Qala Davidov

Jeste li ikad dopustili Bogu da vas voli? Onog dana kad se Isus uznio, učenici su stajali otupjeli, kao djeca koja su izgubila svojeg roditelja. Bog im je poslao dva anđela da im postave očito pitanje: “Galilejci, što stojite i gledate u nebo?” Nebo je bilo prazno. Ali oni su i dalje stajali i gledali, ne znajući kako da nastave ili što sada trebaju učiniti. (Isus je) svoj odlazak planirao od samog početka. Ništa Isusa nije više zadovoljilo od uspjeha njegovih učenika; ništa ga nije više uznemirilo od njihova neuspjeha. On je došao na zemlju s ciljem da opet ode, nakon što svoju zadaću prenese na druge. Blagi ukor anđela mogao je isto tako i on uputiti: “Što stojite i gledate u nebo?” On je došao u ovu zemlju položiti svoj život za druge, ali, umjesto toga, mi smo tu da jedan po jedan polažemo svoj život za njega. Dok je otkrivao planove za svoj odlazak izrazima koje nitko nije mogao pogrešno razumjeti, Isus je rekao: “No, kažem vam istinu: bolje je za vas da ja odem.” Sve je vrijeme planirao otići da bi svoje djelo nastavio u drugim tijelima. Njihovim tijelima. Našim tijelima. Novom Kristovu tijelu. U ono vrijeme učenici nisu imali pojma na što Isus misli. Kako može biti bolje da ode? Oni su jeli “tijelo… koje se predaje za vas” ne shvaćajući drastičnu promjenu, da zadaću, koju je Bog povjerio svom Sinu, Sin sada povjerava njima. “Kao što ti mene posla u svijet tako i ja poslah njih u svijet”, molitva je Isusova. Zakon i Proroci su kao zraka svjetla osvijetlili onoga koji je trebao doći, a sada će se to svjetlo, kao da prolazi kroz prizmu, razlomiti i bljesnuti u ljudskom spektru valova i boja. Šest tjedana kasnije, učenici će shvatiti što je Isus mislio riječima “bolje za vas”. Kako je to Augustin rekao: “Uzašao si na naše oči i mi smo se tugujući okrenuli da bismo te našli u svojim srcima.” Komentirajući crkvu u Korintu, Frederick Buechner piše: “Oni su u stvari bili Kristovo tijelo, kao što im je Pavao ovdje pisao u jednoj od najtrajnijih metafora – Kristove oči, uši, ruke – ali način na koji su djelovali mogao je Krista ostaviti samo krvlju podlivenih očiju, gluhih ušiju i sakatih ruku da nastavi Božje djelo u palome svijetu.” U četvrtom stoljeću je očajni sv. Augustin pisao: “Oblaci odjekuju grmljavinom da Dom Gospodnji treba graditi po čitavoj zemlji; a ove žabe sjede u svojoj močvari i krekeću: ‘Mi smo jedini kršćani!'” Mogao bih nekoliko stranica napuniti takvim živopisnim citatima, a svi oni naglašavaju rizik u povjeravanje Božjeg renomea takvima kakvi smo mi. Protivno Isusu, mi nismo savršen izraz Riječi. Mi govorimo zbrkanom sintaksom, mucamo, miješamo jezike, stavljamo naglaske na pogrešnim mjestima. Kad svijet gleda ne bi li vidio Krista, on vidi, slično spiljskim stanovnicima u Platonovoj alegoriji, samo sjene stvorene svjetlom, ali ne i samo svjetlo. Zašto ne izgledamo više kao crkva koju je Isus opisao? Zašto Kristovo tijelo tako malo nalikuje njemu? Ako ga potanko ispitam, moje pitanje poprima zbunjujući osobni oblik: Zašto mu ja tako malo nalikujem? Ovce među vukovima, sićušno sjeme u vrtu, kvasac u krušnom tijestu, sol u hrani: Isusove metafore kraljevstva opisuju vrstu ‘tajne sile’ koja djeluje iznutra. On nije rekao ni riječ o trijumfalnoj crkvi koja dijeli moć s vlastima. Božje kraljevstvo, po svemu sudeći, najbolje djeluje u manjinskim pokretima, nasuprot kraljevstvu ovoga svijeta. Kad naraste veće, priroda kraljevstva se neprimjetno mijenja. Isus nije rekao: “Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete proglašavali zakone, potiskivali nemoralnost i obnovili obzirnost u obitelji i vlastima”, već “ako budete imali ljubavi jedni za druge”. On je to izjavio u noći prije svoje smrti, u noći kad se ljudska sila predstavljena moćnim Rimom i cjelokupnom snagom židovskih vjerskih vlasti izravno sukobila s Božjom silom. Cijelog svog života Isus je bio uključen u neku vrstu “rata kulture” protiv krute vjerske institucije i poganskog imperija, ali je reagirao tako što je svoj život dao za one koji su mu se protivili. Na križu im je oprostio. Došao je odozgo da prikaže ljubav: “Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca…” U stvari, čini se da problemi nastaju kad crkva postane suviše usmjerena prema van i suviše se sprijatelji s vlastima. Kao što je poslije obilaska Kine rekla jedna pomoćnica američke zakonodavne vlasti: “Uvjerena sam da za nas postoji upozorenje u apolitičkoj naravi kineske podzemne crkve. Oni revno mole za svoje vođe, ali pažljivo održavaju nezavisnost. Mi imamo prednost što živimo u sudioničkoj demokraciji, ali radeći gotovo čitavo desetljeće u američkoj politici vidjela sam više od jednog vjernika koji je svoju kršćansku baštinu prodao za obrok zemaljskog variva. Mi se moramo stalno pitati: Je li naš prvi cilj promjena naše vlasti ili nastojanje da se životi u vlasti i izvan nje mijenjaju za Krista?” Ili da pitanje postavimo ovako: je li naš prvi cilj promjena vanjskog, političkog kraljevstva ili promicanje Božjeg transcendentnog kraljevstva? Četiri jahača Apokalipse daju sliku kako će svijet završiti: u ratu, gladi, bolesti i smrti. Ali Isus je dao osobnu sliku kakav će biti obnovljeni svijet, poništavajući djelovanje četvorice jahača: on je donio mir, hranio gladne, liječio bolesne i mrtve vraćao u život. Vijest Božjeg kraljevstva učinio je moćnom jer je živio po njoj, jer ju je ostvario među ljudima oko sebe. Philip Yancey