-
Posts
-
By Istraživač Biblije · Posted
DRUGE OVCE DRUGOG STADA. Kad je Gospodin rekao: „A imam i druge ovce koje nisu iz ovoga tora. I njih ja moram dovesti, i one će čuti moj glas te će biti jedan tor i jedan pastir," izgovarao je istu istinu koju je kasnije, pod vodstvom Duha Svetoga, razradio apostol Pavao, rekavši da je Otac nebeski sam u sebi naumio da u rasporedbi punine vremena sakupi sve u Kristu - ono što je na nebesima i što je na zemlji.— Efežanima 1:10. Stado koje je Gospodin okupljao k sebi u vrijeme ove prispodobe nije bio prirodni Izrael, već duhovni Izrael. Prirodni Izrael postojao je pod Mojsijem i Zakonom stoljećima, ali Zakon ništa nije učinio savršenim i nije im mogao dati slobodu i blagoslov potrebne za njihovo postizanje vječnog života. Bili su „zatvoreni" pod Savezom zakona, kako je to apostol Pavao izrazio. Dolazili su razni pretendenti tvrdeći da su pravi pastiri ovaca i da ih mogu odvesti do potrebne hrane, zelenih pašnjaka i mirnih voda istine, ali svi su bili nevjerni, lopovi i pljačkaši, koji su tražili svoju osobnu čast i društvenu prednost na račun ovaca. Naš je Gospodin postao “vrata” ( reci 7,9 ) tora za ovce; oni koji su ga prihvatili bili su pravo stado, on ih je poznavao i oni su poznavali njega, i čuli su njegov glas i slijedili su ga. Oni su doista bili malo stado u usporedbi s velikim nominalnim židovskim sistemom, od kojih je većina slijedila lažne učitelje jer nisu imali pravi duh ovaca. Svi „pravi Izraelci" čuli su i prepoznali glas pravog Pastira i postali njegovi sljedbenici. Naš Gospodin kao “Vrata” dao je ovim pravim ovcama taj pristup blagoslovima i milostima ovog Evanđeoskog doba u najpotpunijem smislu koje je započelo na Pedesetnicu i neće biti dovršeno sve dok sve prave ovce ne čuju Pastirov glas i ne uđu u svoj počinak i budu nahranjeni i osvježeni slijedeći ga. Isus kao “Vrata” predstavlja sve privilegije i blagoslove prave ovce. Po njemu ulazimo u počinak u stado ili počivalište predviđeno za prave ovce – počinak vjere. Po njemu također možemo izaći uživati u slobodi i okrepi kojoj kao naš pastir on vodi svoje stado. Neprekidno ulazimo i izlazimo, uživajući u slobodama i povlasticama koje nam je osigurao naš Pastir. Tako uživamo “slobodu kojom nas je Krist oslobodio” ( Gal. 5:1.) Ovaj odmor i slobodu dobivamo, prvo, kroz naše opravdanje žrtvom samog sebe od našeg Gospodina; i, drugo, kroz naše posvećenje kao njegove ovce i naše posinjenje po Duhu Svetom, koji nas dovodi pod njegovu brigu i hranjenje. „SUNASLJEDNICI ISTOG OBEĆANJA." Mi koji po prirodi nismo Židovi, nego pogani, kada uđemo u Krista, članovi smo istog stada. Apostol to jasno izjavljuje, objavljujući da je Bog srušio srednji pregradni zid da od dvoje načini jednoga; stoga više nismo tuđinci, stranci, pridošlice, već smo se približili i dopušteno nam je uživati u svim povlasticama i blagoslovima koje je veliki Pastir svima dao. Prije nismo bili ovce Gospodnje u bilo kojem smislu te riječi, nego stranci, došljaci, tuđinci. Stoga gledište koje su neki zauzeli da smo mi koji smo od pogana ili spomenute „druge ovce" sada dovedeni u jedan tor nije točno. Mi uopće nismo bili ovce Gospodnje u vrijeme ove prispodobe. Apostol u Rimljanima 11 oslikava naš odnos prema prirodnom Izraelu. On predstavlja židovski narod kao stablo masline, izdanak debelog korijena Abrahamskog obećanja, Saveza vezanog zakletvom, i pokazuje da su grane ili ljudi tog naroda bili odlomljeni od odnosa korijena obećanja osim malo onih koji su ispravno primili Gospodina Isusa. Zatim ističe da se umjesto ovih odlomljenih grana pricjepljuju pogani. Stoga židovsko stado kakvo je prije postojalo nije bilo prihvaćeno od Gospodina nego samo oni koji su čuli glas dobrog pastira, a s njima smo mi, koji smo pogani, postali subaštinici, članovi jednog tijela, jednog stada. Ista misao nalazi se pred nama u Otkrivenju 7, gdje naš Gospodin prikazuje cijelu izabranu Crkvu kao 144 000, 12 000 iz svakog plemena. Božji izbor je izvršen u odnosu na dvanaest plemena Izraelovih; i, kada su mnoga od svih ovih plemena proglašena nedostojnima najveće časti i odbačena, broj izabranih u svakom plemenu popunjen je od vjernika pogana. Možda ne znamo kojem smo od ovih plemena pripisani, baš kao što ne znamo koja nam je kruna dodijeljena; ali mi znamo da se svi Božji izabranici, pobjednici, tako računaju od njega kao Izraelci u kojima nema prijevare, i oni će biti baštinici s Gospodinom u Kraljevstvu. Očito su ove „druge ovce" spomenute u ovoj usporedbi one koje će postati Gospodnje ovce nakon što sadašnje “malo stado” bude završeno. Cijelo Milenijsko doba bit će potrebno za pronalazak pravih Gospodnjih ovaca među svijetom čovječanstva, uključujući one Izraelce koji su, budući da su zaslijepljeni grijehom i pogreškom, bili nedostojni biti ovce sadašnjeg stada i bili su odbačeni i zaslijepljeni, ali čija će sljepoća biti uklonjena u Gospodinovo vrijeme. Gospodin ukazuje na ovo drugo stado ovaca i izričito nam govori o sakupljanju tih ovaca u njegovu naklonost pod njim kao velikim pastirom. On definitivno utvrđuje vrijeme i pokazuje da prispodoba o ovcama i jarcima ne pripada sadašnjem dobu nego Milenijskom dobu izjavom kojom počinje, naime, „Kad Sin čovječji dođe u svojoj slavi i svi sveti anđeli s njime, tada će sjesti na prijestolje svoje slave. I pred njim će se okupiti svi narodi, a on će ih odvojiti jedne od drugih kao što pastir odvaja ovce od jaraca." - Mat. 25:31,32 . Bit će potreban cijeli taj Milenijski dan, tih tisuću godina, da se pokaže tko iz svijeta čovječanstva želi biti Gospodnja ovca, čuti glas dobrog Pastira i slijediti ga stazama pravednosti i istine i konačnom postizanju vječnog života. Ostali koji ga neće čuti bit će odsječeni između ljudi—uništeni u Drugoj smrti. ( Djela 3:23 .) Ovo je klasa jaraca iz prispodobe, čije je uništenje prikazano drugdje u jezeru od vatre i sumpora, što je objašnjeno da znači “Druga smrt.”— Otkr. 20:14 . Na kraju Milenijskog doba sve ovce tog doba bit će primljene u punu naklonost Gospodina i bit će braća svima koji su Gospodnji na bilo kojoj razini postojanja. Oni će biti braća Crkve koja se sada bira, “izabranima,” koji će sjediti s Gospodinom na njegovom prijestolju tijekom Milenijskog doba i biti povezani u djelu suđenja i ovcama i jarcima ( 1 Kor. 6 :2 ), i oni će također biti braća svih anđeoskih četa. Kada sve stvari na nebu i na zemlji budu u potpunosti podređene našem velikom Pastiru, u tom smislu riječi svi će biti njegove ovce na kojoj god razini postojanja bile - „Crkva" sudionici božanske prirode, anđeoske vojske, obnovljeni i usavršeni ljudi. (w1905 15. Ožujak str. 90, 91 / R3528) -
By Istraživač Biblije · Posted
NEZNANJE NIJE SPASITELJ. Niti će biti dovoljno odgovoriti, kao što su to neki učinili, da se ne samo oni koji čuju evanđeosku poruku koriste njome, već da su ‘milijuni spašeni koji nikada nisu čuli za povijesnog Krista.’ Riječi apostola sasvim proturječe ovoj misli: „Svidilo se Bogu ludošću propovijedanja spasiti one koji vjeruju," implicira da oni koji ne vjeruju nisu spašeni, i implicira također da vjera u bilo što ili sve nije spasonosna već samo vjerovanje u ono što je propovijedano božanskim autoritetom - „Vjera jednom predana svetima." - Juda 3. Koliko je blisko u skladu s ovim naš tekst u ovoj lekciji, „Ali ova su zapisana"—evanđeoska pripovijest o riječima i djelima našega Gospodina, kao i riječima i djelima apostola, kako bi ljudi mogli vjerovati u Isusa kao Mesiju, Sina Božjeg, i da vjerujući mogu imati život kroz njih. Nijedna nada se ovdje ne polaže na život bez vjere, i nijedna nada položena na nejasnu vjeru neće biti zadovoljavajuća. Nije bilo dovoljno vjerovati da je Isus bio Bogočovjek i da je umro na križu od ruke svojih neprijatelja, znameniti mučenik za slobodu i pravednost; - mora se vjerovati više od toga. Nije dovoljno vjerovati išta manje od toga da je Isus bio Sin Božji - ne Josipov sin; nije dovoljno vjerovati u njega na bilo koji drugi način osim kao Sina Božjega, i da je dodatno on Mesija – onaj koji je davno obećan kao Abrahamovo sjeme, čija će misija tek biti blagosloviti sve obitelji zemlji: „U tvome sjemenu bit će blagoslovljena sva plemena na zemlji." Čini se da je sve ovo Evanđelje; vjerovati u bilo što manje čini se kao nedostatak vjere koja se ovdje nalaže; čini se da je vjerovati u sve ovo bitno za učeništvo. Nevjerojatno je koliko je mudrih, učenih i dobrih odbacilo ovu biblijsku izjavu o cilju ovog Evanđeoskog doba, i odlučili su da mora biti drugačije i preferiraju vlastita mišljenja, vlastito razmišljanje, u vezi poruke Gospodnje preko njegovog Sina i njegovih nadahnutih apostola. Kad bi se ovakva izjava držala u našim umovima uz neku lažnu teoriju - kao što je, na primjer, ona koja izjavljuje da svi koji nisu spašeni u sadašnje vrijeme odlaze u vječnost mučenja bez nade u bijeg - onda bi takvo miješanje Božje istine sa zabludama koje je nadahnuo Protivnik sigurno izazvalo zbrku u našim umovima; i riječ Gospodnja, u smislu da se spasenje može imati samo kroz vjeru u Krista, čini se da bi ostavilo put prema Bogu suviše uskim i praktično uništilo svaku nadu za svijet općenito, te bi učinilo da Bog ljubavi izgleda bez srca, bez ljubavi i zlonamjeran, budući da je znao kraj od početka i imao moć da sve dovede do spoznaje Isusa, ili da je napravio neki drugi aranžman osim propovijedanja putem nesavršenih posuda kao put do vjere, njegove naklonosti, ljubavi i života koji će dati. Ali primjećujemo da naš tekst ne govori ništa o izgubljenom primanju vječnog života u mučenju. Naprotiv, implicira da su oni bez života, izjavljujući da samo oni koji vjeruju na ispravan način mogu imati život koji on daje. I ovo nas podsjeća na riječi našeg Gospodina u istom smislu - „Tko ima Sina, ima život, tko nema Sina, nema života." “DA SVIJET KROZ NJEGA POVJERUJE.” Neosporna je činjenica da malo tko potpada pod uvjete našeg teksta. Rijetki vjeruju u Isusa kao Mesiju, Sina Božjega, kojeg će on prema proročanstvima upotrijebiti za blagoslov svih obitelji na zemlji, i malo ih stoga vjeruje u mjeri potrebnoj za ulazak u život s njim. Malo je onih koji vjeruju dovoljno u pogledu našeg Gospodina da ih dovede do točke pune vjere u njegovu krv kao svog čistača od grijeha, ili da ih dovede do daljnjeg koraka potpunog posvećenja njegovoj službi, ili da ih zadrži na uskom putu do kraja putovanja, kada će krune života biti dane pojavom Životodavca pri njegovom drugom dolasku. I ako samo nekolicina, samo malo stado, tako čuje poruku, propovijedanje, i ako su ove stvari samo napisane za dobrobit njih, gdje dolazi svijet? - svijet koji je, prema jednom gledištu, u vječnom mučenju ili odlazi onamo; ili, prema umjerenijem gledištu, je u smrti, Drugoj smrti, ili ide onamo - na širokom putu do uništenja. Kako Gospodin Isus ikada može ispuniti predviđanje da će biti Svjetlo svijeta onima koji ga nikada nisu vidjeli i nikada nisu čuli njegovo ime, bilo prirodnim ili duhovnim očima, bilo prirodnim ili duhovnim ušima? Kako se ikada može ispuniti izjava da je Gospodin okusio smrt za svakog čovjeka i da će sve obitelji na zemlji biti blagoslovljene kroz njega? Odgovaramo da postoji samo jedan način razumijevanja cijele ove stvari, a to je Biblijski način, koji ne uzima samo nekoliko izoliranih tekstova, već uključuje sveobuhvatno sva učenja Svetog pisma od Postanka do Otkrivenja. Radi se o tome da je tijekom ovog Evanđeoskog doba Božja namjera samo odabir onih koji imaju uho da čuju – onih koji su, kada se poruka oglasi, čuli i donekle su je razumjeli i cijenili, i koji će otići u razumijevanju i cijenjenju do potpunog i većeg shvaćanja dužina i širina i visina i dubina Božje ljubavi i milosrđa. Ove „ljubav Božja obuzima," njihova srca čuju tihi i tanani glas, oni “hode vjerom, a ne gledanjem,” i ne trebaju nebesa ukrašena božanskim zapovijedima. Njima dan danu prenosi govor i noć noći pokazuje znanje, a cijela su nebesa obasjana porukama o Božjim naklonostima i blagoslovima, koji također podrazumijevaju njegovu pravdu i njegovu ljubav. Njima se obraća poruka spasenja kroz Kristovu krv; nisu mudri nad onim što je napisano; oni prihvaćaju božansku mudrost kao bolju od ljudske mudrosti i božansku Riječ kao bolju od ljudskih tradicija. Oni, pod vodstvom Duha Svetoga, povećavaju ne samo svoj broj stoljeće za stoljećem, nego također povećavaju svoj individualni razvoj karaktera; i kada se doba završi, otkrit će se da će Božja mudrost, ljubav i moć biti primijenjeni na takav način da će pronaći i pripremiti poseban narod Gospodnji, malo stado, Kraljevsko svećenstvo, koje će, kod drugog dolaska njihovog Učitelja, biti primljeni od njega kao grupa Nevjeste, da budu njegovi sunasljednici u slavnom kraljevstvu za koje molimo, „Dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji." „TADA ĆE PRAVEDNIK ZASJATI." Sa završetkom ove odabrane klase – odabranih jer je otkriveno da su ljubitelji pravednosti i mrzitelji bezakonja, i jer su bili voljni hodati uskim putem i slijediti Jaganjca kroz zlu i kroz dobru vijest i hoditi po vjeri a ne gledanjem—u konačnici će doći blagoslov Gospodnji u Prvom uskrsnuću, i oni će postati dionici slave, časti i božanske prirode. Tada će, uvjerava nas Sveto pismo, zasjati poput Sunca u Kraljevstvu svoga Oca, sjati za blagoslov svih obitelji na zemlji, sjati za raspršivanje svog neznanja i praznovjerja, oblaka i tame koji sada porobljavaju ljudski rod, zasjati da se sve slijepe oči otvore i sve gluhe uši otčepe, zasjati da spoznaja slave Božje ispuni cijelu zemlju, zasjati da voljni i poslušni svijeta vide pravi put i budu privučeni svjetlom milosti i istine Božje cestom svetosti do njezina kraja, vječnoga života, zaslugom onoga koji je ljubio svijet i kupio ga vlastitom dragocjenom krvlju. (w1905 1. Ožujak str. 78,79 / R3522 -
Učenje Crkve Isusa Hrista svetaca poslednjih dana - Pričešće (sakrament) Hrist je uveo svetu tajnu pričešća Naš Spasitelj želi da se sećamo njegove velike pomirbene žrtve i da držimo njegove zapovesti. Da bi nam pomogao u tome, zapovedio nam je da se često sastajemo i pričešćujemo. Pričest je sveta sveštenička obreda koja nam pomaže da se setimo Spasiteljevog pomirenja. Za vreme pričešća pričešćujemo se hlebom i vinom ili sličnom tečnošću. To činimo u znak sećanja na njegovo telo i njegovu krv, koju je dao kao žrtvu za nas. Kada se pričešćujemo, obnavljamo svete saveze sa našim Nebeskim Ocem. Nedugo pre svog raspeća, Isus Hrist je okupio svoje apostole oko sebe u gornjoj sobi. Znao je da će uskoro umreti na krstu. Bio je to poslednji put da se sreo sa ovim voljenim ljudima pre svoje smrti. Želeo je da ga se uvek sećaju kako bi bili jaki i verni. Da bi im pomogao da ga se sete, uveo je pričešće. Prelomio je hleb i blagoslovio ga. Zatim reče: „Uzmite, jedite; ovo je u spomen na telo moje kojim vam otkupljenje dajem.“ (Matej 26:22 PJS). Zatim je uzeo čašu vina, blagoslovio je, dao je apostolima da je piju i rekao: „Ovo je u spomen na krv moju novog zaveta, koja je prolivena za sve one koji poveruju u ime moje, za oprost greha njihovih“ (Matej 26:24 PJS) (videti takođe Matej 26:26-28; Marko 14:22-24; Luka 22:15-20). Nakon svog vaskrsenja, Spasitelj je otišao da poseti i ostala Izraelska plemena. Došao je i na Američki kontinet, gde su živeli potomci plemena Josifa. On je poučio i Nefijce o obredu pričesti. "I dogodi se da Isus zapovedi učenicima svojim da mu donesu hleb i vino. I kad učenici dođoše sa hlebom i vinom, On uze nešto hleba, razlomi ga i blagoslovi, i dade učenicima i zapovedi im da jedu. I pošto behu jeli i zasitili se, zapovedi im da daju mnoštvu. I pošto mnoštvo beše jelo i zasitilo se, On reče učenicima: Gle, jedan od vas će biti zaređen, i njemu ću dati moć da lomi hleb i blagosilja ga i daje narodu crkve moje, svima onima koji poveruju i krste se u ime moje. I uvek ćete gledati da to činite, kao što ja učinih, kao što ja hleb razlomih i blagoslovih ga i vama dadoh. A to ćete činiti u spomen na telo moje koje vam pokazah. I biće to svedočanstvo Ocu da me se uvek sećate. A ako me se uvek budete sećali, Duh moj biće sa vama. I dogodi se da kada On izgovori ove reči, zapovedi učenicima svojim da uzmu vino iz čaše i piju ga, i da ga daju mnoštvu da ga i ono pije. I dogodi se da oni učiniše tako, i pijahu ga i zasitiše se. I mnoštvu dadoše, i oni pijahu i zasitiše se. I pošto učenici behu učinili to, Isus im reče: Blagosloveni ste zbog ovoga što učiniste, jer to je ispunjenje zapovesti mojih, i to svedoči Ocu da ste voljni da činite ono što vam zapovedih. I to ćete uvek činiti onima koji se pokaju i krste u ime moje. I činićete to u spomen na krv moju koju prolih za vas, da možete posvedočiti Ocu da me se uvek sećate. A ako me se uvek budete sećali, Duh moj biće sa vama." (3 Nefi 18:1-11) (videti 3. Nefi 20:1–9). Nakon što je Crkva Isusa Hrista ponovo obnovljena u poslednjim danima, Isus je još jednom zapovedio svom narodu da se pričešćuju u Njegovu spomen, rekavši: „Potrebno je da se crkva često sastaje radi uzimanja hleba i vina u spomen na Gospoda Isusa.“ (Učenje i Zaveti 20:75). Kako se pričešćuje Sveta pisma tačno objašnjavaju kako se pričest daje. Članovi Crkve se sastaju svake nedelje da bi obožavali i pričestili se. Pričešće služe oni koji vrše određenu svešteničku vlast. Nosioc Sveštenstva lomi hleb, kleči i blagosilja ga. Đakoni ili drugi nosioci sveštenstva zatim dele osveštani i posvećeni hleb članovima Crkve. Zatim nosioc određenog sveštenstva blagosilja i posvećuje vino ili sličnu tečnost, a zatim se i ona deli članovima Crkve. Isus je davao vino svojim učenicima kada je prinosio pričest. Međutim, u jednom otkrivenju, on je rekao "da nije važno šta ćete ... piti kada uzimate pričest, ukoliko to činite sa okom uprtim na slavu moju – u spomen Ocu na ... krv moju koja beše prolivena za oprost greha vaših." (Učenje i Zaveti 27:2–3). Isus je otkrio tačne reči za obe pričesne molitve. Treba pažljivo slušati ove lepe molitve i pokušati da shvatimo šta obećavamo i šta nam je obećano. Ovo je molitva za blagoslov hleba: „O Bože, Večni Oče, molimo Te u ime Sina Tvoga, Isusa Hrista, da blagosloviš i posvetiš a hleb ovaj dušama svih onih koji ga budu uzimali, da ga mogu jesti u spomen na telo Sina Tvoga, i posvedočiti Tebi, o Bože, Večni Oče, da su voljni na sebe preuzeti ime Sina Tvoga, i uvek ga se sećati, i držati zapovesti Njegove, koje im On dade, da Duh Njegov može uvek biti s njima. Amen. “ (UiZ 20:77). Ovo je molitva za blagoslov vina: „O Bože, Večni Oče, molimo Te, u ime Sina Tvoga, Isusa Hrista, da blagosloviš i posvetiš ovo a vino dušama svih onih koji ga budu pili, da čine to u spomen na krv Sina Tvoga, koja za njih bi prolivena, da bi posvedočili Tebi, o Bože, Večni Oče, da se uvek sećaju Njega, da Duh Njegov može biti s njima. Amen “ (UiZ 20:79). Obred pričešća se vrši vrlo jednostavno i pobožno. Zaveti koje obnavljamo tokom pričešća Svaki put kada se pričestimo, obnavljamo naše saveze sa Gospodom. Savez je sveto obećanje između Gospoda i njegove dece. Zaveti koje sklapamo jasno su navedeni u svetopričesnim molitvama. Važno je da znamo šta su ovi savezi i šta znače. Mi sklapamo zavet da smo voljni da preuzmemo na sebe ime Isusa Hrista. Ovo pokazuje da smo voljni da se poistovetimo sa njim i njegovom Crkvom. Obavezujemo se da ćemo služiti njemu i našem sledećem. Obećavamo da na to ime nećemo nanositi sramotu ili ukor. Sklapamo savez da ćemo se uvek spominjati Isusa Hrista. Sve naše misli, osećanja i postupci biće pod uticajem njega i njegove misije. Obećavamo da ćemo držati njegove zapovesti. Ove obaveze preuzimamo na sebe kada se krstimo: "Svi oni koji se ponize pred Bogom, i požele da se krste, i istupe sa srcem skrušenim i duhom raskajanim, i posvedoče pred crkvom da se istinski pokajaše za grehe svoje, i voljni su na sebe preuzeti ime Isusa Hrista, imajući odlučnost da mu služe do kraja, i istinski pokažu delima svojim da primiše od Duha Hristova za oprost greha svojih, primiće se krštenjem u crkvu njegovu." (Učenje i Zaveti 20:37) (videti Mosija 18:6–10). Osim toga, kada se pričešćujemo, obnavljamo saveze koje smo sklopili kada smo se krstili. Isus nam je dao obrazac za učestvovanje u pričešću i rekao je da ako sledimo taj obrazac, kajući se za svoje grehe i verujemo u njegovo ime, dobićemo oproštenje naših greha. Gospod obećava da će, ako držimo svoje saveze, njegov Duh uvek biti sa nama. Osoba koju vodi Duh imaće znanje, veru, moć i pravednost da zadobije večni život. Naš stav prilikom pričešća Pre nego što se pričestimo, treba da se duhovno pripremimo. Gospod naglašava da niko ne treba nedostojno da se pričešćuje. To znači da se moramo pokajati za svoje grehe pre nego što uzmemo sakrament. Sveta pisma kažu: „Ako ko prestupi, neka ne uzima pričest sve dok se ne izmiri (pokaje). “ (UiZ 46:4). Gospod je poučio svojih dvanaest nefijskih učenika: „I evo, gle, ovo je zapovest koju vam dajem, da ne dopustite nikome da znajući uzima od tela moga i krvi moje nedostojno, kada mu služite. Jer ko god nedostojno jede i pije telo moje i krv, jede i pije prokletstvo duši svojoj. Stoga, ako znate da je neko nedostojan da jede i pije od tela moga i krvi moje, zabranite mu. Ne dozvolite nikome da svesno jede od mog tela i moje krvi nedostojno, kada mu služite. Jer ko jede moje telo i pije moju krv nedostojno jede i pije osudu na svoju dušu“ (3. Nefi 18:28-29). Tokom pričesne službe, treba da izbacimo sve ovozemaljske misli iz svog uma. Treba da budemo molitveno raspoloženi i da osećamo odanost. Trebalo bi da razmišljamo o pomirenju našeg Spasitelja i da budemo zahvalni na njemu. Moramo ispitati svoje živote i tražiti načine da se popravimo. Takođe treba da obnovimo našu odlučnost da držimo zapovesti. Ne moramo biti savršeni pre pričešća, ali moramo imati duh pokajanja u našim srcima. Stav sa kojim se pričešćujemo utiče na to kako ćemo ga doživeti. Ako se pričestimo sa čistim srcem, dobićemo obećanje blagoslove od Gospoda. Dodatni stihovi: 1. Korinćanima 11:27–29 (dostojno uzimanje pričešća) Jovan 4:5–14 (Isus je živa voda) Jovan 6:30–35 (Isus je hleb života) -
Kao što je prorečeno, „požari i oluje”, „ratovi, glasine o ratovima i zemljotresima na mestima različitim”, „i svakojaka odvratnost”, „kuga”, „glad i pošast” pustoše porodice, zajednice, pa i države. Postoji još jedna pošast koja preplavljuje svet: napadi na vašu i moju versku slobodu. Ovo nastoji da ukloni religiju i veru u Boga na javnom mestu, školi, u normama zajednice i iz građanskog govora. Protivnici verskih sloboda nastoje da nametnu ograničenja na izražavanje iskrenih uverenja. Ili da nametnu samo jednu religiju. Oni čak kritikuju i ismevaju verske tradicije, kao i verske tradicije drugih. Takav stav marginalizuje ljude, obezvređuje lična načela, pravičnost, poštovanje, duhovnost i mir savesti. ŠTA JE VESKA SLOBODA? To je sloboda bogoštovlja u svim njenim oblicima: sloboda okupljanja, sloboda govora, sloboda delovanja prema ličnim uverenjima i sloboda da drugi čine isto. Verska sloboda omogućava svakom od nas da sami odlučujemo u šta da verujemo, kako da živimo i postupamo u skladu sa svojom verom i šta Bog očekuje od nas. Napori da se ograniči takva verska sloboda nisu novi. Tokom istorije, ljudi vere su silno patili od ruku drugih. To je suština verske slobode. Verska sloboda poštuje prvu i drugu veliku zapovest, stavljajući Boga u centar naših života. „Ljubi Gospoda Boga svoga svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svom misli svojom.” (Matej 22:37). A druga je kao i ova: ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.”(Matej 22:39) Bilo u kapeli, sinagogi, džamiji ili kolibi sa limenim krovom, Hristovi učenici i svi istomišljenici mogu izraziti odanost Bogu tako što će Ga slaviti i spremnošću da služe Njegovoj deci. Isus Hrist je savršen primer takve ljubavi i služenja. Tokom svoje službe brinuo se za siromašne, isceljivao bolesne i slepe. Nahranio je gladne, raširenih ruku primao malu decu, i oprostio onima koji su Mu naneli nepravdu, čak i onima koji su Ga i razapeli. Sveta pisma opisuju da Isus „prođe čineći dobro”. Moramo i mi. Verska sloboda podstiče izražavanje verovanja, nade i mira. Kao crkva, mi se pridružujemo drugim religijama štiteći ljude svih vera i ubeđenja i njihovo pravo da iznose svoja uverenja. To ne znači da prihvatamo njihova verovanja, niti oni naša, ali imamo više zajedničkog nego što imamo sa onima koji žele da nas ućutkaju. Religija nadahnjuje ljude da pomažu drugima. Kada se religiji da prostor i sloboda da cveta, vernici vrše jednostavna, a ponekad i herojska dela služenja. Drevna jevrejska fraza „tikkun olam”, što znači „popraviti ili izlečiti svet”, danas se odražava u naporima mnogih. Udružili smo se sa humanitarnim organizacijama katoličkom Catholic Charities, poznatom kao Karitas Internacional, islamskom Islamic Relief, i nekoliko jevrejskih, hinduističkih, budističkih, siki i hrišćanskih organizacija, kao što su Armija spasa i Nacionalna hrišćanska fondacija. Zajedno služimo milionima u nevolji, nedavno donirajući ratnim izbeglicama šatore, vreće za spavanje i zalihe hrane, i obezbeđujući vakcinaciju, uključujući dečju paralizu i KOVID. Spisak onoga što se čini je dugačak, ali su i potrebe. Nema sumnje, ljudi od vere, radeći zajedno, mogu napraviti značajne pomake. U isto vreme, služenje jedan na jedan je često nenajavljeno, ali tiho menja živote. Sloboda veroispovesti deluje kao ujedinjujuća i okupljajuća snaga za oblikovanje vrednosti i morala. U Novom zavetu čitamo o mnogima koji su se okrenuli od Isusa Hrista, mrmljajući o Njegovom učenju: „Ovo je tvrda beseda! ko je može slušati?” Taj vapaj se i danas čuje od onih koji žele da isteraju religiju iz govora i uticaja. Ako religija nije tu da pomogne u oblikovanju karaktera i posredovanju u teškim vremenima, ko će to onda učiniti? Ko će naučiti poštenju, zahvalnosti, opraštanju i strpljenju? Ko će pokazati milosrđe, saosećanje i dobrotu prema zaboravljenim i potlačenim? Ko će prigrliti one koji su drugačiji, pošto su svi Božja deca? Ko će raširiti ruke onima u potrebi i ne tražiti nadoknadu? Ko će poštovati mir i poslušnost zakonima više od dnevnih trendova? Ko će odgovoriti na Spasiteljevu molbu „Idi, i ti čini tako”? Mi ćemo! Da, braćo i sestre, mi ćemo. Pozivam vas da se zalažete za versku slobodu. To je izraz Bogom danog načela slobode izbora. Verska sloboda unosi ravnotežu u filozofije koje se nadmeću. Dobrobit religije, njen domet i svakodnevna dela ljubavi koje religija nadahnjuje samo se umnožavaju kada štitimo slobodu da iskažemo i delujemo u skladu sa osnovnim uverenjima. (Dale Renlund, 2022)
-
Kao što je prorečeno, „požari i oluje”, „ratovi, glasine o ratovima i zemljotresima na mestima različitim”, „i svakojaka odvratnost”, „kuga”, „glad i pošast” pustoše porodice, zajednice, pa i države. Postoji još jedna pošast koja preplavljuje svet: napadi na vašu i moju versku slobodu. Ovo nastoji da ukloni religiju i veru u Boga na javnom mestu, školi, u normama zajednice i iz građanskog govora. Protivnici verskih sloboda nastoje da nametnu ograničenja na izražavanje iskrenih uverenja. Ili da nametnu samo jednu religiju. Oni čak kritikuju i ismevaju verske tradicije, kao i verske tradicije drugih. Takav stav marginalizuje ljude, obezvređuje lična načela, pravičnost, poštovanje, duhovnost i mir savesti. ŠTA JE VESKA SLOBODA? To je sloboda bogoštovlja u svim njenim oblicima: sloboda okupljanja, sloboda govora, sloboda delovanja prema ličnim uverenjima i sloboda da drugi čine isto. Verska sloboda omogućava svakom od nas da sami odlučujemo u šta da verujemo, kako da živimo i postupamo u skladu sa svojom verom i šta Bog očekuje od nas. Napori da se ograniči takva verska sloboda nisu novi. Tokom istorije, ljudi vere su silno patili od ruku drugih. To je suština verske slobode. Verska sloboda poštuje prvu i drugu veliku zapovest, stavljajući Boga u centar naših života. „Ljubi Gospoda Boga svoga svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svom misli svojom.” (Matej 22:37). A druga je kao i ova: ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.”(Matej 22:39) Bilo u kapeli, sinagogi, džamiji ili kolibi sa limenim krovom, Hristovi učenici i svi istomišljenici mogu izraziti odanost Bogu tako što će Ga slaviti i spremnošću da služe Njegovoj deci. Isus Hrist je savršen primer takve ljubavi i služenja. Tokom svoje službe brinuo se za siromašne, isceljivao bolesne i slepe. Nahranio je gladne, raširenih ruku primao malu decu, i oprostio onima koji su Mu naneli nepravdu, čak i onima koji su Ga i razapeli. Sveta pisma opisuju da Isus „prođe čineći dobro”. Moramo i mi. Verska sloboda podstiče izražavanje verovanja, nade i mira. Kao crkva, mi se pridružujemo drugim religijama štiteći ljude svih vera i ubeđenja i njihovo pravo da iznose svoja uverenja. To ne znači da prihvatamo njihova verovanja, niti oni naša, ali imamo više zajedničkog nego što imamo sa onima koji žele da nas ućutkaju. Religija nadahnjuje ljude da pomažu drugima. Kada se religiji da prostor i sloboda da cveta, vernici vrše jednostavna, a ponekad i herojska dela služenja. Drevna jevrejska fraza „tikkun olam”, što znači „popraviti ili izlečiti svet”, danas se odražava u naporima mnogih. Udružili smo se sa humanitarnim organizacijama katoličkom Catholic Charities, poznatom kao Karitas Internacional, islamskom Islamic Relief, i nekoliko jevrejskih, hinduističkih, budističkih, siki i hrišćanskih organizacija, kao što su Armija spasa i Nacionalna hrišćanska fondacija. Zajedno služimo milionima u nevolji, nedavno donirajući ratnim izbeglicama šatore, vreće za spavanje i zalihe hrane, i obezbeđujući vakcinaciju, uključujući dečju paralizu i KOVID. Spisak onoga što se čini je dugačak, ali su i potrebe. Nema sumnje, ljudi od vere, radeći zajedno, mogu napraviti značajne pomake. U isto vreme, služenje jedan na jedan je često nenajavljeno, ali tiho menja živote. Sloboda veroispovesti deluje kao ujedinjujuća i okupljajuća snaga za oblikovanje vrednosti i morala. U Novom zavetu čitamo o mnogima koji su se okrenuli od Isusa Hrista, mrmljajući o Njegovom učenju: „Ovo je tvrda beseda! ko je može slušati?” Taj vapaj se i danas čuje od onih koji žele da isteraju religiju iz govora i uticaja. Ako religija nije tu da pomogne u oblikovanju karaktera i posredovanju u teškim vremenima, ko će to onda učiniti? Ko će naučiti poštenju, zahvalnosti, opraštanju i strpljenju? Ko će pokazati milosrđe, saosećanje i dobrotu prema zaboravljenim i potlačenim? Ko će prigrliti one koji su drugačiji, pošto su svi Božja deca? Ko će raširiti ruke onima u potrebi i ne tražiti nadoknadu? Ko će poštovati mir i poslušnost zakonima više od dnevnih trendova? Ko će odgovoriti na Spasiteljevu molbu „Idi, i ti čini tako”? Mi ćemo! Da, braćo i sestre, mi ćemo. Pozivam vas da se zalažete za versku slobodu. To je izraz Bogom danog načela slobode izbora. Verska sloboda unosi ravnotežu u filozofije koje se nadmeću. Dobrobit religije, njen domet i svakodnevna dela ljubavi koje religija nadahnjuje samo se umnožavaju kada štitimo slobodu da iskažemo i delujemo u skladu sa osnovnim uverenjima. (Dale Renlund, 2022)
-
-
Topics
-
Recommended Posts
Join the conversation
You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.