vatru božanske ljubavi koja će dan i noć gorjeti u mom srcu, kao što je svjetiljka gorjela u hramu i posvećena vatra na oltaru. Želim punu primjenu krvi koja čisti od svih grijeha i jaku vjeru u tvoju svetu Riječ, vjeru po kojoj tvoje veličanstvo kao predmet moje ljubavi jasno prebiva u mom srcu. U riječi, Gospodine, želim obilje tvog Duha, obilje rijeka koje teku iz dubine duše vjernika koji su došli do savršenosti provedbe. Sad vjerujem da me ti možeš i hoćeš krstiti u Svetom Duhu i ognju. Pomogni mi u mojoj nevjeri; potvrdi i povećaj moju vjeru u vezi s ovim važnim krštenjem. Gospodine, trebaš me krstiti. Dokle god to ne učiniš, imat ću problem. Daj mi tvog Duha da bi on mogao neprestano izlijevati tvoju ljubav u moju dušu. Dođi, o Gospodine, tvojim blagoslovljenim Duhom! Dođite ti i tvoj Otac u svetom Utješitelju. Dođite da boravite sa mnom ili ću ožalošćen sići u svoj grob. Pravedni Oče, gladujem i žeđam za tvojom pravednošću. Pošalji tvoga obećanog Svetog Duha i ispuni me njime da me potpuno posveti i da me potpuno zapečati za dan vječnog izbavljenja i svršenog spasenja. Ne zbog djela pravednosti koja sam učinio, nego radi Kristove milosti. Spasi me potpunom kupelji preporoda i puninom obnove Svetoga Duha. Zbog toga izlij svog Duha, izlij ga obilno na mene dok izvori žive vode ne poteku u mojoj duši, kako bih mogao u punom smislu riječi reći da ti živiš u meni, da je moj život skriven s Kristom u Bogu i da je moj duh vraćen Onome koji mi ga je dao – tebi, prvom i posljednjem, mojem Začetniku i Završitelju, mojem Bogu i mojem sve u svemu! Amen!”

Ja sam jedno vrijeme koristio himalajsku, onda sam negdje pročitao za tu keltsku, samo u čašu mlake vode dodati malo te soli, i iscijediti pola limuna, i eto ti elektrolita za cijeli dan.

Neki ljudi vjeruju da su Židovi prokleti jer su ubili Sina Božjega. Ovo uvjerenje se nekad koristi kao opravdanje za antisemitizam i predrasude protiv židovskog naroda. Isto nije na temelju Biblije. To što su Židovi odbacili Mesiju je imalo posljedice, ali Biblija ne govori ništa o trajnoj kletvi nad Božjim izabranim narodom. U Mateju 27,22, tijekom takozvanog suđenja Isusu, Pilat je pitao masu ljudi: “Što dakle da učinim s Isusom koji se zove Krist?” Masa odgovara: “Neka se razapne.” Pilat je zatim javno rekao da je Isus nevin, ali su ljudi još jače vikali: “Neka se razapne!” (stih 23) Pilat je onda u čuvenom događaju, oprao svoje ruke, govoreći ljudima da je nevin (stih 24), a da je Isusova smrt njihova odgovornost. Tu odgovornost je masa prihvatila, uzvikujući jezovite riječi: “Krv njegova na nas i na djecu našu!” (stih 25) Važno je da se sjetimo tko je izgovorio ove riječi. Matej 27,20 kaže: “glavari svećenički i starješine nagovore svjetinu”. Da, masa ljudi na Isusovom suđenju se sastojala od Židova koji su se okupili u Jeruzalemu za proslavu Pashe, ali su ih religiozne vođe, koji su odbacili Isusa godinama prije (Matej 12,14), poticali da kažu te riječi. Oni koji su vodili masu ljudi nose najveću odgovornost, kao i sam Pilat, koji je predsjedavao nad takvim izvrtanjem pravde. Također, neki, a ne svi, ljudi su izgovorili tu samo-osudu. Isus je bio Židov, kao i Njegovi učenici, a oni sigurno nisu prizvali kletvu na sebe. Židovska nacija je zaista patila zbog odbacivanja svog Mesije. Na svom putu ka križu, Isus je ukazao na nadolazeći sud (Luka 23,31). Nakon samo jedne generacije od raspeća Isusa, Jeruzalem je bio u potpunosti uništen od strane Rimljana. Židovi su se rasuli po zemlji, a skoro 1.900 godina (do 1948.) nisu imali svoju državu. Također su se pojavile i duhovne posljedice, kada se Evanđelje počelo propovijedati poganima (vidite Djela 18,6). Apostol Pavao uspoređuje uključivanje pogana u spasenje s divljim granama koje se kaleme na maslinovo drvo. Židovi (prirodne grane) nisu u potpunosti odbačeni: “A i oni, ako ne ostanu u nevjeri, bit će pricijepljeni; ta moćan je Bog da ih opet pricijepi.”(Rimljanima 11,23) Kada su odbacili Isusa, Židovi su se spotakli o “kamen spoticanja” (Rimljanima 9,32; Izaija 8,14). Ali Bog ih nije prokleo. Pavao pita retoričko pitanje: “Zar je Bog odbacio narod svoj? Nipošto! Ta i ja sam Izraelac, iz potomstva Abrahamova, plemena Benjaminova. Nije Bog odbacio naroda svojega koga predvidje.”(Rimljanima 11,1-2) U stvari, dolazi vrijeme kada “će se cijeli Izrael spasiti”(Rimljanima 11,26). Kako Židovi mogu biti prokleti kada je Bog sklopio bezuvjetni savez sa Abrahamom? “Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati, i sam ćeš biti blagoslov. Blagoslivljat ću one koji te blagoslivljali budu, koji te budu kleli, njih ću proklinjati; sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati “(Postanak 12,2-3). Bog je također Židovima obećao veliki predio zemlje u Postanku 15. Izrael nikada nije posjedovao svu zemlju koju im je Bog obećao, tako da proročanstvo i dalje čeka na ispunjenje koje će se dogoditi tijekom tisućugodišnjeg kraljevstva. Ljudi žanju ono što su posijali (Galaćanima 6,7), i neposlušnost donosi patnju. Kada je izraelski narod pao u grijeh, nepokajano idolopoklonstvo, izgubili su svoju zemlju na 70 godina u babilonskom izgnanstvu (Jeremija 29,10). Kada su odbacili svog Mesiju, izgubili su zemlju na još duži vremenski period. Isus “k svojima dođe i njegovi ga ne primiše” (Ivan 1,11). Ali Božje obećanje i dalje vrijedi: “Evo, Jahve oglašuje do nakraj zemlje: Recite kćeri Sionskoj: Evo, dolazi tvoj spasitelj … Oni će se zvati ‘Sveti narod’, ‘Otkupljenici Jahvini’. A tebe će zvati ‘Traženi’ – ‘Grad neostavljeni’.” (Izaija 62,11-12) Izvor: Gotquestions.org; Prijevod: Ivana R. Preuzeto sa https://www.novizivot.net/jesu-li-zidovi-prokleti-zato-sto-ubili-isusa/?fbclid=IwY2xjawOe1ehleHRuA2FlbQIxMABicmlkETFiNVNEVXEzU0hjMHJpM2RLc3J0YwZhcHBfaWQQMjIyMDM5MTc4ODIwMDg5MgABHly0YctzGIMcD9wPq5vsrTHXiuhHp_vWGl9it7rAKRt4IhKYT7O3mPI9KrYM_aem_vBiwfKo3bijOfbf1sLi9Aw

Vatikansko povjerenstvo glasalo protiv đakonicaVISOKO vatikansko povjerenstvo glasalo je protiv toga da se katolkinjama dopusti da budu đakonice, zadržavajući praksu Katoličke Crkve da svećenici mogu biti samo muškarci, prema izvješću predanom papi Lavu, koje je objavljeno danas. Povjerenstvo je sa sedam glasova "za" i jednim "protiv" zaključilo da povijesna i teološka istraživanja "isključuju mogućnost" da se ženama dopusti da služe kao đakonice u ovom trenutku, ali je preporučilo da se to pitanje detaljnije prouči. Bez definitivnog zaključka"Prema izvješću, ocjena povjerenstva o tom pitanju temelji se na snažnom uvjerenju, ali "ne dopušta da se u ovom trenutku donese definitivan zaključak". Pokojni papa Franjo osnovao je dva povjerenstva da prouče mogućnost da žene služe kao đakonice. Đakoni, za razliku od svećenika, ne mogu služiti misu. Povjerenstva su zasjedala u tajnosti. Izvješće objavljeno u četvrtak prvi je put da su rezultati te rasprave objavljeni javnosti. Pavao u pismu spominje đakonicePapa Ivan Pavao II. zabranio je ženama da budu svećenice 1994., ali nije riješio pitanje đakonica. Zagovornici te ideje ističu kao dokaz da su žene bile đakonice u ranim stoljećima Crkve. Jedna od njih, Feba, spominje se kao đakonica u pismu apostola Pavla. https://www.index.hr/mobile/vijesti/clanak/vatikansko-povjerenstvo-glasalo-protiv-djakonica/2737119.aspx?index_ref=naslovnica_najnovije_m

Čovjek se potrudio napisati poduži post, a tvoj argument se sveo na par riječi, i to nikakav.

A.W. Tozer MOLITVA I PORUKA "A sad, o Gospodaru neba i zemlje, ostatak svojih dana posvećujem tebi; neka ih bude mnogo ili malo, kako ti želiš. Daj da stojim pred velikima ili služim siromašnima i niskima; taj izbor nije moj i ja neću utjecati na njega ako i mogu. Tvoj sam sluga da vršim tvoju volju i ta volja mi je ljepša od položaja, bogatstva ili slave i odabirem je iznad svega na zemlji ili na nebu. Iako si me ti izabrao i nagradio visokim i svetim pozivom, daj da nikada ne zaboravim da sam samo čovjek od praha i pepela, čovjek sa svim tjelesnim manama i žudnjama koje muče ljudsku rasu. Zbog toga, molim te, moj Gospodine i Otkupitelju, sačuvaj me od mene samoga i od svih šteta koje bih mogao načiniti pokušavajući biti blagoslov drugima. Duhom Svetim ispuni me svojom silom i ja ću poći u tvojoj snazi te govoriti o tvojoj pravednosti, samo tvojoj. Naviještat ću poruku o ljubavi otkupljenja dok moja tjelesna snaga izdrži. A kad ostarim i umorim se ići dalje, dragi Gospodine, pripremi mi mjesto gore i daj da budem ubrojen među tvoje sluge u vječnoj slavi. Amen. Amen." Ako ti Bog da još nekoliko godina, ne zaboravi, one nisu tvoje. Tvoje vrijeme mora častiti Boga, tvoj dom mora častiti Boga, tvoj rad mora častiti Boga, sve što činiš mora častiti Boga.

Iako muslimani kažu da je Novi Zavjet taj koji je korumpiran, oni priznaju Stari Zavjet, i tamo vele da ga isto moraju čitati. Ali što kažu ti proroci, koje priznaju i muslimani, evo par njih David: „Ti si moj Sin“ (Ps 2:7) Izaija: „Djevica će roditi sina – Emanuel (Bog s nama)“ (Iz 7:14) Izaija: „Dijete… Bog Silni“ (Iz 9:6) Izaija: „Ranjen za naše grijehe… izlio dušu do smrti“ (Iz 53) David: „Probodoše ruke i noge“ (Ps 22:16) David: „Svetac neće vidjeti trulež“ – uskrsnuće (Ps 16:10) Hošea: „Trećeg dana će nas podignuti“ (Hoš 6:2) Zaharija: „Gledat će Onoga koga su proboli“ (Zah 12:10) Znači, ovo su svi citati koje govore o Isusu, a gle čuda ispunili se u Novom Zavjetu.

Ali brate, ova tema je trebala biti u pravcu u čije ime. Nažalost u Bibliji nalazimo da se sedam puta krstilo u ime Isusovo, a ne u ime Oca, Sina, Sv. Duha, znači rezultat je 7:1 za krštenje u Isusovo ime.

Je li Atlantida zaista postojala? Jedan interesantan video, na kojeg sam naišao prije par minuta. U postavkama možete namjestiti koji jezik želite

Da, ali ono što tvrdiš - krštenje vatrom, nisam sreo niti u jednoj zajednici. Čuo sam za krštenje vodom i Duhom.

Bio golub ili vatra, to u sve simboli Sv. Duha, znači krštenje Duhom, a vatra se pojavila samo kao simbol. Znači krštenje vodom i Duhom.

Ovo krštnje vatrom ne razumijem baš. Navedi neke primjere za tu tvrdnju!

Čitaj bolje ovaj članak, ne samo naslov pa ćeš skužiti stvar.

Njegovo ime pojavljuje se samo u Evanđelju po Ivanu, ali on je daleko od toga da je nevažan lik u biblijskoj priči. U stvarnosti, njegova prisutnost ostavlja prilično dubok utjecaj. Kakva je bila njegova veza sa Sinedrijem? Je li Nikodem spašen? U ovom članku istražit ćemo život, transformaciju i teološki značaj Nikodema u Bibliji. Kao netko tko je opsežno proučavao Bibliju, posebno me zanima priča o Nikodemu i Isusu, jer njegovo putovanje odražava mnoga naša. On je oprezan, ali znatiželjan, religiozan, ali istražuje, utjecajan, ali ponizan. U njegovoj priči nalazimo i izazov i nadu. Ne propustite ovo istraživanje, jer bi priča o Nikodemu u Bibliji mogla biti ključ za razumijevanje što zaista znači biti "rođen odozgo". Sadržaj Tko je Nikodem u Bibliji? Nikodem i Isus: Noćni razgovor Priča o Nikodemu u Bibliji: Sporo obraćenje Kako je Nikodem umro? Što možemo naučiti od Nikodema? Dobijte više podrške uz biblijski chat Zaključak: Tko je bio Nikodem? Tko je Nikodem u Bibliji? Nikodem je jedna od intrigantnijih figura u evanđeoskoj priči. Ne juriša s optužbama poput nekih drugih vjerskih vođa - pristupa Isusu s nečim rijetkim za njegov položaj: iskrenom znatiželjom. Nećete ga naći u Mateju, Marku ili Luki; sve što znamo o njemu dolazi iz Evanđelja po Ivanu. Tamo saznajemo da je bio farizej i "vođa Židova" (Ivan 3,1) - netko sa stvarnim utjecajem, vjerojatno dio moćnog židovskog vijeća koje je oblikovalo vjerski i građanski život. Da bismo doista shvatili što se događa u priči o Nikodemu, moramo razumjeti svijet iz kojeg je došao - i koliko je iznenađujuće bilo da netko u njegovoj ulozi bude privučen Isusom umjesto da mu se ugrozi. Dakle, tko su bili Sinedrij? Sinedrij u Bibliji bio je vrhovno vijeće židovskog naroda tijekom razdoblja Drugog hrama. Sedamdeset i jedan član, uključujući glavne svećenike, pisare i starješine, bavio se i vjerskim zakonodavstvom i građanskim pravom. Njegov temelj seže do sedamdeset starješina koje je Mojsije imenovao u Brojevima 11:16-17 (NRSVCE). Tijekom vremena, posebno pod rimskom vlašću, Sanhedrin je zadržao unutarnji autoritet, ali je izgubio moć izvršavanja smrtne kazne bez rimskog pristanka. Sastavljeno od farizeja i saduceja, vijeće je odražavalo mješavinu teoloških i političkih stavova. Veliki svećenik predsjedavao je skupštinom. U Novom zavjetu, ovo vijeće dolazi do izražaja posebno tijekom suđenja Isusu i apostolima (vidi Matej 26:57-68; Djela 5:27-40, NRSVCE). Upravo u tom krugu odvija se Nikodemova priča, dodajući težinu svakoj riječi koju izgovori. Njegov tihi izazov njihovim postupcima u Ivanu 7 otkriva koliko je rizično bilo braniti Isusa. Koliko se puta Nikodem spominje u Bibliji? Nikodem se pojavljuje samo tri puta u Evanđelju po Ivanu, ali svaki trenutak nam govori nešto dublje o tome tko je on - i tko postaje. Prvi put kad ga susrećemo (Ivan 3,2), dolazi Isusu noću tiho govoreći: „Rabbi, znamo da si učitelj koji je došao od Boga.“ To je smjela stvar za farizeja. I umjesto da ga odbaci, Isus nudi jedno od najdubljih učenja u cijelom Svetom pismu: da biste istinski vidjeli kraljevstvo Božje, morate se „roditi odozgo“ (Ivan 3,3). Nikodem još ne razumije sasvim, ali sluša. Taj razgovor vodi do poznatog stiha Ivan 3,16, koji je postao srce kršćanske poruke: „Jer Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne propadne nijedan koji u njega vjeruje, nego da ima život vječni.“ Sljedeći put kad ga vidimo (Ivan 7:50-51, NRSVCE), Isus je na suđenju pred vjerskim vođama, a Nikodem progovara - oprezno. Podsjeća ih da zakon kaže da čovjeka treba saslušati prije nego što bude osuđen. To nije veličanstven čin vjere, već bljesak svjetla u vrlo mračnoj sobi. I konačno, u Ivanu 19:39-40 (NRSVCE), nakon što je Isus razapet, Nikodem potpuno izlazi na vidjelo. Pomaže pokopati Isusa, donoseći skupu mješavinu mirodija - nešto dostojno kralja. Nema više sjena, nema više opreza. To je tih, ali snažan čin ljubavi i hrabrosti. Nikodem nema mnogo redaka u Bibliji, ali njegova priča govori mnogo. Počinje tražiti u mraku, a završava častiti Isusa usred bijela dana. Njegova vjera ne dolazi odjednom - raste, tiho i iskreno, kao što to čini kod mnogih od nas. Nikodem i Isus: Noćni razgovor U onome što bi mogao biti jedan od najznačajnijih odlomaka u Svetom pismu, Isus i Nikodem upuštaju se u duboku teološku raspravu. Isus mu kaže u Ivanu 3:3 (NRSVCE): "Zaista, zaista, kažem ti: nitko ne može vidjeti kraljevstva Božjega ako se ne rodi odozgo". Nikodem, shvaćajući izraz doslovno, zbunjen je, ali Isus nastavlja: "Nitko ne može ući u kraljevstvo Božje ako se ne rodi od vode i Duha" (Ivan 3:5-6, NRSVCE). "Rođen od vode" vjerojatno ukazuje na krštenje, ali rođenje od Duha aludira na nešto dublje: predati se sili Duha Svetoga, koji je u svakome od nas, i dopustiti mu da nas preoblikuje i transformira. Zašto je Nikodem došao Isusu noću? Činjenica da se Nikodem i Isus susreću pod okriljem tame mogla bi sugerirati: Strah od toga da ga vide - Nikodem je bio farizej i nije mogao riskirati da ga vide u javnosti s Isusom, s obzirom na nevolje s kojima se u tom trenutku suočavao; Simbol njegovog duhovnog stanja - Na početku svog putovanja, još je uvijek u tami; Savršen trenutak za duboka, iskrena pitanja - Noć je obično vrijeme razmišljanja, iskrenosti i misterija. Ali ono što počinje u tami kreće se prema svjetlu. U svom posljednjem pojavljivanju, Nikodem istupa naprijed na dnevnom svjetlu kako bi se brinuo za Isusovo tijelo. Suptilna, ali duboka metafora za transformaciju. Priča o Nikodemu u Bibliji: Sporo obraćenje Nikodemova priča prekrasan je primjer kako može izgledati sporo, iskreno putovanje vjere. On nema dramatičnu scenu obraćenja ili smion javni govor. Umjesto toga, vidimo čovjeka koji započinje s pitanjima, tiho se bori s onim što čuje i polako dopušta istini da ga promijeni iznutra. Prvi put ga susrećemo u Ivanu 3. Dolazi Isusu noću, doslovno u mraku. Taj trenutak obuhvaća više od puke tajnovitosti; odražava gdje se duhovno nalazi. Znatiželjan je, ali nesiguran, pun poštovanja, ali oklijeva. Nema velike izjave vjere, ali razgovor koji vodi s Isusom sije nešto u njega. Sjeme. Zatim u Ivanu 7:50-51 vidimo promjenu. Kada vjerski vođe osuđuju Isusa, Nikodem progovara, oprezno. Ne kaže: "Vjerujem", već ih podsjeća na njihov vlastiti zakon: da osoba zaslužuje biti saslušana prije nego što bude osuđena. To je mali trenutak, ali značajan. On više ne samo sluša, već se počinje izdvajati, čak i ako je to samo malo. Prava prekretnica dolazi u Ivanu 19:39-40. Nakon što je Isus bio razapet i većina njegovih sljedbenika se sakrila, Nikodem se pojavio usred bijela dana s Josipom iz Arimateje. Pripremaju Isusovo tijelo za pokop, a Nikodem donosi zapanjujuću količinu pogrebnih mirodija, dovoljno za kralja. To nije nešto što se radi u tajnosti. To je javni čin poštovanja i ljubavi. On više nije promatrač; on je u potpunosti predan. Dakle, slijedi li Nikodem Isusa? Evanđelje to ne objašnjava, ali njegovi postupci govore mnogo. Prelazi s tihih pitanja na skupu odanost. I to odražava putovanje koje mnogi vjernici poduzimaju - ne bljesak trenutne vjere, već sporo odvijanje, korak po korak. Ranokršćanska tradicija (osobito u katoličkim i istočnopravoslavnim krugovima) vidi Nikodema kao sveca, čak i mučenika. Drugi rani spisi, poput Nikodemovog evanđelja, odražavaju to duboko poštovanje. Njegova priča podsjetnik je da je u redu ne žuriti. Vjera ne počinje uvijek sa sigurnošću. Ponekad počinje u mraku, s pitanjem, i preraste u nešto hrabro. Kako je Nikodem umro? Biblija ne bilježi što se dogodilo Nikodemu, ali rana kršćanska tradicija i povijesni spisi pružaju uvid u njegov život nakon Isusove smrti. Nakon njegovog hrabrog čina javnog pomaganja u Isusovom pokopu, mnogi znanstvenici vjeruju da se Nikodem suočio s posljedicama zbog svoje odanosti. Prema nekim apokrifnim tekstovima, poput Djela Pilatovih, poznatih i kao Nikodemovo evanđelje, postao je Kristov sljedbenik te je na kraju izbačen iz Sinedrija i ostrakiziran od strane židovskih vlasti. Crkvena tradicija, posebno unutar katoličke i istočno-pravoslavne zajednice, smatra da su Nikodema krstili Petar i Ivan te da je ostatak života proveo kao predani učenik. Jedna tradicija tvrdi da je Nikodem mučenički ubijen zbog svoje vjere. Kaže se da su ga, nakon što je izbačen iz sinagoge i lišen službe i imovine, neprijateljski nastrojeni Židovi pretukli na smrt zbog njegove odanosti Kristu. Njegovo tijelo, prema ovom izvještaju, pokopano je uz tijelo svetog Stjepana, prvog kršćanskog mučenika, u zajedničkom grobu. Istočna pravoslavna crkva slavi Nikodema kao sveca, odajući mu počast 2. kolovoza (ili 3. kolovoza u nekim tradicijama), prepoznajući i njegovo duhovno putovanje i njegovu hrabrost suočenu s progonom. Iako se ove tradicije ne nalaze u kanonskom Svetom pismu, one odražavaju poštovanje koje je Nikodem uživao u ranoj kršćanskoj zajednici. Njegova ostavština farizeja koji je tražio i prihvatio istinu i danas nadahnjuje vjernike. Što možemo naučiti od Nikodema? Nikodem je započeo svoje vjerno putovanje postavljanjem pitanja i osporavanjem dogmi. To pokazuje čak i najciničnijem vjerniku da je u redu sumnjati, postavljati pitanja i odvojiti vrijeme da biste došli do Boga. Za razliku od učenika koji su bacili mreže i odmah krenuli za Bogom, Nikodem se kretao polako. Njegova priča podsjetnik je da vjera ne mora izgledati na određeni način. Možete početi s mjesta nesigurnosti, možete se boriti s pitanjima i apsolutno možete rasti u fazama. Ponekad je prava hrabrost tiha. Nije to veliki govor ili grandiozna gesta - to je pokazivanje, čak i kada je teško. Nikodem nam pokazuje da ljudi koji se čine zaglavljenima u tradiciji, koji žive unutar sustava koji se opiru promjenama, ipak mogu biti dirnuti istinom. Na kraju, nije vjerovao samo u privatnosti. Častio je Isusa kada je to bilo najvažnije, ne riječima, već prisutnošću, rizikom i ljubavlju. Zaključak: Tko je bio Nikodem? Nikodem je bio farizej, netko s rigoroznim vjerskim odgojem. Ali u svojoj potrazi za istinom, dokazao je da je spreman prijeći svoja ograničenja i žrtvovati čovjeka kakav je nekoć bio kako bi krenuo drugim putem, onim koji je Isus učio. Njegova priča je kratka, jer se pojavljuje samo tri puta u Evanđelju po Ivanu, ali je puna značenja. Prvi put susreće Isusa pod okriljem noći, pun pitanja. Kasnije progovara - oprezno, ali značajno - kada Isusa sude. I konačno, pojavljuje se na pogrebu, donoseći skupocjene miomirise i pomažući Isusu da počiva. Do tada se više ne skriva. Kao cijenjeni član Sinedrija, Nikodem je imao mnogo toga za izgubiti. Ali ono što se ističe jest kako je njegova vjera rasla ne unatoč njegovom statusu, već unutar njega. Imao je otvoreno srce i istinsku znatiželju, pa je pažljivo slušao i na kraju odabrao najbolji put za sebe. Nikodemova priča izvrstan je prikaz uobičajenog procesa kroz koji vjernici prolaze. Možda za neke ljude Bog jednostavno postoji, bez ikakvih pitanja. No, za druge postoji sumnja i oklijevanje, i to je sasvim prirodno. Ljepota procesa je u otpornosti koju čovjek pokazuje na putu do Boga. U koracima koje poduzima prema svjetlu, čak i kada su ti koraci nesigurni. I u vjeri da će jednog dana sva ta zbunjenost nestati i da će je zamijeniti ljubavno uvjerenje. Autor: Ana Coteneanu Reference Sveta Biblija, novo revidirano standardno izdanje, katoličko izdanje (NRSVCE) "Ivan" u Komentaru Biblije novog tumača, Abingdon Press GotQuestions.org, "Tko je bio Nikodem u Bibliji?" Izvori slika: Midjourney.com

Dom Davidov, prevedeno par epizoda, novo Biblijski filmoviDom Davidov (1. sezona)Vaš internet pregledač ne podržava video tag.