Maki

"4. I toliko se pokaza veći od anđela koliko je slavnije Ime naslijedio nego oni. 5. Jer kome od anđela ikada reče: Sin moj jesi Ti, ja te danas rodih? I opet: Ja ću njemu biti Otac, a on meni Sin. 6. I opet, kada uvodi Prvorodnoga u vaseljenu, govori: I neka mu se poklone svi anđeli Božiji. 7. A za anđele govori: Koji čini anđele svoje duhovima i sluge svoje plamenom ognjenim. 8. Za Sina pak: Prijesto je tvoj, Bože, vavijek vijeka; žezal pravičnosti je žezal Carstva tvojega. 9. Zavolio si pravdu i omrzao bezakonje; zbog toga te pomaza, Bože, Bog tvoj uljem radosti više nego drugove tvoje." (Jevrejima 1:4-9). Iz ovih stihova sv. ap. Pavla vidimo da Hristovo Sinovstvo nije simbolična titula za pravednu osobu jer se izričito navodi da je Sin tj. Hristos VEĆI OD ANĐELA upravo zato što je Sin. Nijedan pravednik, ma koliko puta nazvan sinom Božijim u simboličnom smislu, nije veći od anđela niti mu se anđeli poklanjaju. Kasnije Se Sin eksplicitno naziva Bogom kad se kaže "za Sina pak: prijesto je tvoj, BOŽE". Moraju se razlikovati stvari. Postoji simbolična titula sina Božijeg koja pripada pravednicima i kojoj svi hrišćani teže, apostol Pavle kaže da trebamo postati djeca Božija i sanasljednici Hristovi, a postoji i status Jedinorodnog Sina Božijeg koji ukazuju na Isusa Hrista i Njegove prirode. To je nešto što ljudi ne mogu postići jer mi nikako ne možemo postati bogovi po prirodi, već bogovi po blagodati.

Isus Hristos je JEDINORODNI Sin Božiji, ne metaforički, ne simbolični. On je zaista, po Svojoj prirodi, Sin Božiji. I Hristos je to Sam nebrojeno puta isticao nazivajući Sebe Sinom koji je postojao oduvijek.

Lično je Bog Otac posvjedočio Isusa Hrista kao Svog Sina Jedinorodnog: "17. I gle, glas sa nebesa koji govori: Ovo je Sin moj ljubljeni koji je po mojoj volji." (Matej 3:17). Meni su riječi Samoga Boga daleko pouzdanije nego Muhamedov Kur'an.

Zanimljivo je kako vam je sad jevrejska tradicija pouzdan tumač Biblije. Trebam li navoditi stav jevrejske tradicije o tome kome pripada područje današnjeg Izraela i Palestine?

Ako je tako, zašto se vi muslimani ne nazivate sinovima Božijim, ako ste navodno nastavak biblijske vjere? Tvoje subjektivno mišljenje nije kriterijum istine. Učitavanje u tekst. Piše jasno da isus zna sve. Za kojeg proroka se to ikada govorilo? Objasnio već. Onda si ti citao neku drugu Bibliju. u Isaija 9:5 se kaze da će Se roditi dijete kojem će ime biti Bog Silni. Mihej 5:2 kaže da će Mesija biti od vječnih vremena, što ukazuje na božansku prirodu Mesije. Da se to misli, onda ne bi pisalo što piše, a piše da Sin čini ISTO što i Otac. Nijedan obični čovjek ne može činiti išto što i Bog.

Šesti vaseljenski sabor je rimskog papu Honorija osudio kao jeretika. Samo to je dovoljno da sruši čitavu papinsku dogmu o njihovoj tobož superiornosti nad saborima i njihovoj nepogrešivosti. Rimokatolici onda krenu objašnjavati kao da papa Honorije nije propovijedao monotelitizam ex cathedra, ali onda se nameće pitanje šta je tačno ex cathedra, a šta nije. Gdje je granica? Na kraju rimokatolički apologeti svedu čitavu stvar na besmisao gdje toliko usko definišu šta znači "ex cathedra" da čitava dogma o papskoj nepogrešivosti praktično postaje nepotrebna i suvišna jer pape praktično nikad ništa ne govore "ex cathedra".

Sv. Jovan Bogoslov je bio U DUHU kada je vidio Oca i Jagnje tj. Sina. Eto gdje je bio Sveti Duh. Ne treba zanemarivati stihove gdje se Otac, Sin i Duh Sveti zajedno pominju: "19. Idite, dakle, i naučite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga duha." (Matej 28:19). "13. Blagodat Gospoda Isusa Hrista i ljubav Boga Oca i zajednica Svetoga Duha sa svima vama. Amin." (2 Korinćanima 13:13). Osvrnuo bih se nakratko i na navode koje se odnose na 1 Jovanovu. Apostol Jovan zaista piše da je zajednica hrišćana sa Ocem i Isusom Hristom, ali isto tako navodi da je takva zajednica moguća jedino Duhom Svetim: "13. Po ovome znamo da u Njemu prebivamo, i On u nama, što nam je dao od Duha svojega." (1 Jovanova 4:13). To je odgovor na pitanje gdje je Duh Sveti. Ne može se biti jedno sa Ocem i Sinom, osim preko Duha Svetog. U zajednici sa Ocem i Sinom se "krije" Duh Sveti.

Isus isto kaže da je On Sin Božiji, što se isto kosi sa islamom gdje je zabranjeno Boga zvati Ocem. Čupanje citata iz konteksta ne dokazuje ništa. Hristos Se molio Ocu jer je bio i čovjek i htio je da pokaže kako se treba ponašati savršeni bezgrešni čovjek, a u to svakako spada i molitva Bogu. Sa druge strane Hristos je od drugih prihvatao klanjanje za koje je rekao da priliči jedino Bogu, što ukazuje da je Hristos Sebe smatrao jednakim Bogu. "17. Reče mu treći put: Simone Jonin, voliš li me? Petar se ožalosti što mu reče treći put: voliš li me? I reče mu: Gospode, ti sve znaš, ti znaš da te volim. Reče mu Isus: Napasaj ovce moje." (Jovan 21:17). Apostol Petar Hrista direktno naziva sveznajućim. Hristos ga ne ispravlja. Jer Se ovaplotio i postao čovjek. Citiraj čitav stih. "19. A Isus odgovori i reče im: Zaista, zaista vam kažem: Sin ne može ništa činiti sam od sebe nego što vidi da Otac čini; jer što On čini, to isto čini i Sin:" (Jovan 5:19). Hristos u tom stihu kaže da On može činiti SVE ŠTO MOŽE I OTAC. Kako jedan običan čovjek može reći da može činiti sve što čini Bog? Zar to nije bogohuljenje? Osim ako Hristos nije rekao istinu da On zaista može činiti sve što čini i Otac. A niko ne može činiti sve što može Bog osim Boga. Dakle Hristos ovim riječima zapravo ukazuje na Svoje božanstvo. Bog u pravom Svetom Pismu kaže: "23. Svaki koji odriče Sina, ni Oca nema; a koji priznaje Sina, ima i Oca." (1 Jovanova 2:23). Islam odriče Sina, islam kaže da Hristos nije Sin, naziva to bogohuljenjem. Bog opominje da onaj ko negira Hrista kao Sina Božijega, negira i Boga Oca. Islam negira Sina, islam negira i Oca, islam negira Boga.

Bacio sam oko kad sam imao rasprave sa adventistima. Zašto?

Baš si me uvjerio tim argumentima.

Pa sve dok to ostaje u okvirima hrišćanskog molitvoslovlja, meni je lično to u redu.

Nažalost SPC nije dovoljna svjesna svoje uloge u izgradnji zdravog srpskog patriotizma, koji neće počivati na radikalštini i šundu.

Zato postoje monaške discipline u molitvi. Upravo kako bi se izbjegla prelest tj. đavolska obmana da je čovjek dostigao neke visoke nivoe molitve, da se udostojio viđenja Bogomajke ili čak viđenja nestvorene Božije svjetlosti. Čitavi traktati su pisani o tome kako to izbjeći.

To je zato što se vidi samo jedna strana priče i mnoge stvari koje neko iz SPC izgovori često nepravedno budu okarakterisani kao nacionalistička retorika. Toga ima, nesporno, ali nije to baš cijela priča. Recimo trenutni patrijarh Porfirije je više puta bio na Kosmetu i obilazio Srbe dole i govorio je i o kosovskom zavjetu i o knezu Lazaru, ali je recimo posjetio i albanskog gradonačelnika Peći.

Ja nekako mantre u istočnjačkim religijama doživljavam kao načine ostvarivanja nekih "ekstatičnih" iskustava, drugačijeg stanja svijesti i sl. Kod Isusove molitve nemaš taj element. Čak naprotiv, zabranjuje se bilo kakvo maštanje tokom molitava.

Jeste izabrao carstvo nebesko. Što se tiče teritorijalnog fokusa, svaka država će se protiviti otcjepljenju dijela svoje teritorije. Tako i Srbija. Naravno da postoji duhovna dimenzija jer je Kosmet pun srpskih manastira i crkava. To je veliko nasljeđe srpskog naroda na Kosovu.

Pa te tehnike molitve i služe da fokusiraju čovjeka na ono što izgovara. Da pažnja bude usmjerena na riječi molitve.

Zato što se još jedino u Crkvi mogu pronaći ostaci istinskog kosovskog zavjeta. Crkva se tih ostataka ne može i ne smije odreći.

Ne smatram Isusovu molitvu mantrom, smatram je sumacijom čitavog hrišćanstva u jednu rečenicu i kao takvu smatram je najboljom i najpreciznijom molitvom. Lično svake veče tokom molitvi izgovaram i Isusovu molitvu.

Pitanje Kosova i status Srba na Kosovu i Metohiji je u Srbiji odavno postalo moneta za raskusuravanje i služi samo kako bi se "oni na drugoj strani" okarakterisali kao izdajnici Kosova. Pravih tekovina kosovskog zavjeta tu nema.

Postoji istorija van adventističkih publikacija. To što je adventizam nastao u Americi u 19. vijeku kada je bilo popularno za sve kriviti pape, ne znači da je svaka doktrina sa kojom se adventizam ne slaže potekla od papa.

Čuj gdje piše da Sotona ne poštuje Boga. Jesi siguran da čitaš istu Bibliju? Mada, ako čitaš neku drugu, to bi objasnilo mnoge stvari. Konkretno je subota data kao zapovijest jevrejskom narodu kao znak saveza između Boga i tog naroda. Sveto Pismo je tu jasno. Ni rimokatolici nisu toliko opsjednuti papom.

Nije ga smatrao svetinjom. U Svetom Pismu kad se kaže da je Bog ustanovio brak između muškarca i žene. Iz toga jasno proizlazi zaključak da su samo u braku dozvoljeni polni odnosi. Pagani nisu imali raširenu praksu zoofilije, ne znam o čemu pričaš. Zoofilija je u svim društvima smatrana odvratnom. A gdje piše da subota JESTE neophodna za priznavanje Boga kao stvoritelja? Nigdje. Vi ste to izmaštali. Subota je data kao znak između Boga i JEVREJSKOG NARODA. Ona jeste data kao svojevrsni spomenik stvaranja svijeta, ali i bez subote je Bog stvoritelj. Konstantno pozivanje na zoofiliju ne može promjeniti jednu nepobitnu stvarnost: za subotu se kaže da je obznanjena na Sinaju, za zoofiliju se to ne kaže. Pa nakon što je pao, više nije ukazivao poštovanje Imenu Božijem, već je postao hulitelj.

Vidimo da su znali značaj IMENA Božijeg. Da, vidimo po tome što su imali odnose samo sa ljudskim ženama. Bukvalno je moguće jer je subota obznanjena na Sinaju, a ne ranije. Sveto Pismo je tu prilično jasno. Očito da za praoce subota nije bila neophodna za priznavanje Boga kao Stvoritelja. Sotona nije Božije Ime držao za svetinju i ukazivao mu poštovanje kao što su to činili praoci.

Da, vidim kakve biblijske dokaze daješ. I nimalo nisam impresioniran iznijetim. Tvrdiš da su praoci u Knjizi Postanja svetkovali subotu, IAKO SE TO NIGDJE NE POMINJE. Ti onda kažeš "pa sigurno su znali da je Bog stvorio svijet". Jesu. I? To ne znači da su svetkovali subotu. I eto vidimo koliko ti zapravo čitaš šta ja pišem. Ja sam rekao da su praoci znali značaj IMENA Božijeg, a ne samo da su znali Boga u nekom generičnom smislu glagola "znati". Konkretno praoci u Knjizi Postanja Imenu Božijem pristupaju sa velikim strahopoštovanjem i uzimaju ga u usta samo u veoma značajnim situacijama, kao što su davanje zakletvi i sl.