krstjanin

Evo jos jednog zanimljivog tumacenja odnosno razmisljanja jednog zidovskog rabina. Naime on kaze da je Bog stvorio ljude kao i sve druge zivotinje bezdusne i nerazumne. Medjutim Adam i Eva su zapravo prvi koje je suoblicio sebi odnosno dao im besmrtnu dusu tj. razum te su postali prvi homo sapiensi. Njihova djeca su se mogla razmnozavati sa "bliskim rodjacima" neandertalcima i slicnima koji su jos uvjek zivjeli. On dalje tvrdi da je moguce da su "sinovi bozji" upravo ti neandertalci koji su zivjeli paralelno sa razumnim ljudima, a koji su uzimali zenske potomke Adama i Eve za zene.

Ne znam jesi li ovdje namjerno ili slucajno izbacio retke prije, a koji su jako vazni u slucaju kojega spominjes tj. zasto je andjeo jasno rekao "i Petru". Ne nijecem tvoje razmisljanje o Petrovom grijehu. Sigurno je Petru bilo sto stvari u glavi, ali sama zataja nije pomanjaknje vjere vec trenutak slabosti. (Mt 26, 31–35; Mk 14, 27–31; Iv 13, 36–38) »Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu. 32 Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću.« 33 Petar mu reče: »Gospodine, s tobom sam spreman i u tamnicu i u smrt.« 34 A Isus će mu: »Kažem ti, Petre, neće se danas oglasiti pijetao dok triput ne zatajiš da me poznaš.« Medjutim Isus je Petra jasno oznacio "poglavicom" ucenicima. Ivan je bio s Isusom do zadnjeg. Njemu je Isus povjerio i vlastitu Majku, medjutim Petru jasno daje prvenstvo ucenicima. On je taj koji treba ucvrstiti bracu, ne Ivan koji je jedini bio s s njim do kraja (vjerovatno je ko mladic bio najneustrasiviji), ne Andriji, ne Simunu Zelotu koji kao bivsi ratnik vjerovatno i najmanje straha imao medju njima, vec Petru-Kefi. Dakle Isus ga ocito priprema za sluzbu. To je svakako i jedan od razloga zasto Andjeo spominje Petra posebno: 32 Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću.

Ja mislim da dolazi 25.12. kao i svake godine. Jeste li spremni 🧐

Sto se tice zajednica koje prakticiraju krstenje odraslih, postavlja se pitanje kad bi se krstenje trebalo odviti, kojoj zivotnoj dobi? Kad podje vjerovati? Ali sta znaci vjerovati? Kad moze sam reci vjerujem ili kad zajednica procjeni da vjeruje? Medjutim kad kaze vjerujem, vjeruje li stvarno ili misli da vjeruje? Prihvaca li Isusa stvarno ili je u trenutnom raspolozenju da misli da prihvaca i vjeruje? Sta je s onima koji kazu vjerujem krste se, a nakon par godina napuste vjeru? Jesu li vjerovali i kad su se krstili ili nisu? Medju nekim ranim krscanskim zajednicama bila je rasproistranjena praksa cekanja krstenja do pred smrt, sto je moguce kasnije djelom iz gore navedenih pitanja odnosno zakljucaka. Treba li tako cekati Zatim jos par pitanja. Vecina zajednica koje krste odrasle ne krste u ime Svete Trojice vec u ime Isusovo i ne uranjaju/polijevaju tri puta vec jedanput. Koji su argumenti za takvu praksu

Crkva se u prvim stoljecima prosirila skoro citavim poznatim svjetom tako i nauka nije bila svugdje jasna (zato su i sazivani sabori vec od apostolskih vremena kao i rasprave) Takodjer tocno je da se crkveni oci i ostali vec od najranijeg doba raspravljaju o krstenju djece s tim da ih je vecina oko toga pitanja bila za. Jedan od rijetkih usamljenih je apologet Tertulijan (+ 245.) izrazio svoje protivljenje krstenju djece, sto pak jasno govori da je prakticiranje krstenja djece vec postojalo. Medjutim vec sam spomenuo oko 215. godine poslije Krista rimski teolog Hipolit, u dokumentu znacajnog naziva Apostolska tradicija, na najprirodniji se nacin odnosi na krstenje djece. Dakako, aludira na njega kao na “nesumnjivo pravilo”, “Prvo, trebali biste krstiti malene. Svi koji mogu govoriti u svoje ime neka govore, ili tko drugi tko pripada njihovoj obitelji.” Tada su muskarci bili krsteni i konacno zene (Apostolska tardicija, 21). Origena tri puta spominje krštenje djece kao crkveni običaj i u svom Komentaru na poslanicu Rimljanima 6, 5-7 kaže: “Iz ovog je razloga crkva primila od apostola tradiciju krštavanja djece.” Origen, učeni crkveni otac, rođen 185. godine poslije Krista u kršćanskoj obitelji, iako on smatra da je krštenje djece apostolska praksa, on je i sam zacijelo bio kršten kao dijete. Polikarp isto tako. Još jedan veliki učitelj rane Crkve, Irenej (130.-200. poslije Krista) jednako je jasan i čvrst dok je riječ o toj praksi. On je rekao da je Isus došao spasiti sve one koji su po njemu rođeni za Boga – nejačad, djeca, dječaci, mladići i starci. I Justin (100.-165. poslije Krista), jedan od najranijih kršćanskih pisaca od kojeg imamo sva supstancijalna literarna djela, spominje “mnogi muškarci i žene u svojim šezdesetima i sedamdesetima koji su učinjeni učenicima Kristovim (primijetite oblik u pasivu, ematheteuthesan) od djetinjstva” (1 Apol, 15, 6). Ovo je jasna aluzija na krštenje u vrlo ranoj dobi. Slika je jasna i jedinstvena. Rani su kršćani krstili djecu u svojim obiteljima i uzeli to kao apostolsku praksu. Vjerujem da postoji samo jedan glas koji se digao protiv te prakse tijekom prvih petnaest stotina godina crkvene povijesti, usamljeni glas Tertulijana (160.-220. poslije Krista). Naravno, nije za reći da nisu postojali reformatorski pokreti u crkvi tijekom tog milenija i poslije. Naravno da ih je bilo. Montanizam u drugom stoljeću, donatizam u četvrtom i Franci, Husiti i sljedbenici Wycliffa u kasnijem razdoblju srednjega vijeka, svi su oni pripremali put reformaciji. Svi su, na ovaj ili onaj način, napadali pogreške institucionalne crkve. Ali nisu dovodili u pitanje krštenje djece vjernika. No Tertulijan jest. On je živio u sjevernoj Africi i u de Baptismo, napisanoj 205. godine poslije Krista, izrazio je svoje najdublje sumnje o krštenju male djece. Zanimljivo je da on ne koristi ono što bi bio dokučiv argument protiv toga, naime, da krštenje djece ne potiče od apostola. On to ne može, jer dobro zna da to nije novina u Crkvi. Umjesto toga, on krštenju ne nameće preveliku odgovornost na kumove, osim u krajnjoj potrebi; oni mogu umrijeti i tako ne biti u mogućnosti ispuniti svoju dužnost ili bi se u djeci mogle javiti nepoželjne tendencije! Stoga predlaže odgodu krštenja. Isto predlaže za nevjenčane mlade odrasle i udovice. Neka pričekaju “dok se ili vjenčaju ili odluče za uzdržavanje”. Tertulijan ne osporava legitimnost krštenja za te ljude, već samu mudrost toga. Cuntatio baptismi utilior je njegov zaključak: odgoda krštenja daje više koristi (op.cit.,18). Deset godina kasnije, kada Tertulijan piše de Anima, zadovoljan je dok se dijete krsti iako mu jedan roditelj nije kršćanin temeljem 1 Kor 7,14 i Iv 3, 5 (op.cit., 39). Kakve god sumnje da je imao o ispravnosti krštenja djece, žena samica i udovica prije nego su imale priliku dokazati se, ove sumnje nisu ostavile dojam na Sjevernu Afričku Crkvu kojoj je on pripadao. Na sinodi u Kartagi nekoliko godina kasnije, šezdeset i sedam biskupa iz cijele kršćanske Afrike jednoglasno su odlučili da ne odlažu krštenje do osmoga dana, kao što je bio slučaj s obrezanjem, već krstiti odmah nakon rođenja. Toliko su ove rane kršćanske vođe bile sigurne da je krštenje djece bilo dio Božje volje kao što se vidi u Starom zavjeti i u stavu Isusa. Valja napomenuti da je tome umnogome pridonijela Pelagijeva hereza tj. nijekanje prijenosa izvornog grijeha. U prvim stoljecima se ne raspravlja samo o krstenju djece vec i o ponovnom krstenju. Neke zajednice su prakticirale odnosno tvrdile da se obraceni heretici moraju ponovno krstiti, dok je Rimska i Aleksandrijska Crkva tvrdile drukcije (Ciprijan i papa) itd.

Budući da mnogi vjernici ne shvaćaju dovoljno ozbiljno pitanje kumstva u Crkvi potrebna je uporna i prikladna kateheza sposobna stvoriti novi mentalitet koji gleda u kumovima na neki način roditelje, vođe, one koji daju primjer koji treba slijediti, oni trebaju biti učitelji duhovnoga života. Kumovi trebaju biti bliski i u službi kumčeta sa savjetima i još više primjerom da bi mu pomogli da sigurno i lako napreduje u nasljedovanju i svjedočenju Krista. Kumovi u liturgijskom, kanonskopravnom i pastoralnom smislu postoje samo kod sakramenta krsta i potvrde dok su na vjenčanju uvijek i samo svjedoci. Biti kum ili kuma u liturgijskom, pastoralnom i kanonsko pravnom smislu nije formalnost nego prava crkvena služba, obveza prema Crkvi, Božjem narodu, prema kršteniku i potvrđeniku, prema njihovim roditeljima, prema samima sebi da bi kumče provodilo kršćanski život i ispunjavalo vjerno obveze preuzete primljenim sakramentom. Budući da mnogi vjernici ne shvaćaju dovoljno ozbiljno pitanje kumstva u Crkvi potrebna je uporna i prikladna kateheza sposobna stvoriti novi mentalitet koji gleda u kumovima na neki način roditelje, vođe, one koji daju primjer koji treba slijediti, oni trebaju biti učitelji duhovnoga života. Kumovi trebaju biti bliski i u službi kumčeta sa savjetima i još više primjerom da bi mu pomogli da sigurno i lako napreduje u nasljedovanju i svjedočenju Krista. Biti kum ili kuma danas, kao što je bilo i jučer i u prvim stoljećima Crkve, jest obveza i nije tek lijep obred, ceremonija za slikanje, gozba i prilika za darivanje, to nije dužnost koja završava primljenim krstom ili potvrdom nego je obveza koja proistječe iz vjere. Dakle, kumstvo obvezuje više nego prijateljstvo, pravo ili moral. Kumstvo započinje krštenjem ili potvrdom, traje čitav život kumčeta ili kumova. Između njih nastaje veza, prije svega religiozna i moralna, nastaje duhovno srodstvo. Koje uvjete kum mora imati? Traži se »da je katolik, potvrđen i već pričešćen i da provodi život u skladu s vjerom i preuzetom službom«. Katolici, bez obzira kojem obredu pripadali, mogu jedni drugima kumovati. Dakle, da budu kumovi isključeni su katolici takozvani »javni grešnici «, oni koji tvrdokorno ustraje u očito teškom grijehu. Tako npr. ne mogu biti kumovi oni koji su sklopili samo građansku ženidbu ili oni koji su se rastali pa ponovno građanski vjenčali ili žive zajedno ili oni koji javno, notorno pripadaju ili šire materijalističke i bezbožničke ideologije, koji su tražili ispis iz matice krštenih, koji se javno odriču katoličke vjere ili pripadnosti Katoličkoj Crkvi. Kum/kuma na krštenju može biti: a) katolik/katolkinja sa navršenih 16 godina života b) treba biti kršten/a, pričešćen/a i krizman/a c) ako je vjenčan/a mora biti crkveno vjenčan/a (nije dovoljno samo civilno vjenčanje) ali mora također biti i krizman/a d) da nije rastavljen/a i ponovno civilno vjenčan/a ili da ne živi u izvanbračnoj zajednici e) da ne živi u izvanbračnoj zajednici i odbija se crkveno vjenčati (a mogao/la bi) f) da provodi život u skladu sa katoličkom vjerom i crkvenim naukom g) otac i majka djeteta ne mogu biti kumovi Tko ne može biti kum? Zatim se traži »da nije udaren nikakvom zakonito izrečenom ili proglašenom kanonskom kaznom. «Ne mogu preuzeti službu kuma »otac ili majka krštenika«. Dakle, premda sami roditelji mogu predstaviti djelitelju sakramenta svoje dijete, ipak oni ne mogu vršiti službu kuma. Uostalom, kum je pridružen odgojnoj zadaći roditelja, njegova služba je dragocjena, pogotovo ako roditelji umru ili zanemare kršćanske obveze prema svom djetetu. Vrlo je važno naglasiti kako se prikladnost kumova prosuđuje ne samo na temelju kanonskih uvjeta, koje je lako provjeriti, nego i na stvarnoj sposobnosti i volji za suradnjom na odgoju i kršćanskom rastu krštenika. Svaki župnik poznaje svoje župljane te kao takav je odgovoran i slobodan na temelju iskustva i svoje savjesti prosuditi nečiju prikladnost za službu kumstva i prema svojoj spoznaji o odnosu prema Crkvi i življenju vjere onoga koji traži kumstvo. Naime, budući da vjera nije nešto nutarnje, nečiji odnos prema vjeri vidi se ponajprije u nekim izvanjskim stavovima prema bitnim i osnovnim obvezama prema Bogu, Crkvi i ljudima. Nije prirodno niti moguće da svetu službu kumstva preuzimaju oni vjernici koji ne žive urednim (redovitim) sakramentalnim životom, ne sudjeluju u liturgijskom i duhovnom životu župne zajednice barem povremeno (toliko da ih župnik barem iz viđenja poznaje), ne doprinose za potrebe svoje župne zajednice kroz godišnji obiteljski dar te ako ne primaju svećenika na blagoslov obitelji. Koje dobi treba biti kum? U Rimskom obredniku: Redu krštenja br. 10, 1 općenito je bilo samo određeno da kum neka bude »dovoljno zreo za vršenje te dužnosti«. Zakonik Kanonskog prava propisuje konkretno »da je navršio šesnaestu godinu života, osim ako dijecezanski biskup odredi drugu dob ili ako župnik ili krstitelj smatraju da zbog opravdanog razloga treba da se dopusti iznimka«. Taj uvjet je postavljen veoma elastično: dijecezanski biskup može odrediti drugu dob, veću ili manju, no i župnik i krstitelj može, zbog opravdanog razloga, dopustiti iznimku. Sada važeći propisi, dakle, načelno isključuju kuma ili kumu koji bi bili previše mladi. Možda bi bilo dobro da krizmani kum ne bude mlađi a niti puno stariji od potvrđenika jer će tako biti draže i lakše češće se sastajati i bolje se razumjeti. Bolje je da kuma ili kum ne budu bliža rodbina ili netko od pretpostavljenih jer će odnosi bili lakši s više povjerenja i iskrenosti; naime, s vremenom mladi se ponekad zatvaraju najbližima u obitelji i starima, a povjeravaju se drugima, osobito malo starijima od sebe.

To je druga strana price. Nitko ne nijece pa ni ja da se kumstvo pretvorilo u cirkus, da se vise ne zna pa ni Crkva sama ne upucuje vjernike zasto je Crkva nekoc u svojoj mudrosti ustanovila kumstvo, tko bi trebao/mogao biti kum i sta bi kumstvo i danas trebalo biti. Sama rijec kum u hrvatski jezik dolazi od lat./tal. compadre sto doslovno znaci drugi ili zamjenski otac. I upravo bi to kum trebao biti. Onaj koji je pomoc roditeljima u duhovnom odgoju, a ako bude potrebno (smrt roditelja npr.) preuzeti i fizicku brigu o djetetu. Bilo kako bilo usprkos tome u sta se danas (vecinom) kumstvo pretvorilo ne nijece cinjenicu da je to tradicija iz najranijeg doba krscanstva i da je (ako je ispravno uzeta) itekako pohvalna i dobra

Prvo bih se osvrnuo na uvodni post koji donosi netocnost gdje tvrdi “Najočitija razlika između krštenja u Katoličkoj i Pravoslavnoj Crkvi je u samomobredu. Za razliku od trostrukog polijevanja vodom koje se prakticira kod katolika, pravoslavci prigodom obreda krštenja tri puta urone dijete u vodu” Dakle kao sto rekoh navod je netocan. Katolicka Crkva ne nijece krstenje uranjanjem. Krstiti se moze uranjanjem ili polijevanjem. Da su u povijesti obje prakse poznate i priznate ima dovoljno dokumenata pa to necu analizirati niti komentirati. Dalje na tvoje pitanje krštenja djece u Bibliji? pokusavas uvjek istim protestantskim stilom navuci. Krstenje djece je dokumentirano i u Bibliji (ne cu o tome ulaziti dovoljno je proguglati). Medjutim da i nije. Katolcika Crkva je relevantna ne Biblija i ako Tradicija kaze da je tako, ne mora striktno biti napisano u Bibliji da bi bilo tocno i relevantno. Kao sto smo prije utvrdili Biblija i Tradicija se nadopunjuju. Sto se tice kumstva ono je vec dokumentirano u 2. stoljecu pa nadalje i to jako dobro tako da ta praksa moze se reci seze doista u apostolska vremena (nema je zapisano u Bibliji) pa ako to trazis onda naravno neces ni naci. Sto znaci onaj tko uzme prvi put Bibliju nece znati nista o kumstvu (sto ne znaci da ga nije bilo ili nema), a to opet samo govori da je Crkva ta koja je relevantna i cuvarica Istine, a ne samo i iskljucivo Biblija. Na kraju cu samo dodati nekoliko povijesnih zapisa o krstenju djece i opcenito kumstvu (krsnom) Znamo da je još u 2. stoljeću, kod krštenja dojenčadi, postao je zahtjev da odrasla osoba preuzme duhovni odgoj djeteta. vecinom su to bili sami roditelji ili rodbina Ovo je razjašnjeno 813. godine kada je Sinoda u Mainzu zabranila biološkim roditeljima da kumuju vlastitoj djeci. Jedan dokument iz 215. godine piše: »Krstite na prvome mjestu djecu: sve one koji mogu sami govoriti, neka govore; za one koji ne mogu govoriti sami, neka govore roditelji ili netko iz njihove obitelji«. Justinijanov dekret iz 530. godine zabranio je brak između kumova i kumčeta, a te su se prepreke nastavile umnožavati sve do 11. stoljeća, zabranjujući brak između prirodnih i duhovnih roditelja ili onih koji su s njima izravno povezani. Do 5. stoljeća, kumovi su nazivani "duhovnim očevima", a do kraja 6. stoljeća nazivani su "suradnici", što sugerira da se na njih gledalo kao na duhovne suroditelje. Dakle na kraju kao sto vidimo kumstvo kao i krstenje djece je dio apostolskog nasljedja i postoji odnosno obavljalo se od najranijih dana krscanstva

Objasnjavao sam to. Pogresno tumacis, upravo suprotno Sok od grožđa je pun prirodnog kvasca koji uzrokuje fermentaciju. Fermentacija je proces u kojem se grožđana tekućina čisti od kvasca, čije se čestice talože na dnu posude, te tako nastaje vino, čisto i bistro. Tekućina koja se koristila za SZ žrtvovanje je bila jako vino, pretočeno i očišćeno od ostataka, tako da čak ni mrtvi ostaci kvasca nastali u procesu fermentiranja nisu ponuđeni u žrtvovanju. Zato kvasac koji bi bio u soku od grožđa nije nikad došao do žrtvenika. Stoga vino ne sadrži kvasac kada je ispravno pripravljeno za Židovsku Pashu.

Vidite i sami da zidovski pisari su napravili obicni cirkuz s njihovim modernim interpukcijama.Ako mozes napraviti sest nacina izgovora, onda sigurno mozes dobiti i vise drugih kombinacija.To pokazuje da pisari koji su radili na Tanach nisu znali ispravan izgovor za Bozije ime YHWH.Da su znali ostali bi s jednom kombinacijom.Ili je moguce da su namjerno uradili to da zbune citaoce da ne saznaju ispravan izgovor.Ti Zidovi su tesko bili bolesni od svog praznovjera.Tako pozivati se na Tanachh je samo gubljenje vremena.Ovaj Lenjingradski kodeks je posluzio kao temelj za moderni zidovski Tanach. Židovska enciklopedija objašnjava riječ Jehova na sličan način: “Pogresan izgovor (uveden od kršćanskih teologa ali je gotovo u potpunosti odbaceno od Židova), Hebrejski “Yhwh,” (zabranjeno), Bozije ime (Tetragrammatona ili Shem ha-Meforash”).Ovaj izgovor je gramatički nemoguće; je nastao kroz izricanja samoglasnika “ḳere” (Marginalno citanje Masoreta = אֲדנָֹי Adonay”), s suglasnicima od “ketib” (Tekst se cita Yhwh”)” (jewishencyclopedia.com ) “Izraz Jehova je srednjovjekovnog porijekla, to je kombinacija suglasnika Božanske ime i samoglasnika dodati tome od strane Masoretes, ali pripadaju sasvim drugoj riječi.Zvuk Y zamjenjen s J, i zvuk W s V, kao sto je u Latinskom.Rijec Jehova ne točno predstavlj bilo koji oblik imena da se ikad koristio u Hebrejskom.” (Revised Standard Version pp.6-7 ) ”Originalni hebrejski tekst Starog zaveta nije bio vokaliziran. U to vreme je „tetragrammaton” YHWH smatran za nešto veoma sveto. Umesto da se to izgovori, korišćena je zamena – „Adonaj” (adonay = Moj Gospod). Dokazano je da Izraelci nisu nikada govorili, ili upotrebljavali reč „Jehova”, već isključivo „Yahweh.” (Wolfram Kinzig ucenjak i povjesničar na Evangeličkom teološkom fakultetu Sveučilišta u Bonnu) Yahweh je osobno ime Boga Izraelaca. Masoreti, Židovski biblijski učenjaci u srednjem vijeku, zamjenili su vokalne znakove koji su se bili iznad ili ispod suglasnika od YHWH, s vokalnim znacima od Adonai ili Elohim.Dakle, umjetno ime Jehova (YeHoWaH), se pojavilo.Rani krscanski pisci, kao sto su: Klement Aleksandrijski u 2. stoljeću je koristio izraz Yahweh, tako da izgovor Tetragrammatona nikada nije bio izgubljen.Grčki prijepisi takode ukazuju da “Yhwh”, treba se izgovarati kao Yahweh.” (Encyclopedia Britannica (Micropedia, vol. 10) U knjizi Tajanstveno ime Y.H.W.H., na 74. str., dr. M. Reisel kaže da je „vokalizacija tetragramatona morala biti YeHuaH ili YaHuaH”. Kanonik D. D. Williams sa Kembridža drži da „dokazi ne samo pokazuju, nego gotovo dokazuju da Jehova nije točan izgovor tetragramatona . (Zeitschrift für die alttestamentliche Wissenschaft, Znanstveni časopis o Starom zavjetu, 1936, svezak 54, stranica 269). “Postoji univerzalni konsenzus među znanstvenicima danas da sveti Tetragrama (YHWH), treba se vokalizirati i izgovarati Yahweh.Vjerovatno samo ime doslovno znaci “On je.” (New International Version: The Making of a Contemporary Translation CHAPTER 9: YHWH Sabaoth: “The Lord Almighty” Kenneth L. Barker) Americka Enciklopedija sadrzi izvjestaj za slovo J:”Oblik J je bio nepoznat u bilo kojem pismom sve do 14. stoljeća.Jedan ili drugi simbol (J, I), korisceno u početku, općenito imalo konsonantski zvuk Y kao u godini.Postepeno dva simbola su pocela se razlikovati, J je uobicajeno stjecalo snagu konsonantsku i tako je postalo suglasnik.Dok je I postalo samoglasnik.To se nije desilo sve do 1630, da je postojala razlika u generalnom smislu u Engleskoj.” “Ispravan izgovor imena YHWH nikada nije bilo izgubljeno.Nekoliko ranih krscanski grckih pisaca svjedoci da ime je bilo izgovarano “Yahweh.” (The Encyclopedia Judaica vol.7, pp.679 ) THE OXFORD ENGLISH DICTIONARY ispod imena Jehova pise: “Sada se zna da orginalno ime je bilo “IAHUEH.” Sto pokazuje da transilatacijom dobijemo Yahweh.” NIV-HEBREW-GREEK STUDY BIBLE-P.71 “Izraz Ja sam je prevod od hebrejske rijeci YHWH, kad se vokalizira je Yahweh.” Professor Anson F. Rainey, je istaknuti ucenjak za semitske jezike i radi na fakultetu u Tel Aviv. “On potvrduje da “Yahweh” je ispravan nacin izgovora.I spominje dokaze iz grckih manuskripta pronadeni u Egiptu.Najbolji od ovih je Iaouee.” (London Papyri, xlvi, 446-483). Sve bibliske institucije se slazu da najpriblizniji izgovor je Yahweh.Za mene su zidovski eksperti najveci dokaz da izgovor Yahweh je ispravan.Jer oni poznaju svoj materin jezik. Najstariji istoriski zapisi svjedoce da ispravan izgovor je Yahweh Titus Flavius Josephus je Zidovski istoricar i ucenjak, koji je ziveo u periodu izmedu 37 do 100 N.E.Njegov izvjestaj je bio izuzetno znacajan jer otkriva da izvorno ime je bilo Yahweh. Postoji istoriski zapis od Josephus, koji svjedoci da izgovor Yahweh je ispravan: “U kojem je ugravirano sveto ime koje sadrzi četiri samoglasnika. “ Nesto slicno na grckom “ιάοΰε”, a oni su: “ee-ah-oo-eh” (Židovski ratovi, poglavlje V).Hebrejski yod i waw, su suglasnici, kad se oni prepisuju u grčkom postaju samoglasnici.Najveci svjetski ucenjaci za hebrejski i grcki slazu se da izgovor Bozijeg imena mora biti: “Yahuweh ili Yahweh..” Ti izrazi sadrze četiri samoglasnika.Izgovaralo se kao “ee-ah-oo-eh,” dok ime Jehova sadrzi samo 3.Tako automatski izgovor Jehova pada na ispitu. Kada je i pod kojim uvjetima Septuaginta nastala? U trećem stoljeću pr. n. e. Aleksandrija je udomila velik broj židovskog stanovništva. Mnogi Židovi koji su nakon izgnanstva u Babilon živjeli u raštrkanim kolonijama izvan Palestine preselili su se u Aleksandriju. Koliko su dobro ti Židovi znali hebrejski? U McClintockovoj i Strongovoj Cyclopedii stoji: ”Općepoznato je da se Židovima, nakon što su se vratili iz zarobljeništva u Babilonu gdje su uvelike zaboravili drevni hebrejski, u sinagogama u Palestini tekst iz Mojsijevih knjiga tumačilo na kaldejskom jeziku. (…) Židovi u Aleksandriji vjerojatno su još manje znali hebrejski; jezik kojim su oni govorili bio je varijanta grčkog jezika specifična za taj grad.“ Očito je Aleksandrija bila idealno mjesto za prevođenje Hebrejskih pisama na grčki. Bilo kako bilo, predaja kaže da su 72 židovska učenjaka sudjelovala u prvom zapisanom prijevodu Svetog pisma s hebrejskog na grčki. Kasnije se spominjalo okruglu brojku 70. Zbog toga je prijevod nazvan Septuaginta, što znači ”70“, a ima oznaku LXX, što je rimski broj 70. Krajem drugog stoljeća pr. n. e. sve se knjige Hebrejskih pisama moglo čitati na grčkom. Stoga se naziv Septuaginta počeo odnositi na čitava Hebrejska pisma prevedena na grčki. Septuagintu su vrlo često koristili Židovi koji su govorili grčki, a živjeli su prije vremena Isusa Krista i njegovih apostola te u njihovo vrijeme. Mnogi Židovi i prozeliti koji su se okupili u Jeruzalemu na dan Pentekosta 33. n. e. došli su iz pokrajine Azije, Egipta, Libije, Rima i s Krete, a to su područja u kojima se govorilo grčki. Nesumnjivo su redovito čitali Septuagintu (Djela apostolska 2:9-11). Prema tome, taj je prijevod bio od velikog značaja u širenju dobre vijesti u prvom stoljeću. Za vrijeme Isusovog zivota Bozije sveto ime pisalo se na Grckom: (Iaoue ili Iabe).Grcko ime “ιαουε”, zanimljiv komentar nalazimo u Zidovskoj enciklopediji (uradenoj 1901-1906), izvjestava: “ιαουε” je bilo koriscena u pisanju crkveni otaca i prestavljala je Hebrejski Tetragrammatona.Ovi izvori sadrze sledece nacine pisanja na Geckom () “Iaoouee,””Iaoue,” “Iabe,).Ocito je da predstavljaju tri nacina za pisanje iste rijeci (YHWH).1.Samaricani su izgovarali “Iabe”.Klement Aleksandrijski (ziveo oko 200), je pisao Bozije ime na grckom “ιαουε”, sto odgovara danasnjem izgovoru (Yahweh). (Provjeri izvor Greek Stromata Book V. Chapter 6:34).S time se slazu cak i najveci Zidovski ucenjaci. Theodoret (ziveo u 5 vijeku) je Bozije ime יהוה preveo na grcki “ιαβε”, sto svjedoci da izgovor Yahweh je bio koriscen u ranom periodu nastanka krscanstva.Zanimljiv komentar od Klement Aleksandrijski je izjavio: “Nadalje misticno ime s cetiri slova koje je bilo prikaceno samo onima koji su imali pristup svetinji, se zove, “Iaoue,” sto je protumaceno kao, “”Tko je i bit će.”(Izvor, Editions od the writings of Clement of Alexandria) Da li muske vlastite imenice s slovom “ה” mogu imatu zvuk “ah” “eh” ? Neki tvrde da muske imenice na kraju stalno imaju zavrsetak s zvukom “en”.Dok zenske imenice zavrsavaju se s zvukom “ah”.S obzirom da Bog se u Bibliji uvjek opisuje u muskom rodu, tako neki misle da izgovor Tatragametona mora se zavrsavati s “en”.U vecini slucajeva u gramatici postoje izuzetci.To pravilo doista se odnosi na zajedničke imenice.Dok vlastite imenice mogu se na kraju zavrsavati s zvukom “eh”, i “ah”.Navescemo neke primjere. Muske vlastite imenice koje na kraju zavrsavaju se s zvukom “ah” 1.Judah (יְהוּדָה ), Nowchah (נוֹחָה ), Bilgah (בִּלְגָּה ) i Machlah (מַחְלָה ). Muske vlastite imenice koje na kraju zavrsavaju se s zvukom “eh” Manasseh (מְנַשֶׁה ), Mosheh (משֶׁה ), Rabshâqeh (רַבְשָׁקֵה ) i Yephunneh (יְפֻנֶּה ). Kad smo dokazali da muske vlastite imenice mogu se zavrsavati s zvukom “ah” ili eh”.Nije fer tvrditi da Bozije ime nakraju uvjek se mora zavrsavati s zvukom “eh”.U starom hebrejskom “h” moze se izgovarati kao zvuk “-ah” “-eh”.Postavlja se logicno pitanje, kako netko moze biti siguran je li se izgovaralo kao : “Yahweh,” “Yehwah” ili “Yehweh.”? Da bi se rijesila ova misterija, potrebno je analizirati kako su rani krscani izgovarali YHWH na grckom jeziku.Znastvenici, uporedujuci stare izvjestaje otkrili su tajnu izgovora. Postoji istoriski zapis od Josephus, koji svjedoci da izgovor Yahweh je ispravan: “U kojem je ugravirano sveto ime koje sadrzi četiri samoglasnika. “Nesto slicno na grckom “ιάοΰε”, a oni su: “ee-ah-oo-eh” (Židovski ratovi, poglavlje V).Hebrejski yod i waw, su suglasnici, kad se oni prepisuju u grčkom postaju samoglasnici.Najveci svjetski ucenjaci za hebrejski i grcki slazu se da izgovor Bozijeg imena mora biti: “Yahuweh ili Yahweh.” Arheologija svjedoci da Yahweh je priblizno orginalu Iskopana je kamena ploca (Mesha Stele), koja datira iz perioda 840 P.N.E.Sto potvrduje tacnost Bibliski izvjestaja, a ujedno ucenjaci su otkrili nacin pisanja Bozijeg imena na starom hebrejskom.Koji odgovara danasnjem izgovoru Yahweh.Provjeri na ovom linku. http://en.wikipedia.org/wiki/Mesha_Stele Arheolozi su iskopali posude koje datira iz 8 stoljecu P.N.E.Na tome su otkrili poetski stil izrazavanja gde se spominje sveto ime Yahweh.Na hebrejskom glasi: : בירכתי אתכם ליהוה שומרון ולאשרתו‎ “Ja vas blagosivljam s Yahweh od Samarija i njegovog Asherah”).Ovo je iskopano u pustinji Sinaj 1975 (Quntilat ‘Ajrud) Da li su Masoreti odgovorni za hibridni izgovor Jehova ? Masoreti (od masora, što znaci predaja) oni su zidovski srednjevjekovni prepisivaci. Oni su prvi izmislili znake za samoglasnike i naglaske. Ispod Boıjeg imena YHWH ( hWhy ), koje se vjerojatno izgovaralo Yahweh,stavljali su samoglasnike za Adonai (Gospod), što je kršcane navelo da manipulisu s Boıjim imenom i kasnije se pojavio hibridni izgovor Jehova negde u 15 vijeku. Najstariji sacuvani masoretski rukopis je Petoknjiıje iz IX stoljeca. Ostali najpoznatiji kodeksi su Lenjingradski, Oxfordski i Alepski – svi iz 10 stoljeca.Kao i svi drugi ljudi bili su nesavrseni i pravili su greske.Pocetkom 19 stoljeca najveci zidovski strucnjaci dokazali su da Masoreti su pogresno vokalizirali Bozije ime YHWH.Detaljnim istrazivanjem starog hebrejskog su utvrdili greske i predlozili nacin kako je trebalo vokalizovati Bozije ime YHWH.Spomenucemo neke od najuticajnije ucenjake svih vremena medu modernim Zidovima. 1.Wilhelm Gesenius (1786-1842), smatra se kao jedan od veliki hebrejski ucenjaka i strucnjak za tumacenje Biblije takode.Izdao je Hebrejski Chaldee leksikon od Starog zavjeta, i rijecnik za hebrejsku gramatiku.Njegova djela su kasnije prevedena na engleski 1910. On je dokazao da Medieval interpukcija samoglasnika “יְהֹוָה” nisu interpukcija samoglasnika od Bozijeg imena.On je objasnio i dokazao da ispravna interpukcija trebala bih biti ovako, יַהְוֶה = Yahweh 2.Zidovska Encyclopedia od 1901-1906 godine.Urednici Jevrejske Enciklopedije priznaju: “da “יַהְוֶה” pise se kao Yahweh na engleskom, ali “יַהְוֶה” je samo jedan od dva vokalizirana hebrejskog Pravopisa, i oni vjeruju da to moze biti orginalni izgovor Bozijeg imena YHWH. 3.Rano izdanje 1900, Brown-Driver-Briggs Lexicon.Urednici od Brown-Driver-Briggs Lexicon za hebrejski i engleski leksikon za Stari Zavjet zapisali: “U podnaslovu יהוה”, i opisuje “יַהְוֶה” kao Yahweh ispravno ime izraelskog Boga.” 4.Wilhelm Gesenius stavio znake interpunkcije YHWH kao “יַהְוֶה” Yahweh(A Dictionary of the Bible” [published in 1863] Neslaganje u izgovoru suglasnika Y ili J, W ili V? Nema slovo ‘J’ na hebrejskom, tako mi znamo da da prvi suglasnik “yod”, ne izgovara se na isto na engleskom kao “jam”.Hebrejsko “waw” a ujedno treci suglasnik u YHWH, nije kao “V”.Danas u modernom hebrejskom jeste, ali u starom klasicnom hebrejskom nikad nije bio.Tako pisati JHVH je potpuna greska.Tajna izgovora lezi u trecem slovu ו slovo Vav. zvuci kao ‘oo,’ ‘w,’ ili ‘v’, sve zavisi od konteksta gde se nalazi.Mada u starom hebrejskom mozda ima i neki dodatni zvuk, to nitko od ucenih Zidova nije siguran. Veliki židovski učenjak Nehemia Gordon, je radio na prevodu manuskripta s Mrtvog mora.I priznaje da postoji suglasnost znanstvenika da izgovor Yahweh je ispravan.Mada on ne zastupa taj izgovor kao najbolji.U svom djelu je objasnio da Masoreti su pogresno koristili vokalne tackice od rijeci Adonai i nisu ispravne.On dalje objasnjava da izgovor je mozda rijetko izgovaran Ye-ho-vah, gde se naglasava “vah”.Izgovor imena Yehovah, sto odgovara nasem izrazu Jehova gde se stavlja naglasak na “ho”, je podpuna greska.Samoglasnici od YHWH nisu isti samoglasnici od Adonai kao sto neki tvrde.Primjer: Samoglasnici od אדני (Adonai) su: hatef patach א (ah), holem דֹ (do), i qamets נָי (nai): אדנָֹי.Nasuprot tome YHWH je pisato יְהוָה s Adonai! e—A (sheva – nema samoglasnika – kamats). Samoglasnici YHWH su razliciti od samoglasnika Adonai! YHWH je pisano YeHVaH יְהוָה ali s samoglasnicima od Adonai trebalo bi biti Yahovah !יֲהוָֹה .Navescemo primjer Leningrad manuscript, samoglasnika smješteni unutar suglasnika od יהוה i u tom manuskriptu su korisceni 99% sheva יְ (Ye) i qamets וָ (vah):יְהוָה.Da su samoglasnici od Adonai stavljeni u ime יהוה ,zatim bi trebali vidjeti hatef patach י ispod yod, a ne sheva יְ.Postoji samo jedan primjer u cijelom hebrejskom manuskriptu kao dokaz ove tvrdnje.U Psalmu 144:15 nalazimo יֲהוָה s ש (שֶי הוָה ), sto je relativna čestica prije imena.Ovo je primjer kad je hatef patach samoglasnik koriscen s “yod”.Cak i ovaj primjer ne sadrzi sve samoglasnike od אדנָֹי Adonai. Sto ucimo iz ovoga ? Da su Masoreti stvarno zeljeli staviti samoglasnike od Adonai u Bozije ime oni su to mogli uciniti, no nazalost nisu.Da li je ova greska bila namjerna ? Na to pitanje tesko je odgovoriti.Oni su napravili veliku zabunu, tako pozivati se na zidovski Tanach je cista besmislica.Iz tog djela nikada necemo saznati tacan izgovor Bozijeg imena YHWH. Sto je s izgovorom “Yahuwah” ili “Yahuah”? U posljednje vrijeme ovaj izgovor medu bibliskim ucenjacima postaje popularan.Neki misle da ime יהודה “Yahudah/Yehudah” (Judah), je kljuc za otkrivanjem tacnog izgovora Bozijeg imena.To ime sadrzi sva slova od יהוה jedina je razlika slovo ד Daleth (D).Yahwino ime sadrzi יהוה (Yod Heh Waw Heh), dok jedan sin od Izraela (Judah) sadrzi יהודה (Yod Heh Waw Daleth Heh.).Oni misle da Judah je kljucno pleme kroz koje je Bog blagoslovio i obecao Mesiju.Tako da promatrajuci izgovor Judah, mozemo otkriti tacan izgovor za YHWH.Zvuci jako jednostavno, da li je istina ? To s sigurnoscu nitko ne moze potvrditi.Zato sto hebrejskim rijecima nedostaju samoglasnici.Citac sam mora na osnovu trenutnog znanja da umetne njih, i postoji velika razlika izmedu starog i modernog hebrejskog.Postoje mnoge rijeci koje imaju samo jedan suglasnik razlicit a izgovaraju se podpuno drugcije. Primjer gde jedno slovo je razliciti od Yahweh a drugciji izgovor Glagol “Hama” (#1993) nalazi se u Jeremiji Jer. 6:23, 48:36, 50:42, u Qal nesavršenom 3 licu muškog roda jednine i pise se יהמה dok izgovor je “Yehemeh.” Dok samo je razlika u jednom slovu od יהוה, a drugciji izgovor. Hebrejska rijec “Hegeh” (#1897), nalazi se u Jobu Job 27:4, Psalmu 37:30 i 7 drugih stihova, u Qal nesavršenom 3 licu muškog roda jednine i pise se יהגה, dok izgovara “Yehgeh.” Ponovo vidimo samojedno slovo razlike a drugciji izgovor. Hebrejske rijeci s razlicitim znacenjem a pisu se na isti nacin Rijec שאול, izgovara se “Shaul” (Kralj Salamun), pise se isto kao שאול, izgovara se “Sheol.” (Grob).Salamun znaci željeni ili pozeljni.Ako שאול (Salamun), je napisano kao שאול (grob), mada imaju razlicite samoglasnike.Da li to treba znaciti automatski da יהוה mora imati iste samoglasnike kao יהודה ? Ako predpostavimo da “Yahu” u rijeci “Yahu-dah” oznacava “slavite Yahweh”, to bi bilo komponovanje s rijeciju “Yahu”, sto asocira na Yahueh/Yahweh, i “dah” dolazi iz druge rijeci podpuno.Ovo je vise kombiniranje, a ne neki stvarni dokaz.Zelim napomenuti, da istoriski zapis od zidovskog istoricara Josephus koji je izjavio: “”U kojem je ugravirano sveto ime koje sadrzi četiri samoglasnika. ” Nesto slicno na grckom “ιάοΰε”, a oni su: “ee-ah-oo-eh” (Židovski ratovi, poglavlje V).Hebrejski yod i waw, su suglasnici, kad se oni prepisuju u grčkom postaju samoglasnici.Najveci svjetski ucenjaci za hebrejski i grcki slazu se da izgovor Bozijeg imena mora biti: Yahuweh ili Yahweh.Ako glas na kraju od rijeci Yahuweh zamjenimo s “ah”, dobijemo izgovor “Yahuwah”.Tako ispade da ova kombinacija ima temelj u istoriji. Ja licno ne sumnjam da Isus nije koristio Bozije ime YHWH.On je sigurno poucio svoje ucenike ispravnom izgovoru.Tako krscani su prenosili s generacije na generaciju taj izgovor.A Josephus je bio ucenjak i strucnjak za hebrejski i grcki jezik.Tako je moguce da taj izgovor je doista pouzdan.Mada nisam 100% siguran, jer jedino Bog zna istinu ! Sto je s izgovorem Yahweh ? U hebrejskom oblik glagola odlucije, kako samoglasnici zvuce ? U hebrejskom odredena slova su dodata i zvuk samoglasnika se mjenja zavisno od: prvog, drugog, treceg ili ako je muski ili zenski rod, takode zavisno da li je riječ intenzivna ili uzročna.Sam Bog u Postanku 3:14 objasnjava smisao njegovog imena. Izlazak 3,13 Nato Mojsije reče Bogu: “Ako dođem k Izraelcima pa im kažem: `Bog otaca vaših poslao me k vama`, i oni me zapitaju: `Kako mu je ime?` – što ću im odgovoriti? Izlazak 3,14 “Ja sam koji jesam”, (אהיה אשׁר אהיה ‘ehyeh asher ehyeh’) reče Bog Mojsiju. Onda nastavi: “Ovako kaži Izraelcima: `Ja jesam`(אהיה ‘ehyeh’) posla me k vama. Yahweh daje upustva da kaze narodu Izraela njegovo ime “Ja sam koji jesam” ili “Ehyeh asher ehyeh.” Mi znamo da “ehyeh” se izgovara kao “Hayah” (sto znaci, “Biti ili Postojati) .Zasto Yahweh govori Mojsiju u sledecem stihu da zove njega יהוה ‘Yahweh’ a ne ‘Ehyeh’ ? Izlazak 3,15 Dalje je Bog Mojsiju rekao: “Kaži Izraelcima ovako: `Yahweh (יהוה), Bog vaših otaca, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev, poslao me k vama.` To mi je ime dovijeka, tako će me zvati od koljena do koljena.Da uprostimo, izraz “Yahweh” je treće lice imperfekta od glagola “Hayah.” (Jeste ili biti).On izjavljuje u Postanku 3:14, tko je On u govoru “Ja sam” (ehyeh”).Ali kad mi se obracamo njemu, mi kazemo, “On je’ ili On uzrokuje da postaje (יהוה), sto je trece lice, Uzročnik.Ovo mozemo dokazati iz sledeceg stiha. Ezekiel 37,6 Žilama ću vas ispreplesti, mesom obložiti, kožom vas obaviti i duh svoj udahnuti u vas i oživjet ćete – i znat ćete da sam ja Yahweh!` Da li su Izraelci vec odavno poznavali tko je Yahweh ? O cemu se ovde radi ? Ako razumojemo da יהוה je treci oblik lica (uzrocnik necega) “hayah”.Zidovi bi svatili da On kad stavi dah zivota u njih, oni su zivi, i tako bi oni znali da je on (Ja sam), Onaj koji uzrokuje da nesto postaje.Autor Biblije zeli da mi svatimo, tko stoji iza svega sto postoji ? Postoji 73 stiha, gde Yahweh izjavljuje: “vi ili oni će znati da sam ja Yahweh. “On zeli od nas da svatimo da On postoji, i On ce uzrokovati da mi svatimo smisao njegovog imena i sta On cini ? Obratite paznju kako Bog se najavljuje u sledecem stihu.Hebrejima 11,6 A bez vjere nemoguće je omiljeti Bogu jer tko mu pristupa, vjerovati mora da postoji i da je platac onima koji ga traže. Neki tvrde da neka hebrejska imena ne slijede glagolski obrazac, tako da ime Bozije nebi trebalo takode.Mada je cinjenica da “Ehyeh” slijedi ispravno (1 lice), gramatički glagol uzorak.Logicno je ocekivati da יהוה takode slijedi ispravni glagolski obrazac.Jedini izraz da gramaticki ima smisla i cak ima znacenje u hebrejskom je oblik “Yahweh”.

Ovaj je ocito u kontradikciji sa svim drugim zidovskim rabinima koji tvrde suprotno Jehova ne znaci nista na hebrejskom jeziku. Vodje Kule Strazare sami priznaju, da to ime je kombinacija dva razlicita imena, i pored svih dokaza oni ustraju u svojoj gluposti i obozavaju izmisljenog boga Jehovu.Ako se kombinuje dva razlicite imena, sasvim sigurno dobijes trece ime koje je cisti hibrid.Jehovini svjedoci pocnite se buditi iz vase duhovne pospanosti ! Da li biblijski učenjaci priznaju izgovor Jehova ? Kula Strazara je potvrdila izgovor Jehova je netočan !!! Watchtower Society navodi: “Iako moderni izgovor Jehova ne može biti točan izgovor kako se orginalno izgovaralo, to ni na koji način ne umanjuje važnost imenaDok mnogi prevoditelji favoriziraju izgovor Yahweh, Novi svijet prijevod, a i mnogi drugi i dalje koriste oblik Jehova jer je ljudima bliži već stoljećima. (The Divine Name Brochure p.10) “Yahweh je najvjerovatnije tacan izgovor ” od hebrejski slova YHWH.” ( Aid to Bible Understanding, strana 885 izdanje 1971) (The Kingdom Interlinear Translation of the Greek Scriptures page 23), “While inclining to view the pronunciation ‘Yahweh’ as the more correct way, we have retained the form ‘Jehovah’ because of people’s familiarity with it since the 14th century. “Dok iniciranje i za pregled izgovor ‘Yahweh’, kao više ispravan način, mi zadrzavamo oblik ‘Jehova’ zato sto su ljudi blisko upoznati s time od 14 vijeka.” ((The Kingdom Interlinear Translation of the Greek Scriptures page 23) The Codex Leningrad B 19A, of the 11th century C.E., vowel points the Tetragrammaton to read Yehwah′, Yehwih′, and Yeho·wah′. Ginsburg’s edition of the Masoretic text vowel points the divine name to read Yeho·wah′. (Ge 3:14, ftn) Hebrew scholars generally favor “Yahweh” as the most likely pronunciation. They point out that the abbreviated form of the name is Yah (Jah in the Latinized form), as at Psalm 89:8 and in the expression Ha·lelu-Yah′ (meaning “Praise Jah, you people!”). (Ps 104:35; 150:1, 6) Also, the forms Yehoh′, Yoh, Yah, and Ya′hu, found in the Hebrew spelling of the names Jehoshaphat, Joshaphat, Shephatiah, and others, can all be derived from Yahweh. Greek transliterations of the name by early Christian writers point in a somewhat similar direction with spellings such as I·a·be′ and I·a·ou·e′, which, as pronounced in Greek, resemble Yahweh. Still, there is by no means unanimity among scholars on the subject, some favoring yet other pronunciations, such as “Yahuwa,” “Yahuah,” or “Yehuah.”(Insight, Volume 2 it-2 pp. 5-20 Kodeks Leningrad B 19A, od 11. stoljeća , interpukcija samoglasnika od Tetragramaton da se cita kao: Yehwah′, Yehwih′, i Yeho·wah′.Ginsburgovo izdanje Masoretic teksta, interpukcija samoglasnika ukazuje da se Bozansko ime treba citati Yeho·wah′. (Postanak 3:14, ftn).Hebrejski učenjaci uglavnom preferiraju “Yahweh” kao najvjerojatnije izgovor. Oni ističu da je skraćeni oblik Yah (Jah je Latinski oblik), u Psalmu 89:8, i izraz Ha · Lelu-Yah ‘(znaci “Slavite Yah vi ljudi !”). (Psalm 104:35; 150:1-6).Takode, oblici Yehoh′, Yoh, Yah, i Ya′hu, nalaze se u pisanju hebrejski imena: Jošafat, Joshaphat, Shephatiah, i drugim, svi ti oblici može se izvesti iz Yahweh.Grcki prevodi ranih krscanski pisaca ukazuju na nešto slično kako su pisali :I·a·be′ i I·a·ou·e′, sto se izgovara na grckom i liči na Yahweh.

Jahve ili Jehova Židovi su imenima pridavali veliku važnost, jer su ona u sebi nosila značenja koja su na neki način opisivala osobu koja ga nosi. Tako na primjer Debora (Post 35,8) znači pčela, Rahela (Post 29,17) znači ovca (Rahela je bila stasita i lijepa, a ovca je Židovima bila najmilija životinja), Kefa (Petar) znači stijena (Iv 1,42), Emanuel (Mt 1,23) znači Bog je s nama, Isus (na hebrejskom Ješua) znači Jahve je pravda (vidi Jer 23,6), Krist znači pomazanik i tako dalje. Bog je pak svoje ime objavio Mojsiju, a na brdu Horebu: "Nato Mojsije reče Bogu: 'Ako dođem k Izraelcima pa im kažem: Bog otaca vaših poslao me k vama, i oni me zapitaju: Kako mu je ime? – što ću im odgovoriti?' 'Ja sam koji jesam', reče Bog Mojsiju. Onda nastavi: 'Ovako kaži Izraelcima: "Ja jesam" posla me k vama.' Dalje je Bog Mojsiju rekao: 'Kaži Izraelcima ovako: Jahve, Bog vaših otaca, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev, poslao me k vama. To mi je ime dovijeka, tako će me zvati od koljena do koljena.'" (Izl 3,13-15). Bog ponavlja svoje ime tri puta: prvi put kao prvo lice imperfekta od hebrejskog glagola "biti", što bismo na hrvatski preveli kao "jesam"; drugi put Bog izgovara isti oblik glagola: - "jesam"; dok na kraju, treći put (prema klasičnoj egzegezi), Bog uzima treće lice imperfekta – "jest" (Onaj koji jest, Bog vaših otaca… poslao me k vama). Od ovog trećeg oblika, u Starom su se zavjetu sačuvali samo suglasnici JHVH (takozvani tetragram), jer se u starom (biblijskom) hebrejskom samoglasnici i nisu pisali. Samoglasnici 'a' i 'e' dodani su kasnije, pa je tako nastao Jahveh. Iako su Izraelci u ranoj povijesti slobodno (iako ne i uzalud) izgovarali Božje ime, u Isusovo su doba Židovi (a napose farizeji) u štovanju Zakona - koji kaže da se Božje ime ne izgovara uzalud (Izl 20,7; Pnz 5,11) - postali tako skrupulozni da su potpuno zabranili izgovaranje Svetog imena, osim samo jednom godišnje kad je o blagdanu svećenik samo jednom intonirao riječ 'Jahve'. To je, dakako, stvorilo teškoće pri čitanju Starog zavjeta, no kako se JHVH radi te zabrane nije smio izgovarati, JHVH su počeli čitati kao "Adonaj", što na hebrejskom znači "Gospodin". (Na grčkom je to Kyrios). Iako se prema patrističkoj predaji i židovskim učenjacima Božje ime ispravno izgovara kao "Jahve", za neke je neupućene ono postalo "Jehova". U tome se napose ističu Jehovini svjedoci, koji su iz tog pogrešnog imena izveli i vlastito. "Jehova" se, međutim, prvi put pojavljuje tek 1270. u knjizi Pugeo fidei dominikanca Rajmonda Martinija, koji je između suglasnika JHVH ("jest") ubacio samoglasnike a-o-a iz riječi "Adonaj", te tako dobio "Jahovah", što zapravo ne znači ništa. Taj se Jahovah kasnije iskrivilo u Jehova. U Novom se zavjetu JHVH ne spominje niti jednom, već nalazimo riječ Kyrios (Gospodin) koja se odnosi na obojicu, to jest i na Oca i na Sina (Isusa). Gdje god se taj Kyrios odnosio na Boga Oca, Jehovini su ga svjedoci preveli s "Jehova", a gdje se odnosio na Isusa s "Gospodin". Jehovini svjedoci inače optužuju Katoličku crkvu da je iz Novog zavjeta uklonila Božje ime, pa su, da poprave to navodno nevaljalstvo, u tekst na 237 mjesta ubacili ime Jehovino. Pritom su, međutim, učinili i nekoliko katastrofalnih pogrešaka. Kao prvo, oskrnavili su Sveto pismo jer su ubacili riječi kojih u izvorniku nema. Sačuvale su se doslovce na tisuće starih prijepisa Novog zavjeta, no niti u jednom od njih ne nalazimo tetragram (JHVH), a još manje "Jehovu". Njihova teza da su prvi prepisivači Svetog pisma (tko opet nego katolici) iz Novog zavjeta izbacili tetragram, potpuno je neodrživa. Da je kojim slučajem i postojala tako masovna urota, u tisućama prijepisa valjda bi bar ponegdje promakao bar pokoji. Kad bi, međutim, i bila istina da su, od tisuća prepisivača, baš svi do jednog iz svih knjiga Novog zavjeta izbacili JHVH, to bi onda značilo i da do nas nije stigao izvorni tekst, to jest nadahnuta riječ Božja. Da su, naime, prepisivači bili spremni iz Biblije izbaciti tetragram, tu u njoj najsvetiju riječ, onda bi tim više bili spremni iznakaziti i druge njezine dijelove. U kojem bi slučaju Biblija postala knjiga kao i svaka druga, te je ne bismo mogli smatrati nadahnutom Duhom Svetim. Ukratko rečeno, Jehovini svjedoci ne mogu imati i ovce i novce: ili je Biblija stigla do nas neosakaćena, pa je u tom slučaju oni skrnave ubacivanjem riječi koje u njoj ne postoje, ili je pak Biblija do nas stigla osakaćena, u kojem slučaju u nju može svatko ubacivati što ga je volja, jer ionako nije riječ Gospodnja. Druga je pogreška što pripadnici te sljedbe Boga zovu "Jehovom", što zapravo ne znači ništa. Kad bismo sve to, ilustracije radi, preveli na hrvatski, evo što bismo dobili. Između konsonanata NJST "On jest" (JHVH) ubacili bismo vokale o-o-i iz riječi "Gospodin" i tako dobili "Nojosit", dakle potpunu besmislicu. Jehovini su svjedoci tim samo pokazali potpuno nerazumijevanje imena Jahve. Bog je za sebe rekao: "Ja jesam koji jesam", On je "Onaj koji jest". I jedno i drugo su oblici imperfekta od glagola biti, što je u starom hebrejskom imalo dvojako značenje. Kao prvo, to je onaj koji jest sam u sebi, koji neprekidno postoji, stalno i uvijek iznova i bez svršetka (što izražava oblik u imperfektu); On je onaj koji drugima daje postojanje, jer je On sam apsolutna egzistencija. Taj "jest" označava dakle samu suštinu Boga, njegovu najdublju bit. U starom je hebrejskom ovaj glagolski oblik, osim toga, izražavao i aktivnu prisutnost. Dakle, "Onaj koji jest" ili "Jahve" je Božje ime koje označava stalno Božje postojanje i nazočnost. Napokon, i u Otkrivenju nalazimo identičan opis Božje biti: "Ja sam Alfa i Omega, veli 'Gospodin Bog', 'koji jest', koji bijaše i koji će doći, 'Svemogući'" (Otk 1,8). Posljedica je navedenih dviju pogrešaka Jehovinih svjedoka bila i treća. U knjizi Reasoning from the Scriptures [Rasuđivanje iz Pisma] (str. 191-199) oni pišu: "'Jehova' je Božje ime, a 'tkogod zazove ime Jehova, spasit će se' (Rim 10,13)". Kao prvo, Jehova nije Božje ime, a kao drugo u poslanici Rimljanima piše: "Tkogod zazove ime Gospodnje, spasit će se". Već se ni po tome oni ne mogu spasiti, jer ne zazivaju ime Gospodnje. A mi znamo koje je ime Gospodnje: to je ime Isusa Krista, Gospodina našeg i Boga (Iv 20,28).

Tko je prorok Alma? Mozda umjesto da ovako otvaras teme nasumicno, prvo na jednoj temi objasnis osnove odnosno osnovna vjerovanja i stavke svoje vjere Jer ocito mjesas krscanska vjerovanja i vjerovanja necega sto krscani nisu poznavali do pojave tvoje vjere. Pa bi bilo fer i objasniti prvo mozda da bi se moglo koliko toliko nastaviti pratiti

Koja je svrha te 1000 godisnje vladavine? Kako ce milijarde ljudi koji su zivjeli i sada uskrsnuli u tjelesima odnosno citavo covjecanstvo uspjeti stati na zemlju? Hoce li se svi morati naseliti u mjesta gdje su zivjeli prije smrti i hoce li morati raditi? Hoce li zemlja biti unistena nakon toga i te zadnje bitke? Hoce li Krist nakon tih 1000 godina reci da je proslo 1000 godina i vrtiti se u Nebesa ili kako ce to biti? Zasto ce se neki ljudi okrenuti "od nebeskog Oca" ako su vec vidjeli slavu 1000disnjeg kraljevanja Isusa Krista?

Jos kad bi znali je li 2024 bas 2024. Racunajte ponovno za koju godinu

Sta ce po svecima posljednjih dana biti nakon 1000 godina Kristove vladavine na zemlji odnosno Milenija?

''U dan Gospodnji sabirite se zajedno te lomite kruh i vršite euharistiju, ispovijedajući svoje prijestupe, da vaša žrtva bude čista. A nijedan koji ima neki spor sa svojim drugom, neka se ne pojavi na vašem sastanku dok se nisu pomirili, da se ne okalja vaša žrtva. Jer to je žrtva o kojoj reče Gospodin: Na svakom mjestu i u svako vrijeme neka mi se prinosi žrtva čista, jer ja sam veliki kralj, govori Gospodin, i čudesno je moje ime među narodima [Mal 1,11].'' (Didahe, 14, 1-3 [70. god.]) ''Stoga u veselju obdržavamo osmi dan, u koji je Isus uskrsnuo od mrtvih i, očitovavši se, uzašao na nebesa.'' (Barnabina poslanica, 15, 9 [74. god.]) ''Oni koji su živjeli u starom poretku stvari [Židovi] krenuli su prema novoj nadi, ne obdržavajući vise subotu, nego dan Gospodnji, dan u kojem se, milošću Gospodina i po njegovoj smrti, pojavio nas život.'' (Ignacije Antiohijski, Poslanica Magnežanima, 8 [110. god.]) ''Mi bismo se također obrezivali, obdržavali subote, i ukratko sve blagdane [Mojsijevog Zakona], ukoliko ne bismo znali razlog zašto su vam propisani – u prvom redu, zbog prijestupa i okorjelosti vašeg srca… Kako to, Trifone, da se ne držimo obreda koji nam nisu na štetu – mislim na tjelesno obrezanje, subote i blagdane?... Bog vam je propisao obdržavanje subote, i nametnuo ostala pravila da budu znak, kao što rekoh, nepravednosti vašoj i vaših otaca…'' (Justin Mučenik, Dijalog sa Židovom Trifonom, 18, 21 [155. god.]) ''Nedjelja je dan na koji se sabiremo zajedno, jer je to prvi dan u koji je Bog, preobrazivši tamu i materiju, počeo stvarati svijet; a Isus Krist, naš Spasitelj, u isti je dan ustao od mrtvih'' (Isto, Prva apologija, 67 [155. god.]) ''Neka nam onaj tko tvrdi da je subotu i obrezanje u osmi dan potrebno obdržavati kao balzam spasenja, pokaže gdje su to u prošlim vremenima pravedni ljudi zbog obdržavanja subote i prakticiranja obrazanja bili smatrani ''Božjim prijateljima''. Jer ako obrezanje očišćuje čovjeka, budući da je Bog stvorio Adama neobrezanog, zašto ga nije dao obrezati nakon što je sagriješio - ako obrezanje očišćuje?... Stoga, budući da je Bog stvorio Adama neobrezanog i bez obveze da svetkuje subotu, posljedično je i njegov potomak, Abel, prinijevši žrtvu, kao neobrezan i ne svetkujući subotu, bio opravdan od Boga [Post 4, 1-7; Heb 11,4]. Nou također, neobrezanog - da, i bez obveze svetkovanja subote, Bog je spasio od potopa. I Enoha pravednog također - neobrezanog i bez obveze svetkovanja subote, izveo je iz ovoga svijeta kao predodređenog za vječni život, da bi nam pokazao kako se možemo opravdati pred Bogom bez podložnosti Mojsijevom Zakonu.'' (Tertulijan, Odgovor Židovima, 2 [203.god.]) ''Dalje, apostoli su odredili: u prvi dan tjedna neka se održi služba, čitanje sv. Pisma i prinošenje [misne] žrtve, jer u prvi dan tjedna naš Gospodin je ustao iz prebivališta mrtvih, dignuo se iznad svijeta i uzašao na nebo, i u prvi dan tjedna pojavit će se naposljetku s nebeskim anđelima.'' (Didaskalija, 2 [225.god.]) ''Stoga nije moguće da dan odmora nakon subote stupa na snagu po sedmom danu našeg Boga. Naprotiv, naš Spasitelj je, po uzoru na vlastiti počinak, učinio da se suobličimo njegovoj smrti, a odatle i uskrsnuću'' (Origen, Komentari Ivanovog evanđelja, 2, 28 [229. god.]) ''Šesti dan [petak] naziva se dan priprave, u značenju – priprave za kraljevstvo… Istog dana, s obzirom na muku Gospodina Isusa Krista, obavimo za Boga jednu postaju ili postimo. Sedmoga je dana [Bog] počinuo od svojih djela, blagoslovio ga, i posvetio. Prethodnog dana običavamo strogo postiti, kako bi na Dan Gospodnji sa hvalom pristupili našem [euharistijskom] kruhu. I neka se dan priprave pretvori u strogi post, osim ako nam se čini da bismo trebali zajedno sa Židovima obdržavati subotu… istu subotu koju je on [Krist] dokinuo u svom tijelu [kao obvezu].'' (Viktorin, Stvaranje svijeta [300. god.]) ''Isti kao što oni [prvi sveci u Starome zavjetu] nisu marili za obrezanje, tako ni mi [kršćani]. Isto kao što oni nisu marili za obdržavanje subota, tako ni mi. Nisu izbjegavali određenu vrstu hrane, niti su se obazirali na druga ograničenja koja je Mojsije prvi postavio za buduće naraštaje kao znak [punine vremena], pa tako ni današnji kršćani ne čine isto.'' (Euzebije Cezarejski, Crkvena povijest, 1, 4, 8 [312. god.]) ''Dan njegova [Kristova] svjetla… bio je dan njegova uskrsnuća od mrtvih, kojeg se, kao jednog i jedinog istinski svetog dana Gospodnjeg, drži boljim od čitavog mnoštva nadnevaka po našem uobičajenom shvaćanju, i boljim od dana namijenjenih Mojsijevim Zakonom za blagdane, mlađake, i subote, za koje apostol [Pavao] uči da su samo sjena dana a ne njihova zbiljnost [Kol 2,16].'' (Isti, Dokaz evanđeljima, 4, 16, 186 [319. god.]) ''Subota je bila kraj prvog stvaranja, a dan Gospodnji početak drugog, kada je obnovio i ponovno uspostavio staro na isti način kako je propisao da bi trebali prethodno obdržavati subotu u spomen na dovršetak prvog stvorenja, kako bi častili dan Gospodnji u spomen na novo stvaranje.'' (Atanazije, O suboti i obrezanju, 3 [345. god]) ''Nemoj otpasti u sektu samaritanaca ili židovstvo, jer Isus Krist te odsada otkupio. Drži se podalje od bilo kakvog obdržavanja subota ili nazivanja nekog uobičajenog mesa priprostim ili nečistim.'' (Ćiril Jeruzalemski, Katehetska izlaganja, 4, 37 [350. god.]) ''Kršćani se ne bi smjeli judaizirati i biti besposleni subotom, nego trebaju tog dana raditi; oni će, isto tako, posebno častiti dan Gospodnji, i ako je moguće, tog dana ne raditi, jer su kršćani.'' (Sabor u Laodiceji, kanon 29. [360. god.])

Sveta Crkva oduvijek vjeruje da je Marija ostala „Djevica u začeću svoga Sina, Djevica u porodu, Djevica trudna, Djevica majka, Djevica trajno“ (sv. Augustin) [1]. Tu istinu prenijeli su nam sveti oci, naučavao je neprekinuti niz Petrovih nasljednika, svjedočili ju brojni naučitelji i sveci. Čak ni pioniri reformatorskog pokreta, promicatelji hereze protestantizma, Luther, Zwingli i Calvin nisu tu istinu dovodili u pitanje. Pa ipak, danas se često postavlja pitanje ima li ta vjera Biblijski temelj, ili je riječ o nečemu što je potpuno strano Svetom pismu i razumskoj interpretaciji istoga? Pokušajmo dakle dati odgovor na to pitanje, iz možda jedne manje uobičajene perspektive. Lik svetog Josipa Promotrimo prije svega pobliže lik svetog Josipa, Marijinog zaručnika i zakonitog muža, kojemu je Bog povjerio skrb, čuvanje i odgoj svoga jedinorođenog Sina. Iako nam sveta Evanđelja ne prenose nijednu jedinu riječ koju je sv. Josip izgovorio za svoga zemaljskoga života, pažljivo čitanje nam zapravo puno toga može otkriti. Josip se pojavljuje odmah na početku Evanđelja po Mateju, i predstavljen je jednostavnom, ali dubokom frazom: vir iustus, pravednik (Mt 1,19). Riječ „pravednik“ je starozavjetna riječ koja u sebi sadrži svu pobožnost starozavjetnog čovjeka. Bileam tako moli Boga da mu dozvoli umrijeti „smrću pravednika“ (Br 23,10); Joab je pao u nemilost nakon što je ubio „dva čovjeka pravednika“ (1 Kr 2,32); u knjizi o Jobu čitamo da je će Bog „obnoviti kuću pravednika“, koji je „čist i neporočan“ (Job 8,6), a pravednik će biti uzdignut na kraljevsko prijestolje dovijeka (Job 36,7). Lik pravednika posebno dominira u Psalmima: pravednik je prijatelj Božji, blagoslovljen od Gospodina, Gospodnji miljenik, pod njegovom posebnom zaštitom (usp. npr. Ps 5,13). Nad domom pravednika je blagoslov (Izr 3,33), njegova je staza utrta (Izr 15,19). Pravednik se ne klanja idolima (Bar 6,72), a onaj tko tlači pravednika mrzak je Bogu (Am 5,12). Na koncu, pravednik je onaj koji živi od vjere (Hab 2,4; Rim 1,17). Slijedom svega toga, možemo ustvrditi da je pravednik „čovjek koji živi u Božjoj riječi i od Božje riječi, u volji Božjoj kakva je izražena u Tori“ [2]. Nije stoga neobično što je Predaja Crkve čitala Psalam 1 gledajući u njemu lik sv. Josipa. Još je jedan pokazatelj Josipove iznimne bogobojaznosti i svetosti. Evanđelja nam priopćavaju da se sv. Josipu tri puta ukazao anđeo Gospodnji: prije nego je uzeo Mariju za ženu, kada je dobio nalog da pobjegne u Egipat i kada je dobio nalog da se iz Egipta vrati u Judeju. Sva tri puta Josipu se anđeo obratio u snu i tražio od njega izvanredne stvari, koje su zahtijevale potpuni životni obrat i neizrecive žrtve. Josip je svaki puta bez trenutka oklijevanja poslušao. Ono što tu fascinira nije toliko njegova poslušnost (koja je u svakom slučaju izvanredna), već njegova sposobnost razlikovanja duhova. Poruku primljenu u snu lako je ignorirati ili pripisati igri sanje. Međutim, Josip je znao da to nije bio tek običan san, već poruka od Boga. Takvu sigurnost i istančanu osjetljivost za Božje poticaje može imati samo osoba koja u svojoj nutrini živi duboko jedinstvo s Bogom, koja je svim svojim bićem upravljena prema Gospodinu. U svjetlu navedenog možemo se još jednom vratiti na prvo poglavlje Matejeva evanđelja. Evanđelist u njemu prenosi Josipovu reakciju kada je čuo da je Marija ostala trudna: naumio je potajno ju otpustiti (Mt 1,19). Ovaj odlomak popularno se tumači na način da je Josip posumnjao u preljub i da je zbog toga odlučio otpustiti svoju zakonitu zaručnicu. A kako je bio pravedan i nije tražio tuđe zlo, odlučio je to učiniti u tajnosti kako bi ju zaštitio od sramote, a možda i smrti kamenovanjem. Međutim, vjerojatnije se čini tumačenje po kojemu je Josip povjerovao Mariji i naprosto se odlučio skloniti, ponizan i samozatajan kakav je bio [3]. Bog ju je odabrao za svoju zaručnicu, pa Josip naprosto smatra da mu tu više nije mjesto: ne želi se miješati u Božje planove, želi se poput Ivana Krstitelja umanjiti i nestati (usp. Iv 3,30), kako bi ostavio prostora za Božje djelovanje. Upravo zbog te njegove pobožne namjere, posjeti ga anđeo koji mu kaže: „Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju” (Mt 1,20). Josip nije netko tko smeta, on je također odabran i pozvan, dana mu je posebna i nezamjenjiva uloga u povijesti spasenja: “ti ćeš mu nadjenuti ime“ (Mt 1,21). Josip će dakle biti Isusov zakoniti otac, njegov hranitelj i odgojitelj, prvi učitelj u vjeri. Kada anđeo kaže „Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga“ (Mt 1,20), to ne zvuči kao razuvjeravanje osobe koja sumnja da mu je zaručnica počinila preljub, već više kao potvrda onoga što je već bilo prisutno u Josipovu srcu, kao potvrda vjere koja je u Josipovoj duši već pustila svoje korijenje. Josip prihvaća ulogu koju mu je Bog dodijelio, odustaje od svog nauma da potajno otpusti Mariju, i „uze k sebi svoju ženu“ (Mt 1,24). Zamislite kakav je morao biti čovjek kojemu je Bog povjerio odgoj svoga Sina! Odnos bogobojaznih Izraelaca prema svetome Utvrdili smo dakle da je Josip slika i prilika starozavjetnog pravednika, pobožna i bogobojazna Izraelca, koji živi po zakonu Gospodnjem i uživa u njemu (usp. Ps 1,2). Promotrimo sada kakav je stav bogobojazan Izraelac morao imati prema svetim predmetima. Kada se Bog objavio Mojsiju u obliku gorećeg grma, prve riječi koje je Mojsije čuo bile su: „Ne prilazi ovamo! (…) Izuj svoju obuću s nogu! Jer tlo na kojem stojiš sveto je tlo.“ (Izl 3,5). Grm kojeg je Bog dodirnuo postaje svet, običan čovjek mu ne smije pristupiti kao što bi pristupio bilo kojem drugom grmu. Čak je i samo tlo na kojem je grm bio posađen sveto – zahtjeva od Mojsija da izuje obuću. Kovčeg saveza, u kojemu je bio pohranjen Aronov štap, ploče sa Sinaja i nekoliko hljebova mane, važio je za nešto najsvetije u Izraelu. On je bio položen u posebni predio Šatora sastanka (kasnije Salomonovog hrama) koji se zvao „svetinja nad svetinjama“ i njemu je mogao prići samo veliki svećenik, i to samo jednom godišnje, i to tek nakon što je prethodno prinio žrtvu paljenicu za svoje vlastite grijehe (usp. Heb 5,3). Židovska predaja također nam kaže da je veliki svećenik pri tome imao oko nogu zavezano zvonce, a uže koje mu je bilo zavezano oko struka ostajalo bi jednim krajem izvan svetinje nad svetinjama – u slučaju da svećenik nije otplatio svoj osobni grijeh, Gospodin bi ga mogao na mjestu udariti i usmrtiti. Prestanak zvuka zvonca bio bi znak onima vani da užetom izvuku mrtvo tijelo. Jedan od najupečatljivijih prizora o nedodirljivosti Kovčega saveza donosi nam Druga knjiga o Samuelu: kralj David odluči prenijeti Kovčeg saveza iz Baale Judine u Jeruzalem. Kovčeg je bio položen na nova kola, koja su vodili Uza i Ahjo. U jednom trenutku Kovčeg saveza se gotovo prevrnuo, te Uza, uz najbolju namjeru, pridrži Kovčeg. Gospodin se na to razgnjevi, na mjestu ga udari i Uza umrije. „David se u onaj dan jako uplaši.“ (usp. 2 Sam 6,1-10). Osim toga, svi drugi predmeti koji su se koristili u bogoslužju: kruhovi, posuđe, žrtvenik, svici svetih knjiga… ništa od toga se nije koristilo ni za jednu drugu svrhu mimo liturgijske, ništa od toga nije se smjelo doticati bilo kako ni bilo kada. Stvari koje je Bog posvetio i dotakao u Izraelu su oduvijek uživale posebno strahopoštovanje i izazivale stanoviti uzmak. Odnos sv. Josipa prema Mariji Zaključak o Marijinom trajnom djevičanstvu nameće se sam od sebe. Ako se prosječan Izraelac bojao približiti „svetinji nad svetinjama“ u Hramu, koliko li je onda tek nadprosječno pobožan Izraelac poput sv. Josipa morao uzmaknuti nad Marijinim krilom, onoga kojega je Bog odabrao da bi u njemu oblikovao svoga Sina, obećanog Mesiju i Otkupitelja? Ako je prosječan Izraelac znao da se stvari koje je Bog dodirnuo ne smiju koristiti ni za što drugo osim za namjenu koju im je dodijelio Bog, koliko je onda nadprosječno bogobojazan Izraelac morao imati strahopoštovanje spram Marije koju je Bog odabrao da na svijet donese njegovog Sina? Gledano na ovaj način, sasvim je nezamislivo da bi se jedan Josip usudio dodirnuti ono što je Bog na jedinstven način posvetio i označio kao svoje. Tvrditi tako nešto zbilja nema nikakvog uporišta u razumu, i samo može ukazati na duboko nerazumijevanje načina na koji je Izrael doživljavao Boga i ono što je On posvetio. Ne može dakle biti nikakve sumnje u to da je Marija ostala djevica za cijeloga svoga života, pod neprestanom zaštitom sv. Josipa, zaštitnika djevica.

”Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci: “Ženo! Evo ti sina!” Zatim reče učeniku: “Evo ti majke!” I od toga časa uze je učenik k sebi.” (Iv 19, 26-27) Prije smrti Isus predaje svoju majku na skrb ljubljenom učeniku, što nam ponovno pruža važnu poveznicu na naše pitanje. Zamislimo li otvorenom mogućnost da je Marija pored Isusa imala i druge djece, ispada samorazumljivim zaključak da će upravo kod njih naći utočište. Teško bismo tada mogli zamisliti Isusovu odluku, kojom praktično razvrgava obiteljske veze (tim više jer su Isusova ”braća” bili sastavni dio početne kršćanske zajednice [Dj 1,14]). Naprotiv, ovaj je potez razumljiv samo u svjetlu mogućnosti, da su Isusova ”braća” daljnji rođaci. S obzirom da evanđelja čvrsto potvrđuju ovu činjenicu, postavlja se pitanje možemo li utvrditi i točan identitet Isusove ”braće”? Evanđelja poimence navode četvoricu Isusove ”braće” – Jakova, Josipa, Šimuna i Judu (usp. Mt 13,55; Mk 6,3). I to nas ponovno vraća u situaciju podno križa: ”Izdaleka promatrahu i neke žene: među njima Marija Magdalena i Marija, majka Jakova Mlađega i Josipa, i Saloma.” (Mk 15,40; usp. tak. Mt 29,56) ”Uz križ su Isusov stajale majka njegova, zatim sestra njegove majke, Marija Kleofina, i Marija Magdalena.” (Iv 19,25) Susrećemo spomen Jakova i Josipa, para identičnog prvonavedenoj Isusovoj ”braći”, ovdje identificiranih kao djeca Marijine sestre, tj., Isusovi bratići. Zbog upadljive podudarnosti u imenu, kao i zanemarivo male vjerojatnosti postojanja dvostrukog istoimenog rodbinskog para unutar srodstva, možemo sa gotovo potpunom sigurnošću zaključiti da je ovdje riječ o identičnim osobama. I nadalje, evanđelja nam donose još jedan zanimljiv podatak o jednom od bratića, točnije Jakovu. U popisu apostola (Mt 10,3), osim Ivanovog brata, Jakova Zebedejevog, navodi se i ime Jakova Alfejevog. Pritom je Alfej grčka varijanta aramejskog imena Kleofa – muža Marijine sestre, i oca Jakova, drugog jeruzalemskog biskupa i najvjerojatnijeg pisca novozavjetne Jakovljeve poslanice. I kao dodatnu zanimljivost, pronalazimo samo ime Marijine ”sestre”. S obzirom da je jedna od značajki imena i međusobno razlikovanje osoba, ispada veoma nelogično da bi roditelji Isusove majke svojim dvama kćerima nadjenuli ista imena. Stoga ovdje zasigurno mora biti riječ o identičnom slučaju primjene semitskog značenja i na grčki pojam sestre (adelfe), te bi Marija Kleofina bila Marijina sestrična, ili udaljenija rođakinja. Time dobivamo još jedan potvrdni primjer za ispravno tumačenje identiteta Isusove ”braće”, kojime smo utvrdili početni prigovor kao neutemeljen.

Znamo da je Isus bio jedino Marijino dijete no neki se ne slažu jer poriču dogmu o Marijinom djevičanstvu u koju kršćani oduvijek vjeruju. U ovom tekstu ćemo navesti najćešće argumente koji potvrđuju Marijino Djevičanstvo. Prije nego uzmemo biblijske argumente, uzet ćemo prije dva povijesna argumenta, 1. ) Da je Marija osim Isusa imala još djece, onda Crkva ne bi učila da je Marija vazda Djevica. Uostalom, ako je netko bio Marijin potomak, bio bi jako ponosan i ne bi skrivao te bi time već u početku proturiječio nauku Crkve o Marijinom Djevičanstvu. Ali Crkva ipak od samih početaka uči da je Marija Vazda Djevica i nitko od kršćana to nije porekao. Iz toga se jasno vidi da Marija nije imala druge djece, osim Isusa. 2. ) Da je Marija imala još djece osim Isusa, kako bi se onda Isus pojavio među ljudima u to vrijeme? On bi bio prvorođeni od mnogo djece, ništa posebno. Ljudi ne bi vjerovali u Njegovo začeće po Duhu Svetom i normalno je da bi ljudi pretpostavili da je Josip ne samo hranitelj nego i Njegov pravi otac. Obratite pažnju da je Josip uzeo Mariju uzeo pod svoj krov u isto vrijeme kad je Isus bio začet. Tako se proroštvo o Mesijinoj Majci koja je Djevica ( Mt 1:22-23 ) ne bi ispunilo u Mariji i Isus ne bi bio očekivani Mesija rođen od Djevice. S druge strane, da je Isus jedino dijete, bilo je vrlo neobično u to vrijeme, i zato je moguće vjerovati u Njegovo natprirodno začeće. Njegovo rođenje bilo je čudo jer je bio jedino dijete bračnog para koji više nije imao djece. Dokaz da je Isus bio jedino dijete: „Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci: "Ženo! Evo ti sina!" Zatim reče učeniku: "Evo ti majke!" ( Ivan 19, 26-27 ) Da je Isus imao braće i sestara, onda ne bi bilo potrebe da svoju Majku ostavlju učeniku Ivanu da brine o Njoj. Zapravo, to bi bila velika uvreda njegovoj braći. A kad pretpostavimo da Isus nije imao braće, onda itekako ima smisla što je svoju Majku povjerio Ivanu. „Anđeo joj odgovori: "Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji.“ ( Luka 1, 35 ) Jezik kojim anđeo opisuje kako će Marija začeti ( Sila Svevišnjega će te osjeniti ) ukazuje da postoji bračno zajedništvo između Marije i Duha Svetoga i prema tome Marija nije mogla biti Josipova žena. Marija nije mogla imati drugu djecu osim Isusa, jer je uzela zavjet vječnog djevičanstva. Zaručila se s Josipom i podrazumjevalo se da neće biti odnosa zbog njenog zavjeta. „No anđeo joj reče: "Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja." ( Luka 1, 30-33 ) Da je Marija namjeravala imati uobičajeni brak, uključujući i bračne odnose, onda bi sigurno na riječi anđela Gabrijela reagirala riječima: „Predivno! Josip i ja ćemo biti Mesijini roditelji. No umjesto takve reakcije, ona je rekla. „Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?" ( Luka 1, 34 ) Dakle, da je bilo namjere bračnih odnosa, onda ove riječi ne bi imale smisla. Postavljajući to pitanje Marija podsjeća Božjeg glasnika da i braku želi živjeti Djevičanstvo. Neki tvrde da sljedeći reci pokazuju da je Isus imao braću. „Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov?“ ( Marko 6,3 ) Prvo obratite pažnju da se Jakov, Josip, Juda, Šimun nazivaju Isusovom braćom a ne Marijinim sinovima. Nitko u Bibliji osim Isusa, nije nikada nazvan sinom od Marije. Tako ovaj redak uopće ne pokazuje da Marija nije ostala Djevica i nakon Isusovog rođenja. Spominjanje Isusove braće se odnosi na njegove rođake ( u tekstu niže će biti argumentirano ) ili su to mogla biti usvojena braća ( Josip i Marija su mogli usvojiti djecu ), ili su mogli biti Isusova polubraća ( npr. da je Josip bio udovac, u tom slučaju su to mogla biti njegova djeca iz prvog braka ). Objašnjenje što u Bibliji znači riječ: brat U Bibliji, korištenje pojma „brat“ i „braća“ bio je mnogo rašireniji nego danas; zato biblijsku riječ “brat” bilo bi adekvatnije prevesti kao rođak ili bratić. U Bibliji postoji nekoliko takvih primjera. To je zato što Židovi nisu imali zaseban naziv za rođake, i prema tome se riječ „brat“ odnosila i na rođake.Ljudi koji su pisali Bibliju potječu iz židovske kulture, naviknuti na taj izraz, stavili su ga u tom značenju u biblijski tekst koji su pisali I na drugim jezicima, kao npr. grčkom, u kojem postoji odvojen izraz za srodnike. Grči Stari zavjet koji su koristili Evanđelisti, pod nazivom Septuaginta, bio je preveden na grčki jezik od židovskih pismoznanaca oko sto godina prije Isusovog vremena, i riječ “braća “ se odnosi na bratiće i druge bliže rođake. U sljedećim primjerima će biti primjeri biblijskih redaka na na hrvatskom jeziku i uz njih grčki prijevod Starog Zavjeta koji se je koristio u Isusovo vrijeme. Prvi primjer se odnosi na Abrama i Lota. „Kad je Terahu bilo sedamdeset godina, rode mu se: Abram, Nahor i Haran.“ ( Postanak 11,26 ) Ovi stihovi nam govore da je Abram Lotov stric; tj. Abram je brat od Lotovog oca. Ali u drugom stihu, Abram je nazvan Lotovim bratom. Pograbe i Lota, Abramova bratića - i on je živio u Sodomi - i njegovo blago pa otiđu. A bjegunac neki - rođak Eškola i Anera, Abramovih saveznika - donese vijest Abramu Hebrejcu dok je boravio kod hrasta Amorejske Mamre. ( Postanak 14, 12-14 ) [Grčka verzija iz Septuaginte] “akousas de abram hoti Echmalwteutai lwt ho adelphos autou ErithmEsen tous idious oikogeneis autou triakosious deka kai oktw kai katediwxen opisw autwn hews dan.“ ( Postanak 14,14 ) Na sličan način, Biblija nam ovdje govori da je Laban Jakov ujak. „Kad je Laban čuo vijest o Jakovu, sinu svoje sestre, potrča mu u susret. Zagrli ga i poljubi te dovede u svoju kuću. Ispriča Labanu sve što mu se dogodilo.“ ( Postanak 29,13 ) Dva stiha poslije, Laban se naziva Jakovovim bratom. Laban reče Jakovu: Zar ćeš me zato što si mi sestrić badava služiti! Kaži mi koliko ćeš tražiti za najam?" ( Postanak 29,15 ) eipen de laban tw iakwb oti gar adelphos mou ei ou douleuseis moi dwrean apaggeilon moi tis o misthos sou estin. ( Postanak 29,15 ) Dalje, rođakinje od Eleazarovih kćeri se nazivaju braća. Merarijevi sinovi: Mahli i Muši. Mahlijevi sinovi: Eleazar i Kiš. Eleazar je umro nemajući sinova, nego samo kćeri, koje su sebi uzeli za žene njihovi rođaci, Kiševi sinovi. ( Prva knjiga Ljetopisa 23,21-22 ) uioi merari mooli kai mousi. uioi mooli eleazar kai kis. kai apethanen eleazar kai ouk Esan autw uioi all' E thugateres kai elabon autas uioi kis adelphoi autwn. ( Prva knjiga Ljetopisa 23,21-22 ) I dalje, braća od Ahaziaha uključuju najmanje 42 čovjeka koja nisu bila njegova braća jer su njegova braća bila ubijena prije nego je on postao kralj. Stoga braća koja se spominju se odnose na njegove bratiće ili druge rođake. (Druga Knjiga Ljetopisa 22,1). „nađe braću judejskog kralja Ahazje te ih upita: "Tko ste?" Oni mu odgovoriše: "Mi smo braća Ahazjina, a silazimo da pozdravimo sinove kraljeve i sinove kraljičine." Tada zapovjedi: "Pohvatajte ih žive!" I žive ih pohvataše i pobiše ih na studencu kod Bet Ekeda, njih četrdeset i dvojicu. Nije ostavio ni jednoga od njih. Jehu i Jonadab.“ ( Druga knjiga o Kraljevima 10,13-14 ) kai iou euren tous adelphous ochoziou basilews iouda kai eipen tines umeis kai eipon oi adelphoi ochoziou hmeis kai katebEmen eis eirEnEn twn uiwn tou basilews kai twn uiwn tEs dunasteuousEs.kai eipen sullabete autous zwntas kai sunelabon autous zwntas kai esfaxan autous eis baithakad tessarakonta kai duo andras ou katelipen andra ex autwn. ( Druga Knjiga o Kraljevima 10, 13-14 ) Prema tome vidimo da se izraz “brat” u Bibliji može odnositi na obiteljske veze a ne samo na pojam koji smo mi navikli koristiti. Sada kada znamo da riječ “brat” u Bibliji ne mora značiti da se odnosi na brata, pogledat ćemo što još u Bibliji piše o Isusovoj braći ( Jakov, Josip, Juda i Šimun ). Biblija pokazuje da Jakov i Josip nemaju istu majku kao i Isus. Izdaleka promatrahu i neke žene: među njima Marija Magdalena i Marija, majka Jakova Mlađega i Josipa, i Saloma. ( Marko 15,40 ) Očito, Marija koja je majka Jakovu i Josipu nije i Isusova majka Marija. U ovom stihu je kontekst Isusovo raspeće i ako je Marija koje se ovdje spominje, bila Isusova Majka, to bi bilo posebno naglašeno. Nadalje, majka Jakovljeva i Josipova nije bila Marija, Isusova Majka. Pogledajmo sada šesto poglavlje u Markovom evanđelju: Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?" I sablažnjavahu se o njega. ( Marko 6,3 ) Vidjeli smo da Jakov i Josip nisu Isusova prava braća nego rođaci. Ali što je sa Judom i Šimunom? Da li su oni Isusova prava braća? Jasno je da nisu, jer bi bilo apsurdno da se prvo spominju imena Isusovih rođaka a tek onda prave braće. Prema tome proizlazi da u Markovom evanđelju nema uopće dokaza da je Isus imao braću. U stvari, dokazuje da nije imao. Neki tvrde da sljedeći stihovi potvrđuju da su Marija i Josip imali bračne odnose nakon Isusovog rođenja. Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu. Ne upozna je dok ne rodi sina. ( Matej 1,25 ) Ovdje Biblija pokazuje da Josip nije Isusov otac, jer nije imao bračne odnose prije Isusovog rođenja. Ali riječ “dok” ne implicira da je Josip “upoznao” Mariju poslije Isusovog rođenja. Biblijski primjer koji to potvrđuje: „čuvaj Zapovijed, neokaljano i besprijekorno, do Pojavka Gospodina našega Isusa Krista.“ ( Prva Timotejeva 6,14 ) Da li to podrazumijeva da nam je dozvoljeno griješiti nakon Isusovog dolaska? Naravno da ne. Nadalje, obratite pažnju da je Josip namjeravao imati bračne odnose, zašto je čekao poslije Isusovog rođenja? Nije bilo ništa što bi ga spriječilo. To nam ukazuje da Josip otpočetka nije imao namjeru imati ikad bračne odnose.

Opet iste sektaske teme koje su toliko naporne da ih je tesko citati. Marija nije imala druge djece osim provrodjenca Isusa. Umjesto bezveznih kako rekoh sektaskih rasclanjivanja Biblije dovoljno je biti logican. Ako je imala drugu djecu zasto bi je Isus ostavljao bilo kome, a kamoli svome uceniku Nadalje to pitanje nikad ni nije bilo postavljeno do pojave americkih sektaskih zacetnika i "vidjelaca". Neces ti da nitko nije znao citati Bibliju do Ellene, Charlesa i ostalih Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci: "Ženo! Evo ti sina!" Zatim reče učeniku: "Evo ti majke! I od toga časa uze je učenik k sebi.

Ah ok ja mislio neki forumas 🤣

Samo kazem da pokusavate glupostima dokazati da se vino uopce nije pilo, vec eto nekim su vanzemaljskim metodama cuvali godinama sok i samo njega pili. Sto je smijesno i sto Biblija sama demantira

Nista od toga nije moglo sprijeciti fermentaciju na citavu godinu pogotovo da se to moze piti. To ti tvrdim ja i svi koji znaju nesto o vinu i bave se vinom. Druga stvar. Takvo vino se nije pilo za Pashu niti se prinosilo u hramu upravo zbog kvasa. Prinosilo se i pilo iskljucivo precisceno odnosno pretakano vino koje je bilo sa sigurnoscu ocisceno od kvasca

I takav sok je trebao razveseljavati ljudska srca?