καιnos

Autor nepoznat: PRIJATELJU, BUDI MUDAR! Ne sumnjam da su oni, koji nisu molili dok se gradila arka, molili kad je došao potop, ali njihove molitve nisu bile uslišane. Ne sumnjam da kad je Lot izašao iz Sodome, Sodoma je zavapila Bogu, ali bilo je prekasno; Božja ih je kazna zbrisala sa zemlje. Prijatelju moj, sada nije prekasno, ali može biti prekasno u ponoć. Ne mogu naći nijedno mjesto u Bibliji gdje piše da možeš prizvati Isusa sutra. Neopravdano bih to rekao. "Pazite! Sad je pravo vrijeme, sad je dan spasenja" (2 Kor 6,2). Kakvu su zlatnu priliku imali oni Jeruzalemci s Kristom u svojoj sredini! Vidimo da je Sin Božji plakao nad Jeruzalemom; iz njegova je srca izbijala žalost dok je vapio: "Jeruzaleme, Jeruzaleme, što ubijaš proroke i kamenuješ one koji su ti poslani! Koliko puta htjedoh skupiti tvoju djecu kao što kvočka skuplja svoje piliće pod krila, ali vi ne htjedoste!" (Mt 23,37). On je vidio četrdeset godina unaprijed kako dolazi Tit sa svojom vojskom i opsjeda grad. Tada su prizivali Boga, ali bilo je prekasno i milijun sto tisuća ljudi bilo je pobijeno. Sad je vrijeme milosti. Možda govorim nekome tko ima malo dana milosti, nekome tko će ubrzo biti ugrabljen, tko možda više nikada neće čuti još jednu propovijed, tko čuje svoj posljednji poziv. Prijatelju moj, budi mudar! Odluči da ćeš sada potražiti kraljevstvo Božje. "Pazite! Sad je pravo vrijeme, sad je dan spasenja" (2 Kor 6,2). Krist vas poziva da dođete: "Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti" (Mt 11,28). O da svi sad nađemo okrjepu u Kristu! Neka ništa ne odvrati vaš um; u ovom trenutku odlučite riješiti ovo veliko pitanje svoje vječnosti.

U vezi svetkovanja subote kroz istoriju može se dodati i sledeće. Nepobitno je da je Gospod Isus Hristos svetkovao subotu. On je "učinio zakon velikim i slavnim" (Isaija 42,21). On je pokazao kako treba pravilno svetkovati subotu. Knjige Novog zaveta napisane su između 50. i 100. godine posle Hrista. Dakle, Novi zavet je završen oko 70 godina posle Hristove smrti i vaskrsenja, a nigde se ne spominje prenošenje svetkovanja subote na neki drugi dan, kršenje subote od strane hrišćana, svetkovanje nedelje i slično, niti se nedelja naziva bilo kakvim svetim nazivom. Naprotiv, opisano je da su apostoli subotom propovedali kako Jevrejima tako i neznabošcima (Dela 13,14-44; 16,12-14; 16,12-14; 17,1-4; 18,4-18,4-11). Biblija ne pominje svetkovanje bilo kojeg dana osim subote. "Razumni će razumeti," kaže reč Božja. Kao što je izneto u drugom delu odgovora na pitanje 31, ono što se kasnije događalo ne možemo smatrati merilom za ispravan hrišćanski život, već samo pokazateljem stanja tadašnje crkve. Ipak, pošto se Vaše pitanje na to odnosi, evo i nekih istorijskih podataka o kasnijem svetkovanju subote. (Svi ovi podaci nalaze se u već pomenutim knjigama.) Prvi hrišćani u Palestini posećivali su bogosluženja subotom u hramu i sinagogama. Subota se svetkovala među palestinskim hrišćanima u vreme cara Hadrijana (117.-138. g. posle Hrista). Tokom II veka hrišćani u Siriji i Maloj Aziji težili su očuvanju prvobitnog, apostolskog hrišćanstva, uključujući i svetkovanje subote. Međutim, hrišćani iz Aleksandrije i drugih crkava u Egiptu dozvolili su da se gnosticizam uvuče u hrišćanstvo, a sa njim i nedelja i drugi običaji koje apostoli nisu poznavali. Nažalost, sva vodeća mesta u istočnim crkvama vremenom su zauzeli sledbenici aleksandrijske škole, uvodeći svoju nauku. Ignjatije Antiohijski (mučenički ubijen 110. godine) u svojoj poslanici "Magnezijanima" opominje svoje čitaoce da ne "subotuju", iz čega se može zaključiti da je među čitaocima te poslanice bilo svetkovatelja subote. Međutim, ima indicija da je ta poslanica lažna i da je napisana znatno kasnije: 1) Prvi put je citirana tek u IV veku, u vreme Jevsevija (Euzebius), episkopa iz Cezareje. 2) Neki stavovi izneti u toj poslanici odudaraju od spisa njegovih savremenika iz Antiohije. Justin Mučenik u "Razgovoru" sa Trifonom (155.-165.) kritikuje hrišćane koji svetkuju sedmi dan i kaže da bi ih trebalo razdvojiti od onih koji to ne čine. Inače, Justin je prvi jasno podigao glas u prilog svetkovanja nedelje. Treba imati na umu da se on nikad nije oslobodio uticaja grčke filozofije, i da su njegovi argumenti filozofski a ne biblijski. Justin na nekim mestima naziva nedelju mnogobožačkim nazivom "dan sunca". Treba primetiti da se ideja o svetkovanju nedelje kao dana odmora, dakle kao zamene za subotu iz četvrte zapovesti, javlja tek početkom III veka, i da je to postalo raširenija praksa tek u IV veku. Dakle, oni hrišćani koji su svetkovali nedelju u prva III veka nisu je smatrali zamenom za subotu, što pokazuje da je subota još uvek smatrana danom odmora. Sredinom III veka Origen u spisu "Protiv Celza" piše da ima hrišćana koji bi hteli da žive kao Jevreji. Origen je bio pod jakim uticajem neoplatonizma i mrzeo je Jevreje. "Apostolske konstitucije" (krajem III veka) pozivaju da se svetkuje i subota, kao uspomena na stvaranje, i nedelja kao dan vaskrsenja. Kanon 16. sabora u Laodikiji (364.) kaže: "Zna se da neke stare crkve imaju običaj da praznuju subotu, kao praznik stvaranja." Kanon 29. anatemiše hrišćane koji ne rade subotom, što znači da je takvih itekako bilo. U drugoj polovini IV veka Grgur Nisijanski naziva subotu i nedelju braćom, a nešto kasnije Astorije, episkop iz Apame u Pontu, naziva ih majkom i dojkinjom crkve. Pri kraju IV veka Hrizostom (Jovan Zlatousti) u svom komentaru poslanice Galatima napada hrišćane koji svetkuju subotu. Krajem IV veka crkve u Carigradu, Pontu, Aleksandriji, Palestini i Egiptu izjednačavale su subotu i nedelju. Sokrat, skolastik iz prve polovine V veka, tvrdi da su u njegovo vreme skoro sve crkve svetkovale subotu, osim Rima i Aleksandrije. Njegov savremenik Hermije Sozomen tvrdi isto: da su Carigrad i druge crkve, suprotno običaju Rima, svetkovale i sedmi i prvi dan sedmice. Treba imati na umu da su u Rimskoj imperiji vrlo rano uvedene stroge kazne za ljude koji rade nedeljom, a ubrzo zatim i za one koji ne rade subotom. Prvi takav zakon doneo je car Konstantin 321. godine, u vreme kada je bio obožavalac sunca, a ne hrišćanin! Sledili su slični zakoni 368., 386., 389. i 423. godine. Takva praksa je naročito došla do izražaja u VI veku, jačanjem papstva. Svetkovanje subote smatralo se zabranjenim. To je razlog što se masovnije svetkovanje subote održalo samo izvan granica Rimske imperije, kao npr. u Etiopiji, gde postoji i dan danas. Ipak, i u tom dobu je bilo ljudi koji su svetkovali subotu, naročito na istoku pa i u samom Rimu. Seljaci u severnoj Italiji, i pored takvih zabrana, svetkovali su subotu sve do kraja IX veka. Jedan od najzanimljivijih podataka u vezi svetkovanja subote je prepiska između vođa crkava koja je prethodila velikoj šizmi (razdvajanju istočne i zapadne crkve) 1054. godine. Iz tih dokumenata se vidi da je istočna crkva još i tada svetkovala subotu uporedo sa nedeljom. Štaviše, oni su ukorili zapadnu crkvu za omalovažavanje subote. Dakle, delovi pravoslavne crkve praznovali su subotu krajem XI veka! U XII veku je zabeleženo svetkovanje subote u Lombardiji, Finskoj i Škotskoj. Valdenžani su svetkovali subotu i pored gonjenja od strane inkvizicije. Inkvizicija je progonila svetkovatelje subote u Francuskoj, Moravskoj, Nemačkoj, Rusiji, Danskoj, Norveškoj, Švedskoj i Finskoj. Godine 1504. legat na dvoru u Lisabonu je rekao: "Pošto se Bog posle savršenog stvaranja odmorio u sedmi dan, slavljenje toga dana je po Božjoj volji i pre će propasti i zemlja i nebo nego li reč zakona o tome danu. Mi ne slavimo subotu podržavajući Jevreje nego na osnovu naše poslušnosti prema Hristu i apostolima." Svetkovanje subote zabeleženo je 1653. godine u Indiji. U XVII veku u Kini, kao rezultat misionarskog širenja delova Biblije, mnogi su svetkovali subotu. 1665. godine u Kini je pronađena kamena ploča na kojoj se opisuje svetkovanje subote i naziva "izvanrednom religijom" koja "rasvetljava tamu". Zahvaljujući širenju Svetog pisma, u periodu od XVI do XIX veka mnogi pojedinci i grupe su, nezavisno jedni od drugih, došli do zaključka da je subota dan koji treba svetkovati. Česti su i zapisi poštovalaca nedelje koji su konstatovali da Biblija ne daje argumente u prilog nedelje, već u prilog subote. Iz svega ovoga može se zaključiti sledeće: — Hristos i apostoli svetkovali su subotu, a isto tako i prvi hrišćani. — Očigledno je da je do promene dana odmora došlo postepeno, tokom nekoliko stoleća. Činjenica da se to moralo uraditi postepeno i pored žučnog protivljenja suboti od strane nekih crkvenih vođa, pokazuje da su mnoge crkve u početku primile subotu, a tek kasnije dodale nedelju. — Bile su neophodne anateme i kazne da bi se sprečilo svetkovanje subote! Korišćenje takvih metoda je očigledan pokazatelj vrlo niskog duhovnog nivoa crkve onog vremena, ali i duboke ubeđenosti mnogih hrišćana u ispravnost svetkovanja subote. — I pored zabrana i progonstava, kroz sve vekove bilo je hrišćana koji su svetkovali subotu. — Za uvođenje svetkovanja nedelje u velikoj meri je odgovorna rimska crkva, što ona otvoreno priznaje. Širenju nedelje doprineli su i hrišćani aleksandrijske škole, koji su vrlo rano prihvatili gnosticizam. Takođe, među hrišćanima koji nisu poticali iz judaizma bila je vrlo raširena želja da se razlikuju od Jevreja. Osim toga, mnogi hrišćani u prvim vekovima su izašli iz kulta sunca, gde su svetkovali nedelju, i težili su da nastave sa takvom praksom. Aleksandar Stojković Preuzeto sa https://www.biblija.info/pit/spisak/00035.htm

@Nefi znači vi ne vjerujete u pakao onako kako većina vjeruje - vječne muke u vječnom ognju - to je za vas neko duhovno stanje, odsustvo od Boga ili?

Charles S. Price: IMAMO LI U SRCU NAZOČNOST? S nama je danas problem što provodimo previše vremena s ovom umjetno stvorenom organizacijom koju svijet naziva crkvom, a ne sa samim Kristom. Kažemo da "crkva" ima stav za ovo i da "crkva" ima stav za ono, ali nas Pismo uči da moramo započeti sa samim Gospodinom Isusom Kristom. Ako imamo Kristov duh, imamo sve, jer imamo samog Krista, ali ako nemamo taj duh, onda nemamo ništa. Čovjek se može pridružiti crkvi, ali ako nema Kristov duh, nije kršćanin. Tako kaže Pavao. Čovjek može biti kršten u vodi, ali ako nema Kristov duh, nije Kristov. Možete sjediti za stolom Večere Gospodnje i s ostalima biti njezin dionik, ali ako nemate Kristov duh, to ne znači ništa više od hrane i pića koje imate kod kuće. U srcu mora boraviti Nazočnost koja će se u životu neophodno očitovati.

Samo tri osobe u povijesti čovječanstva uspjele su hodati po vodi: Isus, Petar i Anselmo iz Meksika. Sliku ima samo Anselmo...

Sve o zdravoj ishrani ovdje Chia sjemenke već godinama slove kao “superhrana”, a nova viralna simulacija ponovno je potaknula raspravu o njihovim prednostima. Iako video nije iz akreditiranog medicinskog izvora, mnoge tvrdnje koje iznosi poklapaju se s poznatim činjenicama o ovim sitnim, ali hranjivim sjemenkama. Chia sjemenke bogate su vlaknima, proteinima, omega-3 masnim kiselinama i antioksidansima – sastojcima koji dokazano doprinose zdravijoj prehrani. Zbog velike količine topivih vlakana, one u dodiru s vodom stvaraju gelastu strukturu. Upravo zato je popularan trend dodavanja žlice chia sjemenki u vodu, što navodno “čisti crijeva poput meke četke”. Iako je ova tvrdnja pojednostavljena, činjenica je da vlakna pomažu probavi i osjećaju sitosti. Simulacija također tvrdi da chia voda smanjuje želju za šećerom, poboljšava metabolizam i doprinosi zdravlju srca. Stručnjaci potvrđuju da chia doista može pomoći stabilizirati šećer u krvi i povećati nutritivnu vrijednost obroka, ali upozoravaju da rezultati nisu trenutačni – potrebni su tjedni i mjeseci redovitog unosa. Jedna žena koja je tjedan dana testirala chia-dijetu izvijestila je o poboljšanoj probavi i osjećaju sitosti, ali i o praktičnom izazovu: sjemenke često završe zaglavljene u zubima. Drugi su imali čak i teže probleme. Zabilježen je slučaj muškarca kojem se jednjak začepio masom nabubrenih chia sjemenki – gel je, kako je rekao liječnik, bio “gust poput plastelina”. Chia sjemenke mogu biti vrijedan dodatak prehrani, ali nisu čudesan lijek. Potrebno je piti dovoljno vode, uvoditi ih postupno i slušati svoje tijelo. Umjereno – i pametno – korištenje donosi najviše koristi.

Znamo da protestanti temelje svoje učenje na Sola Scripturi i u međusobnim raspravama koriste samo Bibliju. Za katolike i pravoslavce to nije dostatno te se oslanjaju još na Tradiciju ili Sveto Predanje i Magisterij ili Crkveno Učiteljstvo. Baš imamo slučaj gdje Maki brani učenje "Molitva anđelima" uz pomoć apokrifa i svetitelja, tj. tradicija isto predstvlja učenja kšćanskih i crkvenih otaca. Što vi mislite po ovom pitanju?

Papa Lav XIV. krenuo stopama svoga prethodnika, pape Frane, jasno potvrđujući da će njegov pontifikat biti obilježen dijalogom, ekumenizmom i traženjem jedinstva između Katoličke i Pravoslavne Crkve. Ako je u početku i bilo dvojbi kojim će teološko-crkvenim smjerom novi papa ići, nakon njegova posjeta Turskoj i najveći skeptici mogli su se uvjeriti da je riječ o Papi otvorenosti, pomirenja i mostova. Papa Lav XIV. i carigradski patrijarh Bartolomej zajedno su molili na obali jezera u Izniku, na istom mjestu gdje je 325. godine održan prvi nicejski sabor, jedan od najvažnijih događaja u povijesti kršćanstva. Papa je potom posjetio i Plavu džamiju, nastavljajući praksu svoga prethodnika i potvrđujući važnost međureligijskog dijaloga. rhunac posjeta bila je zajednička molitva i sudjelovanje u liturgiji u crkvi Svetog Jurja u grčkom dijelu Istanbula – piše Stanislav Soldo u Slobodnoj, što prenosimo. Zanimljivo je da papa na ulazu nije ostao promatrač, nego je stavio štolu i molio rame uz rame s patrijarhom, i to na grčkom i latinskom jeziku. Posebno simboličan čin bio je što su zajedno izmolili Carigradsko vjerovanje bez dodatka „Filioque“, koji je jedan od ključnih povijesnih razloga raskola. Što je „Filioque“ i zašto je važan? Izvorno Nicejsko-carigradsko vjerovanje kaže da Duh Sveti „izlazi od Oca“. Na Zapadu se dodaje izraz „i Sina“ (Filioque) koji istočne Crkve nikada nisu prihvatile. Upravo je to teološko pitanje, među ostalima, doprinijelo velikom raskolu 1054. godine kada se kršćanstvo podijelilo na Istočnu (pravoslavnu) i Zapadnu (katoličku) Crkvu. Time što su papa i patrijarh molili izvorni oblik vjerovanja, poslali su snažnu poruku spremnosti na približavanje i poštivanje tradicije obiju Crkava. Ovaj povijesni trenutak nadovezuje se na veliki iskorak iz 1964. godine, kada su se u Istanbulu prvi put nakon više stoljeća susreli papa Pavao VI. i carigradski patrijarh Atenagora. Tom je prilikom ukinuta anatema, odnosno obostrano izrečeno prokletstvo iz 1054., čime je započeo proces međusobnog zbližavanja istoka i zapada. Božić i Uskrs Danas, šezdeset godina kasnije, papaLav XIV. i patrijarh Bartolomej nastavljaju tim putem, pokazujući da su razlike između dviju Crkava – zapravo vrlo male i teološki prevladive. Zbog toga mnogi vjeruju da se približava trenutak punog crkvenog jedinstva, kakvo je postojalo prije velikog raskola. Ako se taj proces doista dovrši, rezultati zbližavanja mogli bi postati vidljivi u dogledno vrijeme pa bi Katolička i Pravoslavna Crkva Uskrs i Božić slavile istoga dana kao što je bilo prije velikog crkvenog raskola. Preuzeto sa https://croativ.net/mogu-li-se-katolici-i-pravoslavci-ujediniti-papa-lav-xiv-sokirao-obje-strane-hocemo-li-imati-zajednicki-uskrs-i-bozic-70277/

Joj Nefi, našao sam 4 teme koje govore o svećenstvu koje si ti postavio. Zašto toliko tema o istoj temi?! Ali dobro, tvoj forum koji ti uređuješ. Nadam se da sljedeća tvoja tema neće biti o svećenstvu.

Pa grčka riječ "ek" znači i od i iz.

Samo se držite teme, Molitve anđelima, jer ste sto puta raspravljali na temu predaje i Biblije.

U to vrijeme Zemlja nije bila podijeljena na kontinente, nego jedna cjelina.

Obje su vaše poruke izbrisane, jer su Ad hominem. Molit ću da se držite teme i bez osobnih konotacija.

Dobro nam došla MoonlitDove, sigurno nisi jedina kršćanka ovdje. Naravno sresti ćeš se i sa različitim uvjerenjima, jer imamo čak i dva mormona u našoj zajednici. Problem kršćanskih foruma i grupa je što svi vole pisati na doktrinarnim temama. Ali imamo i forum "Duhovni rast" gdje imamo teme o praktičnom kršćanstvu. Preporučujem ti isto da namjedtiš Dark mode, dole lijevo, isto vidi temu "Novi članovi foruma". BB i svako dobro.

Ne možeš uzeti ovaj jedan stih i na njega graditi cijelu doktrinu "Molitva anđelima" Trebaš imati hrpu stihova koji potvrđuju tu doktrinu. To što kaže Jakov da molitva pravednika pomaže, misli se na molitvu živih pravednika Božjih, ne anđela. Ne možeš tako silovati taj stih.

Jedan je Isus, druga dvojica anđelu. Sveti Duh se u Bibliji nikada ne prikazuje kao čovjek. To je ili golub, ili vatra, ulje, što samo govori da nije neko treće biće. Reci mi, kad kažeš moja ruka, noga - to sve pripada tebi. Božji duh, to pripada Bogu, to je njegov duh. Moj duh pripada meni, to nije nikakva druga osoba pored mene. Duh ima mnoge oznake: karakter, razum, život itd.

Sufijski redoviU početku su sufizam činili tek malobrojni, duhovnom životu predani pojedinci. Od XII. stoljeća nadalje počinje njegovo širenje što rezultira nastankom brojnih sufijskih redove širom muslimanskog svijeta – od Maroka do središnje Azije. Na čelu svakog reda nalazi se šejh, duhovni vođa koji uživa veliko poštovanje zbog znanja koje mu je prenio njegov učitelj, a koje on prenosi jednom od svojih odabranih učenika. Iako institucija šejha potječe još iz doba proroka Muhameda, neki ortodoksni muslimani smatraju da je u suprotnosti s njegovim učenjem koje govori da ne štuju nikog osim Boga. No sufiji smatraju da bez znanja duhovnog vodiča nije moguće koračati putem sufizma. Da bi pristupio nekom od redova, učenik je morao proći inicijatski obred, a nakon toga i strogu obuku koja je uključivala obavljanje najnižih poslova, služenje ostalima, a često i povlačenje u osamu u trajanju od četrdeset dana. Poslije završene obuke većina se učenika vraćala svakodnevnom životu, a obrede bi obavljali samo u određeno vrijeme, dok je mali broj njih bio odabran za nasljednike šejha. Svaki je red razvio svoj specifičan način izvođenja sufističkih obreda. Dva najpoznatija obreda unutar sufizma su zikr i sema. Zikr je obred ritmičkog ponavljanja stiha iz Kuran’a u kojem se pojavljuje jedno od Alahovih imena. Ponavljanje je praćeno kontrolom disanja i pokretima tijela koji bi trebali pomoći u postizanju “fane”, tj. iskustva nestajanja u kojem se gubi svijest o materijalnom svijetu. Sema je najpoznatiji sufistički obred koji se najčešće povezuje s pripadnicima mevlevijskog reda, poznatijima kao “vrteći derviši”. Red je osnovao najpoznatiji sufijski mistik Džalal al-Din Rumi, zvan Mevlana. On je vjerovao da je kroz ples i glazbu moguće čuti glas Boga i skinuti veo koji čovjeku priječi susret s njim. Sema ima nekoliko dijelova od kojih svaki ima svoje značenje i jednaku važnost. Okretanje predstavlja vrhunac seme, a cilj mu je da se duša oslobodi uspavanosti u svojem fizičkom tijelu te postigne zajedništvo s Bogom. Svaki pokret tijekom izvođenja obreda ima simboličko značenje. Desna ruka ispružena je gore, a lijeva dolje što simbolizira ulazak božanske energije i ljubavi i njeno spuštanje na zemlju svim ljudima putem derviša koji je samo posrednik koji ništa ne zadržava kod sebe. Ruke prekrižene na ramenima potvrđuju jedinstvo s Bogom, a vrtnjom zdesna na lijevo, oko srca, izražavaju ljubav prema svim bićima. Odjeća koju nose također je prepuna simbolizma pa tako kapa predstavlja nadgrobnu ploču, crni ogrtač grob, a bijela suknja mrtvački pokrov za ego. Tijekom obreda derviš odbacuje crni ogrtač čime simbolički izlazi iz groba i odbacuje zemaljske veze kako bi se sjedinio s Bogom. Glazba koja prati obred izuzetno je važna jer je Mevlana smatrao da je glazba univerzalna, da ne treba prevoditelja, te stoga predstavlja najljepši jezik ljubavi. Najpoznatiji sufiji Među brojnim poznatijim sufijima ističe se i jedna žena, Rabi’a al-’Adawiya. Smatra se da je u učenje sufizma uvela element božanske ljubavi koji nakon njene smrti postaje dominantan. Ibn ‘Arabi jedan je od najvećih teoretičara islamskog ezoterizma. Rođen je u Španjolskoj u XII. stoljeću, ali je napušta zbog neslaganja s vlastima i odlazi na Bliski istok. Napisao je brojna djela u kojima podučava da je sve što postoji manifestacija Boga, najviše božanske stvarnosti, a njegovo učenje uvodi u sufizam pojam jedinstva bića. Shahab al-Din Suhrawardi u svojim djelima koristi element svjetla. Prema njegovom je učenju sve postojeće izraženo različitim jakostima svjetlosti, počevši od apsolutne svjetlosti koja je sam Bog i koja se širi u svim smjerovima obasjavajući ono što je ispod i do čega dopire slabija svjetlost. Najpoznatiji predstavnik sufizma bez sumnje je Džalal al-Din Rumi. Rođen je u XIII. stoljeću u Perziji, na području koje je danas dio Afganistana, ali vrlo rano seli u grad Konju u današnjoj Turskoj. Kao sin glasovitog sufijskog propovjednika Bahe al-Din Walada od djetinjstva je poučavan nauku sufizma te nakon očeve smrti zauzima njegovo mjesto. Na njega je najviše utjecao susret sa sufijskim mistikom Šams-i-Tabrizijem koji produbljuje njegovo shvaćanje sufizma te postaju nerazdvojni prijatelji. Nakon Tabrizijevog nestanka Rumi se posvećuje pisanju poezije i tada nastaju njegova najpoznatija djela Masnavi i Divan. U njima jednostavnim i svima razumljivim jezikom objašnjava bit sufijskog učenja kroz mješavinu priča, poslovica i pjesama. Poučava o načinima na koje se čovjek može približiti Bogu “uništenjem” ega koji predstavlja prepreku između ljudskog srca i Boga, a taj pokušaj je u stvari “sveti rat”, ponekad bolan i pun patnje, ali neophodan. Prema Rumiju, smisao života i stvaranja je ljubav. Onima koji krenu putem ljubavi govori da nisu sami, pokazuje im put i postaje njihov vodič. Njegova sve veća popularnost danas samo potvrđuje univerzalnost njegove poruke, aktualne čovjeku XII. kao i čovjeku XXI. stoljeća. Preuzeto sahttps://nova-akropola.com/kulture-i-civilizacije/religije-i-kultovi/sufizam/

Sufizam nije religija, nije kult niti sekta, nije istočnjački niti zapadnjački. Iako je neodvojiv od islama i svoja učenja temelji na Kur’anu, radi se o ezoterijskom, mističnom obliku islama koji se javlja kao odgovor na ortodoksnost i dogmatizam koji su prevladali u islamskom svijetu nakon Muhamedove smrti. Dok tradicionalni islam Boga vidi kao apsolutno transcendentni i nedodirljivi objekt klanjanja i pokoravanja, sufisti vjeruju da svako ljudsko biće ima mogućnost neposrednog pristupa božanskom. Takvo vjerovanje nije odgovaralo nositeljima vlasti što je dovelo do brojnih progona, zatvaranja i pogubljivanja kojima su tijekom povijesti bili izloženi pristaše sufizma, iako su svojim djelovanjem upravo oni bili najzaslužniji za širenje islama, za razvoj znanosti i kulture i to ne samo u islamskom svijetu nego i mnogo Nastanak i razvoj Početak sufizma veže se uz VIII. stoljeće, a prvi su sufiji bili siromašni ljudi odjeveni u grubu vunenu odjeću kojom su simbolično izražavali odricanje od svjetovnih, materijalnih dobara i pripremanje duše za jedinstvo s Bogom, kao i razliku između njih i vjerskih vođa odjevenih u raskošnu odjeću. Osim toga, takva gruba odjeća koja iritira kožu služila je i kao podsjetnik na činjenicu da je tijelo nešto što sprečava dušu da postigne viši cilj. Arapski naziv za vunu je suf, od čega, prema nekim istraživačima, dolazi riječ sufizam. Drugi porijeklo ove riječi vuku iz istog arapskog korijena koji može značiti i čistoću, a postoji i teorija prema kojoj riječ sufizam dolazi od grčke riječi sofos što znači mudrac, a sufizam put mudrosti. U arapskom svijetu i danas je za islamski misticizam u upotrebi izvorna riječ tesawwuf, tj. “odjeven u vunu” dok se u zapadnoj literaturi riječ sufizam koristi od XIX. stoljeća. Nakon napuštanja početne, asketske faze, u učenje sufizma uvodi se element božanske ljubavi koji poučava o ljubavi prema Bogu koja je nesebična, bez želje za nagradom i bez bojazni od kazne. Od tog razdoblja tema ljubavi postaje dominantna u učenju sufizma, a svoj najljepši izraz pronašla je u poeziji. Sufiji su tako stvorili neka od najljepših djela perzijske književnosti. Upravo su ljubavnu poeziju koristili da prenesu poruku u vremenima kad su, zbog neslaganja i progona, bili prisiljeni skrivati svoja učenja. Učenje sufijaIako se danas povezuje isključivo s islamom, u učenjima sufizma mogu se uočiti i brojne sličnosti s drugim religijama pa je moguće pronaći utjecaje kršćanstva, hinduizma i budizma kao i neke predislamske utjecaje kao što su princip svjetla preuzet iz drevnog kulta Mitre ili vatre iz tradicije zoroastrizma. Jedan od primjera iz kojeg je vidljiv utjecaj budizma je legenda o istaknutom sufiju Ibrahimu ibn Adhamu koji poput Buddhe napušta kraljevsku palaču i predaje se lutalačkom životu te poziva na čistoću, siromaštvo i istinoljubivost. Sufizam vjeruje u božansko porijeklo svega što postoji te osjeća poštovanje ne samo prema islamu već prema svakoj religiji bez nametanja bilo kakve religijske forme. Također se protivi miješanju misticizma i fanatizma. Prema sufijima, svaka je religija imala posebnu svrhu u određenom povijesnom trenutku i čovjek može biti u skladu sa svakom od njih ako s istom ljubavlju i razumijevanjem za njih otvori svoje srce. Sufi može biti osoba bilo koje religije. Svatko tko je spreman odreći se pohlepe, ponosa, taštine, arogancije, slijepe poslušnosti ljudima i običajima, korača putem sufizma, bez obzira na vjeru, rasu ili spol. Ono što razlikuje sufizam od ortodoksnog islama je i tumačenje Kur’ana. On ima brojna skrivena značenja čiji se smisao otkriva onome koji prođe određeni put unutarnje preobrazbe. Na tom putu čovjek se treba usuditi nadvladati vlastite nedostatke, a ne osuđivati druge čiji su nedostaci slični našima; treba ovladati svojim osjećajima umjesto da pokazuje nerazumijevanje za osjećaje drugih ljudi; treba očistiti dušu od vlastitih mana jer samo se prema stupnju čistoće duše otkrivaju skrivena znanja. Pročišćenje duše ključno je za postizanje jedinstva s Bogom, jer kao što ogledalo prekriveno prašinom ne pokazuje odraz, tako ni duša ispunjena manama ne može odražavati božansku ljubav. Da bi se postigao taj cilj, potrebna je bezuvjetna ljubav prema svemu postojećem jer sve je manifestacija jedne jedine stvarnosti. To također znači da je važno ostati uključen u ovaj svijet, živjeti među ljudima ne odbacujući ljudske želje već obuzdavajući one koje su u suprotnosti s Božjim zakonom. Čime god da se bavi, pravi sufi mora to obavljati najbolje što može, a svoje znanje i iskustvo mora upotrijebiti u suživotu s drugim ljudima jer svaki je čovjek bez iznimke ogledalo onog drugog.

Ne znam zašto vjekovne svađe oko ovog pitanja. To je baš jednostavno, Sv. Duh izlazi iz Oca kroz Sina i dolazi nama. Znači izlazi kroz obojicu, što opet govori da su katolici u pravu.

Izgleda tako jednostavno da svi muškarci, vjernici, bez obzira na iskustvo, znanje učenje mogu biti svećenici po redu Melkisedeka ili Arona. Ali kako si ti osvjedočen da to što gore pišeš je istina?

Ovdje je tema "Pakao" pa recite kako da nazovem temu o kojoj vas dvoje raspravljate, da prenesem postove.

Još par pitanja, samo nemoj nabacati sto stihova, kako ti veli piramida4, jer on te pita jedno, a ti nabacaš sto stihova, i ja sam to primjetio...ispočetka sam mislio da svojim riječima debatiraš, ali na moje argumente si dala skroz neke druge stihove koje nisu imali nikakve veze. Stoga, evo pitanje, odgovori kratko i jasno, i dodaj par stihova koji to potvrđuju. Da li Duh Sveti ima obličje, formu? Da li Sveti Duh ima ime? Da li Sv. Duh ima svoga Duha? Da li Sv. Duh sjedi na prijestolju? Gdje u Bibliji nalazimo stihove koji govore da se molimo Duhu Svetome? Eto, kod odgovora napiši kao ja broj 1 kopiraj moje pitanje i u nastavku odgovor, i tako na svih 5 pitanja daj odgovor.

E tu je problem, Znači u Novom Zavjetu fino piše - Sveti Duh je prorokovao, ili Duh Sveti nam svjedoči - ali kad odeš u Stari Zavjet onda vidiš da Bog Otac priča, nazvan Jehova ili Jahve. Sv. Duh nije nikada nazvan Jehova ili Jahve. E tu dolazimo do konačnog zaključka....kad se kaže Sveti Duh reče, tada priča Bog Otac ili sam Isus jer ih ne vidiš, a ne neka treća posebna osoba. Sveti Duh je personificiran u Ocu i Sinu. Zato sam ti gore postavio ono pitanje - Bog je Svet i Bog je Duh kako Isus kaže ženi Samarjanki...Bog je sam Duh Sveti, ali ga ne vidiš kad priča, to nije neka treća posebna osoba.

Što kaže Don Damir o ovoj temi Koliko dugo ostajemo u čistilištu? Sveti Augustin tumači nam: „Vremenite kazne neki trpe u ovom životu, drugi nakon smrti, treći pak i sada i onda.“ Ako je grešniku koji se pokajao na križu Krist rekao: „Danas ćeš biti sa mnom u raju“, znači li to da ne ostajemo dugo u čistilištu (ako se iskreno kajemo i čvrsto vjerujemo u Boga)? Ili je to „danas“ tako prevedeno radi lakšega razumijevanja pa bi „danas“ moglo značiti jedan dan u Božjim očima, što u našim očima može značiti godinama? Hvala! Bvb Poštovani! U Katekizmu Katoličke Crkve o čistilištu stoji: „Oni koji umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno čisti, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti čišćenju, kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku radost“ (KKC 1030). Sveti Augustin tumači nam: „Vremenite kazne neki trpe u ovom životu, drugi nakon smrti, treći pak i sada i onda.“ Sveti biskup iz Hipona ovo razlikovanje temelji na tome što neki zadovolje za svoje vremenite kazne u potpunosti u ovom životu, drugi nimalo, a treći djelomično. Po tumačenju sv. Tome Akvinskoga, neki se laki grijesi u čistilištu kažnjavaju dulje od drugih. Pri tome se Anđeoski naučitelj poziva na svetoga Pavla koji u Prvoj poslanici Korinćanima razliku između lakih grijeha opisuje kao razliku između drva, sijena i slame (usp. 1 Kor 3,12). Kao što ova tri materijala različito dugo gore u vatri, tako je i s lakim grijesima u čistilištu. Neki laki grijesi prianjaju više od drugih uz dušu čovjeka prema tome koliko im je sam čovjek privržen i u njima čvrsto ukorijenjen. Oni grijesi koji više prianjaju dulje se čiste. Težina pak kazne ne odgovara nužno duljini čišćenja budući da ovisi o količini krivnje. Stoga je moguće da se netko čisti dulje, a blaže, kao i obrnuto. Budući da čovjek već od časa smrti u posebnom sudu može primiti vječnu nagradu i neposredno ući u nebesko blaženstvo (usp. KKC 1022), valja ovo „danas“ iz Isusovih usta uzeti sasvim ozbiljno. Osobito se tome možemo nadati ako se, kao što si u svom pitanju pretpostavio, „iskreno kajemo i čvrsto vjerujemo u Boga“ te donosimo i „plodove dostojne obraćenja“ (usp. Lk 3,8). No često se u slučaju dobroga razbojnika, po tradiciji zvanoga sv. Dizma, previđa jedna važna činjenica kada se na njegovu primjeru zaključuje o brzu i laku dolasku u nebo. To je činjenica da je on na križu trpio vrlo tešku vremenitu kaznu i umro u najstrašnijim mukama. Btb don Damir Preuzeto sa https://www.bitno.net/vjera/pitajte-svecenika/koliko-dugo-ostajemo-u-cistilistu-damir-stojic/?fbclid=IwY2xjawOTk2lleHRuA2FlbQIxMABicmlkETFiNVNEVXEzU0hjMHJpM2RLc3J0YwZhcHBfaWQQMjIyMDM5MTc4ODIwMDg5MgABHqaTVq3v89rIL-_IVw3PQLit80CyPEV7fkJF3Nk5w0ZqbOfK3YYdwPUgy5f-_aem_MvbLzHtV7nd4o3wUnRP4IA