Leaderboard

Rim. 1, Jer što se može doznati o Bogu, očito je u njima; jer im je Bog objavio. Jer što se na njemu ne može vidjeti, od postanja svijeta moglo se je spoznati i vidjeti na stvorenjima, i njegova vječna sila i božanstvo, te nemaju izgovora. Rim. 2, Jer Bog ne gleda, tko je tko. Koji god bez zakona sagriješiše, bez zakona će i propasti, i kojigod sagriješiše pod zakonom, po zakonu će se suditi. Jer pred Bogom nijesu pravedni oni, koji slušaju zakon, nego će se oni proglasiti pravedni, koji vrše zakon. Jer kad neznabošci, koji nemaju zakona, po naravi čine ono, što je po zakonu, onda su oni, koji nemaju zakona, sami sebi zakon. Oni dokazuju, da je ono, što zakon zapovijeda, napisano u srcima njihovim. Savjest njihova svjedoči im, i misli, koje se među sobom tuže ili i brane, Na dan, kad Bog bude sudio tajne ljudske prema evanđelju mojemu po Isusu Kristu. I onaj koji je od roda neobrezan i vrši zakon, osudit će tebe, koji si sa slovima i obrezanjem prestupnik zakona. Trebalo bi da je jasno. Taj baš porodični čovek, poštenje, pravednost, milosrdnost, ljubav, samo još bar malo nešto biti zainteresovan za neke božanske i duhovne stvari, iako, Božija milost i promisao su velike baš za svakog čoveka, ima tu raznih mogućnosti, čak i za tebe Obični. 😎

Evo što portal Novizivot veli za ovu temu Isus Krist je jedini put do Boga, jer Bog je obećao poslati Spasitelja koji će izbaviti čovječanstvo od grijeha i pakla. Kršćane se često optužuje da su uskogrudni, jer tvrde da ne postoji drugi način da se dođe do Boga osim kroz Isusa Krista. Ljudi često postavljaju pitanja: “Ne upućuju li sve religije na istog Boga?” ili “Što je tako posebno u vezi s Isusom? Zašto je On jedini put?” Prvo što treba reći je da nisu kršćani izmislili tvrdnju da je Isus jedini put. Isus je to sam rekao. Mi samo povezujemo Njegovu tvrdnju i tvrdnju pisaca Novog zavjeta. Što Isus kaže o sebi?Isus je rekao: “Ja sam istina, put i život; nitko ne dolazi k Ocu osim po meni.” (Ivan 14,6) “Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će.” (Ivan 11, 25) “Ako ne povjerujete da Ja jesam, umrijet ćete u grijesima svojim” (Ivan 8, 24). Apostol Petar ponovio je te riječi kad je rekao: “I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.” (Djela 4, 12) Apostol Pavao se složio: “Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek – Krist Isus” (1. Timoteju 2, 5). Božja Riječ jasno govori: nitko ne može upoznati Boga Oca osim kroz osobu Isusa Krista. Da bismo razumjeli zašto je to tako, moramo se vratiti na početak. Zašto je baš Isus jedini put?Svemogući Bog stvorio je nebo i zemlju (Postanak 1, 1) i čovjeka na svoju sliku (Postanak 1, 26). Kad je dovršio stvaranje, sve je bilo dobro (Postanak 1, 31). Adam i Eva bili su smješteni u savršeno okruženje. Dobili su samo jednu zabranu: da ne jedu plodove sa stabla spoznaje dobra i zla, jer će tada umrijeti (Postanak 2, 17). Ipak su jeli s tog stabla, a to je dovelo do toga da se raskinuo bliski odnos između Boga i čovjeka. Međutim, Bog je obećao da će sve ove stvari obnoviti i dao je svoju riječ da će poslati Spasitelja, Mesiju, koji će čovječanstvo izbaviti iz ropstva grijeha (Postanak 3, 15). Ta tema da će jednog dana Mesija doći na svijet kako bi oslobodio čovječanstvo ponavlja se u Starom zavjetu. Božja Riječ se doista i obistinila. Bog je postao čovjek u osobi Isusa Krista (Ivan 1, 14). Isus je na kraju umro za nas da bismo mogli uživati u ispravnom odnosu s Bogom. Biblija kaže: Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opačina njihovih i polažući u nas riječ pomirenja… Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu. (2. Korinćanima 5, 19.21) Da je čovječanstvo moglo doći do Boga na bilo koji drugi način, Isus ne bi morao umrijeti. Njegova smrt potvrđuje činjenicu da nema drugog načina. Stoga nijedna druga religija ili vjerski vođa ne može nikoga pomiriti sa živim Bogom. No, priča ne završava na križu i Isusovom smrću. Isus je uskrsnuo iz mrtvih, dokazavši da je Sin Božji i jedini način na koji čovjek može imati osobni odnos s Bogom. https://www.novizivot.net/isus-krist-jedini-put-do-boga/?fbclid=IwY2xjawGAbkFleHRuA2FlbQIxMQABHZE_hZm08bbB6CibTNn0qGF9FGklBx5IhG0GbgtwUlIFIg7yQegKckABpw_aem_wlcnf65p5N25Ay8ZFmVfRA

Da, sasvim je ispravno. Čuo sam da su neki verni hrišćani u Vojvodini za vreme Drugog svetskog rata otkrivali skloništa Jevrejima Gestapu, jer su smatrali da ne smeju lagati. Isto nam zakon govori da ne ubijamo, pa opet koliko je mnogo ljudi David ubio, ima događaj u bibliji gde su Jevreji (mislim da je u pitanju Saul) čak bili krivi kada nisu ubili druge. Setimo se i da je Isus odobravao to što je David jeo svete hlebove koje nije smeo, ne zato što je bio pomazan nego gladan. Čudna mi je pomisao da su današnji poročni Hrišćani došli do toliko velikog moralnog stanja da se pitaju da li je dobro lagati u tako kritičnim situacijama, dok žive u mnogo većim gresima. Meni to više liči na problem žigosane savesti.

Iako se to ne može u smrtnosti potpuno ostvariti, može se truditi da u svemu budemo bolji i savršeniji.

Sv. Jovan Bogoslov je bio U DUHU kada je vidio Oca i Jagnje tj. Sina. Eto gdje je bio Sveti Duh. Ne treba zanemarivati stihove gdje se Otac, Sin i Duh Sveti zajedno pominju: "19. Idite, dakle, i naučite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga duha." (Matej 28:19). "13. Blagodat Gospoda Isusa Hrista i ljubav Boga Oca i zajednica Svetoga Duha sa svima vama. Amin." (2 Korinćanima 13:13). Osvrnuo bih se nakratko i na navode koje se odnose na 1 Jovanovu. Apostol Jovan zaista piše da je zajednica hrišćana sa Ocem i Isusom Hristom, ali isto tako navodi da je takva zajednica moguća jedino Duhom Svetim: "13. Po ovome znamo da u Njemu prebivamo, i On u nama, što nam je dao od Duha svojega." (1 Jovanova 4:13). To je odgovor na pitanje gdje je Duh Sveti. Ne može se biti jedno sa Ocem i Sinom, osim preko Duha Svetog. U zajednici sa Ocem i Sinom se "krije" Duh Sveti.

Isus je rekao ne ponavljajte isto. No, kad nešto molim, molim ustrajno dok ne dobijem odgovor. Smatram da je tak sa većinom.

Gospod nam je lepo objavio unapred: "Kakvim sudom sudite - sudiće vam se, i kakvom merom merite - odmeriće vam se." Kod nas postoji uzrečica: "Mogu da prosudjujem (o nečijim delima) - ne smem da mu/joj sudim." Kada ovo spojimo sa "Milost slavi pobedu nad sudom", onda dobijemo (barem ja dobijem ;) ) da treba u svom srcu i mislima da opravdavam tudje greške i nalazim "olakšavajuće" razloge za tudje grehe. Sve je to već zapisano u Svetom Pismu, samo ga treba molitveno čitati.

DA LI KRŠTENJE U VODI GARANTUJE ČOVEKU SPASENJE Danas među velikim brojem ljudi i žena u različitim crkvama - vlada jedno ustaljeno mišljenje 'da krštenje u vodi, pa time i pristupanje u članstvo crkve - sami po sebi garantuju spasenje. Mnogi smatraju da je krštenje samo sebi cilj, i da ne postoji ništa ispred ili iza toga, osim nekakvog oblika formalne vere koja se zasniva na ispovedanju usnama. Da li je samo krštenje dovoljno za spasenje. Šta biblija Božja reč govori o tome, i šta po njenom učenju garantuje spasenje. Na kraju, šta predstavlja sam čin krštenja u vodi. Krštenje je vid ritualnog pranja, koje je bilo poznato još u starom zavetu. Jevreji su bili striktni u upražnjavanju ovog obreda. On se pominje i u jevanđeljima, gde su Jevreji optužili Isusove učenike zašto ne peru ruke pre jela, jer su verovali da jedenje neopranim rukama može duhovno uprljati čoveka. Isus je tom prilikom rekao 'da jesti neopranim rukama ne može duhovno uprljati čoveka, već ono što izlazi iz srca: "Jer od srca izlaze zle misli, ubistva, preljube, kurvarstva, kradje, lažna svedočanstva, hule na Boga. I ovo je što pogani čoveka, a neumivenim rukama jesti ne pogani čoveka" ( jevanđelje po Mateju 15. 19 - 20 ). Kada je Jovan krstitelj došao na reku Jordan i počeo da krsti, za Jevreje to nije bila nepoznata stvar, ali su ga pitali zašto krštava: "I behu poslanici od fariseja, I zapitaše ga govoreći mu: Zašto, dakle, krštavaš kad ti nisi Hristos ni Ilija ni prorok? Odgovori im Jovan govoreći: Ja krštavam vodom a medju vama stoji koga vi ne znate. On je Onaj što će doći za mnom, koji beše preda mnom; kome ja nisam dostojan odrešiti remen na obući Njegovoj" ( jevanđelje po Jovanu 1. 24 - 27 ). Novozavetno krštenje po bibliji simbolično predstavlja pranje od greha. Postoji scena iz jednog starog Japanskog filma, u kome jedna gejša posle ubistva koje je počinila, klečeći pred lavorom sa vodom - sumanuto pere ruke u vodi uz suze i jecanje. Ova slika je identična biblijskom događaju suđenja Gospodu Isusu Hristu pred Pilatom. Tu vidimo da je pilat posle neuspelog pokušaja da oslobodi Hrista - uzeo lavor sa vodom, u kome je oprao ruke rekavši 'da on nije kriv u krvi ovog pravednika. "A kad vide Pilat da ništa ne pomaže nego još veća buna biva, uze vodu te umi ruke pred narodom govoreći: Ja nisam kriv u krvi ovog pravednika: vi ćete videti. I odgovarajući sav narod reče: Krv njegova na nas i na decu našu. Tada pusti im Varavu, a Isusa šibavši predade da se razapne" ( jevanđelje po Mateju 27. 24 - 26 ). U ovom kontekstu postavlja se pitanje 'da li voda ili pranje u vodi može oprati čoveka od odgovornosti za zla dela koje je činio? Biblija daje nedvosmislen odgovor na ovo pitanje. Što se tiče biblijskog učenja o spasenju, u bibliji postoje paralelni koraci koje čovek treba da učini u tom cilju ostvarenja ličnog spasenja. Bog je po bibliji ljubav, i on teži da sve ljude privuče k sebi sa ciljem da ga upoznaju, da upoznaju njegov plan spasenja sveta koji je on stvorio i da ga prihvate, a koji je ostvaren dolaskom Gospoda Isusa Hrista koji se žrtvovao za grehe sveta Bog u ostvarenju ovog plana spasenja na ličnom pojedinačnom nivou - vodi svakog čoveka ponaosob, i deluje svojom oživljujućom prosvetljujućom silom - ako su ljudi potpuno iskreni i rešeni u toj nameri da ovaj plan spasenja sprovedu iskustveno u lični život. U tom cilju na prvom mestu Bog poziva čoveka na biblijsku edukaciju u reči Božjoj, kroz koju deluje sila Svetoga Duha, koja vodi čoveka na sledeći krorak, a to je da u njemu probudi žalost zbog greha i duh pravog pokajanja, i želju da se očisti, i da se preda Bogu, i obrati. Božja reč o tome kaže: "Ali ti stoj u tome što si naučio i što ti je povjereno, znajući od koga si se naučio, I budući da iz malena umiješ sveta pisma, koja te mogu umudriti na spasenije u Hrista Isusa. Sve je pismo od Boga dano, i korisno za učenje, za karanje, za popravljanje, za poučavanje u pravdi, Da bude savršen čovjek Božij, za svako dobro djelo pripravljen" ( 2 poslanica Timotiju 3. 16 - 17 ) "Osveti ih istinom svojom: riječ je tvoja istina" ( jevanđelje po Jovanu 17. 17 ) "Kao prerođeni ne od sjemena koje truhne, nego od onog koje ne truhne, riječju živoga Boga, koja ostaje dovijeka. Jer je svako tijelo kao trava, i svaka slava čovječija kao cvijet travni: osuši se trava, i cvijet njezin otpade; Ali riječ Gospodnja ostaje dovijeka. A ovo je riječ što je objavljena među vama" ( 1 poslanica Petrova 1. 23 - 25 ) U pogledu Božjih poziva na pokajanje i obraćenje Božja reč kaže: "Pokajte se dakle, i obratite se da se očistite od greha svojih, da dodju vremena odmaranja od lica Gospodnjeg" ( dela apostolska 3. 19 ). "Zato još govori Gospod: Obratite se k meni svim srcem svojim i posteći i plačući i tužeći. I razderite srca svoja, a ne haljine svoje, i obratite se ka Gospodu Bogu svom, jer je milostiv i žalostiv, spor na gnev i obilan milosrdjem i kaje se oda zla" ( knjiga proroka Joila 2. 12 - 13 ). Ovo iskustvo ako ga čovek doživi - vodi ka tome da on donese odluku, da kao potvrdu iskustva koje je doživeo sa Bogom obavi obred krštenja. Isus je u razgovoru sa Jevrejskim rabinom Nikodimom rekao: "Odgovori Isus i reče mu: Zaista, zaista ti kažem: ako se ko nanovo ne rodi, ne može videti carstvo Božije. Reče Nikodim Njemu: Kako se može čovek roditi kad je star? Eda li može po drugi put ući u utrobu matere svoje i roditi se? Odgovori Isus: Zaista, zaista ti kažem: ako se ko ne rodi vodom i Duhom, ne može ući u carstvo Božije. Šta je rodjeno od tela, telo je; a šta je rodjeno od Duha, duh je. Ne čudi se što ti rekoh; valja vam se nanovo roditi" ( jevanđelje po Jovanu 3. 3 - 7 ). Apostol Petar je u svom govoru okupljenim ljudima u Jerusalimu na pedesetnici rekao: "Tvrdo dakle neka zna sav dom Izrailjev da je i Gospodom i Hristom Bog učinio ovog Isusa koga vi raspeste. A kad čuše, ražali im se u srcu, i rekoše Petru i ostalim apostolima: Šta ćemo činiti, ljudi braćo? A Petar im reče: Pokajte se, i da se krstite svaki od vas u ime Isusa Hrista za oproštenje greha; i primićete dar Svetog Duha; Jer je za vas obećanje i za decu vašu, i za sve daleke koje će god dozvati Gospod Bog naš. I drugim mnogim rečima svedočaše, i moljaše ih govoreći: Spasite se od ovog pokvarenog roda" ( dela apostolska 2. 36 - 40 ). U skladu sa iznesenim koracima koje čovek treba da učini uz Božju pomoć u ostvarenju svog ličnog spasenja, oni su sledeći: 1. Spoznaja plana spasenja iz reči Božje. 2. Pokajanje za prošle grehe. 3. Predanje sebe Bogu. 4. Obraćenje. 5. Krštenje vodom i Duhom ili nanovorođenje. 6. Posvećenje. Ova poslednja tri koraka čini Bog u biću čoveka koji je ispunio uslove sadržane u prva tri koraka. Krštenje u vodi po bibliji je bitan element u spasenju. Ali, samo krštenje u vodi bez sticanja gore opisanog iskustva sa Bogom - predstavlja samo obično kupanje bez nekog određenog značaja. Može se reći, da je krštenje u vodi čovekova javna potvrda pred mnogim svedocima, i celim nebom - iskustva koje se prethodno u njemu dogodilo. Danas po različitim crkvama vlada jedno opšte stanje verskog formalizma. U njima ima mnogo ljudi i žena koji su kršteni u vodi. Ali nažalost, ima malo onih koji su iskreno potpuno predani Bogu, i kršteni Duhom Svetim koji je u njima izvršio promenu srca i misli. Još jedna prevara je ta, da mnogi misle ako su kršteni u vodi, da su automatski doživeli i krštenje Duhom, i ako nisu nikakvo vidljivo iskustvo promene doživeli u svom biću, niti smatraju da je to potrebno. Zato u bibliji postoji jedna poruka koju Isus verni i istiniti svedok upućuje svojoj crkvi, a nazvana je "poruka Laodikejskoj crkvi" Ovom porukom on prikazuje pravo stanje crkve, ali joj upućuje i određene savete kako bi iz tog verskog formalizma izašla. Ova poruka glasi: "I andjelu laodikijske crkve napiši: Tako govori Amin, Svedok Verni i Istiniti, Početak stvorenja Božijeg: Znam tvoja dela da nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Tako, budući mlak, i nisi ni studen ni vruć, izbljuvaću te iz usta svojih. Jer govoriš: Bogat sam, i obogatio sam se, i ništa ne potrebujem; a ne znaš da si ti nesrećan, i nevoljan, i siromah, i slep, i go. Savetujem te da kupiš u mene zlato žeženo u ognju, da se obogatiš; i bele haljine, da se obučeš, i da se ne pokaže sramota golotinje tvoje; i masti očnom pomaži oči svoje da vidiš. Ja koje god ljubim one i karam i poučavam; postaraj se dakle, i pokaj se. Evo stojim na vratima i kucam: ako ko čuje glas moj i otvori vrata, ući ću k njemu i večeraću s njime, i on sa mnom" ( otkrivenje Jovanovo 3. 14 - 20 ). U ovoj poruci crkva je opisana kao mlaka, što upravo predstavlja mnoštvo krštenih vernika u vodi, ali bez ličnog iskustva sa Bogom. Njoj fale sledeći elementi sadržani u ovoj poruci: 1. ZLATO ŽEŽENO U OGNJU - što po bibliji predstavlja čistu živu veru koja kroz ljubav postaje delotvorna. 2. BELE HALJINE - što predstavlja Hristovu pravednost kojom on prekriva duhovnu golotinju. 3. MAST OČINJA - što predstavlja pomazanje Duhom Svetim koji daje duhovni vid. Sve ovo opisano pokazuje da samo krštenje nije dovoljno za spasenje ako čovek nije doživeo unutarnje duboko i sveobuhvatno iskustvo sa Bogom, potpuno se njemu predao, obratio, i doživeo nanovorođenje Svetim Duhom, i živi svakotrenutačnu zajednicu sa njim - rastući u veri u savršenog čoveka, u meru rasta visine Hristove. "Da se sveti priprave za delo službe, na sazidanje tela Hristovog; Dokle dostignemo svi u jedinstvo vere i poznanje Sina Božijeg, u čoveka savršenog, u meru rasta visine Hristove" ( Efescima poslanica 4. 12 - 13 ). Na kraju, da li će Bog odbaciti nekoga ako nije kršten u vodi, a iskreno veruje u Boga i predaje mu se, i živi po njegovoj reči? A to može biti slučaj zbog okolnosti u kojima čovek živi, ili nekih drugih razloga. Ne. Bog neće odbaciti nikoga. Ali to ne treba da bude pravilo. Svako treba da se moli Bogu, da doživi lično iskustvo sa njim, a Bog će ga voditi šta da čini, i šta je njegova volja i u pogledu krštenja.

Pismo jasno kaže da je to bio Samuilo: "A Samuilo reče Saulu: zašto si me uznemirio i izazvao? Odgovori Saul: u nevolji sam velikoj, jer Filisteji zavojštiše na me, a Bog je otstupio od mene, i ne odgovara mi više ni preko proroka ni u snu, zato pozvah tebe da mi kažeš šta ću činiti." (1 Samuilova 28:15). Ovu pocrvenjena riječ nije izrekao ni Saul ni gatara, već je ovu identifikaciju naveo sam bogonadahnuti autor teksta. Što se tiče pitanja koja su postavljena, dobar odgovor daje sv. Anastasije Sinait: "Pitanje 63. Da li je tačno da je gatara dovela Samuila [iz podzemlja] Saulu (videti 1. Samuilovu 28:7-25)? Odgovor Da. Jer sve duše, i svetih i grešnika, bile su pod vlašću đavola dok Hristos, sišavši u pakao (1. Petrova 3:19), nije rekao „onima u okovima: 'Izađite'; i onima koji su držani [u tami]: 'Nađite slobodu'“ (Isaija 49:9). Poslušajte i [apostola] Pavla, koji kaže da je „smrt, to jest đavo, vladala od Adama do Mojsija, ili do ispunjenja zakona, i nad onima koji nisu sagrešili na način sličan prestupu“ [Adamovom] (Rimljanima 5:14), to jest, [vladala je] i nad dušama svetih."

Zakon kao sila grijeha, mogao si dati malo veći uvod. Što Dekalog ima sa našim grijesima. Jednostavno on je ogledao. Kad si prljav vidiš se u ogledalu i onda trebaš vodu da opereš lice. Tako u Zakonu vidiš da si sagriješio, i onda trebaš Kristovu krv da te očisti od grijeha

Zena je videla Samuila, pise odmah recenicu pre: „Kad žena ugleda Samuila, povika iza glasa…“ (1 Sam 28,12). Sam tekst ga naziva Samuilom, ne nekim duhom ili demonom, on ga ne navodi na zabludu i jos izgovara prorocanstvo koje se ipunjava i u skladu je sa Bozijom voljom. Pismo nigde ne kaže da se Samuilo posle smrti nalazio u „raju“ u kasnijem, novozavetnom smislu, pa zato ni njegovo „izlaženje iz zemlje“ ne predstavlja argument protiv stvarnosti javljanja. Starozavetni jezik koristi izraz Šeol kao opšte prebivalište umrlih, a opis „izlaska“ odnosi se na način pojavljivanja, a ne na geografsku lokaciju duše. Bog u Pismu više puta deluje suvereno i kroz grešne ili zabranjene okolnosti, ne da bi ih opravdao, već da bi izvršio sud, kao što je to slučaj sa Valaamom ili Kajafom, ttako i ovde javljanje Samuila ne predstavlja potvrdu vračanja, nego osudu Saula i potvrdu već izrečene Božje presude. Pozivanje na Propovednika da „mrtvi ne znaju ništa“ odnosi se na njihovu neaktivnost u ovom svetu „pod suncem“, a ne na ontološko negiranje svesti posle smrti, što potvrđuje i isti autor kada kaže da se duh vraća Bogu koji ga je dao.

Čovjek je jedno, nešto ovakvo, a Bog je drugo, nešto onakvo. A način jedinstva čovjeka i Boga je nešto što je opet složeno i mi to teorijski jako slabo poznajemo.

Jer tako Biblija kaže, a drugo pitanje. Uvijek sam mislio da je Jahve pravo, dok nisam pogledao ovaj video. Nehemija Gordon je jedan odličan židovski skolar koji je pronašao nešto zanimljivo, gdje dao truda da to istraži. Ipak su Židovi to, neću pustiti da mi pogani popuju.

Otkrivenje je napisano na grčkom. Bilo koje hebrejsko Otkrivenje je samo prevod originala.

Ne, a lako je to i dokazati: "12. Evo dolazim uskoro, i plata moja sa mnom, da dam svakome po djelima njegovim. 13. Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak." Dakle Onaj Koji je Alfa i Omega dolazi uskoro. A za koga Se kaže da dolazi uskoro u Otkrivenju: "20. Govori Onaj koji svjedoči ovo: Da, doći ću skoro. Amin, da dođi, Gospode Isuse!" (Otkrivenje 22:20).

Svi su oni tobože „crkva“ a nije niko. Crkva je skrivena sasvim na drugom mjestu. Da katolici i pravoslavci i svi drugi nisu crkva jasno je iz proroštva o događanjima u posljednjem vremenu; Isus utvrđuje novi savez sa prvim svecima doma Izraelovog početkom Milenijuma. Jahve kaže za to vrijeme „Sklopit ću savez sa vama kad vas očitim od vaših grijeha“. Dakle trebaš katolike i pravoslavce pitati jesu li njihovi „sveci“ bili bez grijeha. I ne samo da se crkva budi tada i tamo, nego se za sve narode svijeta kaže da će imati obavezu hodočastiti Jeruzalem i da će ih u poičetku tamo voditi Židovi koji prežive i zateknu se u našem, nežidovskom svijetu. I što će raditi u Jeruzalemu? Idu se pokloniti Jehošui slušati nauk njegov i njegovih učenika da se upoznaju sa Božjim zakonom. Tog upoznavanja i primanja duhovnih znanje ne bi bilo da današnje crkve imaju Božji blagoslov, da imaju nasljeđenu ranoapostolsku crkvu i njen nauk.

Čovjek je biće vjere, ali na samoj vjeri ne možemo se zaustaviti jer je čovjeku važno uvjerljivo spoznavanje Boga, spoznavanje i umom i čulima. Svakom čovjeku, umnom biću koje je stvoreno „na Božju sliku i priliku“ omogućeno je dakako individualna mogućnost spoznavanje svojih grijeha, čišćenje istih nakon čega slijedi duhovno buđenje, posvećenje i živa spoznaja Boga. No taj samotnjački duhovni put je težak a oni koji se nude kao realizirani duhovni učitelji u velikom broju su sami prevareni i tu prevaru prenose na svoje naivne učenike. Ovdje neću govoriti o tome nego o onome što nudi Bog u obliku buđenja kolektiviteta ljudi i naroda u Posljednje vrijeme ljudske povijesti. U toj Božjoj ponudi nudi se narodima blagoslovna ponuda na više razina. Prva ponuda je posrednik Krist ili židovski rečeno Mesija. Bog se skromno unižava kroz Ješua (Isusa) ili Sina čovječjega koji prikriveno nosi svojstvo JHVH. Druga razina posredništva je odabrani Božji narod sa Božjom zemljom Izrael preko kojeg primamo Božje blagoslove ili Božje prokletstvo zavisno o tome kako se odnosimo prema Židovima i Izraelu kao kolektivitetu i kao pojedincima. I kad kažem „i kao pojedincima“ mislim na situaciju poniznog prihvaćanja onih Židove koji će se nametnuti kao duhovni učitelji novog svijeta u razvoju, svijeta koji će dočekati milenijsko vrijeme Mesijine vladavine iz Jeruzalema. Ta pozicija Židova je razumljiva jer određena grupa istih prvi ulaze u svetost, bezgriješnost ili duhovnu čistoću. To je proročka informacija. Kao takvi ti židovski prvaci postaju duhovni učitelji svijeta. To je u skladu i sa Isusovom najavom: „Spasenje dolazi od Židova“. Tada preživjeli iz Crkve ili današnjih kršćana ulaze u nužno shvaćanje te stvarnosti, unizuju se da bi postali učenici.To je u skladu sa Isusovim savjetom „Tko se ponizuje uzvisit će se“. Izrael je budući duhovni i proročki orijentir i blagoslov cijelom svijetu. Čudne i moćne stvari počet će se događati u Izraelu. Zasad je Izrael samo proročki orijentir. U duhovnom smislu nazire se Izraelovo svjetlo. U njemu se budi mesijanstvo ili prihvatanje Ješue Mesije, nama poznatog kao Isusa nazarećanina, kojeg su dali razapeti na križu u davnom vremenu 1. stoljeća. Taj mesijanski pokret koji je podupren nezavisnim kršćanskim misliocima zapadnog svijeta trenutno prolazi kroz zanimljivu fazu otkrivanja izvornijih evanđeoskih hebrejskih spisa sa ostalom povijesnom i arheološkom pozadinom. Proroštva o prvenstvu Izraela mogu se otkrivati od Mojsijevih prorokovanja, prorokovanja psalama te starozavjetnih „velikih“ i „malih“ proroka sve do proročkih ukaza Isusa i apostola. Drugo razdoblje je poslije Isusa, u vremenima crkve kada se razvija duhovna degradacija kroz teologija zamjene koja poluistinama i lažima tumači Bibliju poradi odbacivanja doslovnog Izraela i zamjenjuju ga „duhovnim Izraelom“. Dobra stvar je da biblijska proroštva govore i o Posljednjem vremenu gdje se u vrhuncu „harmagedonskih“ događanja ista skoncentrirano sagledavaju u Izraelu i oko Izraela gdje Krist ili Mesija uništava „sve vojske svijeta“ (biblijskog svijeta ili naroda oko Izraela), pa prema tome Harmagedon nema univerzalna svjetska svojstva ili svojstva proširenog „duhovnog Izraela“, jer se harmagedonske bitke precizno opisuju oko Jeruzalema, u Izraelskim planinama i u Jošefatskoj dolini. U bit po cijelom području današnjeg Izraela. I kad se proročki opisuju razlozi dolaska i intervencije Mesije onda se navodi njegovo spašavanje svog naroda Izraela i uništavanje onih koji su napali Izrael i imali namjeru podjeliti njegovu zemlju Izrael. Dakle radi se o spašavanju doslovnog Izraelskog naroda i doslovne zemlje Izrael. Zlonamjerna teologija zamjene može čak i ovdje uvoditi ideje „duhovnog“ Izraela i „duhovne“ Izraelske zemlje, kao i „duhovni“ Jeruzalem koji silazi sa Neba sa ciljem da podrži posljednji otpor teologije zamjene. Ali pečat prorokovanja koji se suprostavlja teologiji zamjene, uništava i takve ideje proročkom preciznošću da će se u Izraelu uz jugoistočno Mrtvo more pokapati šest mjeseci harmagedonske „vojske svijeta“. Dakle harmagedon je u Izraelu a ne cijelom svijetu. Proroštvo kaže da će i cijeli svijet imati svoje strašne ratove koji dakako nisu izraelsko-harmagedonski, te se napominje da poslije tih ratova neće imati tko pokapati mrtve. Dakle bit će i težih ratova po svijetu ali ta događanja za proroke nisu bitna. Izrael je bitan. I zadnje najvažnije proročke činjenice protiv tzv. „duhovnog Izraela“ i teologije zamjene su proroštva koja naširoko opisuju situaciju oko Izraela poslije harmagedonske bitke , tj. u početak Milenijskog vremena. I tu je doslovni Izrael a ne „duhovni Izrael“ u centru svijeta jer se opisuju obvezna hodočašća preživjelih naroda svijeta u Izrael i Jeruzalem jer će doslovni narodi svijeta za rukav hvatati doslovnog Židova i moliti ga da bude vodič u hodočasnički odlazak u Jeruzalem. Ta proroštva su „torta“ prorokovanje protiv teoretičara teologije zamjene o „duhovnom“ Izraelu i „duhovnom“ Židovu, a „šlag na torti“ su proroštva koja govore da će narodi svijeta dolaziti u Jeruzalem između ostalog i da se /bolje/ upoznaju sa Božjim naukom i zakonom. U samom Jeruzalemu ih čekaju sveci Izraelovi puni mudrosti i znanja o Bogu. Da su kojim slučajem kršćanske pristalice „teologije zamjene“ u pravu i da je kod njih centar kršćanske mudrosti onda kršćani ne bi trebali „hvatati Židova za rukav“ da ih vodi u Jeruzalem čuti novi Božji nauk jer je, prema njima taj nauk već danas kod njih. Dakako oni se i jesu nametnuli kao širitelji takozvanih novozavjetnih evanđelja apostola, ali koliko su u tome precizni i uspješni to je drugo pitanje. Isus je za svoju evangelizaciju rekao „Imao bih vam puno toga reći ali niste spremni da nosite“ što ukazuje na djelomičnu snagu „novog zavjeta“ jer zapravo prava je činjenica da je novi zavjet sa Isusom na „posljednjoj večeri“ tek započet sa Židovima, a sa njegovim drugim dolaskom on će biti učvršćen novim, produbljenim Isusovim učenjem i buđenjem, posvećenjem jeruzalemskih Židova kao matice širenja stvarnog i potpunog Evanđelja po svijetu. Sve ovo iz uvoda biti će i dokazano u narednim tekstovima. U tom smislu mogu reći „žalim slučaj gospodo iz vatikanske „svete stolice“ i drugih „stolica“ i njihovih „mudraca“ i rukovoditelja raznih kršćanskih konfesija jer pravu će sreću imati oni koji će se imati prilike poniziti pred Mesijom i Ješuom , kraljem Izraelovim u Jeruzalemu, i pred 14400 Izraelovih svetaca ili kraljeva, sudaca Izraelovih plemena, učitelja svijeta koji će „prvi ući u spasenje“ i svetost kao što o tome piše apostol Pavao. Da bi ušli u tu sreću danas trebamo osim razvijanja vrlina i mudrosti probuditi i uvide oko važnosti Izraela i njegove nadolazeće uloge u budućnosti. I ako kršćani zazivaju prema Otkrivenju „Dođi Gospodine Isuse…“ onda će uskoro morati imati još jasniji zaziv „…u svoju zemlju Izrael i spasi svoj narod“ jer je i naše spasenje navezano na njihovo spasenje. Bog je nežidovima naredio da tješe Izrael i da se mole za Izrael i po toj osnovi poziv „Dođi Isuse“ vezan je uz Isusovo spašavanje Izraela. Trebamo znati što proroštvo govori o tome – zašto Mesija dolazi drugi put. Teoretičari teologije zamjene znadu se ponekad pohvaliti da oni ne moraju ništa svojega izmišljati jer „Biblija tumači sama sebe“ višebrojnim unutarnjim dokazivanjem. Kako onda nisu vidjeli gomilu proročkih ukaza o događanjima u Izraelu na Kraju vremena i početka Milenijuma gdje je doslovni Židov i doslovni Izrael i doslovni Jeruzalem u centru svijeta? Za taj isti Jeruzalem u kojem je Isus Nazarećanin završio prvi dio spasiteljske misije, Jehova predskazuje „Opet ću tebe izabrati Jeruzaleme“. Poštovati i uvažavati Božje proroštvo prije svega znači sagledati i uvažiti Božji plan o ulozi Izraela u posljednjem vremenu. Smicanje Izraela i Židova iz centra je podržavanje ideje Izraelovog prokletstva od strane Boga. A Bog na to kaže „Tko proklinje Izrael i ja ću njega prokleti“. Mnoge kršćanske vjerske zajednice ili denominacije izgradile su neke duhovne vrijednosti i vrline ali bi mogle zbog Izraela da im Bog odbaci te vrijednosti. Bit će im oduzeto „i ono što imaju“, jer će im Isus uz obezvređivanje onog što su postigli reći „Ne poznajem vas“. __________________ javi se ...

Sveti Oci su prilično ujednačeni u shvatanju da se tu radi o Kainovoj sestri. To pišu i sv. Jovan Zlatousti i blaženi Teodorit Kirski i blaženi Avgustin.

Uloga žena u propovijedanju i poučavanju unutar crkve tema je koja je stoljećima izazivala značajne rasprave i rasprave među kršćanima. Biblija sadrži različite odlomke koji govore o ulogama i odgovornostima žena, a te su odlomke različite denominacije i teološke tradicije tumačile na različite načine. Za početak, bitno je prepoznati da Biblija prikazuje žene u različitim ulogama, uključujući one u vodstvu, proricanju i podučavanju. Stari zavjet pruža brojne primjere žena koje su imale značajne uloge u Božjem planu. Na primjer, Debora je bila proročica i sutkinja Izraela (Suci 4:4-5), a Huldah je bila proročica koja je davala savjete kralju Jošiji (2. Kraljevima 22:14-20). Ovi primjeri pokazuju da je ženama povjereno vodstvo i naviještanje Božje riječi. U Novom zavjetu vidimo daljnje dokaze o sudjelovanju žena u službi. Jedan od najznačajnijih primjera je Priscila, koja je, zajedno sa svojim mužem Akvilom, točnije uputila Apolona, rječitog i učenog čovjeka, na Božji put (Dj 18,24-26). Osim toga, Feba se spominje kao đakon (ili službenica) crkve u Kenhreji i Pavao ju je pohvalio za njezinu službu (Rimljanima 16:1-2). Junia se spominje kao "istaknuta među apostolima" (Rimljanima 16:7), što sugerira da je imala značajan položaj unutar rane kršćanske zajednice. Međutim, postoje i odlomci u Novom zavjetu koji se tumače kao ograničavanje uloge žena u propovijedanju i poučavanju unutar crkve. Jedan od najčešće citiranih odlomaka je 1. Timoteju 2:11-12, gdje Pavao piše: "Žena treba učiti u tišini i potpunoj podložnosti. Ne dopuštam ženi da poučava ili preuzima vlast nad muškarcem; ona mora biti mirna." Neki su shvatili da ovaj odlomak znači da žene ne bi trebale imati položaje autoriteta ili poučavati muškarce unutar crkve. Još jedan odlomak koji se često spominje je 1. Korinćanima 14:34-35, gdje Pavao kaže: "Žene trebaju šutjeti u crkvama. Nije im dopušteno govoriti, ali moraju biti podložne, kao što zakon kaže. Ako žele raspitati se o nečemu, neka pitaju svoje muževe kod kuće; jer je sramota da žena govori u crkvi." Neki su ovaj odlomak protumačili tako da žene ne bi trebale govoriti ili propovijedati na crkvenim okupljanjima. Za razumijevanje ovih odlomaka ključno je razmotriti kulturni i povijesni kontekst u kojem su napisani. Rane kršćanske zajednice bile su smještene unutar šireg grčko-rimskog društva koje je imalo specifične norme i očekivanja u vezi s rodnim ulogama. U mnogim slučajevima, upute koje je Pavao dao bile su usmjerene na rješavanje specifičnih pitanja unutar crkve i osiguravanje urednog bogoslužja. Na primjer, u 1. Korinćanima 14, Pavao govori o situaciji u kojoj se neuredno i ometajuće ponašanje događalo tijekom bogoslužja. Njegove upute ženama da šute možda su bile odgovor na određene smetnje koje su uzrokovale neke žene u korintskoj crkvi. Slično tome, u 1. Timoteju 2, Pavao je možda govorio o pitanjima koja se odnose na krivo učenje i potrebu za odgovarajućom poukom i autoritetom unutar crkve. Također je važno napomenuti da Pavao potvrđuje jednakost muškaraca i žena u Kristu. U Galaćanima 3:28, on piše: "Nema Židova ni pogana, nema roba ni slobodnjaka, nema muškog ni ženskog, jer svi ste vi jedno u Kristu Isusu." Ovaj stih naglašava temeljnu jednakost svih vjernika u Krista, bez obzira na spol, i sugerira da ograničenja postavljena ženama u određenim kontekstima nisu trebala biti univerzalna ili trajna. S obzirom na raznolikost uloga koje su žene imale u ranoj crkvi i kulturni kontekst restriktivnih odlomaka, mnogi nedenominacijski kršćani i znanstvenici tvrde da bi ženama trebalo dopustiti da propovijedaju i poučavaju unutar crkve. Oni tvrde da su darovi Duha Svetoga, uključujući poučavanje i propovijedanje, dani i muškarcima i ženama za izgradnju crkve (1. Korinćanima 12:4-11). Kao takve, žene treba poticati da koriste svoje darove za dobrobit cijele kršćanske zajednice. Nadalje, primjer samog Isusa daje uvjerljiv argument za uključivanje žena u službu. Isus je stalno kršio društvene i kulturne norme stupajući u kontakt sa ženama, poučavajući ih i uključujući ih u svoju službu. Na primjer, razgovarao je sa Samarijankom na zdencu i otkrio joj svoj identitet kao Mesije (Ivan 4,1-26). Imao je i učenice, poput Marije Magdalene, koje su prve svjedočile i objavile njegovo uskrsnuće (Ivan 20,11-18). Ovi primjeri ističu Isusovu radikalnu uključivost i vrijednost koju je pridavao ženama kao aktivnim sudionicama u njegovoj službi. Zaključno, iako postoje odlomci u Novom zavjetu za koje se čini da ograničavaju ulogu žena u propovijedanju i poučavanju, ti se odlomci moraju razumjeti u njihovom kulturnom i povijesnom kontekstu. Širi biblijski narativ pokazuje da je žene pozvane i opunomoćene od Boga da služe u različitim svojstvima, uključujući vodstvo i naviještanje evanđelja. Kao kršćanin, vjerujem da žene treba poticati da koriste svoje darove i pozive za propovijedanje i podučavanje unutar crkve, u skladu s načelima uzajamnog poštovanja, reda i izgradnje tijela Kristova.

Hvala, nešto sam sam radio na tu temu u hebrejskom narodnom izričaju pa poslušajte;

Омиљела ти је правда, и омрзао си на безакоње: тога ради помаза те, Боже, Бог твој уљем радости већма од другова твојијех. Jevrejima 1.9 Dakle se pomazanje Božije ogleda u pomazanju uljem radosti. Ta ako se ko pita da li je pomazan od Boga neka sebe preispita koliko u njemu ima ljubavi prema bližnjima jer je u toj ljubavi radost. Koliko u njemu ima milosti, zahvalnosti, smisla, mira, jer je u svemu tome radost i sve su to radosna osećanja. I onda će mu biti sasvij jasno da li je i koliko pomazan od Boga.

Da se ovde govori o imenu kojim mi zovemo Isusa onda ne bi stajalo da ga je Bog preuzvisio darovavši mu ime iznad svakog imena. Jer mnogi su nosili ime Isus , recimo Isus Navin. ali oni nisu dobili ime iznad svakog imena, Pa kakvo je onda to ime koje je iznad svakog imena? To je karakter Hristov, da je Spasitelj, jer Isus znači spasitelj. Jer imena u duhovnom svetu su oznake karaktera pa je Isus Od Boga dobio karakter iznad svakog karaktera, da je Sin Božiji i spasitelj sveta. Prizvati Ime Božije znači steći karakter Božiji; biti milostiv, pun ljubavi, dobar, Zahvalan… I svako ko prizove Ime Božije biće spasen.

IZGUBLJENI SIN Analogija izgubljenog sina jedna je od najljepših i najpopularnijih od svih. Bila je tema mnogih teologa, filozofa, pisaca i slikara. Također je jedan od najistraženijih biblijskih tekstova u Novom zavjetu. Inače ovu parabolu o izgubljenom sinu nalazimo samo u Evanđelju po Luki. Isus je često pričao usporedbe da bi nam dao važnu poruku za nas život. Cilj nam je da ovu priču čujemo kao izvorni slušatelji – umjesto farizeja, pismoznanaca, Židova, tj. da je mi razumijemo kao što su oni razumjeli. Čitamo li ovu priču u 21. stoljeću, sve ide dobro. Sve ide glatko, sve klizi kao voda u grlu... Ali vidjet ćemo da nije tako. Ova priča je fantazija, ne može biti tako, to nije istina...ova priča je ŠOK priča. Dakle, čitamo stih Luke 15:11 - "I reče: "Neki čovjek je imao dva sina." Isus nas upoznaje s glavnim likovima ove priče. Jednostavno, ovo je otac koji ima dva sina. Luka 15:12: “Mlađi od njih reče ocu: “Daj mi, oče, dio imanja koje je moje.” I podijeli im imanje. Ovdje imamo 2 informacije – on traži zemlju od oca i otac mu ju je dao. Na početku prispodobe došlo je do trenutnog šoka u uhu izvornog slušatelja jer je Isus govorio nešto što se u semitskoj kulturi tog vremena nije uzimalo u obzir. Izvan konteksta, šok, nevjerojatno, zvuči neugodno, nemoguće. Prvo, ne uzima se u obzir da sin zahtijeva posjed dok je otac još živ. A kad sin kaže – „Daj mi, oče, dio imanja koji mi pripada“, znate što zapravo govori: „Oče, ti si za mene mrtav“. Zašto, jer sin je svoj dio imovine mogao naslijediti tek nakon očeve smrti. Uho od farizeja, pismoznanaca, Židova, ne prihvaća ove informacije. Zašto? Da bismo to razumjeli, moramo pogledati Mojsijev zakon, po kojem su ljudi živjeli u Isusovo vrijeme. Mojsijev zakon propisuje da imovina mora ostati u familji. To možemo vidjeti kroz detalje u Starom zavjetu. Postojali su zakoni koji su osiguravali da židovske familije ne padnu u siromaštvo. Čak i ako je netko morao prodati svoju kuću i posjed zbog dugova i tako postati rob, to je bila nada za njega i njegovu obitelj. Oprosna godina ili godina remisije. U ovoj oprosnoj godini svi bi trebali dobiti svoju imovinu natrag. Godina oproštenja je zapovijed Tore: Svake 50. godine nakon sedme od sedam subotnjih godina, tj. nakon svakih 49 godina, Izraelci bi trebali svojim sunarodnjacima potpuno osloboditi duga, vratiti im naslijeđenu zemlju i ukinuti dužničko ropstvo. Mojsijevi zakoni, koje je primio od Boga, bili su izvrsni u to vrijeme. Bog je osigurao svom narodu da imovina ostane u familiji. A ono što je Isus rekao ne uzima se u obzir. Djeca, nasljednici - oni su imovinu svojih očeva smatrali svetinjom. To vidimo iz ovog primjera. 1 Kraljevima 21 – 1-3: I dogodi se nakon ovih događaja da je Nabot Jizreelac imao vinograd u Jizreelu, blizu palače Ahaba, kralja Samarije. Ahab reče Nabotu: "Daj mi svoj vinograd!" Želim od njega napraviti povrtnjak jer je tako blizu moje kuće, i želim ti dati bolji vinograd za to; ili, ako ti se sviđa, dat ću ti novaca za to, koliko god vrijedilo! Ali Nabot reče Ahabu: "Neka me ostavi Gospodin da ti dam baštinu svojih otaca." Tada Ahab dođe kući, nezadovoljan i ljut zbog riječi koju mu je rekao Nabot Jizreelac: Ne dam ti baštinu svojih otaca. Nabot veli - sačuvaj Bože da ti dam baštinu svojih otaca - zbog čega je i izgubio život. Da ne dužim, ovaj sin je po pravilu bio neposlušni sin i trebao je kao takav biti kamenovan. Zato otac veli kad se sin vratio - "Ovaj moj sin bijaše mrtav ali oživlje. Pošto je ova parabola duga, osvrnut ćemo se još samo jednog detalja. Dok je još bio daleko, otac ga je ugledao i sažalio se nad njim. Potrčao je, zagrlio sina i izljubio ga...…opet novi šok. Trčanje je tada bilo nezamislivo. Danas svi trče, mladi, stari, liječnici, suci, odvjetnici, trgovci. Tada su u javnosti trčala samo djeca i sluge, ali čovjek na dobrom glasu, koji ima veliki ugled nikad ne trči. A znamo da je taj čovjek bio vrlo bogat. Svi znate kako izgleda haljina koju su tada nosili. Ova haljina pokrivala je svaki dio tijela. Kako biste u ovoj haljini mogli brzo trčati, trebate je navući preko koljena i tek onda možete trčati. A kad je Isus rekao – Otac je potrčao, vidjela si namrgođena lica prvobitnih slušatelja kako kolutaju očima – kako bi se otac mogao tako osramotiti pred svima? Trčanje u javnosti golih koljena. Znate li da Arapi 1000 godina nisu htjeli pravilno prevesti ovu riječ "trčati"? Arapska riječ za trčanje je rakada. I 1000 godina uvijek su ovu riječ drugačije formulirali. 1860 Dr.Van Dyke preveo je Novi zavjet na arapski. On je bio prvi koji se usudio prevesti riječ rakada pravilno na arapski. Ali kad se sve spremalo za tiskanje, primijetio je da je riječ rakada promijenjena. Tek njegovom drugom intervencijom riječ rakada je konačno objavljena u prijevodu. Što je najvažnije za narode bliskog istoka onda i danas. To je ČAST. Kako god ima se tu još mnogo toga za reći. Židovi su očekivali da sin otprilike padne na zemlju i puzi do očevih nogu i da ih ljubi, dok otac ne kaže dosta sine i dok mu ne kaže da ustane i onda da ga izgrdi pred svima. Sin čak nije uspio ni izgovoriti onu recitaciju koju je naučio dok je čuvao svinje a koja glasi: Oče, sagriješio sam protiv Boga i protiv tebe. Nisam više dostojan zvati se tvojim sinom. Primi me kao jednog od svojih najamnika!’ Kad je vidio Oca kako plače, nije imao srca da to izgovori. Zašto je otac još trčao. Svi u mjestu su znali da je to neposlušni sin. I otac je mislio mogu ga mještani grditi, pljuvati, tući ili možda ubiti. Zato je brzo trčao da ga zaštiti. Zagrlio je sina i ljubio ga - onoga koji je smrdio na svinje. Dragi čitači, mnogi su napustili Boga i otišli u svijet. Ali Bog ih strpljivo čeka. Naš Bog ne gleda na čast, on se ne stidi u javnosti trčati da bi izgubljene sinove i kćeri izgrlio i izljubio. Tada će biti velika gozba i radost na nebu. Mnogi kažu ja nisam dostojan vratiti se Bogu, ali ova priča je radosna vijest. Ne ustručajite se vratiti svome Bogu, on je milostiv, dobar i spor na gnjev. AMEN! by καιnos

To da je za Boga jedan dan = 1000 godina i obrnuto nema veze sa stvaranjem, više za proročanstva. Citiram I reče Bog: »Neka proklija zemlja zelenilom – travom sjemenitom, stablima plodonosnim, koja, svako prema svojoj vrsti, na zemlji donose plod što u sebi nosi svoje sjeme.« I bi tako. 12 I nikne iz zemlje zelena trava što se sjemeni, svaka prema svojoj vrsti, i stabla koja rode plodovima što u sebi nose svoje sjeme, svako prema svojoj vrsti. I vidje Bog da je dobro. 13 Tako bude večer, pa jutro – dan treći. Znači za svaki dan stvaranja imamo ovaj izraz “bi večer, pa jutro”. Vidite da se radi o danu koji traje 24 sata ili?

Prvo Pavao: koliko se sjećam iz nekih spisa, vjeruje se da je imao blaži oblik epilepsije. Njemu je Isus barem otvoreno rekao - mislim, na taj način i nama - da molimo, ali hoće li nam Isus uslišati molitvu za TU našu nakanu, ipak ne ovisi o nama. A sad molitva. Ni jedna naša molitva ne iostaje neuslišana. 1. Molitva je razgovor s Bogom, stoga moramo 2. vjerovati toliko da znamo kako nas Bog čuje 3. biti sabran i svjestan da nas Bog voli, ljubi, da Mu je stalo do nas 4. biti uporan, ne moliti nekoliko dana i odustati je "Bog ne mari za mene" - TO nije vjera, molitva još manje. 5. Ne se pogađati s Bogom. Biti svjestan da On zna kad je vrijeme za bilo što, pa i kad će nam uslišati naše molitve. Pročitani primjer: "Moleći za moje zdravlje, da me barem manje boli, nakon više od godinu dana dolazi mi brat, koji je nakon krizme "raskrstio" s Crkvom i pita gdje mi je Evanđelje? Molim dalje...mjesec dva, a brat odjednom počeo ići redovno u crkvu. Kasnije saznajem da je on počeo moliti za moje zdravlje. Epilog: Kad Bog nešto čini, On "jednim udarcem ubija barem dvije muhe" :) Obratio mi je brata, a konačno i mene ozdravio". Jesmo li shvatili? NEMA neuslišanih molitvi !

Problem je što je npr. katolička crkva izbacila ovu zapovijed, a da bi broj zapovijedi ostao isti, onu desetu koja je u Bibliji jedna - Ne poželi tuđeg ženidbenog druga, tuđe stvari podijelila na devetu i desetu. Tu nešto debelo ne štima. Ko se protivi Bogu izbacivati, ili dijeliti Božje zapovijedi. I onda se pitaš šteta što ovu zapovijedi nije ni jedna crkva preformulirala.

U Vašem tekstu navodite nekoliko biblijskih stihova koji govore o određenim aktivnostima koje se smatraju gnusnim pred Bogom. U biblijskom kontekstu, takve aktivnosti su označene kao grijehovi ili postupci koji Bogu nisu u skladu s Njegovom voljom. Ovdje su neki ključni stihovi koje ste citirali: 1. 5. Mojsijeva 18,5-12: Ovi stihovi upozoravaju Izraelce na opasnost okultnog proricanja, konzultiranja vračeva, gatanja zvijezdama, proricanja prema ptičjem letu, uroka, prizivanja duhova mrtvih i drugih povezanih aktivnosti. Sve to se smatra idolatrijom i izražavajući nepovjerenje prema Bogu. 2. 5. Mojsijeva 22,5: Ovaj stih izričito zabranjuje nošenje odjeće druge spolne uloge. To se odnosi na prirodno određeni identitet i ulogu spola. Takva pretvaranja smatraju se neprikladnima. 3. 5. Mojsijeva 25,13-16: Ovi stihovi govore o poštivanju pravednih mjera i isticanju važnosti poštenosti i pravednosti u odnosu prema drugima. Korištenje varljivih mjera i prevara smatra se nepoštenim i gnušnim u Božjim očima. 4. Priče Salomonove 15,9: Ovaj stih naglašava da su svi putevi bezbožnika gnušanje pred Bogom, dok Bog voli one koji slijede pravdu. 5. Priče Salomonove 17,15: Ovaj stih osuđuje nepravedno opravdavanje krivog i osuđivanje pravednog. Takva nepravda smatra se gnušanjem pred Bogom. 6. 3. Mojsijeva 18,22: Ovaj stih se odnosi na homoseksualni čin i izričito zabranjuje muškarce da imaju seksualne odnose sa muškarcima. 7. 5. Mojsijeva 14,3: U ovom stihu se preporučuje da se ne konzumiraju životinje koje se smatraju nečistima ili neodgovarajućima za prehranu. Važno je napomenuti da ove stihove ne treba izjednačavati s modernim moralnim ili etičkim standardima. Razumijevanje konteksta i primjene takvih stihova complex je pitanje koje zahtijeva kritičko promišljanje i uključivanje relevantnih teoloških tumačenja.

Kad bi mi sve odbacili što je GAD pred Bogom bili bismo na dobrom putu. E sada ovi gad iz Starog zavjeta da li važe i danas, treba uzeti tačku po tačku i izvagati.

Sveti Duh ima posebnu ulogu "Kada dođe onaj Duh istine, uputiće vas u svaku istinu, jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti ono što čuje i objaviće vam šta će biti." (Jovan 16:13) Tačno je da pored ostalog sveti Duh može delovati i na emocije. Ja sam želeo samo da ukažem na to da emocije nisu merilo šta je od Duha, a šta nije. Takođe verujem kao što sunce obasjava zle i dobre, tako sveti Duh deluje na svakog čoveka koliko mu on dozvoli, sve dok na kraju potpuno ne pohuli na njegov uticaj: "Beše Videlo istinito koje obasjava svakog čoveka koji dolazi na svet." (Jovan 1:9) Onda se ispostavilo da ja vas nisam razumeo. Drago mi je da se razumemo negde.

Tako je s tim sto je bitna odlucnost da idemo tim putem i da budemo istrajni cak i tada kada nam kretanje ide tempom "jedan korak napred a natrag dva"... Trebamo moliti Boga da nam da snagu i da smo uvek svesni u kom smeru trebamo fokusirati nas pogled cak i tada kada smo "duboko u blatu"...

Ne vjerujem baš u crnu magiju, ne na način da mislim kako tog nema i danas... već, da se različite okolnosti puno bolje mogu objasniti na druge načine.

Bog ne kažnjava nikog, poštuje slobodu izbora. Ako se netko otvori đavolskim silama, bio on u crkvi ili izašao iz nje, totalno svejedno... Što se tiče "finog načina" da se prijeti, to je samo potreba za kontrolom masa... kontrola kroz strah... što je suprotno onoj da savršena ljubav izgoni svaki strah.

BLAGOSLOV KOJI TRAJE GODINU DANA? (Što Biblija kaže o blagoslovu doma, i je li “godišnji blagoslov kuća” biblijska praksa?) Mnogi ljudi kod nas su odrasli uz tradiciju: dođe svećenik, moli, poškropi vodom, kaže “Mir ovoj kući”, blagoslovi dom i obitelj i onda narod kaže: “E sad smo mirni… imamo blagoslov za ovu godinu.” Ali odmah se javlja pitanje koje je iskreno i duboko: Ako je to blagoslov, zašto traje godinu dana? Zašto se obnavlja? I najvažnije: je li to biblijski ili je samo običaj? I tu moramo biti pošteni: ne odgovaramo po navici, nego po Riječi Božjoj. Jer nije najvažnije “što se radi kod nas”, nego: “Što kaže Gospodin?” Što kaže Sveto Pismo? 1) Blagoslov u Bibliji nije ritual — nego Božja prisutnost U Svetom Pismu blagoslov nije predstava, nije tradicija, nije folklor..Blagoslov je Božja naklonost, milost, zaštita i prisutnost. Zato piše: “Blagoslov Gospodnji obogaćuje…” (Izreke 10,22) I:.“Ako Gospodin kuće ne gradi, uzalud se muče graditelji.” (Psalam 127,1) Dakle, Biblija jasno govori: nije čovjek taj koji daje blagoslov kao da ga posjeduje, nego Bog blagoslivlja. Čovjek samo može: moliti posvetiti zazvati Božje ime biti Božji instrument 2) Biblija poznaje blagoslov kuće i doma Da, Biblija poznaje blagoslov doma. Isus je rekao učenicima: “U koju god kuću uđete, najprije recite: ‘Mir ovoj kući!’” (Luka 10,5) I čitamo kako Bog djeluje u kućama: “Danas je došlo spasenje ovoj kući.” (Luka 19,9) Crkva je u Djelima apostolskim često bila po kućama: “…lomili kruh po kućama…” (Djela 2,46) Znači: da, dom može biti mjesto molitve, mira, posvete i Božje prisutnosti. Ali sad dolazimo do ključnog dijela… 3) “Blagoslov koji traje godinu dana” nema takve zapovijedi u Bibliji U Bibliji NE postoji zapovijed: “Svake godine svećenik mora obići sve kuće, pa blagoslov traje 12 mjeseci.” To ne postoji. Ono što postoji je nešto puno dublje: Biblijski blagoslov traje dok traje hod s Bogom. Ne traje “12 mjeseci”, nego traje dok traje savez. Zato u Ponovljenom zakonu stoji jasno: “Ako doista poslušaš glas Gospodina… doći će na tebe svi ovi blagoslovi…” (Pnz 28,1–2) A odmah zatim: “Ako ne poslušaš… doći će na tebe prokletstva…” (Pnz 28,15) To znači: blagoslov nije pečat na zidovima, nego stanje srca pred Bogom. 4) Blagoslov nije predmet, nego život Ovo je najvažnije razumjeti: Neki misle da je blagoslov kao “zaštitni premaz”. Kao da se kuća poškropi pa je sad đavao blokiran godinu dana. Ali Sveto Pismo kaže: “Gospodin blagoslivlja kuću pravednika.” (Izreke 3,33) Pazi: kuću pravednika. Ne kuću “poškropljenu vodom”, nego kuću u kojoj: se Boga poštuje moli oprašta ne živi u grijehu Krist je Gospodin doma Zato apostol Pavao govori: “Mir Kristov neka upravlja u vašim srcima.” (Kol 3,15) Ne kaže: “neka upravlja u vašim zidovima” nego u srcu. 5) Ima li “blagoslov kuće uz prilog” korijen u Pismu? Sad dolazimo do najosjetljivijeg dijela ali moramo biti iskreni. Prilozi u Bibliji postoje ali nisu plaćanje blagoslova U Bibliji vjernici daju: milodar pomoć desetinu (u Starom zavjetu) darove za službu pomoć siromašnima To je biblijski. Ali je strogo zabranjeno prodavati Božje stvari. Kad je netko htio kupiti Božju silu novcem, apostol Petar je rekao: “Propast s tobom i tvoj novac, jer si mislio da se dar Božji može kupiti novcem!” (Djela 8,20) Ovo je ogromno. Zato: ako je u narodu osjećaj da se blagoslov plaća, to NIJE biblijski. Prilog smije biti dar, ali ne uvjet Ako netko daje za crkvu iz ljubavi: to je dobro. Ako netko daje jer se boji: to je krivo. Ako netko daje jer mu je rečeno “moraš”: to je manipulacija. U Bibliji se daje:.“Bog ljubi vesela darivatelja.” (2 Kor 9,7) Ne darivatelja pod pritiskom. 6) Je li onda blagoslov kuće pogrešan? Ne mora biti. Može biti: lijepa praksa pastirska briga molitvena služba susret Crkve i obitelji Ali mora biti jasno: Blagoslov kuće nije sakrament koji traje 12 mjeseci. To je molitva i posveta. A pravi blagoslov se čuva ovako: molitvom u obitelji čitanjem Riječi praštanjem pokajanjem svetošću života Jer Biblija kaže: “Približite se Bogu i on će se približiti vama.” (Jakov 4,8) 7) Što je onda biblijski “blagoslov doma”? Biblijski blagoslov doma je kad u kući stvarno prebiva Krist:.“A ja i moj dom služit ćemo Gospodinu.” (Jošua 24,15) To je blagoslov. Ne “jednom godišnje”, nego: svaki dan, svaki tjedan, svaki mjesec, cijeli život. Blagoslov nije “godišnja dozvola”, nego savezni život Kad se kaže “blagoslov koji traje godinu dana” to je više narodno shvaćanje nego biblijska doktrina. Biblija kaže: Blagoslov je stvaran Blagoslov kuće je biblijski moguć Mir kuće je Isusova riječ Prilozi su biblijski (dobrovoljno) Ali blagoslov se ne kupuje I blagoslov nije vremenska polica osiguranja Blagoslov traje koliko traje hod s Bogom.

Spasenje je dovrseno djelo a ne proces U ovom razdoblju milosti, spasenje nije putovanje koje ovisi o ustrajnosti, nego dovršeni čin Božje milosti.Ef2;8Ako je spasenje dar-ne može se izgubiti ako Bog ne opozove svoj dar a Pavao jasno kaže u Rim11:29-jer su neopozivi darovi I poziv Bozji Ef4:30-zapečačeni smo do dana otkupljenja Pečat nije uvjet nego jamstvo. Spomenuo si Petrovu ona govori o lažnim učiteljima unutar izraelskom konteksta Kraljevstva a ni hebreji ne govore o tijelu Kristovu i treba imati na umu uputu iz 2 Tim2:15 ako to ne prepoznaje te dolazi do konfuzije i miješanja -jedan čuspajz Do istine dolazimo kada Bibliju proučavamo u kontekstu kome je pisana ispravno razdvajajuci Izraelov program o tajne dano Pavlu. Saul i Juda nisu dokaz gubitka spasenja jer Saul nije bio dio Tijela Kristova a Juda je od samog početka bio nevjernik i nikada opravdan vjerom Matej 24 su prorocki program za Izrael u velikim nevoljama tu nema ni spomena o Tijelu Kristovu . Mi čekamo uznesenje a ne velike nevolje i taj tekst ne govori o gubitku spasenja. Iz 1 kor3:15 vidimo da grijeh donosi posljedice ali nikada gubitak spasenja Pavao jasno razlikuje spasenje je sigurno a nagrade su za službu i hod Prava sigurnost rađa zahvalnost, ne nemoral.Poslusnost nije uvijet spasenja nego plod novog identiteta. Rim 8:1

Carter Conlon: VRIJEME JE ZA MOLITVU Toliko je ljudi u životu u razdoblju pustinje. Biste li se iznenadili kad bih vam rekao da vas je tamo odvukao Gospodin? U Jeremiji 31, u razdoblju strašne nevolje za narod Božji, prorok piše ove riječi u 2. i 3. retku: "Ovako govori Gospod: 'Narod koji je preživio mač, našao je milost u pustinji, i to baš Izrael, kad sam išao dati mu počinka.' Gospod se odavno pojavio preda mnom govoreći: 'Da, ljubavlju vječnom sam tebe ljubio, stoga sam te blagošću privukao.'" U ovo vrijeme nas je kao naciju odvukao na suho mjesto. Nalazimo se u razdoblju kad je jedina stvar koju možemo činiti vapiti Bogu. Obećao nam je u pustinji dati tu neopisivu milost svoje nazočnosti, snage i spasenja. Vrijeme je za molitvu.

Ne postoji bezalkoholno vino. Isus nije stvorio sok od grožđa. Hrišćanstvo nije islam pa da brani alkohol.

Ovi retci o Duhu Svetome nemaju ništa sa duhom koji je Bog udahnuo u čovjeka a taj duh je životodavna energija koja je učinila da Adamov mozar proradi, srce počne da kuca itd. Kad čovjek umre taj duh se vraća Bogu, tako jednostavno, a ne taj duh se udahne u neku dušu, a to ne nalazimo kod stvaranja Adama.

Nije dovoljno samo čitati, potrebno je razumjeti pročitano.

Sveto Pismo se gleda kao integralna cjelina. Ne gleda se nijedan spis sam za sebe. Zašto ne bi bilo? Objesio se o drvo, grana je pukla i on je obješen pao na glavu i raspukao se od siline udarca. Šta je tu tačno nevjerovatno? Bog je jedan, ali je i trojičan. Sveto Pismo na više mjesta ukazuje na to da Bog nije monada. U prvim stihovima Pisma Bog kaže za čovjeka "hajde da ga načinimo po NAŠEM obličju". Dakle tu već vidimo da Bog nije monada već da postoji dijalog između Lica Svete Trojice. A evo ti jasan dokaz za to da Pismo kaže da Bog nije monada: "Tada pusti Gospod na Sodom i na Gomor od Gospoda s neba dažd od sumpora i ognja," (1 Mojsijeva 19:24). Dakle vidimo da piše da Gospod pušta oganj od Gospoda sa neba. Dakle imamo dva Gospoda, ali kao što i sam kažeš Pismo je jasno da je Bog jedan. Jedini logičan zaključak je taj da je Bog Jedan, ali nije monada, već je Trojičan. I drugi stihovi ukazuju na tu realnost. Da, to je sve prorokovano u Isaija 53 sa velikom preciznošću. Vrlo je nepošteno pozivati se samo na tu Hristovu molitvu u Getsimaniji, a ignorisati niz Njegovih izjava o tome da On mora postradati i da je na to spreman. Cjepkate Bibliju kako vam se ćefne. Da, to pokazuje Božiju ljubav prema ljudskom rodu. Bog NIJE MORAO da spasi čovjeka na taj način, nije morao spasiti čovjeka uopšte, ali je odlučio da se to tako dogodi kako bi ukazao koliko je grijeh opasan i poguban kada je za čišćenje istog postradao Sin Božiji, a isto kako bi pokazao ljubav prema ljudima. Isus Hristos kaže: "13. Od ove ljubavi niko nema veće, da ko život svoj položi za prijatelje svoje. 14. Vi ste prijatelji moji ako tvorite što vam ja zapovijedam." (Jovan 15:13-14). Isus Hristos je na krstu pokazao najveću moguću ljubav Boga prema ljudima jer je Svoj život položio za ljudski rod. Gdje ćeš veće ljubavi od toga? Hrišćani su jedina grupa koja obožava Boga koji je prošao sve što prolaze ljudi i koji zna kako je to biti čovjek i kako je to biti iskušavan, kako je to biti gladan, žedan, kako je to patiti. I upravo zbog toga samo taj i takav Bog može suditi ljudima, Bog koji zna ljudska iskušenja i koji je porazio ta iskušenja dajući i drugim ljudima putokaz kako se to može učiniti. Samo pred takvim Bogom ljudi neće imati opravdanja za svoje grijehe i svoje padove jer samo takvog Boga ljudi neće moći upitati: "kako ti Bože možeš očekivati od ljudi da odolijevaju iskušenjima i patnjama kada ti u Svojoj svemoći ne znaš koliki je to izazov i koliko je to teško?". Isus Hristos je jedini Bog koji od ljudi ne traži ništa što On sam nije pretrpio. Kur'anski bog nije bog kojeg vrijedi slijediti. Bog koji služi za ispunjavanje Muhamedovih želja, koji Muhamedu daje djevojčice za žene, koji mu daje bogatstvo, privilegije, to nije bog. Muhamed nije čovjek kojeg vrijedi slijediti. Ubica, mučitelj, silovatelj, lažov, prevarant, pun mržnje, osvetoljubiv, to nije Božiji prorok. Na svojoj samrti Muhamed je proklinjao Jevreje i hrišćane (Bukhari 3453), kakav je to Božiji prorok koji na samrti izbacuje kletve. Isus Hristos Se na krstu MOLIO ZA ONE KOJI SU GA RAZAPELI. Muhamed proklinje svoje teološke protivnike, iako mu oni nisu ništa uradili.

Bog Otac ,pomazao je Sina Isusa Krista jer je Krist na zemlji čovjek pa krstio ga je Ivan Krstitelj nije zato sto je veci od Njega nego zato jer je Krist došao kao čovjek na zemlju. Krist je radio sve sto bi jedan covjek treba raditi da bi se svidio Bogu. Zato je između ostalog i Učitelj. Pokazao nam je Put i Istinu i Život. Sin od Boga ne moze biti samo čovjek. Niti bi samo čovjek Isus Krist rekao sotoni "Ne iskušavaj Boga svojega" . Zasto je to Isus Krist rekao ?

Kad se u neznanju postavi jedna idejna greška ili besmislica ona kroz sebe izlaže daljnje greške i daljnja bezvezna pitanja kao što je gore tvoje prvo pitanje koje prividno ima neku ozbiljnost ali nema utemeljenost u Istini. Slično pitanje u neznanju može se i ovako postaviti; ako je nebesko prijestolje simbol boštva i bogovlasti onda bi uz Oca i Sina tamo trebao biti viđen i Duh Sveti ako je Bog? Ali ga vidioci ne primjećuju. Pitanje izvrsno ali iza njega stoji neznanje i zabluda.

SISTEM CITIRANJAJE PROBLEMATIČAN...OVDJE MI JE TEŠKO PISATI... Ali ću kratko odgovoriti na Piramidin komentar; Otac je JHVH 1 a Sin je JHVH2. Sin je Bog Izraelov. Dobro si primjetio da on Židove prati u sam Izrael...upravo zato jer je njihov Bog. To se potvrđuje u Hošei 1:7. Izaija na prijestolju vidi Jahvu Boga. Kojeg Jahvu? Pa Jahvu Krista. Apostol Ivan opisuje nevjeru Židova u Isusa (12:37) pa se u slijedećoj rečenici poziva na Izaijino proroštvo o Jahvi (kao Isusu) kojeg Židovi neće prihvatiti. Ključni stih kod Ivana je 41. u kojem stoji; “Tako reče Izaija, kad je vidio slavu njegovu i govorio o njemu.“ I u Otkrivenju imaš ukaze da na zemlju dolaze Otac i Sin, Ali Sin dolazi konkretno kao kralj Izraelov i sudac pa na kraju apostol pozdravlja samo Sinov dolazak "Dođi gospodine Isuse". Kralj Izraelov je Bog. Taj Bog je Isus. Kroz zlatna vrata u Jeruzalem ušao je Jehova (Sin). Prorok Jezekilj nas u stihu 44:1-2 izvještava o tim „zlatnim vratima“ kroz koja je prošao Isus bogočovjek; „I reče mi Jahve: "Ova će vrata biti zatvorena; neka se ne otvaraju i nitko neka ne ulazi na njih, jer ja, Jahve, Bog Izraelov, kroz njih prođoh - zato neka budu zatvorena.“ To je proročki stih jer ta vrata su bila zatvorena (zazidana) od strane muslimana u vrijeme osmanlijskog carstva. Na ta vrata ušao je Isus, Bog Izraelov, ali tada kao ponizni kralj Izraelov na magaretu. Prema proroštvu njega čekaju ta zatvorena, zazidana vrata te će ih on sam otvoriti u svom slavnom dolasku u Jeruzalem početkom Milenijuma. U starom zavjetu imaš slikovite opise Jahvine odjeće koju će krvlju uprljati spašavajući Izrael od napadača, a u Otkrivenju imaš ukaz da je Kristova odjeća crvena krvava. Isus je Jahve. Desetke ovakvih paralelnih ukaza ti mogu demonstrirati.

Presmiješno mi je kako muslimani nabijaju hrišćanima na nos da smo mi sljedbenici svetog apostola Pavla. Sveti apostol Pavle je živio u isto vrijeme kao i Isus Hristos i PRIHVAĆEN JE OD STRANE HRISTOVIH APOSTOLA KAO AUTENTIČNI I ISPRAVNI APOSTOL. Dakle, oni ljudi koji su sa Hristom živjeli i od Hrista učili dok je On bio na zemlji su potvrdili da je ono što Pavle govori i piše ispravno i da se to poklapa sa onim što je njima predao Hristos. Riječi svetog apostola Pavla o Gospodu Hristu i o drugim pitanjima vjere imaju ogromnu težinu zbog gore navedenih činjenica. Apsurdno je tvrditi da je o Isusu Hristu bolje i više znao neko ko je živio sedam vijekova poslije na totalno drugom području. Muslimani isto tako nikako ne mogu odgovoriti na pitanje zašto bi Pavle sve izmislio ako je sve oko njega laž. Šta je on dobio tim lažima? Gubitak privilegovanog položaja u jevrejskom društvu, muke, patnje, zatvaranja, sudske procese i na kraju odsijecanje glave. Ljudi obično lažu kako bi time sebi stvorili neki dobitak. Samo je Pavle izgleda sve izmislio kako bi sebi natovario tolike nevolje na vrat i izgubio život.

Pobio si islam ovim stihovima. U islamu je strogo zabranjeno Allaha zvati ocem i smatrati da ljudi mogu biti djeca Božija, a Isus upravo to govori. Još jedna suprotnost Isusa i Muhameda.

Da se prijavim, Boki, neki me već dobro poznaju sa drugih foruma, neko po dobru neko po loše sve zavisi dal si sa mnom ili nisi. 😅 Pozdrav svima.

Pa to ide zajedno. Ako imaš vjeru, djela zajedno sa njim. Ako samo vjeruješ i ništa ne činiš, da li će se onda takva osoba spasiti.

Onaj koji govori da vječno Ognjeno Jezero vječne muke - nije vječno, da vječna muka nije vječna, da crv koji ne umire - umire, da ono što jasno piše u Bibliji – „vječno“, - nije vječno nego prolazno - automatski time poništava i vječnost Kraljevstva Nebeskog i samoga Raja. - Na taj način potiče bandu da radi zlo, jer govori bandi da nema adekvatne kazne. Radi što god želiš - samo se jednom živi, a kad umreš - umro si bez vječne muke - ne brini! - Još je u tome nauku zamka jedna. Sve ostale vjere - sem Kršćanstva, imaju isti ili slični nauk - nema kazne. - Znači - naukom - nema vječnosti OJ ide se niz dlaku pagana, znači - TO je još jedna uspjela prevara Oca Laži Sotone.

E upravo za takve sabate Pavao reče ovdje Kološanima 2:16-17 KOK: Neka vas zato nitko ne osuđuje zbog jela, pića ili zbog svetkovanja blagdana, mlađaka ili subote. Jer ta su pravila bila tek sjena prave stvarnosti—Krista.

Baš ja upravo gledao Biblijsku pouku za ovo tromjesečje. Pa evo od adventističke crkve se ova tri mjeseca u crkvi u razredima baš proučavaju Psalmi. Pouka se može skinuti besplatno i vrijedi, ima lijepih tumačenja i objašnjenja. Pouka se proučava po određenim danima. https://adventisti.hr/wp-content/uploads/2023/12/Pouka1-2024.pdf