Leaderboard

Sveti Oci su prilično ujednačeni u shvatanju da se tu radi o Kainovoj sestri. To pišu i sv. Jovan Zlatousti i blaženi Teodorit Kirski i blaženi Avgustin.

Uloga žena u propovijedanju i poučavanju unutar crkve tema je koja je stoljećima izazivala značajne rasprave i rasprave među kršćanima. Biblija sadrži različite odlomke koji govore o ulogama i odgovornostima žena, a te su odlomke različite denominacije i teološke tradicije tumačile na različite načine. Za početak, bitno je prepoznati da Biblija prikazuje žene u različitim ulogama, uključujući one u vodstvu, proricanju i podučavanju. Stari zavjet pruža brojne primjere žena koje su imale značajne uloge u Božjem planu. Na primjer, Debora je bila proročica i sutkinja Izraela (Suci 4:4-5), a Huldah je bila proročica koja je davala savjete kralju Jošiji (2. Kraljevima 22:14-20). Ovi primjeri pokazuju da je ženama povjereno vodstvo i naviještanje Božje riječi. U Novom zavjetu vidimo daljnje dokaze o sudjelovanju žena u službi. Jedan od najznačajnijih primjera je Priscila, koja je, zajedno sa svojim mužem Akvilom, točnije uputila Apolona, rječitog i učenog čovjeka, na Božji put (Dj 18,24-26). Osim toga, Feba se spominje kao đakon (ili službenica) crkve u Kenhreji i Pavao ju je pohvalio za njezinu službu (Rimljanima 16:1-2). Junia se spominje kao "istaknuta među apostolima" (Rimljanima 16:7), što sugerira da je imala značajan položaj unutar rane kršćanske zajednice. Međutim, postoje i odlomci u Novom zavjetu koji se tumače kao ograničavanje uloge žena u propovijedanju i poučavanju unutar crkve. Jedan od najčešće citiranih odlomaka je 1. Timoteju 2:11-12, gdje Pavao piše: "Žena treba učiti u tišini i potpunoj podložnosti. Ne dopuštam ženi da poučava ili preuzima vlast nad muškarcem; ona mora biti mirna." Neki su shvatili da ovaj odlomak znači da žene ne bi trebale imati položaje autoriteta ili poučavati muškarce unutar crkve. Još jedan odlomak koji se često spominje je 1. Korinćanima 14:34-35, gdje Pavao kaže: "Žene trebaju šutjeti u crkvama. Nije im dopušteno govoriti, ali moraju biti podložne, kao što zakon kaže. Ako žele raspitati se o nečemu, neka pitaju svoje muževe kod kuće; jer je sramota da žena govori u crkvi." Neki su ovaj odlomak protumačili tako da žene ne bi trebale govoriti ili propovijedati na crkvenim okupljanjima. Za razumijevanje ovih odlomaka ključno je razmotriti kulturni i povijesni kontekst u kojem su napisani. Rane kršćanske zajednice bile su smještene unutar šireg grčko-rimskog društva koje je imalo specifične norme i očekivanja u vezi s rodnim ulogama. U mnogim slučajevima, upute koje je Pavao dao bile su usmjerene na rješavanje specifičnih pitanja unutar crkve i osiguravanje urednog bogoslužja. Na primjer, u 1. Korinćanima 14, Pavao govori o situaciji u kojoj se neuredno i ometajuće ponašanje događalo tijekom bogoslužja. Njegove upute ženama da šute možda su bile odgovor na određene smetnje koje su uzrokovale neke žene u korintskoj crkvi. Slično tome, u 1. Timoteju 2, Pavao je možda govorio o pitanjima koja se odnose na krivo učenje i potrebu za odgovarajućom poukom i autoritetom unutar crkve. Također je važno napomenuti da Pavao potvrđuje jednakost muškaraca i žena u Kristu. U Galaćanima 3:28, on piše: "Nema Židova ni pogana, nema roba ni slobodnjaka, nema muškog ni ženskog, jer svi ste vi jedno u Kristu Isusu." Ovaj stih naglašava temeljnu jednakost svih vjernika u Krista, bez obzira na spol, i sugerira da ograničenja postavljena ženama u određenim kontekstima nisu trebala biti univerzalna ili trajna. S obzirom na raznolikost uloga koje su žene imale u ranoj crkvi i kulturni kontekst restriktivnih odlomaka, mnogi nedenominacijski kršćani i znanstvenici tvrde da bi ženama trebalo dopustiti da propovijedaju i poučavaju unutar crkve. Oni tvrde da su darovi Duha Svetoga, uključujući poučavanje i propovijedanje, dani i muškarcima i ženama za izgradnju crkve (1. Korinćanima 12:4-11). Kao takve, žene treba poticati da koriste svoje darove za dobrobit cijele kršćanske zajednice. Nadalje, primjer samog Isusa daje uvjerljiv argument za uključivanje žena u službu. Isus je stalno kršio društvene i kulturne norme stupajući u kontakt sa ženama, poučavajući ih i uključujući ih u svoju službu. Na primjer, razgovarao je sa Samarijankom na zdencu i otkrio joj svoj identitet kao Mesije (Ivan 4,1-26). Imao je i učenice, poput Marije Magdalene, koje su prve svjedočile i objavile njegovo uskrsnuće (Ivan 20,11-18). Ovi primjeri ističu Isusovu radikalnu uključivost i vrijednost koju je pridavao ženama kao aktivnim sudionicama u njegovoj službi. Zaključno, iako postoje odlomci u Novom zavjetu za koje se čini da ograničavaju ulogu žena u propovijedanju i poučavanju, ti se odlomci moraju razumjeti u njihovom kulturnom i povijesnom kontekstu. Širi biblijski narativ pokazuje da je žene pozvane i opunomoćene od Boga da služe u različitim svojstvima, uključujući vodstvo i naviještanje evanđelja. Kao kršćanin, vjerujem da žene treba poticati da koriste svoje darove i pozive za propovijedanje i podučavanje unutar crkve, u skladu s načelima uzajamnog poštovanja, reda i izgradnje tijela Kristova.

Raj je spomenut u Bibliji još na samom početku, u Knjizi Postanka. Edenski Vrt prevedeno i kao Raj. I sjetimo se, u njemu je puno zasađenih stabala i Adamu i Evi su bila dostupna sva - pa tako i ovo koje ih je dovelo ovdje gdje smo sad svi, na ovoj zemlji u ovom oiketerionu koji podrazumijeva "privremeno ili trajno odsustvovanje" iz tog Raja. Krist je rekao: ja sam Vrata. I Stablo Života… Koliko je Rajeva u Bibliji spomenuto? Jedan jedini: Gan Eden. I kako Isus pojašnjava: u domu mojega oca puno je stanova. I meni najdraže i tek nedavno mi je Duh ukazao pažnju na to, su one dvije najprekrasnije riječi koje je Isus tu izgovorio: Bit ćeš SA MNOM u Raju. Usput budi rečeno, prekrasnu si sličicu postavio, mogla bih ju satima gledati. ❣️

Hvala, nešto sam sam radio na tu temu u hebrejskom narodnom izričaju pa poslušajte;

Омиљела ти је правда, и омрзао си на безакоње: тога ради помаза те, Боже, Бог твој уљем радости већма од другова твојијех. Jevrejima 1.9 Dakle se pomazanje Božije ogleda u pomazanju uljem radosti. Ta ako se ko pita da li je pomazan od Boga neka sebe preispita koliko u njemu ima ljubavi prema bližnjima jer je u toj ljubavi radost. Koliko u njemu ima milosti, zahvalnosti, smisla, mira, jer je u svemu tome radost i sve su to radosna osećanja. I onda će mu biti sasvij jasno da li je i koliko pomazan od Boga.

Evo što portal Novizivot veli za ovu temu Isus Krist je jedini put do Boga, jer Bog je obećao poslati Spasitelja koji će izbaviti čovječanstvo od grijeha i pakla. Kršćane se često optužuje da su uskogrudni, jer tvrde da ne postoji drugi način da se dođe do Boga osim kroz Isusa Krista. Ljudi često postavljaju pitanja: “Ne upućuju li sve religije na istog Boga?” ili “Što je tako posebno u vezi s Isusom? Zašto je On jedini put?” Prvo što treba reći je da nisu kršćani izmislili tvrdnju da je Isus jedini put. Isus je to sam rekao. Mi samo povezujemo Njegovu tvrdnju i tvrdnju pisaca Novog zavjeta. Što Isus kaže o sebi?Isus je rekao: “Ja sam istina, put i život; nitko ne dolazi k Ocu osim po meni.” (Ivan 14,6) “Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će.” (Ivan 11, 25) “Ako ne povjerujete da Ja jesam, umrijet ćete u grijesima svojim” (Ivan 8, 24). Apostol Petar ponovio je te riječi kad je rekao: “I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.” (Djela 4, 12) Apostol Pavao se složio: “Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek – Krist Isus” (1. Timoteju 2, 5). Božja Riječ jasno govori: nitko ne može upoznati Boga Oca osim kroz osobu Isusa Krista. Da bismo razumjeli zašto je to tako, moramo se vratiti na početak. Zašto je baš Isus jedini put?Svemogući Bog stvorio je nebo i zemlju (Postanak 1, 1) i čovjeka na svoju sliku (Postanak 1, 26). Kad je dovršio stvaranje, sve je bilo dobro (Postanak 1, 31). Adam i Eva bili su smješteni u savršeno okruženje. Dobili su samo jednu zabranu: da ne jedu plodove sa stabla spoznaje dobra i zla, jer će tada umrijeti (Postanak 2, 17). Ipak su jeli s tog stabla, a to je dovelo do toga da se raskinuo bliski odnos između Boga i čovjeka. Međutim, Bog je obećao da će sve ove stvari obnoviti i dao je svoju riječ da će poslati Spasitelja, Mesiju, koji će čovječanstvo izbaviti iz ropstva grijeha (Postanak 3, 15). Ta tema da će jednog dana Mesija doći na svijet kako bi oslobodio čovječanstvo ponavlja se u Starom zavjetu. Božja Riječ se doista i obistinila. Bog je postao čovjek u osobi Isusa Krista (Ivan 1, 14). Isus je na kraju umro za nas da bismo mogli uživati u ispravnom odnosu s Bogom. Biblija kaže: Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opačina njihovih i polažući u nas riječ pomirenja… Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu. (2. Korinćanima 5, 19.21) Da je čovječanstvo moglo doći do Boga na bilo koji drugi način, Isus ne bi morao umrijeti. Njegova smrt potvrđuje činjenicu da nema drugog načina. Stoga nijedna druga religija ili vjerski vođa ne može nikoga pomiriti sa živim Bogom. No, priča ne završava na križu i Isusovom smrću. Isus je uskrsnuo iz mrtvih, dokazavši da je Sin Božji i jedini način na koji čovjek može imati osobni odnos s Bogom. https://www.novizivot.net/isus-krist-jedini-put-do-boga/?fbclid=IwY2xjawGAbkFleHRuA2FlbQIxMQABHZE_hZm08bbB6CibTNn0qGF9FGklBx5IhG0GbgtwUlIFIg7yQegKckABpw_aem_wlcnf65p5N25Ay8ZFmVfRA

Sveto Pismo se gleda kao integralna cjelina. Ne gleda se nijedan spis sam za sebe. Zašto ne bi bilo? Objesio se o drvo, grana je pukla i on je obješen pao na glavu i raspukao se od siline udarca. Šta je tu tačno nevjerovatno? Bog je jedan, ali je i trojičan. Sveto Pismo na više mjesta ukazuje na to da Bog nije monada. U prvim stihovima Pisma Bog kaže za čovjeka "hajde da ga načinimo po NAŠEM obličju". Dakle tu već vidimo da Bog nije monada već da postoji dijalog između Lica Svete Trojice. A evo ti jasan dokaz za to da Pismo kaže da Bog nije monada: "Tada pusti Gospod na Sodom i na Gomor od Gospoda s neba dažd od sumpora i ognja," (1 Mojsijeva 19:24). Dakle vidimo da piše da Gospod pušta oganj od Gospoda sa neba. Dakle imamo dva Gospoda, ali kao što i sam kažeš Pismo je jasno da je Bog jedan. Jedini logičan zaključak je taj da je Bog Jedan, ali nije monada, već je Trojičan. I drugi stihovi ukazuju na tu realnost. Da, to je sve prorokovano u Isaija 53 sa velikom preciznošću. Vrlo je nepošteno pozivati se samo na tu Hristovu molitvu u Getsimaniji, a ignorisati niz Njegovih izjava o tome da On mora postradati i da je na to spreman. Cjepkate Bibliju kako vam se ćefne. Da, to pokazuje Božiju ljubav prema ljudskom rodu. Bog NIJE MORAO da spasi čovjeka na taj način, nije morao spasiti čovjeka uopšte, ali je odlučio da se to tako dogodi kako bi ukazao koliko je grijeh opasan i poguban kada je za čišćenje istog postradao Sin Božiji, a isto kako bi pokazao ljubav prema ljudima. Isus Hristos kaže: "13. Od ove ljubavi niko nema veće, da ko život svoj položi za prijatelje svoje. 14. Vi ste prijatelji moji ako tvorite što vam ja zapovijedam." (Jovan 15:13-14). Isus Hristos je na krstu pokazao najveću moguću ljubav Boga prema ljudima jer je Svoj život položio za ljudski rod. Gdje ćeš veće ljubavi od toga? Hrišćani su jedina grupa koja obožava Boga koji je prošao sve što prolaze ljudi i koji zna kako je to biti čovjek i kako je to biti iskušavan, kako je to biti gladan, žedan, kako je to patiti. I upravo zbog toga samo taj i takav Bog može suditi ljudima, Bog koji zna ljudska iskušenja i koji je porazio ta iskušenja dajući i drugim ljudima putokaz kako se to može učiniti. Samo pred takvim Bogom ljudi neće imati opravdanja za svoje grijehe i svoje padove jer samo takvog Boga ljudi neće moći upitati: "kako ti Bože možeš očekivati od ljudi da odolijevaju iskušenjima i patnjama kada ti u Svojoj svemoći ne znaš koliki je to izazov i koliko je to teško?". Isus Hristos je jedini Bog koji od ljudi ne traži ništa što On sam nije pretrpio. Kur'anski bog nije bog kojeg vrijedi slijediti. Bog koji služi za ispunjavanje Muhamedovih želja, koji Muhamedu daje djevojčice za žene, koji mu daje bogatstvo, privilegije, to nije bog. Muhamed nije čovjek kojeg vrijedi slijediti. Ubica, mučitelj, silovatelj, lažov, prevarant, pun mržnje, osvetoljubiv, to nije Božiji prorok. Na svojoj samrti Muhamed je proklinjao Jevreje i hrišćane (Bukhari 3453), kakav je to Božiji prorok koji na samrti izbacuje kletve. Isus Hristos Se na krstu MOLIO ZA ONE KOJI SU GA RAZAPELI. Muhamed proklinje svoje teološke protivnike, iako mu oni nisu ništa uradili.

A gdje piše da je milijardu parova stvoreno, e da?

I kako je to kontradikcija? Juda se objesio o drvo i grana na kojoj je bio je pukla i Juda je pao i utroba mu se prosula od siline pada.

Sasvim si u krivu, da si zbilja cijelu Bibliju proučio, znao bi da po redu ide ovako, Otac postoji oduvijek, a Sin je prvi rođen u našem svijetu (ne stvoren, nije to isto), a Duh Sveti nastaje od Sina (i Oca, jer smo svi u Ocu), eto ukratko.

Čovjek i nečovjek... U selu se znalo: niko nije imao šljivu kao Dragan. Njegov voćnjak, smešten na osunčanoj padini brda, bio je njegovo životno delo. Dragan je bio miran, vredan čovek koji je razgovarao sa svojim drvećem, orezivao svaku granu s ljubavlju i čije je voće uvek bilo najslađe i najskuplje na pijaci. Taj uspeh je bio trn u oku njegovom prvom komšiji, Milanu. Milan je bio čovek koga je životna sreća zaobilazila, uglavnom zato što je on zaobilazio rad. Njegova zemlja je bila zapuštena, puna korova, a on je dane provodio na ogradi, gledajući u Draganovo bogatstvo sa crnom zavišću koja mu je jela džigericu. “Lako je njemu,” mrmljao bi Milan, pljujući u prašinu. “Njemu i zemlja pomaže, a mene i bog zaboravio.” Nije video Draganove žuljeve, video je samo njegov pun ambar. Te jeseni, rod je bio nezapamćen. Draganove šljive su se plavile, grane su se savijale do zemlje. Milan je gledao to obilje i nešto je u njemu puklo. Nije mogao da podnese još jednu godinu u kojoj će Dragan slaviti, a on gledati. Noć je bila mračna, bez mesečine, savršena za zločin. Dok je selo spavalo, Milan je uzeo oštru testeru i preskočio ogradu. Ušao je u Draganov voćnjak kao lopov, ali nije došao da krade. Došao je da ubija. Sistematski, vođen slepom mržnjom, Milan je sekao. Jedno po jedno stablo. Zvuk testere je bio prigušen vetrom. Obarao je stabla stara dvadeset godina, ona koja su hranila Draganovu porodicu. Kada je završio pred zoru, voćnjak je izgledao kao bojno polje. Desetine stabala ležalo je na zemlji, sa zrelim plodovima koji su se gnječili u blatu. Milan se vratio kući, znojav i zadovoljan. “Sad smo jednaki,” pomislio je. Jutro je otkrilo užas. Dragan je izašao sa korpom da bere, ali se zaledio na kućnom pragu. Korpa mu je ispala iz ruke. Njegov ponos, njegov trud, sve je ležalo posečeno. Dragan je ušao u voćnjak, hodajući kao u snu između palih divova. Dodirivao je posečena debla, kao da opipava puls mrtvom prijatelju. Video je tragove čizama u blatu. Vodili su pravo ka Milanovoj ogradi. Nije bilo sumnje ko je to uradio. Bes mu je prostrujao venama. Hteo je da uzme sekiru. Hteo je da ode kod Milana i da mu naplati svaku šljivu krvlju. Krenuo je ka kapiji, stisnutih pesnica, spreman na osvetu. Ali onda je zastao. Pogledao je u Milanovu kuću. Video je Milanovu decu kako se igraju u dvorištu, u staroj, iscepanoj odeći. Znao je da Milan nema ništa. Ako ga prijavi policiji, Milan ide u zatvor, a ta deca ostaju na ulici. Ako ga napadne, niko neće dobiti ništa osim nesreće. Dragan je stajao dugo, boreći se sa sobom. A onda je pogledao u svoje oboreno drveće. Plodovi su i dalje bili tu. Bili su na zemlji, ali su bili zdravi, zreli i slatki. Dragan je obrisao suze, vratio se u kuću, ali nije uzeo oružje. Uzeo je gajbe. Prazne gajbe. I počeo je da skuplja šljive sa zemlje, jednu po jednu. Dragan je ceo dan proveo na kolenima u blatu. Nije zvao policiju, nije zvao rođake. Sam, u tišini, skupljao je hiljade šljiva sa palih grana. Ruke su mu bile izgrebane, leđa su ga bolela, ali nije stao dok i poslednji plod nije bio u gajbama. Milan je sve to posmatrao iza svoje zavese, srce mu je tuklo kao ludo. Čekao je policiju. Čekao je da Dragan dođe sa puškom. Ali Dragan je samo radio, pognute glave. “Šta to radi?” pitao se Milan, znojeći se od nervoze. “Sigurno skuplja dokaze.” Noć je ponovo pala. Milan nije mogao da spava. Griža savesti, pomešana sa strahom, pretvorila se u mučninu. U zoru, Milana je probudio zvuk. Nešto je tupo udarilo o njegov prag. Zatim još jednom. I još jednom. Skočio je iz kreveta, ubeđen da je Dragan došao da mu zapali kuću. Prišao je vratima drhteći, uzeo kuhinjski nož za svaki slučaj i naglo otvorio vrata. Nož mu je ispao iz ruke. Na njegovom pragu nije bilo vatre. Nije bilo policije. Tamo su stajale gajbe. Deset velikih, drvenih gajbi, napunjenih do vrha najlepšim, modrim, zrelim šljivama. Mirisale su na jesen i slatkoću. A na vrhu prve gajbe, zakačen za ekser, stajao je papir. Milan je pogledao niz put. Video je Dragana kako polako, umornim korakom, odlazi ka svojoj kući. Dragan se nije okrenuo. Milan je kleknuo i uzeo papir. Draganov rukopis bio je krup i jasan. „Komšija, Noćas je vetar bio jak, pa je oborio moje voće. Ja sam sam, ne mogu sve ovo da pojedem, a šteta je da trune. Znam da tvoja deca vole pekmez. Uzmi ovo. Neka im je na zdravlje. I ne brini za stabla. Koren je ostao. Izrašće nova, jača. A ti… ti zasadi svoja, da ne moraš da gledaš u tuđa. Ja ću ti dati sadnice na proleće.“ Milan je čitao poruku, a slova su počela da se mute. Suze, vrele i teške, kapale su na gajbu sa šljivama. Nije bilo optužbe. Nije bilo pretnje. Čovek kome je uništio život, čovek kome je isekao hleb, doneo mu je taj isti hleb na prag da nahrani njegovu decu. Milan je potrčao za Draganom. Stigao ga je na kapiji. Pao je na kolena u prašinu, hvatajući Draganove ruke, one iste ruke koje su juče sakupljale plodove njegove mržnje. “Ubij me, Dragane!” jecao je Milan. “Ubij me, to sam zaslužio! Ja sam posekao! Ja sam zver!” Dragan ga je podigao sa zemlje. Nije ga zagrlio, ali ga nije ni odgurnuo. Pogledao ga je u oči, mirno i duboko. “Znam da jesi, Milane,” rekao je tiho. “Ali ako ja tebi vratim zlom, ko će onda ostati da nam čuva decu? Zlo se zlom ne gasi, već se rasplamsava. Idi kući. Ispeci taj pekmez.” Tog dana, Milan je plakao dok je ložio vatru ispod kazana za pekmez. Njegova deca su jela slatko, ne znajući cenu. Ali Milan je znao. Od tog dana, Milan je postao Draganova senka. On je bio taj koji je prvi došao da pomogne Draganu da posadi nova stabla. On je bio taj koji je čuvao Draganovu kuću kad ovaj nije bio tu. Komšija mu je iz zavisti posekao voćnjak, misleći da će ga uništiti. Ali Dragan mu je uzvratio nečim što je oštrije od svake testere – dobrotom. I tom dobrotom nije spasio samo svoj voćnjak koji je ponovo izrastao, već je isčupao korov zavisti iz srca jednog čoveka i posadio seme prijateljstva koje je trajalo do kraja života. Preuzeto sa facebooka (Preuzeto od Željko Đaković)

Ako ponoviš još par puta da vjerujem u pogrešne "dogme", to će dati snagu i kredibilitet tvojoj logici, samo tako nastavi... Da smo samo "svjesna bića podložna izboru," Isus bi nam trebao biti samo dobar učitelj, a ne Spasitelj. On sam kaže u Iv 8:34: "Tko god čini grijeh, rob je grijeha". Ne radi se o povremenom lošem izboru, tu se radi o naslijeđenom, ropskom stanju naravi. Pomirenje koje spominješ je upravo lijek za tu slomljenu narav! Dalje, tumačiš Rimljanima 5 kao neku analogiju, a Pavao je koristi kao pravni i povijesni temelj! Ponavljam, da nismo svi pali zbog jednoga (Adama), Krist ne bi mogao postati Drugi Adam i teološki poništiti osudu za cijelu ljudsku rasu. Njegova žrtva je nužna da popravi Adamov univerzalni pravni slom, a ne samo da zbroji pojedinačne grijehe... To je jedini razlog zašto je Adam bio teološki neizostavan!

Odakle ti ideja da svi hrišćani podrzavaju Izrael. Evo clanak gdje jerusalimski patrijarh poziva na podršku Gazi: Gaza is bleeding under weight of a ‘merciless assault,’ s...Gaza is “a land pierced by the wounds of war, where the innocent bleed beneath the weight of a merciless assault,” Theophilos III, Jerusalem’s Greek Orthodox patriarch, has told a joint press conferen

A tko je taj Bog Otac iz kojeg je Sin čovječji emanirao kao Bog ? Ajde sijeda glavo daj mi Izaijin citat o tom Ocu ; 9 : 6 !!!

I Sin je Bog, i on je "u svemu" prisutan i "sve u njemu ima svoje postojanje", kaže Pavao. Sveprisutnost je Božije svojstvo ili Božija koža. Što sad ? Kažeš Otac nešto posebno. A Je li Izaija pričao gluposti kad kaže za Sina "Bog silni, Otac vječni" ? Kad bi znao razliku naprimjer između Sina Božijeg i Sina Čovječjeg, gdje jedan ima prijestolje a gdje će drugi imati prijestolje vječno (oho što je sad ovo) ...onda bi nešto znao.

MIHAEL JE PRINC IZRAELA A KRIST JE BOG I KRALJ IZRAELA .... dakle te dvije osobe nisu isto. Iz Danijela se dade jasno izanalizirati da je moćni anđeo koji Danijela ruši u nesvjest zapravo Krist. Mihael pomaže Kristu. Zapravo evo copi paste mog teksta iz jedne radne knjige: SEDAM ARKANĐELA Kao što imamo površne informacije u bibliji o broju nebesa, na sličan način imamo i površne informacije o broju arkanđela. Tako neki istraživači Biblije spominju da imamo samo jednog arkanđela /Mihaela/ dok na primjer katolici operiraju s informacijom o sedam arkanđela ali o tome nemaju eksplicitnu potvrdu u samoj bibliji. Opet ćemo na „zaobilazan“ način (implicitno) iz Biblije utvrditi da i arkanđela ima sedam, kao što imamo i sedam nebesa u kojima svaki arhanđeo vrši uzvišenu upravljačku službu sa svojim anđelima. Ako pojam „arkanđeo“ znači „nad anđeo,“ to ne znači automatski da imamo samo jednog arkanđela koji je nad svim anđelima. Ako imamo sedam nebesa kao posebne cjeline, jasno je da na svim nebesima imamo i anđele, pa ujedno na svakom posebno i arkanđela. Biblija arkanđele naziva i knezovima, a pošto je Mihael u bibliji poznat kao arkanđeo on se naziva kao „jedan od prvih knezova“ (Danijel 10:13) ili jedan od prvih arkanđela. Arkanđeli su ništa drugo nego posebni moćniji anđeli i u tom smislu Biblija ih navodi kao „silni anđeli“ (Otkrivenje 10:1,18:21), ili „sveti anđeli“, knjiga o Tobiji 12:15 gdje arhanđeo Rafael za sebe kaže „Ja sam Rafael, jedan od sedmorice svetih anđela.“ Iz ovakvih izvješća nije teško zaključiti da arkanđela ima sedam. U ’Enohovoj knjizi ’daju se imena sedam Promatrača-Arkanđela, bar ona pod kojima su ih poznavali stari Judeji: Uriel, Rafael, Raguel, Mihael, Sarakiel, Gabriel i Ramiel. Neki naučavaju da je Isus zapravo arhanđeo Mihael. Međutim u Danijelu (10:5 i dalje) jasno je da je Danijel imao viđenje i kontakt sa Kristom, Sinom Božjim koji je upoznao Danijela o svom susretu sa arkanđelom Mihaelom, „jednim od najviših knezova anđela“. Dakle u tom događaju ta misteriozna moćna osoba (Krist) od Danijela spomenuta “kao čovjek” postavlja se iznad arkanđela Mihaela jer ga svojom odlukom „ostavlja da se bori“ sa knezom anđela kraljevstva perzijskog sa kojim se on dotad borio. Kad bi Mihael bio jedini ili glavni arhaneđeo onda bi on određivao i slao tu osobu (Krista) kuda da ide i kad će se vratiti. Krist je iznad „vlasti“, arhanđeoskih i anđeoskih struktura. Da se radi o Kristu jasno je iz prethodnih stihova (10:5-6) kojim Danijel opisuje izgled tog anđela. Taj opis usporedimo sa opisom Krista u Otkrivenju po Ivanu 1:13 i pogotovo 2:18 gdje se opisuje moćna i veličanstvena pojavnost Kristova. U 10:20-21 jasno je da taj moćni anđeo određuje sa kogom i koliko će se boriti. Da je Mihael iznad njega on to ne bi govorio. Iznad Mihaela je Krist. On (Krist) tu Danijelu za Mihaela kaže „vaš knez anđela“ (10:21) ukazujući da njemu kao anđelu nije nadređen. Mihael dakle nije njemu knez ili nadređeni iako se taj “visoki gospodar” koji razgovara sa Danijelom može sagledavati kao navjestitelj, objavitelj (10:21) ili anđeo (sagledati 11:1 u svezi 6:22 gdje se konkretno naziva anđelom) . Još nešto; Danijel u 10:16 opisuje da je u susretu sa tim anđelem (Kristom) od njegove veličanstvenosti svu svoju snagu izgubio i klonuo, te da bi ga Krist dodirnuo i ojačao. Danijel je prethodno imao kontakt sa anđelom (arkanđelom) Gabrielom pred čijom pojavom nije pao u nesvjest kao pred Kristom. Danijel tada od Krista prima obavjesti o događanjima do Svršetka kao i apostol Ivan u Otkrivenju kojem se objavljuje Isus i pred kojim je apostol Ivan također imao nemoć i nesvjesticu (1:17) kao i Danijel. Ovdje dakle analitičkim i logičnim sagledavanjem možemo i moramo utvrditi da je Danijelov moćni i tajanstveni anđeo zapravo Sin čovječji i Sin Božji, sam Krist. U Danijel 10:21 i 12:1 Mihael se opisuje kao zaštitnik Danijelovog izraelskog naroda i taj Mihael pomagao je Isusu kako onda u Danijelovo vrijeme tako i ubuduće u hargamedonskoj bici (12:1) u kojoj će učestvovati i ostali arkanđeli.

Jedan od zločinaca koji je bio razapete zajedno sa Isusom je rekao Isusu: Sjeti me se kad dođeš u svoje kraljevstvo”. Isus mu odgovara: “Zaista ti kažem danas, bit ćeš sa mnom u raju.” (Lk 23:39-43). O kakvom raju se ovdje govori - kad će zločinac biti u ovome raju?

Najčešće kažemo da nas nakon smrti čeka „bolje stanje“, bez boli, bez ograničenja, čist odnos s Bogom. I onda se pojavi pitanje: ako je to stvarno tako, zašto nas Bog uopće vraća u tijelo? Zašto ponovno forma, struktura, neka vrsta „granice“, ako je čista svijest toliko uzvišena? Prvi korak je shvatiti da to stanje nakon smrti, koliko god bilo intenzivno i „lakše“ od ovoga što sada živimo, nije kraj priče. To je prijelazna faza. Kao razlika između sna i potpune budnosti, ili trenutka uvida i cijelog života oblikovanog tim uvidom. Svijest bez tijela je stvarna, ali je više potencijal nego punina. Biblija nigdje ne slavi „golu dušu“ kao konačni cilj, već govori o uskrsnuću tijela. Ne da bi nas vratila u slabost, nego da dovrši ono što osoba jest. 2. Kor 5:1-5 - „Jer znamo, da kad se ova zemaljska naša kuća ili šator rastoči, imamo zgradu od Boga, kuću nerukotvorenu, vječnu na nebesima. Jer za tim uzdišemo, želeći obući se u svoj nebeski stan; Samo da se nađemo obučeni, a ne goli! Jer dok smo u ovom šatoru, uzdišemo pritisnuti, jer nećemo da se svučemo, nego da se na to obučemo, tako da život proguta, što je smrtno. A koji nas za to pripravlja, Bog je, koji nam dade zalog Duha.“ Tu dolazimo do važne točke: tjelesnost nije prokletstvo. Nije kazna za grijeh, to je dio originalnog Božjeg „jako je dobro“. Tijelo nije stvoreno kao zatvor za dušu, već kao način da se ljubav, odnos i identitet izgovore do kraja. Mi se ne spašavamo od tijela, nego s tijelom. Naš cilj nije zauvijek plutati kao neka bezoblična svijest, nego biti potpuno utjelovljeni bez truleži, straha i boli. Rim 8:11 - „A ako li stanuje u vama Duh onoga, koji je uskrsnuo Isusa, onaj, koji je uskrsnuo Isusa Krista od mrtvih, oživjet će i vaša smrtna tjelesa Duhom svojim, koji stanuje u vama.“ Čista svijest može voljeti, razumjeti i biti prisutna, ali ne može pjevati, plesati, stvarati glazbu, graditi gradove, zagrliti drugoga, naslikati sliku ili oblikovati novi svijet. Za sve to treba forma. Treba neki vid tijela. Zato uskrsnuće nije povratak na staro, nego dolazak do onog oblika tijela koji odgovara pročišćenoj svijesti: nepropadljivo, bez boli, bez starenja, ali ipak stvarno tijelo, sposobno za djelovanje. Ono što je ovdje bilo ideja i čežnja, tamo postaje konkretna stvarnost. U međurazdoblju, nakon smrti, čovjek jest, ali ne čini u fizičkom okviru. Postoji intenzivno, ali ne „radi“ na način na koji sada radimo, stvaramo, mijenjamo svijet. To nije nedostatak, ali nije ni cjelovita stvarnost. Bog nije stvorio čovjeka samo za kontemplaciju, nego za ljubav koja se izražava, za kreativnost koja ostavlja trag, za odnose koji se mogu utjeloviti u gestu, riječ, djelo, zajednicu. Sve to traži neki oblik svijeta i neki oblik tijela. Zato je bitno razlikovati „čisti ja“ i „puni ja“. Svijest bez tijela jest „ja“, ali više kao jezgra, kao srce identiteta. Uskrsnuće dodaje formu, odnos i djelovanje. Osoba je svijest plus identitet plus mogućnost da se taj identitet izrazi u odnosima i konkretnoj stvarnosti. Uskrslo tijelo upravo to omogućuje: ono ne koči, točnije pojačava. Više nema bolesti, deformacija, neuroza, trauma utisnutih u živčani sustav, ali ostaje mogućnost da budeš netko tko s drugima i s Bogom nešto stvarno živi. Konačni cilj zato nije bijeg iz materije, nego njezino preobraženje. Biblija ne kaže: Bog će nas jednom napokon izvući iz ove grozne fizičke stvarnosti i zauvijek ćemo plutati u apstraktnoj svjetlosti. Kaže: nova zemlja, novo nebo, novi Jeruzalem, tijela koja su uskrsla, a ne poništena. Grijeh nije materija, grijeh je poremećen odnos. Bog ne uništava stvarnost, iz nje uklanja trulež, nasilje, laž i smrt. Ako to primijenimo na ljubav, slika postaje još jasnija. U stanju „čiste svijesti“ ljubav je potpuno jasna, čista prisutnost, jedinstvo s Bogom i drugima. U uskrsnuću ljubav dobiva i drugi sloj: može se otpjevati, naslikati, izgraditi, utjeloviti u novi svijet, nove odnose, novu zajednicu. Kao razlika između toga da u sebi čuješ savršenu melodiju i toga da je zaista sviraš pred drugima. Oba su stvarna, ali drugo je punoća. Najkraće rečeno: postmortalno stanje je iskustvo svijesti, uskrsnuće tijela je dovršena osoba. Bog ne spašava apstraktne „duše“, nego konkretne ljude. Ne želi samo da „negdje jesmo“, nego da budemo ono za što smo stvoreni, bića koja u potpunosti vole, poznaju i djeluju, u svijetu koji više ne propada. Zato nas ne ostavlja u čistoj svijesti kao u nekom međuprostoru, već nas vodi prema danu kad će i naša unutarnja i naša vidljiva stvarnost napokon biti jedno. Otk 21:1-5 - „I vidjeh nebo novo i zemlju novu; jer prvo nebo i prva zemlja prođoše, i mora više nema. I vidjeh grad sveti, Jerusalem novi, gdje silazi od Boga s neba, pripravljen kao zaručnica, ukrašena zaručniku svojemu. I začuh glas veliki s prijestolja gdje govori: "Evo šatora Božjega među ljudima, i stanovat će s njima, i oni će biti narod njegov, i sam Bog bit će s njima Bog njihov. I otrt će Bog svaku suzu od očiju njihovih, i smrti neće biti više, ni tuge, ni vike, ni boli neće biti više, jer prvo prođe." I reče onaj, koji je sjedio na prijestolju: "Evo sve novo činim." I reče mi: "Napiši, jer su ove riječi vjerne i istinite."“

Ova naša obična morska sol, kažu „ništa ne valja“. Treba uzimati keltsku sol, ona „ima više minerala“. Ne, još bolja je himalajska, ona „ima najviše različitih minerala“. Tako nekako ta gradacija zvuči kao prelazak na višu razinu u videoigri, a ne kao razgovor o običnom začinu. Sad realno. Keltska sol ima nešto više magnezija, ali da bi se unijela dnevna doza magnezija trebalo bi pojesti preko 100 grama takve soli. Za neke druge minerale, potreban unos iznosio bi u kilogramima. Ovisno o proizvođačima, potreban unos može biti još veći. Dalje, himalajska sol navodno ima 81-84 minerala, ali u takvim tragovima da bi se došlo do dnevne doze cinka trebalo bi pojesti preko 100 kilograma soli. Odnosno, minerali u tim solima postoje samo kemijski, ne nutritivno. Jedini legitiman razlog je: više mi se sviđa okus druge soli. Sve ostalo je marketing…

To se zove kulturni senzibilitet. Jevreje je pridobijao govoreći im o njihovim prorocima, dok je Grcima ukazivao da i oni imaju one koji su smatrali da postoji samo jedan Bog. Tu nema ništa sporno. Bitno je da je PORUKA bila ista i Jevrejima i Grcima. Nije Jevreje pozivao da vjeruju u Isusa Hrista na drugačiji način u odnosu na Grke.

Carter Conlon: POBJEDA U TEŠKA VREMENA Biblija upozorava da će u posljednje dane prije Kristova povratka biti neiskazana tama i veliki otpad, ali vjerojatno većina od nas nikada nije razmišljala da će živjeti u vrijeme ovakvoga moralnog rasula. Prije nego je David postao kralj, živio je u razdoblju kad je njegova vlastita nacija bila u strašnom duhovnom nazadovanju. Samovolja i lažna duhovnost pod kraljem Šaulom bili su u punom zamahu, vodeći naciju prema onome što bi neizbježno bio jasan poraz bez božanske intervencije. David je ubrzo otkrio da ga progoni vojska koja se nadala odbaciti sve što je predstavljalo Boga. Dakako, znamo da je David na kraju postao netko tko je promijenio stvari. Što mi trebamo činiti u ove dane? Moramo moliti za izbavljenje od duha ovoga vremena. "Izbavi me, Gospode, od zla čovjeka, od čovjeka nasilja očuvaj me! Od onih koji smišljaju zlo u srcu" (Ps 140,2-3). U ovom psalmu David misli na one koji su tražili rješenje u ljudskim okvirima. On je slika Krista u onoj generaciji i osjeća da je pozvan za nešto više od jadnoga nasilja i uvreda svoje generacije. I mi moramo moliti za izbavljenje od duha ovoga vremena: "Gospodine, ne želim biti dio problema, nego dio rješenja. Pomogni mi da mi se misli vrate na duhovne stvari. Odvrati me od medija i svega što bi moglo otrovati moj duh i učiniti da moje riječi izgube snagu i postanu onakve kakve ima ovaj svijet. Daj mi svoga Svetog Duha! Daj mi svoje misli, svoj um, svoje suosjećanje za mnoge. Pomogni mi da ljubim čak i svoje neprijatelje!" U fizičkom svijetu, mi smo na slabijoj strani, ali u duhovnom, mi smo već izvrsni pobjednici. Posjednuti smo s desne strane Boga Svemogućeg, Boga koji je već uništio sile tame i sjedi u svoj moći i vlasti. Imamo izravan pristup do Božjega prijestolja i snagu da potisnemo tamu te vjerujemo da će u danima koji su ispred nas biti pobjeda i veselje!

Pa za tako nesto tvrditi moras staviti dokaze. Da vidimo.

Problem je što ti stihove koje stavljaš vadiš iz konteksta ,oni se uopce ne odnose na to sto tvrdiš ,od kud ti takav zaključak ? Ovako ,Živ ,a ne mrtav Jeremija moli Gospodina da se smiluje Izraelcima . Bog se srdi na njih i poslao im je sušu i svakave nevolje ,zato Jeremija moli ,a tumači ovim stihovima jer o istom događaju govori :Jeremija 14,11 Dalje mi reče Gospod: "Ne moli milost za taj narod! Jeremija 14,12 Ako i poste, neću uslišiti prošnje njihove, ako i prinose žrtve paljenice i darove, neće mi to ugoditi, nego ću ih istrijebit mačem, glađu i kugom." Biblija tumači sama sebe. Kad procitaš neke stihove ,moras sebi postaviti logicka pitanja ,gdje,kada ,zbog ,čega ,ako nisi razumio sa stihovima prije i poslije odlomka koji je razumiješ i onda trazis jos koji takav opis jer često su proroci pisali o istim događajima. Jeremija je bio uzor svetosti ,onakav kakvi mi svi moramo biti i on kao takav nikad ovako zgriješio ne bi. Ta on poznaje Zakon.

NEUGASIV OGANJ ======== Neugasiv Oganj je povezan sa Vječnim Tijelima u kojima će svi NE spašenici biti uskrsnuti, a to znači i Vječnu Muku u Vječnom Ognjenom Jezeru u koje će i PAKAO – SMRT biti bačeni. .... JEREMIJA 21,12 dome Davidov! Ovako govori Jahve: "Svako jutro sudite pravedno, izbavite potlačene iz ruku tlačitelja, ili će moj gnjev planut` poput vatre, raspalit` se NEUGASIVO zbog vaših opačina. NZNZNZ MATEJ 3,12 U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti OGNJEM NEUGASIVIM. MARKO 9,43 "Pa ako te ruka sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je sakatu ući u život, nego s obje ruke otići u PAKAO, u OGANJ NEUGASIVI. LUKA 3,17 U ruci mu vijača da pročisti gumno svoje i sabere žito u žitnicu svoju, a pljevu će spaliti OGNJEM NEUGASIVIM.

Ne možeš uzeti ovaj jedan stih i na njega graditi cijelu doktrinu "Molitva anđelima" Trebaš imati hrpu stihova koji potvrđuju tu doktrinu. To što kaže Jakov da molitva pravednika pomaže, misli se na molitvu živih pravednika Božjih, ne anđela. Ne možeš tako silovati taj stih.

Jedan je Isus, druga dvojica anđelu. Sveti Duh se u Bibliji nikada ne prikazuje kao čovjek. To je ili golub, ili vatra, ulje, što samo govori da nije neko treće biće. Reci mi, kad kažeš moja ruka, noga - to sve pripada tebi. Božji duh, to pripada Bogu, to je njegov duh. Moj duh pripada meni, to nije nikakva druga osoba pored mene. Duh ima mnoge oznake: karakter, razum, život itd.

Ovom trenutku nalazimo se u najuzbudljivijem vremenu u povijesti, u kojem nam je Bog dao službu pomirenja. I sve je od Boga koji nas pomiri sa sobom po Isusu Kristu i dade nam službu pomirenja. – 2 Kor 5:18 Ova se služba do sada nije mogla propovijedati u bilo koje drugo vrijeme. Jer upravo je u ovo vrijeme Bog objavio da je njegova pravednost dana ljudima bez djela zakona! Umjesto toga, daruje se ljudima vjerom, i to vjerom u Kristovu pobjedu nad grijehom! „Ali sada se očitova pravednost Božja bez Zakona, o kojoj svjedoče Zakon i Proroci; Pravednost Božja koja je po vjeri u Isusa Krista svima i na svima koji vjeruju, jer nema razlike.” – Rimljanima 3:21-22 Specifične upute za naše današnje spasenje ne zahtijevaju djela, a ovaj aspekt čini sadašnje vrijeme jedinstvenim slavljem Božje milosti za sva vremena! Dok je rad na izgradnji Noine arke pratio njegovu vjeru, a žrtve onih pod zakonom pratile su njihovu vjeru, nikakvo djelo ne prati našu vjeru da bi se prisvojilo spasenje! Umjesto toga tražimo spasenje kroz jednostavnu vjeru u smrt Krista Isusa našega Gospodina i njegovu pobjedu nad smrću i grobom! Njegova se nevjerojatna milost pokazala kada je umro za nas kako bismo mogli biti pravedni pred Bogom na sudnjem danu. Kakvu veličanstvenu poruku moramo podijeliti sa svakim čovjekom! Ali Bog pokazuje svoju ljubav prema nama time što je Krist za nas umro dok smo još bili grešnici. I to je isti Kristpo kojem smo sada primili pomirenje." – Rimljanima 5:8 - 11 Ljudi u svim vremenima mogu biti spašeni samo na temelju Božje milosti kroz Isusa Krista. Ironično, svjetske religije uče da što smo bolja osoba i što više dobrih djela činimo, to ćemo biti bliže spasenju. Da su naša dobra djela dokaz našeg spasenja. Ipak, poruka ovog vremena od Boga o spasenju ne tiče se naše sposobnosti da činimo dobra djela, već se umjesto toga vrti oko dobrog djela koje je izvršio Isus Krist na Kalvariji i koje je izvršio umjesto nas. Ako ste privrženi nekoj denominaciji koja svoja djela hvali kao standardom spasenja, sjetite se da se poslušnost vjere danas pokazuje, a ne djela: "Ali onome koji ne radi, a vjeruje u Onoga koji opravdava bezbožnika, njegova se vjera računa u pravednost." – Rimljanima 4:5 Vaše vjerovanje u Kristovu smrt za vaše grijehe i uskrsnuće stavlja vas u pravedan položaj pred Bogom. Jednom kada ste spašeni i poučeni da sazrijete u svojoj spoznaji o Bogu i njegovoj ljubavi, vidjet ćete da: “…ljubav nas Kristova sputava; jer ovako sudimo, da ako je jedan umro za sve, onda su svi mrtvi; i da je on umro za sve, da oni koji žive više ne žive sebi, nego Onome koji je za njih umro i uskrsnuo .” – 2 Kor 5:14-15 Jedini način da danas budete spašeni je vjerovati u Kristovu krv kao plaću za svoj grijeh. „Jer milošću ste spašeni po vjeri; i to ne od vas: to je dar Božji:” – Ef 2,8

Gdje nalaziš u Bibliji ovo što si rekao, da kad bezbožni odu na nebo kao duhovi, tamo ih čekaju misionari koji propovijedaju. Ako je to tako, onda bi mogao malo da se vratim u svijet i da živim prijašnjim životom, malo diskoteke, malo alkohol, provodi i slično, jer kad umrem dočekaju me misionari i obratim se....zašto sada da se odričem svijeta.

Pozdrav svima. Drago mi je što sam ovde... a tu sam da diskutujemo o veri, Bogu, Pismu...Čitam Bbiliju preko tri decenije...možda i ponešto znam;)

Zašto treba posrednik, ali ne vidim nigdje argumente za ovu teoriju. Znači sada Marija i sveci nisu dovoljni, potrebni su još anđeli. Zar nisu i ona samo stvorenja?

Hristos je jako puno puta Svoje pouke započinjao sintagmom "zaista ti/vam kažem" i u svakom slučaju bi odmah nakon toga uslijedila poruka. Nije dodatno precizirao vremenskom odrednicom "danas". Ne vidim razlog zašto bi Luka 23:43 bio izuzetak. Fokus će biti samo na Luki jer je to tekst u kojem se nalazi gornji stih ali u sva 4 Jevanđelja je ista priča: "Reče pak: zaista vam kažem: nikakav prorok nije mio na svojoj postojbini." (Luka 4:24). "A zaista vam kažem: imaju neki među ovima što stoje ovdje koji neće okusiti smrti dok ne vide carstva Božijega." (Luka 9:27). "Zaista vam kažem da će se zapregnuti, i posadiće ih, i pristupiće te će im služiti." (Luka 12:37) "Zaista vam kažem: nad svijem svojijem imanjem postaviće ga." (Luka 12:44). "I kažem vam zaista: koji ne primi carstva Božijega kao dijete, neće ući u njega." (Luka 18:17). "zaista vam kažem: nema nijednoga koji bi ostavio kuću, ili roditelje, ili braću, ili sestre, ili ženu, ili djecu carstva radi Božijega," (Luka 18:29) "I reče: zaista vam kažem: ova siromašna udovica metnu više od sviju:" (Luka 21:3) Vidimo da u svim gore navedenim stihovima struktura izgleda ovako: zaista ti/vam kažem PORUKA. Nigdje ne ide zaista ti/vam kažem danas PORUKA. Sa tim u vidu, logičan zaključak je da je Hristova poruka razbojniku na krstu bila "danas ćeš biti sa Mnom u raju".

Čistilište ne postoji i ovo je velika sotonska podvala da ce zbog toga mnogi zavrsiti u paklu. Dok smo živi i pri punoj svijesti biramo čiji smo. Ili smo Božji ili nismo. Kad te Bog odluči uzeti odavde ,nema nakon toga predomišljanja. Jer svi bi se tada predomislili ,vide Boga licem u lice (svoje duhovno) . Jer su blaženi oni koji vjeruju ,a ne vidješe !

ZLATNO TELE Usporedi karakterizaciju Mojsija i Arona? Koji su motivi slični a što je različito? Koje su glavne karakteristike Boga u ovom poglavlju? I evo mog malog istraživačkog rada u vezi ovog pitanja. Naravno i vi svi možete sudjelovati na ovoj temi Prva karakteristika Mojsija koja se primjećuje u izvještaju o zlatnom teletu, a koju mu pripisuje narod je strogost (što se dogodi s tim čovjekom Mojsijem, koji nas je izveo iz zemlje egipatske Izl 32,1). No, da li je ta osobina pravedno pripisana Mojsiju? Znamo da svi nisu dali zlato da se napravi tele, sigurno ne leviti. Iz ovoga možemo zaključiti da je Mojsije bio nepopustljiv i zahtjevan kada je u pitanju čistoća vjere, dok za razliku od njega svećenik Aron popušta narodu, više zauzet za kult, za paradu, nego za čistoću vjere i Božjih zahtjeva. Također Mojsije ljubi žarko narod i spreman je za nj umrijeti, ali kad je u pitanju istina, čista vjera, pravda ostaje nepokolebiv. Bog je za njega sve. Aron pak slijedi nagon naroda. On popušta, misli da je narod sve. Još jedna pozitivna Mojsijeva karakteristika u ovom događaju je njegov zagovor koji je uputio Bogu (Izl 32, 7-14). On u tom zagovoru ne brani stvar grešnog naroda, niti ispričava njegov grijeh. On kuca na Božje srce. Moli se da se Bog obrati i smiri svoj gnjev i ljutnju. Svoju molitvu potkrepljuje snažnim dokazima. Rezultat ovog zagovora nalazimo u Izl 32,14 gdje stoji da je Jahve odustao od svoga nauma da uništi narod. Pravu revnost za Boga je Mojsije iskazao kada se približio taboru. Tada je u svetom gnjevu razbio ploče svjedočanstva u podnožju brda. Zatim je pograbio tele, spalio ga ognjem i u prah satro. Također vidimo njegovu hrabrost i odlučnost, kada je za glavnog krivca prozvao svoga brata Arona (Izl 32,21). S druge strane Aron se ispričava svojim kukavičlukom, kao da je to sve samo po sebi došlo. On ne priznaje svoju krivnju. Koliko je njegov grijeh bio težak možemo na kraju zaključiti iz teksta u Pnz 9,20: I na Arona se Jahve silno rasrdio, htio ga je uništiti. Tada se zauzeh i za Arona. Opet vidimo na djelu velikog zagovornika, koji je na kraju spasio i život svog brata Arona. Ono što je zajedničko njima je da obojica revnuju za narod božji. Razlika je u tome što Mojsije posreduje i brine se za njih, a Aron im ugađa i vodi u idolopoklonstvo. Još jedna stvar koju zamjećujemo je ta da obojica upućuju narod na Boga koji ih je izveo iz egipatske zemlje. Na tvrdnju koju je Gospod rekao Mojsiju: «Tvoj narod kojega si izveo iz egipatske zemlje…» Izl 32,7, Mojsije odgovara: «Tvoj narod kojega si Ti izveo…» Izl 32,11. Time Mojsije želi reći da je Jahve Bog taj kome pripadaju zasluge za taj čin. On sebe gubi iz vida. S druge strane Aron pažnju naroda usmjerava na saliveno tele, te zajedno s njim govori: «Ovo je tvoj bog, Izraele, koji te izveo iz zemlje egipatske» (Izl 32,4). Ovim činom Aron je zajedno s narodom prekršio prve dvije zapovijedi iz Dekaloga, kojeg je Mojsije dobio od Boga. Znamo da se ove dvije zapovijedi odnose na obožavanje Boga, prva govori o tome da ih je Jahve izveo iz Egipta, a druga da ne prave nikakve livene bogove. Što se tiče Božjih karakteristika vezanim uz ovaj slučaj, možemo s pravom reći da je bio ljubomoran. To On i izriče u drugoj zapovijedi, na prvoj ploči. Njegov narod kojeg je on izveo iz Egipta se odrekao Jahve, pa se stoga i On odriče njega. To više nije njegov narod, nego narod tvrde šije, kojeg On želi istrijebiti. No na Mojsijev zagovor Gospod odustaje od nauma da na svoj narod svali nesreću kojom bijaše zaprijetio. Ovdje vidimo milostivog Boga koji oprašta svome narodu. Ta milost dalje ostvaruje spasenje. Gospod je sačuvao narod, ali ne i krivce. O tome i čitamo u Izl 32,27.28. gdje se kaže da su leviti ubili oko tri tisuće ljudi. Ovdje se očituje Božja pravednost, a koju i sam prorok Ezekiel ističe: «Onaj koji zgriješi, taj će i umrijeti» (Ez 18,20). No najvažnija Božja osobina u ovoj priči je njegova savršena ljubav. Nakon što su sagriješili Gospod se ustezao voditi narod u obećanu zemlju da ne bi istrijebio narod, jer su tvrdovrati (Izl 33,3). Ali na Mojsijev zagovor dalje u 14 stihu čitamo da je Bog ipak odlučio iz svoje velike ljubavi krenuti sa svojim narodom u obećanu zemlju. I na kraju htio bih reći da se ta ljubav koju je tada pokazao očituje i danas. Kršćani za razliku od Izraelaca nemaju Mojsija kao zagovornika, ali imaju Krista koji ih zagovara pred Božjim prijestoljem. by kainos

Kruh koji se koristi prilikom blagovanja je kruh bez dodataka prije se upotrebljavao i stariji no treba shvatit da taj kruh, lomljenje te izricanja blagoslova prestavalja utjelovljenje Tijela Isusa Krista i treba tog trenutka ne mislit na kruh taj komadić već na trenutak kad nas Bog poziva da blagujemo i da možemo imati priliku biti nanovno rođeni a vino to je voda jer simbolično pokazuje izvor života kada gledamo glavni sastav vina to je voda i ona pokreće sve kao i Krv Kristova i kada držimo tu čašu trebamo itekako biti u mislima a najviše mi se sviđa što ja imam priliku da blagoslovim ali isto tako da podijelim ili lomim taj krv. Za mene u nedelju to itekako ima ogromnu simboliku i najviše se radujem da sam pozvan blagovati i uživati u tim blagoslovima.Blagovanje od sakramenta je za svece posljednjih dana jedan od najsvetijih i najposebnijih trenutaka u tjednu. Dostojni mladići koji obnašaju sveto svećeništvo izgovaraju posebnu molitvu za razlomljen kruh. Blagoslovljeni kruh se poslužuje uokolo u pliticama kako bi svaki član kongregacije imao priliku blagovati od njega. Isti se postupak ponavlja kada se voda blagoslovi i poslužuje.

Luka 4,12 Odgovori mu Isus: "Rečeno je: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega! Ivan 10,17 Zbog toga me i ljubi Otac što polažem život svoj da ga opet uzmem. Ivan 10,18 Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga. Ivan 10,19 Među Židovima ponovno nasta podvojenost zbog tih riječi. Ivan 10,20 Mnogi su od njih govorili: "Zloduha ima pa mahnita! Što ga slušate? Ivan 10,21 Drugi su govorili: "Nisu to riječi opsjednuta. Zar zloduh može slijepima oči otvoriti? Ivan 10,22 Svetkovao se tada u Jeruzalemu Blagdan posvećenja. Bila je zima. Ivan 10,23 Isus je obilazio Hramom po trijemu Salomonovu. Ivan 10,24 Okružili ga Židovi i govorili mu: "Dokle ćeš nam dušu držati u neizvjesnosti? Ako si ti Krist, reci nam otvoreno! Ivan 10,25 Isus im odgovori: "Rekoh vam pa ne vjerujete. Djela što ih ja činim u ime Oca svoga - ona svjedoče za mene. Ivan 10,26 Ali vi ne vjerujete jer niste od mojih ovaca. Ivan 10,27 Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ivan 10,28 Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. Ivan 10,29 Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve. Ivan 10,30 Ja i Otac jedno smo. Ivan 10,31 Židovi ponovno pograbiše kamenje da ga kamenuju. Ivan 10,32 Isus im odgovori: "Mnoga vam dobra djela Očeva pokazah. Za koje me od tih djela kamenujete? Ivan 10,33 Odgovoriše mu Židovi: "Zbog dobra te djela ne kamenujemo, nego zbog hule: što ti - čovjek - sebe Bogom praviš. Ivan 10,34 Odgovori im Isus: "Nije li pisano u vašem Zakonu: Ja rekoh: bogovi ste! Ivan 10,35 Ako bogovima nazva one kojima je riječ Božja upravljena - a Pismo se ne može dokinuti - Ivan 10,36 kako onda vi onome kog Otac posveti i posla na svijet možete reći: `Huliš!` - zbog toga što rekoh: `Sin sam Božji!` Ivan 10,37 Ako ne činim djela Oca svoga, nemojte mi vjerovati. Ivan 10,38 Ali ako činim, sve ako meni i ne vjerujete, djelima vjerujte pa uvidite i upoznajte da je Otac u meni i ja u Ocu. Ivan 10,39 Nato ga ponovno nastojahu uhvatiti, ali im on izmaknu iz ruku. Ivan 10,40 I ode ponovno na onu stranu Jordana - na mjesto gdje je prije Ivan krstio. I osta ondje. Ivan 10,41 A mnogi dođoše k njemu i rekoše mu: "Ivan doduše ne učini nijednog znamenja, ali se sve obistinilo što je rekao o ovome. Ivan 10,42 Mnogi Ivan 10,17 Zbog toga me i ljubi Otac što polažem život svoj da ga opet uzmem. Ivan 10,18 Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga. Ivan 10,19 Među Židovima ponovno nasta podvojenost zbog tih riječi. Ivan 10,20 Mnogi su od njih govorili: "Zloduha ima pa mahnita! Što ga slušate? Ivan 10,21 Drugi su govorili: "Nisu to riječi opsjednuta. Zar zloduh može slijepima oči otvoriti? Ivan 10,22 Svetkovao se tada u Jeruzalemu Blagdan posvećenja. Bila je zima. Ivan 10,23 Isus je obilazio Hramom po trijemu Salomonovu. Ivan 10,24 Okružili ga Židovi i govorili mu: "Dokle ćeš nam dušu držati u neizvjesnosti? Ako si ti Krist, reci nam otvoreno! Ivan 10,25 Isus im odgovori: "Rekoh vam pa ne vjerujete. Djela što ih ja činim u ime Oca svoga - ona svjedoče za mene. Ivan 10,26 Ali vi ne vjerujete jer niste od mojih ovaca. Ivan 10,27 Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ivan 10,28 Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. Ivan 10,29 Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve. Ivan 10,30 Ja i Otac jedno smo. Ivan 10,31 Židovi ponovno pograbiše kamenje da ga kamenuju. Ivan 10,32 Isus im odgovori: "Mnoga vam dobra djela Očeva pokazah. Za koje me od tih djela kamenujete? Ivan 10,33 Odgovoriše mu Židovi: "Zbog dobra te djela ne kamenujemo, nego zbog hule: što ti - čovjek - sebe Bogom praviš. Ivan 10,34 Odgovori im Isus: "Nije li pisano u vašem Zakonu: Ja rekoh: bogovi ste! Ivan 10,35 Ako bogovima nazva one kojima je riječ Božja upravljena - a Pismo se ne može dokinuti - Ivan 10,36 kako onda vi onome kog Otac posveti i posla na svijet možete reći: `Huliš!` - zbog toga što rekoh: `Sin sam Božji!` Ivan 10,37 Ako ne činim djela Oca svoga, nemojte mi vjerovati. Ivan 10,38 Ali ako činim, sve ako meni i ne vjerujete, djelima vjerujte pa uvidite i upoznajte da je Otac u meni i ja u Ocu. Ivan 10,39 Nato ga ponovno nastojahu uhvatiti, ali im on izmaknu iz ruku. Ivan 10,40 I ode ponovno na onu stranu Jordana - na mjesto gdje je prije Ivan krstio. I osta ondje. Ivan 10,41 A mnogi dođoše k njemu i rekoše mu: "Ivan doduše ne učini nijednog znamenja, ali se sve obistinilo što je rekao o ovome. Ivan 10,42 Mnogi Ivan 10,17 Zbog toga me i ljubi Otac što polažem život svoj da ga opet uzmem. Ivan 10,18 Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga. Ivan 10,19 Među Židovima ponovno nasta podvojenost zbog tih riječi. Ivan 10,20 Mnogi su od njih govorili: "Zloduha ima pa mahnita! Što ga slušate? Ivan 10,21 Drugi su govorili: "Nisu to riječi opsjednuta. Zar zloduh može slijepima oči otvoriti? Ivan 10,22 Svetkovao se tada u Jeruzalemu Blagdan posvećenja. Bila je zima. Ivan 10,23 Isus je obilazio Hramom po trijemu Salomonovu. Ivan 10,24 Okružili ga Židovi i govorili mu: "Dokle ćeš nam dušu držati u neizvjesnosti? Ako si ti Krist, reci nam otvoreno! Ivan 10,25 Isus im odgovori: "Rekoh vam pa ne vjerujete. Djela što ih ja činim u ime Oca svoga - ona svjedoče za mene. Ivan 10,26 Ali vi ne vjerujete jer niste od mojih ovaca. Ivan 10,27 Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ivan 10,28 Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. Ivan 10,29 Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve. Ivan 10,30 Ja i Otac jedno smo. Ivan 10,31 Židovi ponovno pograbiše kamenje da ga kamenuju. Ivan 10,32 Isus im odgovori: "Mnoga vam dobra djela Očeva pokazah. Za koje me od tih djela kamenujete? Ivan 10,33 Odgovoriše mu Židovi: "Zbog dobra te djela ne kamenujemo, nego zbog hule: što ti - čovjek - sebe Bogom praviš. Ivan 10,34 Odgovori im Isus: "Nije li pisano u vašem Zakonu: Ja rekoh: bogovi ste! Ivan 10,35 Ako bogovima nazva one kojima je riječ Božja upravljena - a Pismo se ne može dokinuti - Ivan 10,36 kako onda vi onome kog Otac posveti i posla na svijet možete reći: `Huliš!` - zbog toga što rekoh: `Sin sam Božji!` Ivan 10,37 Ako ne činim djela Oca svoga, nemojte mi vjerovati. Ivan 10,38 Ali ako činim, sve ako meni i ne vjerujete, djelima vjerujte pa uvidite i upoznajte da je Otac u meni i ja u Ocu. Ivan 10,39 Nato ga ponovno nastojahu uhvatiti, ali im on izmaknu iz ruku. Ivan 10,40 I ode ponovno na onu stranu Jordana - na mjesto gdje je prije Ivan krstio. I osta ondje. Ivan 10,41 A mnogi dođoše k njemu i rekoše mu: "Ivan doduše ne učini nijednog znamenja, ali se sve obistinilo što je rekao o ovome. Ivan 10,42 Mnogi ondje povjerovaše u njegaondje povjerovaše u njegaondje povjerovaše u njega

Dragi članovi, od sada imamo Chat opciju. Na slikama možete vidjeti gdje sve Chatbox možete naći. Gore na navigacijskoj traci - ako neko započne chat, pored chata stoji broj u crveno obojen koliko je poruka objavljeno. Ako želite samo sa jednim članom chatati, onda morate otići na njegov profil i tamo gdje šaljete privatne poruke stoji i chat - možete vidjeti na slici. Isto tako možete kreirati svoju grupu za chat, dodati koje članove želite. Isto tako možete ignorirati članove koji vam smetaju, nadamo se da neće biti takvih. Eto imate priliku za isprobati.

καιnos ANTIKRIST !!! ======== . Što implicira tvrdnja da je SIN od Boga Jedinoga Oca YHVH - G Yehoshua, lažno zvan Isusek = ANĐEO = Mihael = DUHOVNO BIĆE? ,,,,,,,,,,,,,,,,,,, 2. IVANOVA 1,7 Jer iziđoše na svijet mnogi zavodnici koji NE ispovijedaju Isusa Krista koji DOLAZI U TIJELU. To je zavodnik i ANTIKRIST. ,,,,,,,,,,,,,,,,,,, SIN Yehoshua sam za se kaže – Ja sam TIJELO. SIN Yehoshua time kaže – Ja NISAM DUH. LUKA 24,39 Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! Opipajte me i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam. SIN Yehoshua = TIJELO Duh NIJE Tijelo. SIN Yehoshua NIJE DUH NIJE ANĐEO. SIN Yehoshua dolazi u TIJELU – jer je i u TIJELU uznesen. Onaj koji kaže da je SIN Yehoshua = ANĐEO = DUH taj je ANTIKRIST. ----------

Teme o suboti, besmrtnosti duše, pitanje krvi, Isus Bog ili bog imamo posebne teme. Ovdje je tema Zakon - cermonijalni i moralni. Eno Laodikeja dao odgovor, ospori njemu. Evo gdje nalazimo sve ove teme Subota - https://krscanski.chat/topic/8-subota-vs-nedjelja/#comment-2009 Besmrtnost duše - https://krscanski.chat/topic/82-besmrtnost-du%C5%A1e/#comment-1265 Isus Bog - https://krscanski.chat/topic/28-tko-je-isus/#comment-361 Sve su te teme vazne, ali ne bismo trebali ići off topic, to sam mislio.

Cermonijalni zakon je ispunjen u Kristu, a moralni zakon je vječan, to se odnosi na svih 10 zapovijedi. Inače Kovčeg Zavjeta je bio svet, jedan koji je htio da pogleda u isti je odmah ubijen od strane Boga. Ceremonijalni zakon je bio umotan u ovčiju vunu i stavljen je pored Kovčega Zavjeta. To samo govori kolika je razlika između ta dva zakona.

Križ je vjerojatno jedan od najpriznatijih simbola u kršćanstvu, koji utjelovljuje duboko teološko značenje i povijesnu važnost. Da bismo razumjeli njegovu upotrebu kao simbola, moramo proniknuti u biblijsku pripovijest, ranu kršćansku povijest i teološka tumačenja koja su oblikovala njegovo značenje. U Novom zavjetu križ se prvenstveno povezuje s raspećem Isusa Krista, događajem koji stoji u središtu kršćanske vjere. Evanđelja detaljno govore o raspeću, pri čemu svaki autor daje jedinstvenu perspektivu njegovog značaja. Na primjer, u Evanđelju po Ivanu, Isusovo raspeće je prikazano kao krajnji čin ljubavi i poslušnosti Božjoj volji (Ivan 19:17-30). Apostol Pavao u svojim poslanicama dalje razlaže teološke implikacije križa, ističući njegovu ulogu u spasenju čovječanstva. Pavlove poslanice prepune su spominjanja križa. U 1. Korinćanima 1,18 on piše: "Jer poruka križa je ludost za one koji propadaju, a za nas koji se spašavamo to je sila Božja." Ovdje Pavao ističe paradoksalnu prirodu križa: simbola patnje i smrti koji postaje samo sredstvo spasenja i božanske moći. Ovaj paradoks je središnji za kršćansku teologiju, gdje se križ vidi kao sjecište božanske pravde i milosrđa. Križ također služi kao simbol učeništva i samoodricanja. U Marku 8,34 Isus kaže: "Tko god hoće biti moj učenik, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi." Ovaj poziv na uzimanje svoga križa označava spremnost na podnošenje patnje i žrtve radi nasljedovanja Krista. To je poziv da živimo život obilježen poniznošću, služenjem i predanošću Bogu, čak i usprkos nevoljama. Povijesno gledano, korištenje križa kao simbola može se pratiti do rane kršćanske zajednice. U prvih nekoliko stoljeća kršćani su često bili progonjeni, a križ, kao simbol njihove vjere, bio je i izvor utjehe i oznaka njihova identiteta. Rani crkveni oci, poput Tertulijana i Justina Mučenika, pisali su o križu i njegovom značenju u svojim apologetskim djelima, braneći vjeru od poganskih kritika i nesporazuma. Tertulijan, u svom djelu "Ad Nationes", govori o korištenju križa od strane kršćana, tvrdeći da on nije predmet štovanja, već simbol Kristove pobjede nad grijehom i smrću. On piše: "Mi kršćani istrošimo svoja čela znakom križa" (Ad Nationes, I. knjiga, XII. poglavlje). Ova praksa pravljenja znaka križa, koja se nastavlja u mnogim kršćanskim tradicijama i danas, služi kao podsjetnik na Kristovu žrtvu i predanost vjernika da živi u skladu s Njegovim učenjima. Križ se također pojavljuje u kršćanskoj umjetnosti i arhitekturi, simbolizirajući središnje mjesto Kristova raspeća u vjeri. Chi-Rho, ranokršćanski simbol koji kombinira prva dva slova grčke riječi za Krista, često je uključivao križ, naglašavajući vezu između Isusova identiteta i Njegovog raspeća. Upotreba križa u crkvenim zgradama, od jednostavnih drvenih križeva do složenih raspela, odražava njegovu važnost kao središnje točke kršćanskog štovanja i pobožnosti. Teološki, križ predstavlja nekoliko ključnih aspekata kršćanske doktrine. Prvo, to je simbol pomirenja. Prema doktrini zamjenskog pomirenja, Isusova smrt na križu bila je žrtva koja je platila kaznu za grijehe čovječanstva, pomirujući ih s Bogom. To je artikulirano u odlomcima kao što je Rimljanima 3:25, gdje Pavao piše: "Bog je prikazao Krista kao žrtvu pomirenja, kroz prolijevanje njegove krvi - da bude primljen vjerom." Križ je stoga simbol Božje ljubavi i pravde, pokazujući i Njegovu spremnost da oprosti i ozbiljnost grijeha. Drugo, križ je simbol otkupljenja i oslobođenja. U Galaćanima 3:13, Pavao izjavljuje: "Krist nas je otkupio od prokletstva zakona postavši prokletstvo za nas, jer je pisano: 'Proklet svaki koji visi o stupu'" Preuzevši na sebe prokletstvo grijeha, Isus je oslobodio čovječanstvo iz ropstva grijeha i smrti, nudeći nadu u vječni život. Križ, dakle, nije samo simbol patnje, nego i pobjede i slobode. Treće, križ je simbol pomirenja. U Efežanima 2:16, Pavao piše, "i u jednom tijelu da ih oboje pomiri s Bogom po križu, kojim je usmrtio njihovo neprijateljstvo." Križ premošćuje jaz između čovječanstva i Boga, kao i između pojedinaca i zajednica, rušeći barijere neprijateljstva i podjela. To je snažan simbol jedinstva i mira, ukorijenjen u Kristovoj žrtvenoj ljubavi. Križ također služi kao simbol nade i uskrsnuća. Iako predstavlja Isusovu muku i smrt, također je neraskidivo povezana s Njegovim uskrsnućem. Prazni križ, često prikazan u protestantskim tradicijama, naglašava Kristovu pobjedu nad smrću i obećanje novog života za vjernike. Ovaj dvostruki značaj križa kao instrumenta smrti i znaka nade u uskrsnuće sadržan je u Pavlovim riječima u Filipljanima 3,10-11: "Želim upoznati Krista - da, upoznati snagu njegova uskrsnuća i sudjelovanja u njegove patnje, postajući poput njega u njegovoj smrti, i tako, nekako, dostižući uskrsnuće od mrtvih." U suvremenoj kršćanskoj praksi križ je i dalje središnji simbol, nosi se kao nakit, prikazuje se u domovima i istaknuto na mjestima bogoslužja. Služi kao stalni podsjetnik na temeljne istine kršćanske vjere: Isusovu požrtvovnu ljubav, poziv na učeništvo i nadu u uskrsnuće. Križ u svojoj jednostavnosti i dubini sažima bit evanđeoske poruke. Zaključno, Biblija i kršćanska tradicija bogato obdaruju križ višestrukom simbolikom. To je simbol pomirenja, otkupljenja, pomirenja, učeništva i nade. Njegova uporaba kao simbola duboko je ukorijenjena u biblijskoj pripovijesti, a potvrdili su je i razradili rani kršćanski pisci i teolozi. Za kršćane križ nije samo artefakt od povijesnog značaja, već živi simbol koji nastavlja nadahnjivati vjeru, odanost i dublje razumijevanje Božje ljubavi i milosti.

Psalam 36,6 potvrđuje: "Ti, Gospodine, spašavaš ljude i životinje" (NRSV). Iako se u nekim verzijama save prevodi kao "sačuvati", to je ista hebrejska riječ koja se koristi za vječno spasenje drugdje u Svetom pismu. Ali opet sam mišljenja da nas Bog ljubi, i ako ga mi zamolimo da će nam On uslišiti želju. Jedino da kaže - nažalost, životinje neću uskrisavati. Ali na novoj zemlji će biti životinje - Lav će pasti travu sa teletom i slično….zašto onda ne bi bili i naši ljubimci na novoj zemlji.

Jenom kada je osoba spašena, da li je zauvek spašena? Kada ljudi upoznaju Hrista kao svog Spasitelja, oni ulaze u odnos sa Bogom koji im garantuje njihovo spasenje kao večno sigurno. Nebrojeno mnogo odlomaka u Pismu navodi ovu činjenicu. (a) Rimljani 8:30 izjavljuju, "Koje je pak predodredio, te je i pozvao; a koje je pozvao, te je i opravdao, a koje je opravdao, te je i proslavio." Ovaj stih nam kaže, da od momenta kada nas je Bog izabrao, mi smo proslavljeni u Njegovoj prisutnosti na nebu. Ne postoji ništa što može jednog vernika da spreči da bude proslavljen zato što je to nešto što je Bog uradio na nebu. enom kad je osoba opravdana, njeno spasenje je zagarantovano – ona je sigurana jer je već proslavljena na nebu. (b) Pavle postavlja dva kritična pitanja u Rimljanima 8:33-34 "Ko će podići tužbu protiv izabranika Božijih? Bog koji ih opravdava? Ko je taj koji će ih osuditi? Da li Hristos Isus koji je umro, i šta više vaskrsao, koji je s desne strane Bogu i koji se zauzima za nas?" Ko će podići optužnicu protiv Božijih izabranih? Niko, jer je Hrist naš advokat. Ko će nas osuditi? Niko, jer je Hrist, Onaj koji je umro za nas, taj koji osuđuje. Mi imamo i advokata i sudiju u svom Spasitelju. (c) Vernici su nanovo rođeni (obnovljeni) kada poveruju (Jovan 3:3; Tit 3:5). Da bi Hrišćanin izgubio svoje spasenje, morao bi da se vrati u prvobitno stanje. Biblija ne daje nikakve dokaze o tome da se novo rođenje može oduzeti. (d) Sveti Duh prebiva u svim vernicima (Jovan 14:17; Rimljani 8:9) i krštava sve vernike u Telo Hristovo (1 Korinćanima 12:13). Da vernik više ne bude spašen, značilo da bi ga Duh Sveti napustio, i da je odvojen od Tela Hristovog. (e) Jovan 3:15 izjavljuje, da ko god poveruje u Isusa Hrista će "imati večni život." Ako veruješ u Hrista danas i ako imaš večni život, a izgubiš ga sutra, onda on nikada i nije bio "večan". Prema tome, ako izgubiš svoje spasenje, obećanja večnog života u Bibliji, bi bila greška. (f) Kao najbolji zaključni argument, mislim da ga najbolje kaže samo Pismo, "Ubeđen sam naime, da nas ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sadašnjost, ni budućnost, ni sile, ni dubina, ni visina, niti kakvo drugo stvorenje, ne može rastaviti od Božije ljubavi, koja je u Hristu Isusu Gospodu našem" (Rimljani 8:38-39)." Upamti, da isti Bog koji te je spasao, je isti Bog koji će te sačuvati. Jednom kad smo spaseni, zauvek smo spaseni. Naše spasenje je najsigurnije večno sigurno! https://www.gotquestions.org/Srpski/jednom-spasen-zauvek.html

Spasenje ne ovisi o djelima nego o Isusovom dovršenom djelu na križu. Naravni ako samo vjeruješ a ne cinis ništa da će se takva osoba spašeni Ako spasenje ovisi o djelima zanima me koja djela? I koliko? Koji je standard?

Naravno da će naši ljubimci biti spašeni. Mi ćemo moliti našeg Boga koji je ljubav, ako je moguće da uskrsne naše ljubimce, i kao što kaže ovaj tekst, mala djeca to vjeruju automatski, jer je Bog ljubav.

IZGUBLJENI SIN Analogija izgubljenog sina jedna je od najljepših i najpopularnijih od svih. Bila je tema mnogih teologa, filozofa, pisaca i slikara. Također je jedan od najistraženijih biblijskih tekstova u Novom zavjetu. Inače ovu parabolu o izgubljenom sinu nalazimo samo u Evanđelju po Luki. Isus je često pričao usporedbe da bi nam dao važnu poruku za nas život. Cilj nam je da ovu priču čujemo kao izvorni slušatelji – umjesto farizeja, pismoznanaca, Židova, tj. da je mi razumijemo kao što su oni razumjeli. Čitamo li ovu priču u 21. stoljeću, sve ide dobro. Sve ide glatko, sve klizi kao voda u grlu... Ali vidjet ćemo da nije tako. Ova priča je fantazija, ne može biti tako, to nije istina...ova priča je ŠOK priča. Dakle, čitamo stih Luke 15:11 - "I reče: "Neki čovjek je imao dva sina." Isus nas upoznaje s glavnim likovima ove priče. Jednostavno, ovo je otac koji ima dva sina. Luka 15:12: “Mlađi od njih reče ocu: “Daj mi, oče, dio imanja koje je moje.” I podijeli im imanje. Ovdje imamo 2 informacije – on traži zemlju od oca i otac mu ju je dao. Na početku prispodobe došlo je do trenutnog šoka u uhu izvornog slušatelja jer je Isus govorio nešto što se u semitskoj kulturi tog vremena nije uzimalo u obzir. Izvan konteksta, šok, nevjerojatno, zvuči neugodno, nemoguće. Prvo, ne uzima se u obzir da sin zahtijeva posjed dok je otac još živ. A kad sin kaže – „Daj mi, oče, dio imanja koji mi pripada“, znate što zapravo govori: „Oče, ti si za mene mrtav“. Zašto, jer sin je svoj dio imovine mogao naslijediti tek nakon očeve smrti. Uho od farizeja, pismoznanaca, Židova, ne prihvaća ove informacije. Zašto? Da bismo to razumjeli, moramo pogledati Mojsijev zakon, po kojem su ljudi živjeli u Isusovo vrijeme. Mojsijev zakon propisuje da imovina mora ostati u familji. To možemo vidjeti kroz detalje u Starom zavjetu. Postojali su zakoni koji su osiguravali da židovske familije ne padnu u siromaštvo. Čak i ako je netko morao prodati svoju kuću i posjed zbog dugova i tako postati rob, to je bila nada za njega i njegovu obitelj. Oprosna godina ili godina remisije. U ovoj oprosnoj godini svi bi trebali dobiti svoju imovinu natrag. Godina oproštenja je zapovijed Tore: Svake 50. godine nakon sedme od sedam subotnjih godina, tj. nakon svakih 49 godina, Izraelci bi trebali svojim sunarodnjacima potpuno osloboditi duga, vratiti im naslijeđenu zemlju i ukinuti dužničko ropstvo. Mojsijevi zakoni, koje je primio od Boga, bili su izvrsni u to vrijeme. Bog je osigurao svom narodu da imovina ostane u familiji. A ono što je Isus rekao ne uzima se u obzir. Djeca, nasljednici - oni su imovinu svojih očeva smatrali svetinjom. To vidimo iz ovog primjera. 1 Kraljevima 21 – 1-3: I dogodi se nakon ovih događaja da je Nabot Jizreelac imao vinograd u Jizreelu, blizu palače Ahaba, kralja Samarije. Ahab reče Nabotu: "Daj mi svoj vinograd!" Želim od njega napraviti povrtnjak jer je tako blizu moje kuće, i želim ti dati bolji vinograd za to; ili, ako ti se sviđa, dat ću ti novaca za to, koliko god vrijedilo! Ali Nabot reče Ahabu: "Neka me ostavi Gospodin da ti dam baštinu svojih otaca." Tada Ahab dođe kući, nezadovoljan i ljut zbog riječi koju mu je rekao Nabot Jizreelac: Ne dam ti baštinu svojih otaca. Nabot veli - sačuvaj Bože da ti dam baštinu svojih otaca - zbog čega je i izgubio život. Da ne dužim, ovaj sin je po pravilu bio neposlušni sin i trebao je kao takav biti kamenovan. Zato otac veli kad se sin vratio - "Ovaj moj sin bijaše mrtav ali oživlje. Pošto je ova parabola duga, osvrnut ćemo se još samo jednog detalja. Dok je još bio daleko, otac ga je ugledao i sažalio se nad njim. Potrčao je, zagrlio sina i izljubio ga...…opet novi šok. Trčanje je tada bilo nezamislivo. Danas svi trče, mladi, stari, liječnici, suci, odvjetnici, trgovci. Tada su u javnosti trčala samo djeca i sluge, ali čovjek na dobrom glasu, koji ima veliki ugled nikad ne trči. A znamo da je taj čovjek bio vrlo bogat. Svi znate kako izgleda haljina koju su tada nosili. Ova haljina pokrivala je svaki dio tijela. Kako biste u ovoj haljini mogli brzo trčati, trebate je navući preko koljena i tek onda možete trčati. A kad je Isus rekao – Otac je potrčao, vidjela si namrgođena lica prvobitnih slušatelja kako kolutaju očima – kako bi se otac mogao tako osramotiti pred svima? Trčanje u javnosti golih koljena. Znate li da Arapi 1000 godina nisu htjeli pravilno prevesti ovu riječ "trčati"? Arapska riječ za trčanje je rakada. I 1000 godina uvijek su ovu riječ drugačije formulirali. 1860 Dr.Van Dyke preveo je Novi zavjet na arapski. On je bio prvi koji se usudio prevesti riječ rakada pravilno na arapski. Ali kad se sve spremalo za tiskanje, primijetio je da je riječ rakada promijenjena. Tek njegovom drugom intervencijom riječ rakada je konačno objavljena u prijevodu. Što je najvažnije za narode bliskog istoka onda i danas. To je ČAST. Kako god ima se tu još mnogo toga za reći. Židovi su očekivali da sin otprilike padne na zemlju i puzi do očevih nogu i da ih ljubi, dok otac ne kaže dosta sine i dok mu ne kaže da ustane i onda da ga izgrdi pred svima. Sin čak nije uspio ni izgovoriti onu recitaciju koju je naučio dok je čuvao svinje a koja glasi: Oče, sagriješio sam protiv Boga i protiv tebe. Nisam više dostojan zvati se tvojim sinom. Primi me kao jednog od svojih najamnika!’ Kad je vidio Oca kako plače, nije imao srca da to izgovori. Zašto je otac još trčao. Svi u mjestu su znali da je to neposlušni sin. I otac je mislio mogu ga mještani grditi, pljuvati, tući ili možda ubiti. Zato je brzo trčao da ga zaštiti. Zagrlio je sina i ljubio ga - onoga koji je smrdio na svinje. Dragi čitači, mnogi su napustili Boga i otišli u svijet. Ali Bog ih strpljivo čeka. Naš Bog ne gleda na čast, on se ne stidi u javnosti trčati da bi izgubljene sinove i kćeri izgrlio i izljubio. Tada će biti velika gozba i radost na nebu. Mnogi kažu ja nisam dostojan vratiti se Bogu, ali ova priča je radosna vijest. Ne ustručajite se vratiti svome Bogu, on je milostiv, dobar i spor na gnjev. AMEN! by καιnos

Zašto onda ne piše u novom zavetu da je Jehova jedini spasitelj i da nema drugog?

"Biti kršćanin znači oprostiti neoprostivo jer je Bog oprostio neoprostivo u vama." — C.S. Lewis, iz "Težine slave".

PREUZETI NA SEBE IME ISUSA HRISTA Robert K. Gaj Preuzeti na sebe Hristovo ime znači verno se truditi da vidimo onako kako Bog vidi. Kako Bog vidi? Dok jedan deo ljudske rase osuđuje i proklinje drugi deo bez milosrđa, veliki roditelj svemira gleda na celu ljudsku porodicu sa očinskom brigom i roditeljskim obzirom jer je Njegova ljubav nepojmljiva.Treba da razumemo druge onakvima kakvi su, a ne onakvima kakvi smo mi.„Koliko često kažemo - ‘Ta osoba je pogrešila i ne može biti sledbenik Hrista’… Čujemo kako neki psuju i lažu… ili krše Šabat… Ne osuđujte te ljude jer ne znate Gospodnji plan za njih… Umesto toga, pružite im podršku. Može li iko od vas zamisliti da naš Spasitelj dozvoli da vi i vaši tereti nezapaženo prolazite pored Njega? Spasitelj je istim očima gledao Samarjanina, preljubnika, poreznika, gubavca, mentalno obolelog i grešnika. Svi su bili deca Nebeskog Oca. Svi su mogli biti otkupljeni.Možete li Ga zamisliti da odustaje od nekoga sa sumnjama o svom mestu u Božjem carstvu ili od bilo koga ko je na bilo koji način pogođen? U Hristovim očima svaka duša ima beskrajnu vrednost. Niko nije predodređen za neuspeh. Večni život je moguć za sve.Da bismo preuzeli na sebe Hristovo ime, moramo ne samo videti onako kako On vidi, već moramo činiti Njegovo delo i služiti onako kako je On služio. Zapitajte se: „Poznajem li ikoga kome u životu nisu potrebne nebeske moći?ˮBog će činiti čudesa među nama kada se posvećujemo. Posvećujemo se kada da čistimo svoja srca. Čistimo svoja srca kad Ga slušamo, kajemo za svoje grehe, postajemo obraćeni, i volimo kao što je On voleo. Spasitelj nas je upitao: „Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakvu platu imate?”Verujem da Mu moramo verovati kada preuzmemo na sebe Njegovo ime. Spasitelj je rekao: „Ali, ne bude li [vaš život sazidan] na jevanđelju mome, a bude [sazidan] na delima ljudskim, ili na delima đavolovim, zaista, kažem vam, za kratko [ćete] se radovati delima svojim, i ubrzo dolazi kraj”. Jednostavno, nema trajne radosti izvan Jevanđelja Isusa Hrista. Pitao sam se: „Šta bi im Spasitelj još mogao reći?ˮ Mislim da bi pitao: „Veruješ li mi?” Ženi koja je bolovala od krvarenja, rekao je: „Vera tvoja pomože ti; idi s mirom”.Jedan od omiljenih stihova mi je Jovan 4:4, koji glasi: „A valjalo Mu je proći kroz Samariju.”Zašto volim taj stih? Zbog toga što Isus nije morao da ide u Samariju. Jevreji njegovog vremena prezirali su Samarjane i putovali obilazeći oko Samarije. Ali Isus je odlučio da ode tamo kako bi pred svim ljudima po prvi put izjavio da je On obećani Mesija. Za ovu poruku, ne samo da je izabrao odbačenu grupu, već i ženu - ne bilo koju ženu, već ženu koja je živela u grehu - nekoga koga su u to vreme smatrali najnižom od najnižih. Verujem da je Isus to učinio kako bi svako od nas uvek mogao razumeti da je Njegova ljubav veća od naših strahova, naših zavisnosti, naših sumnji, naših iskušenja, naših greha, naših razorenih porodica, naše depresije i anksioznosti, naše hronične bolesti, našeg siromaštva, ili zlostavljanja, ili očaja, i naše usamljenosti. On želi da svi znaju da ne postoji ništa ni iko koga On ne može isceliti i dovesti do trajne radosti. Njegova blagodat je dovoljna. On se spustio ispod svega. Moć njegovog Pomirenja je moć da prevaziđemo bilo koji teret u svom životu. Poruka žene na izvoru jeste da On zna naše životne okolnosti i da možemo uvek hodati sa Njim bez obzira na nivo na kom se nalazimo. Njoj i svakome od nas, On govori: „A koji pije od vode koju ću mu ja dati neće ožedneti doveka; nego voda što ću mu ja dati biće u njemu izvor vode koja teče u život večni.”Na bilo kom životnom putovanju zašto biste se ikada okrenuli od jedinog Spasitelja koji ima moć da vas isceli i izbavi? Bez obzira na cenu koju morate platiti kako biste Mu verovali, vredna je toga. Moja braćo i sestre, odlučimo da uvećamo veru u Nebeskog Oca i našeg Spasitelja, Isusa Hrista.