καιnos

Pitanje koje se postavlja, zašto Vatikan radi zaokret po pitanju štovanja Marije. Ako se pročita onaj članak gore, dolazimo do toga, da katolici onda imaju vjerovanje kao protestanti, da je Isus jedini posrednik između Boga i ljudi. Drugim riječima od titule "Marije kao suotkupiteljice" do blažene žene što mnoge katolike dovodi do zabune. Citiram gore ove riječi: "Vatikan upozorava katolike i teologe da ne prelaze granice kršćanske vjere u svojoj pobožnosti prema Mariji. “Doktrinarna bilješka”, koju je u utorak objavio kardinal Victor Fernandez, poglavar Rimske kongregacije za nauk vjere, posebno cilja na “određene marijanske titule koje se odnose na Marijino sudjelovanje u djelu spasenja”. Isto postavlja se pitanje da li katolici znaju ko je ili što je "Dikasterij za nauk vjere" jer mnogi katolici ne prate što oni izjavljuju ili govore, i da li su katolici dužni njihovo mišljenje uzeti kao svoje?! Mnogi su pročitali ovaj članak danas, zahvaljujući internetu. Kako god, mnoge će dovesti u razmišljanje, ili je možda ova izjava Vatikana objavljena kako bi pribiližila katolike i protestante, ko zna.

Zašto si sufizam nazvao sekta? Što je za tebe sekta, odgovori na ovoj temi ovdje

Zašto bi milostivi Bog spašenu dušu još neko vrijeme mučio u vatri. Teme postoje već na forumu "Teološke debate" o besmrtnosti duše i paklu. Mrtvi ništa ne znaju, ta duša nije neka svjesna cjelina, ali to na drugim temama možemo. Kako nešto nematerijalno može se pržiti u vatri? Za izvesti jednu doktrinu potrebno je dosta biblijskih stihova. Navedi mi makar 5 koji govore o čistilištu?

Što je sekta, pogledajmo što kaže enciklopedija. sekta (lat. secta: put, smjer; stranka; nauk, škola; sekta, sljedba), manja religijska zajednica koja se osebujnim nazorima, naučavanjem ili praksom odvojila od neke veće religijske zajednice. Nove religijske sekte ističu se obično zanosom, moralnim rigorizmom, fanatizmom i žarom u pridobivanju novih sljedbenika. Predaji i hijerarhiji matične vjerske zajednice suprotstavljaju karizmatskoga vođu, a religijskoj ustanovi subjektivno religijsko iskustvo. Postoje u svim velikim svjetskim religijama: kršćanstvu, islamu, hinduizmu i budizmu. Češće su kada u nekoj religiji ili konfesiji (protestantizam, šijizam) prevladava subjektivno religijsko iskustvo. Izraz sekta nekada se upotrebljava i u posve negativnom, deprecijativnom značenju; u novije se doba katkad napušta, pa se radije govori o sljedbama, manjim vjerskim (religijskim, konfesionalnim, crkvenim) zajednicama ili denominacijama. Čitajući ovu definiciju dobija se dojam da se radi o sektama većih religija, pretežno kršćanstva i islama. Nego dragi forumaš, što je sekta za vas?

U JEDNOJ od meni najdražih zen priča, dva redovnika idući prema samostanu naiđu na ženu koja ne može prijeći rijeku. Jedan je redovnik uzme u naručje i prenese prijeko, što je ovog drugog toliko zgranulo da je zašutio sve do samostana. "Mi redovnici ne nosimo žene!", konačno je progovorio. Na što mu prozvani odgovori: "Ja sam onu ženu ostavio s druge strane rijeke, a ti je izgleda i dalje nosiš". Sljedeći Dalaj Lama Ova je priča razorna kritika ideje da su žene izvor kušnje muškarcima, kakva se očito ugnjezdila i unutar zen-budističkih krugova. Ljutiti redovnik tipičan je primjer onih koji misle da je za postizanje prave duhovnosti neophodno suzdržavati se od spola koji je u njihovoj tradiciji smatran duhovno slabijim. Naravno, vi sad možete krenuti kroz povijest budizma i nalaziti značajne žene u njegovim samim počecima – baš kao što ćete i u ranom kršćanstvu naći spomene o Mariji Magdaleni, Tekli i apostolici Juniji (za ovu zadnju definitivno znamo i da je postojala). Sva ta vrludanja kroz prošlost prekinete jednostavnim pitanjem: tko će biti sljedeći Dalaj Lama? Hoće li se on možda reinkarnirati u ženu i zašto ne? Zavedeni redovnici Uostalom, kako stoji stvar sa suvremenim budizmom, pokazalo se ovih dana na Tajlandu kad je otkrivena seksualno-ucjenjivačka afera jedne prostitutke i najmanje trinaest budističkih redovnika. Nemam namjeru sad prepričavati cijelu škakljivu štoriju dostojnu zasebne rubrike na PornHubu. Samo spominjem da je neki senatski odbor, tajlandska verzija MAGA i Domovinskog pokreta, zatražio da se kazneno progone prostitutke koje pružaju usluge redovnicima. U njihovom pokušaju obrane konzervativnih vrijednosti, redovnik je ispao kao zavedeni maloljetnik s intelektualnim teškoćama. Ni pogledati ženu Naravno, ne morate otići u nama geografski i idejno udaljenu religiju. Kad je sveti Benedikt ustanovljavao prvi organizirani samostanski red, ni ne poznavajući budizam, mudro je propisao redovnicima da izbjegavaju razgovarati sa ženama, pa čak ih i gledati. Nije njemu takav odnos prema suprotnom spolu pao s neba pa u rebra, stav prema ženama kao izvoru duhovnih problema već se stoljećima udobno smjestio u kršćanstvu. Još u Otkrivenju 14,4 opisuje se posebna skupina od 144 tisuće vjernika (omiljena tema Jehovinih svjedoka), za koju se kaže da se nisu okaljali sa ženama, djevci su. Ako dobro shvatite tekst, u toj posebnoj skupini su samo muškarci, i to ne oni koji nikada nisu počinili blud ili preljub, nego oni koji nisu imali nikakav odnos sa ženama. Jer bi ih zaprljao sam dodir žene, makar i u zakonitom braku. Onima koji misle da je sve to samo jedna metafora preporučujem da razmisle kakav stav o ženama stoji u njezinom temelju. I nemali broj kršćanskih teologa krenuo je upravo tim smjerom. Najviše se po internetu citira Tertulijana. Obraćajući se ženama kao potomcima Eve (a mi muški smo valjda potomci Adama), bijesni teolog zbori: "Ti si vrata pakla ... ti si ona koja je navela njega koga ni đavao nije mogao napasti" (De Cultu Feminarum, I, 1). Žena je veća kušnja od đavla, rekao bi ovaj latinski pisac koji je, istinu govoreći, ostao na marginama Crkve (pa i malo izvan nje). No, ne i po ovom stavu. Jeronim je, baš kao i Benedikt nešto kasnije, upozoravao mlade muškarce da izbjegavaju žene kako bi sačuvali čistoću. Gora od Sotone Crkva je odabrala "srednji put", onaj u kojemu postoje i loše, ali i dobre žene. One prve su simbolizirane Evom, one druge Marijom. "Eva je otvorila vrata smrti, Marija vrata života", zborio je milanski biskup Ambrozije u IV. stoljeću. Ako mislite da je to neki umjereni stav, imajte u vidu da je Eva simbol žene kakva jest u svojoj prirodi, dok Marija predstavlja vrlo rijetku ženu koju je preobrazio Sveti Duh. Kod Ambrozija je očito potpuno razriješena rasprava o tome je li za pad u grijeh kriv Adam ili Eva – naravno, na štetu žene. I suštinski se to ne razlikuje od Tertulijana, jako je kratak put od Ambrozija do gledišta u kojemu je Evi pošlo za rukom ono što ne bi ni Sotona napravio. U takvoj ideologiji, žene nisu Sotone, one su gore od njega. Naravno, kršćanski apologeti odmah će mi navesti hrpu drugačijih citata, ali ono što bih puno više volio vidjeti od tih beskorisnih izjava jesu svećenice, biskupice i papise. Dokle god je njihov broj jednak nuli, ostavite se mlaćenja prazne slame na temu žena i ravnopravnosti u kršćanstvu. Nemojmo se lagati, u temelju je i dalje ideja da su žene neki problem, kao i da su manje razumne i manje duhovne. Žena u svećeničkim ulogama imate samo u liberalnom protestantizmu, za kojega je uopće upitno radi li se o religiji. Raniji korijeni Nisu takvi stavovi bili strani ni židovstvu, iz kojega je kršćanstvo i nastalo. Kad Midraš Tanhuma veli da je žena bila oruđe kroz koju je smrt ušla u svijet, onda to jako zvuči kao Ambrozije (a definitivno ne znaju jedni za drugoga). Na istom je tragu i srednjevjekovni spis Avot de-Rabbi Natan: "Kad muškarac i žena sjede zajedno i ne razgovaraju o Tori, ona postaje jamstvo za njegov pad". Jasno vam je rečeno tko tu koga navodi na pad. Dodajte tome i stav da je ženin razum "lakši" od muškarčevog (Mišna, traktat Berachot), pa se upitajte zbog čega li su se to kršćani i Židovi uopće zavadili. Svakako ne zbog stava prema ženama. Naravno, judaizam, kao i kršćanstvo, ima svoje razne struje. No, dovoljno je vidjeti da je tek 1935. godine svijet dobio ženu s titulom rabina, i to u takozvanom reformiranom (liberalnom) judaizmu. U ortodoksnom judaizmu tek je u ovom stoljeću počela praksa da žene imaju određene učiteljske titule, samo što ipak nisu baš isto što i rabini. Ekumenski susret Mogli biste ovako ići kroz sve glavne religije, uvijek će vam se ponavljati ista matrica: žene su izvor kušnje. Da ne zaboravimo muslimane, zbirka hadisa Sahih al-Bukhari (5096) reći će da su žene najpogubnija fitna (kušnja). Naravno, priznat će se i da žene mogu biti dobre, ali nikada neće biti svećenice, rabinice, imamice, guruice, dalajlamice. Možda bi poradi mira u svijetu trebalo jednom i napraviti ekumenski susret svih relevantnih religijskih vođa. Na kojemu se ne bi zaglavilo s besplodnim raspravama o tome je li najveći Isus ili Allah ili Budha ili Krišna. Nego da lijepo iznesu koji su njihovi stavovi o ženama. Kladim se da bi bez ikakvih problema jedni drugima završavali rečenice. Taj bi sastanak na kraju završili jednoglasnim zahvaljivanjem nebesima što su stvoreni kao muškarci. Autor: Željko Porobija Preuzeto sa https://www.index.hr/vijesti/clanak/u-cemu-se-slazu-sve-velike-religije-da-zene-ne-valjaju/2692026.aspx

Imamo ovdje ovu temu .... P.S. Samo molit ću da malo smnjih prorede između rečenica, sigurno su bile 2-3 proreda između nekih rećenica, onda post izgleda dugačko. Hvala na razumijevanju.

Ovdje se postavlja pitanje, kako svećenik ili obitelj pokojnika zna je li neko u čistilištu? Ovo je najveći problem. Moj brat je u samostanu u Gućoj Gori, blizu Travnika došao i platio veliku svotu novca da se svećenici mole za našeg djedu (ja i moj brat inače ne vjerujemo u zagrobni život i čistilište). I moj ga brat upita, je li sad moj djed u čistilištu, a ovaj veli - samo to Bog zna. Pa zašto je onda uzeo tolike novce ako ne zna. Bilo je dosta bogatih katolika koji su imali novaca da uplate za svoje bližnje, a siroašni nisu imali nikoga. Druga stvar, vidim da mnoge kršćanske crkve daju drugu šansu. Jedni vele da je Isusov duh propovijedao predpotopnim ljudima, kojih je bilo milijarde i da su obraćeni. Mormoni rade krštenje mrtvih te se i oni spašavaju. Jeh. svjedoci vele da će mnogi grešnici nako uskrusnuća dobiti drugu šansu na Novoj Zemlji da usavrše karakter itd itd....A Isus veli nema druge šanse - priča o siromahu Lazaru i bogatašu, ako i mrtvi uskrsnu ovi neće povjerovati.

@Don Beppo dobro nam došao

@Darko dobro nam došao

Carter Conlon: POBJEDA U TEŠKA VREMENA Biblija upozorava da će u posljednje dane prije Kristova povratka biti neiskazana tama i veliki otpad, ali vjerojatno većina od nas nikada nije razmišljala da će živjeti u vrijeme ovakvoga moralnog rasula. Prije nego je David postao kralj, živio je u razdoblju kad je njegova vlastita nacija bila u strašnom duhovnom nazadovanju. Samovolja i lažna duhovnost pod kraljem Šaulom bili su u punom zamahu, vodeći naciju prema onome što bi neizbježno bio jasan poraz bez božanske intervencije. David je ubrzo otkrio da ga progoni vojska koja se nadala odbaciti sve što je predstavljalo Boga. Dakako, znamo da je David na kraju postao netko tko je promijenio stvari. Što mi trebamo činiti u ove dane? Moramo moliti za izbavljenje od duha ovoga vremena. "Izbavi me, Gospode, od zla čovjeka, od čovjeka nasilja očuvaj me! Od onih koji smišljaju zlo u srcu" (Ps 140,2-3). U ovom psalmu David misli na one koji su tražili rješenje u ljudskim okvirima. On je slika Krista u onoj generaciji i osjeća da je pozvan za nešto više od jadnoga nasilja i uvreda svoje generacije. I mi moramo moliti za izbavljenje od duha ovoga vremena: "Gospodine, ne želim biti dio problema, nego dio rješenja. Pomogni mi da mi se misli vrate na duhovne stvari. Odvrati me od medija i svega što bi moglo otrovati moj duh i učiniti da moje riječi izgube snagu i postanu onakve kakve ima ovaj svijet. Daj mi svoga Svetog Duha! Daj mi svoje misli, svoj um, svoje suosjećanje za mnoge. Pomogni mi da ljubim čak i svoje neprijatelje!" U fizičkom svijetu, mi smo na slabijoj strani, ali u duhovnom, mi smo već izvrsni pobjednici. Posjednuti smo s desne strane Boga Svemogućeg, Boga koji je već uništio sile tame i sjedi u svoj moći i vlasti. Imamo izravan pristup do Božjega prijestolja i snagu da potisnemo tamu te vjerujemo da će u danima koji su ispred nas biti pobjeda i veselje!

Religioznost se više očituje u tradicionalnim crkvama (katolička, pravosvna, anglikanska), dok duhovnost više kod biblijskih kršćana, bar sam ja tako primjetio.

Prije mnogo godina gledao sam kako Coperfield prolazi kroz kineski zid, e sad u čemu je bila caka....

Ja sam o tome razmišljao, ali nemam disciplinu, trebaš biti tome posvećen, morao bih stalno trčati u dućan kupovati voće i povrće i slično. A da je zdravo to je istina, čitam stalno ta iskustva na toj grupi, evo linka https://www.facebook.com/groups/1527528284096907

Kako bi bilo biti napušen, i onda propovijedati, rekli bi gledaj ga, je li ovaj pijan ili je pukao. A tekst kao tekst, zna se unaprijed da pušenje, alkohol, marihuana nisu za kršćane.

Kao što vjerojatno znate, nikad nitko u Bibliji nije kršten u Ime Oca, Sina i Duha Svetoga, već u Ime Gospoda Isusa (Dj. 8:16, Dj. 19:5 itd) ili u Ime Isusa Krista (Dj. 8:32 itd.). Jedino mjesto u Bibliji gdje se spominje krštenje u Ime Oca, Sina i Duha Svetoga je slijedeće: Mt. 28, 19 Zato idite i učinite sebi sve narode učenicima krštavajući ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Koje je onda krštenje ispravno - u čije ime?

Pozdravimo dva nova člana @Obični prdac i @djolerkv ....dobro nam došli nadamo se ugodnim raspravama

Opskurantizam u Sjedinjenim Državama jača– u našim školama, u našim sudovima iu svim ograncima savezne vlade. Samo 28% Amerikanci vjeruju u evoluciju; 68% verovati u sotonu. Neznanje takav stepen, koji prodire u celo telo nespretnih, problem je za ceo svet. Iako svaka inteligentna osoba može lako kritizirati vjerski fundamentalizam, takozvana "umjerena religioznost" i dalje zadržava prestižnu poziciju u našem društvu, uključujući akademsku zajednicu. U tome postoji određena doza ironije, budući da čak i fundamentalisti koriste svoj mozak dosljednije od "umjerenih". Fundamentalisti opravdavaju svoja vjerska uvjerenja smiješnim dokazima i neodrživom logikom, ali barem pokušavaju pronaći barem neko racionalno opravdanje. Umjereno vjernici se, naprotiv, obično ograničavaju na nabrajanje blagotvornih posljedica vjerske vjere. Oni ne kažu da vjeruju u Boga zato što se biblijsko proročanstvo ispunilo; oni jednostavno tvrde da vjeruju u Boga jer vjera "daje smisao njihovim životima". Kada je nekoliko stotina hiljada ljudi umrlo dan nakon Božića, fundamentalisti su to brzo protumačili kao dokaz Božjeg gnjeva. Ispostavilo se da je Bog poslao još jedno nejasno upozorenje o grešnosti abortusa, idolopoklonstva i homoseksualizma. Iako monstruozno sa moralnog stanovišta, ovakvo tumačenje je logično, ako polazimo od određenih (apsurdnih) premisa. Umjereno vjernici, s druge strane, odbijaju izvući bilo kakve zaključke iz djela Gospodnjih. Bog ostaje tajna tajni, izvor utjehe lako kompatibilan s najstrašnijim zločinima. Suočeni s katastrofama kao što je azijski cunami, liberalna vjerska zajednica spremno slatke i umne gluposti. Ipak, ljudi dobre volje sasvim prirodno preferiraju takve istinitosti nego odvratno moraliziranje i proročanstvo pravih vjernika. Između katastrofa, naglasak na milosrđu (a ne ljutnji) svakako je zasluga liberalne teologije. Međutim, vrijedno je napomenuti da kada se napuhana tijela mrtvih izvlače iz mora, promatramo ljudsko, a ne božansko milosrđe. U danima kada elementi otimaju hiljade iz ruku majki i ravnodušno ih utapaju u okeanu, s najvećom jasnoćom vidimo da je liberalna teologija najočitija apsurdna ljudska iluzija. Čak je i teologija Božjeg gnjeva intelektualno razumnija. Ako bog postoji, njegova volja nije misterija. Jedina stvar koja je misterija tokom ovakvih strašnih događaja je spremnost miliona mentalno zdravih ljudi vjerovati u nevjerovatno i smatraju ga vrhuncem moralne mudrosti. Umjereni teisti tvrde da razumna osoba može vjerovati u Boga jednostavno zato što je takvo vjerovanje čini sretnim, pomaže mu da pobijedi strah od smrti ili daje smisao njegovom životu. Ova izjava - čisti apsurd. Njegova apsurdnost postaje očigledna čim pojam "Boga" zamijenimo nekom drugom utješnom pretpostavkom: zamislite, na primjer, da neko želi vjerovati da je negdje u njegovoj bašti zakopan dijamant veličine frižidera. Bez sumnje, vjerovati u takav vrlo Lijepo. Zamislite sad šta bi se dogodilo kada bi neko slijedio primjer umjerenih teista i branio svoju vjeru na sljedeći način: na pitanje zašto misli da je u njegovoj bašti zakopan dijamant koji je hiljadama puta veći od bilo kojeg poznatog, odgovara like "ova vjera je smisao mog života", ili “Nedjeljom moja porodica voli da se naoružava lopatama i traži ga”, ili "Ne bih želeo da živim u univerzumu bez dijamanta veličine frižidera u svojoj bašti". Jasno je da su ovi odgovori neadekvatni. Još gore: bilo ludak, ili kreten. Ni Pascalova opklada, ni Kierkegaardov "skok vjere", niti ostali trikovi kojima teisti pribjegavaju, ne vrijede ni prokletog novca. Vjera u postojanje Boga znači vjera da je njegovo postojanje na neki način povezano s vašim, da je njegovo postojanje neposredni uzrok vjerovanja. Mora postojati neka uzročna veza ili pojava takve veze između činjenice i njenog prihvatanja. Dakle, vidimo da religijske izjave, ako tvrde da opisuju svijet, moraju nositi dokazne prirode- kao i svaka druga izjava. Bez obzira na sve svoje grijehe protiv razuma, vjerski fundamentalisti to razumiju; umjereni vjernici, gotovo po definiciji, nemaju. Nespojivost razuma i vjere stoljećima je očigledna činjenica ljudskog znanja i društvenog života. Ili imate dobre razloge za određene stavove, ili ih nemate. Ljudi svih uvjerenja prirodno prepoznaju pravilo razuma i pribjegne njegovoj pomoći prvom prilikom. Ako racionalan pristup omogući da se pronađu argumenti u prilog doktrini, ona će sigurno biti usvojena; ako racionalni pristup ugrožava doktrinu, ona biva ismijana. Ponekad se to desi u jednoj rečenici. Tek kada su racionalni dokazi za religijsku doktrinu slabi ili potpuno odsutni, ili kada sve ukazuje na to, doktrinalisti pribjegavaju "vjera". U drugim slučajevima oni jednostavno navode razloge za svoja uvjerenja (npr. "Novi zavjet potvrđuje proročanstva", "Video sam Isusovo lice na prozoru", "molili smo se i tumor naše kćeri je prestao da raste"). Po pravilu, ovi razlozi su nedovoljni, ali su ipak bolji od potpunog odsustva razloga. Vjera je samo dozvola za poricanje razuma koju daju sljedbenici religija. U svijetu koji nastavlja biti potresen prepirkom nespojivih vjerovanja, u zemlji koja je postala talac srednjovjekovnih koncepata „Boga“, „kraja istorije“ i „besmrtnosti duše“, neodgovorne podjele javnog života na pitanja razuma i pitanja vjere više nije prihvatljivo. Vjera i javno dobro... Vjernici redovno tvrde da je ateizam odgovoran za neke od najgnusnijih zločina 20. stoljeća. Međutim, iako su režimi Hitlera, Maoa i Pol Pota zaista bili antireligijski u različitoj mjeri, nisu bili pretjerano racionalni. [Ovdje se dodaju „Staljin“ i „Gulag“ očigledno iz lojalnosti, što donekle opravdava autora – konformizam je opravdan, jer snaga lomi slamku. Ali zaborav - iz potpuno istih razloga - to Hitlerov režim je bio više nego religiozan i progonjeni ateisti - više ne, pošto je sam gospodin Haris odabrao temu "za ateizam", a laž o "ateizmu" nacističkog režima je omiljeno sredstvo klerikalne propagande. - VK.]. Njihova zvanična propaganda bila je užasna mešavina zabluda - zabluda o prirodi rase, ekonomije, nacionalnosti, istorijskog napretka i opasnosti od intelektualaca. Na mnogo načina, religija je bila direktni krivac čak iu ovim slučajevima. Istina, koliko god šokantno zvučala, je sljedeća: čovjek može biti toliko dobro obrazovan da može napraviti atomsku bombu, a da ne prestane vjerovati da u Raju 72 djevice ga čekaju. Tolika je lakoća s kojom religijsko vjerovanje rascjepljuje ljudski um, i toliki je stepen tolerancije s kojim se naši intelektualni krugovi odnose prema vjerskim besmislicama. Samo ateista shvatio ono što bi već trebalo biti očigledno svakoj mislećoj osobi: ako želimo eliminirati uzroke vjerskog nasilja, moramo udariti na lažne istine... Detaljnije i razne informacije o događajima koji se odvijaju u Rusiji, Ukrajini i drugim zemljama naše prelijepe planete, možete dobiti na Internet konferencije, koji se stalno održava na web stranici "Ključevi znanja". Sve konferencije su otvorene i potpuno besplatno. Pozivamo sve zainteresovane. Sve konferencije se emituju na Internet radiju "Vozrozhdenie" ... Preuzeto sa https://podarilove.ru/bs/yavlyaetsya-li-ateizm-religiei-ateizm-eto-religiya/

amo ateista u potpunosti sagledava bezgranični narcizam i samoobmanu vjernika. Samo ateista razumije koliko je nemoralno vjerovati da vas je isti spasio od katastrofe i utopio bebe u kolijevkama. Odbijajući da sakrije stvarnost ljudske patnje iza slatke fantazije o vječnom blaženstvu, ateista oštro osjeća koliko je ljudski život dragocjen - i koliko je nesreća što milioni ljudi jedni druge podvrgavaju patnji i odbijaju sreću po volji moje mašte. Teško je zamisliti veličinu katastrofe koja bi mogla uzdrmati vjersku vjeru. nije bilo dovoljno. Nedovoljno genocida u - čak i uprkos činjenici da je među ubicama, naoružanim mačetama, bilo i sveštenika. najmanje, 300 miliona ljudi, među njima i mnogo djece, umrlo od malih boginja u 20. vijeku. Zaista, putevi Gospodnji su nedokučivi. Čini se da čak ni najeklatantnije kontradikcije nisu smetnja vjerskoj vjeri. Što se tiče vjere, potpuno smo odmakli od zemlje. Naravno, vjernici se ne umaraju uvjeravajući jedni druge da Bog nije odgovoran za ljudsku patnju. Međutim, kako drugačije da shvatimo izjavu da je Bog sveprisutan i svemoguć? Nema drugog odgovora i vrijeme je da prestanete izbjegavati. Problem teodiceje(Božje opravdanje) staro je koliko i svijet i moramo ga smatrati sređenim. Ako bog postoji, on ili ne može spriječiti užasne katastrofe, ili ne želi to učiniti. Dakle, Bog je ili nemoćan ili okrutan. U ovom trenutku, pobožni čitaoci će posegnuti za sljedećom piruetom: Bogu se ne može pristupiti s ljudskim moralnim standardima. Ali koje mjerilo vjernici koriste da dokažu dobrotu Gospodnju? Naravno, ljudski. Štaviše, svaki bog kome je stalo do sitnica poput istospolnih brakova ili imena kojim ga obožavatelji zovu uopće nije tako misteriozan. Ako Abrahamov bog postoji, on je nedostojan ne samo veličine svemira. On nedostojan čak ni čoveka. Postoji, naravno, još jedan odgovor - najrazumniji i najmanje odvratni u isto vrijeme: biblijski bog je plod ljudske mašte. Kao što je Richard Dawkins primijetio, svi smo mi ateisti u odnosu na Zeusa i. Samo ateista razumije da se biblijski bog ne razlikuje od njih. I, kao rezultat, samo ateista možda ima dovoljno saosećanja da uvidi dubinu i značenje ljudskog bola. Strašno je što smo osuđeni da umremo i izgubimo sve što nam je drago; dvostruko je strašno da milioni ljudi bespotrebno pate čak i tokom života. Činjenica da je veliki dio ove patnje direktno kriv – vjerska netrpeljivost, vjerski ratovi, vjerske fantazije i rasipanje ionako oskudnih resursa za vjerske potrebe – čini ateizam moralne i intelektualne nužnost. Ova nužnost, međutim, stavlja ateista na rub društva. Odbijanje da izgubi dodir sa stvarnošću ateista je odsečen od iluzornog sveta svojih suseda. Priroda religiozne vere... Prema poslednjim anketama, 22% Amerikanci su potpuno sigurni da će se Isus vratiti na Zemlju najkasnije za 50 godina. Više 22% vjerujem da je to vjerovatno. Očigledno, ove 44% – isti ljudi koji barem jednom sedmično idu u crkvu, koji vjeruju da je Bog bukvalno zavještao zemlju Izrael Jevrejima, i koji žele da se naša djeca ne podučavaju naučnoj činjenici evolucije. Predsjednik Bush dobro razumije da takvi vjernici predstavljaju najmonolitniji i najaktivniji sloj američkog biračkog tijela. Kao posljedica toga, njihovi stavovi i predrasude utiču na gotovo svaku odluku od nacionalnog značaja. Očigledno, oni su izvukli pogrešne zaključke iz ovoga i sada mahnito listaju Sveto pismo, zbunjujući se kako najbolje umiriti legije onih koji glasaju na osnovu vjerskih dogmi. Više 50% Amerikanci imaju "negativan" ili "ekstremno negativan" stav prema onima koji ne vjeruju u Boga; 70% smatraju da bi predsjednički kandidati trebali biti "duboko religiozni".

Ateizam... Nespremnost da se negira očigledno... Negde na našoj planeti, čovek je upravo oteo devojčicu. Uskoro će je silovati, mučiti i potom ubiti. Ako se ovaj monstruozni zločin ne dogodi upravo sada, desiće se za nekoliko sati, maksimalno dana. O tome sa sigurnošću možemo govoriti po statistikama koje upravljaju životima 6 milijardi ljudi. Ista statistika to govori upravo u ovom trenutku roditelji devojčice veruju da je svemogući i pun ljubavi bog se brine za njih... Imaju li razloga vjerovati u to? Da li je dobro što veruju u to?.. Ne... Čitava suština ateizma leži u ovom odgovoru. Ateizam nije filozofija; to nije čak ni pogled na svijet; to je samo nespremnost da se negira očigledno. Nažalost, živimo u svijetu u kojem je poricanje očiglednog stvar principa. Očigledno se mora ponavljati iznova i iznova. Očigledno se mora braniti. Ovo je nezahvalan zadatak. Povlači optužbe za sebičnost i bešćutnost. Štaviše, ovo je zadatak koji ateisti ne treba. Vrijedi napomenuti da niko ne mora tvrditi da nije astrolog ili ne-alhemičar. Kao posljedica toga, nemamo riječi za ljude koji poriču valjanost ovih pseudonauka. Na osnovu istog principa, ateizam je pojam koji jednostavno ne bi trebao postojati. Ateizam je prirodna reakcija razumne osobe na . Ateista je svako koji smatra da 260 miliona Amerikanaca (87% stanovništva), koji, prema anketama, nikada ne sumnjaju u postojanje Boga, treba da daju dokaze o njegovom postojanju, a posebno o njegovoj milosti - s obzirom na neprekidne gubitke nevinih života kojima smo svjedoci postajemo svaki dan. Samo ateista može shvatiti apsurdnost naše situacije. Većina nas vjeruje u boga koji je vjerodostojan kao bogovi starogrčke planine Olimp. Nijedna osoba, bez obzira na svoje zasluge, ne može se prijaviti za izbornu funkciju, ako javno ne izjavi svoje povjerenje u postojanje takvog boga. Veliki dio onoga što se kod nas naziva "javnom politikom" podliježe tabuima i predrasudama dostojnim srednjovjekovne teokratije. Situacija u kojoj se nalazimo je žalosna, neoprostiva i užasna. Bilo bi smiješno da nije toliko toga u igri. Živimo u svijetu u kojem se sve mijenja, i svemu - i dobrom i lošem - prije ili kasnije dođe kraj. Roditelji gube djecu; izgube roditelje. Muževi i žene se iznenada rastaju, da se više nikada ne sretnu. Prijatelji se opraštaju u žurbi, ne sluteći da su se posljednji put vidjeli. naš život, koliko oko seže, jedna je grandiozna drama gubitka. Većina ljudi, međutim, misli da postoji lijek za svaki gubitak. Ako živimo pravedno - ne nužno u skladu s etičkim standardima, već u okviru određenih drevnih vjerovanja i kodificiranog ponašanja - dobićemo sve što želimo - nakon smrti. Kada naša tijela više nisu u stanju da nam služe, jednostavno ih bacamo kao nepotreban balast i odlazimo u zemlju u kojoj ćemo se ponovo spojiti sa svima koje smo voljeli u životu. Naravno, suviše racionalni ljudi i druga rulja će ostati izvan praga ovog srećnog utočišta; ali s druge strane, oni koji su tokom svog života zaglušili skepticizam u sebi, moći će u potpunosti uživati u vječnom blaženstvu. Živimo u svetu teško zamislive, nevjerovatne stvari - od energije termonuklearne fuzije koja daje svjetlost našem suncu, do genetskih i evolucijskih posljedica ove svjetlosti, koje se na Zemlji odvijaju milijardama godina - i sa svim tim Raj ispunjava naše najsitnije želje temeljitošću krstarenja Karibima. Zaista, to je neverovatno. Neko lakovjeran bi mogao i pomisliti da je čovjek, bojeći se da izgubi sve što mu je drago, stvorio i raj i njegovog boga čuvara. na svoju sliku i priliku. Zamislite uragan Katrina, devastiran . Više od hiljadu ljudi je umrlo, desetine hiljada izgubilo je svu svoju imovinu, a više od milion je bilo prisiljeno da napusti svoje domove. Može se reći da je u trenutku kada je uragan pogodio grad, skoro svaka osoba iz New Orleansa vjerovala u svemoćnog, sveznajućeg i milosrdnog boga. Ali šta je bog radio dok je uragan uništavao njihov grad? Nije mogao a da ne čuje molitve staraca koji su spas od vode tražili na tavanima i na kraju se udavili. Svi ti ljudi su bili vjernici. Svi ovi dobri muškarci i žene molili su se cijeli život. Samo ateista Imam hrabrosti da priznam očigledno: ovi nesretni ljudi su umrli dok razgovarate sa zamišljenim prijateljem. Naravno, više puta je upozoravano da će oluja biblijskih razmjera zahvatiti New Orleans, a mjere poduzete kao odgovor na izbijanje bile su tragično neadekvatne. Ali oni su bili neadekvatni samo u smislu nauke. Zahvaljujući meteorološkim proračunima i satelitskim snimcima, naučnici su natjerali nijemu prirodu da progovori i predvidjeli smjer Katrininog udara. Bog nikome nije rekao o svojim planovima. Da su se stanovnici New Orlena u potpunosti oslanjali na milost Gospodnju, za približavanje smrtonosnog uragana znali bi tek s prvim naletima vjetra. Međutim, prema istraživanju koje je sprovela Post, 80% oni koji su preživjeli uragan tvrde da je to samo ojačalo njihovu vjeru u Boga. Dok je Katrina skoro progutala New Orleans jedna hiljadaŠiitski hodočasnici su bili zgažen do smrti na mostu u Iraku. Nema sumnje da su ovi hodočasnici ozbiljno verovao u boga opisano u Kuranu: cijeli njihov život bio je podređen neospornoj činjenici njegovog postojanja; njihove žene su skrivale svoja lica od njegovih pogleda; njihova braća po vjeri redovno su se međusobno ubijala, insistirajući na vlastitom tumačenju njegovih učenja. Bilo bi iznenađujuće da i jedan od preživjelih u ovoj tragediji izgubi vjeru. Najvjerovatnije, preživjeli zamišljaju da su se spasili zahvaljujući Božija milost.

Kako je moguće da bogovi postoje? Spor između ateiste i vjernika je potpuno beznadežno zanimanje, jer je po definiciji vjernik u početku uvjeren u apsolutnu istinitost svoje vjere, inače ne bi bio vjernik. Ali ipak, kada se govori o ovoj temi, razumno je početi sa dogovorom o razumijevanju Boga. Za današnje "zrele" religijske denominacije, Bog je sveta personifikacija Apsoluta. Ovdje je prijelaz sa zoomorfnog i antropomorfnog razumijevanja u neku apstrakciju već napravljen. U isto vrijeme ostaje ideja transcendencije, natprirodnosti. I iz nekog razloga se ne uzima u obzir da ako Bog tu je- onda JE-prirodno u Univerzumu i ima neku vrstu materijalnog nosioca, bilo da je to visoko razvijena vanzemaljska civilizacija ili oblici postojanja koji su nam potpuno nepoznati. A ako je "natprirodan", onda postoji samo u obliku idealne slike u glavi vjernika. Glavna stvar je da ova slika prilično realistično utječe na psihu vjernika: ono u šta čovek veruje - to za njega postoji. Nije slučajno što obrazovani crkveni jerarsi, pa i patrijarh Kiril, kažu: nauke dokaz o postojanje Boga. Samo čudesno "otkrovenje i vekovno religiozno iskustvo" mogu posvjedočiti o postojanju Boga. Biološko stvorenje Homo sapiens je vrsta majmuna iz reda primata uskog nosa, nastalo je kao rezultat tri milijarde godina evolucije života na planeti. Njegova evolucija se nastavlja do danas. Nije "čovjek koji je stvorio rad", on je nastao u procesu prilagođavanja štapu, kamenu, oruđu samoodržanja, formiranju jezika, razvoju komunikacija u primitivnom plemenu, sposobnosti manipulacije slikama. I već kao društveno biće, čovjek je izgradio vještačko stanište na tankoj i nestabilnoj, svega 30-40 km debeloj (poluprečnik Zemlje 6000 km) zemljinoj kori planete koja se zove Zemlja. A Zemlja, koja je izgledala kao nebeski svod, na veliko čuđenje ispostavila se kao planeta koja se okreće oko jedne od miliona zvijezda - prema astrofizičkoj klasifikaciji, žutog patuljka na dalekom predgrađu jedne od milijardi galaksija. Čovječanstvo će na kraju nestati. U najboljem slučaju, kao rezultat kosmičke katastrofe, u najgorem će se samouništeti zbog vlastite gluposti. Univerzum neće primijetiti takvu sitnicu. Dobro je ako je vjera psihoterapija i pomoćnik, dozvoljeno je ako se koristi u procesu inteligentne kontrole masovne svijesti, ali je loše ako se koristi da se osoba pretvori u roba lukavih vladara. Crkva ne bi trebala monopolizirati "duhovnost", moralne norme, a još više sekularnu etiku. Savjest, i svjetovna i vjerska, ako postoji, onda je kod osobe. Inkvizitori su mučili i spaljivali ljude - i vjerovali da se ponašaju po svojoj savjesti. A riječi "ateista" i "materijalista" nisu nimalo uvredljive. Evo, jedan starac s bijelom bradom me nazvao „frotirnim materijalistom“, očito je čuo da je Lenjin idealiste nazvao frotir, pa se reorganizirao. Sada, uostalom, čak su se i bivši "naučni ateisti" prefarbali u "duboko religiozne": to je postalo korisno za karijeru oportunista. Naše znanje je uvijek ograničeno, naše neznanje je neograničeno. Ali iz ovoga ne sledi da bogove treba ubaciti u svaku belu tačku nauke. Nije Bog stvorio Univerzum, život, čovjeka, već prirodu, pitanje osnovnog uzroka nema smisla, jer vodi u beskonačnost. "Bog je stvorio čovjeka, a čovjek mu je uzvratio." Ljudi su stvorili veliki broj različitih bogova, ovo je prirodna faza u evoluciji čovječanstva. U medjuvremenu - pomozi Bog ili nemoj sam pogresiti - koga briga... Osećanja se moraju poštovatiiskreno vjernika i osjećaja ateista, ali iz nekog razloga zaboravljaju na to.

Da li je ateizam religija? Ateizam je religija Obično ateisti, mislim na napredne ateiste, neku vrstu biskupa ateizma među običnim ateističkim stadom, optužuju religije da su nelogične. Na primjer, kršćanima kažu - vjerujete li u zapaljeni grm i zmiju koja govori? A šta vjernici na to mogu reći? Ali ja ću, koristeći najčešća pitanja ateista religijama, dokazati da ateisti uopće nisu prijatelji s logikom. A ateizam je religija koja je suštinski nelogična. Ateizam je religija Vjerski ratovi?Za početak, uzmimo najčešću optužbu ateista za religije u njihovoj agresivnosti. Obično se sjećaju križarskih ratova i svih vjerskih ratova kojih se mogu sjetiti. I nije ih bilo malo. A za užinu dodaju i Svetu inkviziciju. Dakle, mogu li se religije kriviti za vjerske ratove? Sasvim moguce. Mogu li ateisti to da urade? Uostalom, od Drugog svetskog rata sve ratove su započinjali i vodili ateisti. A ako uporedimo broj žrtava vjerskih i ateističkih ratova (pa, ovo je vrijeme kada se komunizam borio protiv fašizma, pa još mnogo puta sa kapitalizmom), onda će se vjerski ratovi činiti kao fina kiša u odnosu na cunami. A ako uporedimo zločine Svete inkvizicije sa činjenicom da su ateisti dopuštali da se ljudi peru u koncentracionim logorima? Prve koncentracione logore u SSSR-u su izgradili ateistički komunisti, a potom su ih kopirali ateistički fašisti. A sada u Kini, ateisti koriste zatvorene disidente (usput rečeno ne ateiste) kao da su živi za prodaju. Ateizam je religija Ali ateisti u tome ne vide ništa čudno, jer se ne povezuju s drugim ateistima. Istovremeno, oni ujedinjuju sve vjernike i za nedjela nekih okrivljuju sve. Ali zločini jedne grupe ateista - recimo Crvenih Kmera, koji su ubijali ljude samo zbog traga naočala na njihovim licima (ako nosite naočare, onda ste intelektualac, onda ste na gubitku) u njihovim očima čine da ne postanu zločini ateizma. O da, oni mogu reći da nisu ateisti, oni su komunisti, ali komunizam se zasniva upravo na ateizmu, na uvjerenju da ne treba razmišljati kako doći, recimo, u Carstvo nebesko (za koje je barem jedan ne smije činiti zlo), već da izgradi Raj ovdje na Zemlji. Za koje se može koristiti bilo koja metoda. Uključujući i koncentracione logore za one koji se ne slažu da grade svoj raj. Dakle, ateizam je religija, i to vrlo fanatična religija. Život nakon smrti Ako već pogledate problem - u odnosu na jednu dušu i primijenite sasvim običnu logiku na pitanje posthumnog postojanja, onda možete reći - ateista koji vjeruje da će nakon smrti istrunuti i da će se sve završiti nikada neće znati da je je tacno. A vjernik koji vjeruje da smrt tijela nije kraj nikada neće moći znati da je pogriješio. A čija vjera izgleda logičnije? A ako pogledate šire – ko je korisniji, a ko štetniji za postojanje čovječanstva – pojedinac koji vjeruje da će za dobro koje je učinio dobiti dobro, a zlo će biti nagrađeno zlom, ili onaj koji vjeruje da "živimo samo jednom"? "Kako je Bog mogao ovo dozvoliti?"Ali ovi nekada živi ljudi imaju još jedan „nepobitni“ argument sa svoje tačke gledišta. Kažu – gle šta radimo – zagađujemo planetu, uništavamo šume i čitave vrste životinja, stalno smo u ratu, vršimo terorističke napade, masakre, stalno upadamo u saobraćajne nesreće i imamo stvorili toliko nuklearnog oruzja da mozemo sami sebe unistiti.nekoliko puta zaredom,a umiremo i od infekcija izazvanih mutiranim virusima koje su se pojavile nakon sto smo poceli suludo svuda koristiti antibiotike. Kako je Bog mogao ovo dozvoliti??? Slušate i zaista se pitate kako su se, kao rezultat koje darvinističke evolucije, mogli pojaviti takvi ljudi koji vlastitu glupost, glupost, nelogičnost u prosuđivanju i nesposobnost da odgovaraju za svoje greške smatraju dokazom nečijeg nepostojanja? Čak i odgovor, da ne kažem tačan... Mišljenje da vjernici vjeruju da Bog postoji, a ateisti da Boga nema, krajnje je naivno i pogrešno. „ALIteizam" nije anti-teizam, već samo a-teizam, gdje je "a" negativna čestica, a "theos" je bog."Borba protiv Boga" općenito nema veze sa ateizmom, primjenjiva je samo na ljude koji vjeruju na različite načine. Ateizam je sistem vjerovanja koji negira vjerovanje u natprirodno, besmrtnost duše, onaj svijet, vaskrsenje iz mrtvih.... Istorija ateizma je mnogo kraća od istorije religija. Ona ima naučne, moralne i društvene osnove, ne treba je mešati sa „verom u obrnutom smeru“, sa Lenjinovim „militantnim ateizmom“ i progonom crkve. U običnom životu, za svako "da" vjernika, ateista ne mora nužno reći "ne". Pitanje postojanja Boga nije pitanje postojanja ove ili one osobe, objekta, snopa energije, svjetskog uma, vanzemaljskih visokorazvijenih vanzemaljaca vanzemaljskih civilizacija itd. Takva formulacija svetog pitanja čini ga profanim, ovosvjetskim, dostupnim empirijskoj i logičkoj provjeri. Za vjernika se to ne može ni pojaviti. Kant je naveo i pokazao da svi mogući pokušaji u istoriji da se dokaže postojanje Boga kao svetog objekta dovode do neuklonjivih antinomija, odnosno kontradikcija koje ove dokaze čine neodrživim. Dakle, linija razdvajanja između religije i ateizma nije u sporovima oko "poretka" Boga i dokaza njegovog postojanja, već u izboru religijskih ili nereligijskih principa objašnjenja svijeta oko nas. Suština ateizma nije u borbi protiv Boga, već u slobodoumlju, nevezanom za pripadnost bilo kojoj religiji. (Istina, nekada se slobodoumlje shvaćalo kao dopuštenje vjernicima da govore o Bogu i vjeri, a da ne izlaze van granica religije). Proučavanje religijskih uvjerenja i njihovog utjecaja na čovjeka i društvo od strane psihologa, historičara, sociologa, politologa, logičara, filozofa i jednostavno zdravog razuma moguće je samo izvan religije. U okviru same religije ona ne može i ne može nastati. Osoba koja slobodno misli ne može a da ne bude ateista. Naravno, on može slobodno doći do vjere, ali onda se mora odreći slobodnog mišljenja u ovoj oblasti. Dakle, ateizam je metodološka pozicija koja prepoznaje neodrživu teološku shemu objašnjenja. Vjekovima su ateisti bili proganjani, Crkva je plaćala vatrom i prokletstvima za pokušaj sumnje i traženje zdravog znanja. Ali od tada se mnogo toga promijenilo. Ljudi imaju pravo da budu drugačiji. Moderni ateizam se temelji na analizi društvenog i epistemološkog porijekla religije, historiji religije i metodama opravdanja koje koristi crkva. Ateizam ne treba brkati sa bezumnim ateizmom neobrazovane osobe. “Najsavršeniji ateista stoji na pretposljednjoj stepenici do najsavršenije vjere... Ravnodušna osoba nema vjere, osim straha od prljavog.” /F. Dostojevski /. Ali stvorenje sa izvanrednim životinjskim instinktima, pa čak i bezbožno, zaista je opasno. Obrazovanje i odgoj je dug i težak proces. Kako brzo obuzdati agresiju i neznanje? Religija! Dakle, samo moralna osoba ima pravo da bude ateista. Morate odrasti do ateizma. Nije slučajno da isti Dostojevski u priči "Tinejdžer" kaže: “Ruski ateista, samo da je zaista ateista i malo pametan, najbolja je osoba na cijelom svijetu”

Po čemu se kršćanstvo razlikuje od svih drugih religija? Zašto je najveća religija na svijetu? Svatko vjeruje u nešto. Neki ljudi vjeruju znanstvenim teorijama. Drugi polažu svoju vjeru u obitelj, politiku, karijere ili slavne osobe. Za mene je to Isus. Mnogi misle da su sve religije iste, ali ja bih rekao da je kršćanstvo drugačije od ostalih religija. Kršćanstvo se razlikuje od svih drugih religija 1. Svaka druga religija nas uči da zaslužimo svoj put do Boga Kršćanstvo je jedina religija koja uči da je Bog došao k nama. Rimljanima 5, 8 kaže: “A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije.” Bog je poslao svog Sina jer je znao da se nikada ne bismo okrenuli od grijeha. Isus je umro za nas prije nego što smo mi učinili nešto za njega. “Njega koji je bio bez ikakva grijeha Bog učini umjesto nas grijehom, da mi u Njemu postanemo pravednošću Božjom.” (2. Korinćanima 5, 21) Ovo je bio početak Božje pobjede nad pobunom, Božje pobjede nad smrću i Božje pobjede nad demonskim silama koje drže muškarce i žene zarobljenicima samoobožavanja, okrutnosti i mržnje. Ne trebamo ga žaliti. Svojevoljno se predao. Svojevoljno je umro. Ako vjeruješ u Isusa, Bog te gleda kao onoga koji je već umro, kao onoga čiji je grijeh već kažnjen, kao onoga čiji se život vidi kao savršenstvo koje je Isus postigao. Bog te vidi na taj način jer vidi Isusa umjesto tebe. Isus je živio kao zamjena za grešnike. On je umro umjesto nas da nas pomiri s Bogom. “Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni.” (Ivan 14, 6) 2. Kršćani su jedini koji slijede vođu koji je umro i vratio se u život “Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu! Sjetite se kako vam je govorio dok je još bio u Galileji: ‘Treba da Sin Čovječji bude predan u ruke grešnika, i raspet, i treći dan da ustane.'” (Luka 24, 5-7) Svaki drugi veliki vjerski vođa je mrtav. Ljudi su tražili Isusovo tijelo tisućama godina, a još uvijek ga nisu pronašli! Uz sav napredak znanstvene tehnologije, nitko nije uspio riješiti ovu “misteriju” u svijetu znanosti. Grobnica je prazna, a tijelo nije skriveno i nikada neće biti pronađeno, jer je Isus uskrsnuo od mrtvih. 3. Kršćanstvo je bliski odnos s Bogom Druge nam religije daju popis stvari koje treba činiti, a koje ne činiti. Neke ih religije nazivaju zakonima ili stupovima. To su stvari koje radite u nadi da ćete možda doći u raj. Psalam 145, 18-19 nam govori: “Blizu je Jahve svima koji ga prizivlju, svima koji ga zazivaju iskreno. On ispunja želje štovatelja svojih, sluša njihove vapaje i spasava ih.” PROČITAJTE: Što znači imati vjeru u Isusa Krista? Ne moramo umilostiviti Boga da bismo dobili njegovu naklonost. Već nam je pokazao svoju ljubav poslavši Isusa da umre na križu za naše grijehe. Po vjeri u Isusa mi smo članovi Božje obitelji i baštinici vječnoga života. 4. Kršćanstvo gleda na Bibliju kao na jedini izvor istine Sve religije imaju neki temelj informacija koje ocrtavaju njihova vjerovanja i prakse, ali nijedna nema takav izvor informacija – Bibliju – koja je pisana i nepogrešiva Božja Riječ za vjeru i pobožnost (2. Timoteju 3, 16). Kršćani vjeruju da je Biblija nadahnuta — doslovno “od Boga nadahnuta” — Božja Riječ i da je njezino učenje konačni autoritet. Ponajprije znajte ovo: nijedno se proroštvo Pisma ne može tumačiti samovoljno, jer nikada proroštvo ne bi ljudskom voljom doneseno, nego su Duhom Svetim poneseni ljudi od Boga govorili. (2. Petrova 1, 20-21) Sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban. (2. Timoteju 3, 16)

Autor nepoznat: PRIJATELJU, BUDI MUDAR! Ne sumnjam da su oni, koji nisu molili dok se gradila arka, molili kad je došao potop, ali njihove molitve nisu bile uslišane. Ne sumnjam da kad je Lot izašao iz Sodome, Sodoma je zavapila Bogu, ali bilo je prekasno; Božja ih je kazna zbrisala sa zemlje. Prijatelju moj, sada nije prekasno, ali može biti prekasno u ponoć. Ne mogu naći nijedno mjesto u Bibliji gdje piše da možeš prizvati Isusa sutra. Neopravdano bih to rekao. "Pazite! Sad je pravo vrijeme, sad je dan spasenja" (2 Kor 6,2). Kakvu su zlatnu priliku imali oni Jeruzalemci s Kristom u svojoj sredini! Vidimo da je Sin Božji plakao nad Jeruzalemom; iz njegova je srca izbijala žalost dok je vapio: "Jeruzaleme, Jeruzaleme, što ubijaš proroke i kamenuješ one koji su ti poslani! Koliko puta htjedoh skupiti tvoju djecu kao što kvočka skuplja svoje piliće pod krila, ali vi ne htjedoste!" (Mt 23,37). On je vidio četrdeset godina unaprijed kako dolazi Tit sa svojom vojskom i opsjeda grad. Tada su prizivali Boga, ali bilo je prekasno i milijun sto tisuća ljudi bilo je pobijeno. Sad je vrijeme milosti. Možda govorim nekome tko ima malo dana milosti, nekome tko će ubrzo biti ugrabljen, tko možda više nikada neće čuti još jednu propovijed, tko čuje svoj posljednji poziv. Prijatelju moj, budi mudar! Odluči da ćeš sada potražiti kraljevstvo Božje. "Pazite! Sad je pravo vrijeme, sad je dan spasenja" (2 Kor 6,2). Krist vas poziva da dođete: "Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti" (Mt 11,28). O da svi sad nađemo okrjepu u Kristu! Neka ništa ne odvrati vaš um; u ovom trenutku odlučite riješiti ovo veliko pitanje svoje vječnosti.

U vezi svetkovanja subote kroz istoriju može se dodati i sledeće. Nepobitno je da je Gospod Isus Hristos svetkovao subotu. On je "učinio zakon velikim i slavnim" (Isaija 42,21). On je pokazao kako treba pravilno svetkovati subotu. Knjige Novog zaveta napisane su između 50. i 100. godine posle Hrista. Dakle, Novi zavet je završen oko 70 godina posle Hristove smrti i vaskrsenja, a nigde se ne spominje prenošenje svetkovanja subote na neki drugi dan, kršenje subote od strane hrišćana, svetkovanje nedelje i slično, niti se nedelja naziva bilo kakvim svetim nazivom. Naprotiv, opisano je da su apostoli subotom propovedali kako Jevrejima tako i neznabošcima (Dela 13,14-44; 16,12-14; 16,12-14; 17,1-4; 18,4-18,4-11). Biblija ne pominje svetkovanje bilo kojeg dana osim subote. "Razumni će razumeti," kaže reč Božja. Kao što je izneto u drugom delu odgovora na pitanje 31, ono što se kasnije događalo ne možemo smatrati merilom za ispravan hrišćanski život, već samo pokazateljem stanja tadašnje crkve. Ipak, pošto se Vaše pitanje na to odnosi, evo i nekih istorijskih podataka o kasnijem svetkovanju subote. (Svi ovi podaci nalaze se u već pomenutim knjigama.) Prvi hrišćani u Palestini posećivali su bogosluženja subotom u hramu i sinagogama. Subota se svetkovala među palestinskim hrišćanima u vreme cara Hadrijana (117.-138. g. posle Hrista). Tokom II veka hrišćani u Siriji i Maloj Aziji težili su očuvanju prvobitnog, apostolskog hrišćanstva, uključujući i svetkovanje subote. Međutim, hrišćani iz Aleksandrije i drugih crkava u Egiptu dozvolili su da se gnosticizam uvuče u hrišćanstvo, a sa njim i nedelja i drugi običaji koje apostoli nisu poznavali. Nažalost, sva vodeća mesta u istočnim crkvama vremenom su zauzeli sledbenici aleksandrijske škole, uvodeći svoju nauku. Ignjatije Antiohijski (mučenički ubijen 110. godine) u svojoj poslanici "Magnezijanima" opominje svoje čitaoce da ne "subotuju", iz čega se može zaključiti da je među čitaocima te poslanice bilo svetkovatelja subote. Međutim, ima indicija da je ta poslanica lažna i da je napisana znatno kasnije: 1) Prvi put je citirana tek u IV veku, u vreme Jevsevija (Euzebius), episkopa iz Cezareje. 2) Neki stavovi izneti u toj poslanici odudaraju od spisa njegovih savremenika iz Antiohije. Justin Mučenik u "Razgovoru" sa Trifonom (155.-165.) kritikuje hrišćane koji svetkuju sedmi dan i kaže da bi ih trebalo razdvojiti od onih koji to ne čine. Inače, Justin je prvi jasno podigao glas u prilog svetkovanja nedelje. Treba imati na umu da se on nikad nije oslobodio uticaja grčke filozofije, i da su njegovi argumenti filozofski a ne biblijski. Justin na nekim mestima naziva nedelju mnogobožačkim nazivom "dan sunca". Treba primetiti da se ideja o svetkovanju nedelje kao dana odmora, dakle kao zamene za subotu iz četvrte zapovesti, javlja tek početkom III veka, i da je to postalo raširenija praksa tek u IV veku. Dakle, oni hrišćani koji su svetkovali nedelju u prva III veka nisu je smatrali zamenom za subotu, što pokazuje da je subota još uvek smatrana danom odmora. Sredinom III veka Origen u spisu "Protiv Celza" piše da ima hrišćana koji bi hteli da žive kao Jevreji. Origen je bio pod jakim uticajem neoplatonizma i mrzeo je Jevreje. "Apostolske konstitucije" (krajem III veka) pozivaju da se svetkuje i subota, kao uspomena na stvaranje, i nedelja kao dan vaskrsenja. Kanon 16. sabora u Laodikiji (364.) kaže: "Zna se da neke stare crkve imaju običaj da praznuju subotu, kao praznik stvaranja." Kanon 29. anatemiše hrišćane koji ne rade subotom, što znači da je takvih itekako bilo. U drugoj polovini IV veka Grgur Nisijanski naziva subotu i nedelju braćom, a nešto kasnije Astorije, episkop iz Apame u Pontu, naziva ih majkom i dojkinjom crkve. Pri kraju IV veka Hrizostom (Jovan Zlatousti) u svom komentaru poslanice Galatima napada hrišćane koji svetkuju subotu. Krajem IV veka crkve u Carigradu, Pontu, Aleksandriji, Palestini i Egiptu izjednačavale su subotu i nedelju. Sokrat, skolastik iz prve polovine V veka, tvrdi da su u njegovo vreme skoro sve crkve svetkovale subotu, osim Rima i Aleksandrije. Njegov savremenik Hermije Sozomen tvrdi isto: da su Carigrad i druge crkve, suprotno običaju Rima, svetkovale i sedmi i prvi dan sedmice. Treba imati na umu da su u Rimskoj imperiji vrlo rano uvedene stroge kazne za ljude koji rade nedeljom, a ubrzo zatim i za one koji ne rade subotom. Prvi takav zakon doneo je car Konstantin 321. godine, u vreme kada je bio obožavalac sunca, a ne hrišćanin! Sledili su slični zakoni 368., 386., 389. i 423. godine. Takva praksa je naročito došla do izražaja u VI veku, jačanjem papstva. Svetkovanje subote smatralo se zabranjenim. To je razlog što se masovnije svetkovanje subote održalo samo izvan granica Rimske imperije, kao npr. u Etiopiji, gde postoji i dan danas. Ipak, i u tom dobu je bilo ljudi koji su svetkovali subotu, naročito na istoku pa i u samom Rimu. Seljaci u severnoj Italiji, i pored takvih zabrana, svetkovali su subotu sve do kraja IX veka. Jedan od najzanimljivijih podataka u vezi svetkovanja subote je prepiska između vođa crkava koja je prethodila velikoj šizmi (razdvajanju istočne i zapadne crkve) 1054. godine. Iz tih dokumenata se vidi da je istočna crkva još i tada svetkovala subotu uporedo sa nedeljom. Štaviše, oni su ukorili zapadnu crkvu za omalovažavanje subote. Dakle, delovi pravoslavne crkve praznovali su subotu krajem XI veka! U XII veku je zabeleženo svetkovanje subote u Lombardiji, Finskoj i Škotskoj. Valdenžani su svetkovali subotu i pored gonjenja od strane inkvizicije. Inkvizicija je progonila svetkovatelje subote u Francuskoj, Moravskoj, Nemačkoj, Rusiji, Danskoj, Norveškoj, Švedskoj i Finskoj. Godine 1504. legat na dvoru u Lisabonu je rekao: "Pošto se Bog posle savršenog stvaranja odmorio u sedmi dan, slavljenje toga dana je po Božjoj volji i pre će propasti i zemlja i nebo nego li reč zakona o tome danu. Mi ne slavimo subotu podržavajući Jevreje nego na osnovu naše poslušnosti prema Hristu i apostolima." Svetkovanje subote zabeleženo je 1653. godine u Indiji. U XVII veku u Kini, kao rezultat misionarskog širenja delova Biblije, mnogi su svetkovali subotu. 1665. godine u Kini je pronađena kamena ploča na kojoj se opisuje svetkovanje subote i naziva "izvanrednom religijom" koja "rasvetljava tamu". Zahvaljujući širenju Svetog pisma, u periodu od XVI do XIX veka mnogi pojedinci i grupe su, nezavisno jedni od drugih, došli do zaključka da je subota dan koji treba svetkovati. Česti su i zapisi poštovalaca nedelje koji su konstatovali da Biblija ne daje argumente u prilog nedelje, već u prilog subote. Iz svega ovoga može se zaključiti sledeće: — Hristos i apostoli svetkovali su subotu, a isto tako i prvi hrišćani. — Očigledno je da je do promene dana odmora došlo postepeno, tokom nekoliko stoleća. Činjenica da se to moralo uraditi postepeno i pored žučnog protivljenja suboti od strane nekih crkvenih vođa, pokazuje da su mnoge crkve u početku primile subotu, a tek kasnije dodale nedelju. — Bile su neophodne anateme i kazne da bi se sprečilo svetkovanje subote! Korišćenje takvih metoda je očigledan pokazatelj vrlo niskog duhovnog nivoa crkve onog vremena, ali i duboke ubeđenosti mnogih hrišćana u ispravnost svetkovanja subote. — I pored zabrana i progonstava, kroz sve vekove bilo je hrišćana koji su svetkovali subotu. — Za uvođenje svetkovanja nedelje u velikoj meri je odgovorna rimska crkva, što ona otvoreno priznaje. Širenju nedelje doprineli su i hrišćani aleksandrijske škole, koji su vrlo rano prihvatili gnosticizam. Takođe, među hrišćanima koji nisu poticali iz judaizma bila je vrlo raširena želja da se razlikuju od Jevreja. Osim toga, mnogi hrišćani u prvim vekovima su izašli iz kulta sunca, gde su svetkovali nedelju, i težili su da nastave sa takvom praksom. Aleksandar Stojković Preuzeto sa https://www.biblija.info/pit/spisak/00035.htm

@Nefi znači vi ne vjerujete u pakao onako kako većina vjeruje - vječne muke u vječnom ognju - to je za vas neko duhovno stanje, odsustvo od Boga ili?