Maki

Kur'an ne kaže da to govore "lokalni Židovi po Medini". Opet fulaš poentu. Nije sporno da su Jevreji možda i nazivali Jezdru tim nazivom, sporno je što autor Kur'ana to poistovjećuje sa statusom koji Isus Hristos ima kod hrišćana. Za Jevreje je to čista simbolična titula, dok je za hrišćane Isus Sin Božiji u bukvalnom smislu.

Zato što Se ovaplotio Sin, a ne Otac. Niko nije ni govorio da su Otac i Sin ista Ličnost, to je jeres patripasijanizma, ali jesu jedan Bog jer dijele istu suštinu, istu volju, istu prirodu. Sve im je zajedničko, već sam ti to objašnjavao.

Džaba da znaš Zehrane i dvije Biblije napamet, ako ne razumiješ napisano. I ja sam u srednjoj školi bubao napamet zadatke iz matematike, pa me ubij ako sam išta razumio od toga.

Kur'an stavlja ekvivalenciju između Jezdre kao sina Božijeg za Jevreje i Isusa kao Sina Božijeg za hrišćane. Autor Kur'ana nije znao razlikovati šta ti nazivi znače za Jezdru kod Jevreja i Isusa kod hrišćana.

Sin.

Gospod i Spas naš Isus Hristos, Drugo Lice Svete Trojice, Bog istiniti od Boga istinitog, koji je za ljudski rod postradao na krstu i u treći dan vaskrsao iz mrtvih je rekao: "15. Čuvajte se lažnih proroka, koji vam dolaze u odijelu ovčijem, a iznutra su vuci grabljivi. 16. Po plodovima njihovim poznaćete ih. Eda li se bere sa trnja grožđe, ili sa čička smokve? 17. Tako svako drvo dobro plodove dobre rađa, a zlo drvo plodove zle rađa." (Matej 7:15-17). Spasitelj svijeta je takođe Svojim apostolima u zavještanje ostavio ovu zapovijest: "34. Zapovijest novu dajem vam: da ljubite jedni druge, kao što ja vas ljubih, da i vi ljubite jedni druge. 35. Po tome će svi poznati da ste moji učenici ako budete imali ljubav među sobom." (Jovan 13:34-35). Da li su sljedbenici Muhameda živjeli pokazali dobre plodove ljubavi među sobom? Naravno da nisu. Muhamedovo tijelo se još nije ni ohladilo, a već su počele spletke oko vlasti i moći. Postojali su sporovi oko toga da li Muhamedovoj ćerki Fatimi pripada njeno nasljedstvo, prvi halifa Ebu Bekr joj je to uskratio, Muhamedov zet Alija ibn Ebu Telib nije u početku htio prihvatiti Ebu Bekra kao kalifa, postojali su oni koji su smatrali da je Alija trebao biti Muhamedov nasljednik, sve je to kulminiralo GRAĐANSKIM RATOM između Muhamedovih sljedbenika. Muhamedov zet Alija i njegova žena Ajša su bili protivnici u tom ratu i vodili su bitke. A to su navodno najbolji od svih muslimana, Poslanikovi ashabi. Najbolji od svih muslimana su vodili ratove jedni protiv drugih. Jedna takva bitka: https://en.wikipedia.org/wiki/Battle_of_the_Camel Evo šta kaže istoričar el-Tabari o žrtvama te bitke: "According to al-Sari (in writing-Shu`ayb-Sayf-Muhammad and Talhah: Those killed at the Battle of the Camel around the camel numbered 10,000, half from `All's followers and half from `A'ishah's. Two thousand Azdis fell plus Soo from the rest of alYaman. Two thousand from Mudar fell plus Soo from Qays, Soo from Tamim, i,ooo from Banu Dabbah, and Soo from Bakr b.Wall." Zamislite takvu situaciju među Hristovim apostolima, da npr. Petar i Jovan jedan na drugog potegnu mačeve, da vode bitke jedan protiv drugog, da se međusobno ubijaju i slično i da u takvim međusobnim obračunima pogine deset hiljada ljudi. To je za Hristove apostole bilo nezamislivo. Hristovi apostoli su se smatrali braćom i uvijek su prebivali u međusobnoj ljubavi, čak i povremene nesuglasice nisu dovele do kraha te ljubavi. Sv. ap. Petar je sv. ap. Pavla nazivao "ljubljenim bratom" iako su imali nesuglasicu u Antiohiji. A zašto? Zato što su apostoli bili uzidani na temelju najveće Ljubavi, Gospoda Isusa Hrista, bili su ispunjeni blagodaću Duha Svetoga, dali su dobre plodove. Sljedbenici Muhameda nisu dali dobre plodove, dali su loše plodove jer su potekli od lošeg drveta. I to je ključna razlika koju ne mogu prebroditi svi apologetski argumenti muslimanskih davagandista. Apostoli Hristovi su sebe dokazali djelima, isto su uradili i Muhamedovi ashabi i time je upisana razlika za sva vremena. Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj nas grešne!

"Licemjer i lažov" Pavle: "24. Od Judejaca sam primio pet puta po četrdeset manje jedan udarac, 25. Tri puta sam bio šiban, jednom kamenovan, tri brodoloma pretrpio, noć i dan proveo na morskoj pučini; 26. Često sam putovao, bio u opasnosti na rijekama, u opasnosti od razbojnika, u opasnosti od svoga roda, u opasnosti od neznabožaca, u opasnosti u gradu, u opasnosti u pustinji, u opasnosti na moru, u opasnosti među lažnom braćom; 27. U trudu i naporu, često u nespavanju, u gladovanju i žeđi, često u postovima, u zimi i golotinji; 28. Pored svega ostaloga, svakodnevni pritisak ljudi na mene, briga za sve Crkve. 29. Ko oslabi, a da i ja ne oslabim? Ko se sablažnjava, a ja da ne gorim. 30. Ako se treba hvaliti, nemoćima svojim ću se hvaliti." (2 Korinćanima 11:24-30). "Vrlo pouzdani" Muhamed: "O Vjerovjesniče, Mi smo ti dopustili da budu žene tvoje one kojima si dao vjenčane darove njihove, i one u vlasti tvojoj koje ti je Allah dao iz plijena, i kćeri amidža tvojih, i kćeri tetaka tvojih po ocu, i kćeri daidža tvojih, i kćeri tetaka tvojih po materi koje su se s tobom iselile, i samo tebi, a ne ostalim vjernicima – ženu-vjernicu koja sebe pokloni Vjerovjesniku, ako se Vjerovjesnik hoće njome oženiti – da ti ne bi bilo teško. Mi znamo šta smo propisali vjernicima kada je riječ o ženama njihovim i o onima koje su u vlasništvu njihovu. – A Allah prašta i samilostan je." (el-Ahzab 50). Jadan Muhamed, kako se samo napatio. Toliko žena je morao opsluživati i o tolikom bogatstvu se brinuti. I kamen bi zaplakao.

Autor Kur'ana je teološka neznalica. Gdje i kada su Jevreji smatrali Jezdru sinom Božijim na isti način na koji hrišćani smatraju Isusa Sinom Božijim?

Ali nameće se pitanje kako shvatiti tekst Kur'ana bez hadisa. Kur'an je skup stihova koji vrlo često nemaju nikakvu strukturu jer su dati kao odgovor na određene okolnosti. Evo ti jedan primjer: "Neka propadne Ebu Leheb, i propao je!" (111:1). Tebi se nigdje u Kur'anu ne objašnjava ko je Ebu Leheb i zašto je on propao i šta je radio. Moraš konsultovati hadise za to.

Da.

Pa koji drugi istorijski dokazi o ranoj istoriji islama postoje ako ćemo el-Tabarija smatrati nepouzdanim? Naravno, treba sve provjeriti i imati zdravu dozu skepticizma, ali mora postojati osnov skepticizma.

Zapravo jesu. Prvu ikonicu Bogorodice sa Hristom je naslikao sv. ap. Luka.

Pa nisu ikone paganski idoli niti su na ikonama prikazani paganski bogovi, već hrišćanski svetitelji.

Ne vidim kako je to "teret poslanstva" ako je on želio da bude sa Zejneb. To se moglo odraditi na drugačiji način da "Allah" samo objavi da je dozvoljeno ženiti žene svojih usvojenika jer usvojenici nisu isto što i biološki sinovi. Nije Muhamed to morao i svojim primjerom dokazati. Kao što sam rekao, Biblija ne prikriva moralne padove čak i najvećih pravednika. To je zapravo poučno za ljude da nikada ne odustaju, kao što ni ti pravednici nisu odustali već su nastavili borbu protiv svoje grešne prirode i na kraju su trijumfovali. Ako su mogli oni, možemo i mi. Zapravo je jako fascinantno koliko Biblija ne idealizuje nikoga. Adam je pojeo zabranjeno voće, Noje se opio nakon potopa, Avram je na više mjesta bio na ivici da izgubi vjeru u Boga, Mojsije se oglušio o Božiju zapovijest i izgubio ulazak u obećanu zemlju, Aron je napravio zlatno tele, David je načinio preljubu i ubistvo, Solomona su zavele žene, Jezekija je više vjerovao doktorima nego Bogu, Josija nije poslušao faraona koji mu je govorio da nema posla sa njim, apostoli su se razbježali nakon Hristovog hapšenja, Pavle je bio progonitelj Crkve itd. Biblija ne briše ničije mane. Pa vidiš iz samog teksta da nema nikakve afirmacije tog čina. Lot nije kažnjen jer on nije bio kriv za sam čin incesta, on je bio kriv što se toliko opio. Daj mi molim te objasni zašto bi neko išao izmišljati takvu priču. U vrijeme kada je pisana 2 Samuilova David je već bio idealizovan kao primjer za sve buduće izrailjske vladare, veliki osnivač carstva, nešto slično kao što je recimo knez Lazar veoma poštovan kod Srba danas kao primjer viteštva, odanosti Bogu i mučeništva. Nema nikakve logike da bi neko išao blatiti Davida izmišljajući takvu priču o njemu, pogotovo imajući u vidu da je u tim spisima David uvijek prikazivan kao ideal pobožnog cara. Besmisleno je da je neko išao blatiti Davida klevetama i onda stao samo na toj jednoj situaciji, dok je u svemu ostalom David hvaljen. Daleko je logičnije i smislenije da se događaj sa Urijom dogodio i da bogonadahnuti autor nije želio to da izbriše, niti bi David želio da se njegov grijeh izbriše. David se pokajao i kao rezultat tog pokajanja nastao je divan pokajnički psalam u kojem David iznosi svoju krivicu i svoje poniženje pred Bogom. To su teološke visine. "Jer je David činio što je pravo pred Gospodom niti je otstupao od čega što mu je zapovjedio svega vijeka svojega osim stvari s Urijom Hetejinom." (1 Carevima 15:5). Takođe, rani islamski istoričari poput već spomenutog el-Tabarija nisu imali nikakav problem sa ovim izvještajem o Davidu već su isti prihvatali kao autentičan. Tek kasnije se u islamu razvija ideja da je ta situacija izmišljena. Naravno da imam obraza jer situacije nisu ekvivalentne u bitnoj stvari: reakciji od Boga. David se morao pokajati zbog tog grijeha, Muhamedu je odobreno. Kur'an se ne može razumjeti bez hadisa. Apsolutno je nemoguće. Bez hadisa ti nemaš pojma ni ko je Zejd ni šta je povod tog ajeta. Možda zato što u Bibliji ne piše da je plijen pripadao lično Mojsiju. "I dade Mojsije Eleazaru svešteniku dio za prinos Gospodu, kao što mu zapovjedi Gospod. A od druge polovine, koja dopade sinovima Izrailjevijem, koju uze Mojsije od ljudi koji bjehu išli na vojsku, (A i u toj polovini, koja dopade zboru, bješe tri stotine i trideset i sedam tisuća i pet stotina ovaca, Trideset i šest tisuća goveda, Trideset tisuća i pet stotina magaraca, I šesnaest tisuća duša ljudskih) Od te polovine, koja dopade sinovima Izrailjevijem, uze Mojsije po jedno od pedeset, i od ljudi i od stoke, i dade Levitima koji rade što treba za šator Gospodnji, kao što mu Gospod zapovjedi." (Brojevi 31:41-47). Mojsiju nije dopalo ništa, sve je predano Eleazaru i Levitima.

Zašto ti onda el-Tabarijeva istorija nije pouzdana? On je jedan od najranijih islamskih istoričara.

Ne vidim zašto misliš da je to suprotno sa ovim što sam ja napisao.

Ako si quran-alone musliman kako znaš da je Muhamed isprosio Zejneb za Zejda? Kako znaš da se ona zove Zejneb?

Pa ne tražiš od neživog kipa da te zastupa pred Bogom, tražiš od živog svetitelja koji je pred Bogom, a koji je naslikan na ikoni da te on zastupa pred Bogom.

Da je bio "pravno čist" postupak, ne bi Muhamed morao odjednom dobiti objavu od Boga. Kako pogodno za njega. Pitam se da li je "Allah" ikada naredio Muhamedu da nešto ne uradi što je ovaj želio. Ako ga praktikuju dvije neplodne osobe, onda nije genetski opasan, ali je idalje odbojan. To ti govori da se tu ne radi samo o genetici, već o urođenoj ljudskoj odvratnosti prema incestu koja potiče od savjesti, koja je prirodni zakon u čovjeku. Nije, ali postoje porodične veze koje ne mogu tek tako prestati pravnim prestankom braka. Slažem se, a taj Božiji zakon je dat u Svetom Pismu, a postoji i kao savjest urođena u svakog čovjeka. A savjest će spriječiti većinu ljudi da se žene sa bivšim ženama svojih bližnjih. Pravednici nisu bezgrešni supermeni, i oni su grešni ljudi koji su se borili i savlađivali svoje grijehe. O itekako je tu bilo prevare. Bog nije sredstvo za ispunjavanje želja Svojih proroka. A Muhamedu je to njegov bog očito bio. Nijedan scenario nije moralan ni prihvatljiv. Razlika je u tome što Sveto Pismo ne odobrava postupak Lotovih ćerki, dok Kur'an odobrava Muhamedove postupke. Tako je, sve si lijepo opisao. I sad ja tebe pitam. Zašto Bog nije odobrio tu Davidovu želju? A zašto želi razvod? Islamski istoričar el-Tabari nam daje odgovor: "So Zayd left, and, having come to the Messenger of God, he said: "Messenger of God, I have heard that you came to my house. Why didn't you go in, you who are as dear to me as my father and mother? Messenger of God, perhaps Zaynab has excited your admiration, and so I will separate myself from her." https://www.kalamullah.com/Books/The%20History%20Of%20Tabari/Tabari_Volume_08.pdf Dakle Zejd je saznao da se Zejneb počela sviđati Muhamedu i ponudio je da se razvede od nje. Opet je uzrok razvoda Muhamedova pohota prema Zejneb. Zamisli samo tu scenu. Zejd saznaje da se njegovoj očinskoj figuri sviđa njegova žena i on se odriče svoje žene zbog toga. Jer se plašio reakcije naroda. U stvari je on već želio Zejneb za sebe. Samo je Zejd izvisio jer je ostao bez žene zbog Muhamedove pohote. Da, apsolutno. Biblija ne krije mane i grijehove svojih proroka. A to "rušenje lažnog društvenog tabua" se moglo desiti i na način koji ne uključuje ispunjavanje Muhamedovih pohota. Koji je "lažni društveni tabu" srušen kada je Muhamedu dato odobrenje da ima više žena od drugih muslimana? Muhamed je sam sebi odobrio taj brak jer je mislio da može izmanipulisati ljude oko sebe da to prihvate. I bio je u pravu. Evo moderni primjer toga: https://www.youtube.com/watch?v=XW0CO2F-q60 David nije tako nešto ni pokušao jer je znao da će ga Bog kazniti. I jeste. Biblija nema drugog heroja osim Gospoda Isusa Hrista, Jedinog Bezgrešnog. Ibn Kesir: "Abdul-Melik ibn Ebi-Sulejman prenosi od Ata'a ibn Ebi-Rebbaha da je rekao: „Dio Allaha i Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, u petini jeste jedan dio i on - tj. Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem - može ga uzeti i raditi sa njim šta god on hoće.“ Ovo je najobuhvatniji i najopširniji stav i po njemu Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi we sellem, sa dijelom koji mu je Allah odredio može raditi šta god hoće i podijeliti ga kome god hoće od svoga ummeta." https://tefsir-ibn-kesir.blogspot.com/2014/11/tefsir-ibn-kesir-sura-el-anfal.html Nesporno da je postojala i socijalna komponenta, ali je ona idalje ispoljavana kroz Muhamedovu ličnost i zavisila je od njegove volje. Da, to je pripadalo Bogu za službu u šatoru sastanka. Nije Mojsije to sebi uzeo. Zaključak: biblijskim prorocima Bog nije bio sredstvo za ispunjavanje želja, Muhamedu je "Allah" to bio.

Kur'an upravo govori o slatkoj i slanoj vodi. Vi ste muslimani jako zaboravni kada je u pitanju vlastita vaša sveta knjiga koja na drugom mjestu kaže: "On je dvije vodene površine jednu pored druge ostavio – jedna je pitka i slatka, druga slana i gorka, a između njih je pregradu i nevidljivu branu postavio." (el-Furkan 25:53). Tefsir ibn Kesir: "A riječi Uzvišenog: “Pustio je dva mora da se dodiruju.” Ibn-Abbas tumači kao: “poslao je dva mora” “da se dodiruju.” Ibn-Zejd kaže: “Spriječeno im je da se miješaju, jer je Allah postavio pregradu između njih koja je nepremostiva. “Dva mora se tumače da je jedno slano, a drugo slatko. Slatke su riječne vode koje protječu pored ljudi. O tome smo već govorili ranije u suri El-Furkan kod riječi: “On je dvije vodene površine jednu pored druge ostavio – jedna je pitka i slatka, a druga slana i gorka, a između njih je pregradu i nevidljivu branu postavio.” (25:53) A riječi Uzvišenog: “Između njih je pregrada i oni se ne miješaju”, tj. napravio je od njih pregradu od zemlje da se ne miješaju, kako jedno drugom ne bi pokvarilo svojstva koja su im data i namijenjena" Kur'an ne opisuje nikakvo čudo o okeanima, opisuje to da kada se slatka riječna voda ulijeva u slano more ne dolazi do toga da riječna voda postane slana ili da morska voda postane slatka, a to nije nikakvo čudo jer to može opaziti svako ko je ikada bio na nekom ušću rijeke u more. Takođe, Ibn Kesir u svom tefsiru govori da je ta pregrada OD ZEMLJE, a takva pregrada svakako ne postoji usred okeana.

Rabinska naklapanja. Apsolutno je nemoguće da se radi o caru Jezekiji. Glavni razlog je taj što je Jezekija već bio rođen kada je prorok Isaija izrekao proročanstvo da će se roditi Dijete. "Godine sedamnaeste Fekaja sina Remalijina zacari se Ahaz sin Jotamov car Judin. Dvadeset godina bijaše Ahazu kad poče carovati, i carova šesnaest godina u Jerusalimu, ali ne činjaše što je pravo pred Gospodom Bogom njegovijem kao David otac njegov." (2 Carevima 16:1-2). "A treće godine carovanja Osije sina Ilina nad Izrailjem zacari se Jezekija sin Ahazov nad Judom. Bijaše mu dvadeset i pet godina kad poče carovati, i carova dvadeset i devet godina u Jerusalimu. Materi mu bješe ime Avija, kći Zaharijina." (2 Carevima 18:1-2). Car Jezekija je naslijedio svog oca Ahaza, kojem je Isaija prorokovao o rođenju Djeteta, sa 25 godina, a Ahaz je vladao 16 godina. To znači da je Jezekija rođen devet godina prije nego što je Ahaz postao car, što znači da je u vrijeme kada je Isaija prorekao o rođenu Djeteta Jezekija već odavno bio rođen i bio je mladić. Isaija govori o budućem rođenju, što automatski eliminiše Jezekiju.

Ali nemaju svi istorijske dokaze da to potkrijepe. „Proces kanonizacije bio je relativno dug i izrazito fleksibilan i odvojen; razne knjige u upotrebi prepoznate su kao nadahnute, ali crkveni oci su bez srama ili kritike primijetili kako su neki smatrali određene knjige kanonskim, a druge ne. Novo kršćanstvo pretpostavilo je da je kroz Duha odabir kanonskih knjiga dovoljno „siguran“ za potrebe crkve. Nadahnuće, treba naglasiti, nije bilo ni razdorno ni odlučujuće mjerilo. Tek kada je kanon postao samorazumljiv, tvrdilo se da se nadahnuće i kanoničnost podudaraju, a ta podudarnost postala je pretpostavka protestantske ortodoksije (npr. autoritet Biblije kroz nadahnuće Duha Svetoga). (...) Atanazije, aleksandrijski biskup iz 4. stoljeća i značajan teolog, razgraničio je kanon i riješio spor između Istoka i Zapada. Na principu uključivosti prihvaćeni su i Otkrivenje i Poslanica Hebrejima (kao dio Pavlovog korpusa). 27 knjiga Novog zavjeta - i samo one - proglašene su kanonskim. U grčkim crkvama još uvijek je bilo kontroverzi oko Otkrivenja, ali u Latinska Crkva, pod utjecajem Jeronima, prihvatila je Atanazijevu odluku. "The process of canonization was relatively long and remarkably flexible and detached; various books in use were recognized as inspired, but the Church Fathers noted, without embarrassment or criticism, how some held certain books to be canonical and others did not. Emerging Christianity assumed that through the Spirit the selection of canonical books was “certain” enough for the needs of the church. Inspiration, it is to be stressed, was neither a divisive nor a decisive criterion. Only when the canon had become self-evident was it argued that inspiration and canonicity coincided, and this coincidence became the presupposition of Protestant orthodoxy (e.g., the authority of the Bible through the inspiration of the Holy Spirit). (...) Athanasius, a 4th-century bishop of Alexandria and a significant theologian, delimited the canon and settled the strife between East and West. On a principle of inclusiveness, both Revelation and Hebrews (as part of the Pauline corpus) were accepted. The 27 books of the New Testament—and they only—were declared canonical. In the Greek churches there was still controversy about Revelation, but in the Latin Church, under the influence of Jerome, Athanasius’ decision was accepted." https://www.britannica.com/topic/biblical-literature/Late-2nd-century-canons

Ne mora se sve oko Izraela gledati kroz prizmu Biblije. Nekada je rat jednostavno rat, a ne ispunjenje proročanstava.

Ima stih u Kur'anu pa onda muslimani dijele ove slike i uvjeravaju se kako je Kur'an čudesan:

Otkriću ti jednu tajnu. Postoji nešto fascinantno što se zove PROTEK VREMENA. Knjiga proroka Osije je napisana u 8. vijeku prije Hrista, dakle prije nego što Se Sin ovaplotio kao čovjek tako da u trenutku pisanja Knjige proroka Osije zaista nijedno lice Svete Trojice nije bilo uzelo ljudsku prirodu pa je taj stih potpuno tačan u vremenu kada je napisan. Tu ne piše da Bog NE MOŽE postati čovjek. Itekako može, a to je prorokovano: "Jer nam se rodi Dete, Sin nam se dade, kome je vlast na ramenu, i ime će Mu biti: Divni, Savetnik, Bog silni, Otac večni, Knez mirni." (Isaija 9:6).