Qala Davidov

Ljubljeni moji, od sada mi smo djeca Božja, ali, ono što ćemo biti nije još očitovano. 1.Ivanova 3:2 Isus je rekao: ::: I tada će proplakati sva plemena zemlje. I ugledat će Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima nebeskim s velikom moći i slavom. ::: Matej 24:30 Što su oblaci nebeski? Dan 7:13-14: ::: Gledah u noćnim viđenjima i gle, dođe najednom jedan, koji je izgledao kao Sin_Čovječji, na oblacima nebeskim. On se približi Starovječnom i dovedu ga k njemu. Njemu bi predana vlast, čast i kraljevanje, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova vlast je vječna i nikada neće proći, kraljevstvo njegovo neće propasti. ::: I Daniel je upitao Glasnika Božjeg koji bješe pored njega: Koje je značenje toga? I o viziji u gorenavedenim stihovima gdje Daniel vidi: Sina Čovječjeg što dolazi s/u/okružen OBLACIMA NEBESKIM i prima GOSPODARENJE i VJEČNO_KRALJEVANJE Glasnik, Anđeo mu odgovara o tome u Dan 7:18 objašnjavajući Dan 7:18 ::: Ali će od njih [zvjeri koje je Daniel vidio ranije] kraljevstvo preuzeti Sveti_Svevišnjega i oni će ga posjedovati za vijeke vjekova. ::: DANIELOVA #VIZIJA SINA ČOVJEČJEG NA OBLACIMA NEBESKIMA predstavlja ISUSA sa SVETIMA SVEVIŠNJEGA ::: koji će PREUZETI kraljevanje (od 3u1 4. zvijeri) i POSJEDOVATI kraljevstvo navijeke i do u sve vjekove. ::: Otkrivenje 1:7 ::: Gle, On dolazi s oblacima i svako oko će Ga vidjeti. ::: Isus je oblake označio kao NEBESKE, nebeske oblake je Anđeo Božji Danielu u objašnjenju predstavio kao SVETE NAJVIŠEGA, Knjiga Otkrivenja spominje iste te oblake u istom kontekstu kao što i Juda 14 kaže: Gospod dolazi s mirijadama Svojih svetih. Tako, kad je ISUS govorio o Njegovom POVRATKU na zemlju, kada je u Mat 24:30 rekao: ::: sva plemena zemaljska će GA VIDJETI U DOLASKU, POJAVKU S NEBESKIM OBLACIMA ::: znao je Isus o čemu je govorio i također je znao da će nas Duh Istine kojega je poslao da bude s njegovim svetima voditi u svu istinu... Nebeski oblaci nisu fizički oblaci zemaljski niti oblaci fizičkoga neba načinjeni od nekakvih plinovitih isparenja, VEĆ SU OBLACI NEBESKI SINOVI BOŽJI - SVETI NAJVIŠEGA - U NJIHOVOM OČITOVANJU PUNINE KRISTOVE; sveti koji su kroz duhovni i silni angažman Duha Istine ZAPOSJELI KRALJEVSTVO_NEBESKO i PRISVOJILI GA I IZVELI GA IZ NUTRINE GDJE JE BILO, VAN U NJIHOVU ŽIVU STVARNOST GDJE JE I BILO PREDODREĐENO STIĆI (Luka 11:2, 17:21). ::: Ljubljeni moji, od sada mi smo djeca Božja, ali, ono što ćemo biti nije još očitovano. Mi ZNAMO da, kad se bude pojavio, mi ćemo biti NALIK Njemu, jer ćemo Ga vidjeti onakvim kakav On jeste. ::: 1.Ivanova 3:2 ::::::::::::::::::::::::::::::::::::::: Jer ljubav dolazi iz upoznavanja Njega. Znanje sjedinjeno s Bogom ispunjava svaku želju. I za srce koje ju prima, ona je posvemašnja slatkoća koja prelijeva zemlju. Jer nema ničega kao što je slatkoća Božja. Izak iz Nineve

Intuiciju vidim kao, recimo, nadahnuće, tiho znanje koje definira put i ishod puta kojim smo se pokrenuli. Ona je tako kao konopčić, nit pa i put ili Put koji vodi od momenta, točke gdje sam do točke pozitivnog ishoda, rješenja ili dovršetka etape, pothvata, saznanja pa i aktualizacije. Tiho znanje i sudjelovanje s i u Kristovom umu koje nas vodi na svakom koraku. Labave uzde. Da li intuicija može pogriješiti pomalo je kontradikcija tj nema veze s njom (osim u nekim drukčijim definicijama tipa psihizama ili 'gut-feelinga'). Jer intuicija je ona nit koja ide s nama. Ako tu nit nismo uhvatili već smo ju ostavili i tek sami krenuli putem koji je pokazala - čovjek pomisli da ga je intuicija prevarila, bila kriva i t d. A to ne stoji, jer to niti nije bila intuicija. Ona nije isto što i slutnje ili predosjećaji, nekakvi psihizm, komadići izvučeni iz sjećanja ili podsvjesnoga. Intuicija bi prije bila vrsta vodstva u životu čiji dolazak ne možeš pripisati psihizmu (našim međusobnim iščitavanjima, suosjećajima, dojmovima jedni drugih, bliskih ljudi (ili čak neznanog stranca s drugog kraja svijeta), niti nekoj vrsti (pod)svijesti koju svi ljudi dijele zajedno ili u kojoj sudjeluju u većoj ili manjoj mjeri) u bilo kojem obliku. Čak niti iščitavanju samih sebe na sličan način... Tako i slutnje ili zloslutnje ne spadaju pod intuiciju, već ono što engleski se zove "gut-feeling", mi bi rekli - imati nos za nešto, njušiti da li nešto štima ili ne štima, a to bi moglo opet biti negdje između instinkata i psihizma. I psihizmi su tako zapravo instinkti na višoj razini, recimo onoj međuljudskoj, grupnoj, društvenoj... Intuicija pak je nešto posve drugo i drukčije. Kad dobiješ neku intuiciju, ona dođe sama kao od sebe to je kao saznanje rečenoga, slijeda zbivanja koji (kao sinkronicitetno, kroz nizove tzv. koincidencija, čak posve naizgled nevezanih susreta, manjih ili većih promjena) dovede do pozitivnog razrješenja, dovršetka ili upotpunjenja faze, etape na putu života. To je primijenjena intuicija. A ono što samo intuiranje nosi je nešto poput predokusa, jasnog tihog znanja razriješene situacije. Istina je da nekad psihizam može usmjeriti čovjeka u pravom smjeru odakle dolazi intuicija, ali isto tako može i u posve suprotnom. Na jedan način se intuicija povezuje i s (nadintelektualnim) čistim uvidima koji nemaju ili imaju malo veze s nečijim konkretnim životom ili životnim situacijama. To nije daleko od istine, ali što je intuirano mora biti pounutarnjeno da bi se vidjela primjena toga unutar konkretnih okolnosti i svakodnevice. Intuicija (intuirani uvid) ima i nosi sa sobom živodajnu moć da se izrazi na neki sebi svojstven način u nekoj konkretnoj situaciji u životu onoga koji ga prima. Nekad dovede čovjeka u situaciju npr. da napusti posao, raskine vezu - onda se stvar naizgled zakomplicira i čovjek izgubi kontakt s uvidom (zbog raznoraznih psihizama od kojih se nije uspio (ili nije znao) odmaknuti, distancirati njihov utjecaj na njega, tj. zadržati se na intuiranom) i čini mu se da mu život kreće vrtoglavo nizbrdo. Ali onog momenta kad se vrati na primljeni, intuirani, (viši) uvid - ostvari ponovni kontakt s intuicijom, s njenim neposrednim doživljavanjem na isti način kako je bilo i prvi put stvari se same od sebe izvanjski počnu usklađivati s uviđenim. Što htjedoh reći je tek da psihizmi i intuicija nisu jedno te isto. A većina stvari koje si opisala spada pod neku vrstu psihizma. U govornom jeziku većine nas riječ psihizam ni ne postoji, već svi govore "intuicija", ali tu istu intuiciju onda polusvjesno ili nesvjesno strpaju u nešto "paranormalno" i time zapravo jasno kažu da je u pitanju psihizam (koji pojam ne poznaju), a kad hoće reći o intuiciji onda opet kažu nadahnuće s neba, viša sila se uplela, čudo se desilo i stvar je jasna kao dan. Sukladno svemu rečenom ti je i definicija pa i etimologija same riječi intuicija: a: the power or faculty of attaining to direct knowledge or cognition without evident rational thought and inference b: immediate apprehension or cognition c: knowledge or conviction gained by intuition 2.: quick and ready insight Intuicija ili intuiranje je modus saznavanja i izravan je put nadahnuća, inspiracije. .

*Prozivati i osuđivati druge kao zle te proklinjati izvanjska stanja i okolnosti kao izvore zla – sve to uvećava i ne umanjuje patnju i nemir u svijetu. Kada se pojedinac unutar njegove vlastite sfere prestane antagonistički odnositi prema drugima, dolazi do harmonizacije i sklada. Priznavši slobodu izbora drugima, i sam realizira duhovno obilje i prestanak patnje. Sebičnost omanjuje u svim ishodima osim u bolnima, jer je Sloboda vrhovna. Svaki sebični čin sadrži elemente egotizma: 1. poricanje slobode drugih i, 2. nametanje svoje vlastite slobode izvan njene legitimne sfere. Time on uništava samoga sebe. Despotizam i jest smrt. Čovjek nije stvorenje sebičnosti, egotizma niti despotizma. On je kreator tih stvari. Sebičnost, egotizam i despotizam su, s duhovnog stajališta, jedna te ista stvar. Svaka sebična pomisao ili čin, manifestacija je egotizma, pokušaj je despotizma; i suočava se sa patnjom i porazom. Biva poništena jer Zakon Slobode ne može, ni u najsićušnijoj sitnici, sam biti poništen.*

Zašto komplicirati i s filozofiranjima o definicijama "savršenosti" o kojoj Isus ovdje govori, kao i sa smutnjama "kako" to postići? Pogledajmo prvo šta je "to" što je rečeno. Dakle... Ključ je u "dakle". Što je to "dakle" i o čemu Isus uopće govori? Da li je jasnije?

Da li je Bog pristran? Pa da bi rekao - ovaj čini zato što mora, a onaj zato što ne mora ali želi? Kako onaj prvi zna da mora, a ovaj drugi da ne mora i svejedno jedan tako čini jer misli da mora, drugi jer tako želi, treći ne želi pa ni ne čini? Šta ti zapravo pitaš? Da li je bolje morati činiti po nekakvim propisima koje je uveo čovjek ili željeti činiti po tim istim propisima? Dotad: "S čime ću doći pred Jahvu, hoću li pasti ničice pred Bogom Svevišnjim? Hoću li doći preda nj sa žrtvom paljenicom, s teocima od jedne godine? Hoće li mu biti mile tisuće ovnova, tisuće tisuća potoka ulja? Treba li prinijeti sina prvorođenog zbog svoga zločina, plod svoje utrobe zbog grijeha koji sam počinio?" Objavljeno ti je, čovječe, što je dobro, što Jahve traži od tebe: djeluj pošteno, budi vjeran ljubavi i smjerno hodi sa svojim Bogom.

Biblija pruža samo jednu smjernicu za grijeh: Riječ Božja je grijeh PONIŠTILA. Što je prorokovano u Starom ispunjeno je u Novom Zavjetu - za sve koji VJERUJU: I neće više učiti drug druga ni brat brata govoreći: `Spoznajte Jahvu!` nego će me svi poznavati, i malo i veliko - riječ je Jahvina - jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spominjati. I shall remember their sins NO MORE. Okanimo se traženja nepostojeće igle u plastu sijena i rastimo u živome Kristu. Bog ili je grijehe zaboravio što je Novi Savez ili ga malovjerni još uvijek na njih podsjećaju i vraćaju se pod Stari. Pavle o tome puno priča UPOZORAVAJUĆI i vadeći ljude iz tog starog kolotraga. Dakako, PODRAZUMIJEVA se da drugima činimo samo dobro koje bismo željeli da drugi i nama čine. Budite sveti (ovdje na zemlji) kao što je svet naš Otac na nebesima. Kako je Isus i podučio u molitvi: kako na nebu tako da bude i na zemlji. To znači da, kao što je i Isus: sve što govori i čini, čuo i vidio od Oca da govori i čini, tako i mi: Evo dolaze dani - govori Gospodin - kad ću s domom Izraelovim i s domom Judinim dovršiti novi Savez. Ne Savez kakav učinih s ocima njihovim u dan kad ih uzeh za ruku da ih izvedem iz zemlje egipatske jer oni ne ustrajaše u mom Savezu pa i ja zanemarih njih - govori Gospodin. Nego, ovo je Savez kojim ću se svezati s domom Izraelovim nakon ovih dana - govori Gospodin: Zakone ću svoje staviti u dušu njihovu i upisati ih u njihova srca. I bit ću Bog njihov, a oni narod moj. I neće više nitko učiti sugrađanina i nitko brata svoga govoreći: "Spoznaj Gospodina", ta svi će me poznavati, malo i veliko, jer ću se smilovati bezakonjima njihovim i grijeha se njihovih neću više spominjati. Kad veli novi, ostari onaj prvi. Što pak stari i dotrajava, začas skončava. Dovršiti. Isusova zadnja riječ je: DOVRŠENO JE - tetelestai! Evo dolaze dani - ta već je taj dan tu: dan poslije noći, pa da se PROBUDIMO: I znajući ovo vrijeme, da je već čas, da ustanemo od sna; jer je sad bliže naše spasenje, negoli kad povjerovasmo. Noć prođe, a dan se približi. Odbacimo dakle djela tmine, a obucimo se u oružje svijetla!

Zrno gorušice Isus nam je ostavio riječ da... ako imate vjere kao zrno gorušice, reći ćete ovoj planini neka se pomakne odavde tamo i ona će se pomaknuti i reći ćete ovom stablu: iščupaj se s skupa s korijenom i budi presađen u more i poslušat će vas i ništa vam neće biti nemoguće. I mnogi među nama krenu: eh, da mi je vjere makar toliko sićušne kao što je to zrno... Ali... da li je to ono na šta Isus aludira, o čemu priča? Jer, i ne samo, onda se to zrno izgubi u moru (dvojbenosti, sumnji i smutnji svakodnevice), kao ona poslovična igla u plastu sijena. Isus je također rekao: potražite PRVO kraljevstvo nebesko... i sve drugo što čovjek traži bit će nadodano, doći skupa s time. Rečeno nam je, objašnjeno k tome i... kad molite, vjerujte da ste već primili. Hm... Tako, što je ta vjera "kao zrno gorušice"? Kad nešto Isus započinje s "kao" negdje je već objasnio to "kao" - svakako u ovom slučaju. Ima ona prispodoba, alegorija se to zove, gdje Isus objašnjava što znači "kao zrno gorušice". Kraljevstvo nebesko - koje smo upućeno da PRVO i prvo potražimo Isus je nalikovao zrnu gorušice. Ono je kao zrno gorušcice. Kako? Ovako: kad se zrno gorušice posije u zemlju - ono je najsićušnije od svih zrnevlja kojih ima na zemlji; ali jednom posijano ono raste i narasta i postaje VEĆE od sveg bilja i pušta silno velike grane tolike da se i ptice nebeske gnijezde u njegovim granama i pod njegovom sjenom. Vjera "kao zrno gorušice" koju Isus želi vidjeti u nama je upravo takva: ogromna i silna. Kada sin čovječji dođe, upitao je Isus, hoće li pronaći vjere na zemlji? On od nas traži vjeru toliku da se poput onih ptica može u njoj ugnijezditi. Jer rekao je: lisice imaju svoje jazbine, ptice nebeske svoja gnijezda, ali sin čovječji nema gdje otpočinuti svoju glavu. Slijedeći puta kad svoje molitve upućujemo Ocu, imajmo to u vidu.

Možemo li se, po pitanju "druge" Božje zapovjedi, složiti oko gornjega? Da ne ostavim svoj komentar samo na tome, dodat ću, po pitanju: ne pravi sebi lika rezanoga sa svrhom da mu se klanjaš ili da mu služiš, slijedeće: Ne stavlja li Pavle upravo taj aspekt u konotacije jedenja hrane prethodno ponuđene idolima? I šta o tome dalje kaže?

Pozdrav! Ako si voljna podijeliti, kako ti tumačiš taj stih? U smislu umiranja ovog zemaljskog fizičkog organizma ili u smislu neke vrste translacije / translokacije? I opet bih upitala, kako ti objašnjavaš isto? Nemoj zamjeriti što našu komunikaciju započinjem upitima. Ali zasad mi je malo enigmatičan slijed razgovora na ovoj temi i kako je on povezan uz sam naslov teme. Hvala na odgovorima i svako ti dobro!

Da li se cilj te preobrazbe sastoji u tome da "možemo" biti... (što znači da i ne mora to biti nešto osobito uspješno očitovano) ili da bivamo poput njega? U čemu? U suobličenju "liku sina njegova". Točka. Kako se ta naša suobličenost s njegovim likom očituje? Da budemo poput sina - djeteta Božjeg. Definitivno se mora promijeniti tvoje stanje svijesti, inače, ako se ne promijeni, ništa se nije promijenilo, moglo bi, zato iznad kažeš "možemo", a sad... pa hajde! Do preobrazbe u duhu, preobrazbe koju naglašavaš i sam - gdje do nje dolazi? Kad dođe ateista i ti i oboje pročitate iste pasuse iz Biblije, u čemu je razlika između njegovog shvaćanja pročitanoga i tvog? Nema je bez duhovne reformiranosti - primljenog drukčijeg duha nego onog s kojim si dotad živio - da primiš od tog duha djeteštva Božjeg, duha koji u tebi klikne Bogu: Abba! Oče! I srce ti zatreperi... i nisi više slijep i gluh. Tvoja svijest je izmijenjena Božjim djelovanjem. Jer nitko ne može Kristu osim ako ga Otac sam Kristu ne dovede. I nitko ne može Ocu osim kroz Sina. Sve je tu rečeno. Isus ništa nije ni govorio ni činio osim onoga što je vidio Oca činiti i govoriti. Isus Krist nije govorio ništa od sebe samoga, sam nam tako govori, već samo ono što bi čuo Oca reći, on bi naglas izrazio. Dakako, znao je Isus i iscitirati Tanak. Ali prethodno rečeno nije to. Na iscitirani Tanak - Bibliju, danas bi rekli, Isus je čak i dodao! Stoga: progledajmo i pročujmo, na to smo pozvani. Tko ne vidi i ne čuje, neka ga Bog izmijeni u svijesti njegovoj koja svijest je duh njegov. No, ako treba i tu u etimologiju zalaziti, prvi ključ za duh je dan u ljudski duh spoznaje, saznaje ljudske stvari, Božji duh Božanske ili Božje. Ključna riječ bivajući: spoznavanje i saznavanje. Saznanje. Duh. Po naški, porijeklom od staroslavenskog: svijest. Se veda, ne? Ves. Znanje, saznanje. Duh, Duh Istine nas podučava. Uvodi svakoga ponaosob u svu istinu, već kako tko prima, a kako i koliko "okreće leđa" reformiranju svojega duha, svoje svijesti. Kad ti duh otkrije saznaš i shvatiš. Vidiš (pa i uvidiš) i čuješ. Tu se potom traži poslušnost: djelovanje sukladno (tom) duhu, koji je Duh Istine, tom saznanju, shvaćanju koje Duh otkrije, podari ti. Poslušnost... primjena, dosljednost izražaja, vjera na slijedeću potenciju: bivanje i zaživljavanje. A to je drugi par rukava. Djela Božja, djela Duha Svetoga... Isus je samo zagnjurio ruku u vodu i riba mu je došla i iz usta njenih je izvukao novčić potreban za putarinu. Kraljevstvo se Očevo rasprostire zemljom... ta gdje li se skriva? I pomoli se Elišej: "Gospode, otvori mu oči, da vidi!" I Gospod otvori oči slugi, i vidje, kako je bila gora oko Elišeja puna ognjenih konja i kola.

Zato što očekuje da ga se posluša. Možda je krajnje vrijeme za redefiniciju poimanja i pojma "biti savršen" i "savršenstvo" - u duhu izrečenoga, i napuštanje od svijeta preuzetog shvaćanja. Budite besprijekorni u svemu što činite. Na to bi Petar uskliknuo: Ali to je čovjeku nemoguće! Isus odgovara: Bogu je sve moguće.