Slap

A ne, to ja nisam rekao. To što je Jakov bio najpopularniji,najutjecajniji i duhovno najmoćniji ne znači i da je bio glava univerzalne crkve. To sjeme je posijano na Petru. No ta univerzalna crkva itako nije uspjela; Rim i Grčka itako su otišli u degradaciju jer su krivotvorili Pismo kako Nehemija Gordon dobro sagledava kroz neke primjere iz NZ te su otimali ili uništavali vjerodostojnije manuskripte Pisma od rasutih Židova u kojima se skrivalo Jeruzalemsko sjeme Istine. Tu grčku bibliju vi svi imate i slavite. A mesijanski Židovi se bude i dat će svoje prave blagoslove. Neće to biti nešto naročito i krajnje izvorno i vjerodostojno ali bolje išta nego ništa. Itako tek sa dolaskom Krista dolazi revolucija Istine kada će se prvo Židova pitati što je Istina. I kad je Isus rekao "Spasenje dolazi od Židova" mislio je da će on prve blagoslove svetosti posuti na svojih 144000 Židova koji će nastaviti dalje po svijetu koji preživi.

Dobro pitanje. Magdalena odgovorila. Pavao je bio najveći "trn u oku" upravo farizejima i "pismoznancima" Pavlovog vremena jer su oni Pavla poznavali kao velikog i poznatog studenta generacije na židovskom teološkom fakultetu. Pavao je imao potpuno poznavanje Tore, no jedno vrijeme je imao zasjenjeni um te je progonio kršćane. Isus ga je na neobičan način pozvao za preobraćenika jer je znao njegove teološke kvalitete i vruće srce za Pismo i Istinu. To što smeta današnjim muslimanima nije neka jaka stvar jer Muhammed nije jaka stvar pred Bogom.

Najpopularnija osoba u jeruzalemskom hramu bio je apostol Jakov. I to u razdoblju od smrti Isusa do uništenja hrama. Punih 30 godina i više. Ovo nije moguće za povjerovati naravno s obzirom da su prvi kršćani bili proganjani od sinagoge. No sinagoga je jedno a narod je drugo. Sinagoga se često bojala naroda i onog koga je narod simpatizirao. Iz simpatije prema apostolu Jakovu narod ga je prozvao "pravednik", Jakov pravednik. A razlog je ovaj; Jakov je bio vođa nazirena-esena, isposničkog reda u židovstvu, i temeljem tog statusa kod naziraja on je imao dopuštenje svakodnevnog boravka u hramu. Time je vladala velika ljutnja i ljubomora od strane pismoznanaca i farizeja. Nakon tridesetak godina Jakov je ubijen kamenovanjem u namještenoj pobuni "naroda". Prethodno je Jakov dobivao ultimatume da se odrekne Jehošue Mesije (Isusa) i to pred narodom. Povodom tog očekivanja farizeji su i organizirali veliki skup kod hrama i stavili Jakova za govornicu. Kad je počeo hvaliti i slaviti Isusa nastala je ludnica. Ima puno povjesnih izvora o Jakovu pravedniku. I kad malo pregledavam današnji dijalog mesijanskih kršćana sa Židovima sinagoge nisam primjetio da neko koristi argumenat o Jakovu. Uskoro ću ostvariti neke kontakte sa mesijanskim Židovima i potaći ih da se ta činjenica naglasi i popravi. Daću im sve povjesne citate i ukaze o Jakovu u posljednjim godinama njihovog hrama. To su studije mog pokojnog učitelja . Evo članka iz njegove radne knjige "O posvećeničkom življenju" : Pre nego što će nazirejski predstojatelj pri Hramu, esen Jakov Pravednik (ha-Cadik) biti usmrćen kamenovanjem od strane nahuškanog naroda, jedan brat iz zajednice, esen-rehavovac ustaje u njegovu zaštitu: »Tako dok ga oni behu obasipali kamenjem, jedan od /nazirejskih/ sveštenika od sinova Rehavovih, sin rehavitski, o kojima je kazivao prorok Jeremija, povika, govoreći: “Stanite! Šta vi činite? Pravednik se moli za vas”?« (Hegesip: ‘Sećanja’, lib. V, citirano kod Eusebija: ‘Historija Crkve’, II, 23, 17)

Zanemarila si najvažniju rečenicu Isusovu na kraju: " Matej 5,25 Sporazumi se bez otezanja s protivnikom svojim, dok si još usput s njim ...dakle i sa onima koji nam nisu braća po vjeri...no ni to mi ne možemo znati...sa neznancem se možemo zakačiti a naši putovi se tada još lakše zagube a da nismo sa njim razriješili problem...bez odlaganja trebamo priznati svoje zlo ako smo mu napravili i tražiti oprost, a nevažno je hoće li nam on oprost dati ili neće...važno je da smo zatražili.

Matej 5:23-25 ... Isus upozorava da budemo dužni onom koga smo povrijedili. I žrtva prašta lakše ako smo joj došli izreći priznanje i žal.

Loša ideja. Zakon je dobar jer ukazuje što je grijeh a što je vrlina. Kad doznaš što je grijeh onda to nije opterećenje već kreneš u sebe, analiziraš, ravnaš te stavke grijeha sa svojom nutrinom ili savješću te nakon toga si na čistom. Ako dalje griješiš sam sebe osuđuješ i treba da osuđuješ jer je to proces popravljanja. Nekad si mogao po noći doći pod susjedovu jabuku i trgati grane,brati sve, a kad se malo popraviš dogodi se da u prolazu ubereš jednu jabuku sa grane ili na zemlji i kažeš "nisam trebao, i to je grijeh koliko god malen bio". I ta je osuda sebe dobra i važna jer ćeš uskoro vidjeti susjeda koji se nešto muči, pomoći mu i zamoliti ga koju jabuku sa zemlje. I dobro ćeš proći. Uskoro ćeš mu moći priznati za svoje velike noćne krađe njegovih jabuka i tražiti ga da primi tvoju nadoknadu za to...jer svoje grijehe nije samo važno priznati Bogu i čovjeku, valja i ispravljati i nadoknađivati što si namjerno napravio. Naprimjer biblijska sedma godina oprosta duga je loša ako i nakon 20 godina ne stekneš bogatstvo pa kažeš susjedu-niusam ti mogoa vratiti onaj dug kroz sedam godina ili pak priznati-bio sam zao i čekao sam da prođe sedam godina pa da mi moraš oprostiti. I nakon 77 godina ima da iz svog bogatstva vratiš susjedu ili njegovom sinu ono što si bio dužan a nisi na vrijeme mogao vratiti. Ima da svoje obveze vraćanja susjedu duga nametneš i na svoju djecu do 3-4 koljena, da ih odgojiš dobro i da na miru umreš u vjeri da će oni ispraviti tvoje grijehe dugovan ja. LOŠE TI JE PISANJE MOMAK. Gdje je ovdje rečenica o kajanju, riječ "kajanje" ? Milost dolazi i od Boga i od ljudi (može a i nemora) kad se otvoreno kaješ, ne griješiš više i ispravljaš što se ispraviti može. Dalje mi se ne dadne čitati tvoj tekst, čitam malo i vidim površnost, nepreciznost i onda tu slijede klasične pričice o Isusovoj milosti praštanja i spašavanja. Ne možeš ti doći susjedu i pričati mu kako si postao kršćanin,došao pod Isusovu milost,praštanje i slobodu od susjeda i cijelog svijet jer si konačno Kristov, te da su tvoji prošli grijesi prema susjedu nevažni. Ima da ti kažeš susjedu-vidim da ti kopaš taj kanal za dovodnu cijev za vodu, ja ću to tebi kopati narednih 5 dana jer sam ti dužan, jer sam bio lopov i nanio ti štete, tako ćeš mi lakše oprostiti a i Bog (Krist) će mi lakše oprostiti. Tvom susjedu ne treba pričica - sad smo svi braća i trebamo sve djeliti, ove godine ćemo ja i ti pojesti tvoje jabuke da ne propadnu.

Pavao je izgleda glavni kršćanski filozof oko te teme koja je doista dosta teška jer ima dosta stvarnih ili prividnih proturječnosti. Naprimjer Pavao kaže da onaj koji ne poznaje zakon da ga taj zakon grijehom teško niti ne opterećuje (možda čak nikako) dok sa druge strane kaže da taj zakon imaju u svom srcu oni koji ne poznaju zakon, i po njemu /srcu/ će im biti suđeno. No i "srce" je varljivo kaže Pismo. Isto tako me zanima što znači biti "slobodan od zakona". Mnogo godina se nisam mozgao oko ove teme koja dopušta svakakve intepretacije.

Ja kao najveći teolog na svijetu (to kaže Kainos, ne ja...ne bi ja... ) postavljam svu teologiju i zabune na svoje mjesto pa mogu reći Sin Božji je sudac a Sin Čovječji je branitelj mnogih od nas...jer Pismo se mora ispuniti. Način na koji se pismo ispunjava je tajna nad tajnama.

DA. ali uz moje objašnjenje. Ima jedan sloj ljudi koji niti ne idu na sud, pa im neće trebatio odvjetnik. (Ivan 5:24) No sudac je Sin (jer je između ostalog i Bog) jer je Otac "sav sud predao Sinu". Ja razumijem tu njihovu unutarnju "igru" i ta mudrost stoji u mojoj knjizi, čeka svjetlo dana, kao što je David čekao da njegova praćka odigra svoju rolu. Baš sam maloprije odledao dijelove te serije koju si ovdje postavio. Dirnula me je ona rečenica proroka "Idi pomozi svojoj braći". Moja rola je među poganima koji se igraju teologije.

Zadivljujuće je i ohrabrujuće da se može živjeti i bez ikakve hrane pa SKORO I BEZ VODE. Imamo i takve primjere i ćudno je to da takvi ljudi nisu često niti duhovnjaci, možda i ateisti i glupaci su poneki. Bog izvodi čuda na svim ljudima drugima na ukaz...možda da nas ohrabri da u vrijeme velikih nevolja 3,5 godine možemo odustati od svake hrane...mnogo toga će biti jako otrovano od ratnih dejstava, uništavanja kemiskih pogona, radijacije od atomskog oružja....

Da, i vegetarijanski se možemo hraniti nezdravo, neumjereno, pogrešno...

Vegetarijanac sam 43 godine, od studentskih dana. Jedno vrijeme u tom razdoblju sam jeo jaja i sir ali ni to ne jedem više. Prijatelj mi kaže "Dobro, dokazao si da se bez mesa može, sad počni jesti meso". Da ali zašto bi ako mi nije ukusno. Jednom sam u neznanju kod susjede pojeo palačinke pečene na mašću pa me je vrtoglavica 24 sata držala dok se tijelo nije pročistilo. Ćerka će uskoro imati 30 godina. Vegetarijanka je od majčine utrobe. Zdrava i jaka. Neki kažu da bar djecu trebamo pomalo hraniti sa mesom ako smo sami zadrti "sektaši" jer će djeca imati zdravstvenih problema u odrastanju bez mesa. Stotine miliona Indijaca su doživotni vegetarijanci...nema nigdje studije da su boležljiva djeca. Tamo su vegetarijaci pretežno srednji društveni sloj koji drže do religije i zdravlja i imaju novaca za to.

svijet se opametio malo: https://www.youtube.com/results?search_query=Isus+vegetarijanac

Sa Isusom je došla evolucija duhovnosti; prihvatalo se savršenije a odbacivalo nesavršeno.

Isus je pripadao nazirejskoj, vegetarijanskoj porodici. Da je Isus kojim slučajem jeo meso onda bi i svog bratića Jakova naučio "pameti" da se ne "glupira" sa vegetarijanstvom. POvjesno je poznato, od prijatelja i neprijatelja ranog kršćanstva, povjesničara da je Jakov, prvak jeruzalemske crkve bio životni vegetarijanac, a imao je pristup hramu samo po osnovi svoje pripadnosti nazirejskom asketskom krugu. 30 godina poslije Isusa Jakov je ulazio u hram bez ikakve kontrole farizeja i drugih jer su svi a pogotovo narod cijenili nazireje, a pogotovo samog Jakova te je u narodu bio poznat kao "Jakov pravednik". Nikad nije niti išta od odjeće nosio što ima životinjsko porjeklo, samo platno biljnog porjekla. A klečao je i molio samo u hramu, blizu Kristovog duha, te izvješća govore da je imao kožu na koljenima debelu i žuljeviti poput deve. Ovdje ću kojom prilikom spustiti još informacije da su svi učenici Isusovi bili/postali vegetarijanci ...

Idemo i ovo oboriti, biblijom, što bi rekao Piramida, i to onako sprave; Iako je jasno iz spomenutih navoda da Stari i Novi zavjet ne uči o konzumiranju mesa već o vegetarijanstvu, mnogo ljudi krivo vjeruje da je Isus jeo ribu i njome nahranio mnoštvo. To je još jedan primjer bezskrupuloznog uplitanja u spise od klase ljudi koji su opsjednuti ulogom smrtnih nadzornika životinjskog svijeta. Problem nastaje pri interpretaciji izvještaja kako Isus hrani mnoštvo komadima kruha i riba. Prvi put tu priču nalazimo u Matejevu evanđelju gdje Isus propovijeda mnoštvu od 5 000 ljudi. Skončajući svoju propovijed, shvatio je da su ljudi gladni, i tada pita svoje učenike da li ima kakve hrane da im se podijeli. Na nesreću, oni pronalaze samo pet kruhova i dvije ribe. Dalje tekst kaže Isus: “uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda u nebo, blagoslovi i razlomi kruhove. Zatim ih dade učenicima, a učenici svijetu.” (Mt 14,19) Pet kruhova i dvije ribe bijahu u košari. Isus je uzeo košaru i podigao kruhove, ponudio Bogu te razdijelio mnoštvu. Ne kaže da je uzeo ribe, nego ih je ostavio u košari. Nakon što su pojeli i kruh dalje piše: “Pokupiše što preteče: punih dvanaest košara odlomaka.” (Mt 14,20) Markovo evanđelje spominje istu priču. Tamo kaže kako je Isus razlomio kruhove i podijelio ih. Onda kaže kako je vjerojatno također uzeo i dvije ribe razlomio ih te podijelio mnoštvu. Na kraju izviješća spominje skupljenih dvanaest košara odlomaka kruha i neodređen broj košara s ribama. U sva četiri Evanđelja jednoglasno se slažu da je bilo prikupljeno dvanaest košara hrane nakon što su svi jeli, i iz svakog primjera je jasno da su u tim košarama bili komadi kruha. Samo u Markovom Evanđelju nalazimo na neki neodređeni broj komada ribe kao dodatak dvanaest košara odlomaka kruha. Potpuno je očigledno da je rečenica o skupljanju komada riba lukav umetak kako bi izgledalo da Pismo podržava jedenje ribe. Budući se sva sinoptička Evanđelja slažu da je bilo prikupljeno dvanaest košara punih kruha možemo sa sigurnošću ustvrditi da dvije ribe nisu nikada bile podijeljene, pa stoga nije ostalo nikakvih ostataka ribe. Neslaganje i nezgrapnost ovoga teksta u Markovu Evanđelju jasno ukazuje da je ovo kasniji dodatak. U Luki 9 se kaže da je Isus uzeo ribe i kruhove i razlomio samo kruh i podijelio učenicima da daju ljudima, i svi su onda jeli taj kruh i bili zadovoljni. Ostataka je bilo dvanaest košara odlomaka. Ne spominju se ostaci košara riba. Još i više, na kraju Markovog izvješća 6 se izričito kaže: “Bilo je 5 000 ljudi što su jeli kruh.” (Mk 6,44) Drugim riječima, oni nisu jeli ribu zato jer je Isus dao samo kruh. Stoga možemo shvatiti iz Evanđelja da je bilo točno dvanaest košara komada ostataka i to kruha. Nadalje, tih pet kruhova i dvije ribe, čak nisu ni pripadali Isusovim sljedbenicima, nego nekom dječaku (Iv 6,9). Onda kaže da Isus: “uze kruhove, zahvali Bogu pa ih dade onima što su posjedali, a isto tako i ribe” (Iv 6,11). Zadnji dio rečenice je očigledno umetnuti dodatak originalnom tekstu. Zašto tako mislimo? Zato jer pri kraju izvješća piše: “Isus kaže učenicima: “Skupite pretekle odlomke da ništa ne propadne!” Skupiše ih i napuniše dvanaest košara odlomaka od pet ječmenih kruhova što pretekoše onima koji su jeli.” (Iv 6,13) Ponovo, zaključno se potvrđuje da su jeli samo kruh jer je dvanaest košara bilo puno komada onih prvih pet ječmenih kruhova. Nije bilo ostataka riba.

JANJETINA ZA POSLJEDNJU VEČERU ? Nije bilo pašalne večere ! Ponekad ljudi daju slijedeći argument; budući da je Isus slavio Posljednju večeru kao Pashalnu gozbu, koja se izričito sastoji od žrtvovanja janjeta, nije nikako mogao biti vegetarijanac. To, također nije istina. Tri sinoptička Evanđelja (Mt 26,17-18; Mk 14,12-16; Lk. 22,1-20) opisuju događaje koji su se zbivali sve do Isusova raspeća. Tako izgleda da je Isus imao Posljednju večeru istog dana židovske Pashe. Kao što ćemo vidjeti malo kasnije, Ivanovo Evanđelje suprotstavlja se tome. Budući da postoje male razlike u detaljima u sva četiri Evanđelja, u cilju da dobijemo pravilnu sliku onoga šta se događalo, usporedit ćemo Evanđelja kako bi u njima našli najdosljedniju verziju. Šest dana prije Pashalne gozbe, Isus je došao u Betaniju, Lazarevo selo, kojega je digao iz mrtvih. To je bio prvi dan židovskog tjedna ili nedjelja. Tog dana je bilo primanje u Isusovu čast gdje su mu pomazali noge iz posude skupocjene pomasti. (Mt 26,6-13; Mk .14,3-9; Iv 12,1-3) Slijedećeg dana , u ponedjeljak, Isus ulazi u Jeruzalem na magarcu. (Mt 21,1-11; Mk 11,1-10; Lk 19,28-38; Iv 12,12-15) Budući je već bilo kasno, nije se dugo zadržavao u hramu, već se vratio u Betaniju (Mk 11,11). Slijedećeg dana, ili u utorak ujutro, Isus se ponovo vratio u Jeruzalem. Na putu proklinje smokvu zbog njene neplodnosti (Mt 21,18-22; Mk 11,12-14). Po dolasku u Jeruzalem, Isus ulazi u hram, i vidjevši unutra mjenjače novca i prodavače životinja za žrtvovanja, ispremeta im njihove stolove i izbaci ih van (Mt 21,12-17; Mk 11,15-17; Lk. 19,45-46). Očistivši hram, vrati se u Betaniju. Taj dan je Isus proveo podučavajući mnoštvo u hramu. To je bilo ono vrijeme gdje je učio slijedeće: o njegovom autoritetu (Mt 21,23-27; Mk 11,27-33; Lk 20,1-8); parabolu o najmu (Mt 21,33-46; Mk 12,1-12; Lk 20,9-19); porez caru (Mt 22,15-22; Mk 12,13-17; Lk. 20,22-26); sukob sa saudicejima (Mt 22,23-33; Mk 12,18-27; Lk 20,27-39); najveća zapovijed (Mt 22,,34-36; Mk 12,28-34) pitanje o Isusu sinu Davidovu (Mt 22,41-46; Mk 12,35-37; Lk. 20,41-44); osuda pismoznanaca i farizeja (Mt 23,1-39; Mk 12,38-40; Lk 20,45-47); udovičin novčić (Mk 12,41-44; Lk. 21,1-4); razorenje hrama i nevolje Židova (Mt 24,1-28; Mk 13,1-23; Lk 21,5-24); drugi (ponovni) Isusov dolazak (Mt 25,31-46; Mk 13,24-31; Lk 21,25-28). Nakon što je propovijedao čitav dan u hramu, svećenici su odlučili da ubiju Isusa jer je postao opasnost njihovom autoritetu i raskoši koji je išao uz to. Svi su se složili da to mora biti učinjeno brzo, prije blagdana Pashe beskvasnih kruhova kako bi se izbjegla pobuna. To je bilo kasno u srijedu, ili dva dana prije Pashe. (Mt 26,3-5; Mk 14,1-2; Lk 22,1-2; Iv 13,1) Slijedeći dan, četvrtak, Isus sa svojim učenicima radi pripreme za Posljednju večeru. Sudeći po sinoptičarima (Mt 26,17; Mk 14,12; Lk 22,7-8) izgleda da je Posljednja večera bila u četvrtak navečer istodobno s blagdanom Pashe. Kako se priča nastavlja razvijati, bit će potpuno jasno da Posljednja večera nije bila na isti dan s Pashom nego dan ranije, budući da se Pasha slavila u petak navečer te godine. Prije nego što krenemo dalje, diskutirajući o svetim danima Židova, moramo imati na umu da se po židovskom običaju smatra da dan počinje zalaskom sunca dan ranije i završava zalaskom sunca tog dana. Stoga Sabat zapravo počinje u petak po zalasku sunca i završava po zalasku sunca u subotu. Kako je spomenuto ranije, (Mt 26,3-4; Mk 14,1-2; Lk. 22,1-2) hramski su svećenici gorljivo željeli da Isus bude ubijen prije nego što će sveti tjedan početi, jer se već mnoštvo naroda skupilo u Jeruzalemu kako bi prisustvovali svečanosti, a mnogo od njih je već vjerovalo da je Isus Mesija. Kako bi izbjegli pobunu, trebali bi ukloniti Isusa potajno. Svatko, pa čak i oni koji nisu bili njegovi sljedbenici, uzeli bi kao veliko svetogrđe da se čovjek smakne u tijeku svetkovine i sigurno bi se digli protiv svećenika što skrnave blagdan. Nakon Posljednje večere, Isus i apostoli odlaze u Gatsemanski vrt, gdje provode nekoliko sati u molitvi. Tada dolaze sluge velikog svećenika da uhvate Isusa zbog Judine izdaje. Slijedeće jutro Isusu kratko sude te ga oko podneva razapinju. Ako su svećenici bili toliko tjeskobni kako da pogube Isusa prije početka blagdana da bi izbjegli pobunu, očigledno su išli protiv samih sebe. Jer, ako je Posljednja večera bila na Pashu, onda je Isus razapet tijekom svetog tjedna, a kao što smo rekli to bi potaklo osudu naroda. Jedna od karakteristika Pashalnog slavlja je, da poslije obroka svi sudionici ostaju unutar domova čitavu noć. To se čini na spomen kada su Židovi ostali unutar svojih kuća tijekom pomora prvorođenaca u domovima Egipćana iz vremena kada se Mojsije borio da dobiju svoju slobodu. U Iv 13,21-30 na iznenađenje nailazimo na Judu koji napušta društvo na Posljednjoj večeri. U to je vrijeme već poprilično bio mrak. Spomenuto je, budući da je Juda bio zadužen za financije zajednice neki od apostola su pomislili da ga Isus šalje u kupovinu nekih potrepština za Pashalni objed. Šta nam govore ove indikacije? Kao prvo, ako je uistinu bila Pashalna noć, Juda ne bi izlazio ; drugo, pretpostavljamo budući da su upravo završili s gozbom, kakva bi im još hrana bila potrebna? Treće, ako je bila Pashalna noć, ne bi bilo nikakvih prodavača od kojih bi Juda mogao nešto kupiti. Ali ako je zapravo bila noć prije Pashe, tada su učenici mogli pomisliti da je Isus poslao Judu da nabavi neke potrepštine za nadolazeću gozbu. Ako je bila Pashalna noć, zasigurno bi se spomenula zamjerka učenika zbog oskrvnuća svete noći. Nadalje, da je doista bila Pashalna noć, hramski svećenici ne bi tako drsko prekršili tradicionalnu zabranu kretanja navečer idući u Gatsemanski vrt s divljom gomilom, uhvatiti Isusa. Nakon što je uhvaćen, Isusa drže preko noći u kući visokog svećenika Kaife. Petak u zoru, svećenici su odveli Isusa u Pilatov dvor. Sva se četiri Evanđelja slažu u tome. Ali u Ivanu nalazimo još neke vrlo važne detalje: “Ali ne uđoše u dvor, da se ne bi onečistili i da bi mogli jesti Pashalnu večeru” (Iv 18,28). Ako je Pasha bila u četvrtak navečer, zašto vidimo da su se svećenici bojali ući u dvor kako se ne bi ritualno onečistili, te tako ne bi mogli jesti Pashalni objed, osim ako su očekivali da će jesti u petak navečer? Svakako, kao svećenici hrama, sigurno su znali kada pada blagdan Pashe. To isto jutro, u petak, Isus je odveden pred Pilata koji ga proglašava nevinim. Pilat je mogao razumjeti da su optužbe svećenika protiv Isusa bile zbog njihovog religijskog slijepog vjerovanja i zbog toga se nije želio miješati. Stoga je tražio izliku da se izvuče: “Ja ne nalazim na njemu nikakve krivnje. A kod vas je običaj da vam nekog pustim o Pashi. Hoćete li da vam pustim Kralja židovskoga?” (Iv 18,38-39) To je također potvrđeno u Mt 27,15 i Mk 15,9. Općenito kada se otpuštaju zatvorenici u čast nekog događaja, to se ne čini poslije već prije, kako bi se podigao duh za te prigode. Izgleda potpuno nelogičnim da Pilat otpusti zatvorenika poslije Pashe umjesto prije. Stoga također i iz Pilatove tvrdnje čini se da Pasha nije bila u četvrtak već u petak navečer. Datumi židovskog kalendara se računaju po mjesecu. Stoga datumi padaju na različite dane tjedna svake godine. Ako je Pasha bila na Šabat, to znači da bi se Pashalni objed jeo u petak poslije zalaska sunca. U Talmudu se spominje da kad Pasha pada na Šabat, to se smatra posebno svetim blagdanskim danom. Sva Evanđelja govore da je Isus bio raspet na Dan Priprava (Mt 27,62; Mk 15,42; Lk .23,54; Iv 19,31). Dan Priprava je ime dana prije Šabata kao i dan ranije od Pashe. Na kraju, o kojem danu govore Evanđelja? Još jednom Ivan nam daje rješenje: “Budući da je bila Priprava, i da tjelesa ne ostanu na križu u subotu - jer bijaše veliki dan ona subota.” (Iv 19,31) Ta subota je bila sveti blagdanski dan, ne samo jedna obična subota, zato jer je također bila i Pasha. Stoga bi bilo veoma nepovoljno da leševi ostanu visjeti na križevima tijekom subote, jer dok ona traje, ne bi mogli skinuti tijela dolje a da ne prekrše subotu. U Evanđeljima nalazimo nekoliko citata koji govore o Isusu kao o Jaganjcu Božjem, npr: “Evo Jaganjca Božjeg koji oduzima grijeh svijeta!” (Iv 1,29). Pravo značenje ovakovih usporedbi, postaje nam jasno kad znamo da ako je Pasha bila u petak navečer, tada bi Isus bio razapet u isto vrijeme kada se žrtvovala janjad u Jeruzalemskom hramu. Pored svih ovih argumenata, te budući da je Isus bio Nazirejac pod strogim zavjetom apstinencije od mesa i alkohola, Pashalni objed ne dolazi u obzir. U stvari, budući da je Isus znao da će biti razapet u petak prije blagdana Pashe, on je slavio tobožnju Pashu kao Posljednju večeru u kojoj se simbolično ponudio kao kruh, umjesto tradicionalnog janjeta. Isus je došao kako bi spasio nevine životinje nudeći sebe kao žrtvu. Stoga nema ni govora da je Isus jeo meso na Posljednjoj večeri.

Ajde da oborim ovaj tvoj privi ukaz, da je oborim biblijom što bi Piramida rekao, pa možda od drugih "argumenata" odustaneš !? Skidam copy sa svog bloga ponešto.... Postoji i nekoliko događaja nakon uskrsnuća što na prvi pogled prikazuju Isusa koji jede ribu. Istražimo ih. U Lk 24,41-43 nalazimo kako Isusu nude komade pečene ribe. Da li ih on jede? Većina modernih izdanja Biblije se slaže da je Isus bez oklijevanja uzeo ribu i pojeo je kao znak da je uskrsnuo. Ali, u mnogim starim rukopisima nailazimo na drugačiji tekst koji se rijetko predstavlja čitaocu. “Kako oni od radosti još nisu mogli vjerovati i kako su se samo čudili, upita ih.”Imate li ovdje išta za jelo?” Pružiše mu komad pečene ribe i meda u saću, on uze i pojede pred njima.” (Lk. 24,41-43) U svim modernim prijevodima gornjeg teksta dio stiha kai apo melissiou khriou (kai apo melissiou keriou) je izostavljen, iako ga uzimaju tako važni rani crkveni oci kao Klement, Origen, Euzebije, Justin i drugi. Ta fraza znači “i meda u saću”. Nadalje, ovaj pasus je unutar priče gdje se Isus ukazuje svojim učenicima nakon što je uskrsnuo. Zato što nisu vjerovali da je živ, već da je duh, Isus traži nešto za jelo. Učenici mu nude komad pečene ribe i komad slatkoga meda u saću. Grčki tekst kaže kai labwn enwpion auton ejagen (kai labon enopion auton ephagein) “On uze i pojede pred njima”. Mora da je pojeo jedno ili drugo, ne oboje. Kako da znamo što? Nakon što je pojeo Isus reče: “Ovo je ono što sam vam govorio dok sam još bio s vama. Trebalo se ispuniti sve što je o meni pisano u Mojsijevu zakonu, u Prorocima i Psalmima.” (Lk 24,44) A šta je prorok Izaija rekao o Isusu? “Zato, sam će vam Gospodin dati znak: Evo začet će djevica i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel! Vrhnjem i medom on će se hraniti dok ne nauči odbacivati zlo i birati dobro.” (Iz 7,14-15) Očigledno, Isus je izabrao med u saću što je dobro, a ne ribu gnjusna okusa i mirisa., tako ispunjavajući riječi Izaije. Postoje obilni dokazi koji potvrđuju da fraza “med u saću” nije lažan umetak, zato jer se citira u spisma mnogih važnih ranih crkvenih otaca: Justin Mučenik (160 n.e.), Tacijanov Diatessaron (270 n. e.), Atanarije (360 n.e.), Ćiril Jeruzalemski (375 n.e.), Augustin (400 n.e.), Proklus (420 n.e.). Pored toga, ova verzija se nalazi i u mnogim drugim rukopisima na grčkom, latinskom, sirijskom, koptskom, armejskom i etiopskom. U zadnjem poglavlju Ivanova Evanđelja nalazimo neobičnu priču u kojoj su se apostoli vratili iz Galileje i pecaju. (Iv 21,1-3) Da li su napustili misiju Isusa zbog svojih prijašnjih života? Još neobičnije, Isus se pojavljuje i pomaže im izvući čudesan ulov riba te ih onda nahrani pečenom ribom i kruhom. Izgleda kao jasna potvrda da je Isus dozvolio jedenje mesa, ili možda ne? Od drevnih vremena, učenjaci kao i obični ljudi, ukazivali su na određenu neobičnost ovoga takozvanog zadnjeg poglavlja Ivanova Evanđelja. Na primjer, dvadeseto poglavlje prepričava priču o Isusovom uskrsnuću i ukazanju učenicima. Poglavlje se završava slijedećim epilogom: “Mnoga je druga čudesa učinio Isus pred svojim učenicima. Ona nisu opisana u ovoj knjizi. A ova su opisana da trajno vjerujete da je Isus Mesija, Sin Božji, te da vjerujući imate život po njemu (Iv 20,30-31). To je očigledno namijenjeno kao kraj Evanđelja. Vrlo smo začuđeni kada nalazimo da poslije ovoga Evanđelje odjedanput ponovo počinje novim poglavljem koje opisuje priče o Isusovoj pojavi poslije uskrsnuća: “Poslije toga ponovo se ukaza Isus učenicima...” (Iv 21,1) To se odnosi na potpuno novu priču o Isusovoj objavi učenicima, a onda i drugi zaključak : “A ima i mnogo drugoga što učini Isus, i kad bi se sve popisalo redom, mislim da ne bi ni u cijeli svijet stale knjige koje bi se napisale.” (Iv 21,25). Stih dvadeset i četvrti pretpostavlja identificirati apostola Ivana kao stvarnog autora ovog poglavlja, ali problem je umjesto da indicira Ivana, ustvari ističe nekoga drugoga kao autora ili autore: Outoz estin o maqethz o marturwn peri toutwn, kai grajaz tauta kai oidamen oti alhqhz estin h marturia autou. “Ovo je taj učenik što svjedoči za ovo i napisa ovo. I znamo da je istinito njegovo svjedočanstvo.” (Iv 21,24) Tko su osobe koje pokušavaju prepoznati Ivana kao autora ovog poglavlja? Da li je to rana crkva, ili su to učenici Ivana? Koji god da jesu, oni sami su očigledno autori ovog Evanđelja. Još je jedan problem u dvadeset i prvom poglavlju, a to je da prikazuje učenike kako su se vratili u Galileju kao ribari, dok im u dvadesetom poglavlju Isus povjerava misiju propovijedanja njegove poruke krštenjem (Iv 20,21-23). Zašto bi, nakon što ih Isus posla da šire njegova učenja, učenici ignorirali njegovu zapovijed i vratili se svojim prijašnjim dužnostima? Drugo, dok su učenici lovili ribu, Isus se bio stvorio pred njima. Ali kako to da učenici koji su živjeli s učiteljem tako intimno nisu ga mogli prepoznati kao Isusa. (Iv 21,4) Nadalje, Isus im pomaže uhvatiti mrežu punu riba. Učenici izlaze na kopno i nalaze da je Isus pripremio kruh i ribu za njih. Tada im zapovijedi da donesu ribu koju su uhvatili kao da je želi ispeći (Iv 21,9-11). Ali, kad mu učenici donesu ribu, umjesto da je skuha on im odmah kaže da pojedu svoj obrok (Iv 21,12). Tada im Isus pruža ribu i kruh. Kao što se može primijetiti priča je veoma nezgrapna i izgleda da nije baš najbolje promišljena. Pored tih unutarnjih tekstualnih problema, također postoje i drugi pisani dokazi koji potvrđuju da ovo posljednje poglavlje nije izvorno dio Ivanova evanđelja: “Nastavak četvrtog Evanđelja sadrži sve naznake uredničkog epiloga i sličan je drugim mnogobrojnim umetnutim dodatcima koja su redakcijskog karaktera, a povezana sa sadržajem Evanđelja. Književni običaj tog vremena nije bio da razluči takove uredničke interpretacije i post skriptume iz teksta, nego baš suprotno, da izbriše što je više moguće tragove razlika. Kasniji rukopisi unose svoje uredničke dodatke u formi manjih zapisa, različitim od teksta, takozvanih “priloga, te kraćih i duljih završetaka u (Mk,Rim16) na sreću opstanak nekoliko primjeraka iz tog vremena, dokazuje da to što sada imamo kao dio teksta zapravo je prvotno bio urednički dodatak. Samo jedan osamljen manuskript preživljava da bi dokazao - i to samo po različitosti rukopisa - da je Ivan 21,25 dodatak.” (Istraživanje i rasprava četvrtog Evanđelja, Benjamin W. Bacon) Imamo još jedan dokaz: “... četvrto evanđelje ima određen broj svojih tekstualnih problema... zadnje poglavlje po razmišljanju mnogih je kasniji dodatak . U “Codex Sinaiticus” tekst izvorno završava s 21,23, ali pisac briše kolofon (ukrasni znak tiskara na završnoj stranici knjiga), dodaje 21,24-25 te onda stavlja kolofon” (nastavak Ivana od A.Q. Morton i J. Macleman str.18-19) Jasno je stoga da je ovo poglavlje kasnija redakcija možda iz druge polovice drugog stoljeća. Svakako, čak iako netko ne prihvati ove dokaze, nego radije prihvati zadnje poglavlje kao također Ivanovo, nema problema, tek tada priča ima zdravo duhovno rješenje. Očito da je ova epizoda povezana s “pozivom prvih učenika”, kad je Isus zatražio one ribare iz Galileje da ostave svoje zanimanje te da oviseći o Gospodinu postanu ribari ljudi. Kod događaja u Ivanu, prvo nalazimo učenike kako pokušavaju sami uloviti ribu. Onda Isusovom intervencijom izvlače mrežu krcatu ribama. Spominje se broj sto pedeset i tri (Iv 21,11). U to su vrijeme ljudi vjerovali da je to sveukupni broj raznolikih vrsta ljudi koje postoje. Tako se taj broj simbolički indicira na Isusovu pomoć misiji apostolima za evangelizaciju svog čovječanstva. Nadalje, unatoč tako velikom ulovu, mreža se nije potrgala (Iv 21,11). To oslikava zajednicu koja dok god bude vjerna Gospodinu bit će nesalomljiva. Uspjeh dolazi po Gospodinu. U objedu kojeg Isus nudi apostolima kruh podsjeća na euharistijsku ponudu Posljednje Večere dok riba ponovo simbolizira njihov uspjeh evangelizacijskoj misiji, kao ribari ljudi.

Samo daj stih...možda se nekako izvučem ! Što bi rekao Piramida: potvrdi to biblijom !

Ova rečenica je rezultat neinformiranosti. Pred Boga stajemo, Boga suca a taj je Isus Krist. Pošto je Krist Bog Nebesa i Zemlje, on i ima vlast nad tim područjima te on tim područjima i sudi. Biblijske činjenice. Bog brine o tome da duša bude pravilno i pravedno osuđena, i Bog brine o tome da pred sebe stavi određenu zaštitnu koprenu da griješnik ne pogine time što je pred njim. Osim toga pred Bogom, njegovim svjetlom će se "očitovati grijeh" i "Bog je oganj koji proždire" grijeh. Neće grijeh da bude uništen tamo negdje daleko od Boga, u Izraelskim planinama. Neki griješnici, ovisno o stanju griješnosti i kajanja će umrijeti sa svojim grijehom a kod nekih će samo grijeh "umrijeti". Kao kad grom udari u čovjeka; nekome grom spali odjeću i ostane živ a nekoga grom spali cijelog. Dobro je Isus rekao u tom smislu u izvornom Matejevom evanđelju; "Teško duši koja visi na grijehu, teško grijehu koji visi na duši".

Ako ikada budeš imao njegove knjige u elektronskom obliku, ili knjige mesijanskih kršćana njihovu knjigu Matejevo evanđeje sa hebrejskog orginala također u elektronskom obliku i prevedenu na hrvatsko-srpski javi mi, plaćam koliko treba.

Taj tekst u NZ ne izgleda protivrjećno jer on kaže da farizeji imaju dobru knjigu ali nemaju dobro ponašanje ili slijeđenje knjige, pa tako kaže - slušajte ono što farizeji govore iz te knjige ali ne slijedite njihovo ponašanje. A Nehemija je razotkrio zabludu da uopće treba slušati farizeje. Treba slušati Mojsija i prekinuti sa učiteljskom linijom farizeja. To ti je kao da neko kaže - ne slušajte rimske pape jer oni iako imaju u ruci Pismo ne slijede to pismo. Nehemija je dobar tip, ne vjeruje u Sina Božjeg kao Isusa Nazarećanina ali vjeruje u Sina općenito i očekuje ga. Surađuje sa mesijanskim židovima-kršćanima jer vidi da su ti kršćani poprilično pametni i imaju svoju dobru argumentaciju. To je put do Nazarećanina.

Ne treba da ubijaš životinje i da jedeš meso bilo kakvo jer su apostoli i rani kršćani bili vegetarijanci. Istražuj ranu povjest. Istražuj Pismo onako kako ga Nehemija isražuje pa ćeš znati da ni Isus nije jeo ribu ili meso. Ako otvoriš tu temu ja ću te na njoj pobjediti.

AKO NOA NIJE BIO ŽIDOV A SVI NARODI SU POTEKLI OD NJEGA jer eto osim Noa i njegove djece niko više nije preživio "opći potop" kako to da su Noeva pra pra pra djeca Židovi a on nije ? Naime od Noa do Abrahama baš i nema mnogo godina. Naprotiv, od Noa do Abrahama ima manje godina nego od Abrahama do nas...

Ne znadu kršćani što znači pojam Sin Božji a kamoli muslimani. Muslimani vjeruju u nadnarvno začeće Isusovo a sa druge strane kažu kuransku "Allah nema ženu" kao da Bogu treba žena u krevetu. DAKLE ALLAH POKAZUJE TEŠKU DEBILNOST.