καιnos

Čovjek i nečovjek... U selu se znalo: niko nije imao šljivu kao Dragan. Njegov voćnjak, smešten na osunčanoj padini brda, bio je njegovo životno delo. Dragan je bio miran, vredan čovek koji je razgovarao sa svojim drvećem, orezivao svaku granu s ljubavlju i čije je voće uvek bilo najslađe i najskuplje na pijaci. Taj uspeh je bio trn u oku njegovom prvom komšiji, Milanu. Milan je bio čovek koga je životna sreća zaobilazila, uglavnom zato što je on zaobilazio rad. Njegova zemlja je bila zapuštena, puna korova, a on je dane provodio na ogradi, gledajući u Draganovo bogatstvo sa crnom zavišću koja mu je jela džigericu. “Lako je njemu,” mrmljao bi Milan, pljujući u prašinu. “Njemu i zemlja pomaže, a mene i bog zaboravio.” Nije video Draganove žuljeve, video je samo njegov pun ambar. Te jeseni, rod je bio nezapamćen. Draganove šljive su se plavile, grane su se savijale do zemlje. Milan je gledao to obilje i nešto je u njemu puklo. Nije mogao da podnese još jednu godinu u kojoj će Dragan slaviti, a on gledati. Noć je bila mračna, bez mesečine, savršena za zločin. Dok je selo spavalo, Milan je uzeo oštru testeru i preskočio ogradu. Ušao je u Draganov voćnjak kao lopov, ali nije došao da krade. Došao je da ubija. Sistematski, vođen slepom mržnjom, Milan je sekao. Jedno po jedno stablo. Zvuk testere je bio prigušen vetrom. Obarao je stabla stara dvadeset godina, ona koja su hranila Draganovu porodicu. Kada je završio pred zoru, voćnjak je izgledao kao bojno polje. Desetine stabala ležalo je na zemlji, sa zrelim plodovima koji su se gnječili u blatu. Milan se vratio kući, znojav i zadovoljan. “Sad smo jednaki,” pomislio je. Jutro je otkrilo užas. Dragan je izašao sa korpom da bere, ali se zaledio na kućnom pragu. Korpa mu je ispala iz ruke. Njegov ponos, njegov trud, sve je ležalo posečeno. Dragan je ušao u voćnjak, hodajući kao u snu između palih divova. Dodirivao je posečena debla, kao da opipava puls mrtvom prijatelju. Video je tragove čizama u blatu. Vodili su pravo ka Milanovoj ogradi. Nije bilo sumnje ko je to uradio. Bes mu je prostrujao venama. Hteo je da uzme sekiru. Hteo je da ode kod Milana i da mu naplati svaku šljivu krvlju. Krenuo je ka kapiji, stisnutih pesnica, spreman na osvetu. Ali onda je zastao. Pogledao je u Milanovu kuću. Video je Milanovu decu kako se igraju u dvorištu, u staroj, iscepanoj odeći. Znao je da Milan nema ništa. Ako ga prijavi policiji, Milan ide u zatvor, a ta deca ostaju na ulici. Ako ga napadne, niko neće dobiti ništa osim nesreće. Dragan je stajao dugo, boreći se sa sobom. A onda je pogledao u svoje oboreno drveće. Plodovi su i dalje bili tu. Bili su na zemlji, ali su bili zdravi, zreli i slatki. Dragan je obrisao suze, vratio se u kuću, ali nije uzeo oružje. Uzeo je gajbe. Prazne gajbe. I počeo je da skuplja šljive sa zemlje, jednu po jednu. Dragan je ceo dan proveo na kolenima u blatu. Nije zvao policiju, nije zvao rođake. Sam, u tišini, skupljao je hiljade šljiva sa palih grana. Ruke su mu bile izgrebane, leđa su ga bolela, ali nije stao dok i poslednji plod nije bio u gajbama. Milan je sve to posmatrao iza svoje zavese, srce mu je tuklo kao ludo. Čekao je policiju. Čekao je da Dragan dođe sa puškom. Ali Dragan je samo radio, pognute glave. “Šta to radi?” pitao se Milan, znojeći se od nervoze. “Sigurno skuplja dokaze.” Noć je ponovo pala. Milan nije mogao da spava. Griža savesti, pomešana sa strahom, pretvorila se u mučninu. U zoru, Milana je probudio zvuk. Nešto je tupo udarilo o njegov prag. Zatim još jednom. I još jednom. Skočio je iz kreveta, ubeđen da je Dragan došao da mu zapali kuću. Prišao je vratima drhteći, uzeo kuhinjski nož za svaki slučaj i naglo otvorio vrata. Nož mu je ispao iz ruke. Na njegovom pragu nije bilo vatre. Nije bilo policije. Tamo su stajale gajbe. Deset velikih, drvenih gajbi, napunjenih do vrha najlepšim, modrim, zrelim šljivama. Mirisale su na jesen i slatkoću. A na vrhu prve gajbe, zakačen za ekser, stajao je papir. Milan je pogledao niz put. Video je Dragana kako polako, umornim korakom, odlazi ka svojoj kući. Dragan se nije okrenuo. Milan je kleknuo i uzeo papir. Draganov rukopis bio je krup i jasan. „Komšija, Noćas je vetar bio jak, pa je oborio moje voće. Ja sam sam, ne mogu sve ovo da pojedem, a šteta je da trune. Znam da tvoja deca vole pekmez. Uzmi ovo. Neka im je na zdravlje. I ne brini za stabla. Koren je ostao. Izrašće nova, jača. A ti… ti zasadi svoja, da ne moraš da gledaš u tuđa. Ja ću ti dati sadnice na proleće.“ Milan je čitao poruku, a slova su počela da se mute. Suze, vrele i teške, kapale su na gajbu sa šljivama. Nije bilo optužbe. Nije bilo pretnje. Čovek kome je uništio život, čovek kome je isekao hleb, doneo mu je taj isti hleb na prag da nahrani njegovu decu. Milan je potrčao za Draganom. Stigao ga je na kapiji. Pao je na kolena u prašinu, hvatajući Draganove ruke, one iste ruke koje su juče sakupljale plodove njegove mržnje. “Ubij me, Dragane!” jecao je Milan. “Ubij me, to sam zaslužio! Ja sam posekao! Ja sam zver!” Dragan ga je podigao sa zemlje. Nije ga zagrlio, ali ga nije ni odgurnuo. Pogledao ga je u oči, mirno i duboko. “Znam da jesi, Milane,” rekao je tiho. “Ali ako ja tebi vratim zlom, ko će onda ostati da nam čuva decu? Zlo se zlom ne gasi, već se rasplamsava. Idi kući. Ispeci taj pekmez.” Tog dana, Milan je plakao dok je ložio vatru ispod kazana za pekmez. Njegova deca su jela slatko, ne znajući cenu. Ali Milan je znao. Od tog dana, Milan je postao Draganova senka. On je bio taj koji je prvi došao da pomogne Draganu da posadi nova stabla. On je bio taj koji je čuvao Draganovu kuću kad ovaj nije bio tu. Komšija mu je iz zavisti posekao voćnjak, misleći da će ga uništiti. Ali Dragan mu je uzvratio nečim što je oštrije od svake testere – dobrotom. I tom dobrotom nije spasio samo svoj voćnjak koji je ponovo izrastao, već je isčupao korov zavisti iz srca jednog čoveka i posadio seme prijateljstva koje je trajalo do kraja života. Preuzeto sa facebooka (Preuzeto od Željko Đaković)

Gdje nalazimo prvi puta minoru u Bibliji - hajd ako neko zna bez da traži?

Na ovoj zemlji, ne na nebu i novom svijetu.

Dobro nam došao Bosss

Primjetio sam da svi forumaši učestvuju na dogmatskim temama, subota vs. nedjelja, pakao, besmrtnost duše, trojstvo, obožavanje svetaca, prava crkva, čista hrana, gospodnja večera itd, a skoro niko ne piše na forumima "Kršćanska duhovnost", Molitva & Slavljenje", Svjedočanstva Zdravlje & Fitness....znači većina smo ljudi bez svjedočanstava, iskustava u kršćanskom životu, molitvenog života. Moje pitanje, zašto samo pišete na dogmatskim temama i koljete se sa neistomišjenicima? Što vas privlači tim temama, a ne teme o praktičnoj pobožnosti?

Charles S. Price: KRALJEVSKA ZASTAVA NA VRHU VISOKA JARBOLA Jeste li naučili lekciju da stavite svoje potpuno i savršeno pouzdanje u Isusa? Ne kažem da ćete biti u stanju lijeno sjediti i pjevati dok godine dolaze i prolaze. Ne vjerujem da možete sjediti na mostu samozadovoljstva i promatrati vode rijeke života koje protječu ispod njega. Postoje bitke koje se trebaju zadobiti. Postoje pitanja na koje se treba odgovoriti. Postoje problemi koje je potrebno riješiti. Postoje dani u kojima ćete se trebati susresti s neprijateljem duše i svladati ga na bojnom polju iskustva. Ono što ovdje želim reći je ovo: Ne trebate se bojati u vezi s ishodom. Duž vašega hodočasničkog puta Gospodin će vas čuvati i krijepiti. Kažem ti, kršćanine, grijeh je brinuti se. Vjerujem da je sramota bojati se. Neispravno je dopustiti si slom živaca zbog glupih strahova koji zapravo pred Bogom nisu utemeljeni. On nije obećao da će te sačuvati od oluje, nego je obećao da se te sačuvati u njoj. Nije rekao da će te sačuvati od svih kušnji, nego je izjavio da ćeš u svemu sjajno pobijediti. Mi đavlu dopuštamo da nas previše lako vara. Na vrhu visoka jarbola moramo izvjesiti kraljevsku zastavu i neka povjetarac ponosno širi vijest da smo djeca Božja i da imamo božansku zaštitu i vodstvo dano nam u životu. Hvala Bogu za to! Mi smo nasljednici Božji i sunasljednici Isusa Krista.

Malo lakše vas dvoje, raspravljajte u miru i ljubavi. Može li bez etiketiranja.

U Jeruzalemu se nedavno dogodilo nešto što je potaknulo golemu pozornost vjernika širom svijeta. Nakon više od dvije godine brutalnog rata koji je započeo Hamasovim napadima 2023., izraelska vlada izglasala je prihvaćanje prekida vatre i širokog mirovnog okvira s čak dvadeset točaka. Dogovor uključuje ne samo Izrael i Hamas preko posrednika, nego i Sjedinjene Države, Ujedinjene narode, arapske države i europske sile. Takva razina međunarodnog sudjelovanja mnogima zazvuči poznato – i biblijski značajno. U Danielu 9,27 govori se o „savezu s mnogima“, događaju koji će, prema tom proročanstvu, obilježiti početak posljednjih sedam godina povijesti kakvu poznajemo. Premda današnji dogovor nije taj prorečeni savez, njegova struktura mnoge podsjeća na ono što je prorok Daniel opisao prije 2.500 godina. Prema prihvaćenoj mirovnoj shemi, prve faze obuhvaćaju trenutačan prekid vatre, puštanje talaca i otvaranje humanitarnih koridora. Slijedi demilitarizacija Gaze uz raspoređivanje međunarodnih stabilizacijskih snaga te postupan prijenos upravljanja na tehnokratski palestinski odbor. U kasnijim fazama predviđena je golema obnova infrastrukture, zdravstvenog sustava, stanovanja i gospodarstva. Dodatnu težinu cijelom procesu daje Rezolucija UN-a 283, izglasana gotovo jednoglasno, koja ovaj okvir stavlja pod međunarodno pravo. Po prvi put u modernoj povijesti toliko nacija stoji iza jednog plana za tako mali i strateški osjetljiv teritorij. Upravo zbog ove multinacionalne dimenzije mnogi primjećuju snažnu sličnost s Danielovim riječima o „savezu s mnogima“. “Generalna proba”? Usto, današnji događaji uklapaju se u širu sliku procesa koji je započeo još Abrahamovim sporazumima iz 2020. Tada su UAE, Bahrein, Sudan i Maroko normalizirali odnose s Izraelom bez rješavanja palestinskog pitanja – povijesni presedan. Taj se krug 2025. proširio na Kazahstan, a u pozadini se nastavljaju razgovori sa Saudijskom Arabijom. Mnogi analitičari stoga smatraju da se gradi arhitektura budućeg, sveobuhvatnog političkog okvira kakav biblijski tekst opisuje kao „učvršćen“ od strane snažnog svjetskog lidera. Međutim, jedna ključna sastavnica Danielova proročanstva zasad nedostaje: hram. Da bi se moglo govoriti o doslovnom ispunjenju proroštva, žrtveni sustav treba biti obnovljen, a to pretpostavlja postojanje hrama ili barem oltara na Brdu hrama – najspornijem mjestu na zemlji. Iako trenutni dogovor ništa ne govori o Jeruzalemu ni hramu, ta će pitanja neizbježno ponovno doći u središte pozornosti, jer nijedno konačno rješenje Bliskog istoka ne može ih zaobići. Neki zato smatraju da je ovaj dogovor svojevrsna „generalna proba“ onoga što će jednoga dana postati proročanski savez. Ne nužno ispunjenje, ali priprema, postavljanje temelja, stvaranje međunarodne strukture koju bi netko moćan u budućnosti mogao učvrstiti i pretvoriti u globalni okvir – upravo onakav kakav opisuje Pismo. U Svetom pismu vidimo i upozorenje: „Kad budu govorili: mir i sigurnost – tada će iznenada propasti“ (1 Sol 5,3). To upozorenje ne poziva na strah, nego na oprez. Mir je dobar i Biblija ga preporučuje, ali kršćani ne smiju stavljati nadu u ljudske sporazume kao konačno rješenje. Pravi i trajni mir donosi samo Kristov povratak. Zato današnje događaje treba promatrati s molitvom, razboritošću i nadom – ne u političke procese, nego u Boga koji upravlja poviješću. Preuzeto sa https://www.novizivot.net/izrael-je-upravo-objavio-dogovor-koji-izgleda-kao-ispunjenje-procanstva/?fbclid=IwY2xjawOhHOBleHRuA2FlbQIxMABicmlkETFiNVNEVXEzU0hjMHJpM2RLc3J0YwZhcHBfaWQQMjIyMDM5MTc4ODIwMDg5MgABHhrvlEZ0wZM6Mn1eVEbVhoCmMGZLagZqn8PyFxAEVn-6ps8oaVUtY9I97rV__aem_TwsqK60lG6g6ZymjBLtUGQ

Još jedan član stigao danas, pozdravimo @Kalu2312 ...dobro nam došao

Nevjerovatno iskustvo o držanju Šabata u SSSR-u i Volu koji drži Dan Odmora!

D.L.Moody: NE POSTOJI KLASA LJUDI POŠTEĐENA SLOMLJENOG SRCA Kad je Knez mira došao u ovaj mračan svijet, nije došao u privatni posjet. Kaže nam da je došao ne da vidi i da bude viđen, nego da "traži i spasi što je izgubljeno" i "da iscijeli one srca slomljenih". S tom izjavom pred sobom, tajna mi je zašto oni koji su slomljena srca radije iz godine u godine idu u tom stanju dalje nego da donesu svoje srce ovom velikom liječniku. Koliko ljudi ovdje silazi u grob slomljena srca? Iz godine u godinu nose svoje nevoljama opterećeno srce, a ipak kad otvore Pismo mogu vidjeti odlomak koji govori da je Isus došao ovamo s namjerom da iscijeli one koji su slomljenih srca. Ostavio je nebo i svu slavu da dođe na svijet – poslan od Oca, kaže nam, s namjerom da iscijeli one koji su srca slomljena. Otkrit ćete, prijatelji moji, da ne postoji klasa ljudi pošteđena slomljenih srca. Jednako pate i bogati i siromašni. Kad sam nekada posjećivao siromašne, mislio sam da se sva slomljena srca mogu naći među njima, ali posljednjih nekoliko godina otkrio sam da je jednako mnogo slomljenih srca i među učenima kao i među neukima, među kulturnima kao i među nekulturnima, među bogatima kao i među siromašnima. Pođete li jednom od naših ulica gore, a drugom dolje te doprete do srca ljudi i uspijete ih navesti da vam ispričaju svoju cijelu priču, bit ćete zapanjeni kad čujete povijest svake obitelji.

Evanđelja su napisana na hebrejskomDubinska proučavanja don Jeana Carmignaca (1914.–1986.) u drugoj polovici XX. stoljeća omogućila su razumjeti kako sinoptička evanđelja imaju svoj hebrejski izvornik, potvrđujući ono što su već neki crkveni otci u svoje vrijeme svjedočili. Međutim, toj se tezi u Crkvi oštro protive uobičajeni sumnjivci. Izvorni jezik evanđeljâ, a osobito sinoptičkih, staro je pitanje, no i dalje vrlo neugodno. Jadni don Jean Carmignac to je iskusio iz prve ruke. Nakon što je puno puta prožvakao jezik takozvanih „Svitaka s Mrtvoga mora“, pronađenih između 1947. i 1956. u selu Qumran, na sjeverozapadnoj obali Mrtvoga mora, Carmignac, koji je imao temeljito znanje hebrejskoga i aramejskoga jezika Isusova vremena, postao je jedan od vodećih stručnjaka za te svitke, toliko da je 1958. odlučio osnovati međunarodni znanstveni časopis Revue de Qumran. Jednoga dana Carmignac je odlučio uzeti Evanđelje po Marku i prevesti ga na hebrejski; ne mogu si svi dopustiti takve hirove, ali Carmignac može. I, na svoje iznenađenje, shvatio je da taj prijevod nije bio toliko složen; naprotiv, nezgrapni i nejasni odlomci u grčkom tekstu na kraju su se potpuno uklopili u hebrejski jezik prvoga stoljeća. Doista, grčki tekst sadržava neobičnosti koje se ne mogu objasniti jednostavnom tvrdnjom da grčki jezik Novoga Zavjeta nije klasični grčki, nego koinḕ-grčki (grčki koji se proširio počevši od četvrtoga stoljeća prije Krista osvajanjima Aleksandra Velikoga). Namjesto toga, to je grčki koji slijedi semitsku skladnju (sintaksu). Ta semitska podstruja u grčkom jeziku Evanđelja može se, prema Carmignacu, objasniti činjenicom da je zapravo riječ o doslovnim prijevodima na grčki tekstova napisanih na hebrejskom. I tu je započela njegova muka. Toj se tezi prigovara da bi bilo dovoljno pretpostaviti da su evanđelja, osobito sinoptička, napisali Židovi koji nisu dobro znali grčki; ili autori koji su pokušali oponašati grčki jezik Septuaginte (Staroga Zavjeta prevedena na grčki). Ali semitska je podloga takva da ne opravdava te dvije hipoteze. Prosječan poznavatelj grčkoga ne bi stavio rečenice koje su problematične na grčkom uz druge na dobrom grčkom. Ali postoji još jedan, još važniji vid: povratni prijevod na hebrejski otkriva aliteracije koje pokazuju semitski izvornik, a koje nasuprot tomu nemaju smisla na grčkom. Primjerice, u Luki 22, 15 („Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke“) nalazimo da je izraz nastao ponavljanjem riječi. Na grčkom glasi: ἐπιθυμίᾳ ἐπεθύμησα / epithymíaͅ epethýmēsa što se može prevesti: čeznućem sam čeznuo; vrlo sam želio; silno sam želio; srčano sam želio; imao sam duboku želju…[1] Čak i latinska Vulgata zadržava tu aliteraciju, koja je sama po sebi strana skladnji latinskoga jezika: desiderio desideravi. Sličan slučaj nalazimo u Mateju 2, 10, gdje je radost mudraca izražena izrazom: „obradovaše se radošću veoma velikom“; to je sasvim uobičajeno na hebrejskom, ali ne i na grčkom [ni na hrvatskom]. Postoje i hebrejski izrazi koji su doslovce prevedeni na grčki, ali bez ikakva značenja na tom jeziku. Najjasniji primjer je Luka 9, 51 („krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu“), koji bi se doslovce trebao prevesti kao: „Isus je uperio lice u Jeruzalem“, gdje „uperiti lice“ znači odlučno odlučiti o nečemu. Čak ni pretpostavka kako je to pokušaj oponašanja grčkoga jezika Septuaginte ne stoji. Kao što je profesor Paolo Sacchi, nekadašnji profesor aramejskoga i hebrejskoga te biblijske filologije na Sveučilištu u Torinu, objasnio „Il Sabatu“ prije trideset godina: Činjenica je da se Carmignaca više vrijeđalo, nego opovrgavalo, te da su njegovi spisi ostali „talac“ Katoličkoga sveučilišta u Parizu, što sprječava njihovu dostupnost i objavljivanje. Poznato je da je najnepopustljivija od svih upravo „znanost“. Ipak, osim dokaza iznutra, iz teksta, koje je iznio Carmignac – i ne samo on – postoje i prilično važni vanjski dokazi. Origen, o kojem izvještava Euzebije Cezarejski, i Jeronim slažu se u potvrđivanju postojanja hebrejskoga Evanđelja po Mateju. Prvi priznaje da je naučio „predaju o četiri Evanđelja“, koja kaže Jeronim dodaje vrlo važan detalj: hebrejski tekst Mateja „još se uvijek čuva u knjižnici u Cezareji, koju je mučenik Pamfil sastavio s najvećom pomnjom. I meni su Nazarećani, koji koriste ovo djelo u Bereji, gradu u Siriji, pružili priliku da ga prepišem“ (De viris illustribus, 3.2). Ukratko, očevidac hebrejskoga „izvornika“ Mateja. Irenej Lionski potvrđuje hebrejsku inačicu onoga što se tradicionalno smatra prvim Evanđeljem i dodaje eksplozivno pojašnjenje: „Tako je Matej među Židovima na njihovu jeziku objavio pisani oblik Evanđelja, dok su u Rimu Petar i Pavao propovijedali Evanđelje i osnivali Crkvu“ (Adversus haereses III, 1.1). Matej nije samo prvi koji je napisao Evanđelje, nego se također navodi da je njegovo objavljivanje već bilo dostupno tijekom godina u kojima su Petar i Pavao propovijedali u Rimu. Što se tiče Marka, ponovo je Euzebije iz Cezareje taj koji prenosi važan navod Papije iz Hijerapolisa: Marko je ovdje predstavljen kao Petrov „tumač“; na grčkom je ἑρμηνευτής/hermēneutḗs, što označava prevoditelja. Stoga je riječ o prijevodu s hebrejskoga (pisanoga ili usmenoga?) Petrova propovijedanja na grčki. Velečasni Carmignac pronalazi više podrške u drevnim svjedočanstvima nego u suvremenim profesorima. Premda je njegova teza zakopana u francuskom svijetu, snažno oživljava u britanskom. Preuzeto sa https://www.vjeraidjela.com/evandelja-su-napisana-na-hebrejskom/

Isus je uvijek govorio jednostavnim jezikom da ga sav narod razumije. Onda su u prvom vjjeku došli gnostici, koji su tvrdili da samo oni imaju gnosis, znanje, i evo ti si jedan od njih, jer su i oni bili inicijati u tajanstvenim misterijama.

Moja ruka je moja, pripada meni. Božji duh, pripada njemu, kako neko može vjerovati u trećeg posebnog, ili ti glavnog Boga Duha Svetoga. Niti ima obličje, formu, niti sjedi na prijestolju, niti ima zapovijed da mu se moli itd itd....

Onda bi trebao držati subotu kao mesijanski kršćani, e da.

Jednostavno kako i tekst kaže - kad god naiđete na riječ "Bog" to se uvijek odnosi na Oca - on je izvor svega - tako da će On, Bog biti u svemu - Sin Božji je uvijek činio Božiju volju - glava Kristu je Bog, Isus je Božji, Isus je Sin Svevišnjega.

Jeste li ikada naišli na dio gdje Isus proklinje smokvu i pomislili: Što se upravo dogodilo? Sjećam se da sam čitao taj odlomak (Matej 21 ili Marko 11) i osjećao se pomalo zbunjeno. Činilo se toliko neobično za Njega. Zašto bi Isus prokleo stablo jer nema ploda, pogotovo ako nije ni bilo vrijeme za to? Ovo mi se više puta pojavilo na biblijskim proučavanjima i uvijek pokrene dobar razgovor. Na površini se čini kao mali, ali čudan trenutak. Ali što više razmišljate o tome, to se više otvara. Nije se radilo o smokvi. Radilo se o nečem većem, nečemu što je trebalo izazvati vjerski sustav, a možda čak i nas same. Isus nije bio samo gladan i frustriran. Njegove su riječi bile metaforične, a cijela ta scena je parabola za nešto dublje. Smokva je predstavljala ljude koji su izvana izgledali vjerno, ali su im nedostajali pravi plod: pravda, milosrđe i pokajanje. U sljedećih nekoliko odjeljaka želio bih odvojiti vrijeme za ovu priču. Razgovarat ćemo o tome što su smokve značile ljudima u Isusovo vrijeme, zašto je vrijeme prokletstva važnije nego što se čini i kako se ovaj trenutak poklapa s drugim dijelovima Svetog pisma, posebno s prispodobom o neplodnoj smokvi u Luki. I dok smo već kod toga, pogledat ćemo na kakvo je drvo Isus bio razapet i postoji li dublja nit koja sve to povezuje. Ako vas je ovaj dio Svetog pisma ikada zbunio ili ostavio znatiželjnima, nastavite čitati. Ovdje ima nešto vrijedno pažnje. Biblijski izvještaji: Isus i smokva Matej 21:18-22 (NRSVCE) jasno opisuje scenu: „Ujutro, kad se vratio u grad, bio je gladan. Vidjevši smokvu kraj puta, ode k njoj i ne nađe na njoj ništa osim lišća. Tada joj reče: 'Neka više s tebe nikad roda ne bude!' I smokva se odmah usahnu.“ Marko 11:12-14 (NRSVCE) dodaje više detalja: „Sutradan, kad su dolazili iz Betanije, bio je gladan. Vidjevši u daljini smokvu u lišću, ode vidjeti hoće li možda što naći na njoj. Kad dođe k njoj, ne nađe ništa osim lišća, jer nije bilo vrijeme smokava. Reče joj: 'Neka više nitko ne jede s tebe roda.' I njegovi učenici čuše to.“ Nakon ove radnje u Markovom evanđelju slijedi čišćenje hrama, a sljedeći dan učenici pronalaze stablo potpuno usahlo (Marko 11:20 NRSVCE). Zašto je Isus prokleo smokvu kada još nije bila sezona smokava? Ovo pitanje ostavlja mnoge vjernike u nedoumici. Na prvi pogled, Isusovo prokletstvo smokve jer nije donosila plod, iako još nije bila sezona smokava, apsolutno nema smisla. To je protivno svetom prikazu Kristove figure. Ali kada malo dublje zaronite u kulturni i biblijski kontekst, stvari počinju imati više smisla. Isus je, kao i obično, radio više nego što se na prvi pogled čini. Ovo zapravo nije bilo zbog stabla. Isus nije bio frustriran prirodom; On je iznosio poantu. Smokve u tom dijelu svijeta obično proizvode rane pupoljke (taqsh) čak i prije nego što dođe glavni plod. Ti mali pupoljci bili su jestivi i putnici su ih često brali. Dakle, kada je smokva imala puno lišće, to je obično bio znak da su i te rane smokve bile tamo. Ali ovo je izgledalo živo i plodno, a nije imalo ništa. Davalo je sve prave signale, ali nije proizvodilo ništa suštinsko. Bio je to proročki simbol, nešto što bi ljudi oko Njega prepoznali. Stari zavjet ima mnogo proroka koji su se trudili prenijeti poruku. Zamislite Jeremiju kako zakopava uništeni pojas ili Ezekiela kako leži na boku više od godinu dana. Isus je slijedio istu proročku tradiciju. Smokva je predstavljala Izrael, posebno vjerske vođe koji su se činili svetima, ali nisu donosili plod koji je Bog tražio. Poruka je bila o duhovnoj iskrenosti. Isus je želio da ljudi budu iskreni prema sebi i onome u što vjeruju. Bio je u stanju prozreti licemjerje lažnih vjernika. Zato je farizeje nazvao „okrečenim grobovima“: čisti izvana, a mrtvi iznutra (Matej 23:27). Dakle, da, osjeća se kao uznemirujući trenutak. Ali možda je to bila poanta. Smokva nije kažnjena jer nije bila u sezoni. Bila je razotkrivena jer se pretvarala da je nešto što nije bila. Smokva u Bibliji: Simbol Izraela Smokva nije samo slučajna biljka koja se pojavljuje u Evanđeljima. Ima dugu povijest u Svetom pismu i često govori više nego što na prvi pogled mislimo. Zapravo, kroz cijeli Stari zavjet smokva je bila uobičajeni simbol za Izrael. Koristila se za odražavanje duhovnog stanja naroda, bilo da su hodali u poslušnosti ili se udaljavali od Boga. Uzmimo za primjer Hošeu 9:10 (NRSVCE). Bog kaže: „Kao grožđe u pustinji nađoh Izrael. Kao prvi plod na smokvi u prvoj sezoni vidjeh tvoje pretke.“ To je slika užitka, Bog gleda svoj narod onako kako netko može uživati u prvoj slatkoj smokvi sezone. To je osobno. Nježno. Postoji taj osjećaj radosti i obećanja u tom ranom plodu. Ali onda to usporedite s Jeremijom 8:13 (NRSVCE): „Kad sam ih htio ubrati, govori Gospodin, nema grožđa na trsu, ni smokava na smokvi.“ Sada se ton promijenio. Stablo je prazno. Bezplodno. Božji narod, koji je trebao donositi dobar plod, nema što pokazati za svoj poziv. Mihej 7:1 (NRSVCE) nastavlja u istom smjeru: „Postao sam kao onaj koji, nakon što se ubere ljetni plod, nakon što se berba završi, ne nalazi grozda za jelo; nema zrele smokve za kojom žudim.“ Ponovno, slika je jasna: čežnja za plodom kojeg jednostavno nema. U svakom od ovih stihova, smokva je mnogo više od biljke. To je ogledalo. Ona odražava stanje Izraelove vjernosti, ili nedostatak iste. Napredna, plodna smokva simbolizirala je blagoslov i vjernost. Ali neplodno stablo? To je obično značilo da je sud blizu. Isus je pokupio istu simboliku u prispodobi koju je ispričao u Luki 13:6-9 (NRSVCE). Čovjek sadi smokvu u svom vinogradu i dolazi tražiti plod. Iz godine u godinu, ništa. Napokon, kaže vinogradaru da je posiječe. „Zašto bi rasipalo tlo?“ pita. Ali vrtlar ne odustaje odmah. Traži još vremena, još godinu dana da kopa oko njega, da ga gnoji, da vidi hoće li možda, samo možda, početi donositi plod. To je snažna slika. S jedne strane, pokazuje nam koliko je Bog strpljiv. On daje vrijeme. On pruža brigu. Ali nas također podsjeća da strpljenje nije beskrajno. Na kraju se očekuje plod. Ova parabola dotiče se iste teme kao i prokleta smokva: Bog traži plod, ne lišće, ne privid, već stvarne dokaze života ukorijenjenog u Njemu. Koja je pouka smokve u Bibliji? Kada sjedite sa svim tim pričama (Isus proklinje smokvu, parabola u Luki, reference iz Starog zavjeta) tema počinje da se pojavljuje. Ne radi se o drvetu. Radi se o nama. Prije svega, plod, rezultat truda, je važan. Isusa nije impresioniralo lišće. Nije tražio privid. Tražio je dokaze života, promjene, nečega dubokog što se događa u duši. Možemo razgovarati o vjeri, ići u crkvu, znati sve prave riječi, a ipak biti duhovno neplodni. Drugo, kroz sve to prožima tiha hitnost. U prispodobi, stablo dobiva još jednu priliku, ali ne beskrajan niz prilika. Postoji strpljenje, da. Milost, apsolutno. Ali i podsjetnik: nemamo vječnost. Pa što radimo s vremenom koje nam je dano? I možda najteži dio: Bog vidi istinu. Ne samo sliku koju projiciramo, već korijenje, tlo, plod ili nedostatak istog. Smokva nas izaziva da budemo iskreni prema sebi. Da se zapitamo: Jesam li samo lisnata? Ili rastem? Duhovno značenje smokve Smokva se pojavljuje kroz cijelo Sveto pismo sa slojevima značenja. Često predstavlja blagostanje i mir, kao u Miheju 4:4 (NRSVCE), gdje svatko sigurno sjedi pod svojom lozom i smokvom, ili tijekom Salomonove vladavine (1. Kraljevima 4:25 NRSVCE). Ali također postaje simbol suda kada je neplodna ili usahla, kao u Jeremiji 29:17 (NRSVCE). Kada Isus proklinje smokvu, sva ta simbolika se sudara. To je poziv Izraelu i svakome od nas da dobro pogledamo: donosimo li plod ili samo izgledamo tako? Je li Isus ubio smokvu? Da, fizički, smokva se osušila iz korijena, baš kao što nam Marko 11:20 (NRSVCE) govori. Ali prava poruka nije bila o umiranju stabla. Bilo je to upozorenje o duhovnoj praznini. U Markovom evanđelju, priča o smokvi namjerno se obavija oko čišćenja hrama. Ta struktura ističe vezu. Stablo, poput hrama, iz daljine je izgledalo živo, ali iznutra je bilo besplodno. Isus nije samo osuđivao biljku; On je zapravo prozivao sustav koji je izgubio srce. Sudbina smokve nagovijestila je ono što će se dogoditi samom hramu: uništenje, samo desetljeća kasnije. Na kakvom je drvetu Isus razapet? Sveto pismo nam ne govori od koje je vrste drveta križ napravljen. Tijekom godina ljudi su nagađali (neke legende kažu da je to bio dren), ali to je tradicija, a ne Biblija. Evanđelja ga jednostavno nazivaju "križem", a na nekoliko mjesta, posebno u Pavlovim pismima, spominje se kao "drvo". Važnije od vrste drva je težina koju je nosio. Galaćanima 3:13 (NRSVCE) kaže: "Proklet bio svaki koji visi na drvetu", što odražava Ponovljeni zakon 21:23 (NRSVCE). Raspeće nije bila samo brutalna praksa; smatralo se znakom prokletstva od Boga. Ipak, upravo je tamo Isus otišao. On je dragovoljno preuzeo tu kletvu, za nas. Kada pomislite na smokvu koju je Isus prokleo - besplodnu, usahlu, osuđenu - a zatim pomislite na drvo križa, postoji veza. Izrael je bio pozvan da donosi plod, ali nije. Svi smo mi podbacili na isti način. Ali umjesto da nas ostavi u našoj neplodnosti, Isus je to preuzeo na sebe. Podnio je teret osude kako bismo mi ponovno mogli donositi plod. Dakle, možda pitanje nije na kakvom je drvetu umro, već zašto. A odgovor na to je ljubav. Završne misli: Zašto je Isus prokleo smokvu? Što bismo trebali izvući iz ovog čudnog, upečatljivog trenutka sa smokvom? Stablo predstavlja Izrael i, u širem smislu, svakoga tko tvrdi da pripada Bogu. Bilo je puno lišća, izdaleka izgledalo zdravo, ali nije bilo ploda. Isus se nije ljutio na stablo. Ovo je bila živa parabola o praznoj religiji, o vjeri koja izvana izgleda dobro, ali ispod nema supstance. Iako nije bilo vrijeme smokava, stablo je odavalo dojam da ima nešto za ponuditi. To je dio na koji se Isus osvrnuo, predstava bez ploda. To je izazov, ne samo za Izrael prvog stoljeća, već za sve nas. Što naši životi proizvode? Jesmo li svi lišće, a ne plod? Istina je da Isus i danas traži plod. Ne savršenstvo, već dokaz prave vjere, prave transformacije. Smokva nas podsjeća da Bog vidi kroz vanjštinu, a to nas ne treba uplašiti. Treba nas probuditi. Autor: Ana Coteneanu

John Fletcher: MOLITVA “Gospodine, u potrebi sam za uljem. Moja svjetiljka gori nejasno. Ponekad se čini da će se ugasiti kao kod onih ludih djevica; više liči na zadimljeni lan nego na jasno svjetlo. O, nemoj je ugasiti! Raspiri je u oganj! Ja želim silu odozgo. Želim snažno, trajno pomazanje Duha. Želim da moja posuda (moje veliko srce) primi puno ulja da bi izraz mog lica pokazivao radost mudrih djevica. Želim svjetiljku nebeskog sjaja i vatru božanske ljubavi koja će dan i noć gorjeti u mom srcu, kao što je svjetiljka gorjela u hramu i posvećena vatra na oltaru. Želim punu primjenu krvi koja čisti od svih grijeha i jaku vjeru u tvoju svetu Riječ, vjeru po kojoj tvoje veličanstvo kao predmet moje ljubavi jasno prebiva u mom srcu. U riječi, Gospodine, želim obilje tvog Duha, obilje rijeka koje teku iz dubine duše vjernika koji su došli do savršenosti provedbe. Sad vjerujem da me ti možeš i hoćeš krstiti u Svetom Duhu i ognju. Pomogni mi u mojoj nevjeri; potvrdi i povećaj moju vjeru u vezi s ovim važnim krštenjem. Gospodine, trebaš me krstiti. Dokle god to ne učiniš, imat ću problem. Daj mi tvog Duha da bi on mogao neprestano izlijevati tvoju ljubav u moju dušu. Dođi, o Gospodine, tvojim blagoslovljenim Duhom! Dođite ti i tvoj Otac u svetom Utješitelju. Dođite da boravite sa mnom ili ću ožalošćen sići u svoj grob. Pravedni Oče, gladujem i žeđam za tvojom pravednošću. Pošalji tvoga obećanog Svetog Duha i ispuni me njime da me potpuno posveti i da me potpuno zapečati za dan vječnog izbavljenja i svršenog spasenja. Ne zbog djela pravednosti koja sam učinio, nego radi Kristove milosti. Spasi me potpunom kupelji preporoda i puninom obnove Svetoga Duha. Zbog toga izlij svog Duha, izlij ga obilno na mene dok izvori žive vode ne poteku u mojoj duši, kako bih mogao u punom smislu riječi reći da ti živiš u meni, da je moj život skriven s Kristom u Bogu i da je moj duh vraćen Onome koji mi ga je dao – tebi, prvom i posljednjem, mojem Začetniku i Završitelju, mojem Bogu i mojem sve u svemu! Amen!”

Ja sam jedno vrijeme koristio himalajsku, onda sam negdje pročitao za tu keltsku, samo u čašu mlake vode dodati malo te soli, i iscijediti pola limuna, i eto ti elektrolita za cijeli dan.

Neki ljudi vjeruju da su Židovi prokleti jer su ubili Sina Božjega. Ovo uvjerenje se nekad koristi kao opravdanje za antisemitizam i predrasude protiv židovskog naroda. Isto nije na temelju Biblije. To što su Židovi odbacili Mesiju je imalo posljedice, ali Biblija ne govori ništa o trajnoj kletvi nad Božjim izabranim narodom. U Mateju 27,22, tijekom takozvanog suđenja Isusu, Pilat je pitao masu ljudi: “Što dakle da učinim s Isusom koji se zove Krist?” Masa odgovara: “Neka se razapne.” Pilat je zatim javno rekao da je Isus nevin, ali su ljudi još jače vikali: “Neka se razapne!” (stih 23) Pilat je onda u čuvenom događaju, oprao svoje ruke, govoreći ljudima da je nevin (stih 24), a da je Isusova smrt njihova odgovornost. Tu odgovornost je masa prihvatila, uzvikujući jezovite riječi: “Krv njegova na nas i na djecu našu!” (stih 25) Važno je da se sjetimo tko je izgovorio ove riječi. Matej 27,20 kaže: “glavari svećenički i starješine nagovore svjetinu”. Da, masa ljudi na Isusovom suđenju se sastojala od Židova koji su se okupili u Jeruzalemu za proslavu Pashe, ali su ih religiozne vođe, koji su odbacili Isusa godinama prije (Matej 12,14), poticali da kažu te riječi. Oni koji su vodili masu ljudi nose najveću odgovornost, kao i sam Pilat, koji je predsjedavao nad takvim izvrtanjem pravde. Također, neki, a ne svi, ljudi su izgovorili tu samo-osudu. Isus je bio Židov, kao i Njegovi učenici, a oni sigurno nisu prizvali kletvu na sebe. Židovska nacija je zaista patila zbog odbacivanja svog Mesije. Na svom putu ka križu, Isus je ukazao na nadolazeći sud (Luka 23,31). Nakon samo jedne generacije od raspeća Isusa, Jeruzalem je bio u potpunosti uništen od strane Rimljana. Židovi su se rasuli po zemlji, a skoro 1.900 godina (do 1948.) nisu imali svoju državu. Također su se pojavile i duhovne posljedice, kada se Evanđelje počelo propovijedati poganima (vidite Djela 18,6). Apostol Pavao uspoređuje uključivanje pogana u spasenje s divljim granama koje se kaleme na maslinovo drvo. Židovi (prirodne grane) nisu u potpunosti odbačeni: “A i oni, ako ne ostanu u nevjeri, bit će pricijepljeni; ta moćan je Bog da ih opet pricijepi.”(Rimljanima 11,23) Kada su odbacili Isusa, Židovi su se spotakli o “kamen spoticanja” (Rimljanima 9,32; Izaija 8,14). Ali Bog ih nije prokleo. Pavao pita retoričko pitanje: “Zar je Bog odbacio narod svoj? Nipošto! Ta i ja sam Izraelac, iz potomstva Abrahamova, plemena Benjaminova. Nije Bog odbacio naroda svojega koga predvidje.”(Rimljanima 11,1-2) U stvari, dolazi vrijeme kada “će se cijeli Izrael spasiti”(Rimljanima 11,26). Kako Židovi mogu biti prokleti kada je Bog sklopio bezuvjetni savez sa Abrahamom? “Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati, i sam ćeš biti blagoslov. Blagoslivljat ću one koji te blagoslivljali budu, koji te budu kleli, njih ću proklinjati; sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati “(Postanak 12,2-3). Bog je također Židovima obećao veliki predio zemlje u Postanku 15. Izrael nikada nije posjedovao svu zemlju koju im je Bog obećao, tako da proročanstvo i dalje čeka na ispunjenje koje će se dogoditi tijekom tisućugodišnjeg kraljevstva. Ljudi žanju ono što su posijali (Galaćanima 6,7), i neposlušnost donosi patnju. Kada je izraelski narod pao u grijeh, nepokajano idolopoklonstvo, izgubili su svoju zemlju na 70 godina u babilonskom izgnanstvu (Jeremija 29,10). Kada su odbacili svog Mesiju, izgubili su zemlju na još duži vremenski period. Isus “k svojima dođe i njegovi ga ne primiše” (Ivan 1,11). Ali Božje obećanje i dalje vrijedi: “Evo, Jahve oglašuje do nakraj zemlje: Recite kćeri Sionskoj: Evo, dolazi tvoj spasitelj … Oni će se zvati ‘Sveti narod’, ‘Otkupljenici Jahvini’. A tebe će zvati ‘Traženi’ – ‘Grad neostavljeni’.” (Izaija 62,11-12) Izvor: Gotquestions.org; Prijevod: Ivana R. Preuzeto sa https://www.novizivot.net/jesu-li-zidovi-prokleti-zato-sto-ubili-isusa/?fbclid=IwY2xjawOe1ehleHRuA2FlbQIxMABicmlkETFiNVNEVXEzU0hjMHJpM2RLc3J0YwZhcHBfaWQQMjIyMDM5MTc4ODIwMDg5MgABHly0YctzGIMcD9wPq5vsrTHXiuhHp_vWGl9it7rAKRt4IhKYT7O3mPI9KrYM_aem_vBiwfKo3bijOfbf1sLi9Aw

Vatikansko povjerenstvo glasalo protiv đakonicaVISOKO vatikansko povjerenstvo glasalo je protiv toga da se katolkinjama dopusti da budu đakonice, zadržavajući praksu Katoličke Crkve da svećenici mogu biti samo muškarci, prema izvješću predanom papi Lavu, koje je objavljeno danas. Povjerenstvo je sa sedam glasova "za" i jednim "protiv" zaključilo da povijesna i teološka istraživanja "isključuju mogućnost" da se ženama dopusti da služe kao đakonice u ovom trenutku, ali je preporučilo da se to pitanje detaljnije prouči. Bez definitivnog zaključka"Prema izvješću, ocjena povjerenstva o tom pitanju temelji se na snažnom uvjerenju, ali "ne dopušta da se u ovom trenutku donese definitivan zaključak". Pokojni papa Franjo osnovao je dva povjerenstva da prouče mogućnost da žene služe kao đakonice. Đakoni, za razliku od svećenika, ne mogu služiti misu. Povjerenstva su zasjedala u tajnosti. Izvješće objavljeno u četvrtak prvi je put da su rezultati te rasprave objavljeni javnosti. Pavao u pismu spominje đakonicePapa Ivan Pavao II. zabranio je ženama da budu svećenice 1994., ali nije riješio pitanje đakonica. Zagovornici te ideje ističu kao dokaz da su žene bile đakonice u ranim stoljećima Crkve. Jedna od njih, Feba, spominje se kao đakonica u pismu apostola Pavla. https://www.index.hr/mobile/vijesti/clanak/vatikansko-povjerenstvo-glasalo-protiv-djakonica/2737119.aspx?index_ref=naslovnica_najnovije_m

Čovjek se potrudio napisati poduži post, a tvoj argument se sveo na par riječi, i to nikakav.

A.W. Tozer MOLITVA I PORUKA "A sad, o Gospodaru neba i zemlje, ostatak svojih dana posvećujem tebi; neka ih bude mnogo ili malo, kako ti želiš. Daj da stojim pred velikima ili služim siromašnima i niskima; taj izbor nije moj i ja neću utjecati na njega ako i mogu. Tvoj sam sluga da vršim tvoju volju i ta volja mi je ljepša od položaja, bogatstva ili slave i odabirem je iznad svega na zemlji ili na nebu. Iako si me ti izabrao i nagradio visokim i svetim pozivom, daj da nikada ne zaboravim da sam samo čovjek od praha i pepela, čovjek sa svim tjelesnim manama i žudnjama koje muče ljudsku rasu. Zbog toga, molim te, moj Gospodine i Otkupitelju, sačuvaj me od mene samoga i od svih šteta koje bih mogao načiniti pokušavajući biti blagoslov drugima. Duhom Svetim ispuni me svojom silom i ja ću poći u tvojoj snazi te govoriti o tvojoj pravednosti, samo tvojoj. Naviještat ću poruku o ljubavi otkupljenja dok moja tjelesna snaga izdrži. A kad ostarim i umorim se ići dalje, dragi Gospodine, pripremi mi mjesto gore i daj da budem ubrojen među tvoje sluge u vječnoj slavi. Amen. Amen." Ako ti Bog da još nekoliko godina, ne zaboravi, one nisu tvoje. Tvoje vrijeme mora častiti Boga, tvoj dom mora častiti Boga, tvoj rad mora častiti Boga, sve što činiš mora častiti Boga.

Iako muslimani kažu da je Novi Zavjet taj koji je korumpiran, oni priznaju Stari Zavjet, i tamo vele da ga isto moraju čitati. Ali što kažu ti proroci, koje priznaju i muslimani, evo par njih David: „Ti si moj Sin“ (Ps 2:7) Izaija: „Djevica će roditi sina – Emanuel (Bog s nama)“ (Iz 7:14) Izaija: „Dijete… Bog Silni“ (Iz 9:6) Izaija: „Ranjen za naše grijehe… izlio dušu do smrti“ (Iz 53) David: „Probodoše ruke i noge“ (Ps 22:16) David: „Svetac neće vidjeti trulež“ – uskrsnuće (Ps 16:10) Hošea: „Trećeg dana će nas podignuti“ (Hoš 6:2) Zaharija: „Gledat će Onoga koga su proboli“ (Zah 12:10) Znači, ovo su svi citati koje govore o Isusu, a gle čuda ispunili se u Novom Zavjetu.