Leaderboard

Rim. 1, Jer što se može doznati o Bogu, očito je u njima; jer im je Bog objavio. Jer što se na njemu ne može vidjeti, od postanja svijeta moglo se je spoznati i vidjeti na stvorenjima, i njegova vječna sila i božanstvo, te nemaju izgovora. Rim. 2, Jer Bog ne gleda, tko je tko. Koji god bez zakona sagriješiše, bez zakona će i propasti, i kojigod sagriješiše pod zakonom, po zakonu će se suditi. Jer pred Bogom nijesu pravedni oni, koji slušaju zakon, nego će se oni proglasiti pravedni, koji vrše zakon. Jer kad neznabošci, koji nemaju zakona, po naravi čine ono, što je po zakonu, onda su oni, koji nemaju zakona, sami sebi zakon. Oni dokazuju, da je ono, što zakon zapovijeda, napisano u srcima njihovim. Savjest njihova svjedoči im, i misli, koje se među sobom tuže ili i brane, Na dan, kad Bog bude sudio tajne ljudske prema evanđelju mojemu po Isusu Kristu. I onaj koji je od roda neobrezan i vrši zakon, osudit će tebe, koji si sa slovima i obrezanjem prestupnik zakona. Trebalo bi da je jasno. Taj baš porodični čovek, poštenje, pravednost, milosrdnost, ljubav, samo još bar malo nešto biti zainteresovan za neke božanske i duhovne stvari, iako, Božija milost i promisao su velike baš za svakog čoveka, ima tu raznih mogućnosti, čak i za tebe Obični. 😎

Evo što portal Novizivot veli za ovu temu Isus Krist je jedini put do Boga, jer Bog je obećao poslati Spasitelja koji će izbaviti čovječanstvo od grijeha i pakla. Kršćane se često optužuje da su uskogrudni, jer tvrde da ne postoji drugi način da se dođe do Boga osim kroz Isusa Krista. Ljudi često postavljaju pitanja: “Ne upućuju li sve religije na istog Boga?” ili “Što je tako posebno u vezi s Isusom? Zašto je On jedini put?” Prvo što treba reći je da nisu kršćani izmislili tvrdnju da je Isus jedini put. Isus je to sam rekao. Mi samo povezujemo Njegovu tvrdnju i tvrdnju pisaca Novog zavjeta. Što Isus kaže o sebi?Isus je rekao: “Ja sam istina, put i život; nitko ne dolazi k Ocu osim po meni.” (Ivan 14,6) “Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će.” (Ivan 11, 25) “Ako ne povjerujete da Ja jesam, umrijet ćete u grijesima svojim” (Ivan 8, 24). Apostol Petar ponovio je te riječi kad je rekao: “I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.” (Djela 4, 12) Apostol Pavao se složio: “Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek – Krist Isus” (1. Timoteju 2, 5). Božja Riječ jasno govori: nitko ne može upoznati Boga Oca osim kroz osobu Isusa Krista. Da bismo razumjeli zašto je to tako, moramo se vratiti na početak. Zašto je baš Isus jedini put?Svemogući Bog stvorio je nebo i zemlju (Postanak 1, 1) i čovjeka na svoju sliku (Postanak 1, 26). Kad je dovršio stvaranje, sve je bilo dobro (Postanak 1, 31). Adam i Eva bili su smješteni u savršeno okruženje. Dobili su samo jednu zabranu: da ne jedu plodove sa stabla spoznaje dobra i zla, jer će tada umrijeti (Postanak 2, 17). Ipak su jeli s tog stabla, a to je dovelo do toga da se raskinuo bliski odnos između Boga i čovjeka. Međutim, Bog je obećao da će sve ove stvari obnoviti i dao je svoju riječ da će poslati Spasitelja, Mesiju, koji će čovječanstvo izbaviti iz ropstva grijeha (Postanak 3, 15). Ta tema da će jednog dana Mesija doći na svijet kako bi oslobodio čovječanstvo ponavlja se u Starom zavjetu. Božja Riječ se doista i obistinila. Bog je postao čovjek u osobi Isusa Krista (Ivan 1, 14). Isus je na kraju umro za nas da bismo mogli uživati u ispravnom odnosu s Bogom. Biblija kaže: Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opačina njihovih i polažući u nas riječ pomirenja… Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu. (2. Korinćanima 5, 19.21) Da je čovječanstvo moglo doći do Boga na bilo koji drugi način, Isus ne bi morao umrijeti. Njegova smrt potvrđuje činjenicu da nema drugog načina. Stoga nijedna druga religija ili vjerski vođa ne može nikoga pomiriti sa živim Bogom. No, priča ne završava na križu i Isusovom smrću. Isus je uskrsnuo iz mrtvih, dokazavši da je Sin Božji i jedini način na koji čovjek može imati osobni odnos s Bogom. https://www.novizivot.net/isus-krist-jedini-put-do-boga/?fbclid=IwY2xjawGAbkFleHRuA2FlbQIxMQABHZE_hZm08bbB6CibTNn0qGF9FGklBx5IhG0GbgtwUlIFIg7yQegKckABpw_aem_wlcnf65p5N25Ay8ZFmVfRA

Da, sasvim je ispravno. Čuo sam da su neki verni hrišćani u Vojvodini za vreme Drugog svetskog rata otkrivali skloništa Jevrejima Gestapu, jer su smatrali da ne smeju lagati. Isto nam zakon govori da ne ubijamo, pa opet koliko je mnogo ljudi David ubio, ima događaj u bibliji gde su Jevreji (mislim da je u pitanju Saul) čak bili krivi kada nisu ubili druge. Setimo se i da je Isus odobravao to što je David jeo svete hlebove koje nije smeo, ne zato što je bio pomazan nego gladan. Čudna mi je pomisao da su današnji poročni Hrišćani došli do toliko velikog moralnog stanja da se pitaju da li je dobro lagati u tako kritičnim situacijama, dok žive u mnogo većim gresima. Meni to više liči na problem žigosane savesti.

Iako se to ne može u smrtnosti potpuno ostvariti, može se truditi da u svemu budemo bolji i savršeniji.

Sv. Jovan Bogoslov je bio U DUHU kada je vidio Oca i Jagnje tj. Sina. Eto gdje je bio Sveti Duh. Ne treba zanemarivati stihove gdje se Otac, Sin i Duh Sveti zajedno pominju: "19. Idite, dakle, i naučite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga duha." (Matej 28:19). "13. Blagodat Gospoda Isusa Hrista i ljubav Boga Oca i zajednica Svetoga Duha sa svima vama. Amin." (2 Korinćanima 13:13). Osvrnuo bih se nakratko i na navode koje se odnose na 1 Jovanovu. Apostol Jovan zaista piše da je zajednica hrišćana sa Ocem i Isusom Hristom, ali isto tako navodi da je takva zajednica moguća jedino Duhom Svetim: "13. Po ovome znamo da u Njemu prebivamo, i On u nama, što nam je dao od Duha svojega." (1 Jovanova 4:13). To je odgovor na pitanje gdje je Duh Sveti. Ne može se biti jedno sa Ocem i Sinom, osim preko Duha Svetog. U zajednici sa Ocem i Sinom se "krije" Duh Sveti.

Isus je rekao ne ponavljajte isto. No, kad nešto molim, molim ustrajno dok ne dobijem odgovor. Smatram da je tak sa većinom.

Gospod nam je lepo objavio unapred: "Kakvim sudom sudite - sudiće vam se, i kakvom merom merite - odmeriće vam se." Kod nas postoji uzrečica: "Mogu da prosudjujem (o nečijim delima) - ne smem da mu/joj sudim." Kada ovo spojimo sa "Milost slavi pobedu nad sudom", onda dobijemo (barem ja dobijem ;) ) da treba u svom srcu i mislima da opravdavam tudje greške i nalazim "olakšavajuće" razloge za tudje grehe. Sve je to već zapisano u Svetom Pismu, samo ga treba molitveno čitati.

DA LI KRŠTENJE U VODI GARANTUJE ČOVEKU SPASENJE Danas među velikim brojem ljudi i žena u različitim crkvama - vlada jedno ustaljeno mišljenje 'da krštenje u vodi, pa time i pristupanje u članstvo crkve - sami po sebi garantuju spasenje. Mnogi smatraju da je krštenje samo sebi cilj, i da ne postoji ništa ispred ili iza toga, osim nekakvog oblika formalne vere koja se zasniva na ispovedanju usnama. Da li je samo krštenje dovoljno za spasenje. Šta biblija Božja reč govori o tome, i šta po njenom učenju garantuje spasenje. Na kraju, šta predstavlja sam čin krštenja u vodi. Krštenje je vid ritualnog pranja, koje je bilo poznato još u starom zavetu. Jevreji su bili striktni u upražnjavanju ovog obreda. On se pominje i u jevanđeljima, gde su Jevreji optužili Isusove učenike zašto ne peru ruke pre jela, jer su verovali da jedenje neopranim rukama može duhovno uprljati čoveka. Isus je tom prilikom rekao 'da jesti neopranim rukama ne može duhovno uprljati čoveka, već ono što izlazi iz srca: "Jer od srca izlaze zle misli, ubistva, preljube, kurvarstva, kradje, lažna svedočanstva, hule na Boga. I ovo je što pogani čoveka, a neumivenim rukama jesti ne pogani čoveka" ( jevanđelje po Mateju 15. 19 - 20 ). Kada je Jovan krstitelj došao na reku Jordan i počeo da krsti, za Jevreje to nije bila nepoznata stvar, ali su ga pitali zašto krštava: "I behu poslanici od fariseja, I zapitaše ga govoreći mu: Zašto, dakle, krštavaš kad ti nisi Hristos ni Ilija ni prorok? Odgovori im Jovan govoreći: Ja krštavam vodom a medju vama stoji koga vi ne znate. On je Onaj što će doći za mnom, koji beše preda mnom; kome ja nisam dostojan odrešiti remen na obući Njegovoj" ( jevanđelje po Jovanu 1. 24 - 27 ). Novozavetno krštenje po bibliji simbolično predstavlja pranje od greha. Postoji scena iz jednog starog Japanskog filma, u kome jedna gejša posle ubistva koje je počinila, klečeći pred lavorom sa vodom - sumanuto pere ruke u vodi uz suze i jecanje. Ova slika je identična biblijskom događaju suđenja Gospodu Isusu Hristu pred Pilatom. Tu vidimo da je pilat posle neuspelog pokušaja da oslobodi Hrista - uzeo lavor sa vodom, u kome je oprao ruke rekavši 'da on nije kriv u krvi ovog pravednika. "A kad vide Pilat da ništa ne pomaže nego još veća buna biva, uze vodu te umi ruke pred narodom govoreći: Ja nisam kriv u krvi ovog pravednika: vi ćete videti. I odgovarajući sav narod reče: Krv njegova na nas i na decu našu. Tada pusti im Varavu, a Isusa šibavši predade da se razapne" ( jevanđelje po Mateju 27. 24 - 26 ). U ovom kontekstu postavlja se pitanje 'da li voda ili pranje u vodi može oprati čoveka od odgovornosti za zla dela koje je činio? Biblija daje nedvosmislen odgovor na ovo pitanje. Što se tiče biblijskog učenja o spasenju, u bibliji postoje paralelni koraci koje čovek treba da učini u tom cilju ostvarenja ličnog spasenja. Bog je po bibliji ljubav, i on teži da sve ljude privuče k sebi sa ciljem da ga upoznaju, da upoznaju njegov plan spasenja sveta koji je on stvorio i da ga prihvate, a koji je ostvaren dolaskom Gospoda Isusa Hrista koji se žrtvovao za grehe sveta Bog u ostvarenju ovog plana spasenja na ličnom pojedinačnom nivou - vodi svakog čoveka ponaosob, i deluje svojom oživljujućom prosvetljujućom silom - ako su ljudi potpuno iskreni i rešeni u toj nameri da ovaj plan spasenja sprovedu iskustveno u lični život. U tom cilju na prvom mestu Bog poziva čoveka na biblijsku edukaciju u reči Božjoj, kroz koju deluje sila Svetoga Duha, koja vodi čoveka na sledeći krorak, a to je da u njemu probudi žalost zbog greha i duh pravog pokajanja, i želju da se očisti, i da se preda Bogu, i obrati. Božja reč o tome kaže: "Ali ti stoj u tome što si naučio i što ti je povjereno, znajući od koga si se naučio, I budući da iz malena umiješ sveta pisma, koja te mogu umudriti na spasenije u Hrista Isusa. Sve je pismo od Boga dano, i korisno za učenje, za karanje, za popravljanje, za poučavanje u pravdi, Da bude savršen čovjek Božij, za svako dobro djelo pripravljen" ( 2 poslanica Timotiju 3. 16 - 17 ) "Osveti ih istinom svojom: riječ je tvoja istina" ( jevanđelje po Jovanu 17. 17 ) "Kao prerođeni ne od sjemena koje truhne, nego od onog koje ne truhne, riječju živoga Boga, koja ostaje dovijeka. Jer je svako tijelo kao trava, i svaka slava čovječija kao cvijet travni: osuši se trava, i cvijet njezin otpade; Ali riječ Gospodnja ostaje dovijeka. A ovo je riječ što je objavljena među vama" ( 1 poslanica Petrova 1. 23 - 25 ) U pogledu Božjih poziva na pokajanje i obraćenje Božja reč kaže: "Pokajte se dakle, i obratite se da se očistite od greha svojih, da dodju vremena odmaranja od lica Gospodnjeg" ( dela apostolska 3. 19 ). "Zato još govori Gospod: Obratite se k meni svim srcem svojim i posteći i plačući i tužeći. I razderite srca svoja, a ne haljine svoje, i obratite se ka Gospodu Bogu svom, jer je milostiv i žalostiv, spor na gnev i obilan milosrdjem i kaje se oda zla" ( knjiga proroka Joila 2. 12 - 13 ). Ovo iskustvo ako ga čovek doživi - vodi ka tome da on donese odluku, da kao potvrdu iskustva koje je doživeo sa Bogom obavi obred krštenja. Isus je u razgovoru sa Jevrejskim rabinom Nikodimom rekao: "Odgovori Isus i reče mu: Zaista, zaista ti kažem: ako se ko nanovo ne rodi, ne može videti carstvo Božije. Reče Nikodim Njemu: Kako se može čovek roditi kad je star? Eda li može po drugi put ući u utrobu matere svoje i roditi se? Odgovori Isus: Zaista, zaista ti kažem: ako se ko ne rodi vodom i Duhom, ne može ući u carstvo Božije. Šta je rodjeno od tela, telo je; a šta je rodjeno od Duha, duh je. Ne čudi se što ti rekoh; valja vam se nanovo roditi" ( jevanđelje po Jovanu 3. 3 - 7 ). Apostol Petar je u svom govoru okupljenim ljudima u Jerusalimu na pedesetnici rekao: "Tvrdo dakle neka zna sav dom Izrailjev da je i Gospodom i Hristom Bog učinio ovog Isusa koga vi raspeste. A kad čuše, ražali im se u srcu, i rekoše Petru i ostalim apostolima: Šta ćemo činiti, ljudi braćo? A Petar im reče: Pokajte se, i da se krstite svaki od vas u ime Isusa Hrista za oproštenje greha; i primićete dar Svetog Duha; Jer je za vas obećanje i za decu vašu, i za sve daleke koje će god dozvati Gospod Bog naš. I drugim mnogim rečima svedočaše, i moljaše ih govoreći: Spasite se od ovog pokvarenog roda" ( dela apostolska 2. 36 - 40 ). U skladu sa iznesenim koracima koje čovek treba da učini uz Božju pomoć u ostvarenju svog ličnog spasenja, oni su sledeći: 1. Spoznaja plana spasenja iz reči Božje. 2. Pokajanje za prošle grehe. 3. Predanje sebe Bogu. 4. Obraćenje. 5. Krštenje vodom i Duhom ili nanovorođenje. 6. Posvećenje. Ova poslednja tri koraka čini Bog u biću čoveka koji je ispunio uslove sadržane u prva tri koraka. Krštenje u vodi po bibliji je bitan element u spasenju. Ali, samo krštenje u vodi bez sticanja gore opisanog iskustva sa Bogom - predstavlja samo obično kupanje bez nekog određenog značaja. Može se reći, da je krštenje u vodi čovekova javna potvrda pred mnogim svedocima, i celim nebom - iskustva koje se prethodno u njemu dogodilo. Danas po različitim crkvama vlada jedno opšte stanje verskog formalizma. U njima ima mnogo ljudi i žena koji su kršteni u vodi. Ali nažalost, ima malo onih koji su iskreno potpuno predani Bogu, i kršteni Duhom Svetim koji je u njima izvršio promenu srca i misli. Još jedna prevara je ta, da mnogi misle ako su kršteni u vodi, da su automatski doživeli i krštenje Duhom, i ako nisu nikakvo vidljivo iskustvo promene doživeli u svom biću, niti smatraju da je to potrebno. Zato u bibliji postoji jedna poruka koju Isus verni i istiniti svedok upućuje svojoj crkvi, a nazvana je "poruka Laodikejskoj crkvi" Ovom porukom on prikazuje pravo stanje crkve, ali joj upućuje i određene savete kako bi iz tog verskog formalizma izašla. Ova poruka glasi: "I andjelu laodikijske crkve napiši: Tako govori Amin, Svedok Verni i Istiniti, Početak stvorenja Božijeg: Znam tvoja dela da nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Tako, budući mlak, i nisi ni studen ni vruć, izbljuvaću te iz usta svojih. Jer govoriš: Bogat sam, i obogatio sam se, i ništa ne potrebujem; a ne znaš da si ti nesrećan, i nevoljan, i siromah, i slep, i go. Savetujem te da kupiš u mene zlato žeženo u ognju, da se obogatiš; i bele haljine, da se obučeš, i da se ne pokaže sramota golotinje tvoje; i masti očnom pomaži oči svoje da vidiš. Ja koje god ljubim one i karam i poučavam; postaraj se dakle, i pokaj se. Evo stojim na vratima i kucam: ako ko čuje glas moj i otvori vrata, ući ću k njemu i večeraću s njime, i on sa mnom" ( otkrivenje Jovanovo 3. 14 - 20 ). U ovoj poruci crkva je opisana kao mlaka, što upravo predstavlja mnoštvo krštenih vernika u vodi, ali bez ličnog iskustva sa Bogom. Njoj fale sledeći elementi sadržani u ovoj poruci: 1. ZLATO ŽEŽENO U OGNJU - što po bibliji predstavlja čistu živu veru koja kroz ljubav postaje delotvorna. 2. BELE HALJINE - što predstavlja Hristovu pravednost kojom on prekriva duhovnu golotinju. 3. MAST OČINJA - što predstavlja pomazanje Duhom Svetim koji daje duhovni vid. Sve ovo opisano pokazuje da samo krštenje nije dovoljno za spasenje ako čovek nije doživeo unutarnje duboko i sveobuhvatno iskustvo sa Bogom, potpuno se njemu predao, obratio, i doživeo nanovorođenje Svetim Duhom, i živi svakotrenutačnu zajednicu sa njim - rastući u veri u savršenog čoveka, u meru rasta visine Hristove. "Da se sveti priprave za delo službe, na sazidanje tela Hristovog; Dokle dostignemo svi u jedinstvo vere i poznanje Sina Božijeg, u čoveka savršenog, u meru rasta visine Hristove" ( Efescima poslanica 4. 12 - 13 ). Na kraju, da li će Bog odbaciti nekoga ako nije kršten u vodi, a iskreno veruje u Boga i predaje mu se, i živi po njegovoj reči? A to može biti slučaj zbog okolnosti u kojima čovek živi, ili nekih drugih razloga. Ne. Bog neće odbaciti nikoga. Ali to ne treba da bude pravilo. Svako treba da se moli Bogu, da doživi lično iskustvo sa njim, a Bog će ga voditi šta da čini, i šta je njegova volja i u pogledu krštenja.

Pismo jasno kaže da je to bio Samuilo: "A Samuilo reče Saulu: zašto si me uznemirio i izazvao? Odgovori Saul: u nevolji sam velikoj, jer Filisteji zavojštiše na me, a Bog je otstupio od mene, i ne odgovara mi više ni preko proroka ni u snu, zato pozvah tebe da mi kažeš šta ću činiti." (1 Samuilova 28:15). Ovu pocrvenjena riječ nije izrekao ni Saul ni gatara, već je ovu identifikaciju naveo sam bogonadahnuti autor teksta. Što se tiče pitanja koja su postavljena, dobar odgovor daje sv. Anastasije Sinait: "Pitanje 63. Da li je tačno da je gatara dovela Samuila [iz podzemlja] Saulu (videti 1. Samuilovu 28:7-25)? Odgovor Da. Jer sve duše, i svetih i grešnika, bile su pod vlašću đavola dok Hristos, sišavši u pakao (1. Petrova 3:19), nije rekao „onima u okovima: 'Izađite'; i onima koji su držani [u tami]: 'Nađite slobodu'“ (Isaija 49:9). Poslušajte i [apostola] Pavla, koji kaže da je „smrt, to jest đavo, vladala od Adama do Mojsija, ili do ispunjenja zakona, i nad onima koji nisu sagrešili na način sličan prestupu“ [Adamovom] (Rimljanima 5:14), to jest, [vladala je] i nad dušama svetih."

Zakon kao sila grijeha, mogao si dati malo veći uvod. Što Dekalog ima sa našim grijesima. Jednostavno on je ogledao. Kad si prljav vidiš se u ogledalu i onda trebaš vodu da opereš lice. Tako u Zakonu vidiš da si sagriješio, i onda trebaš Kristovu krv da te očisti od grijeha

Zena je videla Samuila, pise odmah recenicu pre: „Kad žena ugleda Samuila, povika iza glasa…“ (1 Sam 28,12). Sam tekst ga naziva Samuilom, ne nekim duhom ili demonom, on ga ne navodi na zabludu i jos izgovara prorocanstvo koje se ipunjava i u skladu je sa Bozijom voljom. Pismo nigde ne kaže da se Samuilo posle smrti nalazio u „raju“ u kasnijem, novozavetnom smislu, pa zato ni njegovo „izlaženje iz zemlje“ ne predstavlja argument protiv stvarnosti javljanja. Starozavetni jezik koristi izraz Šeol kao opšte prebivalište umrlih, a opis „izlaska“ odnosi se na način pojavljivanja, a ne na geografsku lokaciju duše. Bog u Pismu više puta deluje suvereno i kroz grešne ili zabranjene okolnosti, ne da bi ih opravdao, već da bi izvršio sud, kao što je to slučaj sa Valaamom ili Kajafom, ttako i ovde javljanje Samuila ne predstavlja potvrdu vračanja, nego osudu Saula i potvrdu već izrečene Božje presude. Pozivanje na Propovednika da „mrtvi ne znaju ništa“ odnosi se na njihovu neaktivnost u ovom svetu „pod suncem“, a ne na ontološko negiranje svesti posle smrti, što potvrđuje i isti autor kada kaže da se duh vraća Bogu koji ga je dao.

Čovjek je jedno, nešto ovakvo, a Bog je drugo, nešto onakvo. A način jedinstva čovjeka i Boga je nešto što je opet složeno i mi to teorijski jako slabo poznajemo.

Jer tako Biblija kaže, a drugo pitanje. Uvijek sam mislio da je Jahve pravo, dok nisam pogledao ovaj video. Nehemija Gordon je jedan odličan židovski skolar koji je pronašao nešto zanimljivo, gdje dao truda da to istraži. Ipak su Židovi to, neću pustiti da mi pogani popuju.

Otkrivenje je napisano na grčkom. Bilo koje hebrejsko Otkrivenje je samo prevod originala.

Ne, a lako je to i dokazati: "12. Evo dolazim uskoro, i plata moja sa mnom, da dam svakome po djelima njegovim. 13. Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak." Dakle Onaj Koji je Alfa i Omega dolazi uskoro. A za koga Se kaže da dolazi uskoro u Otkrivenju: "20. Govori Onaj koji svjedoči ovo: Da, doći ću skoro. Amin, da dođi, Gospode Isuse!" (Otkrivenje 22:20).

Svi su oni tobože „crkva“ a nije niko. Crkva je skrivena sasvim na drugom mjestu. Da katolici i pravoslavci i svi drugi nisu crkva jasno je iz proroštva o događanjima u posljednjem vremenu; Isus utvrđuje novi savez sa prvim svecima doma Izraelovog početkom Milenijuma. Jahve kaže za to vrijeme „Sklopit ću savez sa vama kad vas očitim od vaših grijeha“. Dakle trebaš katolike i pravoslavce pitati jesu li njihovi „sveci“ bili bez grijeha. I ne samo da se crkva budi tada i tamo, nego se za sve narode svijeta kaže da će imati obavezu hodočastiti Jeruzalem i da će ih u poičetku tamo voditi Židovi koji prežive i zateknu se u našem, nežidovskom svijetu. I što će raditi u Jeruzalemu? Idu se pokloniti Jehošui slušati nauk njegov i njegovih učenika da se upoznaju sa Božjim zakonom. Tog upoznavanja i primanja duhovnih znanje ne bi bilo da današnje crkve imaju Božji blagoslov, da imaju nasljeđenu ranoapostolsku crkvu i njen nauk.

Čovjek je biće vjere, ali na samoj vjeri ne možemo se zaustaviti jer je čovjeku važno uvjerljivo spoznavanje Boga, spoznavanje i umom i čulima. Svakom čovjeku, umnom biću koje je stvoreno „na Božju sliku i priliku“ omogućeno je dakako individualna mogućnost spoznavanje svojih grijeha, čišćenje istih nakon čega slijedi duhovno buđenje, posvećenje i živa spoznaja Boga. No taj samotnjački duhovni put je težak a oni koji se nude kao realizirani duhovni učitelji u velikom broju su sami prevareni i tu prevaru prenose na svoje naivne učenike. Ovdje neću govoriti o tome nego o onome što nudi Bog u obliku buđenja kolektiviteta ljudi i naroda u Posljednje vrijeme ljudske povijesti. U toj Božjoj ponudi nudi se narodima blagoslovna ponuda na više razina. Prva ponuda je posrednik Krist ili židovski rečeno Mesija. Bog se skromno unižava kroz Ješua (Isusa) ili Sina čovječjega koji prikriveno nosi svojstvo JHVH. Druga razina posredništva je odabrani Božji narod sa Božjom zemljom Izrael preko kojeg primamo Božje blagoslove ili Božje prokletstvo zavisno o tome kako se odnosimo prema Židovima i Izraelu kao kolektivitetu i kao pojedincima. I kad kažem „i kao pojedincima“ mislim na situaciju poniznog prihvaćanja onih Židove koji će se nametnuti kao duhovni učitelji novog svijeta u razvoju, svijeta koji će dočekati milenijsko vrijeme Mesijine vladavine iz Jeruzalema. Ta pozicija Židova je razumljiva jer određena grupa istih prvi ulaze u svetost, bezgriješnost ili duhovnu čistoću. To je proročka informacija. Kao takvi ti židovski prvaci postaju duhovni učitelji svijeta. To je u skladu i sa Isusovom najavom: „Spasenje dolazi od Židova“. Tada preživjeli iz Crkve ili današnjih kršćana ulaze u nužno shvaćanje te stvarnosti, unizuju se da bi postali učenici.To je u skladu sa Isusovim savjetom „Tko se ponizuje uzvisit će se“. Izrael je budući duhovni i proročki orijentir i blagoslov cijelom svijetu. Čudne i moćne stvari počet će se događati u Izraelu. Zasad je Izrael samo proročki orijentir. U duhovnom smislu nazire se Izraelovo svjetlo. U njemu se budi mesijanstvo ili prihvatanje Ješue Mesije, nama poznatog kao Isusa nazarećanina, kojeg su dali razapeti na križu u davnom vremenu 1. stoljeća. Taj mesijanski pokret koji je podupren nezavisnim kršćanskim misliocima zapadnog svijeta trenutno prolazi kroz zanimljivu fazu otkrivanja izvornijih evanđeoskih hebrejskih spisa sa ostalom povijesnom i arheološkom pozadinom. Proroštva o prvenstvu Izraela mogu se otkrivati od Mojsijevih prorokovanja, prorokovanja psalama te starozavjetnih „velikih“ i „malih“ proroka sve do proročkih ukaza Isusa i apostola. Drugo razdoblje je poslije Isusa, u vremenima crkve kada se razvija duhovna degradacija kroz teologija zamjene koja poluistinama i lažima tumači Bibliju poradi odbacivanja doslovnog Izraela i zamjenjuju ga „duhovnim Izraelom“. Dobra stvar je da biblijska proroštva govore i o Posljednjem vremenu gdje se u vrhuncu „harmagedonskih“ događanja ista skoncentrirano sagledavaju u Izraelu i oko Izraela gdje Krist ili Mesija uništava „sve vojske svijeta“ (biblijskog svijeta ili naroda oko Izraela), pa prema tome Harmagedon nema univerzalna svjetska svojstva ili svojstva proširenog „duhovnog Izraela“, jer se harmagedonske bitke precizno opisuju oko Jeruzalema, u Izraelskim planinama i u Jošefatskoj dolini. U bit po cijelom području današnjeg Izraela. I kad se proročki opisuju razlozi dolaska i intervencije Mesije onda se navodi njegovo spašavanje svog naroda Izraela i uništavanje onih koji su napali Izrael i imali namjeru podjeliti njegovu zemlju Izrael. Dakle radi se o spašavanju doslovnog Izraelskog naroda i doslovne zemlje Izrael. Zlonamjerna teologija zamjene može čak i ovdje uvoditi ideje „duhovnog“ Izraela i „duhovne“ Izraelske zemlje, kao i „duhovni“ Jeruzalem koji silazi sa Neba sa ciljem da podrži posljednji otpor teologije zamjene. Ali pečat prorokovanja koji se suprostavlja teologiji zamjene, uništava i takve ideje proročkom preciznošću da će se u Izraelu uz jugoistočno Mrtvo more pokapati šest mjeseci harmagedonske „vojske svijeta“. Dakle harmagedon je u Izraelu a ne cijelom svijetu. Proroštvo kaže da će i cijeli svijet imati svoje strašne ratove koji dakako nisu izraelsko-harmagedonski, te se napominje da poslije tih ratova neće imati tko pokapati mrtve. Dakle bit će i težih ratova po svijetu ali ta događanja za proroke nisu bitna. Izrael je bitan. I zadnje najvažnije proročke činjenice protiv tzv. „duhovnog Izraela“ i teologije zamjene su proroštva koja naširoko opisuju situaciju oko Izraela poslije harmagedonske bitke , tj. u početak Milenijskog vremena. I tu je doslovni Izrael a ne „duhovni Izrael“ u centru svijeta jer se opisuju obvezna hodočašća preživjelih naroda svijeta u Izrael i Jeruzalem jer će doslovni narodi svijeta za rukav hvatati doslovnog Židova i moliti ga da bude vodič u hodočasnički odlazak u Jeruzalem. Ta proroštva su „torta“ prorokovanje protiv teoretičara teologije zamjene o „duhovnom“ Izraelu i „duhovnom“ Židovu, a „šlag na torti“ su proroštva koja govore da će narodi svijeta dolaziti u Jeruzalem između ostalog i da se /bolje/ upoznaju sa Božjim naukom i zakonom. U samom Jeruzalemu ih čekaju sveci Izraelovi puni mudrosti i znanja o Bogu. Da su kojim slučajem kršćanske pristalice „teologije zamjene“ u pravu i da je kod njih centar kršćanske mudrosti onda kršćani ne bi trebali „hvatati Židova za rukav“ da ih vodi u Jeruzalem čuti novi Božji nauk jer je, prema njima taj nauk već danas kod njih. Dakako oni se i jesu nametnuli kao širitelji takozvanih novozavjetnih evanđelja apostola, ali koliko su u tome precizni i uspješni to je drugo pitanje. Isus je za svoju evangelizaciju rekao „Imao bih vam puno toga reći ali niste spremni da nosite“ što ukazuje na djelomičnu snagu „novog zavjeta“ jer zapravo prava je činjenica da je novi zavjet sa Isusom na „posljednjoj večeri“ tek započet sa Židovima, a sa njegovim drugim dolaskom on će biti učvršćen novim, produbljenim Isusovim učenjem i buđenjem, posvećenjem jeruzalemskih Židova kao matice širenja stvarnog i potpunog Evanđelja po svijetu. Sve ovo iz uvoda biti će i dokazano u narednim tekstovima. U tom smislu mogu reći „žalim slučaj gospodo iz vatikanske „svete stolice“ i drugih „stolica“ i njihovih „mudraca“ i rukovoditelja raznih kršćanskih konfesija jer pravu će sreću imati oni koji će se imati prilike poniziti pred Mesijom i Ješuom , kraljem Izraelovim u Jeruzalemu, i pred 14400 Izraelovih svetaca ili kraljeva, sudaca Izraelovih plemena, učitelja svijeta koji će „prvi ući u spasenje“ i svetost kao što o tome piše apostol Pavao. Da bi ušli u tu sreću danas trebamo osim razvijanja vrlina i mudrosti probuditi i uvide oko važnosti Izraela i njegove nadolazeće uloge u budućnosti. I ako kršćani zazivaju prema Otkrivenju „Dođi Gospodine Isuse…“ onda će uskoro morati imati još jasniji zaziv „…u svoju zemlju Izrael i spasi svoj narod“ jer je i naše spasenje navezano na njihovo spasenje. Bog je nežidovima naredio da tješe Izrael i da se mole za Izrael i po toj osnovi poziv „Dođi Isuse“ vezan je uz Isusovo spašavanje Izraela. Trebamo znati što proroštvo govori o tome – zašto Mesija dolazi drugi put. Teoretičari teologije zamjene znadu se ponekad pohvaliti da oni ne moraju ništa svojega izmišljati jer „Biblija tumači sama sebe“ višebrojnim unutarnjim dokazivanjem. Kako onda nisu vidjeli gomilu proročkih ukaza o događanjima u Izraelu na Kraju vremena i početka Milenijuma gdje je doslovni Židov i doslovni Izrael i doslovni Jeruzalem u centru svijeta? Za taj isti Jeruzalem u kojem je Isus Nazarećanin završio prvi dio spasiteljske misije, Jehova predskazuje „Opet ću tebe izabrati Jeruzaleme“. Poštovati i uvažavati Božje proroštvo prije svega znači sagledati i uvažiti Božji plan o ulozi Izraela u posljednjem vremenu. Smicanje Izraela i Židova iz centra je podržavanje ideje Izraelovog prokletstva od strane Boga. A Bog na to kaže „Tko proklinje Izrael i ja ću njega prokleti“. Mnoge kršćanske vjerske zajednice ili denominacije izgradile su neke duhovne vrijednosti i vrline ali bi mogle zbog Izraela da im Bog odbaci te vrijednosti. Bit će im oduzeto „i ono što imaju“, jer će im Isus uz obezvređivanje onog što su postigli reći „Ne poznajem vas“. __________________ javi se ...

Sveti Oci su prilično ujednačeni u shvatanju da se tu radi o Kainovoj sestri. To pišu i sv. Jovan Zlatousti i blaženi Teodorit Kirski i blaženi Avgustin.

Uloga žena u propovijedanju i poučavanju unutar crkve tema je koja je stoljećima izazivala značajne rasprave i rasprave među kršćanima. Biblija sadrži različite odlomke koji govore o ulogama i odgovornostima žena, a te su odlomke različite denominacije i teološke tradicije tumačile na različite načine. Za početak, bitno je prepoznati da Biblija prikazuje žene u različitim ulogama, uključujući one u vodstvu, proricanju i podučavanju. Stari zavjet pruža brojne primjere žena koje su imale značajne uloge u Božjem planu. Na primjer, Debora je bila proročica i sutkinja Izraela (Suci 4:4-5), a Huldah je bila proročica koja je davala savjete kralju Jošiji (2. Kraljevima 22:14-20). Ovi primjeri pokazuju da je ženama povjereno vodstvo i naviještanje Božje riječi. U Novom zavjetu vidimo daljnje dokaze o sudjelovanju žena u službi. Jedan od najznačajnijih primjera je Priscila, koja je, zajedno sa svojim mužem Akvilom, točnije uputila Apolona, rječitog i učenog čovjeka, na Božji put (Dj 18,24-26). Osim toga, Feba se spominje kao đakon (ili službenica) crkve u Kenhreji i Pavao ju je pohvalio za njezinu službu (Rimljanima 16:1-2). Junia se spominje kao "istaknuta među apostolima" (Rimljanima 16:7), što sugerira da je imala značajan položaj unutar rane kršćanske zajednice. Međutim, postoje i odlomci u Novom zavjetu koji se tumače kao ograničavanje uloge žena u propovijedanju i poučavanju unutar crkve. Jedan od najčešće citiranih odlomaka je 1. Timoteju 2:11-12, gdje Pavao piše: "Žena treba učiti u tišini i potpunoj podložnosti. Ne dopuštam ženi da poučava ili preuzima vlast nad muškarcem; ona mora biti mirna." Neki su shvatili da ovaj odlomak znači da žene ne bi trebale imati položaje autoriteta ili poučavati muškarce unutar crkve. Još jedan odlomak koji se često spominje je 1. Korinćanima 14:34-35, gdje Pavao kaže: "Žene trebaju šutjeti u crkvama. Nije im dopušteno govoriti, ali moraju biti podložne, kao što zakon kaže. Ako žele raspitati se o nečemu, neka pitaju svoje muževe kod kuće; jer je sramota da žena govori u crkvi." Neki su ovaj odlomak protumačili tako da žene ne bi trebale govoriti ili propovijedati na crkvenim okupljanjima. Za razumijevanje ovih odlomaka ključno je razmotriti kulturni i povijesni kontekst u kojem su napisani. Rane kršćanske zajednice bile su smještene unutar šireg grčko-rimskog društva koje je imalo specifične norme i očekivanja u vezi s rodnim ulogama. U mnogim slučajevima, upute koje je Pavao dao bile su usmjerene na rješavanje specifičnih pitanja unutar crkve i osiguravanje urednog bogoslužja. Na primjer, u 1. Korinćanima 14, Pavao govori o situaciji u kojoj se neuredno i ometajuće ponašanje događalo tijekom bogoslužja. Njegove upute ženama da šute možda su bile odgovor na određene smetnje koje su uzrokovale neke žene u korintskoj crkvi. Slično tome, u 1. Timoteju 2, Pavao je možda govorio o pitanjima koja se odnose na krivo učenje i potrebu za odgovarajućom poukom i autoritetom unutar crkve. Također je važno napomenuti da Pavao potvrđuje jednakost muškaraca i žena u Kristu. U Galaćanima 3:28, on piše: "Nema Židova ni pogana, nema roba ni slobodnjaka, nema muškog ni ženskog, jer svi ste vi jedno u Kristu Isusu." Ovaj stih naglašava temeljnu jednakost svih vjernika u Krista, bez obzira na spol, i sugerira da ograničenja postavljena ženama u određenim kontekstima nisu trebala biti univerzalna ili trajna. S obzirom na raznolikost uloga koje su žene imale u ranoj crkvi i kulturni kontekst restriktivnih odlomaka, mnogi nedenominacijski kršćani i znanstvenici tvrde da bi ženama trebalo dopustiti da propovijedaju i poučavaju unutar crkve. Oni tvrde da su darovi Duha Svetoga, uključujući poučavanje i propovijedanje, dani i muškarcima i ženama za izgradnju crkve (1. Korinćanima 12:4-11). Kao takve, žene treba poticati da koriste svoje darove za dobrobit cijele kršćanske zajednice. Nadalje, primjer samog Isusa daje uvjerljiv argument za uključivanje žena u službu. Isus je stalno kršio društvene i kulturne norme stupajući u kontakt sa ženama, poučavajući ih i uključujući ih u svoju službu. Na primjer, razgovarao je sa Samarijankom na zdencu i otkrio joj svoj identitet kao Mesije (Ivan 4,1-26). Imao je i učenice, poput Marije Magdalene, koje su prve svjedočile i objavile njegovo uskrsnuće (Ivan 20,11-18). Ovi primjeri ističu Isusovu radikalnu uključivost i vrijednost koju je pridavao ženama kao aktivnim sudionicama u njegovoj službi. Zaključno, iako postoje odlomci u Novom zavjetu za koje se čini da ograničavaju ulogu žena u propovijedanju i poučavanju, ti se odlomci moraju razumjeti u njihovom kulturnom i povijesnom kontekstu. Širi biblijski narativ pokazuje da je žene pozvane i opunomoćene od Boga da služe u različitim svojstvima, uključujući vodstvo i naviještanje evanđelja. Kao kršćanin, vjerujem da žene treba poticati da koriste svoje darove i pozive za propovijedanje i podučavanje unutar crkve, u skladu s načelima uzajamnog poštovanja, reda i izgradnje tijela Kristova.

Hvala, nešto sam sam radio na tu temu u hebrejskom narodnom izričaju pa poslušajte;

Омиљела ти је правда, и омрзао си на безакоње: тога ради помаза те, Боже, Бог твој уљем радости већма од другова твојијех. Jevrejima 1.9 Dakle se pomazanje Božije ogleda u pomazanju uljem radosti. Ta ako se ko pita da li je pomazan od Boga neka sebe preispita koliko u njemu ima ljubavi prema bližnjima jer je u toj ljubavi radost. Koliko u njemu ima milosti, zahvalnosti, smisla, mira, jer je u svemu tome radost i sve su to radosna osećanja. I onda će mu biti sasvij jasno da li je i koliko pomazan od Boga.

Da se ovde govori o imenu kojim mi zovemo Isusa onda ne bi stajalo da ga je Bog preuzvisio darovavši mu ime iznad svakog imena. Jer mnogi su nosili ime Isus , recimo Isus Navin. ali oni nisu dobili ime iznad svakog imena, Pa kakvo je onda to ime koje je iznad svakog imena? To je karakter Hristov, da je Spasitelj, jer Isus znači spasitelj. Jer imena u duhovnom svetu su oznake karaktera pa je Isus Od Boga dobio karakter iznad svakog karaktera, da je Sin Božiji i spasitelj sveta. Prizvati Ime Božije znači steći karakter Božiji; biti milostiv, pun ljubavi, dobar, Zahvalan… I svako ko prizove Ime Božije biće spasen.

To da je za Boga jedan dan = 1000 godina i obrnuto nema veze sa stvaranjem, više za proročanstva. Citiram I reče Bog: »Neka proklija zemlja zelenilom – travom sjemenitom, stablima plodonosnim, koja, svako prema svojoj vrsti, na zemlji donose plod što u sebi nosi svoje sjeme.« I bi tako. 12 I nikne iz zemlje zelena trava što se sjemeni, svaka prema svojoj vrsti, i stabla koja rode plodovima što u sebi nose svoje sjeme, svako prema svojoj vrsti. I vidje Bog da je dobro. 13 Tako bude večer, pa jutro – dan treći. Znači za svaki dan stvaranja imamo ovaj izraz “bi večer, pa jutro”. Vidite da se radi o danu koji traje 24 sata ili?

Prvo Pavao: koliko se sjećam iz nekih spisa, vjeruje se da je imao blaži oblik epilepsije. Njemu je Isus barem otvoreno rekao - mislim, na taj način i nama - da molimo, ali hoće li nam Isus uslišati molitvu za TU našu nakanu, ipak ne ovisi o nama. A sad molitva. Ni jedna naša molitva ne iostaje neuslišana. 1. Molitva je razgovor s Bogom, stoga moramo 2. vjerovati toliko da znamo kako nas Bog čuje 3. biti sabran i svjestan da nas Bog voli, ljubi, da Mu je stalo do nas 4. biti uporan, ne moliti nekoliko dana i odustati je "Bog ne mari za mene" - TO nije vjera, molitva još manje. 5. Ne se pogađati s Bogom. Biti svjestan da On zna kad je vrijeme za bilo što, pa i kad će nam uslišati naše molitve. Pročitani primjer: "Moleći za moje zdravlje, da me barem manje boli, nakon više od godinu dana dolazi mi brat, koji je nakon krizme "raskrstio" s Crkvom i pita gdje mi je Evanđelje? Molim dalje...mjesec dva, a brat odjednom počeo ići redovno u crkvu. Kasnije saznajem da je on počeo moliti za moje zdravlje. Epilog: Kad Bog nešto čini, On "jednim udarcem ubija barem dvije muhe" :) Obratio mi je brata, a konačno i mene ozdravio". Jesmo li shvatili? NEMA neuslišanih molitvi !

Problem je što je npr. katolička crkva izbacila ovu zapovijed, a da bi broj zapovijedi ostao isti, onu desetu koja je u Bibliji jedna - Ne poželi tuđeg ženidbenog druga, tuđe stvari podijelila na devetu i desetu. Tu nešto debelo ne štima. Ko se protivi Bogu izbacivati, ili dijeliti Božje zapovijedi. I onda se pitaš šteta što ovu zapovijedi nije ni jedna crkva preformulirala.

U Vašem tekstu navodite nekoliko biblijskih stihova koji govore o određenim aktivnostima koje se smatraju gnusnim pred Bogom. U biblijskom kontekstu, takve aktivnosti su označene kao grijehovi ili postupci koji Bogu nisu u skladu s Njegovom voljom. Ovdje su neki ključni stihovi koje ste citirali: 1. 5. Mojsijeva 18,5-12: Ovi stihovi upozoravaju Izraelce na opasnost okultnog proricanja, konzultiranja vračeva, gatanja zvijezdama, proricanja prema ptičjem letu, uroka, prizivanja duhova mrtvih i drugih povezanih aktivnosti. Sve to se smatra idolatrijom i izražavajući nepovjerenje prema Bogu. 2. 5. Mojsijeva 22,5: Ovaj stih izričito zabranjuje nošenje odjeće druge spolne uloge. To se odnosi na prirodno određeni identitet i ulogu spola. Takva pretvaranja smatraju se neprikladnima. 3. 5. Mojsijeva 25,13-16: Ovi stihovi govore o poštivanju pravednih mjera i isticanju važnosti poštenosti i pravednosti u odnosu prema drugima. Korištenje varljivih mjera i prevara smatra se nepoštenim i gnušnim u Božjim očima. 4. Priče Salomonove 15,9: Ovaj stih naglašava da su svi putevi bezbožnika gnušanje pred Bogom, dok Bog voli one koji slijede pravdu. 5. Priče Salomonove 17,15: Ovaj stih osuđuje nepravedno opravdavanje krivog i osuđivanje pravednog. Takva nepravda smatra se gnušanjem pred Bogom. 6. 3. Mojsijeva 18,22: Ovaj stih se odnosi na homoseksualni čin i izričito zabranjuje muškarce da imaju seksualne odnose sa muškarcima. 7. 5. Mojsijeva 14,3: U ovom stihu se preporučuje da se ne konzumiraju životinje koje se smatraju nečistima ili neodgovarajućima za prehranu. Važno je napomenuti da ove stihove ne treba izjednačavati s modernim moralnim ili etičkim standardima. Razumijevanje konteksta i primjene takvih stihova complex je pitanje koje zahtijeva kritičko promišljanje i uključivanje relevantnih teoloških tumačenja.

Kad bi mi sve odbacili što je GAD pred Bogom bili bismo na dobrom putu. E sada ovi gad iz Starog zavjeta da li važe i danas, treba uzeti tačku po tačku i izvagati.

Sveti Duh ima posebnu ulogu "Kada dođe onaj Duh istine, uputiće vas u svaku istinu, jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti ono što čuje i objaviće vam šta će biti." (Jovan 16:13) Tačno je da pored ostalog sveti Duh može delovati i na emocije. Ja sam želeo samo da ukažem na to da emocije nisu merilo šta je od Duha, a šta nije. Takođe verujem kao što sunce obasjava zle i dobre, tako sveti Duh deluje na svakog čoveka koliko mu on dozvoli, sve dok na kraju potpuno ne pohuli na njegov uticaj: "Beše Videlo istinito koje obasjava svakog čoveka koji dolazi na svet." (Jovan 1:9) Onda se ispostavilo da ja vas nisam razumeo. Drago mi je da se razumemo negde.

Tako je s tim sto je bitna odlucnost da idemo tim putem i da budemo istrajni cak i tada kada nam kretanje ide tempom "jedan korak napred a natrag dva"... Trebamo moliti Boga da nam da snagu i da smo uvek svesni u kom smeru trebamo fokusirati nas pogled cak i tada kada smo "duboko u blatu"...

Zanima me hoćete li ikada dobaciti do nekih drugih argumenata. Mojsije im nije morao objašnjavati tu zapovijest na isti način na koji im je objasnio šta je subota. To ukazuje da su imali određeno znanje o značaju poštovanja Imena Božijega, čak i ako nisu imali to formulisano kao zapovijest. Ali to isto znanje nisu imali o suboti. Subota im je bila nešto novo.

Iz njihovog ponašanja se to vidi. Pa one buduće jevrejske prakse koja je ustanovljena davanjem zakona na Sinaju, u koju vjersku praksu spada i svetkovanje subote. I odgovorio sam koji je kontekst tog stiha. Subota je obznanjena na Sinaju kao znak između Boga i izrailjskog naroda i od strane apostola Pavla je označena kao sjena Hristovog tijela. Ovo je nesporna biblijska realnost koju Elena Vajt nikad ne može promjeniti. Već dao. Vrati se unazad i pročitaj. Opcija 3. Pročitam šta je apostol Pavle zapravo napisao i onda uvidim da nema nikakve kontradikcije. Subota je sjena, a počinak o kojem apostol piše je budući počinak koji će nam dati Hristos. Praslika nije 1:1 kopija budućeg ispunjenja ako nisi znao. Bitna je suština. Ne znam ja kome ne ide matematika. Nekako je puno stihova koji vas pobijaju. I kako to mijenja apostolovu jasnu poruku da je subota sjena Hristovog tijela? Subota nije sjena Hristovog tijela zbog žrtvoprinošenja u subotu, već je upravo i sam element subotnjeg počinka praslika Hristove žrtve, u konkretnom slučaju Njegovog počinka u grobu. Subota u Kološanima 2:16 jeste sedmična subota, budući da su te druge subote na koje ti misliš već navedene u kategoriji "praznici". Besmisleno je da apostol Pavle opet navodi jedno te isto, kad je te subote već naveo pod praznicima. Dakle radi se o sedmičnoj suboti. Apostol kaže da su sjena "praznici, mladine, subote". To nije jedini slučaj da se te tri kategorije navode zajedno i postoji jasan redoslijed u tom navođenju. Praznici (godišnji događaji), mladine (mjesečni događaji), subote (sedmični događaji). Dakle u navođenju praznika, mladina i subota subote su sedmične subote, pa je jedini mogući zaključak da je tako i kod apostola Pavla u Kološanima 2:16. Jel sad jasnije? A odakle ti ideja da je to neko od apostola rekao za subotu?

Kome se Mojsije obraćao? Izraelcima ! Stoga neka Izraelci drže subotu - svetkujući je od naraštaja do naraštaja - kao vječni savez. Izlazak 31,16 Kada četvrtu zapovijed iz Izlaska čitamo u kontekstu, vidimo da je upućena Izraelcima i daje pravila kako se treba ponašati unutar Izraela. (8) Sjeti se da svetkuješ dan subotni. (9) Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. (10) A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. (11) Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni. (Izl 20:8-11) Dakle, Izraelci trebaju držati subotu, ali i došljaci koji se nađu u Izraelu. Četvrta zapovijed u Ponovljenom zakonu daje nam zanimljiv podatak:Izlazak 4,5 "Tako moraju vjerovati da se Jahve, Bog njihovih otaca, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev, tebi objavio.Izlazak 4,22 Tada reci faraonu: `Ovako kaže Jahve: Izrael je moj prvorođenac. Izrael . Ti nisi Izraelac . 12) Dan subotnji obdržavaj i svetkuj, kako ti je naredio Jahve, Bog tvoj. (13) Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. (14) A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvome. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni vol tvoj, ni magarac tvoj, niti ikakvo živinče tvoje, niti došljak koji je unutar tvojih vrata; tako da mogne otpočinuti i sluga tvoj, i sluškinja tvoja kao i ti. (15) Sjeti se da si i ti bio rob u zemlji egipatskoj i da te odande izbavio Jahve, Bog tvoj, rukom jakom i ispruženom mišicom. Zato ti je zapovjedio Jahve, Bog tvoj, da držiš dan subotnji. (Pnz 5:12-15) Bog daje zapovijed Izraelcima i otkriva im razlog zašto trebaju držati subotu: zato što su bili robovi u Egiptu i što ih je Bog oslobodio. Niko od nas nije bio rob u Egiptu. To su bili samo Izraelci, i njih je otamo oslobodio, ne nas. Nas je oslobodio Isus Krist i imamo Novi savez u Njegovoj krvi.

Sad će ti oni objasniti kako je tirosh tj. novo vino u Bibliji bezalkoholni sok od grožđa. Jeste da su apostole optužili da su se opili novim vinom, ali očito su ih optužili da su se opili sokom od grožđa. Alkohol je potpuno prihvatljiv pred Bogom. Bog dozvoljava konzumaciju alkohola: "Ako bi ti bio put dalek, te ne bi mogao odnijeti zato što je daleko od tebe mjesto, koje izbere Gospod Bog tvoj da ondje namjesti ime svoje, kad te Gospod Bog tvoj blagoslovi, Onda učini u novac, i uzev novac u ruku svoju otidi u mjesto koje izbere Gospod Bog tvoj, I za te novce uzmi što zaželi duša tvoja, goveda, ovaca, vina ili drugog jakog pića, i što god bi zaželjela duša tvoja, pa jedi ondje pred Gospodom Bogom svojim, i veseli se ti i dom tvoj." (5 Mojsijeva 14:26). "Jako piće" je shakar na hebrejskom, što znači "an intoxicant, i.e. intensely alcoholic liquor" https://biblehub.com/hebrew/7941.htm

Točno. A ni ta doktrina im nije točna. Ja sam dosta proucavala temu besmrtnosti. Najvaznije su mi rijeci Isusa Krista . " Tko vjeruje u mene nece umrijeti nikada. " Da nama i tijelo umre i duša zaspe poslije smrti i probudi se na Dan Gospodnji ne mogu vjerovati. I u Otkrivenju se govori o dušama pred prijestoljem koje vape za osvetom Bozjom. .

Ako su ljudi negdje tamo sa skromnom tehnologijom sletili na mjesec, kako danas sa još mnogo modernijom tehnologijom nisu u stanju ovaj podvig ponovo učiniti?

Rekao je da su jedno, ne jedan. Jedno u mislima, ciljevima, osjećaju itd. I Isus je rekao da smo u duhu jedno s Njim. Jesmo li i mi bogovi onda?!. Taj citat koriste svi da nešto dokažu, ali je nikakav argument u stvari.

U mojoj opciji razumjevanja je svet jer je Bog. "Od Boga Bog" pravilno su shvatali rani teolozi kršćanstva. Tvoja opcija razumjevanja je niš korist.

Hajde da pričamo o ropstvu u Bibliji. Dobio sam poruku od jednog ogorčenog ateista koji mi je rekao: „Kako možeš vjerovati u Boga koji odobrava ropstvo?“ U Starom Zavjetu, rekao je, kao da on zapravo odobrava ropstvo. Pa sam pomislio, u redu, možda je ovo iskreno pitanje, i zapravo ono objašnjava cijelu spasenje, pa ću biti sretan da odgovorim na ovo pitanje. Zapravo je to jako lijepo pitanje s jako lijepim odgovorom. Ali kad sam ponovno pročitao pitanje, mogao sam osjetiti aroganciju i ton, pa sam pomislio da ovo možda nije iskreno pitanje, ali ipak sam odlučio odgovoriti jer je još uvijek dobro pitanje. Kroz cijelu Bibliju vidimo iste teme i iste priče, a ropstvo je jako prisutna tema kroz Bibliju. Odmah nakon što Jakov odjene odjeću svog brata Ezava i prevari svog oca Izaka da mu da blagoslov, Jakov prima blagoslov. Kasnije otkrivaju da je lagao, ali on ipak dobije blagoslov. Nakon toga ulazi u ropstvo s Labanom. Istu šablonu vidimo i kasnije s Kanaancima, koji nose poderanu odjeću da prevarom uvjere Jošuu da im da građanstvo u Izraelu. Jošua otkrije da su lagali, ali i dalje im daje obećanje, ali onda ih čini svojim robovima. Zatim imamo Rutu i Boaza, gdje Naomi i Ruta smišljaju kako da Boaz oženi Rutu, te ona odlazi i radi ono što joj je rekla i leži pod Boazovim nogama. On je pokriva svojim plaštom i ona ulazi u brak, koji je također oblik ropstva – služenje. Vidimo također da Adam i Eva, kad su sagriješili, oblače odjeću i tada postaju robovi Zemlji. Oni su doslovno zatočeni, kao što izraste trnje na zemlji, što je poput organskog bodljikavog žice, i moraju obavljati težak rad. Ovaj obrazac ponavlja se kroz cijelu Bibliju, u pričama, svim pričama. Onda u Novom Zavjetu vidimo da smo mi robovi Bogu, robovi pravednosti, robovi Kristu. Mi smo ambasadori u lancima. Biblija puno govori o tome kako smo robovi na Božjoj plantaži spasenja. Mi čekamo pred vratima da se naš Gospodin vrati, dok beremo plodove na polju. Ako pokušamo pobjeći, Gospodin će ostaviti ostalih 99 i doći po nas. To govori o ropstvu – mi smo robovi. Kršćani smo robovi. Kupljeni smo i plaćeni po cijeni i više ne pripadamo sebi. Što to zvuči? Zvuči kao da smo robovi. Kada vidimo primjere ropstva u Starom Zavjetu, to nije nešto prljavo jer su ljudi tada bili zli. Tako kao što je Mojsije dopuštao da se ljudi razvedu zbog okorjelih srca, ropstvo je dopušteno u Božjoj dopuštajućoj volji, a ne u Njegovoj prvobitnoj namjeri. Međutim, to je još uvijek oblik spasenja. Nismo svoji, kupljeni smo i plaćeni po cijeni – robovi smo Božji. Svi počinjemo kao robovi grijeha, što znači da smo izgubljeni. Osoba koja je poslala ovu poruku vjerojatno je još uvijek rob svojem grijehu. Bog nas oslobađa od toga, ali ne da bismo bili slobodni, nego da bismo postali robovi Njemu – robovi spasenja, robovi pravednosti, robovi Kristu. Tako kroz Novi Zavjet vidimo da smo kupljeni i plaćeni po cijeni. U Starom Zavjetu imamo fizičke primjere toga, dok u Novom Zavjetu imamo duhovne primjere. Kršćanin prelazi iz ropstva grijeha u ropstvo pravednosti, u službu Kristu. To je kao voda koju Isus pretvara u vino jer postajemo Njegovi prijatelji, a vino je ono što se daje prijateljima na svadbenoj gozbi. Onda postajemo nasljednici kraljevstva. To znači da prelazimo iz ropstva grijeha u ropstvo Kristu, u prijatelje, u obitelj. To je put kršćanskog putovanja. Naslijeđujemo Božje kraljevstvo. Ovi drugi ljudi ostaju robovi grijeha i na kraju idu u pakao, gdje su robovi grijeha zauvijek. Dakle, kad vidite ropstvo u Starom Zavjetu, to je predivan odraz Novozavjetnog spasenja po milosti. Jer sve u Starom Zavjetu priprema nas za Novozavjetnu spasenje. I završio bih s jednim primjerom. Imamo Noe, koji je u Starom Zavjetu bio jedan čovjek, stolar, koji koristi čavle u rukama da izgradi ploveći zaklon za jednu obitelj kako bi se podigla iznad Božjeg gnjeva, iako je i dalje bila podvrgnuta valovima toga gnjeva. To je posvećenje. Tako u Starom Zavjetu fizičko odražava duhovno u Novom Zavjetu. Dakle, kad vidite ropstvo u Starom Zavjetu, pogledajte Novozavjetno spasenje i vidjet ćete kako funkcionira, a onda ćete shvatiti da ste vi robovi pravednosti, ambasadori u lancima, robovi plaćeni po cijeni, više ne pripadate sebi. Čekate pred vratima za povratak Gospodara. Ako pokušate otići, Gospodar će ostaviti ostalih 99 i doći po vas dok berete polja. A sve starozavjetno ropstvo je samo predivno ogledalo toga. Dakle, odgovor na pitanje je da ovo arogantno pitanje pokušava opravdati vaš život u grijehu i postavljati pitanje svemogućem svetom Bogu. Možda biste trebali zapravo pokušati razumjeti što Biblija znači, a ne samo znati što kaže.

Samo mala upadica, da ne zamjeriš.... Pred neki dan shvatim da i ova rečenica govori da je Isus Bog. Da je Isus stvorenje Ivan bi napisao "U početku postade Riječ" .

A zašto ti misliš da ljudi nemaju inherentni osjećaj da je nešto pogrešno? Imaju, to se zove savjest i to je ono što apostol Pavle naziva prirodnim zakonom Božijim koji postoji u svakom čovjeku. Najbolji primjer za tako nešto je incest koji i sam pominješ. Većini ljudi je incest sam po sebi inherentno odvratan. Zašto? Neko će reći zbog potencijalnih genetičkih problema kod djece iz takvih sjedinjenja, što je svakako tačno, ali većini ljudi bi incest bio odvratan čak i ako bi ga praktikovale dvije osobe koje su recimo potpuno neplodne. To je zato što ljudska savjest ukazuje da je incest pogrešan i protivan Božijim načelima, pošto krši porodične veze i potpuno ih zamjenjuje nečim krajnje nezamislivim i neprikladnim. Takav tabu je postojao sa razlogom i postoji u mnogim društvima i dan danas. A negdje je to i zakonski regulisano. Na kraju krajeva, to sve ukazuje na jedan dublji problem sa Muhamedovim djelovanjem, a to je da je njemu Bog služio kao sredstvo za ispunjavanje želja. Jedino je Muhamed mogao imati više od četiri žene, Muhamed se mogao oženiti sa svojom snahom jer je to poželio, Muhamedu je pripadala petina ratnog plijena iz vojnih pohoda (uporedi to sa Mojsijem kojem nije pripalo ništa nakon pobjede Izrailjaca nad Madijamcima). Sve to baca sjenu na Muhamedove poruke. Ali zašto je to krivica Lotova kada se jasno navodi: "Pa i to veče dadoše ocu vina, i ustavši mladja leže s njim, i on ne oseti ni kad ona leže ni kad ustade." (Postanje 19:35). Nije Lot ništa tu kriv jer on nije ni znao. Njegova se krivica sastoji u tome što je dozvolio da ga ćerke opiju, a ne u samom činu opštenja. Lot je tu bio žrtva, a ne počinilac. Postoji razlika: tekst Kur'ana ODOBRAVA Muhamedov brak sa Zejneb. Ne radi se samo o konstataciji, već se izričito kaže da je Bog to odobrio. Uporedi to sa događajem kada je prorok i car David zaželio Vitsaveju, ženu svog vojnika Urije (nekoga ko mu je bio daleko dalji nego što je Zejd bio Muhamedu). Da li je Bog to odobrio? Ne, David je oštro kažnjen što je spavao sa tom ženom. Tek nakon što je David kažnjen i nakon što se jasno konstatovao njegov grijeh, Bog Se smilovao i David je mogao oženiti Vitsaveju, a što je nakon cijele situacije moralo biti učinjeno kako bi se sačuvala i Vitsavejina čast i spriječila njena osuda za preljubu.

Ako ponoviš još par puta da vjerujem u pogrešne "dogme", to će dati snagu i kredibilitet tvojoj logici, samo tako nastavi... Da smo samo "svjesna bića podložna izboru," Isus bi nam trebao biti samo dobar učitelj, a ne Spasitelj. On sam kaže u Iv 8:34: "Tko god čini grijeh, rob je grijeha". Ne radi se o povremenom lošem izboru, tu se radi o naslijeđenom, ropskom stanju naravi. Pomirenje koje spominješ je upravo lijek za tu slomljenu narav! Dalje, tumačiš Rimljanima 5 kao neku analogiju, a Pavao je koristi kao pravni i povijesni temelj! Ponavljam, da nismo svi pali zbog jednoga (Adama), Krist ne bi mogao postati Drugi Adam i teološki poništiti osudu za cijelu ljudsku rasu. Njegova žrtva je nužna da popravi Adamov univerzalni pravni slom, a ne samo da zbroji pojedinačne grijehe... To je jedini razlog zašto je Adam bio teološki neizostavan!

Grijeh je prešao na sve ljude jer su svi proizašli iz jednog Adama, a tvrditi, da eto, on je bio kriv, pa je pala krivnja na sve je teško održiva... tako nešto ne bi bilo pošteno...

Ne razumem čemu opiranje principu da „Biblija tumači samu sebe“, njega nisu izmislili protestanti, on je poznat u svim hrišć. tradicijama i u sva vremena. On prosto znači da je najbolji vodič za razumevanje biblijskog teksta nije spoljni izvor, nego drugi biblijski tekstovi i unutrašnja logika biblijskog teksta. Ovaj princip podrazumeva da je Biblija celina, da su različite knjige Biblije, iako nastajale u različito vreme i od različitih autora, u unutrašnjoj teološkoj harmoniji. Biblija ima vlastitu teološku logiku, ona se ne tumači primarno filozofijom, tradicijom ili subjektivnim mišljenjem, nego u skladu s celinom biblijske poruke. Ovaj princip su shvatali i (više ili manje) poštovali i takozvani crkveni oci i učitelji crkve, pa zbog toga mi njihovo mišljenje i uvažavamo, a koriste ga naravno i današnji teolozi. Dakle, princip „Biblija tumači samu sebe“ polazi od uverenja da Pismo poseduje unutrašnju logiku i autoritet. Crkveni autoriteti na čija tumačenja se pravoslavni oslanjaju su takođe koristili ovaj princip, bili su odlični poznavaoci Biblije, povezivali su tekst sa tekstom, jedan razumevali u svetlosti drugih. Ali pritom nisu bili nepogrešivi tumači, o čemu svedoči prosta činjenica da se među sobom nisu u potpunosti slagali po mnogim pitanjima, a još više činjenica da je na neka njihova teološka shvatanja očigledno više uticala npr. grčka filozofija i kultura u kojoj su se obrazovali i oblikovali, nego Biblija. nadam se da sam bar malo doprineo ovoj temi. Meni je cela ova stvar oko razumevanja i tumečenja Biblije bitna ne da bi bio pametan u diskusijama, već da bi bolje razumeo šta mi Bog govori, da bi mogao bolje da mu služim. Još kratko sam na ovoj zemlji, najbitnije mi je da jednog dana Bog izgovori kako je zadovoljan mojim pokušajem da mu ugodim.

Gdje nalaziš u Bibliji ovo što si rekao, da kad bezbožni odu na nebo kao duhovi, tamo ih čekaju misionari koji propovijedaju. Ako je to tako, onda bi mogao malo da se vratim u svijet i da živim prijašnjim životom, malo diskoteke, malo alkohol, provodi i slično, jer kad umrem dočekaju me misionari i obratim se....zašto sada da se odričem svijeta.

Da li bi kršćani trebali da piju alkohol? Ako da, u kojim količinima - ako ne, zašto ne? Što kaže Biblija o alkoholu?

Ne, nego je dan trajao do večeri kad sunce zađe. Znači Hebreji su morali završiti sve poslove, kuhanje i ostali rad do petka navečer i kad sunce zađe počinje novi dan, u ovom slučaju subota. I od petka kad sunce zađe nisu radili nikakva posla.

"Biti kršćanin znači oprostiti neoprostivo jer je Bog oprostio neoprostivo u vama." — C.S. Lewis, iz "Težine slave".

Teosis ili oboženje je centralni koncept u pravoslavnom hrišćanskom učenju koji se odnosi na proces kroz koji ljudi postaju sjedinjeni sa Bogom. To nije jednostavno sticanje božanskih osobina, već duboka unutrašnja transformacija čoveka kroz blagodat Božiju. Evo nekoliko ključnih tačaka o teosisu: 1. **Biblijski temelji**: Teosis ima svoje korene u Bibliji, posebno u novozavetnim tekstovima. U 2. Petrovoj poslanici 1:4 se kaže da postajemo „zajedničari božanske prirode”. Ovaj stih se često citira kao ključni dokaz ojpoznanog učenja. 2. **Sveti oci**: Mnogi crkveni oci, kao što su Atanasije Veliki, Grigorije Nazijanski i Grigorije Palama, razvili su teološki okvir za teosis. Oni su naglašavali da je svrha ljudskog života postizanje jedinstva s Bogom kroz blagodat. 3. **Blagodat Božija**: Prema pravoslavnom učenju, teosis se ne može postići ljudskim naporima sami po sebi, već isključivo kroz Božiju blagodat. Sveta tajna (sakramenti), molitva, asketizam i delanje ljubavi su ključni načini kroz koje se prima i očuvana blagodat. 4. **Uloge Krista i Duha Svetoga**: Isus Hristos je svojim utelovljenjem, smrću i vaskrsenjem otvorio put ljudima ka teosisu. Sveti Duh nastavlja delovati u vernicima, osveštavajući ih i vodeći ih ka jedinstvu s Bogom. 5. **Sinergija**: Pravolsavno učenje o teosisu podrazumeva sinergiju, odnosno saradnju između Božije volje i ljudske slobodne volje. Ljudski napor i Božija blagodat deluju zajedno kako bi se ostvario proces oboženja. 6. **Život u crkvi**: U pravoslavlju, crkva je zajednica u kojoj vernici zajedno teže ka teosisu. Liturgijski život, posebno kroz Svetu Liturgiju (Euharistiju), je centralan za vernikovu duhovnu transformaciju. 7. **Nirvana u večnosti**: Teosis nije trenutni događaj, već je dinamičan proces koji traje čitav život, pa čak i u večnost. To je stalna težnja i napredak ka punom jedinstvu sa Bogom, koje će biti potpuno ostvareno u večnom životu. Teosis je jedno od najsloženijih i najuzvišenijih učenja u pravoslavlju, pružajući duboko duhovno bogatstvo i smisao veri kroz ideju približavanja i jedinstva sa samim Bogom.

Odgovor na ovaj post bih formulisao sledećim putem: --- Drago mi je što sam pročitao tvoj post i hvala ti na lepim rečima. Mislim da je važno razjasniti ideju o tome kako služiti Bogu i šta to znači za naš svakodnevni život. Tvoje poređenje sa ćelijama tela i radosti koja dolazi iz pravilnog funkcionisanja svih delova zajednice je veoma osvežavajuće i inspirativno. Potpuno se slažem da se služenjem Bogu kroz moralnost, ljubav, zahvalnost, i milost ne samo da doprinosi zajednici, već i poboljšava kvalitet našeg sopstvenog života. Kada praktikujemo ove vrline, stvaramo okruženje u kojem vladaju radost i harmonija, što je, na kraju krajeva, cilj kojem težimo. Tvoj post me podsetio na važnost bezbrižnosti i vere u pozitivne ishode, kao i značaj opraštanja i ljubavi. U današnjem svetu, gde smo često suočeni sa stresom i negativnošću, takva perspektiva može biti veoma lekovita. Hvala ti što deliš ovakve misli i podsećaš nas na lepotu duhovnog života i zajedništva. Radujem se što postoje ljudi poput tebe koji podstiču na razmišljanje i akciju u pravcu boljeg društva. Topli pozdravi i sve najbolje. Nadam se da će ovaj odgovor adekvatno reflektovati tvoje misli i osećanja prema temi!

Razumem ja šta vi hoćete reći i slažem se sa vama, ali ja nigde nisam pomenuo da je svedočanastvo od Duha svetoga osećaj srca, nego je je to nešto sasvim drugo. Naravno sama osećanja nemaju nikakav dokaz, niti samo po sebi imaju nekakv značaj. Ubedljiva moć Svetog Duha je toliko velika da se posle njegovog uticaja ne može više sumnjati, o onom što je istinito. Kada čovek ima manifestaciju Svetog Duha, to ostavlja ogroman utisak na njegovu dušu, taj doživljaj se ne može lako izbrisati. To je to Duh koji govori našem duhu, i dolazi sa ubedljivom moći. Očitovanje anđela, čak i Božijeg Sina, ostaviće utisak oku i u umu, i na kraju može izblediti, ali utisci koje on Sveti Duh ostavlja ide duboko u dušu i ne može da se izbriše. Jer da nije tako misija svetog Duha bi bila uzaludna.