Qala Davidov

Zrno gorušice Isus nam je ostavio riječ da… ako imate vjere kao zrno gorušice, reći ćete ovoj planini neka se pomakne odavde tamo i ona će se pomaknuti i reći ćete ovom stablu: iščupaj se s skupa s korijenom i budi presađen u more i poslušat će vas i ništa vam neće biti nemoguće. I mnogi među nama krenu: eh, da mi je vjere makar toliko sićušne kao što je to zrno… Ali… da li je to ono na šta Isus aludira, o čemu priča? Jer, i ne samo, onda se to zrno izgubi u moru (dvojbenosti, sumnji i smutnji svakodnevice), kao ona poslovična igla u plastu sijena. Isus je također rekao: potražite PRVO kraljevstvo nebesko… i sve drugo što čovjek traži bit će nadodano, doći skupa s time. Rečeno nam je, objašnjeno k tome i… kad molite, vjerujte da ste već primili. Hm… Tako, što je ta vjera “kao zrno gorušice”? Kad nešto Isus započinje s “kao” negdje je već objasnio to “kao” - svakako u ovom slučaju. Ima ona prispodoba, alegorija se to zove, gdje Isus objašnjava što znači “kao zrno gorušice”. Kraljevstvo nebesko - koje smo upućeno da PRVO i prvo potražimo Isus je nalikovao zrnu gorušice. Ono je kao zrno gorušcice. Kako? Ovako: kad se zrno gorušice posije u zemlju - ono je najsićušnije od svih zrnevlja kojih ima na zemlji; ali jednom posijano ono raste i narasta i postaje VEĆE od sveg bilja i pušta silno velike grane tolike da se i ptice nebeske gnijezde u njegovim granama i pod njegovom sjenom. Vjera “kao zrno gorušice” koju Isus želi vidjeti u nama je upravo takva: ogromna i silna. Kada sin čovječji dođe, upitao je Isus, hoće li pronaći vjere na zemlji? On od nas traži vjeru toliku da se poput onih ptica može u njoj ugnijezditi. Jer rekao je: lisice imaju svoje jazbine, ptice nebeske svoja gnijezda, ali sin čovječji nema gdje otpočinuti svoju glavu. Slijedeći puta kad svoje molitve upućujemo Ocu, imajmo to u vidu.

Nije uvijek mudro hvatati se za slovo, pa primite gornje natuknice tek okvirno. Dug je put pred nama, prijatelji, i ako ništa, dobro jest znati bar te neke... mutne ili maglovite sjenke unutar kojih se povremeno zatičemo. I dobro je biti makar mutno svjestan da su Božje stvari koje je pripremio za nas veće i prostranije nego što možda mislimo. Može gornje biti izrečeno i, recimo, ovako, redom: poznavanje zgoda i izražaja iz Isusova života dok je hodio zemljom (bilo tko može uzeti Bibliju i pročitati ju i saznati te stvari, čak i "ogrezli ateista", za razliku od kojega: i demoni čitaju Bibliju, i pri tome drhću od straha) novorođenče i dijete - poznavanje razapetog Krista - VJERA "ja u Kristu" (ta vjera nije "slijepa vjera" već je ona informirana i moćna sila) koja je doslovce čvrst i jak identitet duha tinejdžer - period između razapinjanja i uskrsnuća adolescent - poznavanje uskrslog Krista - "ja u Kristu" manifestirano; "Krist u meni" NADA (Riječ "elpis" prevedeno kao naše "nada" nosi značenje: dočekivanja, tako da to nije "pusta nada" već sigurnost dolaska, evo, samo što nije...) zreo - poznavanje uznešenog Krista = LJUBAV starina - Krist u meni nada slave = LJUBAV Vjera sazrijeva u Nadu (doček ostvarenja obećanja), Nada u Ljubav. I Ljubav prožima sve i razaznaje se u svemu, od onog prvog zrnca vjere. Cijelim putem se to zbiva od rođenja do slave. Svo troje je cijelim putem na specifičan način PRISUTNO, tako da netko ne pomisli da dijete nema ljubavi ili da starina nema vjere. Naprotiv! Anketa je tu, više zarad uvida iskreno zainteresiranih i nije nikakav poziv da se itko javno na forumu "odredi". Ja sam uvijek s vama, do samoga kraja, rekao je Isus, i Nikada vas neću napustiti.

Polako, ali uporno, s postojanim povjerenjem i vjerom, tinejdžer stasa u adolescenta, u mladca. Mlad čovjek u duhu je tinejdžerske stvari "savladao", nadvladavanje požuda oka, mesa, sujeta "znanja i imanja" njemu su svakodnevica, navladao je zlo i ono u njemu ne može zaista zaživjeti niti zadjelovati, i snažan je u Riječi i Riječ u njemu prebiva. Adolescent u Duhu živi duhovno razaznatljivim - iako često nepojmljivim - životom, pobjeđuje (ili svjedoči Kristovoj pobjedi) u duhovnim bitkama i zna da Božja obećanja njemu pripadaju. Da, njemu i svoj braći i sestrama u Kristu, ovdje i sada. Bog nikad ne kasni, On neprekidno djeluje. Poznavat ćete istinu i istina će vas osloboditi - mladcu je neprekidno pred očima uma i srca. Tihi i blagi Božji glas koji s vremena na vrijeme začuje, koji mu se javi s uputom ili nekom riječju, saznanjem, razumjevanjem... najbolji je adolescentov drug. Živa Riječ! Jednako kao što je njemu i ona zapisana živa jer Duh se i kroz nju oglašava otvarajući shvaćanje i razum. Polako ali sigurno, stalna i neprekidna molitva njemu postaje bliska poput disanja. I neprekidno raste i njegovo biće i izražaj, njegov identitet pušta korijenje uvijek pomalo dublje u plodna tla "dubine Božje". Zrije i zrit će do u zrelost. Tu, dok je u ovom svijetu, ili ako ga Bog ranije pozove, tamo u nebesima - tek je nastavak Puta. Ali, dok jeste tu, na ovoj zemlji, on uvijek i svagda, stalno svjedoči jednoj za drugom Božjim izvojevanim bitkama. Zreo živi iz Kristove pobjede. Te duhovne pobjede vidljive su često, pogotovo isprva uočljive (mu/joj) jedino tek duhu i u duhu, i duhom. A onda, pomalo... u cijelom mu životnom putu. Vodstvo Božje zrelom čovjeku je posve razvidno i (duhovno) činjenično i stvarno - jedina stvarnost u svakom času njegova života, svakom momentu, svakom događaju - SVEMU. Ali trebao je životni vijek dotad, vijek poslušnosti istome da i ono stasa. On je posve budan i razbuđen, poznaje istinu i u miru je sa svime. Ne zato što je možda star po godinama života pa mu je sad već svejedno, već jer osjeća životnost u svojemu duhu, vitalnost djelotvornosti vjere koja nikad ne jenjava, koja je poput zraka slatkoga kojeg udiše i s kojim diše i pulsira. Poznavanje Boga, pak, neizmjerna je stvar. Otajstva neizreciva. U 1. Ivanovoj se kaže da su oci u duhu, starine - oni koji su Njega upoznali koji je od Početka. Početak i kraj. Alfa i omega. Od zrelosti nadalje do u starinu, ostavimo stvari na ovome: kad se, za života ovdje (ako i kome bude dano ovdje da), dospije do te faze zrelosti i duhovne dobi. Kroz otvorene kapije nebeske, starine slobodno prolaze, tamo, pa natrag amo, pa opet tamo...

U jednom času otkriva se da smo i dalje u svijetu i da moramo živjeti u njemu, pod specifičnim uvjetima, okolnostima, situacijama u kojima se zatičemo... dijete postaje tinejdžer. Tražimo i dobijamo primjere za odnošenje u i sa situacijama u kojima se zatičemo, uputstva za naše reakcije, za naše akcije i proakcije. O ovome se mogu knjige pisati, toliko je svaki svačiji doživljaj vlastitih situacija... specifičan. Molitva je način, ali tinejdžer tek uči KAKO molitvom zaista prokomunicirati s Ocem. Da se može biti u stanju ponijeti sa situacijom u kojoj se zatiče. Malo dijete za svaki percipirani "problemčić" trči nekom (percipiranom ili uistinu) starijem od njega samoga za pomoć... Da skratim jer zaista se o gornjemu knjige mogu izreći, knjige i JESU ispisane i nadasve čitane. Jer neprekidni dojam je da svaki dolazak natrag k Ocu dijete biva nježno odgurnuto, poslano... gdje dijete prirodno i žudi: u igru. Van, u svijet. Bio taj svijet u jednom momentu i onaj "biblijskih i teoloških raspravljanja". Dječje priče, kobajagi "mačevanja drvenim mačevima". Sve je to "u rok službe" i posve prirodno za ovu fazu duhovne zrelosti (ili nezrelosti još). Jer... karnalni um mora... otpasti umjesto da jača. Borba je to i bitka... Ljubav je mjera i mjerilo. Kako stoga voditi tu bitku... Onako kako je malogdje u svijetu vođena - a to NIJE preko leđa malenih, kako obično biva. Tinejdžera već više zanima TA KAKO da JA činim u ovoj specifičnoj i posve konkretnoj situaciji? I pri tome sluša o toj neobičnoj (i mnogoj maloj djeci još uvijek neshvatljivoj prirodi) dvostrukosti: a) unutra u molitvu, u prisutnost i bivanje u duhu s Ocem i/ili Kristom i/ili Duhom Svetim b) prisustvo s bližnjima ali uz odmak od situacije tijekom situacije jer: "previše toga vanjski čovjek smatra da je do njega i njegovog djelovanja" (uvijek uz ono poslovično: "uz Božju pomoć" ili "ako Bog da" - neshvaćanja); "odmakni se u stranu i GLEDAJ, VIDI kako ju Svevišnji i Svemogući Otac tvoj za te rješava. Tinejdžer počinje osluškivati vodstvo Očevog duha, kao što je i Krist činio dok je ovdje na zemlji boravio.

Neću sad ispisivati detaljne opise svih, recimo okvirno, stupnjeva - reći ću više za prva tri: Povjerovali ste evanđelju i nanovo ste rođeni - novorođenče ste. Što je bilo prije - nema ga više. "Grijesi su oprošteni", Bog je to zbrisao, zaboravio, te stvari više ne postoje. Dobro činite da i vi tako činite. Sve je novo, sve ide iznova, iz početka, nekog novog, drukčijeg početka. Nanovo ste rođeni i ništa ne znate! Da imate i četrdeset kuka za sobom, da ste već stopedeset puta Bibliju iščitali i završili sve teološke seminare - nemate pojma ni o čemu duhovnom. Mala beba. To bi trebalo biti jasno. I velika je opasnost ako se ovo ne shvati jer kako je zapisano: tko je nepravedan neka i ostane nepravedan, tko je pravednik neka i dalje opstaje kao pravednik. Želim ukazati: karnalni ego je sklon nakačiti se i rasti namjesto duhovnog djeteta - i tu je velika zamka, piše o tome i u Knjizi Otkrivenja. Uglavnom se odmah pri rođenju u duhu pojavi silna želja za krštenjem, onim izvanjskim, vodenim. I to se obavi (ako već nije). Istog onog časa kad je u vama planuo plamen povjerovanja i uvjerenosti - zbilo se i nešto nevidljivo, ali razaznatljivo: kršteni ste duhom iako vas nitko nije fizički dodirnuo niti u išta fizički porinuo. Mnogi toga ne budu ni svjesni, toliko to može biti suptilno, nježno, poput neuhvatljivog daška treperenja najnježnijeg povjetarca. A može biti i... posve kataklizmički. Stvar individualne prijemčivosti i senzibiliteta da prepozna. Nije to sad bitno... Glad i žeđ! Mlijeka! Meke, pitke i kašaste hrane! Po mogućnosti, bez onih ribljih koski koje se tek poslije uče odvajati. Ali kamo sreće: mnoga djeca u Kristu se zagrckuju njima, prerano - vođeni glađu i žeđu sa izvora izravno, ali što je tu je i kako Pavle kaže: "mnogi spavaju". I nastavlja: Probudi se ti što spavaš i zasvjetlit će ti Krist. I Svjetlost Evanđelja Vječnoga. Inače se zbiva što je i predrečeno: ima koji će zatamniti umove da svjetlost Evanđelja ne zasja. Čovjek - novorođenče u duhu, osjeća se dio nečega silnoga, ogromnoga, prekrasnoga. Kako će biti izraženo, to je sad svačija individualna stvar, ova ili ona denominacija, nebitno je, bitno je da se počinje tažiti žeđ i glad za Riječju, riječima koje "su duh i život su". I vrijeme ide... prolazi... Ali što sad? Dijete živi svoj život djeteta, bavi se djetinjim stvarima. One mladaca, zrelih, starina pogotovo - uopće ne razumije, pomalo (ako ne i poviše) i zazire od njih. Kad se čovjek rodi iznova odozgor on prvo upoznaje sebe i svoje okruženje. Nanovorođenog sebe u duhu, svoje duhovno okruženje. Prvo okruženje, potom sebe i svoju ulogu u njemu, u užem i širem okruženju (duhovnom, pa i duhovnom načinu djelovanja i funkcioniranja u ovom svjetovnom zemaljskom (jer ima svjetovno zemaljsko i ima duhovno zemaljsko)). Dakle, malo dijete upoznaje i shvaća (ili bi trebalo, mora da počne rasti) tko je ono, upoznaje svoju duhovnu obitelj: mi imamo oca, naš otac je Bog Svemogući, Svevišnji, Višnji. Mi smo Njegova djeca. Ja sam dijete Boga Svemogućeg! Taj, baš taj: ha ZE, taj je moj otac, moja majka, moj roditelj. To duh u meni koja sam sad, to je moj identitet, moja duša, to duh u meni, moj duh se privije uz Njeg kao novorođenče uz mater i kliče Bogu Svevišnjemu: OČE! Nerođenom još je to neshvatljivo. Mnogi čitaju Bibliju, idu po crkvama, a još uvijek su tek rođeni - mnogi niti to. Jest, Ekhad, kaže, Bog je otac Isusa Krista. Da, ali malo dijete može i mora shvatiti i prihvatiti, znati da je i njegov ili njen, tog novorođenog tebe. I tu identifikacije s ovozemaljskim, svjetovnim, pa bile iste i religiozne, vjeroispovjesne - prestaju. Dobro je kad prestaju jer moraju rasti. Nije dobro kad prestaju u negaciju djetetovog nauka. Tu bi mi tako rad zauvijek ostali, u krilu našeg Roditelja, ali On nas pogura i nalazimo se da proučavamo što je bilo "prije nas": djela kroz priče i zgode biblijskih izvještaja. To je prikladno za djetetovu dob, za njegovu zrelost, na takav – povijesni, izvanjski, pa donekle i karnalni način; karnalni jer je i svako dijete još uvijek pa katkad i uvelike karnalno.

Duhovna zrelost i dob nema veze s vašom religioznošću ili vjeroispovješću niti vremenskim periodom vašeg života koji ste u toj vjeroispovjesti proveli, a još manje s vašim nepopustljivim stiskom za samoprocijenjenu silinu vaših vlastitih momentalnih razumijevanja povijesnih, filozofskih, religijskih, dogmatskih, doktrinalnih i inih vanjskih aspekata biblijskih ili teoloških sadržaja i zapisa. Zrelost i duhovna dob u Kristu ne odnosi se na brojanje godina koliko dugo čitate i proučavate, vaše poznavanje Biblije, pa i izvanbiblijskih spisa. Zrelost i duhovna dob u Kristu ne odnosi se na vašu fizičku starost. Nema veze s njom. Zrelost duha se ne odnosi na to koliko puta dnevno ili koliko dugo traju vaše molitve, krunice, koliko ste regularni u posjeti nekoj crkvi, koliko držite do držanja slava, blagdana... to vas svrstava u malo dijete. Ovo zadnje ako uopće. Jer mnogi svjetovanjaci također drže te stvari isključivo zbog obiteljskih ili nacionalnih tradicija. Nemojmo se zavaravati. Jer i prije bi mogao kakav iskreni svjetovnjak koji živi po Kristovim instrukcijama u Kraljevstvo Nebesko nego netko tko se busa u prsa svojom crkvenom tradicijom. Sjetimo se Farizeja i Sadukeja. Zrelost duha se ne odnosi na to kako i na koji način "baratate teološkim" povjesnim pojmovima bilo koje crkvene tradicije ili grupacie. I prečesto i svjetovnjaci su u stanju baratati tim stvarima, pogotovo kad su jednom bili "članovi neke crkvene organizacije", potom ju napustili, i krenuli bilo za neku drugu, bilo za niti jednu. Duhovna zrelost u Kristu ne odnosi se na količinu Biblijskih stihova koje ste uspjeli uspješno upamtiti, ne odnosi se na vaše poznavanje Biblijskih zgoda i sadržaja. Ako poznajete Biblijske sadržaje to vas svrstava u sasvim malo dijete u duhu. Sve gornje. Izvrsno! Drago mi je da se "držite" tim čvrstim stiskom, ali pazite da stisak nije onaj pregrčevit i da se tek bojite pustiti skute i dozvolite malom djetetu u vjeri da prohoda i dopustiti vjeri živome Kristu i Bogu našem Ocu da raste, razvija se i produbljuje do u potpunu djelatnu manifestaciju, već kako kome u ovom životu može biti dano i gdje ga/ju je Bog smjestio. Nadalje, Zrelost i duhovna dob u Kristu ne odnosi se na brojanje godina koliko je prošlo od vašeg "dolaska Kristu". Čovjek može Krista upoznati s petnaest godina života, sad ima pedeset i pet, a da i dalje ostane u duhu novorođenče. To je realnost. Istina, bolje i beba u Kristu nego uopće u Njemu nerođen. Ali... nije zdravo ne razvijati se, ne sazrijevati jer to donosi određene posljedice, o kojima ovdje neću. Ono što želim je pozvati svakoga na jačanje vjere u vođenje Duhom u rast, u razvoj, u sazrijevanje i plodonosnost na načine koji su prethodnoj "kategoriji" nepojmljivi i neshvatljivi. Zato je uvijek i zauvijek na prvom mjestu svagda uvijek jedno te isto: VJERA OCU I KRISTU te ljubav prema bližnjemu. Tako, kako rastemo i razvijamo se U KRISTU živome, naša duhovna dob će sazrijevati i mi skupa s njom - kako je to u 1.Ivanovoj kratko predstavljeno, od djeteta preko mladca do oca, starine.

Sukladno užem okviru danom u 1. Ivanovoj, ovdje dajem proširena stepenovanja u vidu "neformalne ankete" kojoj svak može pristupiti za sebe i samo za sebe. Iz tog razloga niti nije prezentirano kao formalna forumska anketa: tek rođen/-a --- mala beba --- novorođenče u duhu malo dijete --- dijete duhovni tinejdžer duhovni adolescent --- mladac --- zrijem polako ali sigurno zreloga duha --- zrele dobi posve duhovno zreo --- starina u duhu Forum je to što jest, anketa je posve neformalna i može biti shvaćena, pa i primljena kako god tko hoće. Za one koji žele iskreno sudjelovati u anketi i ispravno i istinito sebe (u svakom nekom času) smjestiti, u nastavku slijede neki opći putokazi i smjernice.

Ne bavim se “baziranjima filozofija”. Živi Krist podučava.

Ne bih o nekakvim "lebdenjima negdje gore"... osim ako netko ne nazre između redaka. Tek: obmanuti narodi i predvođeni satanom: popeše se NAD prostranstvo zemaljsko i opkružiše šator svetih i voljeni grad i spusti se vatra od Boga nebeskoga i proždre ih. (Otk 20,9) Prvo "voljeni grad", Gal 4,26: Jeruzalem [koji je] ODOZGOR, koji je majka svih nas, je slobodan. Tu je "tabor svetih" koji je PONAD, IZNAD, GORE - u duhovnim nebesima (koja nisu niti nebo s oblacima niti svemirsko materijalno prostranstvo, već ponad i njih, pa i ljudskih koncepcija zemaljskog neba i svemira). Kao što i kaže: ponad prostranstva zemaljskog nalazi se "tabor svetih i voljeni grad". Duhovno ponad. To "uspinjanje obmanutih skupa sa satanom" ovdje nije fizičko u raketama i letjelicama, već je u pitanju duhovna stvar. Obmanuti ljudski duh, pa i bilo demonskim doktrinama bilo ljudskim tradicijama i naucima, se trsi, karnalni um bi da se ovjekovječi i satre istinu. Drugim riječima, sveti - duše svetih su žive. Smrt i Šeol (Had) bjehu bačeni u jezero ognjeno koje je druga smrt. Nema (tada) više ni smrti i umiranja ni "lokacije smrtnih zemaljskih duša" - šeola odnosno hada. Duše svetih nisu iste duše kao (te) duše "zemaljske" (načinjene u Postanku), one su i same nebeske. One su obnovljene, "od Boga rođene", kao što je i prvenac Ješua od Boga rođen. Kad se govori o besmrtnoj duši, govori se o ovim prvima. Zemaljske duše nisu besmrtne i usud im je ništenje, skupa sa smrću i šeolom. One su na neki način "obeztjelovljene" smrću tijela ovdje. Ne bivaju odmah uništene, već su kao "zatvorene" - imale nekakva (isprva ljudskom biću iole nalik) obličja ili ne - zatočene su u šeolu. U današnje doba mnogi to područje decidiraju nekakvim "astralnim nišama", mada, nisu sve astralne niše privremeno ispunjene "dusima pomrlih" - koji, kako i kaže: ne znaju ništa. Duše svetih, Kristovog tijela, besmrtne duše svetih imaju nebeska duhovna tijela, kakvo je i Kristovo. Zadobijaju ga, u svakom slučaju, po otvaranju cijele Knjige s pečatima, za svaku od njih - kad posvjedoči te dijelove. Jer, naznačeno je otvaranjem petog pečata da duše pobijenih svetih prebivaju ispod oltara nebeskog hrama. A to se događa, katkad po odlasku odavde, katkad i za nekoga tijekom još boravka u ovom zemaljskom tijelu. Razmislite, što je hram? 1 Korinćanima 3,16-17; 6,15-20; 2 Korinćanima 6,14-18; Efežanima 2,19-22; 1 Petrova 2,5. Gdje je hram tamo je i oltar. Ali ima više oltara... Jedan je vani, u dvorištu, ostali su unutri, svetinja nad svetinjama bivajući najnutarnjiji. A dvorište, ono se ne mjeri (Otk. 11,2, ali dvorište koje je izvan hrama ostavi i ne mjeri ga jer ono je dano narodima kao i cijeli grad da ga gaze četrdeset i dva mjeseca). Suđenje grijehu je kroz vanjski, dvorišni oltar, pa su tako i (te) duše koje zazivaju sud (bile u tijelima živim zemaljskim ovdje, ili više ne) još uvijek u dvorištu. Milosno Sjedište se s razlogom zove: MILOSNO. Put do zrelosti je dug, za neke dulji za neke kraći, ali je svakako proces. Za kraj ovog posta, prekrasan je to citat i čežnja koja je u mnogima od nas: "radi vas" ili "za vas potrebnije", kako i nastavlja u slijedećem stihu: ... radi vašeg napretka. Napretka, rasta i sazrijevanja. Tako ljubimo jedni druge. ... Kristov Dolazak može čovjeka zateći živoga ovdje, tjelesno živoga - kao što je Isus i najavio jednom od učenika, ako li pak ne, tada je to doslovce kako je i rečeno: zadnjeg dana. Znamo svi što nam je zadnji dan, zadnji čas ovdje, ne? I taj moment je isti moment za sve, osim onih koji (još) nisu umrli, poput, kako kaže primjerice, Enoha. Moment koji tako lijepo zvuči na engleskom: every knee shall bow.

XC. Što je istina?1. OPET su se dvanaestorica okupila u Krugu palmi, a jedan od njih, Toma, reče drugome, Što je istina? jer se iste stvari različitim umovima čine različitima, pa čak i istom umu u različito vrijeme. Što je onda Istina? 2. I dok su razgovarali, Ješua se pojavio među njima i rekao, Istina, jedna i apsolutna, je samo u Bogu, jer nijedan čovjek, niti bilo koje tijelo ljudi, ne zna ono što zna samo Bog, koji je Sve u Svemu. Ljudima se otkriva Istina, prema njihovoj sposobnosti razumijevanja i primanja. 3. Jedna Istina ima mnogo strana, i jedan vidi samo jednu stranu, drugi vidi drugu, a neki vide više od drugih, prema tome kako im je dano. 4. Pogledajte ovaj kristal, kako se jedno svjetlo očituje u dvanaest lica, da četiri puta dvanaest i svako lice reflektira jednu zraku svjetlosti, i jedan gleda jedno lice, a drugi drugo, ali to je jedan kristal i jedno svjetlo koje sja u svemu. 5. Gle opet, kada se neko popne na planinu i dostigne jednu visinu, on kaže, Ovo je vrh planine, hajde da ga dosegnemo, i kada oni dostignu tu visinu, gle, vide drugu iza nje dok ne dođu do one visine s koje se ne vidi nijedna druga visina, ako je tako, oni je mogu postići. 6. Tako je i s Istinom. Ja sam Istina i Put i Život, i dao sam vam Istinu koju sam primio odozgo. A ono što jedan vidi i primi, drugi ne vidi i ne primi. Ono što se nekima čini istinitim, drugima se ne čini istinitim. Oni koji su u dolini ne vide kao oni koji su na vrhu brda. 7. Ali za svakoga, to je Istina onako kako je vidi jedan um, i za to vrijeme, dok se viša Istina ne otkrije istome: i duši koja primi više svjetlo, bit će dano više svjetla. Stoga ne osuđujte druge, da ne budete osuđeni. 8. Dok se pridržavate svetog Zakona Ljubavi, kojeg sam vam dao, tako će vam se Istina otkrivati sve više i više, a Duh Istine koji dolazi odozgo vodit će vas, iako kroz mnoga lutanja, u svu Istinu, kao što je plameni oblak vodio djecu Izraelovu kroz pustinju. 9. Budite vjerni svjetlu koje imate, dok vam više svjetlo ne bude dano. Tražite više svjetla i imat ćete u izobilju; ne počivajte dok ne nađete. 10. Bog vam daje svu Istinu, kao ljestve s mnogo stepenica, za spasenje i savršenstvo duše, a istinu koja se čini danas, napustiti ćete zbog više istine sutrašnjice. Prionite k Savršenstvu. 11. Tko god se pridržava svetog Zakona koji sam dao, ti će spasiti svoje duše, koliko god različito oni vidjeti istine koje sam dao. 12. Mnogi će mi reći, Gospodine, Gospodine, mi smo revnovali za tvoju Istinu. Ali ja ću im reći, Ne, nego da drugi mogu vidjeti kao što vi vidite, i nijednu drugu istinu osim te. Vjera bez milosrđa je mrtva. Ljubav je ispunjenje Zakona. 13. Kako će vjera u ono što primaju koristiti onima koji je drže nepravedno? Oni koji imaju ljubavi imaju sve, a bez ljubavi ništa ne vrijedi. Neka svatko drži ono što vidi kao istinu u ljubavi, znajući da tamo gdje ljubavi nema, istina je mrtvo slovo na papiru i ništa ne koristi. 14. Neka prebivaju Dobrota, Istina i Ljepota, ali najveća od njih je Dobrota. Ako koji imaju mržnju prema svojim bližnjima i otvrdnu svoja srca prema stvorenjima Božjih ruku, kako mogu vidjeti Istinu za spasenje, budući da su im oči zaslijepljene i njihova srca otvrdnula prema Božjem stvorenju? 15. Kakvom sam Istinu otkrio, tako sam je i vama dao. Neka ju svatko primi u skladu sa svojim svjetlom i sposobnošću razumijevanja, i ne progoni one koji ju primaju na drugačiji način. 16. Jer Istina je Moć Božja, i ona će na kraju prevladati nad svim zabludama. Ali sveti Zakon koji sam dao jasan je za sve, i pravedan i dobar. Neka ga svi poštuju za spasenje svojih duša.

Prijatelji, svima zainteresiranima ispod dajem link na .pdf Evanđelje Svete Dvanaestorice, poznato i kao Nazarensko evanđelje ili Esensko evanđelje. Zapravo, prvo kratak uvodni tekst, potom link na prevedeno evanđelje.

@rale, veliki i prijateljski pozdrav tebi. Imaš prelijepih stvari na svom kanalu.🙏 Pazi logiku, molim te u ovome što govoriš: Budući da nas je po svom liku stvorio mi bi u sebi morali prepoznati TAJ NJEGOV LIK, a ne nekakva "tri lica". Ali ljudski autoritet kaže čovjeku "tri" i čovjekova pala priroda pojuri zaroniti u ideju i lanci ga zategnu u "koja su to tri" - nastavak je podložen posve "zakonitostima funkcioniranja intelekta" - i u iraciu traži racio, u grijehu pravičnost, kao farizeji kad su tražili "rupe u zakonu" pa u svojoj "tori" napisali da nije ubojstvo ako čovjeka zatoče u zatvoreni podrum bez prozora i zapale svijeću, pa kad ponestane zraka - nisu oni ubili, već nedostatak zraka. Nitko tko čita bibliju bez prethodnih pred-rasuđivanja neće nadoći ni na kakvo "tri" u kontekstu ove teme, i time citirane ideje. Da se vratim na "po svom liku". S obzirom da nas je stvorio po svom liku, ima da se upitamo: što je taj lik po kojemu smo stvoreni, a ne da trčimo - koja su to "tri lika"? Nigdje ne kaže da su tri. Jedan je: EKHAD. Šema Israel JHVH Eloheinu JHVH Ekhad. Zanimljivo je da je to rečeno u Postanku 1, gdje je ljudima dano upravo to: Božji lik je SUVERENO KRALJEVANJE. Kraljevstvo Nebesko je Vladavina Nebesa, Božja Vladavina. Tako je u istoj sekciji stiha i rečeno: da vladaju... stvarima ove kreacije kako Bog vlada svom kreacijom, pa i nebesima. To se ima i u molitvi koji neki zovu "Očenaš". To je jedno. To je jedan aspekt... pa i nekakvo "lice", ne? Vladanje. A Isus nam je pokazao kako to funkcionira ili, bolje rečeno, kako bi to trebalo funkcionirati. Slušamo li? Povezuje li Duh koji jedini ispravno povezuje, ili se oslanjamo na "ljudski intelekt" malo previše nego što je i zdravo i dobro za nas? Da bi se "vladalo" mora se imati forma, inače je to kaotizam. Kaotizam je nasumičnost, besmislenost... uzaludnost (zaludnost nad zaludnostima, sve je uzalud). No, ovo bi sad sve odvelo malo predaleko za ovu temu, moguće i ne samo nju, mnoge. Ukazat ću tek, to što je stvoreno u Postanku 1 kao "čovjek" su mužjak i ženka. Dvije forme koje su jedna forma: "množite se i napučite zemlju". Čovjek, od zemaljskog praha: ashes to ashes, dust to dust, "afar" - zamisli vreću brašna, istresi brašno u prah... nema forme sva ta masa. Ali rekoh, neću u tim smjerovima, jer bi bilo previše. Dostatno je: vladanje i vladavina. Selah! Bog je Kralj (što i kako taj Kralj čini, djeluje - u njegovom Kraljevstvu koje je u pobuni? pa se ogromna njegova područja okrenula nekakvom "separatizmu"... i potpala pod "Protivno"... a znamo: tama bješe ova zemlja... i prije, u Početku...), Bog je Otac (kome je otac), Bog je Sudac koji je u Mudrosti stvorio sve. Bog je Ljubav, on skrbi i žarko mari. Bog je Svjetlost i u njemu nema ni trunke tame. Bog je Duh i Onaj koji je nad duhovima, dusima, kažu "vojskama", pa i mnoštvima. Gle koliko lica. A jedan te isti. Trojstvo i grupiranje u nekakvo "tri" ispada puka semantika izvan svih konteksta razumijevanja i otkrivenja? Ideja tj. Riječ se može odmah nadalje potražiti u Postanku 2. Tamo je rečeno da je Bog udahnuo svoga daha i čovjek je postao živa duša. Što je bio prije nego što je postao živa duša? Škakljivo pitanje, kao i što to "živa duša" znači u odnosu na ono prije. Nekako, dijete bi upitalo: pa zar nije bio "živ" prethodno? Moguće i nije? A šta sad? Možemo se upitati, kako je to Bog "bacio dubok san" na nešto što nije "živa duša"? E, tu sad dođu i zavrzlame o "redu i poretku knjiga u Bibliji". Što je bilo prije, zaista prije Postanka - ne koji je redoslijed knjiga, u ovom kontekstu? Ovo je nadasve važno, jer treba razgraničiti i uočiti u kom momentu i kad se što događa. U Postanku 1 je stvaranje čovjeka (iz prethodnog pasusa ovog posta) šesti dan. U Postanku 2 stvaranje čovjeka opisano udahnućem od Božjega daha kao "žive duše"... kada je to? Prije nego... Nije još bilo... Čitati, i pustiti Duh da posloži stvari na njihova mjesta. Selah! Natrag na neka od pitanja: kad se uvidi i Duh u tebi zapjeva otkrivenjem djelića "tajne skrivene od početka svijeta"... mora se postaviti pitanje i, dobro, a što je prethodilo? Zar je Svjetlost... "sišla"? (U početku bješe riječ, i riječ bješe u Boga, i Bog bješe riječ. Ona bješe u početku u Boga. Sve je kroz nju postalo, i bez nje ništa nije postalo što je postalo. U njoj bješe život, i život bješe vidjelo ljudima. I vidjelo se svijetli u tami, i tama ga ne obuze.) I u silasku... bačena u "dubok san" (tamu, spavanje, Ješua je rekao: Lazar spava... idem ga probuditi) i oživljena iznova, ali drukčije... djelićima "Daha" (i kad čovjek "ispusti dah", ima ona fraza: što je to - prepuno ljudi, nigdje žive duše?). Drukčije i drukčija sad... sad je ono što je bilo s Bogom (gdje si bio ti?) dok je On stvarao nebesa i zemlju? Zvijezde zornice i sinovi Božji... djeca Svjetla... Samo onaj koji je s neba sišao može se na nebo i vratiti. Tko ima uho, neka čuje. Selah! Isus reče, Dat ću vam (ono) što oko nije vidjelo i što uho nije čulo i što niti jedna ruka takla nije i što se u ljudskom umu nikad pojavilo nije. Učenici rekoše Isusu, reci nam kakav će nam biti kraj. Isus im kaza, Zar ste otkrili početak, pa sad tražite kraj? Jer tamo gdje je početak, tamo će biti (i) kraj. Blagoslovljen je onaj koji će zauzeti svoje mjesto na početku; on će znati kraj i neće iskusiti smrt. Isus reče, Blagoslovljen je onaj koji je postojao prije nego što je zapostao (se rodio, pojavio). (Evanđelje Tomino, Logion 17-19a) Selah! Kristov Mir s tobom!

. Blago gladnima i žednima pravednosti jer oni će se nasititi . "Pravednost" je još jedna od velikih ključnih riječi Biblije, jedan od onih ključeva koje čitatelj mora imati u svom posjedu ako želi razumjeti pravo značenje knjige. Kao i "zemlja", "krotki" i "utjeha", to je izraz koji se koristi u posebnom i određenom smislu. Pravednost u Bibliji ne znači samo ispravno ponašanje, već i ispravno razmišljanje o svim temama, u svakom segmentu života. Dok proučavamo Propovijed na gori, naći ćemo da svaka klauzula u njoj ponavlja veliku istinu da su vanjske stvari tek izraz odnosno slika unutarnjih misli i uvjerenja; da imamo vlast ili moć nad svojim mislima da mislimo kako hoćemo; i tako, neizravno, činimo ili kvarimo svoje živote načinom na koji razmišljamo. Isus će nam u ovim govorima stalno govoriti da nemamo izravnu moć nad vanjskim stvarima, jer su te vanjske stvari samo posljedice, rezultirajuće slike onoga što se događa na Tajnom mjestu. Kako čovjek sije u svojim nevidljivim mislima, tako će i žeti u onome što se vidi. "Sve stvari djeluju na dobro onima koji ljube dobro", a voljeti dobro znači zaokupljati se mislima o dobru. Kada se ljudi probude za spoznaju ovih velikih istina, prirodno ih pokušavaju početi primjenjivati u svojim životima. Shvativši napokon životnu važnost "pravednosti", ili razmišljanja skladnih misli, oni, kao razumni ljudi, odmah počinju pokušavati dovesti u red svoju kuću. Princip koji je uključen savršeno je jednostavan, ali nažalost, izvođenje je sve samo ne lako. Sad, zašto bi to trebalo tako biti? Odgovor leži u izvanrednoj snazi navike; a navike razmišljanja su istodobno najsuptilnijeg karaktera i najteže ih je razbiti. Lako je, relativno govoreći, prekinuti fizičku naviku ako doista ozbiljno mislite, jer je djelovanje na fizičkom planu puno sporije i opipljivije nego na mentalnom planu. U suočavanju s navikama mišljenja, međutim, ne možemo začas, da tako kažemo, stajati po strani i zauzeti relativno distancirano gledište, kao što možemo u promišljanju naših postupaka. Naše misli teku pozornicom svijesti u neprekinutom toku, i to tako brzo da se s njima može nositi samo neprestana budnost. Tako, pozornica nečijeg djelovanja je područje njegove neposredne prisutnosti. Mogu djelovati samo tamo gdje jesam. Mogu izdavati naredbe pismom ili telefonom; ili mogu pritisnuti gumb i postići rezultate na daljinu; ali ipak, moje se djelovanje događa tamo gdje jesam u sadašnjem trenutku vremena. U mislima se, naprotiv, mogu kretati cijelim područjem svog života, uključujući i sve ljude s kojima sam bio ili jesam na bilo koji način, i jednakom se lakoćom mogu vinuti u prošlost ili u budućnost. Vidimo, dakle, koliko je veća zadaća postizanja svestranog skladnog mišljenja i osjećanja, odnosno istinske pravednosti, nego što se čini na prvi pogled. Iz tog razloga mnogi ljudi postanu u sebi obeshrabreni i prepuštaju se velikoj količini samoosuđivanja jer ne mijenjaju dovoljno brzo sav tok misli na cijelom području svojih života – ništenje starog Adama, kako Pavao kaže – u dovoljno kratkom vremenu. Ovo je, naravno, velika pogreška i, zbiva se da, samoosuđivanje koje je u biti loša, i stoga nepravedna misao, ima tendenciju proizvesti još više problema, sve u starom začaranom krugu. Da se ni ne spomene da je Bog Sudac, a ne mi. Ako ne napredujete onoliko brzo koliko biste željeli, lijek je – biti još pažljiviji i zadržati i dalje samo skladne misli. Kroz to se očituje i trpljenje, duranje, dosljednost i postojanost koje su plodovi duha. Ne zadržavajte se na svojim pogreškama ili na sporosti vašeg napretka, nego zahtijevajte Božju Prisutnost sa sobom, tim više, u zubima obeshrabrujućih "ričućih lavova". Hrlite k mudrosti. Napravite mentalnu inventuru, invenciju ili reviziju svog života i vidite ne razmišljate li još uvijek pogrešno u nekom dijelu svog uma. Postoji li neka pogrešna linija ponašanja koju još uvijek slijedite? Postoji li netko kome još niste oprostili? Prepuštate li se bilo kakvoj političkoj, rasnoj ili vjerskoj sektaškoj mržnji ili prijeziru? Ovo će se sigurno maskirati pod plaštom samopravednosti, ako postoji. Ako je tako, strgnite taj ogrtač i riješite se zla, jer ono je otrov u vašem životu. Je li u vašem srcu zaostala neka vrsta ljubomore i zavisti – može biti osobna ili profesionalna. Ova odvratna stvar mnogo je češća nego što bi se spremno priznalo u pristojnom društvu. Ako je tu, odrežite je pod svaku cijenu. Postoje li sentimentalna žaljenja ili besmislena čežnja za nemogućim? Ako je tako, razmislite o tome da, kao besmrtnom biću, Sinu Božjem koji drži svu duhovnu vlast, nijedna dobra stvar nije izvan dosega, ovdje i sada. Postoji li grižnja savjesti zbog prošlih grešaka? Zapamtite da je kajanje zbog osjećaja krivice samo oblik duhovnog ponosa, za razliku od promjene stava metanoie – sa znanjem i shvaćanjem. Uživati u tome, kao što neki ljudi čine, izdaja je Božje ljubavi i praštanja, koji kaže: "Evo, sada je dan spasenja." "Evo, sve činim novo." U ovom stihu Isus nam govori da se ne obeshrabrimo jer ne svladavamo sve odjednom, jer nam se čini da napredujemo sporo. Ako uopće ne napredujemo, onda se ne možemo moliti na pravi način, a na nama je da otkrijemo zašto, ispitujući svoje živote i moleći se za mudrost i vodstvo. Uistinu, trebamo neprestano moliti za mudrost i vodstvo, te za živo djelovanje Duha Svetoga na nas, kako bi kvaliteta naših molitava – naše blagostanje – stalno rasla. Ali ako se krećemo, ako se stvari popravljaju, iako možda ne tako brzo, ne trebamo se obeshrabriti. Trebamo samo postojano raditi, i pod uvjetom da smo zaista svim srcem u našim naporima, pod uvjetom, to jest, da smo stvarno gladni i žedni pravednosti, tada ćemo, konačno, sigurno biti ispunjeni. Nemoguće je da svesrdna potraga za istinom i pravednošću, ako se u njoj ustraje, ne bude okrunjena uspjehom. Bogu se nije rugati, niti se On ruga svojoj djeci.

. Blago krotkima jer će oni baštiniti zemlju . Ovo je jedan od najvažnijih stihova Biblije. S realizacijom duhovnog značenja ovih riječi, otkriva se Tajna Vladanja – tajna nadilaženja teškoća. To je doslovce Ključ Života. U pitanju je Poruka Isusa Krista reducirana u jednu jedinu rečenicu. Prvo, riječ "zemlja" se ne odnosi samo na terestrijalni globus. Ona zaista znači manifestaciju, aktualizaciju. Manifestacija ili izražaj je rezultat nekog uzroka. Uzrok mora biti izražen ili manifestiran prije nego što o njemu išta možemo znati; a, vrijedi i suprotno, svaki izraz ili manifestacija mora imati neki uzrok. Sada u Božanskoj metafizici, a posebno u Propovijedi na gori, učite da je sva uzročnost unutarnja – mentalna jednako kao i emocionalna, svo vaše iskustvo – zapravo manifestacija vaših vlastitih nutarnjih stanja. Činjenica da ste prilično nesvjesni većine svojih nutarnjih stanja nema značenje; jer ona su ipak tu, u vašoj podsvijesti, bez obzira na to što ste ih sada zaboravili ili ih uopće niste bili svjesni. "Sva će se zemlja napuniti slavom Gospodnjom." "Njegova će duša prebivati u miru, a Njegovo sjeme (-molitve-) će baštiniti zemlju." "Gospodin kraljuje, neka se raduje sva zemlja." Blaženje Isusovog Učenja upućuje na ništa manje nego –krotkost. Pravo značenje riječi "krotak" u Bibliji je unutarnji stav za koji ne postoji nijedna druga dostupna riječ. Spoj je to otvorenosti, vjere u Boga i spoznaje da je volja Božja za nas uvijek nešto radosno i zanimljivo i vitalno, i puno bolje od svega što bismo sami mogli zamisliti. Ovo stanje uma također uključuje savršenu spremnost da se dopusti da se ova Božja Volja ostvari na bilo koji način koji Božanska Mudrost smatra najboljim, a ne na neki određeni način koji smo sami odabrali. Ovaj unutarnji stav, složen je u analizi, ali jednostavan sam po sebi. Mojsije je, sjećamo se, učinio čudesno djelo za cijeli svoj narod, izbavivši ga iz egipatskog ropstva usprkos nevjerojatnim poteškoćama i utječući svojim učenjem i svojim djelima na cijeli kasniji tok povijesti. Mojsije je imao otvoren um, spreman da bude poučen novim stvarima i novim načinima razmišljanja i rada. Nije odbacio novo otkrivenje jer je bilo novo i revolucionarno, kao što bi učinila većina njegovih samozadovoljnih kolega u egipatskoj hijerarhiji. Nije, barem u početku, bio slobodan od ozbiljnih mana karaktera, ali je bio prevelik za intelektualni ili duhovni ponos, i stoga se postupno izdigao iznad ovih mana kako je nova istina djelovala u njegovoj duši. Mojsije je u potpunosti razumio da rigorozno prilagođavanje Božjoj Volji, daleko od toga da uključuje gubitak bilo kakvog dobra, može značiti samo ljepši, bolji i sjajniji život. Stoga nije o tome razmišljao kao o samožrtvovanju, jer je znao da je to najviši oblik samoslavljenja u pravom i prekrasnom smislu riječi. Samoveličanje egoista je podla taština koja na kraju dovodi do poniženja. Istinsko samoproslavljenje, proslavljenje koje je stvarno slavno, je proslavljenje Boga – "Otac u meni, On čini djela." "Ja u vama, i vi u meni." Mojsije je imao divno razumijevanje moći izgovorene Riječi da poziva na dobro, što je znanstveno utemeljena vjera. Bio je jedan od "najkrotkijih" ljudi koji su ikada živjeli i nitko, osim našeg Spasitelja, nije u većoj mjeri baštinio zemlju.

. Blago onima koji žaluju jer će biti utješeni . Žalost ili tuga nisu dobre stvari, jer Volja Božja je da svi žive sreću i radost. Isus kaže: "Došao sam da bi oni imali život, i to obilniji život." S druge strane, nevolja i patnja mogu biti korisne jer mnogi ljudi se ne bi ni potrudili naučiti Istinu dok ih na to ne potjeraju tuga i promašaj. Prije ili kasnije će svako ljudsko biće morati otkriti Istinu o Bogu i osobno stupiti s Njime u kontakt. Morat će doći u razumijevanje Istine koje će ga, jednom zauvijek, osloboditi od trodimenzionalnih ograničenja i grijeha, bolesti i smrti koji ih prate. Doduše, većina ljudi neće krenuti u potragu za Bogom osim ako ih na to ne potjera neka vrsta nevolje. Zaista nema potrebe da čovjek ima probleme jer ako bi samo prvo potražio Boga, nevolja ne mora nikada doći. Čovjek uvijek ima izbor naučiti putem duhovnog otkrivanja ili učeći putem bolnoga iskustva. U pravilu, tek kad je zdravlje narušeno, a obična medicinska sredstva nisu uspjela pružiti olakšanje, ljudi se ozbiljno prihvate stjecanja onog duhovnog razumijevanja tijela kao istinskog utjelovljenja božanskog života koje nam je jedino jamstvo za prevladavanje bolesti i, na kraju, smrti. Ipak, ako bi se ljudi obratili Bogu i stekli nešto od ovog razumijevanja dok im je zdravlje još uvijek dobro, uopće ne bi trebali biti bolesni. Opet, obično se ljudi tek kada vrlo akutno osjećaju siromaštvo, to jest kada obični materijalni izvori opskrbe presuše, obraćaju Bogu kao posljednjem utočištu i nauče lekciju da je Božanska moć doista Izvor čovjekove opskrbe i svi materijalni činitelji tek kanali i upojavljenja. U Kući našega Oca, puno je soba, ali ključ višljim prostorijama je uvijek postizanje potpunog ovladavanja nad onom u kojoj smo. Stoga je za nas vrlo blagoslovljena stvar što smo prisiljeni da što prije riješimo pitanje skrbi. Ako prosperitetni ljudi sada, dok su još prosperitetni, priznaju Boga kao istinsko Vrelo, i redovito se mole za još više duhovnog razumijevanja po ovom pitanju, nikada ne bi trebali patiti od siromaštva ili financijskih problema. Bog je vlasnik, a ljudi samo upravitelji ili povjerenici za njega. Ovo opće načelo odnosi se na svaku našu poteškoću, ne samo na fizičke ili financijske probleme, već i na sve druge nelagode koje baštini tijelo. Obiteljske nevolje, svađe i otuđenja, grijeh i grižnja savjesti, i sve ostalo, ne moraju uopće doći ako prvo tražimo Kraljevstvo Božje i Ispravno razumijevanje; ako ipak dođu, za nas će ovo žalovanje biti prerušeni blagoslov, jer kroz njega ćemo biti "utješeni". A pod utjehom Biblija podrazumijeva iskustvo Božje Prisutnosti, što je kraj svake žalosti. Tradicionalne crkve su prečesto naučavale raspetoga Krista koji završava na križu; ali Biblija nam daje Uskrslog Krista Pobjedonosnog.

Rekla bih... nekako mi se čini da mora biti izrečeno, naglas i u nečije uši i ne tek krajičkom oka pojmljeno u samoći gdje nitko ne može čuti, jer tako nikome (drugome) niti ne koristi. I reći ću to baš u ovoj temi, jer nekako svi smo mi suvremenici, ako ništa drugo, tu smo u istom vremenu, pa i jezičnom prostoru, a Put je dug... netko je negdje rekao, nema mu zapravo kraja, do u vijeke vjekova... Neshvatljivo, ali ne htjedoh o tome. Svak je u datom momentu ili periodu negdje na putu, u neku ruku, svi mi prolazimo cijeli, ali on je... tajanstven i čudesan, pa u mnogočemu i čudnovat, Svevišnji ga je sam načinio, stoga i nepojmljiv - one neprijeđene trase u svakom slučaju. Da čovjek živi deset tisuća godina, još uvijek bi i zadnjim dahom shvatio da još uvijek ima otajstava u Božjoj Riječi - objavljenih! - koje nije ni dotakao, nije niti znao da su tamo. Nekako kad gledam... Puno se ističe - i sama znam počesto isticati - naš vlastiti osobni pojedinačni odnos i provođenje vremena, u molitvama, promišljanjima, proučavanjima Riječi, pa potom i upravo to vrijeme koje tako provodimo, koliko se ono razlikuje od nekakvog običnog svakodnevnog uplitanja i rasplitanja situacija i okolnosti u kojima se zatičemo. Ali jednako tako sam, bar u kojem postu svom, na nekom od ovih naših zajedničkih mjesta druženja, istaknula i koliko je važno naše međusobno... doticanje. Ne samo naše provođenje molitvenog vremena, u onoj skrivenoj odaji sa zatvorenim svim otvorima prema van. Ono je nadasve krucijalno, vodstvo koje primimo, pa i osnaženost, utjeha i ona toplina povjerenja... neprocjenjivi su. Jednako tako svi znamo da je Krist molio Oca da nas ne uzme iz svijeta, već da nas ostavi tu, u svijetu - ali da nas zaštiti. Ta zaštita je primarno ona odiznutra - da gorki korijen ne nađe mjesta u nama... i nekako, doista čudesno, često (ako ne i uvijek - istina nekad čudesno začas, nekad brže, nekad posve sporo i jedva vidljivo) se i vanjska situacija izmijeni. Da se to uočiti i uočavati, ako će netko uzeti časak i s vremena na vrijeme zagledavati tako... u životnost oko nas pa i u nama. Nekad je to vodstvo koje spomenuh - posve izravno, kao neko blago nutarnje nukanje, ne posve racionalno, iz mira i nikad ne iz nemira... onog mira koji nadilazi sav ljudski razum. Katkad je spoznajno, katkad posve ljubavno, katkad posve... "sekularno" recimo, kamo, što učiniti, što reći... posve tako, iz duha u nama samima i njegove povezane odnosnosti s Kristom i našim Ocem, s Duhom Svetoga. Ali katkad, baš neće, neće ti ništa reći nikamo te usmjeriti osim na drugo ljudsko biće kojemu je već to... tko zna, možda i odavno, otkriveno, u kojemu zaživljeno. I onda taj detalj... kroz to druženje doslovce u duhu (ne mora biti tjelesno, često i nije, katkad je to riječ načuta, pasus pročitan...) i odjednom otvori se nešto posve novo, nova dionica Puta. Jer zaista, put podrazumijeva kročenje njime, nove vidike kako se hodi... "ja sve činim novo". A opet, za - usudit ću se reći - sve nas, ono što će nekome biti novo sutra, nekome drugome je to novo počelo još jučer. Neki kažu, ne dolaze po forumima da bi išta naučili. Ja sam presretna kad pročitam nešto što je netko od vas napisao i duh se pokrene i zapjeva ili mi se ukaže nešto što mi je dotad bilo kao u nekoj sjeni, ili onoj slijepoj točki oka za koju nam anatomija kaže da postoji i kad je tamo nešto mi to ne vidimo. Istina je da nam ne treba da nas ikoji čovjek podučava, imamo Duha Istine i on je taj koji nas podučava. I u ovome što sam rekla - ne podučavamo mi jedni druge, već u svakome od nas Duh Istine izvuče u prvi plan upravo ono što nam hoće reći, dati... od duha duhu i kroz duh... Ali i to ako mu pustimo, ako nas brvna ne spriječavaju, ako izujemo svoje cipele - kao što i dolikuje na svetome tlu, a Put jest sveto tlo... Evo, do maločas, čak i ova tema mi nije bila ni na kraj pameti. I sad, vidim, otvorena nova tema, Buco nešto napisao... a meni dolazi upravo ovo što prenosim. Želim reći, stagnacija je opasna stvar - jer ona teži zgrčiti životnost i izraz života duha. Vodstvo nije da se stoji u mjestu... već usmjerenje i da se njime pokrene i kreće. Riječ je prepuna otajstava, pa i noć i dan, veče i zora imaju svoja mjesta - svoje izmjene. Želja za bliskošću - pa i onim "da budu jedno s nama" - to je želja duha u nama, ona nije našeg uma nije čak ni našeg srca, već duha, i ona se izmjenjuje i pleše u nekom samo Bogu znanom ritmu rasplitanja cijeloga života. Nečija elaboracija "nekakve simptomatike razvoja" bilo to i "kršćanske duhovnosti suvremenog svijeta"... nužno mora biti manjkava. I startati i držati se samo njegove vlastite, njemu bliske "točke", dionice koju vidi ili gleda, obraća pažnju. Ja sam, primjerice iščitavala nevjerojatne stvari u napisima ljudi koji su ih ostavili iza sebe, stoljećima unazad - i istini za volju, uopće se ne može izvući takva elaboracija kakva je naprijed u prenešenom postu dana. Ne ako se ima u vidu... da... najbolje je to izreći ovako: mi vidimo mutno, zagonetno, tek dijelove, komadićke ako ćemo pravo, pokoju puzlu, a onda... tu je i ono drugo: licem u lice, potpuno, savršeno. Tako, svakoj akademskoj elaboraciji mudro je pristupiti posve oprezno i onako, izdaljega tek biti svjestan da i takvo gledište postoji, puzla. Što mislim pod "stagnacijom" - čovjek stagnira kad ne zaživljava. Kad samo čita "kao vrhom glave", filozofski, odvojeno od kako naprijed kaže "čitavog čovjeka" i svakodnevnog izražaja svakog pojedinca. To je ona razlika između "usnama i jezikom" vs. "srcem i dušom, svom snagom svojom, cijelim bićem svojim". To se zove licemjerstvo, hipokrizija. Sukladno uputama postupiti. Metanoia. Zanimljivo da se u prethodnom tekstu ukazuje kao na nekakvu različitost između Krista i Duha Svetoga, samo zato što netko kaže Krist, netko drugi Duh Sveti. Ili jednom jedno, drugi put drugo. Insistiranje na... zaograđivanju u distinkcije betonskim ogradama - nije li to ne previše različito od odvajanja od jednostavnosti koja je u Kristu. Na kraju krajeva, "ja i Otac smo jedno". Ekhad. Biti u okrilju Svevišnjega pridružen... "da i oni budu jedno s nama".... Jer, neću pitati "tko", već ŠTO je Krist? Krist je od Boga poslan - "pomazan", namijenjen i sposoban za provesti Božji naum. Isus Krist. Ješua haMašiakh, Mesija. Isus nije tijelom više u ovom svijetu, duhom jest. Imamo njegove riječi zabilježene... A i rečeno nam je: da više ne poznajemo jedni druge u tijelu, već u duhu i po duhu. Upravo tom duhu. Jednako tako, isti taj Isus Krist je sam rekao da kad on ode da će umoliti oca i ovaj će nam poslati... Duha da nas podučava i vodi - u svu istinu. Pa taj duh ne može biti nikakav nego svet, od Boga koji je Svet. Naše ljudske distinkcije su tek izraz našeg izvanjskog neshvaćanja i nepoimanja, ali duh u nama mnoge od tih razlika ne pravi, ne na taj način. A kako sam drugdje i navela... kad se jednom putem "zaračvalo" i skrenulo, poput onih željezničkih skretnica tračnica... treba natrag, u jedinstvo, u jednotu u koju nas Krist i navodi. Nadam se da je bar nešto razumljivo i shvatljivo u svemu ovome što sam napisala. Stoga, ja nastojim, ili želim, u svemu pronalaziti taj uski, uzani trak... koji preskoči skretnicu (razdioba posve ljudskoga duha - uma) i nastavlja pravo putem. Jer Put je... prav, čak i onda kad mi zakrivudamo, moguće nam se zavrtjelo u glavi jer karnalni um ne može pojmiti, ne može obuhvatiti... toliko toga. Kao što i kaže, svjetlost svijetli u tami, a tama ju ne obuze, ne poima, ne može ju zaogrniti i sažeći. A opet, nešto ipak i taj ljudski um može kad mu Božji duh "stane na glavu". Nema razlike ako kažem: kad mu Krist stane na glavu, jer znamo kome staje na glavu - dolazi ili staje glave. I svakako da je u svemu... reći ćemo toj: duhovnosti - i uočavanje Božjih djelovanja u prirodi, i u samom čovjeku i u interakcijama i odnosima... (može to biti i zbog godina u svemu tome, a koje su iza mene). I to ne filozofski, akademski - puko glavom, pa ni srcem, već životno i posve duhovno-zaživljajno i promišljajno (to kad se ona druga promišljanja zabezeknu pred Veličajnošću Čudesnoga). Na putu je... na nekim dionicama - pogotovo u "kolotragu" kršćanskog-auto-puta, pa kad se on "presiječe" ili u njega upadne, ipak donekle i gužva, biva očigledno da nitko od nas ne kroči sam... pogotovo ne u duhu i u svakom datom periodu vremena ovdje... istočasno su prisutne mnoge... reći ću to ovako: jedno tijelo puno udova, neki poput lica svima vidljivoga, neki... skriveniji. Zato i ima toliko "denominacija" i u povijesti crkve toliko ... naizgledno različitih... stvari... fokusa na neki od udova tog tijela duha koje ljudski um ne može ni početi poimati. Cjelina života... kao mentalna-tvorevina, misao... to su tek dvije riječi, svak ima neku predodžbu na svaku od njih. Ali Istina, Realitet... čudesnost koja se neviđena promalja posvuda oko nas... ogromnost, veličajnost... a tek je kreacija u pitanju, tvorevina, Božja tvorevina... Bog je Bog cijele zemlje i pustinja i prašuma, i vulkana i podmorja... i morske plaže i planinskog vrhunca, pa i da se u šeol spustiš, od Njeg se sakriti ne može. A taj Bog, Svevišnji, jednako je tako i Bog svih nebesa... nevidljivog svijeta... osnovnih zakonitosti funkcioniranja svega i bilo čega, pa i uma. Bog se u SZ objavljivao kroz proroke, u novozavjetno doba, apostolska doba, kroz Isusa, Ješuu od Boga Svevišnjega poslanog - kroz izravne njegove riječi, poduke, naputke, pa i djela i nadasve - sam njegov život, smrt i uskrsnuće, pa i uzašašće - njegov život je oličenje, utjelovljenje Riječi objavljene onim istim prorocima... A Isus je sam rekao - da ima i "druga stada". Kad su apostoli došli s izvještajem da su premlatili tamo neke koji se koriste imenom Krista, a nisu iz njihove grupice, što je Isus rekao na to? Pustite ih, Bog ima puno slugu. I potom, povijesno, mi niti ne možemo zamisliti te životne susrete - čak i sukobljavanja, između "židovstva" i "goya, ethnosa, pagana - nežidovstva" u povojima ranoga kršćanstva. I dan danas... pomirenja zakrvljenih nacija... još uvijek su u molitvama, i to ne svih, tek nekih, ne niti mnogih..... Zapisano je da Bog sve podastire pod Kristove noge, noge svojega Sina, pa i Sina čovječjega... a to sve... dva milenija povijest... nebrojeni ljudski životi, generacije koje su se izmjenjivale, mi smo ovdje sad skupa usred jedne... kap u moru. Tako je i s našim... duhovnostima i izražajima, dionicama, kako onima iza tako i onima ispred, svakoga od nas. Da ovaj tekst ne ode u posve druge vode, završit ću ga. Svakog vam dobra i mir Kristov s vama, sa svima nama, mir koji nadilazi svo ljudsko poimanje. Mira i radosti, zdravlja i prosperiteta. Jer svaki dobar i savršen dar je od Boga.

. Blago siromašnima duhom jer njihovo je kraljevstvo nebesko . Jer koji čovjek poznaje ljudske stvari? To zna samo duh čovjekov koji je u njemu. Isto tako Božje stvari ne razaznaje ni jedan čovjek – koliko god bio bogat ljudskim duhom, već ih razaznaje duh Božji (ref. 1.Kor2). Biti siromašan u duhu znači biti ispražnjen od svih želja da se vrši i provodi vlastita, osobna samovolja, te jednako značajno, podrazumijeva i odreći se svih unaprijed zamišljenih mnijenja u svesrdnu potragu za Bogom. To znači biti voljan maknuti ustranu svoje sadašnje navike u mišljenju, svoja sadašnja gledišta i predrasude, svoj sadašnji način života ako je potrebno; riješiti se, zapravo, bilo čega i svega što stoji na putu tvog nalaženja Boga. Priča o Mladom Bogatašu koji je propustio jednu od najvećih prilika i "odbio ražalošćen jer je imao velike posjede" zapravo je priča ljudske vrste općenito. Čovjek odbija spasenje koje Isus nudi – šansu pronalaženja Boga – jer "ima veleposjede", ne baš jer je vrlo bogat u smislu novca, s obzirom da mnogi zaista nisu, već jer ima velike posjede u smislu unaprijed zamišljenih ideja – povjerenje u svoj vlastiti sud i ideje s kojima je upoznat; duhovni ponos rođen iz akademske izuzetnosti; sentimentalnu ili materijalnu vezanost za institucije i organizacije; životne navike kojih se ne želi odreći; brigu za ljudsko poštovanje ili, možda, strah od javnog ismijavanja; ili ulog u svjetovnoj časti i prestižu. Ti posjedi čovjeka drže okovanim za paćeničku stijenu koja je njegov egzil od Boga. Bogatstvo samo po sebi nije niti dobro niti loše, ali srce Bogatog Mladića je bilo porobljeno onom ljubavlju prema novcu za koju nam Pavle kaže da je korijen svakog zla. Mogao je on biti multimilijunaš srebra i zlata i dok god njegovo srce nije uloženo u to, bio bi jednako slobodan ući u Kraljevstvo Nebesko kao i najsirotiji prosjak. Uzdao se on, pak, u bogatstva i to je zatvorilo kapije. Zbog čega svećenstvo Jeruzalema nije s aplauzom primilo Kristovu Poruku? Jer su imali velike posjede – posjede rabinskih poduka, posjede javnih počasti i značaja, autoritativne službe kao javni religijski učitelji – i te posjede bi morali žrtvovati kako bi prihvatili duhovni nauk. Skroman i neobrazovani narod kojemu je bilo drago čuti Majstora, bili su sretni što nisu imali takve posjede koji bi ih kroz iskušenje odvlačili od Istine. Zašto je danas kada se ponovno u svijetu pojavila ista jednostavna Kristova Poruka imanentnosti i dostupnosti Boga, Unutarnjeg Svjetla koje zauvijek gori u duši čovjekovoj – i opet, ona uglavnom rado primljena kod jednostavnih i ne previše obrazovanih? Zašto nisu biskupi i dekani i pastori i svećenici i prezbiteri ti koji su ju dali svijetu? Zašto nije Oxford ili Cambridge ili Harvard ili Heidelberg – taj veliki centar iz kojega se širi najvažnije od sveg znanja? I opet, odgovor je – jer oni imahu velike posjede – veleposjede intelektualnog i duhovnog ponosa, veleposjede samozadovoljnosti i samopouzdanja, veleposjede akademskih potraga i društvenog prestiža. Siromašne duhom ne muči niti jedna od ovih prepreka, bilo stoga što ih nikad nisu niti imali ili jer su se uzdigli iznad njih na plimi duhovnog shvaćanja. Oni su se riješili ljubavi prema novcu i imovini, straha od javnog mnijenja ili neodobravanja rodbine ili prijatelja. U njih više ne izaziva strahopoštovanje ljudski autoritet, koliko god veličajan bio. Oni više nemaju pouzdanje u svoja vlastita mišljenja. Oni su shvatili da bi uvjerenja do kojih im je najviše stalo mogla biti i vjerojatno jesu kriva, i da bi sve njihove ideje i pogledi na život mogli biti pogrešni i u potrebi za korekcijom. Oni su spremni opet stati na samu startnu liniju i naučiti život iznova.

"Biblija je zaista… udžbenik metafizike, priručnik za rast duše, sazrijevanje duha i na sva pitanja gleda s te točke gledišta. Ovo treba uvijek iznova biti naglašeno. Ona na sve stvari gleda u njihovom odnosu prema ljudskoj duši. Proučavajući Propovjed na Gori, pronalazimo da svaka njena stavka ponavlja veliku istinu..." U nastavku ću prenijeti kratke ekspozicije na svaku od evanđeoskih Istina danih u Isusovim blagoslovima, ekspozicije koje su možda nekima znane, nekima moguće i posve strane i daleke - jer nisu religijske, već metafizičke i duhovne. Koga zanima, podružimo se kroz izvatke koji će uslijediti.

Saznanje, shvaćanje i uviđanje koji istočasno urađaju korijenitom promjenom – stava, gledišta, ophođenja, ponašanja. Saznajte i povjerujte Evanđelju jer Kraljevstvo Nebesko se približi! Kad je Ivanov upit: Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo? stigao do Krista, on mu je poručio u odgovor: Slijepi vide, hromi hodaju, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromašnima se navješćuje Radosna vijest. Kakva je to radosna vijest koju je Isus poručio Ivanu u odgovor da se obznanjuje? Kakvu radosnu vijest je narod trebao saznati, primiti ju, shvatiti i uvidjeti ju, u nju povjerovati i time biti, postati i nadasve doživotno ostati s njome posve sukladni? On otvori knjigu i namjeri se na mjesto, gdje je bilo napisano: "Duh Gospodnji počiva na meni. On me pomaza, da nosim radosnu vijest siromasima. Posla me, da navješćujem zarobljenima oslobođenje, slijepima vid, da oslobodim potlačene, Da proglasim milosnu godinu Gospodnju." Tada zatvori knjigu, dade je natrag slugi i sjede. Oči sviju u sinagogi bile su uprte u njega. On im počne govoriti: "Danas se ispuni ova riječ Pisma, koju ste upravo čuli." ...i kad sjede, pristupiše mu učenici njegovi, i on otvori usta te ih poučavaše govoreći: Blago siromasima duhom, jer njihovo je kraljevstvo nebesko . Blago ožalošćenima, jer će se utješiti . Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju . Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi . Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe . Blaženi čisti srcem: oni će Boga vidjeti . Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati . Blago onima koji su progonjeni zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko . Blago vama kad vas zbog mene budu pogrdili i progonili i lažno protiv vas govorili svakojake zlobe. Radujte se i veselite se, jer velika je plaća vaša na nebesima, jer su tako progonili proroke prije vas . Blagoslovljeni bili siromasi duhom : jer njihovo je kraljevstvo nebesko . oni koji tuguju : jer će se utješiti . krotki : jer oni će naslijediti zemlju . oni koji gladuju i žeđaju pravednosti : jer oni će se nasititi . milosrdni : jer oni će zadobiti milost . čistoga srca : jer oni će Boga vidjeti . mirotvorci : jer će se oni zvati sinovima Božjim . oni koji su progonjeni zbog pravednosti : njihovo je kraljevstvo nebesko . Blago vama kad vas zbog mene budu grdili i progonili i lažno protiv vas govorili svakojake zlobe : Radujte se i veselite se, jer velika je plaća vaša na nebesima . Radujte se i veselite siromasi u duhu >> vaše je Kraljevstvo nebesko koji žalujete >> primit ćete utjehu krotki >> baštiniti zemlju gladni i žedni pravednosti >> nasićeni biti milosrdni, milostivi >> milosrđe zadobiti čistoga srca >> Boga gledati mirotvorci >> nazvani sinovima Božjim progonjeni zbog pravednosti >> vaše je Kraljevstvo nebesko koje grde i proganjaju i lažno optužuju >> velika vam je plaća na nebesima Svakom djetetu Kraljevstva je dovoljno čuti ove riječi i ono zna da su one ISTINA. Duh u njemu zavibrira poput onih glazbenih viljuški, u potpunome skladu i sukladnosti, s puninom radosti. Kad smo kod toga – šta je to što je rečeno?

Jeste. Ljubav, neopisiva, nepojmljiva i neizreciva. Na jedan način, nešto u nama zaista... umire... misliš zaista da je nemoguće da ljudsko biće podnese... Ali, jednako tako... ista ta LJUBAV nas oživljava i ono je ili ona je ta koja život sav potiče da kuca grudima.

Čovjek je i tijelo, da - sva naša ponašanja su nužno kroz djelovanje tijela: riječi koje izgovaramo usnama, jezikom, naša svakodnevna djelovanja i susreti, naše nošenje i reagiranja, odgovori u svim situacijama. To je TIJELO. To je izvanjsko. K tome, naše pomisli su također djela, pa i osjećajni odgovori su također djela. Nutarnja djela nevidljivog tijela uma, osjećaja, pa i volje. Sve izvanjsko ponašanje izvire iz nutarnjeg, pomisli iz srca. Kad je nutarnje Duhom pročišćeno, čisto, čisto je i izvanjsko. Tako Duh djeluje i "tjelesno" utječući i oblikujući izvanjsko ponašanje odiznutra. I to je onda DUHOVNOST. A to izvanjsko, jednako kao dijelom i nutarnje - se odnosi ovdje na svakodnevicu ljudskoga življenja, svakidašnje situacije i okolnosti, međuljudske odnose. Kad nas nutarnje, odiznutra čisti i izgrađuje iznova, onda je to razumijevanje, pa i mudrost - koji u jednom času moraju izrasti u primjenu, praktičnu, pa i svakodnevnu. I onda je to potvrda. Duhovnost po Duhu Sveca Izrailja, kako ranije po prorocima, tako i po Isusu Kristu, Mar Ješui, podučava nas osnovnim, temeljnim vrijednostima na kojima smo, bivamo ili ima da budemo izgrađivani kao jednoznačno tijelo Kristovo - njemu sukladno. Te vrijednosti, zvali njih "krepostima" ili "vrlinama" - su darovi, pa i plodovi Duha. To je djelovanje Duha Božjega u nama i na nas. I to djelovanje koje je nutarnje - duhovno je - urađa i izvanjski i biva vidljivo u našim ponašanjima, riječima. Mar Ješua je rekao: ako mi ne vjerujete na riječ, ne vjerujete riječima koje govorim - vjerujte mi zbog djela koja činim: vidljivo, tjelesno, izvanjski. Time je pokazao što tijelo jest, tijelo kad se o njemu promišlja u duhovnim konotacijama. Tome su sukladne i sve poduke i upute koje je davao - pa je i rekao: moje riječi su duh i život su. U duhu i odistinski. Poduke za život, za način življenja ovdje i sada, način koji je Bogu ugodan. Naši izvanjski životi - naša vlastita ponašanja su "vanjska očitovanja", ne "opravdana, potrebna ili sporedna", već NEUMITNA - jer tako Duh djeluje: odiznutra prema van, uvijek i jedino tako. Kada ti je srce puno ljubavi - to mora izaći van, ta silna radost, makar u naizgled bezrazložnom smješku. Kao što i kada ti nešto zasmeta, pa te bocne, pa bocka i ne da ti mira - i to mora van izaći, na vidjelo, kako tako. Jer nema ništa skriveno što neće biti otkriveno, niti tajno što neće biti objavljeno javno. To je duhovnost. I ona jednako neumitno podrazumijeva korjenite promjene u gledištima - usuklađenje s Duhom Sveca Izrailja, pa i duhom Njegovog Pomazanika, Isusa Krista s Njime sukladnoga, Jednoga. A kako se dušom, umom, srcem i svom snagom svojom štuje Boga? "S čime ću doći pred Jahvu, hoću li pasti ničice pred Bogom Svevišnjim? Hoću li doći preda nj sa žrtvom paljenicom, s teocima od jedne godine? Hoće li mu biti mile tisuće ovnova, tisuće tisuća potoka ulja? Treba li prinijeti sina prvorođenog zbog svoga zločina, plod svoje utrobe zbog grijeha koji sam počinio? "Objavljeno ti je, čovječe, što je dobro, što Jahve traži od tebe: samo činiti pravicu, milosrđe ljubiti i smjerno sa svojim Bogom hoditi. (Mihej 6.6-8)

Zašto bi "trn u tijelu" morala biti neka teška bolest? Pavlu je Bog rekao "Dosta ti je moja milost" Pavlu je oprošteno, ali Pavle ne može zaboraviti i nosi "staroga sebe" u svom sjećanju kao "trn u tijelu". Nije li to posve ljudski? Tko još nije imao momente... vodio nutarnje bitke... Može netko reći - to vrag želi oteti i navesti Pavla da ne zaboravlja, da se sjeća što je nekad činio, kakav je bio. Ali Bog ga podsjeća: Milost je dovoljna. A vrag ispucava ćorke.

To je po tvojoj teoriji tako, prijatelju kainose. A "većina kršćana" je širok pojam. Ja volim uzane pute. Kod mene sve to štima. Sjećaš se onog jednog poduljeg članka jednog anglikanca kojeg sam davno pustila na starm forumu, onom samopismo... Taj je baš o tome. Zašto bi sveti koji s Isusom dolaze morali nakratko uskočiti u grob? Zato da se podvrgnu čijem gledištu? Dead shall rise... not the living. Živi će se "tek" preobraziti... kako kaže i Ivanova poslanica. Jer za koje je rečeno da neće ni morati mrijeti? I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo? A ako neće umrijeti... onda živi i živjet će... umjesto da mrije... odmah iz ovoga prelazi u vječni. Nutarnji čovjek je uvijek nevidljiv vanjskome oku, i to je taj.

Zaista je velika misterija u pitanju. Pored ovoga posve "kanonskog trojstva": Da svi budu jedno, kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, da i oni u nama budu jedno ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima - i ja u njima. (Ivan 17) evo i jednoga "izvankanonskog": 1. Opet ih je Ješua poučavao govoreći, Bog je podigao svjedoke istine u svakom narodu i svakom dobu, da bi svi mogli upoznati volju Vječnog i izvršiti je, i nakon toga, ući u kraljevstvo, da budu vladari i djelatnici s Vječnim, 2. Bog je Moć, Ljubav i Mudrost, a ovo troje je Jedno. Bog je Istina, Dobrota i Ljepota, a ovo troje je Jedno. 3. Bog je Pravda, Znanje i Čistoća, a ovo troje je Jedno. Bog je Sjaj, Samilost i Svetost, a ovo troje je Jedno. 4. I ova četiri Trojstva su Jedno u skrivenom Božanstvu, Savršeno, Beskrajno, Jedino. (Ev. po sv.12)

Potpuno je... kako kaže anegdota: šumom. Isus je od nečega što nije rod napravio rod. Od vode... vino. Vino je proizvod uroda loze. Tko shvaća: Isus je Iskupitelj Roda. (Kinsmen redeemer).