Obični prdac

Znanost se bavi činjenicama, a istraživanja pokazuju da su spomenute tvari sigurne, ne stvaraju fizičku ovisnost, niti dovode u opasnost konzumente... dakle, ona percepcija američkog društva iz prošlog stoljeća jednostavno je promašena... zato i ne čudi što danas sve više država legalizira psilocibin...

To je problem političke percepcije, ne znanosti. Znanost je tu jasna... ali, politika je ta koja donosi kojekakve zakone, uredbe...

Bitno je da do korisnika dođe sigurna varijanta proizvoda, ne tretirani miksevi svega i svačega... Još da legaliziraju meskalin, psilocibin, DMT...

To ne odgovara na pitanje. Čak i kad se govori o Danima beskvasnih, kruh koji se uzima i jede zove se artos. Gdje je ijedan tekst koji kaže suprotno?

Tako da se pravi ulje. Pušenje ne podržavam jer naša pluća nisu adekvatna za udisanje dima... jedino u slučaju da se radi o teškim stanjima poput teških glavobolja, raka, onda razumijem da takve osobe potežu i za tom opcijom...

Meni tu logika puca: jedno je kako se zove blagdan, a drugo kako se imenuje kruh u rečenici. Za blagdan stoji azymon, čim se kruh uzme u ruku, tekst kaže artos. Iz prvog ne možeš izvući zaključak o drugom. Pretpostavimo da je azymon riječ kojom su evanđelisti mogli opisati kruh na Tajnoj večeri, zašto se nigdje ne koristi u rečenicama tipa „uze kruh, prelomi, dade”, nego se uvijek koristi artos?

Dakle, ti si iz riječi azymon, koja u tom stihu služi kao opis, došao do zaključka da je trebala zamijeniti riječ za kruh. A to ne stoji. Taj primjer pokazuje da je azymon opis kruha, ne njegova zamjena. Zato iz toga što se azymon ne koristi ne možeš izvući zaključak o vrsti kruha...

Evanđelisti nisu imali mogućnost „izabrati azymos umjesto artos”, jer azymos nije riječ za kruh. Zato taj argument ne stoji na razini jezika.

Meni to nema smisla, jer azymos nije riječ koja u tekstu zamjenjuje „kruh”. Kad se govori o kruhu koji se uzima, lomi i jede, uvijek se koristi artos. Zato iz toga što ne piše azymos ne možeš zaključiti da je kruh bio kvasni.

Da se radi o tome, onda bi ista poruka morala stajati i kod Marka, Luke i Pavla, a svi bez iznimke koriste artos.

Azymon se veže uz blagdane, a artos imenica za kruh. Kad tekst govori o danima koristi azymon, a kad govori o kruhu u ruci smislenije je koristiti artos. To je gramatički…

Ne kužim baš logiku: Bog nekom pokaže gdje bi to moglo biti, a onda se pobrine da se to ne nađe?

Na Tajnoj večeri stoji artos jer je to grčka riječ za kruh. Azymos ne zamjenjuje artos, opisuje ga! Očekivati azymos umjesto artos je čista teološka potreba...

Samo Biblija u smislu čovjekove odgovornosti prema istini objave koju je primio. Druga strana medalje je učiteljstvo koje ima svoju ulogu, ali po važnosti nije iznad Pisma.

Čovjek dok diše može se strovaliti ili se pokajati.

To ima smisla, jer oni koji nisu znali, ne mogu ni biti odgovorni. Odnosno, svatko je odgovoran prema svjetlosti koju je primio...

Kako to da artos ne može označavati beskvasni kruh, zašto onda Septuaginta i Novi zavjet stalno govore o „danima beskvasnih (azymon)” i istodobno koriste artos za kruh koji se tada jede? Kojom bi se riječju uopće na grčkom rekao „kruh” ako artos to navodno nije?

Kako to kultura objašnjava potrebu za papinim primatom?

Isus ostavi primjer, a oni iz praktičnih razloga izbace jedan dio... ne znam, čudi me da se pravoslavci nisu sjetili da to može tako @Maki... Ako je zahtjev jedenje tijela (kruha) i krvi (vina), onda stoji jedno i drugo... barem je meni to tako logično...

Smiri se malo. Ja tako nešto ni ne tvrdim. Istina je da većina crkvenih otaca nije učila da mrtvi spavaju i to je neosporna činjenica. Naravno da uvijek ima i onih koji se ne slažu, ali ne mislim za svaku izjavu s kojom se slažem ili se ne slažem, širiti temu...

Ali, kažem ti da problem oko Samuela ne datira od ideja o stanju mrtvih iz 19. stoljeća... kao ni prijepori oko "Sinova Božjih", takvi tekstovi oduvijek su izazivali kontroverze...

Eto, sad se ovdje i u praksi lijepo vidi: Jedni traže dosljednost Božjeg djelovanja s ranijom objavom, drugi prihvaćaju doslovno čitanje teksta i predaje... Dakle, stvar psihologije, ne toliko hermeneutike i egzegeze. Što prije to prihvatite, više će biti dijaloga, manje nerazumijevanja...

A zašto sad skačeš na nešto drugo?

Ali onda nije dobro adresirati problem na 19. stoljeće. Ljudi se razlikuju i uvijek će imati različite poglede na određeni tekst. To je više stvar psihologije, manje hermeneutike i egzegeze...

Nisam nešto siguran da je kod crkvenih otaca bilo samo jedno mišljenje pa da je to problem više od tisuću godina kasnije...