Učenja Crkve Isusa Hrista svetaca poslednjih dana - Drugi dolazak Isusa Hrista
-
Posts
-
Učenja Crkve Isusa Hrista svetca poslednjih dana - Dan šabata Značenje dana šabata „Ne zaboravite da svetkujete dan šabata“ (Izlazak 20:8; videti takođe UiZ 68:29). Reč Šabat potiče od jevrejske reči koja znači odmor. Pre vaskrsenja Isusa Hrista, šabat je označavao Božji dan odmora nakon što je završio Stvaranje. To je bio znak saveza između Boga i njegovog naroda. U knjizi Postanka čitamo da je Bog stvorio nebo i zemlju u šest vremenskih perioda, koje je nazvao danima: „I sedmog dana završi Bog delo svoje koje je učinio. I sedmog dana počinu od svih poslova svojih. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti ga“ (Postanje 2:2-3). Danas dan šabata takođe obeležava vaskrsenje Isusa Hrista. Subota je bila sedmi dan. To je sveti dan koji nam je Bog odredio da se odmorimo od svakodnevnih poslova i da mu se poklonimo. Svrha dana šabata Isus je poučavao da je dan šabata određen za našu korist (videti Marko 2:27). Svrha dana šabata je da nam da određeni dan u nedelji u koji ćemo svoje misli i postupke usmeriti ka Bogu. To nije samo dan za odmor od posla. To je sveti dan koji treba provesti u obožavanju i odanosti. Dok se odmaramo od naših uobičajenih svakodnevnih aktivnosti, naš um je slobodan da pažljivo razmisli o duhovnim stvarima. Tog dana treba da obnovimo naše saveze sa Gospodom i da nahranimo svoje duše onim što je od Duha. Istorija subotnjeg dana Bog je posvetio sedmi dan kao šabat na početku stvaranja zemlje (videti Postanak 2:2–3). Od najranijih vremena, tradicija svetog sedmog dana je sačuvana među raznim narodima na zemlji. Bog je obnovio zapovest o ovom danu Izraelcima, rekavši: „Ne zaboravite da svetkujete šabat“ (Izlazak 20:8). Održavanje šabata je takođe bio znak da su Izraelci bili njegov narod saveza (videti Izlazak 31:12–13, 16; Isaija 56:1–8; Jeremija 17:19–27). Međutim, neke jevrejske vođe su stvorile mnoga nepotrebna pravila o danu šabata. Oni su određivali koliko čovek treba da hoda, koje čvorove može da veže i tako dalje. Kada su se izvesne jevrejske vođe usprotivile Isusu Hristu da leči bolesne ljude na šabat, Isus ih je podsetio da je dan šabata stvoren za dobrobit čoveka. Nefijski marod koji opisuje Mormonova knjiga su takođe svetkovali šabat u skladu sa zapovestima (videti Jar 1:5). U današnje vreme Gospod je ponovio svoju zapovest da treba da pamtimo dan šabata i da ga svetujemo (videti UIZ 68:29). Gospodnji dan Sve do svog vaskrsenja, Isus Hrist i njegovi učenici su sedmi dan slavili kao šabat. Posle njegovog vaskrsenja, nedelja je bila posvećena kao dan Gospodnji u znak sećanja na njegovo vaskrsenje tog dana (videti Dela apostolska 20:7; 1. Korinćanima 16:2). Od tog vremena pa nadalje, njegovi sledbenici su prvi dan u nedelji posmatrali kao svoj šabat. U oba slučaja bilo je šest dana za rad i jedan za odmor i bogosluženje. Gospod nam je dao direktnu zapovest objavljenu Džozefu Smitu da takođe poštujemo prvi dan nedelje, Gospodnji dan, kao naš dan šabata (videti UiZ 59:12). Svetkovanje šabata Gospod prvo traži od nas da svetkujemo dan šabata. U otkrivenju datom Džozefu Smitu 1831. godine, Gospod je zapovedio svecima da idu u dom molitve, prinesu i uzmu pričest, odmore se od svojih trudova i obožavaju Svevišnjega (videti UiZ 59:9–12). Drugo, traži od nas da se odmorimo od svakodnevnih poslova. To znači da ne radimo nikakav posao koji bi nas sprečio da se potpuno posvetimo duhovnim stvarima. Gospod je rekao Izrailjcima: „Onda nemojte raditi: ni vi, ni sin vaš, ni kćer vaša, ni sluga vaš, ni sluškinja vaša, ni stoka vaša“ (Izl 20:10). Naši proroci su nam govorili da tog dana ne idemo u kupovinu, lov, pecanje, sportske događaje ili učestvovanje u sličnim aktivnostima. Međutim, upozoreni smo i da ne svetkujemo dan šabata samo tako što ne radimo ništa, nego šabat zahteva konstruktivne misli i akcije. Šta možemo da radimo kada je šabat? Prorok Isaija je predložio da se odvratimo od sopstvenih zadovoljstava i nazovemo „Ako Šabat nazoveš radošću, Jehovi slavnim danom, i ako ga budeš slavio umesto da ideš svojim putevima....” “ (Isaija 58:13). Moramo da razmišljamo o pravednim stvarima koje možemo učiniti na šabat. Na primer, dan šabata možemo da svetkujemo posećujući crkvene sastanke; čitanje svetih pisma i reči naših nadahnutih apostola i proroka; posećivanje bolesnih, starih i onih koje volimo; slušanje duhovne muzike i pevanje pesama; moleći se Ocu Nebeskom sa pohvalom i blagodarenjem; vršenje službe u Crkvi; pričanje priča koje podstiču veru, svedočenje i deljenje duhovnih iskustava sa drugima; pisanje pisama onima koje volimo; post sa svrhom; i provođenje vremena sa porodicom. Kada odlučujemo koje su druge aktivnosti prikladne za subotnji dan, možemo se zapitati: Da li će me to podići i inspirisati? Da li to pokazuje poštovanje prema Gospodu? Da li to usmerava moje misli prema njemu? Ponekad postoje periodi kada moramo da radimo na dan šabata. Kad god je to moguće, treba da to izbegavamo, ali ako je apsolutno neophodno, ipak treba da zadržimo duh dana šabata u našim srcima koliko god je to moguće. Blagoslovi za svetkovanje šabata Ako poštujemo dan šabata, moći ćemo da primimo velike duhovne i vremenske blagoslove. Gospod je rekao da ćemo biti puni radosti ako budemo svetkovali dan šabata sa zahvalnošću i radosnim srcem. On je obećao: „Sve što je na zemlji vaše je... bilo za hranu ili za odeću, bilo za kuće ili za pašnjake, ili kao voćnjake, ili kao bašte, ili kao vinograde. Da, sve što niče iz zemlje, u svoje vreme, napravljeno je na korist i upotrebu čoveku, i da oku ugađa i raduje srce. Da, za hranu i odeću, za ukus i miris, da ojačamo telo i razveselimo dušu“ (UiZ 59:16-19). -
By Qala Davidov · Posted
. Blago gladnima i žednima pravednosti jer oni će se nasititi . "Pravednost" je još jedna od velikih ključnih riječi Biblije, jedan od onih ključeva koje čitatelj mora imati u svom posjedu ako želi razumjeti pravo značenje knjige. Kao i "zemlja", "krotki" i "utjeha", to je izraz koji se koristi u posebnom i određenom smislu. Pravednost u Bibliji ne znači samo ispravno ponašanje, već i ispravno razmišljanje o svim temama, u svakom segmentu života. Dok proučavamo Propovijed na gori, naći ćemo da svaka klauzula u njoj ponavlja veliku istinu da su vanjske stvari tek izraz odnosno slika unutarnjih misli i uvjerenja; da imamo vlast ili moć nad svojim mislima da mislimo kako hoćemo; i tako, neizravno, činimo ili kvarimo svoje živote načinom na koji razmišljamo. Isus će nam u ovim govorima stalno govoriti da nemamo izravnu moć nad vanjskim stvarima, jer su te vanjske stvari samo posljedice, rezultirajuće slike onoga što se događa na Tajnom mjestu. Kako čovjek sije u svojim nevidljivim mislima, tako će i žeti u onome što se vidi. "Sve stvari djeluju na dobro onima koji ljube dobro", a voljeti dobro znači zaokupljati se mislima o dobru. Kada se ljudi probude za spoznaju ovih velikih istina, prirodno ih pokušavaju početi primjenjivati u svojim životima. Shvativši napokon životnu važnost "pravednosti", ili razmišljanja skladnih misli, oni, kao razumni ljudi, odmah počinju pokušavati dovesti u red svoju kuću. Princip koji je uključen savršeno je jednostavan, ali nažalost, izvođenje je sve samo ne lako. Sad, zašto bi to trebalo tako biti? Odgovor leži u izvanrednoj snazi navike; a navike razmišljanja su istodobno najsuptilnijeg karaktera i najteže ih je razbiti. Lako je, relativno govoreći, prekinuti fizičku naviku ako doista ozbiljno mislite, jer je djelovanje na fizičkom planu puno sporije i opipljivije nego na mentalnom planu. U suočavanju s navikama mišljenja, međutim, ne možemo začas, da tako kažemo, stajati po strani i zauzeti relativno distancirano gledište, kao što možemo u promišljanju naših postupaka. Naše misli teku pozornicom svijesti u neprekinutom toku, i to tako brzo da se s njima može nositi samo neprestana budnost. Tako, pozornica nečijeg djelovanja je područje njegove neposredne prisutnosti. Mogu djelovati samo tamo gdje jesam. Mogu izdavati naredbe pismom ili telefonom; ili mogu pritisnuti gumb i postići rezultate na daljinu; ali ipak, moje se djelovanje događa tamo gdje jesam u sadašnjem trenutku vremena. U mislima se, naprotiv, mogu kretati cijelim područjem svog života, uključujući i sve ljude s kojima sam bio ili jesam na bilo koji način, i jednakom se lakoćom mogu vinuti u prošlost ili u budućnost. Vidimo, dakle, koliko je veća zadaća postizanja svestranog skladnog mišljenja i osjećanja, odnosno istinske pravednosti, nego što se čini na prvi pogled. Iz tog razloga mnogi ljudi postanu u sebi obeshrabreni i prepuštaju se velikoj količini samoosuđivanja jer ne mijenjaju dovoljno brzo sav tok misli na cijelom području svojih života – ništenje starog Adama, kako Pavao kaže – u dovoljno kratkom vremenu. Ovo je, naravno, velika pogreška i, zbiva se da, samoosuđivanje koje je u biti loša, i stoga nepravedna misao, ima tendenciju proizvesti još više problema, sve u starom začaranom krugu. Da se ni ne spomene da je Bog Sudac, a ne mi. Ako ne napredujete onoliko brzo koliko biste željeli, lijek je – biti još pažljiviji i zadržati i dalje samo skladne misli. Kroz to se očituje i trpljenje, duranje, dosljednost i postojanost koje su plodovi duha. Ne zadržavajte se na svojim pogreškama ili na sporosti vašeg napretka, nego zahtijevajte Božju Prisutnost sa sobom, tim više, u zubima obeshrabrujućih "ričućih lavova". Hrlite k mudrosti. Napravite mentalnu inventuru, invenciju ili reviziju svog života i vidite ne razmišljate li još uvijek pogrešno u nekom dijelu svog uma. Postoji li neka pogrešna linija ponašanja koju još uvijek slijedite? Postoji li netko kome još niste oprostili? Prepuštate li se bilo kakvoj političkoj, rasnoj ili vjerskoj sektaškoj mržnji ili prijeziru? Ovo će se sigurno maskirati pod plaštom samopravednosti, ako postoji. Ako je tako, strgnite taj ogrtač i riješite se zla, jer ono je otrov u vašem životu. Je li u vašem srcu zaostala neka vrsta ljubomore i zavisti – može biti osobna ili profesionalna. Ova odvratna stvar mnogo je češća nego što bi se spremno priznalo u pristojnom društvu. Ako je tu, odrežite je pod svaku cijenu. Postoje li sentimentalna žaljenja ili besmislena čežnja za nemogućim? Ako je tako, razmislite o tome da, kao besmrtnom biću, Sinu Božjem koji drži svu duhovnu vlast, nijedna dobra stvar nije izvan dosega, ovdje i sada. Postoji li grižnja savjesti zbog prošlih grešaka? Zapamtite da je kajanje zbog osjećaja krivice samo oblik duhovnog ponosa, za razliku od promjene stava metanoie – sa znanjem i shvaćanjem. Uživati u tome, kao što neki ljudi čine, izdaja je Božje ljubavi i praštanja, koji kaže: "Evo, sada je dan spasenja." "Evo, sve činim novo." U ovom stihu Isus nam govori da se ne obeshrabrimo jer ne svladavamo sve odjednom, jer nam se čini da napredujemo sporo. Ako uopće ne napredujemo, onda se ne možemo moliti na pravi način, a na nama je da otkrijemo zašto, ispitujući svoje živote i moleći se za mudrost i vodstvo. Uistinu, trebamo neprestano moliti za mudrost i vodstvo, te za živo djelovanje Duha Svetoga na nas, kako bi kvaliteta naših molitava – naše blagostanje – stalno rasla. Ali ako se krećemo, ako se stvari popravljaju, iako možda ne tako brzo, ne trebamo se obeshrabriti. Trebamo samo postojano raditi, i pod uvjetom da smo zaista svim srcem u našim naporima, pod uvjetom, to jest, da smo stvarno gladni i žedni pravednosti, tada ćemo, konačno, sigurno biti ispunjeni. Nemoguće je da svesrdna potraga za istinom i pravednošću, ako se u njoj ustraje, ne bude okrunjena uspjehom. Bogu se nije rugati, niti se On ruga svojoj djeci. -
By Qala Davidov · Posted
. Blago krotkima jer će oni baštiniti zemlju . Ovo je jedan od najvažnijih stihova Biblije. S realizacijom duhovnog značenja ovih riječi, otkriva se Tajna Vladanja – tajna nadilaženja teškoća. To je doslovce Ključ Života. U pitanju je Poruka Isusa Krista reducirana u jednu jedinu rečenicu. Prvo, riječ "zemlja" se ne odnosi samo na terestrijalni globus. Ona zaista znači manifestaciju, aktualizaciju. Manifestacija ili izražaj je rezultat nekog uzroka. Uzrok mora biti izražen ili manifestiran prije nego što o njemu išta možemo znati; a, vrijedi i suprotno, svaki izraz ili manifestacija mora imati neki uzrok. Sada u Božanskoj metafizici, a posebno u Propovijedi na gori, učite da je sva uzročnost unutarnja – mentalna jednako kao i emocionalna, svo vaše iskustvo – zapravo manifestacija vaših vlastitih nutarnjih stanja. Činjenica da ste prilično nesvjesni većine svojih nutarnjih stanja nema značenje; jer ona su ipak tu, u vašoj podsvijesti, bez obzira na to što ste ih sada zaboravili ili ih uopće niste bili svjesni. "Sva će se zemlja napuniti slavom Gospodnjom." "Njegova će duša prebivati u miru, a Njegovo sjeme (-molitve-) će baštiniti zemlju." "Gospodin kraljuje, neka se raduje sva zemlja." Blaženje Isusovog Učenja upućuje na ništa manje nego –krotkost. Pravo značenje riječi "krotak" u Bibliji je unutarnji stav za koji ne postoji nijedna druga dostupna riječ. Spoj je to otvorenosti, vjere u Boga i spoznaje da je volja Božja za nas uvijek nešto radosno i zanimljivo i vitalno, i puno bolje od svega što bismo sami mogli zamisliti. Ovo stanje uma također uključuje savršenu spremnost da se dopusti da se ova Božja Volja ostvari na bilo koji način koji Božanska Mudrost smatra najboljim, a ne na neki određeni način koji smo sami odabrali. Ovaj unutarnji stav, složen je u analizi, ali jednostavan sam po sebi. Mojsije je, sjećamo se, učinio čudesno djelo za cijeli svoj narod, izbavivši ga iz egipatskog ropstva usprkos nevjerojatnim poteškoćama i utječući svojim učenjem i svojim djelima na cijeli kasniji tok povijesti. Mojsije je imao otvoren um, spreman da bude poučen novim stvarima i novim načinima razmišljanja i rada. Nije odbacio novo otkrivenje jer je bilo novo i revolucionarno, kao što bi učinila većina njegovih samozadovoljnih kolega u egipatskoj hijerarhiji. Nije, barem u početku, bio slobodan od ozbiljnih mana karaktera, ali je bio prevelik za intelektualni ili duhovni ponos, i stoga se postupno izdigao iznad ovih mana kako je nova istina djelovala u njegovoj duši. Mojsije je u potpunosti razumio da rigorozno prilagođavanje Božjoj Volji, daleko od toga da uključuje gubitak bilo kakvog dobra, može značiti samo ljepši, bolji i sjajniji život. Stoga nije o tome razmišljao kao o samožrtvovanju, jer je znao da je to najviši oblik samoslavljenja u pravom i prekrasnom smislu riječi. Samoveličanje egoista je podla taština koja na kraju dovodi do poniženja. Istinsko samoproslavljenje, proslavljenje koje je stvarno slavno, je proslavljenje Boga – "Otac u meni, On čini djela." "Ja u vama, i vi u meni." Mojsije je imao divno razumijevanje moći izgovorene Riječi da poziva na dobro, što je znanstveno utemeljena vjera. Bio je jedan od "najkrotkijih" ljudi koji su ikada živjeli i nitko, osim našeg Spasitelja, nije u većoj mjeri baštinio zemlju. -
By Qala Davidov · Posted
. Blago onima koji žaluju jer će biti utješeni . Žalost ili tuga nisu dobre stvari, jer Volja Božja je da svi žive sreću i radost. Isus kaže: "Došao sam da bi oni imali život, i to obilniji život." S druge strane, nevolja i patnja mogu biti korisne jer mnogi ljudi se ne bi ni potrudili naučiti Istinu dok ih na to ne potjeraju tuga i promašaj. Prije ili kasnije će svako ljudsko biće morati otkriti Istinu o Bogu i osobno stupiti s Njime u kontakt. Morat će doći u razumijevanje Istine koje će ga, jednom zauvijek, osloboditi od trodimenzionalnih ograničenja i grijeha, bolesti i smrti koji ih prate. Doduše, većina ljudi neće krenuti u potragu za Bogom osim ako ih na to ne potjera neka vrsta nevolje. Zaista nema potrebe da čovjek ima probleme jer ako bi samo prvo potražio Boga, nevolja ne mora nikada doći. Čovjek uvijek ima izbor naučiti putem duhovnog otkrivanja ili učeći putem bolnoga iskustva. U pravilu, tek kad je zdravlje narušeno, a obična medicinska sredstva nisu uspjela pružiti olakšanje, ljudi se ozbiljno prihvate stjecanja onog duhovnog razumijevanja tijela kao istinskog utjelovljenja božanskog života koje nam je jedino jamstvo za prevladavanje bolesti i, na kraju, smrti. Ipak, ako bi se ljudi obratili Bogu i stekli nešto od ovog razumijevanja dok im je zdravlje još uvijek dobro, uopće ne bi trebali biti bolesni. Opet, obično se ljudi tek kada vrlo akutno osjećaju siromaštvo, to jest kada obični materijalni izvori opskrbe presuše, obraćaju Bogu kao posljednjem utočištu i nauče lekciju da je Božanska moć doista Izvor čovjekove opskrbe i svi materijalni činitelji tek kanali i upojavljenja. U Kući našega Oca, puno je soba, ali ključ višljim prostorijama je uvijek postizanje potpunog ovladavanja nad onom u kojoj smo. Stoga je za nas vrlo blagoslovljena stvar što smo prisiljeni da što prije riješimo pitanje skrbi. Ako prosperitetni ljudi sada, dok su još prosperitetni, priznaju Boga kao istinsko Vrelo, i redovito se mole za još više duhovnog razumijevanja po ovom pitanju, nikada ne bi trebali patiti od siromaštva ili financijskih problema. Bog je vlasnik, a ljudi samo upravitelji ili povjerenici za njega. Ovo opće načelo odnosi se na svaku našu poteškoću, ne samo na fizičke ili financijske probleme, već i na sve druge nelagode koje baštini tijelo. Obiteljske nevolje, svađe i otuđenja, grijeh i grižnja savjesti, i sve ostalo, ne moraju uopće doći ako prvo tražimo Kraljevstvo Božje i Ispravno razumijevanje; ako ipak dođu, za nas će ovo žalovanje biti prerušeni blagoslov, jer kroz njega ćemo biti "utješeni". A pod utjehom Biblija podrazumijeva iskustvo Božje Prisutnosti, što je kraj svake žalosti. Tradicionalne crkve su prečesto naučavale raspetoga Krista koji završava na križu; ali Biblija nam daje Uskrslog Krista Pobjedonosnog. -
Učenja Crkve Isusa Hrista svetaca poslednjih dana - Uređenje svećeništva Sveštenstvo je danas na zemlji Crkvom Isusa Hrista svetaca poslednjih dana upravlja sveštenstvo. Sveštenstvo, koje je uvek povezano sa Božjim delom, „nastavlja se u Crkvi Božjoj kroz sve generacije, i njeni dani nemaju početka i njene godine nemaju kraja“ (UiZ 84:17). Danas je na zemlji. Starci i mladići se krštavaju u Crkvi, a kada se oceni da su dostojni, rukopoloženi su u sveštenstvo. Njima je data vlast da deluju umesto Gospoda i sprovode njegovo delo na zemlji. Dva odeljenja sveštenstva Sveštenstvo je podeljeno na dva odeljenja: Melhisedekovo i Aronovo sveštenstvo (videti UiZ 107:1). »To se zvalo Melhisedekovo sveštenstvo jer je Melhisedek bio tako veliki visoki sveštenik. Pre njegovog vremena zvalo se Sveto sveštenstvo po radu Sina Božijeg. Ali iz dubokog poštovanja prema imenu Vrhovnog Bića, kako bi izbegli da se njegovo ime prečesto ponavlja, oni, crkva drevnih dana, nazvali su to sveštenstvo po Melhisedeku, ili Melhisedekovom sveštenstvu.“ (UiZ 107:2- 4). Niže sveštenstvo je dodatak Melhisedekovom sveštenstvu. Zove se Aronovo sveštenstvo jer je podeljeno Aronu i njegovim sinovima kroz generacije. Oni koji imaju Aronovo sveštenstvo imaju ovlašćenje da sprovode spoljašnje obrede pričešća i krštenja. (Vidi UIZ 20:46; 107:13–14, 20.) Oni koji imaju Melhisedekovo sveštenstvo imaju moć i autoritet da vode Crkvu i usmeravaju propoved jevanđelja u svim delovima sveta. Oni služe u svom duhovnom delu Crkve (videti UiZ 84:19–22; 107:8). Oni usmeravaju rad u hramu; oni predsedavaju odeljenjima, ograncima, sredinama i misijama. Gospodnji izabrani prorok, predsednik Crkve, je predsedavajući prvosveštenik nad Melhisedekovim sveštenstvom (videti UIZ 107:65–67). Ključevi sveštenstva Postoji razlika između rukopoloženja u službu sveštenstva i primanja ključeva sveštenstva. Sveštenstvo je generalno ovlašćenje dato čoveku da deluje umesto Boga. Svaki čovek koji je rukopoložen u bilo koji stepen sveštenstva ima tu vlast. Ali neophodno je da svaki čin koji izvrši ova vlast bude učinjen u pravo vreme i na pravom mestu, na pravi način i u pravom redosledu. Moć da se upravlja ovim poslovima čini ključeve sveštenstva. U svojoj punoći, ključeve drži samo jedna osoba, prorok i predsednik Crkve. Kao primer apostola Petra za vreme prvih apostola. On može deliti deo ove moći sa drugim, u kom slučaju ta osoba drži ključeve tog konkretnog posla. Tako mogu episkopi kao i predsednici ostalih organizacija unutar crkve, držati ključeve posla koji se obavlja u tom određenom delu ili na tom mestu. Njegovo sveštenstvo nije nešto veće samo što ima određene ključeve. Predsednik starešina, na primer, nema više sveštenstva od onih koje On vodi. Ali on ima moć da upravlja službenim poslovima koji se obavljaju. Službe i dužnosti Aronovog sveštenstva Kada se čoveku ili dečaku od 12 godina dodeli Aronovo sveštenstvo, on biva rukopoložen u službu tog sveštenstva. Službe Aronovog sveštenstva su đakon, učitelj, sveštenik i episkop. Svaka služba ima dužnosti i odgovornosti. Svakim grupom predsedava predsednik te grupe. Neki muškarci se pridružuju nakon što pređu uobičajene godine za primanje službe u ovom sveštenstvu. Obično bivaju rukopoloženi da služe u Aronovom sveštenstvu i uskoro mogu biti zaređeni u druge službe ako ostanu dostojni. Đakon Mladić koji je kršten i potvrđen kao član Crkve i dostojan može biti rukopoložen u đakonsku službu sa 12 godina. Đakoni su obično zaduženi za službu davanja pričesti članovima Crkve, održavanje crkvene zgrade i dvorišta u redu, služenje kao glasnici za svešteničke vođe i ispunjavanje posebnih zadataka kao što je prikupljanje velikoposnih prinosa. Učitelj Dostojan mladić može biti rukopoložen za učitelja sa 14 godina ili više. Učitelji imaju sve dužnosti, prava i ovlašćenja đakonske službe plus dodatna. Učitelji u Aronovom sveštenstvu pomažu članovima Crkve da drže zapovesti (videti UiZ 20:53–59). Da bi pomogli u ispunjavanju ove odgovornosti, obično im se dodeljuje da služe kao učitelji. Oni posećuju članove Crkve i jačaju ih. Naređeno im je da poučavaju istine jevanđelja iz Svetih pisama (videti UiZ 42:12). Učitelji pripremaju i hleb i vodu za pričestno služenje. Sveštenik Dostojan mladić može biti rukopoložen za sveštenika sa 16 godina ili više. Sveštenici imaju sve dužnosti, prava i ovlašćenja službe đakona i učitelja plus dodatne (videti UiZ 20:46–51). Sveštenik ima vlast da krsti. On takođe može osveštati pričest. On može rukopolagati druge sveštenike, učitelje i đakone. Sveštenik može da preuzme vođstvo na sastanku kada nema nosioca Melhisedekovog sveštenstva. On treba da propoveda jevanđelje onima oko sebe. Episkop (Biskup) Episkop je rukopoložen i odvojen da predsedava Aronovim sveštenstvom u crkvenoj zajednici u mestu. On je predsednik skupštine sveštenika (videti UIZ 107:87–88). Kada deluje u svojoj službi Aronovog sveštenstva, biskup se prvenstveno bavi temporalnim stvarima, kao što su bavljenje finansijama i evidencijama i upravljanje brigom o siromašnima i potrebitima (videti UiZ 107:68). Episkop je takođe rukopoložen za prvosveštenika tako da može da predsedava svim članovima u odeljenju (videti UiZ 107:71–73; 68:15). Episkop je sudija u Izraelu (videti UiZ 107:74) i savetuje se sa članovima za hramske preporuke, sveštenstvo i druge potrebe. Njegovo je pravo da ima dar rasuđivanja. Službe i dužnosti Melhisedekovog sveštenstva Službe Melhisedekovog sveštenstva su starešina, visoki sveštenik, patrijarh, sedamdesetorica i apostol. Starešina Starešine su pozvane da poučavaju, tumače, opominju, krštavaju i bdiju nad Crkvom (videti UiZ 20:42). Svi su nosioci Melhisedekovog sveštenstva. Oni imaju autoritet da daju dar Svetog Duha polaganjem ruku (videti UiZ 20:43). Starešine treba da vode sastanke Crkve kako ih vodi Sveti Duh (videti UiZ 20:45; 46:2). Starešine mogu služiti bolesnima, blagosiljati ih i pomazati uljem (videti UiZ 42:44) i blagosiljati malu decu (videti UiZ 20:70). Starešine mogu da predsedavaju crkvenim sastancima kada nema visokog sveštenika (UiZ 107:11). Visoki sveštenik Visokom svešteniku je data vlast da obavlja dužnosti u Crkvi i da služi u duhovnim stvarima (videti UiZ 107:10, 12). On takođe može služiti na svim nižim funkcijama (videti UIZ 68:19). Predsednici oblasti ili misija i drugi vođe Crkve rukopoloženi su za visoke sveštenike. Patrijarh Patrijarhe zaređuju vrhovni autoriteti crkve, ili predsednik okola ako ga je ovlastilo Veće dvanaestorice apostola. Zadatak patriarha je da podjeljuju patrijarhalne blagoslove članovima Crkve. Ovi blagoslovi su lične objave koje daju delomično razumijevanje našeg poziva na zemlji. Oni su reč Gospodnja osobno nama. Patrijarsi su također zaređeni visoki sveštenici. (Vidi UiZ 107:39-56) Sedamdesetorica Sedamdesetorica su posebni svedoci za Isusa Hrista u svetu i pomažu u izgradnji i upravljanju Crkvom pod vođstvom Prvog predsedništva i Veća dvanaestorice apostola (videti UIZ 107:25, 34, 38, 93–97). Apostol Apostol je poseban svedok imena Isusa Hrista širom sveta (videti UIZ 107:23). Apostoli služe u poslovima Crkve širom sveta. Oni koji su rukopoloženi u službu apostola u Melhisedekovom sveštenstvu obično se izdvajaju kao članovi Veća dvanaestorice apostola. Svakom od njih su dati svi ključevi carstva Božijeg na zemlji, ali samo najstariji apostol, koji je predsednik Crkve, aktivno koristi sve ključeve. Drugi deluju pod njegovim vođstvom.
-
-
Topics
-
Recommended Posts
Join the conversation
You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.