καιnos

Svi ili većina zna da vjernici u katoličko crkvi nikada ne piju vino pri Euharistiji. Ako je Isus rekao pijte ovo vino meni na spomen, zašto su svećenici zabranili vjernicima da piju? Druga stvar, tu se koristi bijelo vino, koje nije simbol crvene Isusove krvi - opet po meni greška. Da li to treba biti alkoholno ili bezalkoholno vino, tu imamo već otvorenu temu na forumu "Biblijske studije".

Pitanje je u vezi uporabe vina u Gospodnjoj Večeri ili kako vi velite Euharistiji. U dane Pashe trebalo je izbaciti kvasac iz kuće, zato se kruh uvijek pravio bez kvasca - jer kvasac je simbol grijeha. Tako neke zajednice u kojima sam i ja vele da se treba koristiti bezalkoholno vino u obredu baš zbog tog razloga. Sigurno postoje vjernici - kršćani koji nisu ili neće okusiti kap alkohola - ili recimo obrati se jedan takav u kršćanstvo. E sada većina katoličkih vjernika ne uzima nikakvo vino, samo svećenik - ali to je opet druga tema koju ću otvoriti na forumu "Katolicizam".

Taj anđeo Gospodnji koji se više puta spominje u Bibliji je Isus. O tome ću otvoriti posebnu temu. Onda onaj zapovjednik Gospodnje vojske, koji je rekao Jošui da skine obuću jer je mjesto sveto. Isti slučaj kao u gorućem grmu kad je Bog rekao Mojsiju. Ako Boga niko nije vidio - ko je taj tajanstveni zapovjednik vojske nebeske - to je mogao biti samo Isus.

Mihej 5,2 kaže: Ali ti, Betleheme Efrato, premda si malen među tisućama Judinim, ipak će mi iz tebe izići onaj koji će biti vladar u Izraelu, čiji su iskoni od davnine, od vječnosti.” Znači čiji su iskoni od davnine, od vječnosti. Tu se misli na Isusovo rođenje, i to dva rođenja. Jedno u vječnosti, a drugo u Betlehemu. Znači da je Isus postojao prije nego što je opet rođen na zemlji.

Mislim da nam Biblija treba biti autoritet kad se govori o ovom pitanju, a ne neka tradicija da je Josip imao djecu kad se zaručio sa Marijom.

Gdje se nalazi planina Sinaj - u Egiptu ili S. Arabiji?

‘Bog i evolucija’ – nova knjiga koja pomiruje teologiju i znanost Nova knjiga dr. Tončija Matulića pokušaj je otkrivanja harmonije između znanstvene istine i objavljene istine u odnosu na prirodnu evoluciju života, koja je čovjeku prispjela do savršenstva duha, svijesti i savjesti. Bog i evolucija. Teološka šetnja evolucijskim perivojem nova je knjiga moralnog teologa Tončija Matulića, koja donosi rezultate znanstvenoga, to jest duhovno-intelektualnoga hrvanja vjere u božansko stvaranje s izazovima današnje dinamičke i evolutivne slike svijeta. Posrijedi je istinska teološka šetnja evolucijskim perivojem kao čudesnim djelom stvaranja dobroga i mudroga Stvoritelja. Činjenica da je autor, Tonči Matulić, teolog upućuje na to da je nastojao detaljno istražiti poznate teorije, argumente i mišljenja mnoštva poznatih i vrsnih znanstvenika iz različitih znanstvenih područja, koji su pak nastojali prirodni evolucijski perivoj predstaviti i protumačiti na način cjelovitoga razumijevanja podrijetla, nastanka, uzroka, procesa, mehanizama, zakonitosti i razvoja svemira, čovjeka i života. Sam naslov Bog i evolucija upućuje na to da se knjiga trudi pokazati da između objavljene vjere i prirodnoga razuma nema sukoba, jer jedan je Bog začetnik i autor kako Objave tako i Prirode. Pokušaj je to otkrivanja harmonije između znanstvene istine i objavljene istine u odnosu na prirodnu evoluciju života, koja je čovjeku prispjela do savršenstva duha, svijesti i savjesti. Priroda je kao svekoliki vremeniti evoluirajući bitak, od najsitnije elementarne čestice i mikroorganizama, sve do najvećih i najsloženijih životinja, čovjeka, planeta, galaktika i cijeloga svemira, sve to kroz gotovo 14 milijardi godina, uistinu veličanstveno djelo Božjega stvaranja. Drugim riječima, u očima vjere priroda se otkriva kao veličanstveno Božje stvorenje koje u sebi nužno skriva Božje tragove i otiske svoga iskonskoga Tvorca i Autora. „Bog i evolucija idu zajedno i, posljedično tomu, priroda i stvorenje idu zajedno. Dakle, dva različita i komplementarna pristupa jednom te istom vremenitom evoluirajućem bitku – jedan vjerski i teološki, a drugi razumski i prirodoznanstveni – omogućavaju da ga se zove različitim imenima, a da se pritom misli na jednu te istu stvarnost prirode kao stvorenja, odnosno stvorenja kao prirode“, navodi autor u uvodu knjige. O sadržaju Knjiga tvrdog uveza raspoređena je u devet poglavlja u kojima se logičkim slijedom obrađuju teme koje postupno sve dublje uvode u neke od ključnih aspekata moderne teorije evolucije, a cijela se osvrće na izazov prirodne evolucije čovjeka u svjetlu vjere u stvaranje, koja nam posreduje istinu o čovjeku kao osobi stvorenoj na sliku Božju (usp. Post 1,27). O autoru Prof. dr. sc. Tonči Matulić svećenik je, teolog i pročelnik Katedre moralne teologije Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Usavršavao se u bioetičkoj disciplini na različitim institutima u Italiji i SAD-u, a autor je brojnih knjiga i znanstvenih radova. Recenzije

Problem je što je npr. katolička crkva izbacila ovu zapovijed, a da bi broj zapovijedi ostao isti, onu desetu koja je u Bibliji jedna - Ne poželi tuđeg ženidbenog druga, tuđe stvari podijelila na devetu i desetu. Tu nešto debelo ne štima. Ko se protivi Bogu izbacivati, ili dijeliti Božje zapovijedi. I onda se pitaš šteta što ovu zapovijedi nije ni jedna crkva preformulirala.

Otkrivenje je puno simbola i kao takvo najbolje se tumači slikama Starog zavjeta. Potrebno je dosta čitati dobre komentare od stručnjaka. E sada pitanje je kako jedan čip paše da bude žig zvjeri. Kako god, ovaj događaj je još u budućnosti, i lako možemo imati čast da ga doživimo.

Dobro nam došao Buco, svako dobro i ugodno se osjećaj na forumu 😀

Da li je Bog sve stvorio u 6 doslovnih dana od 24 sata, ili je to duže razdoblje što uključuje teističku evoluciju?

Želimo dobrodošlicu našem novom članu Nestoriju 🙃

Glavno učenje unitarijanista je da Isus nije preegzistirao na nebu prije nego što je rođen kao čovjek. Znači prvi put se pojavio rođenjem od Marije. Evo ovdje kršćani mogu dati sve stihove koje govore o Isusovoj preegzistenciji, a koji unitarijanci moraju pobiti. Evo ja počinjem Ivan 17,5: Sada mi ti, Oče, daj onu slavu koju sam imao kod tebe prije postanka svijeta. Znači Isus govori u ovom retku da je imao slavu prije postanka svijeta, prije nego što je svijet stvoren, prije nego što su Adam i Eva stvoreni.

Crkva je starija od kršćanske Biblije Moramo biti pošteni. I Biblija je produkt crkvene predaje. Crkva je starija od kršćanske Biblije (a ona se sastoji iz Staroga i Novoga zavjeta). Kanon kojega danas poznajemo od 27 novozavjetnih knjiga Crkva je donekle prihvatila tek u drugom stoljeću po Kristu, no najraniji spisak Novozavjetnog kanona nalazimo u IV stoljeću kod Atanazija Aleksandrijskog 367. godine po Kristu. Dakle, Crkva je (vjerujemo pod vodstvom Duha Svetoga) oblikovala Bibliju a ne Biblija Crkvu. Prvo je bila predaja, crkvena tradicija pa konačno Novi Zavjet čime se sa Starim zavjetom zaokružuje kršćanska Biblija. Zato je Biblija jedini nepogrješivi i konačni autoritet za protestante. Zaključak Reformatori su naglasili Bibliju kao jedino nepogrješivo, primarno i konačno mjerilo kršćanske vjere i prakse. S druge strane reformatori nisu odbacili doprinos predaje u onim pitanjima koja nisu suprotna učenju Biblije. Crkvena je predaja (Učenja otaca, rani koncili, vjeroispovijedanja i sl.) vrijedan izvor za definiranje kršćanske vjere i prakse, no ona nije nepogrješiva i valja je prosuđivati u svjetlu Biblije. Svaka tvrdnja bilo koje Protestantske crkve ili Crkve reformacijske baštine kako se drže samo Biblije u svome vjerovanju i praksi je jednostavno netočna jer osim što puno toga prihvaćanju iz rane crkvene predaje (pa čak i kanon Biblije Staroga i Novoga zavjeta), imaju i svoje vlastite konfesije, kanone (Statute, pravilnike i sl.) kojih se valja držati. Stoga reformacijsko načelo Sola Scriptura trebamo razumijeti u onom smislu u kojem su ga razumijeli i definirali reformatori koji su cijenili doprinos crkvene predaje u onim stvarima u kojima je ista sukladna Bibliji, odbacili učenja proizašla iz crkvene predaje koja su u suprotnosti s učenjem Biblije, te time Bibliju uzdigli kao konačan autoritet u kršćanskoj Crkvi. Autor: dr. sc. Jasmin Milić; Izvor: IPA

Biblija je konačni autoritet Dakle, bilo bi nepošteno prema ocima rane Crkve ali i prema reformatorima reći kako protestanti jedino i isključivo vjeruju samo ono što piše u Bibliji. Biblija je iznad svega, Samo Biblija, ali u smislu da je ona konačni autoritet, konačna objava i da sve što vjerujemo a što je u temeljima kršćanske tradicije mora biti suglasno učenju Biblije. To se jasno može iščitati u protestantskim konfesijama: “Ne preziremo tumačenja svetih grčkih i latinskih otaca, niti odbacujemo njihove polemike i rasprave glede svetinja dokle god su utemeljene na Pismu” (Drugo helvetsko vjeroispovijedanje 2:11). ” Sedmi članak Trideset i deved članaka vjere navodi:“Nicejsko vjeroispovijedanje, (Atanazijevo vjeroispovijedanje) i ono uobičajeno nazvano Apostolsko vjeroispovijedanje moraju se u potpunosti prihvaćati i u njih valja vjerovati. Jer njih se može dokazati najsigurnijim svjedočanstvima Svetog Pisma”. U ovome članku je jasno da su vjeroispovijedanja koja su dio crkvene predaje, nužna za vjerovanje kršćanske Crkve jer su suglasna Svetomu Pismu. Ono za što je Biblija doista dovoljna jest po pitanju objave o spasenju i o istinama koje je nužno prihvatiti za naše spasenje ( Trideset i devet članaka vjere, čl. 6). Prima Scriptura – Prvenstvo Pisma Anglikanci i metodisti će, zbog pogrešnog tumačenja načela Sola Scriptura govoriti o Prima Scriptura. Taj slogan zapravo govori ono što su i reformatori naglašavali, a to je da Biblija ima primat odnosno prvenstvo nad svim drugim izvorima kršćanske vjere i prakse. Za anglikance izvori su (1)Biblija, (2) tradicija i (3) razumno prosuđivanje, kako je to definirao anglikanski teolog Richard Hooker (16 stoljeće). Za osnivača metodizma, Johna Wesleya (18 stoljeće) četiri su izvora: (1)Biblija, (2) tradicija, (3) razumno prosuđivanje i (4) iskustvo. No i za anglikance i za metodiste Biblija je primarni i jedini nepogrješivi autoritet vjerovanja i prakse.

Iza nas je godina u kojoj smo obilježili 500. obljetnicu protestantske reformacije. Bila je to prigoda da se čuje više o povijesti, učenju i praksi protestantizma. No, čini se da naša javnost u Hrvatskoj i dalje nedovoljno zna tko su protestanti i što doista vjeruju.Jedan od ozbiljnih problema je u tome što se u posljednje vrijeme različite zajednice pozivaju na protestantski identitet tako da je u moru različitih učenja nekada teško odvojiti stablo od šume. Osvrti na neka protestantska učenja koja dolaze od strane rimokatolika ili pravoslavnih, zapravo nisu osvrti na protestantizam već na učenje zajednica koje su kasnije proizašle iz protestantizma a koje sebe u Hrvatskoj nazivaju “Crkvama reformacijske baštine”. Drugdje, npr. u Njemačkoj nazivaju se “Slobodne evanđeoske zajednice”. Tradicionalne protestantske crkve u izvornom smislu riječi su Evangeličke, Reformirane i Anglikanske. To su crkve koje su direktno proizašle iz reformacije 16. stoljeća i one nam puno više mogu predstaviti izvorni protestantizam nego Crkve reformacijske baštine. Naravno, treba ukazati i na trend liberalizma u pojedinim tradicionalnim protestantskim crkvama koji ih često čini neautentičnim svjedocima izvornog protestantizma. No nas ovdje zanima izvorno protestantsko učenje. Jedno od tzv. pet Sola (Samo) reformacije jest Sola Scriptura odnosno Samo Pismo. Ovo načelo posebno naglašavaju Crkve reformacijske baštine, u smislu da je njihovo učenje temeljeno samo i isključivo na Bibliji i da je Biblija jedino mjerilo njihovog učenja i prakse. Rezultat takvog shvaćanja načela Samo Pismo dovelo je do različitih tumačenja Biblije koje je prouzročilo na tisuće novih zajednica, pokreta, sekti i sl. Kako se svi oni nerijetko u javnosti predstavljaju protestantima, to se onda stječe dojam da su protestanti zapravo vrlo neozbiljni kada je u pitanju razumijevanje i tumačenje Biblije. Crkve reformacijske baštine No, zadržimo se kratko na tzv. Crkvama reformacijske baštine i njihovom naglasku na tomu da je u njihovu učenju samo Biblija mjerodavna za vjerovanje i praksu. Je li to tako? Uglavnom nije. Uzmimo npr. pentekostalce. Dragi su to i iskreni vjernici koji ljube Boga, svjedoče svoju vjeru, s puno emocija pokazuju ljubav prema Bogu i naravno naglašavaju da im je Bibija jedini autoritet. No, što je s proroštvima koja se prakticiraju na njihovim bogoslužjima? Po učenju pentekostalaca (i ostalih karizmatika) postoje vjernici koji i danas imaju dar proroštva. Takav vjernik nerijetko ustaje na javnom bogoslužju te započinje govor u ime Božje: “Ovako govori Gospodin” i kreće govoriti riječi koje po njegovom uvjerenju i uvjerenju prisutnih Gospodin izgovara. Takva je riječ važna za zajednicu. Gospodin govori što znači da je to je Božja riječ i da ima autoritet za Crkvu ili za pojedinca. Tu su i adventisti koji su u zadnje vrijeme sve otvoreniji prema drugim zajednicama te se time približavaju crkvama reformacijske baštine. No i adventisti vole naglasiti da su protestanti te da je Samo Pismo i njihovo načelo. Je li to doista tako u njihovoj praksi? Nije. Adventisti imaju tzv. “Duh proroštva” a to su spisi Ellen White, proročice koja je veoma zaslužna za ustrojstvo adventizma kakvog ga danas poznajemo. Reći će adventisti da su spisi Ellen White manje svijetlo, ali ipak su svjetlo a njeno učenje je i te kako važno za adventiste. Recimo i to da se pripadnici ovih, uglavnom mlađih zajednica (osim Baptista koji su nastali u 17. stoljeću, većina je tzv. Crkava reformacijske baštine nastala krajem 19 i početkom 20. stoljeća) i te kako se pozivaju na svoju predaju i tradiciju. Nerijetko je među njima vrlo jasan naglasak na tomu da trebaju održati vjerovanje, red i disciplinu kako je to bilo u začecima njihovih zajednica. Ad fontes – Na izvoreReformatori su koristili ovu latinsku krilaticu (koja je bila uobičajena fraza toga doba) za povratak na kršćanske izvore. Je li za njih to značilo povratak samo Bibliji? Nije. Za njih je to bio poziv na povratak učenju ranog kršćanstva a to znači Bibliji i učenju rane Crkve (tradiciji, predaji) a koje nije u suprotnosti s učenjem Biblije. Oni koji su proučavali djela Martina Luthera, Jeana Calvina, Thomasa Cranmera i drugih reformatora vidjet će da su oni rado citirali apostolske i crkvene oce, da su se rado vraćali patristici. Upravo da bi obranili svoja učenja, pozivaju se na apostolske i crkvene oce kako istoka tako i zapada, pa i na kanone pojedinih koncila. Rani reformatori nisu odbacili tradiciju kao nešto bezvrijedno. Njihovo gledanje na Bibiju je da je ona jedini nepogrješivi izvor za naše vjerovanje i praksu. Predaja nije nepogrješiva. No, iako nije nepogrješiva, crkvena predaja koja obuhvaća učenje apostolskih i crkvenih otaca, oduke ranih crkvenih koncila i sl. ipak je iznjedrila određena učenja koje crkva treba prihvatiti ukoliko nisu u suprotnosti s Pismom. Npr. doktrine o Trojstvu, doktrina o dvije Kristove naravi i sl. se ne mogu naći jasno definirane u Biblji. One su razvijene u prvih tri stoljeća kršćanstva. Protestanti su privatili ove istine ne samo zato što su one dio crkvene predaje već zato što se one ne kose s biblijskom objavom o Bogu i o Kristu.

Jesu li prvi adventisti vjerovali u trojstvo? Kad je uvedena nauka o trojstvu u adventističkoj crkvi?

Na ruke Angela primljena, i pod njihovim okriljem prohodeći vazdušna prostranstva i uzlazeći na visinu, duša na svome putu nailazi na razna mitarstva (carine) – nešto nalik na naročite skupine duhova što budno paze na ushođenje duša, zaustavljajući ih i čineći im prepreke u stremljenju njihovom ka Carstvu. Svako mitarstvo kao posebna skupina duhova predočava duši određene grehove njezine. Prvo je mitarstvo mesto gde se polažu računi za grehe ogovaranja i razuzdanosti stomaka. Ovde se istražuju gresi učinjeni rečima ljudskim, kao što su laži, klevete, zaklinjanja, gaženje zakletvi i zaveta, praznoslovljenje, zloslovljenje, vođenje taštih razgovora, izlaganje svetinje podsmehu, bezobrazne i nepristojne reči (skvernoslovljenje). Tome se pridodaju i gresi mahnitosti stomaka (črevobjesija) – bludne radnje, pijanstvo, neprilično smejanje, nečista i nepristojna ljubljenja, bezobrazne i razbludne pesme. A njima nasuprot Angeli Sveti što negda poučavahu dušu i vođahu je putem dobra iznose sve što je ustima svojim i jezikom za života lepo i čestito izricala: ukazuju na molitve njene, blagodarenja, pojanje psalama i pesama duhovnih, čitanje Svetoga Pisma – jednom rečju, istavljaju sve ono što smo usnama svojim i jezikom prineli kao blagoprijatnu žrtvu Bogu. Drugo mitarstvo duhova obmane i prelesti odnose se na ono što smo očima svojim gledali: oni iznose sve to nam je strašću ispunjavalo pogled, što se očima činilo primamljivim, te dograbe svakoga ko je sa pristrašćem nepristojne poglede upućivao, bez potrebe ljubopitljiv (radoznao) bio ili neobuzdano očima gutao (ono čega mu je valjalo kloniti se). Treće je mitarstvo duhova spletkarenja – za grehe uhođenja i potkazivanja. Sve što prelasno razdražuje sluh naš i nasladom nas ispunjava nalazi se u njihovoj nadležnosti: oni beleže sve što smo sa pristrašćem voleli da slušamo i čuvaju ta svedočanstva do dana Suda. Četvrto je mitarstvo onih duhova što straže nad čulom mirisa: sve što služi za strasno naslađivanje čula mirisa – mirisni ekstrakti iz rastinja i cvetova, mirišljave vodice, razne masti koje razbludne žene obično koriste radi prelašćivanja – sve je to u nadležnosti islednika sa ovog mitarstva. Peto mitarstvo bdije nad onim što je rđavo i ružno učinjeno putem dodira ruku. Ostala su mitarstva – mitarstvo zlobe, zavisti i ljubomore, sujete i gordosti, razdražljivosti i gneva, žučne raspaljivosti i jarosti, bluda, preljubočinstva i rukobluda, ubistva, vračanja i drugih bogomrskih i skvrnih dela, o kojima ovoga puta nećemo govoriti podrobno, jer ćemo to izložiti drugom prilikom u valjanom poretku, budući da svaka strast duševna i svaki greh imaju svoje islednike i istjazatelje (mučitelje). Gledajući sve ovo i još mnogo toga, i to daleko goreg, duša se užasava, trepti i drhti dokle god joj ne bude izrečena oslobađajuća ili osuđujuća presuda. Kako je tegoban, mučan, plačevan, neutešan taj čas iščekivanja – šta li će se desiti? – kada je duša mučena neizvesnošću! Sile nebeske tad stoje naspram nečistih duhova i objavljuju dobra dela njena, učinjena postupcima, rečima, pomislima, namerama i mislima; između dobrih i zlih angela duša stoji u strahu i trepetu, sve dok zbog svojih dela – reči i postupaka – bude ili osudi podvrgnuta i svezana, ili opravdana i oslobođena; jer će svako biti svezan uzama vlastitih grehova. I ako se duša zbog pobožnog i blagougodnog života svog pokaže dostojna nagrade, uzeće je Angeli Božiji i ona će se neustrašivo vinuti put Carstva, u pratnji svetih sila, kao što kazuje Pismo: “I koji pjevaju i vesele se, svi su izvori u Tebi” (Ps. 87:7). Da se ispuni što je pisano: “I žalost i uzdisanje bježaće” (Is. 35:10). Oslobodivši se od lukavih, zlih i strašnih duhova, duša postaje naslednicom te radosti neizrecive. Ako li se pak pokaže da je duša neka život provodila u nemaru i neuzdržanju, začuće onaj strašni glas: “Neka se uzme bezbožnik, neka ne vidi slave Gospodnje!” (Is. 26:10). I nastupiće za nju dani gneva, muke, bede, teskobe, dani tame i mraka. Ostaviće je Angeli Božiji i uzeće je grozomorni demoni, koji će je najpre bez milosti mučiti, da bi se zatim duša, vezana nerazrešivim uzama, strovalila u zemlju crnu i neprozirnu, u njene najdonje odaje, u sužanjstvo preispodnje, u tamnice pakla, gde su zatočene duše grešnika umrlih od postanja sveta – “u zemlju tamnu kao mrak i sjen smrtni”, u zemlju nevidela večnog, “gdje nema promene i gdje je vidjelo kao tama”, kao što kazuje Jov (Jov. 10:22), onamo gde večiti bol i beskrajna žalost, i ridanje neprestano, i svagdašnji škrgut zuba, i nesustajuće uzdisanje prebivaju”.[2] Na kraju bih želeo da sve kritičare podsetim na mudre reči svetog Teofana Zatvornika: “ma kako se našim umnicima besmislenom činila ideja o mitarstvima, ipak će i oni morati da prođu kroz njih”[3]. Mnogo štete čoveku donosi lažno učenje. Posebno pogubno je iskrivljavanje eshatologije pojedinca. Ako je čovek pogrešio u vezi sa sadašnjim delovanjem demona u svetu ljudi i zbog toga dospeo pod njihov bič – ima pravi put ka spasenju – on će pribeći Tajnama Crkve i demoni će pobeći od njega. Ali ako čovek sebe ubedi da poslednja dostignuća nauke o religiji i filologiji dokazuju da mitarstva ne postoje, on će se svejedno susresti sa tim. Međutim, tada će biti kasno. Nakon smrti nema pokajanja. Ne pobrinuvši se da ima sećanje na smrt, ubedivši se da nakon smrti čoveku niko ne preti, hrišćanin će iz tela izaći nepripremljen i tu ga čeka krajnje neprijatna neočekivanost. Susrešće se sa realnim gospodarima tame koji će mu realno pokazati dela koja je činio po njihovom podstreku. I šta će im on odgovoriti? Da je on Hristov? A oni će pitati: “kako ćeš dokazati? Dela bolje govore od reči”. I odvešće obmanutog “novim bogoslovima” u toplo mestašce. A tamo viči koliko god želiš, neće biti koristi. Jer demoni, kao zakonici, samo ispunjavaju Hristovu volju. I poginuće brat za koga je umro Hristos (1 Kor. 8:11). Da li će Sudija na Strašnom Sudu pohvaliti one koji iz neshvatljivih razloga odbacuju drevno učenje Crkve? Mislim da ne. Tako da mi jedino i ostaje da poželim onima koji pišu na bogoslovske teme da se sećaju da od njihovih reči zavisi večni život čitalaca, a kao posledica toga – njihov večni udeo. Neka nas sve urazumi Hristova ljubav i neka nas izbavi od poslednjeg posramljenja u dan strašnih iskušenja u podnebesju! https://svetosavlje.org/da-li-postoje-mitarstva/

Tim pre je to neshvatljivo uzimajući u obzir da mitarstva predstavljaju poslednje iskušenje čoveka nakon izlaska iz tela. Određivanje posmrtnog udela čoveka potpuno očigledno vodi poreklo iz Pisma. Jer ako je smrt – izlazak duše iz tela (1 Mojs. 35:18) i ako duša želi da ode Bogu (Prop. 12:7) očigledno je da put vodi kroz podnebesje. Pismo direktno govori da je podnebesje carstvo satane (Ef. 2:2) i da je ispunjeno “duhovima zlobe u podnebesju” (Ef. 6:12). Takođe je poznato da đavo “kao lav ričući hodi i traži koga da proždere” (1 Pet. 5:8). On je čovekoubica i mrzi ljude (Jn. 8:44). I normalno je da želi da ovlada dušama onih koji prolaze kroz njegovo carstvo. Zato je taj “zli dan” (Ef. 6:13) koji pominje apostol Pavle kao dan posebnog okršaja sa načalima, vlastima, gospodarima tame ovoga sveta, sa duhovima zlobe u podnebesju – dan naše smrti. Ovaj okršaj počinje od samog trenutka odvajanja duše od tela. Pravednika Anđeli uzimaju i nose u okrilje Avraama (Lk. 16:22), a grešnike neka druga bića “muče” (apaitousin Lk. 12, 20), uz mučenje ih izvlače iz tela i odvlače u pakao. Upravo su takvu realnost (a ne mitološke predstave) poznavali i Judeji i neznabošci (vidi Jez. 32, Is. 14). Znali su da ta zla bića odvlače umrlog u preispodnju (ad, šeol, “zemlja odakle nema povratka”) i pri tom podsećaju umrlog na zla dela koja je činio. I to takođe nije slučajno! Jer, saglasno sa Pismom, “onaj koji tvori grijeh od đavola je, jer đavo griješi od početka” (1 Jn. 3:8). Međutim, mera njihovog mučenja je različita, o čemu govori i Pismo (vidi Jez. 32). Tako da u odnosu na zagrobni život neznabošci nisu ni grešili tako mnogo. NJihova nesreća je bila u tome što su oni očajavali i smatrali da se od vlasti pakla ne mogu izbaviti, da je put iza granica nebesa ka prestolu Tvorca zauvek zatvoren. Međutim, sve njihove pretpostavke šta ih čeka nakon smrti bile su iskustvene. Jer su se iz onog sveta desetine hiljada vraćale i upravo su od njih (ljudi) i saznavali šta čeka čoveka iza groba. Od vremena Iskupljenja su se zaista desile promene u posmrtnom udelu duše. Hristos je rekao: “Ja sam vrata; ako ko uđe kroza me spašće se, i ući će i izići će, i pašu će naći” (Jn. 10:9). LJudi koji su kroz Krštenje ušli u Crkvu – Telo Hristovo, mogu Hristovim vratima ući u nebesa. Oni su dobili “slobodu za ulazak u Svetinju krvlju Isusovom, putem novim i živim, koji nam je On otvorio zavjesom, to jest tijelom svojim” (Jevr. 10:19-20). Međutim, da bi bez prepreke prošao tim putem, zahteva se da hrišćanin nikada nije ispunjavao “dela telesna” (Gal. 5:13-21; Rim. 8:13), jer drugačije Carstvo Božije neće naslediti. Nije slučajno blažena Teodora tako teško prolazila kroz mitarstva. Jer ona je bila obična “prosečna parohijanka” koja je imala mnogo grehova, između ostalog i neispoveđeni greh preljube. Upravo su je ta “telesna dela” i ometala da se podigne na nebesa. Samo joj je molitva njenog duhovnog oca, prepodobnog Vasilija pomogla da se uzdigne na nebesa. Po rečima apostola Jakova: “mnogo je moćna usrdna molitva pravednika” (Jak. 5:16). LJudi koji očišćuju svoj život kroz Tajne, koji čine dobra dela, koji sebi stiču prijatelje bogatstvom nepravednim, lako se podižu u večna naselja, praćeni Anđelima Božijim (Lk. 16:9). Tu novu realnost koja se javila nakon javljanja Boga u telu takođe je videlo na hiljade hrišćana. Čak ako se odbaci autoritet “Mitarstava blažene Teodore” (a on je priznat od svih velikih dogmatičara devetnaestog i dvadesetog veka: mitropolita Makarija (Bulgakova), arhiepiskopa Silvestra (Malinovskog), prot. N. Malevanskog, prepodobnog Justina (Popovića), prot. Mihaila (Pomazanskog)) opet postoji saglasnost Svetih Otaca (consensus patrum) po tom pitanju. Tu su i drevni Mučenici koji su se molili Bogu da bi mimoišli demonske napade (sveti velikomučenik Evstratije) i sami videli te napade (Mučenica Perpetua). Tu je i sveti Ipolit Rimski i veliki Kapadokijci (o tome jasno uče i Sveti Vasilije Veliki i sveti Grigorije Niski) i Zlatoust i Avgustin i Atanasije Aleksandrijski (Veliki). Jako detaljno o mitarstvima pišu sveti Kirilo Aleksandrijski i Grigorije Dvojeslov, papa rimski. Pri čemu je autoritet Slova svetog Kirila toliki da se već nekoliko vekova štampa u sklopu Psaltira. Da već ne govorim o bezbrojnim Ocima drugog milenijuma koji u jedan glas govore o realnosti mitarstava (tu je i Marko Efeski[1], Dimitrije Rostovski, Ignjatije Brjančaninov, Teofan Zatvornik). Ne treba da govorim o tome da su oci pustinje, “umetnici veštine svetosti”, počevši sa prepodobnim Antonijem Velikim i završno sa Optinskim starcima na najpodrobniji način opisivali to strašno ispitivanje koje nam predstoji. Sveti Kirilo Aleksandrijski, obrazac Pravoslavlja u “Slovu o ishodu duše i o Strašnom Sudu” piše sledeće: “Možeš li da zamisliš, dušo moja, kakav će te strah i užas obuzeti u dan kada ugledaš pred sobom mračna lica groznih i divljih, surovih, nemilosrdnih i bestidnih demona? Već samo viđenje njihovo strahotnije je od svake muke. Na njih gledajući, duša se ispunjava smućenjem, obuzima je uzbuđenje, nespokoj, želja da se kud bilo sakrije, samo da ih ne gleda, da k angelima Božijim pripadne.

DA LI POSTOJE MITARSTVA? <p claSVEŠTENOMUČENIK DANIL SISOJEV DA LI POSTOJE MITARSTVA? Ovih dana se na internetu pokrenulo burno razmatranje pokušaja da se odbaci postojanje mitarstava, posebno autoriteta “Žitija prepodobnog Vasilija Novog” (praznik 26. oktobra) u koje, kao sastavni deo, ulaze “Mitarstva blažene Teodore”. Po mišljenju protivnika učenja o mitarstvima, povest o njima su priznak paganskih i gnostičkih priča o posmrtnim lutanjima duše u kojima duša umrlog, da bi dospela do nebesa, mora na početku da savlada demonske straže. Polazeći odatle, kao i podatka da su u jednom od srednjevekovnih “Indeksa zabranjenih knjiga” “Teodorina mitarstva” nazvana apokrifima, protivnici tvrde da tobož mitarstva ne postoje. Podsećam da, saglasno predanjskom učenju Pravoslavne Crkve, odmah nakon smrti čovek dolazi na pojedinačni sud Božiji. Kada duša izlazi iz tela, susreću je Anđeli i demoni, koji pokušavaju da ovladaju umrlim. Međutim, tu se ne odigrava sukob sila, već spor o tome da li je duša dostojna pakla ili raja. Ovaj spor se odigrava u vazdušnom carstvu satane gde se i nalaze prepreke zlih duhova, koje se nazivaju mitarstvima. Ovaj spor se zasniva na tome da svakog čoveka dobro delo upodobljava Bogu, a svako zlo delo čini robom satane. Faktički je to “spor strana” na nevidljivom sudu u kome presudu ne donosi Anđeo ili demon, već Gospod, uprkos tvrdnjama onih koji odbacuju mitarstva: “Dogmatski je on (tekst “Mitarstava blažene Teodore”) netačan jer ne ostavlja mesto za Sud Božiji. Spasitelj je rekao da je “Otac sav sud predao Sinu”, a u toj knjižici ceo sud vrše demoni. Hristu ostaje samo da uruči medalje pobednicima.” Upravo zato se Crkva i moli za umrlog Hristu i za njega se čine dobra dela (posebno milostinja) koja mogu pomoći u izmeni zagrobnog udela upokojenog. Ako se čovek pokaže kao rob greha, demoni ga odvode u preispodnju gde se duša muči iščekivanjem budućih muka i ognjem neispunjenih želja. A ako se umrli hrišćanin pokaže ispunjen dobrim delima, ako mu je u srcu goreo plamen Božanske ljubavi, Anđeli ga odvode u raj gde mu Bog određuje mesto do dana vaskrsenja tela. Ovo učenje treba razlikovati od rimokatoličke jeresi o čistilištu. Ova jeres je zasnovana na pretpostavci da Bog u potpunosti čisti samo grehe učinjene pre Krštenja, a da je grehe koji su učinjeni kasnije, neophodno “odrađivati” na zemlji dobrim delima. Ako su gresi ostali bez kompenzacije, treba ih nadoknaditi mučenjima čistilišta (nekakvog posebnog mesta između pakla i raja) ili dobiti ono što nedostaje iz “riznice prevashodnih zasluga Svetitelja” kojima raspolaže papa rimski. Ovo učenje, sem istine da duša grešnika gori ognjem neugasivih želja i činjenice da molitve i žrtve Crkve mogu ukazati realnu pomoć umrlom, nema ništa istinito. Glavna greška ove jeresi je u tvrdnji da, tobož, čovek može nešto dodati Isusovoj Žrtvi. Odatle i potiče pokušaj da se izračuna mera dela koja je neophodna za spasenje. Ako se odbaci ova potpuno nebiblijska ideja i upamti da Sam Gospod vrši naše spasenje, mesta za čistilište jednostavno neće biti. Jasno je da jeres o čistilištu kao mestu nekakvog “odrađivanja” i učenje o mitarstvima gde se vrši poslednje ispitivanje čoveka i gde se vrši nevidljivi sud Božiji nemaju ništa zajedničko. Pre nego što pređem na razmatranje ovoga, želeo bih da ukažem na jednu temu koja uopšte nije iz knjiga. U poslednje vreme se u sporovima na bogoslovske teme pojavila tendencija da se pribegava čudnom sistemu argumentacije. Eto, uzimamo neki tekst koji se može shvatiti na jedan ili drugi način. Prihvatamo jedno shvatanje, odbacujemo drugo (iz filoloških, ideoloških razloga ili zbog naklonosti) i iz toga zaključujemo da ni te realnosti, koju opisuje određeni tekst, nema. Tako je bilo sa shvatanjem stvaranja sveta, tako je bilo sa pitanjem da li hrišćanin može da prizna činjenicu “uroka”. Tako se dogodilo i sada. Mislim da je takva argumentacija opravdana kada se ne govori o realnostima duhovnog ili materijalnog sveta, već o shvatanju jednog ili drugog teksta. Ako na primer primenimo ovaj način kritike za tumačenje nekog kanona, to može doneti pozitivne rezultate. Ali kada se govori o realnostima koje su nezavisne od čoveka, takav prilaz uopšte ne funkcioniše. Jer koliko god mi kritikovali tekstove koji opisuju mitarstva – mitarstva zbog toga neće nestati. Kako je govorio sveti Grigorije Palama: “svako slovo bori se sa slovom, ali ko će opovrgnuti život?” Ovde želim da navedem jedan događaj iz sopstvene pastirske prakse. Jedne nedeljne večeri u proleće 2002. godine pozvali su me u jedan jasenjevski stan da ispovedim umiruću ženu. Do sada se sećam strašne slike koju sam video. Umiruća se, sa od užasa isturenim očima, branila od nevidljivih bića i vikala: “Bojim se, idite od mene!” Pitao sam je da li želi da se pričesti? Ona se složila i nakon toga lišila dara reči. Nedugo pre toga sam je ispovedio i zato sam joj bez odlaganja predao Svete Darove. Odmah nakon pričešćivanja Nadežda (tako se zvala i molim sve čitaoce da je pomenu u molitvama) se smirila, osmehnula i nakon nekoliko minuta umrla. Kada čujem da priče o demonskim napadima na umiruće predstavljaju sujeverje – uvek se setim Nadeždinog lica, iskrivljenog od užasa. Ne razumem kako je moguće da se pokušava sa odbacivanjem činjenica.

Biblija naučava da u kraljevstvo nebesko neće ući ništa nečisto (Otk 21,27). To očigledno isključuje proklete, koji su nečisti zato što na samrtnoj postelji nemaju milosti u svojoj duši. Oni su potpuno nesposobni ući u raj. Ali što je s onima koji umru u stanju milosti, koji su se pokajali za svoje grijehe? “Nije nužno vjerovati u čistilište; u njega možemo i ne moramo vjerovati, baš kao i u postojanje limba.” Učinili ste dvostruku pogrešku. Prva je u tome što ste čistilište i limb stavili na istu doktrinarnu razinu. Druga je u tome što ste rekli da u čistilište možemo, ali ne moramo vjerovati. To nije točno. Postojanje čistilišta je definirani nauk katoličke vjere. Kao katolik, morate vjerovati u postojanje čistilišta, a ako proučavate Sveto pismo i najraniju crkvenu praksu, trebali biste vjerovati u njegovo postojanje. Limb je nešto posve drugo. On je plod teološke spekulacije, a ne objave. Ako vam se ta spekulacija čini uvjerljivom, ništa vas ne priječi da vjerujete u limb. A ako vam se, pak, čini neuvjerljivom, možete slobodno ne vjerovati u limb. Vjerojatno ne griješimo kad kažemo da danas ima znatno manje teologa koji zastupaju uvjerenje u postojanje limba nego prije pedeset godina. Dakako, danas je i znatno manje teologa koji vjeruju u postojanje čistilišta – pa čak i onih koji uopće pišu i govore o čistilištu – ali to je optužba protiv njih, a ne protiv nauka o čistilištu. Zašto se danas manje govori o čistilištu? Nekoliko mi razloga pada na pamet: sve je manje ljudi koji svakodnevno mole za mrtve; sve smo manje svjesni grijeha i naše nevrijednosti pred Bogom; neki ljudi isuviše naglašavaju Božju milost i time isključuju njegovu pravednost; možda su neki ljudi čak zbunjeni pojedinom doktrinom, pa ih njihova zbunjenost, kao i u vrijeme reformacije, tjera da napuste Crkvu. Kad govore o limbu, većina ljudi misli na limb s djecom u koji navodno odlaze nekrštena djeca, što znači da taj limb treba razlikovati od limba o kojemu su govorili crkveni oci, u kojemu su dobri ljudi koji su umrli prije Isusova uskrsnuća čekali da im se otvore rajska vrata. Budući da se limb o kojemu govore crkveni oci posebno spominje u Svetome pismu (1 Pt 3,19), katolik u njega mora vjerovati. No što je s limbom u kojemu su djeca? On se u Svetom pismu ne spominje i Crkva nikad nije službeno rekla da on postoji, ali su mnogi teolozi poslije srednjeg vijeka dokazivali da je takvo stanje logično i nužno. Tridentski koncil, govoreći o prelasku u stanje opravdanosti, kaže: »Budući da je Evanđelje javno proglašeno, taj se prelazak ne može dogoditi bez vode koja preporađa [krštenja] ili bez želje za krštenjem, jer je pisano: ’Ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje’ (Iv 3,5).« Što se događa, zapitali su teolozi, novorođenčetu koje umre prije krštenja vodom i koje, zato što je sitno, ne može željeti krštenje? Što se, dakle, događa s onima koji umru u stanju istočnoga grijeha? Ako je novorođenče nesposobno ući u kraljevstvo nebesko, i ako se čini da je vječna kazna u paklu za njega protivna Božjoj milosti, kako možemo riješiti ovaj problem? Teolozi u srednjem vijeku ovaj su problem riješili tako što su u priču uveli limb. Većina suvremenih teologa ne vidi nikakve potrebe za limbom i kažu da Bog nekrštenoj novorođenčadi na ovaj ili onaj način omogućuje da neposredno nakon smrti odluče jesu li za nj ili protiv njega. Treba imati na umu da čovjek može biti dobar katolik i kad ne vjeruje u limb, budući da Crkva nikad nije definitivno potvrdila njegovo postojanje. Ne smijemo nekoga tko drukčije razmišlja o ovome nazivati lošim katolikom. “Svaki čovjek, osim proglašenih svetaca i mučenika, mora barem neko vrijeme provesti u čistilištu prije nego što uđe u raj.” To nije točno, iako će možda većina ljudi kojima je namijenjen raj provesti neko vrijeme u čistilištu. Da bismo shvatili zašto, moramo shvatiti što je zapravo čistilište. Biblija naučava da u kraljevstvo nebesko neće ući ništa nečisto (Otk 21,27). To očigledno isključuje proklete, koji su nečisti zato što na samrtnoj postelji nemaju milosti u svojoj duši. Oni su potpuno nesposobni ući u raj. Ali što je s onima koji umru u stanju milosti, koji su se pokajali za svoje grijehe? Oni će ući u raj, ali neće svi odjedanput otići tamo. Mnogi će najprije biti očišćeni u čistilištu, koje je ispravnije shvatiti kao stanje nego kao neko određeno mjesto. Tijekom života često nam je važnije ugoditi vlastitoj volji nego Božjoj volji – »Neka ne bude volja Tvoja, Gospodine, nego moja« – što je posljedica naše iskrivljene ljubavi prema samima sebi. Budući da nas je stvorio Bog, mi smo u svom biću dobri. U tom bismo smislu trebali očitovati istinsku ljubav prema sebi. Međutim, mi očitujemo iskrivljenu ljubav prema sebi odbacujući Božji zakon i pokoravajući se svojoj vlastitoj volji koja odstupa od Božje volje – naime, kad griješimo. Ako je u našoj duši prije smrti ostalo nešto od te iskrivljene ljubavi prema sebi, nećemo umrijeti potpuno očišćeni čak i ako smo se prije smrti pokajali za svoje grijehe. Nismo potpuno spremni za ulazak u raj, ali, isto tako, nismo potpuno spremni ni za ulazak u pakao, budući da nismo prokleti. Umjesto toga, morat ćemo čekati u predvorju raja sve dok ne budemo očišćeni od preostalih tragova iskrivljene ljubavi prema sebi. To predvorje zovemo čistilište. Kad posljednji čovjek na zemlji umre i kad posljednji čovjek napusti čistilište i ode u raj – svatko onaj tko odlazi u čistilište napokon će doći u raj – čistilišta više neće biti. Istina, riječ »čistilište« ne postoji u Svetome pismu, ali isto tako ne postoje ni riječi »Sveto Trojstvo« i »utjelovljenje«, a Sveto pismo se ipak slaže s objema ovim riječima, i to onako kao što se slaže i s riječju čistilište. Međutim, spominje li Sveto pismo čistilište izravno, pa makar i pod nekim drugim imenom? To je lako moguće. Pročitajte Prvu Petrovu poslanicu, glava 3, redak 19. Nakon smrti na križu Isus »je otišao propovijedati duhovima koji su se nalazili u tamnici«. Tko su bili ti ljudi? To sigurno nisu bili oni koji su osuđeni na pakao – njima nije bilo potrebno propovijedati, jer ih ništa nije moglo spasiti. To sigurno nisu mogli biti ni oni koji su u raju, jer raj nije bio otvoren nikome, sve do Isusova uskrsnuća. Ti »duhovi u tamnici« bili su dobri ljudi, predodređeni za raj, koji su umrli prije nego što je, zahvaljujući otkupljenju ljudskog roda, raj otvoren. Već ovaj redak dokazuje da je nekoć postojalo i treće stanje koje nije bilo ni raj ni pakao. Ako je to stanje bilo čistilište, znači da Sveto pismo izravno spominje čistilište. Ako to stanje nije bilo čistilište, tada Sveto pismo barem ukazuje na mogućnost postojanja i nekog trećeg stanja koje je očigledno vrlo nalik čistilištu. Katoličko stajalište podupire Druga knjiga o Makabejcima, glava 12, redak 45, koja kaže: »Zato je za pokojne prinio žrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi.« I opet se ovaj redak ne može odnositi na duše u paklu, budući da njih ništa ne može izbaviti od kazne kojoj su izloženi, a isto tako ni na duše u raju, budući da one već imaju sve što mogu poželjeti (samoga Boga), i sasvim su očišćene. U njima apsolutno ne postoji nikakva sklonost prema grijehu. Ako se ne odnosi na čistilište, navedeni redak iz Druge knjige o Makabejcima nema nikakvog smisla. Vratimo se našem početnom pitanju. Hoće li svi ljudi kojima je namijenjen raj morati provesti neko vrijeme u čistilištu? Ne. U čistilište će otići samo oni koji umru u stanju milosti, ali u kojima još postoje tragovi iskrivljene ljubavi prema samima sebi. Vrlo je moguće da će takva biti golema većina spašenih. Ne znamo sigurno, ali možemo o tome nagađati. Prije nego što počnemo nagađati o tome, trebali bismo pogledati u svoje vlastito srce i upitati se ljubimo li sada Boga potpuno, bez i najmanje sklonosti prema grijehu. Ako možemo potvrdno odgovoriti na ovo pitanje, ako je naša ocjena točna i ako umremo u tom stanju, ići ćemo ravno u raj. U takvom je stanju, uvjeravaju nas teolozi, umrla većina proglašenih svetaca – najveći je dio njih u takvom stanju proveo veći dio svoga života. Ali, ako moramo priznati da je u nama ipak ostao makar i samo trag iskrivljene ljubavi prema samima sebi, ma kako malen on bio, moramo zaključiti da bismo, kad bismo sad umrli, prvi dio svoga novog života proveli u čistilištu. Tamo bismo čekali na potpuno očišćenje kako bismo se mogli dostojno pojaviti na vratima raja. Gornji tekst je izvadak iz knjige Karla Keatinga “Što katolici doista vjeruju”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. https://www.bitno.net/vjera/formacija/zasto-katolik-mora-vjerovati-u-cistiliste-i-ne-mora-vjerovati-u-limb/

Je li se Poncije Pilat na kraju obratio? https://www.bitno.net/academicus/znanost/je-li-poncije-pilat-nakon-sto-je-osudio-isusa-na-smrt-dozivio-obracenje/

Mislim da i katolička i pravoslavna crkva vjeruju da je Josip već imao djecu prije nego što je stupio u brak sa Marijom. Samo je pitanje kako su došli do tog zaključka.

Ma to mu ja rekao da nađe neki na brzinu, nemoj smarat čojika.