Maki

Pa nije ništa više ili manje pošteno od toga da to sve neko radi, ali se pokaje pred kraj života i Bog mu oprosti. Već sam ti objasnio da je Hristov silazak u ad bio jedinstven događaj i da ljudi poslije Hrista nemaju šansu za pokajanje poslije smrti. Mi ne znamo ni na koji način se dogodilo pokajanje grešnika tokom Hristovog silaska u ad. To je velika tajna.

Pa ne ostaju nakon što je Hristos sišao u ad. Ostajale su ranije.

Pa mnoge nedoumice i nastaju kad se ljudi odmaknu od pravoslavne teologije.

Da li je to bitno na kraju krajeva? I ja sam pokušavao shvatiti pakao i raj i sva ta pitanja oko eshatona. Nešto sam uspio shvatiti, ali isto tako sam shvatio da je to viši teološki rang za mene. Ali isto tako sam shvatio da nije potrebno da znam sva sitna crijevca visoke teologije, dovoljno je da znam da poslije smrti grešnici idu u vječne muke, ako se ne pokaju. Sv. Siluan Atonski je govorio: držite um u paklu i ne očajavajte. To je dovoljno za mene.

A zašto kainose ne citiraš par stihova ranije: "Jer nećeš ostaviti dušu moju u adu, niti ćeš dati da Svetac tvoj vidi truljenje." (Djela 2:27). ὅτι οὐκ ἐγκαταλείψεις τὴν ψυχήν μου εἰς ᾅδου οὐδὲ δώσεις τὸν ὅσιόν σου ἰδεῖν διαφθοράν. Ovaj stih jasno govori da su duše mrtvih išle u ad, a da je izuzetak tome bio Hristos čija duša nije ostavljena u adu tj. On je ustao iz mrtvih. Ne kaže se da duša nije bila svjesna, već se baš kaže da je išla u ad.

Opet pričaš kao brat bludnog sina. Ja ne sporim da se pokajanje događa u toku života. Hristov silazak u ad je bio jedinstveni događaj koji se više neće ponoviti. Svi mrtvi poslije Hrista su dobili istu mogućnost, a to je da prihvate Hrista kao Spasitelja i Iskupitelja kada je sišao u ad. Nema tu nikakve nepravde.

Kakva grčka mitologija kad se šeol pominje u Starom zavjetu?

Grob je na hebrejskog qeber. https://biblehub.com/hebrew/6913.htm Sheol je mjesto gdje mrtvi odlaze poslije smrti, a qeber je fizički grob u koji se stavlja leš. Duše mrtvih prije Hrista jesu bile u adu koji je bio mračno i tmurno mjesto, mjesto muke, ali to nije ono mjesto vječne muke u koje će otići grešnici nakon konačnog suda. Za to mjesto se koristi naziv geena.

"grave, hell, pit Or shol {sheh-ole'}; from sha'al; Hades or the world of the dead (as if a subterranean retreat), including its accessories and inmates -- grave, hell, pit." https://biblehub.com/hebrew/7585.htm

Neka razlika je postojala sigurno, ali više od toga ne znamo. U Starom zavjetu vidimo da svi ljudi idu u šeol/ad: "Opomeni se kakav je vijek moj, kako si ni na što stvorio sve sinove Adamove? Koji je čovjek živio i nije smrti vidio, i izbavio dušu svoju iz ruku paklenijeh?" (Psalam 89:47-48). U Novom zavjetu pak vidimo da smrt predstavlja odlazak kod Hrista, kako kaže sv. ap. Pavle. Dakle postoji suštinska razlika u poimanju smrti između SZ i NZ. U SZ je smrt bila strašna, u NZ je poražena.

Nije to simbolika.

Poenta tih Hristovih riječi je da je smrt za Njega potpuno nemoćna i uporediva sa običnim snom, nije tu govorio o stanju mrtvih poslije smrti.

Zato što Lazar nije uživao u raju, već je kao i svi ljudi prije Hristove smrti i vaskrsenja otišao u ad.

I ja se sa tim slažem, samo kažem da to nije dovoljno. Fino ti sv. Ignjatije kaže. Sve najbolje ljudske vrline nisu bile dovoljne da ljude spase od ada. Tu samo Božija milost pomaže. Božija milost se prostire na sve ljude naravno, tako da ja zaista mislim da će pravedni neznabošci za svoju pravednost imati bolji tretman na konačnom sudu od nepravednih, pa čak i od nepravednih hrišćana, ali neće ući u carstvo.

Muslimanski apologeti kažu da se ovi stihovi odnose na Muhameda: "I reče: Gospod izide sa Sinaja, i pokaza im se sa Sira; zasja s gore Faranske, i dođe s mnoštvom tisuća svetaca, a u desnici mu zakon ognjeni za njih." (5 Mojsijeva 33:2). Međutim, ovaj stih ne govori o Muhamedu hiljadama godina kasnije jer ovaj stih nije proročanstvo budućih događaja, već opisuje davanje zakona Izrailjcima na Sinaju (Gospod izide sa Sinaja sa zakonom u desnici). Obratite pažnju na crveni dio. Kaže se da Se Gospod pokazao sa Sira. Ovaj događaj se pominje i na jednom drugom mjestu u Pismu: "Gospode! kad si slazio sa Sira, kad si išao iz polja Edomskoga, zemlja se tresijaše, i nebesa kapahu, oblaci kapahu vodom.Brda se rastapahu pred Gospodom; taj Sinaj pred Gospodom Bogom Izrailjevijem." (Sudijama 5:4-5). Vidimo da se taj događaj u doba Knjige o Sudijama opisuje kao DOGAĐAJ IZ PROŠLOSTI. To je nešto što se dogodilo ranije i to u zemlju Edomaca, a ne nešto što će se dogoditi hiljadama godina kasnije u Meki koja nije ni blizu Edoma.

Pa ne sporim ja da će im suditi po savjesti, samo kažem da se ne mogu spasiti samo kroz savjest, isto kao što se ni Jevreji nisu mogli spasiti kroz djela svog zakona. I jednima i drugima je bio potreban Hristos.

Šta je tu katastrofalno? Mrtvi prije Hrista su dobili priliku da budu spašeni kroz prihvatanje Hrista, kao što takvu priliku imaju i svi ljudi nakon Hristovog dolaska.

To nije proročanstvo.

Riječ je o mrtvima koji su umrli prije Hrista i kojima je Hristos sišao u ad. Inače je princip da poslije smrti nema pokajanja. Jesi možda nekad pročitao priču o bludnom sinu? Ti sada govoriš baš kao njegov brat. Bog je milostiv.

Bog nije ograničen vidljivim granicama Crkve, ali to nikako ne može da se tumači na način da postoji bilo koji drugi način spasenja osim preko Isusa Hrista. "11. On je kamen koji vi zidari odbaciste, a koji postade glava od ugla: i nema ni u jednome drugome spasenja. 12. Jer nema drugoga Imena pod nebom danoga ljudima kojim bismo se mogli spasti." (Djela 4:11-12). Ovi stihovi jako ukazuju na to da nevjernici ne mogu biti spašeni. Sveti Justin Mučenik govori o ljudima PRIJE HRISTA. 46. poglavlje Prve apologije se bavi pitanjem pravednika prije Hristovog ovaploćenja. Ali, kako sam već pojasnio, ti pravednici su spašeni Hristovim silaskom u ad i Njegovim propovijedanjem u adu. Dakle, opet su spaseni kroz poznanje Hrista. Ja se slažem sa ovim. Ljudi koji nisu imali priliku da čuju za Boga imaće bolji tretman na sudu od onih koji jesu, ali su Ga odbacili. Ali idalje ti ljudi neće ući u carstvo jer nisu kršteni. Sv. Kirilo Jerusalimski u Trećoj oglasiteljnoj pouci kaže: "međutim, ni onaj koji je po svojim delima dobar, ali nije zapečaćen vodom, neće ući u Carstvo nebesko. Reč je smela, ali nije moja; tako je odredio Isus. Evo vam dokaza iz Pisma: Kornilije beše pravedan čovek koji se udostojio da vidi anđela; njegove molitve i milostinja na nebesima obrazovaše prekrasni spomenik. Došao je Petar i na verujuće se izlio Duh i oni počeše govoriti drugim jezicima i prorokovaše; Pismo tada svedoči da im je Petar i posle ove duhovne blagodati zapovedio da se krste u ime Isusa Hrista, kako bi nakon rođenja duše verom, posredstvom vode, i njihovo telo primilo blagodat." Sv. vladika Nikolaj u Veri svetih je jako precizan: "Može li se čovek spasti izvan Crkve? Ne može, jer je Crkva riznica Božje blagodati bez koje se niko ne može spasti, kao ruka odsečena od tela." Ali Bogu nije ništa nemoguće. Ako Bog zaista vidi da je neki čovjek vrlinski, da živi po svojoj savjesti i da žudi za poznanjem Boga i za spasenjem, Bog će tom čovjeku omogućiti da se priključi Crkvi, isto kao što je omogućio Etiopljaninu kojeg je sv. ap. Filip uveo u Crkvu. Sv. Kliment Rimski u svojoj Poslanici Korinćanima na to ukazuje: "4. Pogledajmo na krv Hristovu i poznajmo kako je dragocena Bogu i Ocu Njegovom, i daje, prolivena za naše spasenje, celom svetu donela blagodat pokajanja. 5. Prođimo kroz sve ranije generacije i doznajmo da je Gospod iz naraštaja u naraštaj davao mesta pokajanju onima koji su želeli da se Njemu povrate. 6. Noje propovedaše pokajanje, i oni koji ga poslušaše spasoše se. 7. Jona propovedaše Ninevićanima propast, a oni, pokajavši se za svoje grehe, moleći se umilostiviše Boga i dobiše spasenje, iako su bili tuđinci Bogu." Činjenica da neki dijelovi svijeta nisu čuli za Hristovo Jevanđelje je djelo Božijeg promisla, jer je Bog znao da ti dijelovi svijeta nisu spremni da prime jevanđelje, pa je za njih bolje da ni ne čuju za Hrista da ne bi bili teže osuđeni da su čuli jevanđelje, a onda ga izvrnuli u jeres. Naravno da ima, ali sv. Jovan Zlatousti nigdje ne kaže da će neznabošci koji su živjeli po svojoj savjesti samo zbog toga biti SPAŠENI. Sv. ap. Pavle je jasan da djela zakona ne mogu opravdati čovjeka pred Bogom niti ga spasiti, već to može samo vjera u Hrista Isusa. Niti su se Judejci mogli spasiti kroz Mojsijev zakon niti su se neznabošci mogli spasiti samo kroz zakon savjesti. Ako je dovoljan prirodni zakon u neznabošcima, zašto je Hristos silazio u ad da propovijeda mrtvim pravednicima ako su ovi već bili spašeni kroz svoj prirodni zakon savjesti. Sv. Teofilakt Ohridski, čija tumačenja predstavljaju sumaciju Zlatoustovih, piše: "Time dokazuje da se i u drevna vremena, i pre nego što je dat zakon, ljudski rod nalazio pod tim istim Promislom. Time takođe zatvara usta onima, koji kažu: zašto Hristos nije ranije i od samog početka došao da nauči tvorenju dobra? On, je kaže, od početka u svakoga položio poznanje dobra i zla; međutim, kad je video da to ne pomaže, na kraju je došao Sam." Dakle Bog je dao svim ljudima prirodni zakon savjesti, ali to nije bilo dovoljno za izvuče ljude iz provalije grijeha već je bila neophodna žrtva Sina Božijeg. Odgovorio bih riječima sv. Teofana Zatvornika iz njegovih Pet pouka o spasenju: "Još iz kolevke uzima nas u svoje naručje mati Crkva, preporađa nas za novi život, hrani i čuva na svim našim putevima, i ne odstupa od nas dok nas ne spusti u grob sa umirujućom, za one koji su ostali i koji su se upokojili, moćnom molitvom: „u blaženoj končini (smrti) podaj Gospode, večni odmor upokojenom slugi tvome ili upokojenoj sluškinji tvojoj.“ A čime je sve ovo zaslužio – Ničim. Ima mnogo naroda koji ne znaju pravi put. Oni koji se u tim narodima rađaju moraju naporno da traže taj i pitanje je da li će ga naći? A mi stupamo na njega bez ikakvog napora sa naše strane, nalazimo ga ne tražeći ga. Zašto je to tako? Jedinom Bogu je to poznato. Ali u svakom slučaju u ovom delovanju Božijeg promišljanja vidi se osobito Božije blagovoljenje prema nama." Sv. Teofan ovdje govori o narodima koji nisu hrišćanski i koji ne znaju pravi put i za njih kaže da njihovi pripadnici moraju naporno da traže pravi put. Zašto ga moraju naporno tražiti ako su spašeni već svojom savješću? Sv. Ignjatije Brjančaninov je još oštriji, ali i precizniji: "Crkva je svagda smatrala da je jedini Posrednik spasenja Iskupitelj. Ona je priznavala da i najveće vrline pale prirode nishode u ad. Ako su pravednici istinite Crkve, svetilnici iz kojih je svetleo Duh Sveti, proroci i čudotvorci, koji su verovali u Iskupitelja koji dolazi, a svojom su smrću prethodili dolasku Iskupitelja, nishodili u ad, kako to vi hoćete da neznabošci i muhamedanci, koji nisu poznali Iskupitelja i nisu poverovali u Njega, zato što vam se oni čine tako dobri, zadobiju spasenje, koje se daje jednim, ponavljam vam, jedinstvenim sredstvom: verom u Iskupitelja?"

Jeste strašna, ali je jedina logična posljedica života čovjeka koji nije znao Boga niti se trudio da Ga upozna.

Njima je Hristos propovijedao jevanđelje kada je sišao u ad. Oni koji su Ga prihvatili, spašeni su, a tu spadaju starozavjetni pravednici koji su ionako tokom svog života imali jaku vjeru da će doći Mesija Spasitelj. Bog će sve to uzeti u obzir na konačnom sudu i donijeti odluku u skladu sa tim.

Zato što se bez krštenja ne ulazi u carstvo. Ne možeš ući u carstvo Boga kojeg ni ne znaš. Bog je pravedan i ne želi da ljudi propadnu, zato je i poslao apostole po čitavom tadašnjem svijetu da šire jevanđelje.

I ja se slažem sa tim da će se tim ljudima suditi pravedno i da će sve biti uzeto u obzir, samo se ne slažem da će oni ući u carstvo Božije.

Zato što je Sam Hristos rekao da u Carstvo nebesko neće ući oni koji nisu rođeni Duhom i vodom tj. oni koji nisu kršteni. Bog će i prema njima biti pravedan i svakako da će se to uzeti u obzir na sudu, ali ne mogu ući u carstvo Božije jer nisu znali niti su prihvatili Hrista.