Buco
Članovi
-
Pridružen
-
Zadnja posjeta
Everything posted by Buco
-
Najbolje je ovvako: VRIJEME DOGAĐANJA: oko godine 27. poslije Krista. Evanđelje po Luki (gl. 4) naglašava kako je Isus na samom početku svoga javnog djelovanja odbio prokušana sredstva manipuliranja ljudima: mito, strah i vlast, i mjesto toga navijestio slobodu. Mi kažemo da smo kršćani. Zašto? Zbog toga što vjerujemo u Isusa Krista. Tko je Isus Krist? Zašto mi njemu vjerujemo? Što on nama vrijedi? Prvo: Isus Krist nije neko biće iz bajke. Nije on izmišljeno biće kao neka dobra vila, kao vilenjaci, vukodlaci, Crvenkapica, Snjeguljica, itd. Za njega znamo gdje je živio, kada je živio, što je govorio i što je radio. Domovina mu je Palestina (gdje se danas nalazi i država Izrael). Živi i djeluje u prvoj trećini prvoga stoljeća. Isus je, kao i svi dječaci i mladići, živio u svojoj domovini oko trideset godina, a jedva je tkogod za njega znao. Nije još bio poznata ličnost. Danas je Isus Krist najpoznatija ličnost na cijeloj zemaljskoj kugli. - KAKO JE TO POČELO? Mladi tesar iz Nazareta, Isus sin Marijin, počeo je jednoga dana hodati po selima i gradovima i narodu držati govore (Mt 4, 23). Također se pročulo da čini izvanredna djela, čudesa. Čekajte, da nešto provjerimo: Znamo li koje je prvo čudo Isus učinio? Izgleda da to svi znamo. To je pretvaranje vode u vino na svadbi u Kani Galilejskoj (Iv 2, 1—11). A koji je prvi Isusov javni govor? Eh, to malo tko zna brzo odgovoriti. Pročitajmo to iz Biblije (Lk 4, 16—21). Eto, Isus je najprije javio radost siromasima, oslobođenje zarobljenicima, svjetlost onima koji žive u mraku i sljepoći, slobodu potlačenima. Isus se, dakle, javio kao OSLOBODITELJ. Usporedimo što je važnije: Isusovo prvo čudo ili Isusova prva propovijed? To što je pretvorio vodu u vino, to je trebalo samo onim ljudima koji su slučajno ostali bez vina usred svadbe. Da su to bili bogatiji ljudi ili da je te godine grožđe bolje urodilo u onome kraju, to Isusovo Čudo njima ne bi trebalo. Znamo da u našoj zemlji ima vinorodnih krajeva u kojima ljudi teškom mukom obrađuju vinovu lozu i proizvode vino, a poslije ga nemaju kome prodati, nemaju dosta bačava da to vino spreme u podrume. Takvi ljudi ne bi se uopće oduševili Isusovim čudom u Kani. U prvi čas bi se začudili, pljeskali bi kako je to njemu uspjelo, pričali bi kakva je to divna čarolija ili vještina. Ali, ako bi on to nastavio činiti, oni bi mu stali vikati: Dosta, Isuse, dosta, to smo već vidjeli, ali nemamo kamo s tim vinom. Ali prva Isusova propovijed, to je nešto drugo. Radost i sloboda ljudima treba više nego što im treba vino! Na svijetu je mnogo više žalosnih i potlačenih nego žednih vina. (Kad čovjek popije čašu dobra vina, brzo se razveseli i čini mu se da se oslobodio svoje muke. Zbog toga je Isus i cijenio vino kao znak radosti i slobode. Samo kao znak! Jer vino ne može trajno obradovati ni osloboditi čovjeka.) A Isus je ponudio svijetu pravu radost i pravu slobodu. U ono vrijeme svi su narodi oko Sredozemnog mora (današnja Engleska, Francuska, Portugal, Španjolska, Italija, Švicarska, Austrija, velik dio Njemačke i Mađarske, Rumunjska, Bugarska, SFRJ, Albanija, Grčka, Turska, Sirija, Libanon, Izrael, Egipat, Libija, Tunis, Alžir, Maroko...) bili porobljeni i okupirani od Rimljana. Svi su sanjali o slobodi. Većina ljudi koji su tada živjeli u Rimskom Carstvu bili su robovi, jer to je bilo robovlasničko društvo. Robove su gospodari prodavali i kupovali kao robu. Roba je gospodar mogao ubiti i nikome za to ne bi odgovarao. Ako se rob oženio i imao svoju djecu, gospodar je mogao njega prodati na jednu, ženu na drugu, a djecu na treću stranu, i oni se nikada više ne bi vidjeli... Radni dan roba trajao je od jutra do sutra, a plaće nije primao ... Gospodari su mnogo gradili: velike palače, hramove, ceste, luke, brodove, ali sve je to služilo samo gospodarima, a robovima je to donosilo samo teški rad i stradanja. Na svijetu je onda bilo mnogo bolesti, a medicine je bilo malo ili nimalo. Ljudi su umirali od velikih zaraza: kuga, kolera, itd. Mnogi su bili gubavi i polako se raspadali. Teški život mnogima je slomio živce, bili su duševni i živčani bolesnici. Njih nitko nije liječio. Nehigijenski život od djetinjstva upropastio je mnogima oči te je bilo i mnogo slijepaca. Nesretni i nezadovoljni ljudi činili su, kao i danas i u svako vrijeme, zlo drugim ljudima oko sebe: ubijali, krali, varali, klevetali, sramotno postupali sa ženama i djevojkama itd. Od toga su postajali još nesretniji i još nezadovoljniji. Kad drugome načiniš zlo, on je nesretan jer si mu zlo zadao, a tebi u duši ostaje ljaga, mrlja, neka rana koja te peče. Znaš da nisi bio čovjek i čini ti se da nikada više nećeš ni postati bolji. Namjesto da se popraviš, kao za inat postaješ sve gori. Kao pijanac koji je već ljut na sebe zbog toga što ga od vina boli glava, pa za inat još više pije želeći sve, i samoga sebe zaboraviti; tako ubojica još više ubija, lupež još više krade. Zlo koje čovjek čini Čovjeku najteže je ropstvo u koje čovjek upada. Time sam sebe iznutra veže nevidljivim lancima. To je prokletstvo grijeha. Sotona je u pustinji ponudio Isusu (Lk 4) da ljude podmićuje badava ih hraneći (da pretvara kamenje u kruh), da ih plaši i zabavlja strašnim čudesima (da skoči s vrha Hrama) i da ih prisiljava u sprezi s državnim vlastima (nudi mu »sva kraljevstva svijeta«), Isus neće ljude podmićivati, ni plašiti, ni prisiljavati — on mjesto svega toga javlja da je došao ljude osloboditi. Isusov prvi govor u sinagogi u Nazaretu izravan je odgovor napastima u koje ga je Sotona pokušao uvesti. Evanđelist Luka, koji je na početak Isusova javnog djelovanja stavio taj snažni slikoviti prikaz o napastima neslobode i navještaju slobode, razvit će cijelo svoje Evanđelje u duhu oslobođenja. Vidjet ćemo da je Luka i Isusovo djetinjstvo opjevao kao navještaj i početak oslobođenja od robovanja duhovnim strahovima, prirodnim silama i društvenoj nepravdi. Demitizacija psihe, prirode i društva - da bi čovjek, oslobođen robovanja svim krivim vrijednostima, mogao ostvariti sebe u intimnom drugovanju s Bogom - to je glavna tema cijele Biblije. Tako je bilo i u Isusovo vrijeme. Ljudi su upadali u zlo, a nitko im nije mogao pomoći da se iz njega izvuku. -- SVIJET JE BIO PUN ROBOVANJA I ŽALOSTI. A stare religije pričale su ljudima da na nebu ima puno bogova koji se isto tako tuku, nadmeću, jedan drugoga varaju, kradu, otimaju si žene, sve kao bogata gospoda na zemlji. Te stare religije samo su ljude ispunjavale mračnim strahom. Vjerovali su da ti bogovi, duhovi, vukodlaci i bjesovi stvarno postoje i da mogu čovjeku na razne načine nauditi. Ne znajući s koje će ga strane s ovog ili »onog« svijeta zlo zadesiti, čovjek se ulagivao tim nepoznatim strašnim bićima, nastojao ih udobrovoljiti i podmititi kojekakvim žrtvama i. čarolijama. S te strane nije se narod mogao nadati pravom oslobođenju. Glas o slobodi i radosti došao je iz Palestine, gdje je živjela »najoriginalnija i najslobodoljubivija rasa u cijelom Carstvu«, to jest židovski narod. O tome ćemo narodu još mnogo morati govoriti, a sada govorimo o Isusu koji se pokazao kao »najoriginalniji i najslobodoljubiviji« čovjek iz toga naroda. Zato je on navijestio slobodu i radost ne samo svome narodu nego i svim narodima u Carstvu, i dalje kroz stoljeća svim narodima na Zemlji. Stoga su mu odmah povjerovali mali, siromašni i nesretni ljudi u njegovoj domovini: stoga su mu poslije povjerovali milijuni ljudi po svijetu. Stoga je on danas najpoznatija ličnost cijele svjetske povijesti. Naš veliki Prijatelj, naš Učitelj, naš Vođa, naš Brat. Židovski narod, koji se inače zove Izrael, upoznao je svog Boga. On, Bog, i njegov narod Izrael ulaze u povijest zajedno.
-
Bilo je to u 6. razredu Osmogodišnje škole pod satom matematike, točnije geometrije. Veliki odmor samo što nije završio, a dečki su još bili zaigrani. Mjesec svibanj, prozori otvoreni. U trku, jedan zakači prozorsko kerilo koje se zatvori uz tresak. Očito prozorsko staklo nije bilo najbolje učvršćeno - ispalo je, i kako to biva, odletjelo na ulicu. Srećom, bilo je to u prizemlju, a zbornica i ravnateljev ured na suprotnoj strani zgrade, do dvorišta. -Brzo…Ti i ti - reče nastavnik dvojici.- Tražite od podvornika metlu i lopatu i brzo očistite staklo s nogostupa. A nastavnik dohvati veliki trokut s ozbakama centimetara na jednoj kateti i priođe prozoru. Zapisao je visinu i širinu šupljine te izvadi mobitel i nazove staklorezačku radnju s kojom je već imao neke kontakte. Javio se šef, a nastavnik pita jel tamo Matija. Dobio ga je i nastavnik brzo objasni o čemu se radi i kaže dimenzije prozorskog "otvora". -Možeš li doći odmah? - Matija potvrdi i obeća - čim izreže staklo dolazi. Pred kraj sata majstor je već završavao posao. Nastavnik plati, i tako je stvar ostala tajnemom cijelog razreda. Ali priči nije kraj. Učenici su insistirali na cijeni stakla i rada majstora. Nastavnik je to kategorički odbio. Dječak koji je skrivio "nesreću" tu večer je otišao na Misu i zahvalio Bogu. Ta, bio je ministrant, za razliku od nastavnika koji uopće nije mario za vjeru i crkvu, kao ni nekolicina učenika. Sutradan je cijeli razred - uključile se i djevojčice - u školu došao s nešto većim džeparcem. kojeg staviše na stol i izbrojiše. -Moralo je biti dosta. Jedna djevojčica je spremila novac za sutra, kad opet imaju dobrog nastavnika po rasporedu. Dakako da se bunio, ali je izdvojio cijenu koštanja…Ostalo je skoro još toliko. Nakon nastave, nastavnik ih je čekao. Svi su otišli na sladoled, na veliko čušenje stanovnika tog malog gradića. Epilog? Čuli smo ga - zasladili su se. Još samo pitanje: Ovdje NIJE bilo nikakvog oslonca NA VJERU, ali dobrih DJELA itekoliko. Kome će i HOĆE li dobri Bog ikome IŠTA uzeti u obzir kao dobro djelo? I zaslugu kao mali u prilog ičijem spasenju!
-
INDIJANAC - UZOR KRŠĆANINU Sjedim u klupi, svećenik drži propovijed, a iza mene onomatopeja zmijskog šištanja "sšs…pššš". Ne baš diskretno se okrenem i pogledam, nastojeći da moj pogled govori: "Što to radiš, ženo"? Razumio bih da je u pitanju starica, ali žena od 40-ak godina ne mari što "onaj gore" s ambona nešto "trabunja". Ona koristi svoje "dragocjeno vrijeme" da izdeklamira jednu od možda sve tri krunice, koje si je zadala svakodnevno izmoliti. A kad počne prikazanje, pa podizanje…do kraja Mise, ono šištanje se prekida da bi glasno reka "AMEN". Kako prati misu i moli krunicu, kako zna kad mora reći Amen? Prebire prstima svoj ružarij, prtlja Zdravomarije usnama, sluša svećenika jednim, a drugim uhom pjevački zbor i ostale prisutne na Misi. Jadnica ode s nedjeljne Mise, a na njoj nje ni bila. Kod kuće će izverglati još dvije krunice. Navečer će biti ponosna, uvjerena da je Bogu draga osoba, jer eto, cijela Misa, 3 krunice, još koje litanije - pa ona je već napola sveta! Bolje da je taj dan izmolila samo jedan jedini ali PRAVI Očenaš, sabrano stojeći pred Bogom, uz spoznaju da je svako ljudsko biće pred Njim mrvica, koju sam Bog potiče na savršenstvo, ali i put kojim treba ići. Ova žena si je umislila da može/mora biti sveta ako vrši svoje obrede. Da se uključi u život župe, ne pada joj na pamet. Tamo ode platiti lukno i što treba više? A koliko ima takvih? Težiti k svetosti i savršenstvu je kršćanska dužnost. Apostol Pavao prve kršćane najčešće naziva "svetima", jer to bi trebali biti(tada i jesu bili). Možda najveće zlo u narodu je predodžba o svojoj veličini, pravednosti, svetosti! Biti već na putu k svetosti - ne samo da je normalno nego i potrebito, kao kad kupimo kartu u jednome pravcu, pa uskočimo u vlak. Ako se netko na pola puta počne odijevati u crninu, poput prosjaka, puzati "vagonom" na koljenima ili se udarati prutom, uz sve to na sav glas moliti litanije - samo da bi to sve svijet vidio - jadno biće! Može se putovanje "vlakom" i prekinuti, pa odjuriti na mjesto neke procesije ili hodočašća(da bi se vidjelo kako je ta osoba i tu bila)opet - jadno stvorenje. Upravo da neka osoba ima dar ozdravljenja, proroštva, stigmi ili čak levitacije, ako se sve vodi na predstavu i samoprojekciju svijetu - jadno ljudsko biće, hoće li ikada uhvatiti onaj "vlak"? Možda krene drugim, čak drugim putem, mada dužim, ali koji zaista vodi do cilja…ali treba znati koji je to cilj! Jedna Indijanska molitva glasi (otprilike) ovako: Veliki Duše, ne tražim snage da pobijedim druge, nego svoga najvećega neprijatelja - samoga sebe, da jednom, kad me Ti budeš pozvao mogu pred Tebe stati uspravna čela gledati Tebe u oči! (kršćanin bi tu dodao: "Sjeti se da sam samo čovjek, a Bog - da si Ti"!). Ni jedan Indijanac svoju molitvu sigurno nije molio u lovu ili uz ples oko vatre. Kao što Isus savjetuje kršćanima, tako se - živeći u skladu po Prirodnim zakonima, Indijanac povukao na osamu i tamo, shvaćajući veličinu i moć prirode spoznao svoj odnos prema njoj i Stvoritelju, tvorcu iste. Zvali Ga mi Manituom -Velikim duhom, Bogom ili Gospodinom, trebamo se odnositi prema njemu na ovakav "indijanski" način. Biti malen da budeš velik! Jer, svako prenemaganje kršćanina, pa i svakodnevne jurnjava da se među prvima primi sv. Pričest, kao i one "izverglane" molitve ne vode naprijed. Dapače! Slabi vjernici svetost nastoje dostići samo na čisto fizičkom planu, što je gruba greška. Nisu li flagelanti pretjerivali u svojim pokorama? Gnostik traži vjersko znanje, kao privilegij za sebe, Jansenist prakticira strogu moralnost, kao suprotnost kvijetistu, koji se predaje Božanstvu - doslovno … A vršenje volje Očeve? Svatko tko bez dubljeg poznavanja vjere sam određuje neke svoje putove koji bi ga vodili do savršenstva, zapravo vrši samo svoju volju. Nikako Božju, jer tu više nema mjesta ljubavi, jedinom istinskom "fitilju" koji će rasplamtjeti težnju za napredovanjem. Ljubav je i svjetionik, koji obasjava nepoznati put, jer ljubav ne samo da prašta, podnosi sve. Ona se ne oholi, ne uzdiše, ne pravi važna - rekao bi sv. Pavao, znajući što time želi reći. Sv. Benedikt je u svoj red uveo pravilo: MOLI I RADI. Rad, rad na novoj cesti, na bolnici, na školi…Rad za druge, a molitva i za sebe i za druge. Nesebična molitva, kojom poput Indijanaca preklinjemo da nas Bog obrani od našega JA, samo takva molitva može biti i dobro polazište, i dobar "vlak" i dobro sredstvo da se do cilja dođe. Znaju li za onih - od preko 90 posto izjašnjenih kao kršćani? Jer, po jednoj anketi, njih preko 50 posto ne vjeruje u zagrobni život!!! Gdje je onda tu cilj i kakav je? Onda nije čudo ako i nema potrebe za molitvom. Srećom, onih 40-ak posto su uvjereni da bez molitve ne ide! Smatram da smo to svi osjetili. E, pa sad, ako još sebe želimo isticati dobrim poznavanjem vjere i to čak i preko određivanja onoga dana za kojeg je sam Isus reče da ne zna kad će se zbiti, jer to zna samo nebeski Otac - ako uporno nameće svoje "precizne prognoze Kristova dolaska" - ja tu više nema što reći… Vjerujem ni većina ovdje prisutnih na forumu.
Prvo, SHVATIO je da je Isus nevin, da nitko normalan ne bi trpio ovakvu muku osim Onoga kome je stalo do svih ljudi. To je pitanje VJERE. Drugo, prihvatio je svoju patnju za okajavanje svih svojih počinjenih grijeha - kao ZASLUŽENU kaznu za njih, uz to je korio drugog razbojnika…Ma znaš ti to sve…samo…TI MORAŠ BITI U PRAVU. Pa, BUDI !
biblijska kršćanka napisala: “Specifične upute za naše današnje spasenje ne zahtijevaju djela, a ovaj aspekt čini sadašnje vrijeme jedinstvenim slavljem Božje milosti za sva vremena! “ A čuj sv. Jakova: Što koristi, braćo moja, ako tko kaže, da ima vjeru, a djela nema? Zar ga može vjera spasiti? Ako li brat ili sestra goli budu i nemaju svagdanje hrane, I rekne im koji od vas: "Idite u miru, grijte se i nasitite se", a ne dadne, što im je potrebno za tijelo, što koristi? Tako i vjera, ako nema djela, mrtva je u samoj sebi. Ali reći će tko: "Ti imaš vjeru, a ja imam djela, pokaži mi vjeru svoju bez djela, a ja ću tebi pokazati vjeru iz djela svojih.(Jakovljeva 2,14-18) ili Jakovljeva 2,25…: Vidite, da se djelima opravdava čovjek, a ne samo vjerom.Jednako i Rahaba bludnica ne opravda li se djelima, kad primi glasnike i izvede ih drugim putem? Jer kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je i vjera bez djela mrtva. Jesam lo možda tvoj uvodni tekst krivo skužio?
Da, tako je. Detaljnije O VJERI i ŠTO je ona, citiram Ž. Bezića iz njegove knjige Kršćansko savršenstvo: "…Vjera je čin našeg povjerenja prema Bogu. To ne dolazi od vas, to je dar Božji". (Ef. 2, 8). Nadnaravnu krepost vjere ne možemo sami steći. Ona je ulivena krepost kojom ispovijedamo opstojnost Božju. njemu se predajemo, te držimo za istinu ono što nam je Bog objavio i uči nas Katol. Crkva. Spoznaja na temelju ljubavi i povjerenja. Najviši način spoznaje. Vjera je osobno predanje jednoj Osobi dostojnoj našeg povjerenja. Ona je personalni odnos između Boga i vjernika prije nego prihvaćanje božanskih istina. Kršćanin vjeruje prije svega u Nekoga, a ne u nešto. Motiv nadnaravne vjere je isključivo vjerodostojnost Boga Objavitelja, a ne očevidnost same stvari (to bi onda bilo "znanje"). Ona je naime "dokaz onoga što ne vidimo", kako kaže Apostol (Heb. 11,1) Vjera označuje uvijek sigurnost, duboko uvjerenje, nepokolebljivost. To ipak ne znači da se nečija vjera ne može nikako pokolebati. Sve što je ljudsko krhko je. Tako i vjera u svom ljudskom elementu. Metz tvrdi da je svačija vjera ugrožena, te da se u njoj stalno nalazi primjesa sumnje i nevjere.)* VJERA je čin našega RAZUMA i VOLJE zajedno, ali čin NADAHNUT MILOŠĆU. . Vjera se rađa suradnjom čovjeka i Boga, no Bog tu ima glavnu riječ: "Nitko ne pozna Oca osim Sina i onoga komu Sin htjedne objaviti" (Mt. 11,27). Bez milosti vjerovanja ne bi bilo, niti bi ono imalo čvrstine i sigurnosti, ali pri tome i čovjek doprinosi svoje umne sposobnosti, slobodu i dobro ćudoredno raspoloženje. Vjera je čin čitave ljudske osobe. Stoga krepost vjere nije kod svakoga jednaka, i dobro je često puta moliti s apostolima: "Gospodine, u-množi našu vjeru!" (Lk. 17, 5). . Predmet vjere je Bog i njegova objava, priznanje misterija božanskog Trojstva i osobito spasiteljska uloga Isusova. Predmet ili sadržaj vjerovanja zovemo objektivna, a sam čin vjerovanja subjektivna vjera. Subjektivna vjera je naš pozitivni odgovor na Božju riječ , naš prvi susret s njime i životno opredjeljenje za Boga. Pošto je Isus poklad/zasluge svoje nauke predao na čuvanje Katoličkoj Crkvi - koja je "stup i temelj istine" (I Tim. 3,15) - naša vjera iskreno obuhvaća svu crkvenu nauku i podlaže se nepogrešivom učiteljstvu Crkve. Naša vjera ima eklezijalni značaj. Bog nam je dariva, razvija i odgaja preko Crkve. Vjera je Božje svjetlo u i o našem životu. Vjerom upoznajemo svrhu svoga života i opstojnost nadnaravnog reda. . Vjera rasvjetljuje višim svjetlom našu pamet, produbljuje znanje, čuva od zabluda, daje snagu našoj volji, osobito u poteškoćama i pogibeljima, zagrijava naše srce najuzvišenijom ljubavlju, tješi nas u nevoljama, donosi smirenje i nadu, upozorava na vječni život, ukazuje na jedine prave vrednote i sređuje naše odnose s Bogom i bližnjim. Vjera je najprvi akt religioznosti i dragocjeni moralno-zaslužni čin, jer je plod slobodne volje. Prava vjera je natprirodna, čvrsta, živa, djelotvorna, cjelovita, nepokolebiva, te ne samo nutarnja nego i vanjska. Temelj je pojedinačnog i društvenog života. *(Ako se rodi sumnja, ako su neodređene i općenite naravi, treba ih odbiti i više moliti. Ako su pak određene i uporne, treba se bolje informirati (knjige, ispovjednik, teolog, župnik. Garigou Lagrange ovako definira duh vjere: "Sklonost da se sve promatra i sudi (Boga, bližnjega, sebe, dnevne događaje) u svjetlu vjere i nadnaravnim načinom, tj. kao okom Božjim") . Vjera je i prvi uvjet nadnaravnog života (Rim. 3,21) i spasenja uopće (Mk. 16,16). Kršćani su samo oni koji "imaju vjeru" (Dap. 2,44) i zovu se jednostavno "vjernicima". "Bez vjere nije moguće ugoditi Bogu" (Hb. 11,5) niti posjedovati bilo koju drugu ulivenu krepost ili dar. Ona je korijen na kojem raste i cvate duhovni život. Iz nje izviru ufanje i ljubav, koja je sa svoje strane usavršuje i oživljuje (fides formata)*. . Vjera može ostati u duši i nakon gubitka posvetne milosti i ljubavi, no tada je sakata i nesavršena. Ona je posljednji "pojas za spašavanje" svakome grješniku sve dokle ne upadne u izričiti grijeh nevjere. Vjera se nikada ne gubi bez vlastite krivice, a dokazuje se i razvija dobrim djelima: "Vjera je mrtva bez djela" (Jak. 2, 14-26) . Vjernik ne treba da se boji suda Božjega (Iv. 5, 24), jer je Božje dijete (Iv. 1,14), hoda u svijetlu (ib. 12, 46) i posjeduje vječni život (ib. 3, 16). Pravi vjernik uvijek pobjeđuje: "Ovo je pobjeda" koja pobjeđuje svijet - vjera naša!" (I Iv. 5,4). . Vjera je apsolutno potrebna za spasenje: i malenima i odraslima. Odraslima je od Boga i Crkve naređena. Nije potrebita jedino blaženima u nebu, jer oni već Boga "gledaju". Vjeruju čak i pakleni osuđenici skupa s vragovima, kako tvrdi sv. Jakov (2,19). . Dragocjeni dar sv. vjere moramo savjesno čuvati i njegovati, jer je ona početak, temelj i korijen svetosti (Trident. Koncil). To ćemo postići ako za svoju vjeru: 1. često molimo/ispovijedamo, 2. obnavljamo u sebi i javno č i n vjere, 3. stječemo vjersko znanje (čitanje Evanđelja, katoličke štampe, vjeronauk). 4. odbijamo napasti i sumnje što se rađaju čitanjem protuvjerskih knjiga ih" gledanjem takovih filmova, krivim odgojem, bezbožnim ili krivovjernim društvom, praznovjerjem i najviše uslijed vlastite oholosti, 5. produbljenim studijem svoje vjere, 6. ž i v i m o po svojoj vjeri. Ova krepost se najbolje njeguje ako nastojimo steći duh vjere, po kojemu sve na svijetu - ljude, događaje, stvari, dobro i zlo - promatramo i sudimo sa stanovišta Božjega. . Iskreni će se vjernik žarko truditi da i drugome pomogne doći do svete vjere (javnim ispovijedanjem vjere, primjerom, apostolatom, tiskom, molitvom, obranom vjere i si.), pa tako svojom djelotvornom vjerom posvećuje sebe i bližnjega. "Snagom ili slabošću rasvijetljene ili nerasvijetljene vjere bit će povećan ili smanjen vjerski život čitave Crkve".
biblijska kršćanka napisala: “Specifične upute za naše današnje spasenje ne zahtijevaju djela, a ovaj aspekt čini sadašnje vrijeme jedinstvenim slavljem Božje milosti za sva vremena! “ A čuj sv. Jakova: Što koristi, braćo moja, ako tko kaže, da ima vjeru, a djela nema? Zar ga može vjera spasiti? Ako li brat ili sestra goli budu i nemaju svagdanje hrane, I rekne im koji od vas: "Idite u miru, grijte se i nasitite se", a ne dadne, što im je potrebno za tijelo, što koristi? Tako i vjera, ako nema djela, mrtva je u samoj sebi. Ali reći će tko: "Ti imaš vjeru, a ja imam djela, pokaži mi vjeru svoju bez djela, a ja ću tebi pokazati vjeru iz djela svojih.(Jakovljeva 2,14-18) ili Jakovljeva 2,25…: Vidite, da se djelima opravdava čovjek, a ne samo vjerom.Jednako i Rahaba bludnica ne opravda li se djelima, kad primi glasnike i izvede ih drugim putem? Jer kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je i vjera bez djela mrtva. Jesam lo možda tvoj uvodni tekst krivo skužio?
Prvo uočeno…Ostalo ću čitati poslije: Popravi svoju grešku u kolumni ANĐEO GOSPODNJI. Pišešeš "Ali Gabrijel je nazvan „anđeo Gospodnji" Ima Garbrijel značenje: Gabrijel ili Gabriel (heb. Gavriʼel; lat. Gabriel; grč. Γαβριήλ; arap. جبريل Jibrīl, Džibril, a znači "moja je moć Bog", "moj je ratnik Bog"), u judeo-kršćanskoj i islamskoj tradiciji, ime je jednoga od arkanđela.
— Rale: "Ne može čovek promeniti svoje misli i svoj karakter ako ne dođe do promene Istine koja je u čoveku, dok čovek ne izađe iz svojih zabluda koje su uzrok njegovih loših misli i nedostatka ljubavi". Što ti bi? Loše misli i nedostatak ljubavi su UZROK stvaranja svih loših zaključaka i zabluda. Ti nešto pobrka, ha? Da, uzrok i posljedicu. Odbacujući ISTINU, želeći živjeti o svome (slijedom loših misli - predodžbi o olakšanju, poboljšanju svoga života i dr.). Istina se - ona u nama, od rođenja prisutna - ne može promijeniti. Nju treba PRIHVATITI…i onda…Ma, bla-bla-bla… Vidiš, to kod tebe je filozofija okrenuta naglavačke. Ugodan dti ostatak dana i tvoga života na ovakav način. Što se tiče same uvodne teme napisao si: "Sudija koji sam sebi sudi a da to i ne zna" Rakeeee! Napisah naslov teme: Iz knjige Moć pozitivnog mišljenja Vidi link pa onda sudi: https://www.antikvarijat-brala.hr/proizvod/moc-pozitivnoga-misljenja/ Moć pozitivnoga mišljenja 8.00 € Autor: Norman Vincent Peale Izdavač: Barka, Zagreb Godina izdanja: 2001. Broj stranica: 239 Dimenzije: 15,5×23,5 cm Uvez: tvrdi Na zalihi
Book.hrPočetnaČiztam na stranici Book.hr: "DUHOVNOST Što je istina? Ako vjerujem da je nešto istina, postaje li to istinito? Govoriti o istini znači iznositi onakve činjenice koje objašnjava ono i što i kakva istina jeste. Odnosi li se to na Isusa, na Boga, naše poimanje ISTINE je šaka jada, bijeda. Naše shvaćanje nevidjivoga/nadnaravnoga je sputano materijom "zaraženom" vremenom... Podložni smo svemu što nas odmiče od Istine i istine. Ne može računalo ili AI opisati čovjeka kao onoga koji je nju, tu umjetnu "inteligenciju" načinio (zar stvorio?), jer ne pozna, ne zapaža, i da zapaža ne bi razumjela sve što je u nju uloženo da bi postala što jeste UMJETNA inteligencija. Ako govorimo o Isusu kao Istini, ona jeste u Njemu, i ono što nam je objavio jeste ISTINA. Ali cjelovitu Istinu upitno je hoćemo li shvatiti, razumjeti i dolaskom u Božje kraljevstvo, kad budemo uz Njega - jer kad bi stvorenje bilo u stanju razumjeti, u potpunosti doživjeti i shvatiti ISTINU - ne bi li stvorenje bilo kao Bog? "Ja sam Put, Istina i Život" - reče Isus, s nadom da ćemo slijediti Njegove riječi, nasljedovati, prakticirati Njegov život na zemlji kao primjer nama kako treba živjeti dok smo na Zemlji. I nadasve VJEROVATI da je On PROIZIŠAO IZ ISTINE - kad je Riječ Tijelom postala - zbog nas i našega spasenja. Zato je sve oko i uz Isusa i u Njemu samom Istina koja je nama dovoljna. Sva ostala nastojanja i pokušaji pronicanja u neke dubine...ja ne vidim biti svrhe, niti realne mogućnosti spoznaja većih od mnogih koje su imali toliki sveci. Pa i kvantna fizika se trudi dokazati nešto vezano uz ovu temu - ako se krene od atoma, tj. od njegove jezgre i ogromne udaljenosti putanje kojom kruži šićušni elektron. Tom logikom živimo u svijetu prostora, pa je i se što doživljavamo samo privid uzrokovan nepojmljivim silama koje privlaće atome i molekule. Kad bismo naš sunčev sistem promatrali kao model nekog atoma, lakše bismo stekli tu predodžbu "šupljina", praznine koja nas okružuje. No to je za drugu temu, u koju ipak ne bih dublje ulazio. Istina - velikim slovom - samo je u Bogu! Sve naše "zakletve" kako govorimo istinu su dječja igra.
OD MATERIJALNOG DO DUHOVOG U TV emisiji o nastanku svemira, u poglavlju OSVIT SVEMIRA, u 1. dijelu, od 1 minute i 28 sekundi do 1, 40 sekundi, govori se novoj teoriji nastanka svemira. U početku ne bijaše ništa, odjednom se pojavila energija…točnije plazma koja se giba, da bi - nije navedeno kada - u jednom trenutku u središtu te plazme nastala sitna točkica. Sve čestice buduće materije kakvu danas poznamo, bile su izmiješane bez nekakvog reda zgusnute u toj jednoj točki-ci. No, odmah je počela rasti, širiti se, povećavati se nama neshvatljivom brzinom tisuće puta brže od brzine svjetlosti . Znamo da znanost prihvaća, čak tvrdi da je materija neuništiva. Uništenjem jednog njenog oblika, materija se pretvara u energiju, a ova pak sudjeluje u formiranju materije posve drugačijih svojstava/osobina. Ali, da bi prvobitno mogla postojati energija - nije bilo prihvaćano kao moguće. A sada se baš to dokazuje. STVORITELJ JE U SPOMENUTIM MIKRODJELIĆIMA (MOŽDA) MILIJARDITIH DIJELOVA SEKUNDE "AKTIVIRAO" SVOJE PRIRODNE ZAKONE POSTAVLJANE DAVNO PRIJE POČETKA STVARANJA. Protoni, neutroni, kvarkovi, mezoni, mejoni, elektRoni i tko da zna sve čestice unutar jednog atoma - sve je "sjedalo" na svoje mjesto, a elektroni su počeli svoj vrtoglavi "ples" oko svojih jezgara(jezgri), povećavajući brzinu i udaljENOST od jezgre, kako je pritisak iz prvobitnog, nazovimo ga pra-jajeta svekolike materije opadao. i TADA JE NASTAO Veliki prasak /Big beng. On je konačna faza smještanja elektrona na pravo mjesto i onu "pravu" udaljenost(koja će, dakako, često varirati za svoh postojanja), a unutar jezgre sortiranje - neutron je neutralan, ali proton postaje osnovom jedne od 4 fundamentalne sile - gravitacije. O tome malo dalje… Jednom pokrenuto gibanje elektrona više neće prestati sve dok Stvoritelj ne odluči vratiti svu materiju, možda opet u točku iz koje je sve i počelo - i tada opet u energiju. A odakle ta energija? Bog je izvorište svega pozitivnoga i potrebnoga…On je i izvor energije, zar ne? ON DAJE SAMOGA SEBE da bi stvorio svemir, a u svemiru nastaje bezbroj galaksija, sunčevih sistema i tijekom - od Boga kontrolirane evolucije slijedom konstante 4,666…- i svih planeta pogodnih za razvoj/evoluciju u oblik života, koji će dosegnuti stupanj razuma kada im Stvoritelj daje dušu. Ne drži Bog duše u ormaru, pa kako smatra da je prikladno pri začeću, izabranu dušu iz ormara vadi i daruje tek začetom RAZUMNOM biću. Bog nema za dati ništa drugo doli samoga sebe. Čuli smo molitvu: "Duše sveti, dušo moje duše"!? U nama je BOG! Savjest reagira...KAKO? Zašto? I ŠTO je savjest? Taj dar je naša duša! Duh Božji u nama. ZATO je Bogu stalo do svake duše i brine se, često i odgađa našu smrt, samo da se što više približimo onakvom stadiju naše duše (u životu tako često zaprljane grijehom) kako bismo - kad ispunimo zadaću i Božji plan s nama na Zemlji - došli k Njemu. Svaka izgubljena duša je za Boga izgubljena najveća dragocjenost. Valjda shvaćamo koja i zašto. Sad se vratimo duhovnim bićima - anđelima. Može zakonodavac napisati tisuće stranica najsavršenijeg zakona - uzalud mu je ako nije osigurao i osobe koje će provoditi taj zakon. I što je uopće zakon sam po sebi? Nešto zapisano ili možda još uvijek u glavi zakonodavca. Sam zakon nema djelotvornosti ako se ne kontrolira, ako nema "djelatnika" za njegovo provođenje… Prije nego odluči stvori svemir, Stvoritelj je stvorio mnoštvo anđela. Jesu li mu bili potrebni da Ga časte, da Mu se klanjaju, da Ga slave…I za to, dakako! Ali toliko mnoštvo - za što mu je bilo potrebno? Nisu li anđeli nositelji, tj. izvršitelji od Stvoritelja određenih PRIRODNIH ZAKONA? BOG JE JEDAN, TROJSTVEN, TRI SU BOŽANSKE OSOBE: BOG OTAC JE, RIJEČJU, U SILI DUHA SVETOGA STVORIO SAV SVEMIR I TAKO ĆE GA ODRŽAVATI DO KONCA VREMENA I SVRŠETKA SVEMIRA". (U knjizi Katolički nauk o anđelima našao sam: "Bog svijetom upravlja posredstvom anđela jer se Bogu dostoji materijalnim svijetom upravljati posredno, preko anđela, KOJE JE I STVORIO ZA TU SVRHU"). Kad su u pitanju anđeli čujemo pitanje: Zašto Bog nije uništio Lucifera i sve pobunjene anđele? Jer su dusi/duhovi...A svoja duhovna tijela sigurno nisu dobili iz "Božjeg ormara". Darujući samoga sebe, Stvoritelj stvara i oblikuje nova duhovna bića prema potrebama održavanja. tj. ustrojstva budućeg svemira i svega u njemu. Vog je, dajući djelić sebe stvarao svakog anđela, pa i lucifera. KAKO DA UNIŠTI DIO SEBE? Kakav je, zapravo naš svijet? Praznina između elektrona i jezgre je ogromna. Pa sad zamisli čekić od kilograma. Kad bismo ga stavili u superhladnjaču i snizili temperaturu na apsolutnu nulu i malo tresnuli tu hladnjaču, čekić bi se raspao, a malu gomilicu praha, koji bismo mogli pomesti na površinu cca koji mm kvadratni. I to samo zato što je sav spomenuti prostor prestao postojati, pošto su elektroni stali, a međusobne privlačne sile svedene na potpunu nulu. Nema više prostora zbog kruženja elektrona! Nema materije kakvu poznamo. A ovo što poznamo, zar je to sve samo privid? Naše tijelo je sazdano od milijarde milijardi milijarda atoma. A u njima onaj šupalj prostor. Kad bismo (pri dnevnoj temperaturi) to sve povećali - što bismo vidjeli? Uz prikladan instrument samo ENERGIJU I NEKE SITNE ČESTICE JAKO UDALJENE. Živimo u šupljem prostoru. Ako bismo jezgru atoma predočili veličinom teniske loptice, elektron bi bio sitna točkica našiljene olovke, a kretao bi se putanjom 3(tri) km udaljenom od jezgre. Cijeli svemir je baziran na dvije suprotne sile: između negativnog elektroni i pozitivnog protona. Samo Stvoritelj zna kako je moguće da postoji nešto s takvim suprotnim predznacima ("+" i "--"). Nama je shvatljivo da čavao, prevlačeći ga preko permanentnog magneta na određeno vrijeme i sam poprima sjeverni i južni "pol". Ali kod atoma - jednom od Nekoga postavljeno, trajno je postavljeno. Sve je ODREĐENO OD NEKOGA, ali to "moderna" znanost tako vješto izbjegava jer...NE SMIJE SE VIŠE NI SPOMENUTI BOG. Mi živimo u svijetu praznine, u svijetu energije i valova. Citiram H. Madingera iz Temelji vjere: "Već u atomu susrećemo se na uočljiv način s vlašću misaonog duha: red, plan, duh, Stvaralac. Atom je naj-genijalniji višenamjenski uređaj. Sve živo, zvijezde, sunce, životinje i čovjek, izgrađeni su od tih atoma. Atom je osnovni svjetlosni stroj koji imamo: tu se stvara svjetlost (skokom jednog atoma s jedne staze na drugu stazu). Atom je najelementarnije električno djelo (tvorevina, naboj) koje imamo: u njemu kola, živi kružno kretanje bez prekida (zbog elektrona koji kruže). Atom čini najelementarnije magnetsko polje. Atom može biti kao odašiljač (emiter): tu se masa pretvara u zračenje. Atom je na kraju najmoćnija energija - i toplotni izvor koji uopće poznajemo: Sva sunčeva energija potječe iz mase atomskog jezgra. Svaka atomska bomba svjedoči o snazi i toplotnom kapacitetu nekoliko kilograma materije. I najmoderniji istraživači priznaju da možda i život već ima u određenim molekulama svoj temelj. Tko je to tako genijalno isplanirao"? - završava autor pitanjem. Mi znamo odgovor.. Sve gore navedeno zadite u 4 (četiri) elementarne sile: Jaka nuklerana sila, slaba nuklearna sila, elektromagnetizam i gravitacija. Čitao sam to prije pandemije, da je grupa mladih znanstvenika došla do zaključka kako je gravitacija zapravo zbroj sila svih protona u nekom tijelu, svemirskom ili malenom, ona sila koju nazivamo gravitacijom. Zato ju nije moguće izmjeriti nikakvim instrumentom - osim vagom. Nažalost, "matorci", koji su doktorirali temeljem posve drugačijih "zaključaka" su potpuno odbacili tu teoriju. I sad se sjetih Očenaša, ali i prikladne ilustracije, sf-priče o znanstveniku koji je konstruirao uređaj kojim će moći razmjenjivati misli bez izgovorene ili napisane riječi. Bio je samac. Između nekoliko oblika kaciga, izabrao je najmanju i najpliću i zovnuo svog terijera. Sav sretan psić mu skoči u krilo. On je sjedio na stolici uz uređaj. Kad je psiću prikopčao kacigu, uključi svoj uređaj radi pokusa. Ostao je zapanjen. Vidio je samoga sebe sivkastog, s plavo-zelenim nijansama - iz kuta iz kojeg ga je psić promatrao. -Ajme…-procijedio je.- Pa ti mene vidiš drugačije…Pa - skoro usklikne:- Pa ja čitam tvoje misli! Ono što mu se stvorilo u glavi ličilo je na zbrku jasnih i imaginarnih slika. Trebalo mu je dosta vremena da konačno shvati kako psić želi "reći" kako on njega uvijek razumije. Postavio je konkretno pitanje psu: -Ti mene razumiješ? -Uvijek - dobio odgovor u obliku slika iz prošlosti kad je nešto zapovjedio psu ili ga zvao. -Znači baš uvijek?...A ostali psi* U glavi se pojaviše slike svih životinja koje je psić susreo u životu. Zato upita: -Želiš reći da sve životinje razumiju ljudski govor? Nije bilo odgovora kakvog je očekivao. Oslobodio je psića remena i on skoči na pod, a znanstvenik ode u dnevni boravak. "Sortirao" je u glavi sve dobivene slike i poneki lavež, mada mu u krilu psić nije zalajao. "Ljudi samo pričaju…O sebi pričaju…Malo slušaju druge…Misle samo na sebe…- Trebalo mu je nekoliko dana da sve "ukomponira" u pseću perspektivu. Četvrtog jutra mu sine. Pozvao je psa koji uleti i počne se umiljavati. Odoše do uređaja. -Postoji li Bog? - postavio je pitanje svjestan da i on sam zamišlja kako bi mogao Bog izgledati, no u glavi se pojavi pseća slika kako vidi njega, gospodara. Dobar umjetnik bi to vješto iskoristio na nacrta najbedastiju osobu, izraza lica koje tupo zuri ne pokazujući da išta shvaća oko sebe. Nema prave slike, zato pokuša drugačije: -Znaš li kako izgleda Bog? Kako Ga doživljavaš? Ono što je osjetio teško je opisati. Osjetio je nenadano, neobjašnjivo olakšanje, kao da je s njega spao ogroman teret, uz to radost, a da ne zna zbog čega… Psić mu je postalo najljepše stvorenje. I najdraže! Gledao je u pseće predivne oči, počeo ga je gladiti…Osjetio je nešto što je najlakše opisati kao ljubav prema psiću, prema svim stvarima u prostoriji, prema životu…Ali ne svom životu… Nešto divno ga je preplavilo, a psić zalaje. -Tako zamišljaš…doživljavaš Stvoritelja…Mislim Boga? -Av! -Ti znaš da Bog postoji? -Av! I tada iz mnoštva slika koje su se redale shvati pseću poruku: KAD BI LJUDI VOLJELI JEDNI DRUGE KOLIKO ŽIVOTINJE VOLE ONE LJUDE S KOJIMA ŽIVE,, BILI BI SRETNI U SVIJETU BEZ BOLESTI, GLADI I RATOVA. SVE BI DIJELILI, BILO BI SVE ZAJEDNIčKO. Zašto rekoh i Očanaša? Molimo "Dođi kraljevsto Tvoje", pa…Ne bi onda To bilo TO? Ova pričica ima još jedan epilog: Možda nikada ne bismo imali Isusa za prijatelja i slobodno možemo reći brata, jer NE BI BILO ISTOČNOGA GRIJEHA. Ali, autor zaključuje kako je tako lako biti poput psića, samo kad bismo živjeli po onima, u svakoga od nas rođenjem "upisanim" Božjim zakonima - kad bi sve činili i živjeli po savjesti. E…onda ne bi bilo ni ovoga teksta, valjda ni ovoga foruma…Možda bismo sjedili negdje na nekoj livadi, promatrali do kasno u noć zvjezdano nebo i - razgovarajući sa svojim anđelima čuvarima - planirali kako da sutrašnji dan učinimo nešto lijepo i nekoga usrećimo. Sigurno ne ovakvim maratonskim tekstovima kao što je ovaj. Na sreću, uronjenost Trojedinoga Boga u samoga sebe(Trojstvo), te spoznaja koliko je to blaženstvo biti s Njim, rodila je želju da stvori mnogo…bezbroj bića, ali će im dati slobodnu volju da biraju: žele li Mu se vratiti ili ne! On, Bog, nikoga ne želi prisiljavati, ograničavati ni u čemu. Sloboda izbora će svim bićima dar. Jer takva je ljubav - daruje se drugima. Bog neprestano želi sebe darivati. I daje se…Onima koji ga traže i žele. Kolikima je baš ta slobodna volja zatvor, kavez i osjećaju da su zarobljenici slobodne volje. Kad bismo bili svjesni svega što nas okružuje, a što postoji jer Duh Božje je tu, shvatili bismo da je u svemiru Bog. A mi u svemiru, dakle mi smo U BOGU već po materiji kojom smo okruženi, jer sve što postoji ima veze sa Stvoriteljem i ne postoji ništa, nikakva točka u svemiru gdje On nije prisutan. Dakle, sve ovisi o našem izboru, opredjeljenju. Za to vrijeme Bog čeka… Ne čekajmo i mi…Barem ne na ispovijed ako osjećamo da bi bila potrebna. Barem na pokajanje.
Ljudi Božji, hajdemo ovako: padnem. Kako se dići iz gliba grijeha? Kajanje, pa na ispovijed...Nakon odriješenja čujem: "Idi u miru" - da, grijesi su mi oprošteni! Isus je krivnju za moj grijeh uzeo na sebe...Ostajem na Misi. Podizanje/Pretvorba....Na oltaru je ŽIVI, PRAVI ISUS, ali ga ne vidimo. Isus je Bog. DUH! Nakon uskrsnuća, sjetimo se, Om ulazi uplašenim učenicima u prostoriju a sve zatvoreno. Nema prepreke - Isus je tu i stane usred učenika. Radi boljeg shvaćanja: Dvojica učenika nakon susreta s Isusom koji im cijelim putem za Maus tumači pisma, pri lomljenju kruha "otvara" oči. Prepoznaše Gospodina i vraćaju se učenicima da to javi. Ispostavlja se da se ukazao i učenicima u isto vrijeme kad i onoj dvojici. Isus nije ograničen materijom - Bog je! Kad bi Isus na oltaru trpio samo za abortuse grijeha, rekao je u jednoj poruci, na njemu bi ostale visiti samo krpe mesa, a gdje su drugi grijesi...I ovaj moj? ISUS ga je oprao svojom krvlju, a trpeći sada (i za moj grijeh) na oltaru) sebe prinosi Ocu kao žrtveno janje na Žrtveniku ljubavi da bi nas pomirio s Ocem. Isus - Bog - DUH! I meni, grješniku, u Pričesti (Hostiji), dolazi u moje srce. Tko, kako? Bog je DUH! Isus je posvuda! Nakon Pričesti Isus je u meni, ja sam u Njemu - jedno smo. On je taj koji me je Očevom voljom i stvorio, ali i otkupio...Koje li neshvatljive tajne....! Treba li doista piti krv (vino, o kojem se ovdje razglaba kao da je riječ o vinu na svadbi ili u gostionici, a ne Isusovoj pravoj krvi)?!!! Slike kako Theresa Neumann prima Hostiju koja, čim dospije na njezin jezik postaje komad mesa, krvavog, SVE SU MAKNUTE! Nema teksta koji završava drugačije osim: "Živjela je samo od Euharistije". I ne samo ona. Bile su nje tri: Alexandrina Marija da Costa, iz Njemačke i Marthe Robin https://www.bitno.net/vjera/formacija/sveci-hostija-desetljecima-zivjeli-samo-od-hostije-prezivjeti-bez-hrane-pricest/ Žalosno kako se drsko retušira sve što je kršćansko, katoličko napose, a ne odgovara protivnicima kršćanstva. Ja bih još ovaj link...Tek da se malo zamislimo.
ISUS OTKRIO POTRESNU ISTINU O OVOM DANU U TJEDNU: niste svjesni što se događa TAJ DAN! https://www.youtube.com/watch?v=RCbT6g4MlIs
..Ali ni bukvalno. Lakonski odgovor: ako vjerujem da je pod prilikama hostije/kruha cijelokupan, cio, sav i to živi Isus - a želja mi je primiti Isusa u srce, a ne se kao na svadbi častiti i vinom - meni (siguran sam i svakome tko sa srcem i razumom pristupa Pročesti) zna da je ISUS ŽIV, DA GA JE PRIMIO I DA JE SADA S NJIM( s nama).
Nešto kao ps mom prethodnom postu: Qala...vidim da sam našao dosta srodnu dušu, na žalost, trenutno sam nemoćan "istresti" iu sebe na što tvoj post naprosto vrišteći očekuje. Bolest. Ali...bit će prilike i preko PP. A sad onaj dodatak: Svatko od nas stvarnost doživljava drugačije, ako bolesno dijete. a drugo zdravo različito doživljavaju majku, kako ne bismo Boga, vjeru, ljubav...Isusovu Muku i toliko toga što nam manjka - pa se osjećamo prazni. Na žalost ne svi, ti to znaš. Ove tri točke koje nisam napiso su: 1. Uočiti, shvatiti i priznati da smo slabi, manjkavi, često i kukavice po pitanju same odluke ukrstiti koplja sa svime što nam predstoji da bi uopće bilo kakve šanse vidljivog napretka u duhovnom razvoju za kojeg sigurno spoznasmo da smo na samom početku. Na dnu. 2.Svoj život predati Isusu da ga On vodi, uređuje, da on brine, da on misli za nas(ne umjesto nas). Znam da je teško shvatljivo, ali punim povjerenjem predan mu život će se izmijeniti. Kako? Kroz sitnice, kao prvo. Neki detaljčići koji nisu svakidašnji i mimo naše volje ili očekivanja. Ne vrijedi objašnjavati. Samo imati PUNO povjerenje u Njega. 3. Blagoslivljati s v e! Uočeno nešto loše još više! Znamo onu: čuješ li da netko opsuje Boga u prolazi, brzo u sebi: "Blagoslovljeno bilo Tvoje ime Bože! (tako nekako). Blagoslov je samo sličan. "Iause, izlij obilje svoga blagoslova na ovu dušu"(osobu koja je psovač, lažov, s kojom ne razgovaraš, koja ti je načinila zlo...tim više blagoslivljali!). BB!
Da! Ako nam je znano da su najveći genijalni umovi, mada prethodno bili i ateisti, traganjem za ISTINOM došli do spoznaje veličajnosti, ljepote, smisla/smislenosti svega što postoji, a obzirom da - što čovjek dublje ponire u tajne života, svijeta, svemira - sve više shvaća koliko je njegovo znanje zapravo maleno, na kraju svim srcem priznaje spoznaju kako sve ima smisla, a jedino obkašnjenje za to je Netko tko je sam u sebi smisao, smislenost, ljepota, sklad, sve na što priroda kazuje. Obzirom da na je Otac poslao Sina, od kojeg dobismo "ključeve" puta do ISTINE, te konstantnu pristutnost Kristovu u Euharistiji, svi imamo prilike produbljivati svoje znanje, čak smo na to pozvani. Ali sve po savjetima Isusa koji jeste i bit će jedini Put, Istina i Život - onima kojima je do toga stalo. Ljijepa razmišljanja koja iziskuju daleko biše od ovih mojih par rečenica. Hvala ti na postu. Mir i svako dobro!
Kad se čovjek ne bi mijenjao, još bismo bili u pećinama, bez kotača, držali se luka i strijele(kod ovoga zadnjeg kamo sreće da se na tome i ostalo!!!). Svjedoci smo da se sve mijenja tijekom određenih razdoblja. Iz perspektive 1986. Ž. Bezić na to gleda i kroz "prizmu" vjere, pristupa istoj, shvaćanje...sve kroz duhovnost i nekakve razlike u odnosu na ranije. Slijedi njegov citat: SUVREMENA DUHOVNOST Kršćanska je duhovnost u načelu jedinstvena, ali su je ljudi u povijesti različito proživljavali. I kršćani danas doživljuju svoj odnos prema Bogu raznoliko. Stoga je teško govoriti o nekoj monolitnoj kršćanskoj svetosti. U našoj današnjoj kršćanskoj teoriji i praxi postoje razni pravci duhovnosti. Moderna duhovnost je započela na početku ovog stoljeća liturgijskom obnovom i biblijskim pokretom. K tome se je još pridružila privlačnost orijentalnih religija na Zapadu. Otada je u modi meditacija i m o 1 i t v a. U njima se nastoji angažirati čitava čovjeka s dušom i tijelom. Stoga se u razmatranju zagovaraju metode yoge i zena, a u molitvi zajedništvo, iskustvo, pjesma, slika i ples. Molitva na narodnom jeziku je unijela i u liturgiju neposrednost i aktivnost. Cijeni se poklonstvena i zahvalna molitva, a ne prosna. Posvuda niču molitvene skupine. Dosad je u središtu pobožnosti bio Krist. Sad se više ističe uloga Duha Svetoga. Krštenje u Duhu, poslušnost Duhu, vjersko iskustvo, spontana molitva i glosolalija su pomogli razvijanju raznih "karizmatičnih" pokreta po svijetu. Neki vrednuju karizmu više nego milost. Više njeguju termin duhovnost, jer je manje zahtjevan nego svetost ili nasljedovanje Krista. Marijanska je pobožnost među katolicima u velikom nazatku. Marija se gubi pred veličinom Sina i snagom Zaručnika. Vjera se danas manje temelji na dokazima i razumu, a više na biblijskom i vlastitom vjerskom iskustvu i obraćenju. Kaže se: Krista treba sresti, doživjeti, okusiti i osjetiti. Bog se bolje očituje u dubini duše, nego u zakonima prirode ili neizmjerju svemira. Duh se ne odvaja od materije, jedino se u njoj susreće. Vjera nije gnozeološki već egzistencijalni problem. U suvremenoj duhovnosti se otkriva sklonost subjektivizmu, fideizmu i emotivnosti, kao da spašava iskustvo, a ne vjera. Iskustvo je toplije i sigurnije kad se stiče skupa. Stoga se rado moli i vjeruje u grupama, pretežno manjima. U njima se duhovni život odvija po pravilima grupne dinamike. Prednost imaju malene, bazne, spontane ili "autentične" zajednice. Institucije, organizirane zajednice i tzv. strukture nisu popularne. Skupina mora biti spontana, demokratska i bliza. Crkva je zbir malih vjerskih skupina. Velike zajednice gube na vjerodostojnosti, pa tako i Crkva. Vjera mladih je više komunitarna nego eklezijalna. Više počiva na iskustvu i bibliji, manje na tradiciji. Kult i obredi se otimaju disciplini Crkve i prilagođuju potrebama i stvaralaštvu grupa. Granica između sakralnoga i profanoga iščezava a duhovnost se sekularizira. Ćudoredni zakoni i ograničavanja ne uživaju simpatiju. Izbjegava se posredništvo Crkve i klera, a ističu osobni i izravni odnos prema Bogu. Parola dana glasi: obogaćenje, a ne odricanje! Askeza nije isto što i duhovnost. Treba ići u smjeru p o z i t i v n i h vrednota, sa čim manje odricanja, žrtava i pokore koja graniči s "osiromašenjem ljudskosti". Krepost je snaga i djelatnost, ne mrtvljenje i pasivnost. Valja pomiriti kršćanstvo sa svim ovozemaljskim vrijednostima (kulturnim, ekonomskim, ekološkim, seksualnim, prirodnim). Crkva je dosad previše mučila ljude isticanjem grijeha i osjećajem krivnje. U životu treba tražiti radost, afirmaciju i samopotvrđivanje (moderni humanizam). U toku je valorizacija svijeta i svjetovnih vrednota. Mnogi se kršćani raduju sekularizaciji, pa čak zastupaju i filozofiju sekuralizma. Oblikuje se neka nova svjetovna duhovnost. Neki zatvaraju oči pred ambivalentnošću svijeta. Za njih je pravilo: biti prisutan na svim putovima svijeta! Točno, ali kao svjedok Kristov. (A prisutan Bogu i sebi? Odsutan sebi, nisi korisno prisutan ni svijetu!). Oni koji su trjezniji traže jednostavniji i prirodniji način života: potrošačka i ekološka askeza, alternativni pokreti... Prije je katolička duhovnost bila previše obuzeta "duhovnim staležima" (svećenstvo i redovništvo). Oni su važili kao paradigma kršćanskog života. Sasvim je u redu da se danas više pažnje posvećuje ulozi i životu laika. Za njih ne mogu biti mjerodavna mjerila redovničke savršenosti. Stil života svjetovnjaka i crkvenjaka ne može biti isti. Ciljevi njihove kršćanske svetosti jesu isti, ali ne i putovi koji do nje vode. Zadatak je nove teologije duhovnosti da pronađe i osmisli nove i suvremene putove laičke duhovnosti. Ako bismo htjeli upotrijebiti prostorne figure za prepoznavanje smjerova duhovnosti, mogli bismo se poslužiti slijedećim relacijama: naprijed - natrag (progresisti, tradicionalisti), gore - dolje (vertikala, horizontala), vani - unutra (aktivnost, kontemplacija), i lijevo - desno. Suvremeni mentalitet vjernika, kojemu se prilagođuju i neki duhovni pisci, ide u pravcu progresizma, horizontalizma i liberalizma, a koleba između aktivizma i kontemplacije (s naglaskom na društvenu akciju u svijetu).
Ne naglašava se bez razloga kako je Duh Sveti duša naše duše. Duh Sveti - ŽIVOTVORAC!
Zamislimo praznu kuću. Ljudi iselili. Nema ničega, samo prazan prostor. Sad zamislimo vedru noć ali bez ijedne zvijezde i mjeseca. Idemo dalje: zamislimo da nema ni Zemlje, ni jedne galaksije, polako "izbacujmo" s neba i sve što smo viđali na slikama, najudaljenije galaksije. Neka ostane prazan prostor. U svemiru nema ničega. Samo prazan prostor? Ne, nije to prostor, on je razmak između barem dva materijalna objekta koji se može mjeriti. Prostor u onoj kući jeste mjerljiv. Ali ovakav svemir bez ičega, bez ijedne mikronske čestice nije više prostor nego samo PRAZNINA u kojoj je temperatura apsolutna nula, -273,150 C (ispod Celzijusove nule). Nema ničega. Ali ima NEKOGA - to je Trojedini Bog! Uronjenost Presv. Trojstva u samoga sebe, spoznaja toga blaženoga zajedništva kod Oca koji izgara od ljubavi - darivajući se neprestano Sinu, a sin Ocu - raša se želja od koje izgara zbog potrebe tog snažnoga svojstva DARIVANJA SAMOGA SEBE. Otac odlučuje stvoriti bezbroj, ne milijardu, nego doista bezbroj, ali razumnih bića kojima bi sebe darivao. Obzirom da se Božjem veličanstvu(Trojstvu) dolikuje upravljati onime što kani stvoriti posredno, prvo stvori duhovna bića, jer...Zamislimo zakonodavca koji napiše naj-najidelaniji zakon, ali ako ne osigura nekoga, tj. sve one koji će ga provoditi u praksi, uzalud zakon, uzalud sav trud. Prirodni zakoni su odraz Božje želje, volje, odraz Njegove svrhovitosti, mudrosti, smislenosti, providnosti, svemoći, svega što On jeste. Stvoreni duhovi - zovemo ih anđelima - bivaju zaduženi za stvaranje budućega materijalnoga svijeta i njegovo održavanje. Zašto materijalnoga? Ljudski gledano, anđele možemo svrstati u više kategorija, ovdje ćemo dotaknuti samo glavne: Četiri arhanđela: Mihaila, Gabriela, Rafaela. Ali tu je i onaj, koji će biti zadužen za materijalni svijet - Lucifer, koji je bio najsavršenije Božje stvorenje, kerubin s počasnim mjestom u Nebu. Ali spoznaja svoje moći, uloge u budućem svemiru, u njemu rađa oholost i želju biti kao Bog -(Može on i sam svime time upravljati). Počeo je zavoditi i buniti ostale anđele protiv njihova Stvoritelja. A pošto u Nebu ne može ostati netko tko je PROTIV Boga, Lucifer je morao van iz Božjeg kraljevstva, daleko od Božje blizine. Ne bez borbe. „Oružje" koje je smrvilo silu Sotone i bacilo ga u pakao je PONIZNOST. Svojom poniznom dušom, sveti Mihovil uvidio je veličinu i silu Božju, svojom poniznošću priznaje da je on sam ništa pred Bogom, zato i kaže – tko je kao Bog, što je i značenje njegovog imena. Lucifer je htio biti viši od Boga, a imao je i pristaše koji su s njime ‘jurišali protiv Boga’, ispunjeni također ohološću. Izgubili su sve, milost, svetost, dobrotu! Sve su to izgubili, ali ostala je pamet!“ - objasnio je u propovijedi don Mladen Margeta. - Da, ostala je grižnja savjesti. Jer što je pakao? Kad bi u paklu bilo barem nešto što ima ikakvu vez s nečim što bi davalo nadu kako će se pojaviti kroz bilijarde godina nešto što moglo imate nekakve dodirne točke sa sitnicom koja da naslutiti da postoji nada opet doživjeti milijarditi djelić Božje blizine - to više ne bi bio pakao. Postojala bi ta mala nada. Ovako...proklinjanje sebe, Boga što je poštovao njihovu volju, si ostali pali anđeli mrze i sebe i "šef" i Boga, strašno razdiranje spoznaje NIKADA VIŠE ni na tren osjetiti ono što su osjetili prije svoga otpada od Boga - to nikada ne prestaje. Ali to je tek blijeda slika trpljenja u paklu, mjestu ili samo stanju tako je svejedno za one koji su tamo. Da, i za one ljude koji preminuše nepomireni s Bogom svojim Stvoriteljem. Ima pitanja: Zašto Bog nije uništio pobunjenike na čelu s Luciferom? Oni su čisto duhovna bića, a Bog ne drži u teglicama na nekakvoj polici duše koje će dijeliti kako komu hoće. Bog može dati SAMO SEBE samoga. SVi, anđeli-dusi i sva buduća razumna bića će u sebi nositi/imati Božji duh ("Zar ne znate da ste hram Duha Svetoga"-pita Pavao). Božja odluka da svemir nastani razumnim, materijalnim bićima je opet odraz Njegove ljubavi, Milosrđa, Strpljivosti: materijalno biće griješi, ali u grijehu dio krivice uvijek snosi i tijelo, ne samo duh - ona slobodna volja. Uvijek se takvo biće može pokajati, promijeniti. Anđeli-dusi NE! Jednom donesena odluka je definitivna. I svi ostali dobiše svoju ulogu. Sjetimo se samo svoji Anđela čuvara! Cilj mi ipak nije taj, već ona praznina. Znamo zakon o održanju materije - "uništenjem" jednog oblika materije stvara se energija koja opet sudjeluje pri stvaranju, nastajanju druge materije. Ostaje našoj "znanosti" dilema: što je nastalo prvo, materija ili energija? Sada više nema dileme. HRT1 je u svom dokumentarcu pokazao što najnovija saznanja otkrivaju. U početku je bilo ono NIŠTA, praznina. Odjednom se pojavila energija-plazma. Gibala se, lelujala, dok u središtu te ogromne energije nije "niknula" mala, mili-mili-milimikronska čestica i odjednom počela rasti brzinom koju nam je teško predočiti. Je li upijala tu energiju? A kada je narasla do veličine one, već toliko izvikane "JEZGRE", iz koje je krenuo big-beng, Veliki prasak - svemir je već postao materijalan. Odjednom nastadoše protoni, neutroni, kvarkovi, mejoni, mezoni...elektroni - SVEMIR JE ROĐEN. Ostalo imamo u tolikim knjigama o nastanku svemira. Ono bitno je: U POČETKU BIJAŠE SAMO ENERGIJA! A otkuda ona? A otkuda naše duše, duše anđela? Bog nema "pri ruci" niša doli samoga sebe. Pitanje, što mislite: je li onda i sva ova materija ispunjena energijom(pa samo kruženje elektrona je rezultat energije - koje, čije?)! Jesmo li ili nismo okruženi samim Stvoriteljem već posredstvom duhovnih bića, izvršitelja i provoditelja Božjih prirodnih zakona? I...Sad bi tu trebao biti kraj? Možda početak? Mnogo, mnogo prije stvaranja svijeta Trojedini je Bog znao da će naši praroditelji zgriješiti. Nebitno u čemu: nisu postupili po savjesti. Sigurno su se pokajali i okajavali grijeh do smrti. Opet pitanje: Ako je Bog znao, zašto je stvorio ljude? A zašto je stvorio pale anđele?! Bog će radije SAM, u Drugoj Božanskoj Osobi "sići" na naš planet i pretrpjeti groznu muku, usput nas poučavajući sve o Kraljevstvu nebeskom, nego da ne stvori bića koja je zamislio. ZNAO je Otac sve što će biti i kakvi će biti i Izraelci i svi ljudi nakon odlaska Isusa k Ocu. Ali, Ljubav i samo ona ne može drugačije reagirati. Utjelovljeni Sin preuzima KRIVNJU za sve naše grijehe i sebe prinosi Ocu kao zadovoljštinu. Ostavlja nam sebe u Euharistiji ispunivši obećanje: "Evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta". Bog ne može drugačije jer ljubi nama neshvatljivom ljubavlju. Na pitanje jedne vidjelice kako izgleda Bog Otac, dobila je odgovor da ga naš ljudski um nije u stanju ni zamisliti. Ipak, da zadovolji znatiželju vidjelice rečeno joj je da je Otac ogroman gigant LJUBAVI, što također ne možemo pojmiti, jer kad bismo na djelić sekunde osjetili tu Njegovu ljubav - istog trena bismo od šoka izazvanog neopisivim blaženstvom izdahnuli, umrli. TO i TAKAV je naš Bog.
Tama ne može istjerati tamu: to može učiniti samo svjetlost. Mržnja ne može istjerati mržnju: to može učiniti samo ljubav. - Martin Luther King mlađi Pozitivan stav možda neće riješiti sve naše probleme, ali to je jedina opcija koju želimo ako želimo izaći iz problema. - Subodh Gupta Misao koju imate o nekome jeste vaša misao jer je vi mislite. Misli su kreativne te, shodno tome, sve ono što mislite i osjećate o drugima postaje dio vašeg ličnog iskustva jer se, kroz djelovanje podsvijesti, materijalizira u vašoj stvarnosti. Misao puna mržnje i gnušanja predstavlja mentalni otrov. Nemojte o drugima misliti zlo, niti željeti, jer na taj način mislite zlo i sebi. U vašem univerzumu samo vi mislite i niko drugi, sve što zamislite pretočit će se u stvarnost. Misao je stvaralački mediji. Stoga, sve što mislite ili osjećate o drugima ima sve izglede da to postane i dio vašeg sopstvenog iskustva. Dobro koje činite, ljubaznost koju širite oko sebe, ljubav i dobra volja koje upućujete bližnjima, uvijek će vam se vratiti mnogo puta uvećani. Sopstveni unutrašnji monolog – koji se iskazuje kao misli i osjećanja – doživljavate kroz reakciju drugih prema sebi. Poželite drugima ono što želite sebi. U tome je ključ skladnih međuljudskih odnosa. Ljubav jeste odgovor na pitanje kako izaći na kraj s bližnjima. Ljubav je razumijevanje, dobra volja i poštovanje bližnjega. KAKO PRAŠTATI POMOĆU PODSVIJESTI Treba shvati da jedina moć počiva u samome ljudskom biću, u suprotnom, nikada neće kročiti stazom zdravlja, sreće i stvaralaštva. U času kada razvije osjećanje ljubavi i shvati da je Bog, u stvari, bezgranična mudrost unutar njega samog, koja brine o njemu, vodi ga i usmjerava, daje mu snagu i udahnjuje život, njegova će podsvijest usvojiti takvo shvaćanje i automatski staviti u pogon svoje moći koje će mu donijeti blagostanje u svim oblastima življenja. Sve ovo je usko vezano uz blagoslov. Sama rijeć znači BLAGO SLOVITI/GOVORITI nešto o nekomu, ili nekome opet o nekomu trećemu. Postanimo svjesni činjenice: Ljudi mogu silovito zračiti, kako dobro tako i zlo. Možemo to nazvati blagoslovom i prokletstvom. Dakle i onda kad toga nismo svjesni, mi zračimo oko sebe. Sve je u našoj intimi, u nutrini. Čovjek ne ižarava samo ono što on jest nego i ono što nosi u sebi. Ako je u njemu svjetlo, onda tama od njega bježi. Ako je on tama, tamu unosi u svijet. Da bi čovjek nesvjesno blagoslivljao, treba ne samo biti nego i imati blago u sebi. To blago je sve ono što je dobro i pozitivno, jer sve dobro dolazi od Boga koji je dobar.
"Ma što me zamolili u moje ime" Točno! Ali kako mi molimo, uglavnom? Zna se - U SVOJE ime, obuzeti...Ma, okupirani našom izgarajućom željom da nam Isus/Bog ispuni želju, a da li je ona ispravna, je li ona toliko potrebna, potrebitija od naših drugih potreba, druga je stvar. Već sam napomenuo negdje da često molimo za jedno, a Bog nam modari nešto deseto, van našeg očekivanja. Dakako, nekad treba i vremena da spoznamo kako nam je poslao ONO što nam je potrebnije. I sad Isusova molitva Ocu, ali ne kako Isus hoće, nego Otac(u Maslinskom vrtu). Isus je znao svoj zadatak zbog kojeg se i rodio, pa ipak se strašio...VIDIO je svu muku, ali je ujedno i znao da je Otac već unaprijed VIDIO da će Mu Sin izdržati sve, svu muku! Do kraja. Vjera u Oca i pouzdanje! Jer Otac uvijek sve zna. On je uvijek tu! On je uvijek sa i nad nama. Pa, narode Božji, ljubi nas do ludila! Čak i kada padnemo u grijeh. Tada još i više - samo da mu se vratimo, ali...ON POŠTUJE NAŠU SLOBODNU VOLU! Ako zna što nam je potrebno, koliko je potrebno, kada i zašto nekada ne usliši "baš što tražimo" On zna, jer VIDI UNAPRIJED. I umjesto da BLAGOSLIVLJAMO Boga, mi se ljutimo na njega jer - naša je molitva neuslišana. Sad zamislimo da počnemo zahvaljivati za bolest koju je dopustio da nas "šćepa"! Jesam li ja glup - pitat ćete se, ali upravo taj blagoslov je ključ suživota s ljudima, a napose u odnosu na Boga. O tome bi možda valjalo, što mislite, malo detaljnije? Mislim o BLAGOSLOVU kao izvoru...A čega? Eh...
Biti savršen...Nema toga tko za sebe može i pomisliti tako što. Ali težiti savršenstvu, zadaća je svakog čovjeka kroz cijeli život. Padali smo, i opet ćemo. Odmah se dići, ustati, jer nakon svakog pada imamo novo iskustvo: SPOZNAJEMO ZAŠTO smo pali. Tu slabost eliminirati, boriti se da je se riješimo. Sami? Neee, nemoguće! Oslon na Boga, na Njegovu pomoć - bez čega nitko neće načiniti ni pedlja naprijed - sve se može. Ali TEŽITI savršenstvu, je li Isus na to mislio? Jer, gledam kod Bezića korijene SAVRŠENSTVA. *Od imenice S-VRHA. Odatle: s-vršenost, s-vrhovitost, s-vrsishodnost, usmjerenost, postizanje svrhe, ispunjenje zadaće. *Od glagola S-VRŠITI, koji se prelijeva u sa-vršiti, završiti, u-savršiti, do-vršiti i si. Učinak glagola "svršiti" je, dakle, svršenost, dovršenost, dotjeranost, punina, ukratko: savršenost. Zapelo mi je oko na DOVRŠENOST. Zar putujući Zemljom možemo sebe toliko usavršiti da odgovara tome pojmu - dovršeno, SVET sam? Bedasto je već kao pretpostavka. Na zemlji ćemo uvijek biti samo grješnici. A na nebu možda sveci. To je Božja "stvar". Ovdje "radimo" sve u hodu. Imamo Evanđelja, čak 4. Jel se i vama dešava da čitate neki isječak možda već 10. put odjednom opazite nešto što je promicalo oku...našoj pažnji? Meni često. "Kako mi je to promaklo"...A onda: Pa TO je upravo POTICAJ koji mi treba ovih dana! Ili: Bože, hvala ti na savjetu. Trudit ću se! Hod prema savršenosti (savršenstvu) se u početku čini nekome težak, drugome lagan. Početnik može odmah osjećati ushićenje - pobijedio je dosta negativnosti u sebi. Ali kasnije?...Događa se nešto na što bi se mogla primijeniti izreka: "Što više znam, sve više uviđam koliko toga još ne znam". "Biće koje posjeduje svrhu svoje egzistencije u samom sebi mora biti apsolutno savršeno. Naš Stvoritelj (Bog) ne može imati ni najmanju nesavršenost, stoga je Bog samo Savršenstvo. Sva ostala bića mogu biti samo relativno savršena, tj. ukoliko participiraju na savršenstvu Božjemu. Kako ona nemaju razlog svog opstanka u sebi nego u Stvoritelju, nemaju ni svrhu opstanka u sebi nego u Njemu. - Stvorena savršenost je uvijek i relativna savršenost".- piše Bezić. Dolazimo do toga da biti svet ili savršen jesu dva pogleda na isti rezultat - SLAVA BOŽJA je smisao našeg života. Mrtvljenjem sebe molitvom, brige za i oko drugih, ne čuvati talente samo za sebe, pokloniti zrnce vremena s bližnjim, podijeliti kap znoja s potrebiti, gram strpljenja s neobuzdanim, a barem pola tone upornosti za razbijanje raznih predrasuda o drugima i o vjerskim istinama - samo je početak duuugačkog spiska kako započeti. A kad bilo što obavimo "Hvala ti Gospodine"! Zahvala! Blagoslov! Slavljenje! Štovanje! Hvaliti Božje Milosrđe što nam se izlijeva iz Rana Kristovih...daje li se tako slava Bogu? Razmislimo što sve još!
RIM! On je udarni cilj. Katolička Crkva je sotoni trn u oku jer je preko apostola, dakle nasljednim prijenosom polaganjem ruku Petrova, a od Isusa dobivena vlas kao Isusovom nasljedniku do danas, sve sakramente, od krštenja do bolesničkog pomazanja, svih 7 sakramenata (v. link na kraju) a naročito odrješenje grijeha Zlome glavna prepreka da zavlada svijetom. Znači, cilj Sotone preko Antikrista je razoriti katol. Crkvu, sve dok sam Antikrist ne sjedne na papinu stolicu. To je Zmaj U tome će mu svesrdno pomagati ostatak od 10 članica raspale EU, kasnije i druga Zvijer - antipapa. a od Ivana sve opisano u Otk 13. I vidjeh: iz mora Zvijer izlazi sa deset rogova i sedam glava; na rogovima joj deset kruna, na glavama bogohulna imena. 2Ta Zvijer što je vidjeh bijaše nalik na leoparda, noge joj kao medvjeđe, usta kao usta lavlja. Zmaj joj dade svoju silu i prijestolje i vlast veliku. 3Jedna joj glava bijaše kao na smrt zaklana, ali joj se smrtna rana zaliječila. Sva se zemlja, začuđena, zanijela za Zvijeri 4i svi se pokloniše Zmaju koji dade takvu vlast Zvijeri. Pokloniše se i Zvijeri govoreći: "Tko je kao Zvijer! Tko bi smio ratovati s njom?" 5I dana su joj usta da govori drskosti i hule i dana joj je vlast da to čini četrdeset i dva mjeseca. 6I ona otvori usta da huli Boga, da huli ime njegovo, njegov Šator i nebesnike. 7I dano joj je da se zarati sa svecima i da ih pobijedi. Dana joj je vlast nad svakim plemenom i pukom i jezikom i narodom: 8da joj se poklone svi pozemljari, oni kojima ime nije zapisano u knjizi života zaklanog Jaganjca, od postanka svijeta. 9Tko ima uho, nek posluša! 10Je li tko za progonstvo, u progonstvo će ići! Je li tko za mač, da bude pogubljen, mačem će biti pogubljen! U tom je postojanost i vjera svetih. 11I vidjeh: druga jedna Zvijer uzlazi iz zemlje, ima dva roga poput jaganjca, a govori kao Zmaj. 12Vrši svu vlast one prve Zvijeri, u njenoj nazočnosti. Prisiljava zemlju i sve pozemljare da se poklone prvoj Zvijeri kojoj ono zacijeli smrtna rana. 13Čini znamenja velika: i oganj spušta s neba na zemlju naočigled ljudi. 14Tako zavodi pozemljare znamenjima koja joj je dano činiti u nazočnosti Zvijeri: savjetuje pozemljarima da načine kip Zvijeri koja bijaše udarena mačem, ali preživje. 15I dano joj je udahnuti život kipu Zvijeri te kip Zvijeri progovori i poubija sve koji se god ne klanjaju kipu Zvijeri. 16Ona postiže da se svima - malima i velikima, bogatima i ubogima, slobodnjacima i robovima - udari žig na desnicu ili na čelo, 17i da nitko ne mogne kupovati ili prodavati osim onog koji nosi žig s imenom Zvijeri ili s brojem imena njezina. 18U ovome je mudrost: u koga je uma, nek odgoneta broj Zvijeri. Broj je to čovjeka, a broj mu je šest stotina šezdeset i šest. O žigu i značenju br. 666 sam već pisao.. A što "Za ovog mladog čojveka niko ne zna ko je" - sporedno je. Tko ima OTVOREN um i dovoljno mudrosti, shvatit će da ovako napadno širenje zabluda ne vodi nikamo, osim što "autor" aureolu koju o sebi ima svakim ovakvim postom polako gasi, a umišljeni mu sjaj blijedi...Dok ne nestane. https://hr.wikipedia.org/wiki/Sakrament
