καιnos

Nego ti napisa sto puta Maran ata, i dali ste već nekoliko puta datume ponovnog Isusovog dolaska, i ništa se ne desi.

Mislim da je to najbolje svjedočanstvo nevjernima, ako otkrijemo njegovu ljubav i pokazujemo slavu Njegovu - kako u našem životu, tako i životima mnogih kršćana koji su činili isto.

NikaB, dobro nam došla 🙃

kopitar, dobro nam došao 🙃

1. Kor 11,25: Tako je nakon večere uzeo i čašu te rekao: 'Ovo je čaša novoga saveza između Boga i vas, zapečaćenoga mojom prolivenom krvlju. Činite to meni na spomen svaki put kad ga pijete!'

U kojoj biblijskoj knjizi, uopšte se ne spominje nijedno Božije ime - niti Jehova, Adonai, El Šadaj, Elohim itd.?

Svi ili većina zna da vjernici u katoličko crkvi nikada ne piju vino pri Euharistiji. Ako je Isus rekao pijte ovo vino meni na spomen, zašto su svećenici zabranili vjernicima da piju? Druga stvar, tu se koristi bijelo vino, koje nije simbol crvene Isusove krvi - opet po meni greška. Da li to treba biti alkoholno ili bezalkoholno vino, tu imamo već otvorenu temu na forumu "Biblijske studije".

Pitanje je u vezi uporabe vina u Gospodnjoj Večeri ili kako vi velite Euharistiji. U dane Pashe trebalo je izbaciti kvasac iz kuće, zato se kruh uvijek pravio bez kvasca - jer kvasac je simbol grijeha. Tako neke zajednice u kojima sam i ja vele da se treba koristiti bezalkoholno vino u obredu baš zbog tog razloga. Sigurno postoje vjernici - kršćani koji nisu ili neće okusiti kap alkohola - ili recimo obrati se jedan takav u kršćanstvo. E sada većina katoličkih vjernika ne uzima nikakvo vino, samo svećenik - ali to je opet druga tema koju ću otvoriti na forumu "Katolicizam".

Taj anđeo Gospodnji koji se više puta spominje u Bibliji je Isus. O tome ću otvoriti posebnu temu. Onda onaj zapovjednik Gospodnje vojske, koji je rekao Jošui da skine obuću jer je mjesto sveto. Isti slučaj kao u gorućem grmu kad je Bog rekao Mojsiju. Ako Boga niko nije vidio - ko je taj tajanstveni zapovjednik vojske nebeske - to je mogao biti samo Isus.

Mihej 5,2 kaže: Ali ti, Betleheme Efrato, premda si malen među tisućama Judinim, ipak će mi iz tebe izići onaj koji će biti vladar u Izraelu, čiji su iskoni od davnine, od vječnosti.” Znači čiji su iskoni od davnine, od vječnosti. Tu se misli na Isusovo rođenje, i to dva rođenja. Jedno u vječnosti, a drugo u Betlehemu. Znači da je Isus postojao prije nego što je opet rođen na zemlji.

Mislim da nam Biblija treba biti autoritet kad se govori o ovom pitanju, a ne neka tradicija da je Josip imao djecu kad se zaručio sa Marijom.

Gdje se nalazi planina Sinaj - u Egiptu ili S. Arabiji?

‘Bog i evolucija’ – nova knjiga koja pomiruje teologiju i znanost Nova knjiga dr. Tončija Matulića pokušaj je otkrivanja harmonije između znanstvene istine i objavljene istine u odnosu na prirodnu evoluciju života, koja je čovjeku prispjela do savršenstva duha, svijesti i savjesti. Bog i evolucija. Teološka šetnja evolucijskim perivojem nova je knjiga moralnog teologa Tončija Matulića, koja donosi rezultate znanstvenoga, to jest duhovno-intelektualnoga hrvanja vjere u božansko stvaranje s izazovima današnje dinamičke i evolutivne slike svijeta. Posrijedi je istinska teološka šetnja evolucijskim perivojem kao čudesnim djelom stvaranja dobroga i mudroga Stvoritelja. Činjenica da je autor, Tonči Matulić, teolog upućuje na to da je nastojao detaljno istražiti poznate teorije, argumente i mišljenja mnoštva poznatih i vrsnih znanstvenika iz različitih znanstvenih područja, koji su pak nastojali prirodni evolucijski perivoj predstaviti i protumačiti na način cjelovitoga razumijevanja podrijetla, nastanka, uzroka, procesa, mehanizama, zakonitosti i razvoja svemira, čovjeka i života. Sam naslov Bog i evolucija upućuje na to da se knjiga trudi pokazati da između objavljene vjere i prirodnoga razuma nema sukoba, jer jedan je Bog začetnik i autor kako Objave tako i Prirode. Pokušaj je to otkrivanja harmonije između znanstvene istine i objavljene istine u odnosu na prirodnu evoluciju života, koja je čovjeku prispjela do savršenstva duha, svijesti i savjesti. Priroda je kao svekoliki vremeniti evoluirajući bitak, od najsitnije elementarne čestice i mikroorganizama, sve do najvećih i najsloženijih životinja, čovjeka, planeta, galaktika i cijeloga svemira, sve to kroz gotovo 14 milijardi godina, uistinu veličanstveno djelo Božjega stvaranja. Drugim riječima, u očima vjere priroda se otkriva kao veličanstveno Božje stvorenje koje u sebi nužno skriva Božje tragove i otiske svoga iskonskoga Tvorca i Autora. „Bog i evolucija idu zajedno i, posljedično tomu, priroda i stvorenje idu zajedno. Dakle, dva različita i komplementarna pristupa jednom te istom vremenitom evoluirajućem bitku – jedan vjerski i teološki, a drugi razumski i prirodoznanstveni – omogućavaju da ga se zove različitim imenima, a da se pritom misli na jednu te istu stvarnost prirode kao stvorenja, odnosno stvorenja kao prirode“, navodi autor u uvodu knjige. O sadržaju Knjiga tvrdog uveza raspoređena je u devet poglavlja u kojima se logičkim slijedom obrađuju teme koje postupno sve dublje uvode u neke od ključnih aspekata moderne teorije evolucije, a cijela se osvrće na izazov prirodne evolucije čovjeka u svjetlu vjere u stvaranje, koja nam posreduje istinu o čovjeku kao osobi stvorenoj na sliku Božju (usp. Post 1,27). O autoru Prof. dr. sc. Tonči Matulić svećenik je, teolog i pročelnik Katedre moralne teologije Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Usavršavao se u bioetičkoj disciplini na različitim institutima u Italiji i SAD-u, a autor je brojnih knjiga i znanstvenih radova. Recenzije

Problem je što je npr. katolička crkva izbacila ovu zapovijed, a da bi broj zapovijedi ostao isti, onu desetu koja je u Bibliji jedna - Ne poželi tuđeg ženidbenog druga, tuđe stvari podijelila na devetu i desetu. Tu nešto debelo ne štima. Ko se protivi Bogu izbacivati, ili dijeliti Božje zapovijedi. I onda se pitaš šteta što ovu zapovijedi nije ni jedna crkva preformulirala.

Otkrivenje je puno simbola i kao takvo najbolje se tumači slikama Starog zavjeta. Potrebno je dosta čitati dobre komentare od stručnjaka. E sada pitanje je kako jedan čip paše da bude žig zvjeri. Kako god, ovaj događaj je još u budućnosti, i lako možemo imati čast da ga doživimo.

Dobro nam došao Buco, svako dobro i ugodno se osjećaj na forumu 😀

Da li je Bog sve stvorio u 6 doslovnih dana od 24 sata, ili je to duže razdoblje što uključuje teističku evoluciju?

Želimo dobrodošlicu našem novom članu Nestoriju 🙃

Glavno učenje unitarijanista je da Isus nije preegzistirao na nebu prije nego što je rođen kao čovjek. Znači prvi put se pojavio rođenjem od Marije. Evo ovdje kršćani mogu dati sve stihove koje govore o Isusovoj preegzistenciji, a koji unitarijanci moraju pobiti. Evo ja počinjem Ivan 17,5: Sada mi ti, Oče, daj onu slavu koju sam imao kod tebe prije postanka svijeta. Znači Isus govori u ovom retku da je imao slavu prije postanka svijeta, prije nego što je svijet stvoren, prije nego što su Adam i Eva stvoreni.

Crkva je starija od kršćanske Biblije Moramo biti pošteni. I Biblija je produkt crkvene predaje. Crkva je starija od kršćanske Biblije (a ona se sastoji iz Staroga i Novoga zavjeta). Kanon kojega danas poznajemo od 27 novozavjetnih knjiga Crkva je donekle prihvatila tek u drugom stoljeću po Kristu, no najraniji spisak Novozavjetnog kanona nalazimo u IV stoljeću kod Atanazija Aleksandrijskog 367. godine po Kristu. Dakle, Crkva je (vjerujemo pod vodstvom Duha Svetoga) oblikovala Bibliju a ne Biblija Crkvu. Prvo je bila predaja, crkvena tradicija pa konačno Novi Zavjet čime se sa Starim zavjetom zaokružuje kršćanska Biblija. Zato je Biblija jedini nepogrješivi i konačni autoritet za protestante. Zaključak Reformatori su naglasili Bibliju kao jedino nepogrješivo, primarno i konačno mjerilo kršćanske vjere i prakse. S druge strane reformatori nisu odbacili doprinos predaje u onim pitanjima koja nisu suprotna učenju Biblije. Crkvena je predaja (Učenja otaca, rani koncili, vjeroispovijedanja i sl.) vrijedan izvor za definiranje kršćanske vjere i prakse, no ona nije nepogrješiva i valja je prosuđivati u svjetlu Biblije. Svaka tvrdnja bilo koje Protestantske crkve ili Crkve reformacijske baštine kako se drže samo Biblije u svome vjerovanju i praksi je jednostavno netočna jer osim što puno toga prihvaćanju iz rane crkvene predaje (pa čak i kanon Biblije Staroga i Novoga zavjeta), imaju i svoje vlastite konfesije, kanone (Statute, pravilnike i sl.) kojih se valja držati. Stoga reformacijsko načelo Sola Scriptura trebamo razumijeti u onom smislu u kojem su ga razumijeli i definirali reformatori koji su cijenili doprinos crkvene predaje u onim stvarima u kojima je ista sukladna Bibliji, odbacili učenja proizašla iz crkvene predaje koja su u suprotnosti s učenjem Biblije, te time Bibliju uzdigli kao konačan autoritet u kršćanskoj Crkvi. Autor: dr. sc. Jasmin Milić; Izvor: IPA

Biblija je konačni autoritet Dakle, bilo bi nepošteno prema ocima rane Crkve ali i prema reformatorima reći kako protestanti jedino i isključivo vjeruju samo ono što piše u Bibliji. Biblija je iznad svega, Samo Biblija, ali u smislu da je ona konačni autoritet, konačna objava i da sve što vjerujemo a što je u temeljima kršćanske tradicije mora biti suglasno učenju Biblije. To se jasno može iščitati u protestantskim konfesijama: “Ne preziremo tumačenja svetih grčkih i latinskih otaca, niti odbacujemo njihove polemike i rasprave glede svetinja dokle god su utemeljene na Pismu” (Drugo helvetsko vjeroispovijedanje 2:11). ” Sedmi članak Trideset i deved članaka vjere navodi:“Nicejsko vjeroispovijedanje, (Atanazijevo vjeroispovijedanje) i ono uobičajeno nazvano Apostolsko vjeroispovijedanje moraju se u potpunosti prihvaćati i u njih valja vjerovati. Jer njih se može dokazati najsigurnijim svjedočanstvima Svetog Pisma”. U ovome članku je jasno da su vjeroispovijedanja koja su dio crkvene predaje, nužna za vjerovanje kršćanske Crkve jer su suglasna Svetomu Pismu. Ono za što je Biblija doista dovoljna jest po pitanju objave o spasenju i o istinama koje je nužno prihvatiti za naše spasenje ( Trideset i devet članaka vjere, čl. 6). Prima Scriptura – Prvenstvo Pisma Anglikanci i metodisti će, zbog pogrešnog tumačenja načela Sola Scriptura govoriti o Prima Scriptura. Taj slogan zapravo govori ono što su i reformatori naglašavali, a to je da Biblija ima primat odnosno prvenstvo nad svim drugim izvorima kršćanske vjere i prakse. Za anglikance izvori su (1)Biblija, (2) tradicija i (3) razumno prosuđivanje, kako je to definirao anglikanski teolog Richard Hooker (16 stoljeće). Za osnivača metodizma, Johna Wesleya (18 stoljeće) četiri su izvora: (1)Biblija, (2) tradicija, (3) razumno prosuđivanje i (4) iskustvo. No i za anglikance i za metodiste Biblija je primarni i jedini nepogrješivi autoritet vjerovanja i prakse.

Iza nas je godina u kojoj smo obilježili 500. obljetnicu protestantske reformacije. Bila je to prigoda da se čuje više o povijesti, učenju i praksi protestantizma. No, čini se da naša javnost u Hrvatskoj i dalje nedovoljno zna tko su protestanti i što doista vjeruju.Jedan od ozbiljnih problema je u tome što se u posljednje vrijeme različite zajednice pozivaju na protestantski identitet tako da je u moru različitih učenja nekada teško odvojiti stablo od šume. Osvrti na neka protestantska učenja koja dolaze od strane rimokatolika ili pravoslavnih, zapravo nisu osvrti na protestantizam već na učenje zajednica koje su kasnije proizašle iz protestantizma a koje sebe u Hrvatskoj nazivaju “Crkvama reformacijske baštine”. Drugdje, npr. u Njemačkoj nazivaju se “Slobodne evanđeoske zajednice”. Tradicionalne protestantske crkve u izvornom smislu riječi su Evangeličke, Reformirane i Anglikanske. To su crkve koje su direktno proizašle iz reformacije 16. stoljeća i one nam puno više mogu predstaviti izvorni protestantizam nego Crkve reformacijske baštine. Naravno, treba ukazati i na trend liberalizma u pojedinim tradicionalnim protestantskim crkvama koji ih često čini neautentičnim svjedocima izvornog protestantizma. No nas ovdje zanima izvorno protestantsko učenje. Jedno od tzv. pet Sola (Samo) reformacije jest Sola Scriptura odnosno Samo Pismo. Ovo načelo posebno naglašavaju Crkve reformacijske baštine, u smislu da je njihovo učenje temeljeno samo i isključivo na Bibliji i da je Biblija jedino mjerilo njihovog učenja i prakse. Rezultat takvog shvaćanja načela Samo Pismo dovelo je do različitih tumačenja Biblije koje je prouzročilo na tisuće novih zajednica, pokreta, sekti i sl. Kako se svi oni nerijetko u javnosti predstavljaju protestantima, to se onda stječe dojam da su protestanti zapravo vrlo neozbiljni kada je u pitanju razumijevanje i tumačenje Biblije. Crkve reformacijske baštine No, zadržimo se kratko na tzv. Crkvama reformacijske baštine i njihovom naglasku na tomu da je u njihovu učenju samo Biblija mjerodavna za vjerovanje i praksu. Je li to tako? Uglavnom nije. Uzmimo npr. pentekostalce. Dragi su to i iskreni vjernici koji ljube Boga, svjedoče svoju vjeru, s puno emocija pokazuju ljubav prema Bogu i naravno naglašavaju da im je Bibija jedini autoritet. No, što je s proroštvima koja se prakticiraju na njihovim bogoslužjima? Po učenju pentekostalaca (i ostalih karizmatika) postoje vjernici koji i danas imaju dar proroštva. Takav vjernik nerijetko ustaje na javnom bogoslužju te započinje govor u ime Božje: “Ovako govori Gospodin” i kreće govoriti riječi koje po njegovom uvjerenju i uvjerenju prisutnih Gospodin izgovara. Takva je riječ važna za zajednicu. Gospodin govori što znači da je to je Božja riječ i da ima autoritet za Crkvu ili za pojedinca. Tu su i adventisti koji su u zadnje vrijeme sve otvoreniji prema drugim zajednicama te se time približavaju crkvama reformacijske baštine. No i adventisti vole naglasiti da su protestanti te da je Samo Pismo i njihovo načelo. Je li to doista tako u njihovoj praksi? Nije. Adventisti imaju tzv. “Duh proroštva” a to su spisi Ellen White, proročice koja je veoma zaslužna za ustrojstvo adventizma kakvog ga danas poznajemo. Reći će adventisti da su spisi Ellen White manje svijetlo, ali ipak su svjetlo a njeno učenje je i te kako važno za adventiste. Recimo i to da se pripadnici ovih, uglavnom mlađih zajednica (osim Baptista koji su nastali u 17. stoljeću, većina je tzv. Crkava reformacijske baštine nastala krajem 19 i početkom 20. stoljeća) i te kako se pozivaju na svoju predaju i tradiciju. Nerijetko je među njima vrlo jasan naglasak na tomu da trebaju održati vjerovanje, red i disciplinu kako je to bilo u začecima njihovih zajednica. Ad fontes – Na izvoreReformatori su koristili ovu latinsku krilaticu (koja je bila uobičajena fraza toga doba) za povratak na kršćanske izvore. Je li za njih to značilo povratak samo Bibliji? Nije. Za njih je to bio poziv na povratak učenju ranog kršćanstva a to znači Bibliji i učenju rane Crkve (tradiciji, predaji) a koje nije u suprotnosti s učenjem Biblije. Oni koji su proučavali djela Martina Luthera, Jeana Calvina, Thomasa Cranmera i drugih reformatora vidjet će da su oni rado citirali apostolske i crkvene oce, da su se rado vraćali patristici. Upravo da bi obranili svoja učenja, pozivaju se na apostolske i crkvene oce kako istoka tako i zapada, pa i na kanone pojedinih koncila. Rani reformatori nisu odbacili tradiciju kao nešto bezvrijedno. Njihovo gledanje na Bibiju je da je ona jedini nepogrješivi izvor za naše vjerovanje i praksu. Predaja nije nepogrješiva. No, iako nije nepogrješiva, crkvena predaja koja obuhvaća učenje apostolskih i crkvenih otaca, oduke ranih crkvenih koncila i sl. ipak je iznjedrila određena učenja koje crkva treba prihvatiti ukoliko nisu u suprotnosti s Pismom. Npr. doktrine o Trojstvu, doktrina o dvije Kristove naravi i sl. se ne mogu naći jasno definirane u Biblji. One su razvijene u prvih tri stoljeća kršćanstva. Protestanti su privatili ove istine ne samo zato što su one dio crkvene predaje već zato što se one ne kose s biblijskom objavom o Bogu i o Kristu.

Jesu li prvi adventisti vjerovali u trojstvo? Kad je uvedena nauka o trojstvu u adventističkoj crkvi?

Na ruke Angela primljena, i pod njihovim okriljem prohodeći vazdušna prostranstva i uzlazeći na visinu, duša na svome putu nailazi na razna mitarstva (carine) – nešto nalik na naročite skupine duhova što budno paze na ushođenje duša, zaustavljajući ih i čineći im prepreke u stremljenju njihovom ka Carstvu. Svako mitarstvo kao posebna skupina duhova predočava duši određene grehove njezine. Prvo je mitarstvo mesto gde se polažu računi za grehe ogovaranja i razuzdanosti stomaka. Ovde se istražuju gresi učinjeni rečima ljudskim, kao što su laži, klevete, zaklinjanja, gaženje zakletvi i zaveta, praznoslovljenje, zloslovljenje, vođenje taštih razgovora, izlaganje svetinje podsmehu, bezobrazne i nepristojne reči (skvernoslovljenje). Tome se pridodaju i gresi mahnitosti stomaka (črevobjesija) – bludne radnje, pijanstvo, neprilično smejanje, nečista i nepristojna ljubljenja, bezobrazne i razbludne pesme. A njima nasuprot Angeli Sveti što negda poučavahu dušu i vođahu je putem dobra iznose sve što je ustima svojim i jezikom za života lepo i čestito izricala: ukazuju na molitve njene, blagodarenja, pojanje psalama i pesama duhovnih, čitanje Svetoga Pisma – jednom rečju, istavljaju sve ono što smo usnama svojim i jezikom prineli kao blagoprijatnu žrtvu Bogu. Drugo mitarstvo duhova obmane i prelesti odnose se na ono što smo očima svojim gledali: oni iznose sve to nam je strašću ispunjavalo pogled, što se očima činilo primamljivim, te dograbe svakoga ko je sa pristrašćem nepristojne poglede upućivao, bez potrebe ljubopitljiv (radoznao) bio ili neobuzdano očima gutao (ono čega mu je valjalo kloniti se). Treće je mitarstvo duhova spletkarenja – za grehe uhođenja i potkazivanja. Sve što prelasno razdražuje sluh naš i nasladom nas ispunjava nalazi se u njihovoj nadležnosti: oni beleže sve što smo sa pristrašćem voleli da slušamo i čuvaju ta svedočanstva do dana Suda. Četvrto je mitarstvo onih duhova što straže nad čulom mirisa: sve što služi za strasno naslađivanje čula mirisa – mirisni ekstrakti iz rastinja i cvetova, mirišljave vodice, razne masti koje razbludne žene obično koriste radi prelašćivanja – sve je to u nadležnosti islednika sa ovog mitarstva. Peto mitarstvo bdije nad onim što je rđavo i ružno učinjeno putem dodira ruku. Ostala su mitarstva – mitarstvo zlobe, zavisti i ljubomore, sujete i gordosti, razdražljivosti i gneva, žučne raspaljivosti i jarosti, bluda, preljubočinstva i rukobluda, ubistva, vračanja i drugih bogomrskih i skvrnih dela, o kojima ovoga puta nećemo govoriti podrobno, jer ćemo to izložiti drugom prilikom u valjanom poretku, budući da svaka strast duševna i svaki greh imaju svoje islednike i istjazatelje (mučitelje). Gledajući sve ovo i još mnogo toga, i to daleko goreg, duša se užasava, trepti i drhti dokle god joj ne bude izrečena oslobađajuća ili osuđujuća presuda. Kako je tegoban, mučan, plačevan, neutešan taj čas iščekivanja – šta li će se desiti? – kada je duša mučena neizvesnošću! Sile nebeske tad stoje naspram nečistih duhova i objavljuju dobra dela njena, učinjena postupcima, rečima, pomislima, namerama i mislima; između dobrih i zlih angela duša stoji u strahu i trepetu, sve dok zbog svojih dela – reči i postupaka – bude ili osudi podvrgnuta i svezana, ili opravdana i oslobođena; jer će svako biti svezan uzama vlastitih grehova. I ako se duša zbog pobožnog i blagougodnog života svog pokaže dostojna nagrade, uzeće je Angeli Božiji i ona će se neustrašivo vinuti put Carstva, u pratnji svetih sila, kao što kazuje Pismo: “I koji pjevaju i vesele se, svi su izvori u Tebi” (Ps. 87:7). Da se ispuni što je pisano: “I žalost i uzdisanje bježaće” (Is. 35:10). Oslobodivši se od lukavih, zlih i strašnih duhova, duša postaje naslednicom te radosti neizrecive. Ako li se pak pokaže da je duša neka život provodila u nemaru i neuzdržanju, začuće onaj strašni glas: “Neka se uzme bezbožnik, neka ne vidi slave Gospodnje!” (Is. 26:10). I nastupiće za nju dani gneva, muke, bede, teskobe, dani tame i mraka. Ostaviće je Angeli Božiji i uzeće je grozomorni demoni, koji će je najpre bez milosti mučiti, da bi se zatim duša, vezana nerazrešivim uzama, strovalila u zemlju crnu i neprozirnu, u njene najdonje odaje, u sužanjstvo preispodnje, u tamnice pakla, gde su zatočene duše grešnika umrlih od postanja sveta – “u zemlju tamnu kao mrak i sjen smrtni”, u zemlju nevidela večnog, “gdje nema promene i gdje je vidjelo kao tama”, kao što kazuje Jov (Jov. 10:22), onamo gde večiti bol i beskrajna žalost, i ridanje neprestano, i svagdašnji škrgut zuba, i nesustajuće uzdisanje prebivaju”.[2] Na kraju bih želeo da sve kritičare podsetim na mudre reči svetog Teofana Zatvornika: “ma kako se našim umnicima besmislenom činila ideja o mitarstvima, ipak će i oni morati da prođu kroz njih”[3]. Mnogo štete čoveku donosi lažno učenje. Posebno pogubno je iskrivljavanje eshatologije pojedinca. Ako je čovek pogrešio u vezi sa sadašnjim delovanjem demona u svetu ljudi i zbog toga dospeo pod njihov bič – ima pravi put ka spasenju – on će pribeći Tajnama Crkve i demoni će pobeći od njega. Ali ako čovek sebe ubedi da poslednja dostignuća nauke o religiji i filologiji dokazuju da mitarstva ne postoje, on će se svejedno susresti sa tim. Međutim, tada će biti kasno. Nakon smrti nema pokajanja. Ne pobrinuvši se da ima sećanje na smrt, ubedivši se da nakon smrti čoveku niko ne preti, hrišćanin će iz tela izaći nepripremljen i tu ga čeka krajnje neprijatna neočekivanost. Susrešće se sa realnim gospodarima tame koji će mu realno pokazati dela koja je činio po njihovom podstreku. I šta će im on odgovoriti? Da je on Hristov? A oni će pitati: “kako ćeš dokazati? Dela bolje govore od reči”. I odvešće obmanutog “novim bogoslovima” u toplo mestašce. A tamo viči koliko god želiš, neće biti koristi. Jer demoni, kao zakonici, samo ispunjavaju Hristovu volju. I poginuće brat za koga je umro Hristos (1 Kor. 8:11). Da li će Sudija na Strašnom Sudu pohvaliti one koji iz neshvatljivih razloga odbacuju drevno učenje Crkve? Mislim da ne. Tako da mi jedino i ostaje da poželim onima koji pišu na bogoslovske teme da se sećaju da od njihovih reči zavisi večni život čitalaca, a kao posledica toga – njihov večni udeo. Neka nas sve urazumi Hristova ljubav i neka nas izbavi od poslednjeg posramljenja u dan strašnih iskušenja u podnebesju! https://svetosavlje.org/da-li-postoje-mitarstva/