Leaderboard

Isusovo pitanje -Tko je izvršio volju Oca- Kome Isus postavlja pitanje. U Mateju 21 Isus govori izraelskim vjerskim vođama pod Zakonom Poanta prispodobe nije da se ulazak u Božje kraljevstvo zaslužuje djelima, nego da su se poreznici i bludnice pokajali ( promjenili misljenje)u odnosu na poruku koja im je dana, dok su se religiozni vođe oslanjali na svoj položaj i riječi, ali su odbili vjerovati.Problem nije bio u tome što su rekli da, nego sto nisu vjerovali. Ako zamijenimo redoslijed, lako upadnemo u istu zamku kao farizeji: prave riječi, religiozni govor, ali bez razumijevanja Božje milosti. Spasenje je dar milosti, a ne nagrada za ponašanje. Djela nisu temelj naše vjere, nego njezin plod. Milost uvijek dolazi prva.

Što je to sedmi dan iz Božje perspektive? Ili ljudske, u kontekstu Postanka, kako definiraš taj pojam "dan"?

Da se prijavim, Boki, neki me već dobro poznaju sa drugih foruma, neko po dobru neko po loše sve zavisi dal si sa mnom ili nisi. 😅 Pozdrav svima.

ne pricaj gluposti.... svi muslimani koji su svjedocili o tom dogadjaju su rekli, jedna polovica mjeseca je bila sa jedne strane brda a druga polovica sa druge strane brda. nikakvo to nije pomracenje mjeseca bilo.

Imam problem sa takvom interpretacijom. Ne misliš li da je pogrešno Boga stavljati u našu prilično ograničenu antropocentričnu percepciju? Bog jest stvorio Zemlju i čovjeka, ali stvorio je i cijeli svemir, cijelu ovu stvarnost u kojoj živimo, prostor-vrijeme sa svim karakteristikama koje znanost polako otkriva, možda i druga bića u nekom zakutku svemira. Koncept dan-noć, kao razdoblje izlaska i zalaska našeg Sunca (dan od 24h), nema nikakvog smisla u tom kontekstu. Naravno, može se koristiti kao alegorija, poetsko-simbolički prikaz čina stvaranja koji nije opterećen vremenskim slijedom i znanstvenom preciznošću, već suštinskom porukom da je naša stvarnost stvorena. Ta je iznimno bitna poruka postala temelj svega drugog. A što se same teme tiče, kršćani zaista imaju odmak od Starog zavjeta u štovanju posebnog dana. Razlog je taj što je uskrsnuće i čin otkupljenja vrhunac povijesti spasenja, i nekako je red da se mi kršćani toga stalno iznova prisjećamo. Cijela biblijska priča, od Postanka, preko Abrahama i tisuća godina povijesti, doživljava klimaks upravo u činu gdje se Bog žrtvuje za spas Čovjeka. Važna je spoznaja da smo stvoreni, ali uskrsnuće je najvažniji događaj u povijesti ljudskog roda. Blagovanjem u nedjelju uvijek iznova imamo priliku toga se sjetiti, zahvaliti našem Bogu i kroz misni obred suobličiti sa Kristom.

Sorry, kasno odgovaram, bio sam na hodočašću u Rimu za jubilejsku godinu. Umjesto svojih riječi, iskoristiti ću uvod iz knjige "Hoditi s Bogom", sjajne koju preporučam svima za čitanje. Ne bih rekao da me to čini liberalnim katolikom, ali vjerojatno ovisi tko drži aršin. 1. ČIN: STVARANJE Udžbenik ili poezija? Jedan izazov s kojim se susrećemo pri čitanju Svetoga pisma jest to što ono potječe iz vremena, mjesta i kulture koja se znatno razlikuje od naše te upotrebljava pripovjedne tehnike na koje danas više nismo navikli. Tako se u 1. poglavlju Knjige Postanka suočavamo s tekstom u kojem je svjetlo stvoreno prvoga, dok su sunce, mjesec i zvijezde stvoreni tek četvrtoga dana. U Psalmu 104 zbunjuje nas psalmistov opis Boga koji postavlja zemlju na njezine temelje, pokriva je bezdanim vodama kao haljinom, podiže svoje dvore na vodama i razapinje nebo poput šatora. Ako ovakvim tekstovima pristupamo tek doslovno ili znanstveno, kako je danas uobičajeno, mogli bismo ih odbaciti kao jedan primitivan pogled na stvarnost i zaključiti kako su Hebreji vjerovali da se pod zemljom doslovce nalaze stupovi, a iznad nje svod. Takvi su zaključci primjer stanovite kratkovidnosti koja suvremenoga čitatelja sprječava da razumije biblijsku priču. Veliki kršćanski apologet C. S. Lewis dao je ime toj boljki što uzrokuje kratkovidnost kod suvremenih čitatelja, koji ono najnovije smatraju mjerodavnim, a sve prije toga primitivnim: on takav stav naziva,,kronološkim snobizmom". Prije no što otpišemo biblijski izvještaj o stvaranju, moramo uočiti da smo u našoj kulturi navikli na tekstove koji su pisani jednostavno i linearno. Iako nam takav način izražavanja može pomoći da razumijemo štošta o suncu, mjesecu i zvijezdama, teško nas može poučiti ičemu o Ljubavi koja je stvorila i pokreće sva ta nebeska čudesa. Prečesto se događa da ustrajno pogrješno čitamo početna poglavlja Knjige Postanka kao da je riječ o nekom znanstvenome udžbeniku: čineći tako, ne uviđamo da je to zapravo teološki spjev. Prema riječima jednoga teologa, autor Postanka pisao je,,na način narodnog pjesnika“. Doista, izvještaj o stvaranju jedna je prekrasna pjesma u prozi, a njezina svrha nije pružanje znanstvenih podataka, nego iznošenje jednoga dubokog teološkog razmatranja o činu stvaranja. I u opisu stvaranja i u Psalmu 104 nebesa se zamišljaju kao svod, a zemlja počiva na stupovima upravo zbog toga što pjesnik želi dočarati smisao stvaranja ukazujući nam na činjenicu da je stvorenje jedan hram u kojem je naša svrha davati hvalu i slavu Stvoritelju. U usporedbi sa suvremenom prozom, hebrejski način pisanja mnogo je istančaniji i prepun bogatih, metaforičkih izraza kojima se želi prenijeti veličanstvenost teološkog značenja događaja i stvari koje se opisuju. Moramo paziti da ne budemo neosjetljivi na raskoš takvoga načina izražavanja. Umjesto da tekstovima pristupamo nemušto i bezobzirno, moramo ih čitati i o njima promišljati s razumijevanjem i blagonaklonošću.