καιnos

Tim pre je to neshvatljivo uzimajući u obzir da mitarstva predstavljaju poslednje iskušenje čoveka nakon izlaska iz tela. Određivanje posmrtnog udela čoveka potpuno očigledno vodi poreklo iz Pisma. Jer ako je smrt – izlazak duše iz tela (1 Mojs. 35:18) i ako duša želi da ode Bogu (Prop. 12:7) očigledno je da put vodi kroz podnebesje. Pismo direktno govori da je podnebesje carstvo satane (Ef. 2:2) i da je ispunjeno “duhovima zlobe u podnebesju” (Ef. 6:12). Takođe je poznato da đavo “kao lav ričući hodi i traži koga da proždere” (1 Pet. 5:8). On je čovekoubica i mrzi ljude (Jn. 8:44). I normalno je da želi da ovlada dušama onih koji prolaze kroz njegovo carstvo. Zato je taj “zli dan” (Ef. 6:13) koji pominje apostol Pavle kao dan posebnog okršaja sa načalima, vlastima, gospodarima tame ovoga sveta, sa duhovima zlobe u podnebesju – dan naše smrti. Ovaj okršaj počinje od samog trenutka odvajanja duše od tela. Pravednika Anđeli uzimaju i nose u okrilje Avraama (Lk. 16:22), a grešnike neka druga bića “muče” (apaitousin Lk. 12, 20), uz mučenje ih izvlače iz tela i odvlače u pakao. Upravo su takvu realnost (a ne mitološke predstave) poznavali i Judeji i neznabošci (vidi Jez. 32, Is. 14). Znali su da ta zla bića odvlače umrlog u preispodnju (ad, šeol, “zemlja odakle nema povratka”) i pri tom podsećaju umrlog na zla dela koja je činio. I to takođe nije slučajno! Jer, saglasno sa Pismom, “onaj koji tvori grijeh od đavola je, jer đavo griješi od početka” (1 Jn. 3:8). Međutim, mera njihovog mučenja je različita, o čemu govori i Pismo (vidi Jez. 32). Tako da u odnosu na zagrobni život neznabošci nisu ni grešili tako mnogo. NJihova nesreća je bila u tome što su oni očajavali i smatrali da se od vlasti pakla ne mogu izbaviti, da je put iza granica nebesa ka prestolu Tvorca zauvek zatvoren. Međutim, sve njihove pretpostavke šta ih čeka nakon smrti bile su iskustvene. Jer su se iz onog sveta desetine hiljada vraćale i upravo su od njih (ljudi) i saznavali šta čeka čoveka iza groba. Od vremena Iskupljenja su se zaista desile promene u posmrtnom udelu duše. Hristos je rekao: “Ja sam vrata; ako ko uđe kroza me spašće se, i ući će i izići će, i pašu će naći” (Jn. 10:9). LJudi koji su kroz Krštenje ušli u Crkvu – Telo Hristovo, mogu Hristovim vratima ući u nebesa. Oni su dobili “slobodu za ulazak u Svetinju krvlju Isusovom, putem novim i živim, koji nam je On otvorio zavjesom, to jest tijelom svojim” (Jevr. 10:19-20). Međutim, da bi bez prepreke prošao tim putem, zahteva se da hrišćanin nikada nije ispunjavao “dela telesna” (Gal. 5:13-21; Rim. 8:13), jer drugačije Carstvo Božije neće naslediti. Nije slučajno blažena Teodora tako teško prolazila kroz mitarstva. Jer ona je bila obična “prosečna parohijanka” koja je imala mnogo grehova, između ostalog i neispoveđeni greh preljube. Upravo su je ta “telesna dela” i ometala da se podigne na nebesa. Samo joj je molitva njenog duhovnog oca, prepodobnog Vasilija pomogla da se uzdigne na nebesa. Po rečima apostola Jakova: “mnogo je moćna usrdna molitva pravednika” (Jak. 5:16). LJudi koji očišćuju svoj život kroz Tajne, koji čine dobra dela, koji sebi stiču prijatelje bogatstvom nepravednim, lako se podižu u večna naselja, praćeni Anđelima Božijim (Lk. 16:9). Tu novu realnost koja se javila nakon javljanja Boga u telu takođe je videlo na hiljade hrišćana. Čak ako se odbaci autoritet “Mitarstava blažene Teodore” (a on je priznat od svih velikih dogmatičara devetnaestog i dvadesetog veka: mitropolita Makarija (Bulgakova), arhiepiskopa Silvestra (Malinovskog), prot. N. Malevanskog, prepodobnog Justina (Popovića), prot. Mihaila (Pomazanskog)) opet postoji saglasnost Svetih Otaca (consensus patrum) po tom pitanju. Tu su i drevni Mučenici koji su se molili Bogu da bi mimoišli demonske napade (sveti velikomučenik Evstratije) i sami videli te napade (Mučenica Perpetua). Tu je i sveti Ipolit Rimski i veliki Kapadokijci (o tome jasno uče i Sveti Vasilije Veliki i sveti Grigorije Niski) i Zlatoust i Avgustin i Atanasije Aleksandrijski (Veliki). Jako detaljno o mitarstvima pišu sveti Kirilo Aleksandrijski i Grigorije Dvojeslov, papa rimski. Pri čemu je autoritet Slova svetog Kirila toliki da se već nekoliko vekova štampa u sklopu Psaltira. Da već ne govorim o bezbrojnim Ocima drugog milenijuma koji u jedan glas govore o realnosti mitarstava (tu je i Marko Efeski[1], Dimitrije Rostovski, Ignjatije Brjančaninov, Teofan Zatvornik). Ne treba da govorim o tome da su oci pustinje, “umetnici veštine svetosti”, počevši sa prepodobnim Antonijem Velikim i završno sa Optinskim starcima na najpodrobniji način opisivali to strašno ispitivanje koje nam predstoji. Sveti Kirilo Aleksandrijski, obrazac Pravoslavlja u “Slovu o ishodu duše i o Strašnom Sudu” piše sledeće: “Možeš li da zamisliš, dušo moja, kakav će te strah i užas obuzeti u dan kada ugledaš pred sobom mračna lica groznih i divljih, surovih, nemilosrdnih i bestidnih demona? Već samo viđenje njihovo strahotnije je od svake muke. Na njih gledajući, duša se ispunjava smućenjem, obuzima je uzbuđenje, nespokoj, želja da se kud bilo sakrije, samo da ih ne gleda, da k angelima Božijim pripadne.

DA LI POSTOJE MITARSTVA? SVEŠTENOMUČENIK DANIL SISOJEV DA LI POSTOJE MITARSTVA? Ovih dana se na internetu pokrenulo burno razmatranje pokušaja da se odbaci postojanje mitarstava, posebno autoriteta “Žitija prepodobnog Vasilija Novog” (praznik 26. oktobra) u koje, kao sastavni deo, ulaze “Mitarstva blažene Teodore”. Po mišljenju protivnika učenja o mitarstvima, povest o njima su priznak paganskih i gnostičkih priča o posmrtnim lutanjima duše u kojima duša umrlog, da bi dospela do nebesa, mora na početku da savlada demonske straže. Polazeći odatle, kao i podatka da su u jednom od srednjevekovnih “Indeksa zabranjenih knjiga” “Teodorina mitarstva” nazvana apokrifima, protivnici tvrde da tobož mitarstva ne postoje. Podsećam da, saglasno predanjskom učenju Pravoslavne Crkve, odmah nakon smrti čovek dolazi na pojedinačni sud Božiji. Kada duša izlazi iz tela, susreću je Anđeli i demoni, koji pokušavaju da ovladaju umrlim. Međutim, tu se ne odigrava sukob sila, već spor o tome da li je duša dostojna pakla ili raja. Ovaj spor se odigrava u vazdušnom carstvu satane gde se i nalaze prepreke zlih duhova, koje se nazivaju mitarstvima. Ovaj spor se zasniva na tome da svakog čoveka dobro delo upodobljava Bogu, a svako zlo delo čini robom satane. Faktički je to “spor strana” na nevidljivom sudu u kome presudu ne donosi Anđeo ili demon, već Gospod, uprkos tvrdnjama onih koji odbacuju mitarstva: “Dogmatski je on (tekst “Mitarstava blažene Teodore”) netačan jer ne ostavlja mesto za Sud Božiji. Spasitelj je rekao da je “Otac sav sud predao Sinu”, a u toj knjižici ceo sud vrše demoni. Hristu ostaje samo da uruči medalje pobednicima.” Upravo zato se Crkva i moli za umrlog Hristu i za njega se čine dobra dela (posebno milostinja) koja mogu pomoći u izmeni zagrobnog udela upokojenog. Ako se čovek pokaže kao rob greha, demoni ga odvode u preispodnju gde se duša muči iščekivanjem budućih muka i ognjem neispunjenih želja. A ako se umrli hrišćanin pokaže ispunjen dobrim delima, ako mu je u srcu goreo plamen Božanske ljubavi, Anđeli ga odvode u raj gde mu Bog određuje mesto do dana vaskrsenja tela. Ovo učenje treba razlikovati od rimokatoličke jeresi o čistilištu. Ova jeres je zasnovana na pretpostavci da Bog u potpunosti čisti samo grehe učinjene pre Krštenja, a da je grehe koji su učinjeni kasnije, neophodno “odrađivati” na zemlji dobrim delima. Ako su gresi ostali bez kompenzacije, treba ih nadoknaditi mučenjima čistilišta (nekakvog posebnog mesta između pakla i raja) ili dobiti ono što nedostaje iz “riznice prevashodnih zasluga Svetitelja” kojima raspolaže papa rimski. Ovo učenje, sem istine da duša grešnika gori ognjem neugasivih želja i činjenice da molitve i žrtve Crkve mogu ukazati realnu pomoć umrlom, nema ništa istinito. Glavna greška ove jeresi je u tvrdnji da, tobož, čovek može nešto dodati Isusovoj Žrtvi. Odatle i potiče pokušaj da se izračuna mera dela koja je neophodna za spasenje. Ako se odbaci ova potpuno nebiblijska ideja i upamti da Sam Gospod vrši naše spasenje, mesta za čistilište jednostavno neće biti. Jasno je da jeres o čistilištu kao mestu nekakvog “odrađivanja” i učenje o mitarstvima gde se vrši poslednje ispitivanje čoveka i gde se vrši nevidljivi sud Božiji nemaju ništa zajedničko. Pre nego što pređem na razmatranje ovoga, želeo bih da ukažem na jednu temu koja uopšte nije iz knjiga. U poslednje vreme se u sporovima na bogoslovske teme pojavila tendencija da se pribegava čudnom sistemu argumentacije. Eto, uzimamo neki tekst koji se može shvatiti na jedan ili drugi način. Prihvatamo jedno shvatanje, odbacujemo drugo (iz filoloških, ideoloških razloga ili zbog naklonosti) i iz toga zaključujemo da ni te realnosti, koju opisuje određeni tekst, nema. Tako je bilo sa shvatanjem stvaranja sveta, tako je bilo sa pitanjem da li hrišćanin može da prizna činjenicu “uroka”. Tako se dogodilo i sada. Mislim da je takva argumentacija opravdana kada se ne govori o realnostima duhovnog ili materijalnog sveta, već o shvatanju jednog ili drugog teksta. Ako na primer primenimo ovaj način kritike za tumačenje nekog kanona, to može doneti pozitivne rezultate. Ali kada se govori o realnostima koje su nezavisne od čoveka, takav prilaz uopšte ne funkcioniše. Jer koliko god mi kritikovali tekstove koji opisuju mitarstva – mitarstva zbog toga neće nestati. Kako je govorio sveti Grigorije Palama: “svako slovo bori se sa slovom, ali ko će opovrgnuti život?” Ovde želim da navedem jedan događaj iz sopstvene pastirske prakse. Jedne nedeljne večeri u proleće 2002. godine pozvali su me u jedan jasenjevski stan da ispovedim umiruću ženu. Do sada se sećam strašne slike koju sam video. Umiruća se, sa od užasa isturenim očima, branila od nevidljivih bića i vikala: “Bojim se, idite od mene!” Pitao sam je da li želi da se pričesti? Ona se složila i nakon toga lišila dara reči. Nedugo pre toga sam je ispovedio i zato sam joj bez odlaganja predao Svete Darove. Odmah nakon pričešćivanja Nadežda (tako se zvala i molim sve čitaoce da je pomenu u molitvama) se smirila, osmehnula i nakon nekoliko minuta umrla. Kada čujem da priče o demonskim napadima na umiruće predstavljaju sujeverje – uvek se setim Nadeždinog lica, iskrivljenog od užasa. Ne razumem kako je moguće da se pokušava sa odbacivanjem činjenica.

Biblija naučava da u kraljevstvo nebesko neće ući ništa nečisto (Otk 21,27). To očigledno isključuje proklete, koji su nečisti zato što na samrtnoj postelji nemaju milosti u svojoj duši. Oni su potpuno nesposobni ući u raj. Ali što je s onima koji umru u stanju milosti, koji su se pokajali za svoje grijehe? “Nije nužno vjerovati u čistilište; u njega možemo i ne moramo vjerovati, baš kao i u postojanje limba.” Učinili ste dvostruku pogrešku. Prva je u tome što ste čistilište i limb stavili na istu doktrinarnu razinu. Druga je u tome što ste rekli da u čistilište možemo, ali ne moramo vjerovati. To nije točno. Postojanje čistilišta je definirani nauk katoličke vjere. Kao katolik, morate vjerovati u postojanje čistilišta, a ako proučavate Sveto pismo i najraniju crkvenu praksu, trebali biste vjerovati u njegovo postojanje. Limb je nešto posve drugo. On je plod teološke spekulacije, a ne objave. Ako vam se ta spekulacija čini uvjerljivom, ništa vas ne priječi da vjerujete u limb. A ako vam se, pak, čini neuvjerljivom, možete slobodno ne vjerovati u limb. Vjerojatno ne griješimo kad kažemo da danas ima znatno manje teologa koji zastupaju uvjerenje u postojanje limba nego prije pedeset godina. Dakako, danas je i znatno manje teologa koji vjeruju u postojanje čistilišta – pa čak i onih koji uopće pišu i govore o čistilištu – ali to je optužba protiv njih, a ne protiv nauka o čistilištu. Zašto se danas manje govori o čistilištu? Nekoliko mi razloga pada na pamet: sve je manje ljudi koji svakodnevno mole za mrtve; sve smo manje svjesni grijeha i naše nevrijednosti pred Bogom; neki ljudi isuviše naglašavaju Božju milost i time isključuju njegovu pravednost; možda su neki ljudi čak zbunjeni pojedinom doktrinom, pa ih njihova zbunjenost, kao i u vrijeme reformacije, tjera da napuste Crkvu. Kad govore o limbu, većina ljudi misli na limb s djecom u koji navodno odlaze nekrštena djeca, što znači da taj limb treba razlikovati od limba o kojemu su govorili crkveni oci, u kojemu su dobri ljudi koji su umrli prije Isusova uskrsnuća čekali da im se otvore rajska vrata. Budući da se limb o kojemu govore crkveni oci posebno spominje u Svetome pismu (1 Pt 3,19), katolik u njega mora vjerovati. No što je s limbom u kojemu su djeca? On se u Svetom pismu ne spominje i Crkva nikad nije službeno rekla da on postoji, ali su mnogi teolozi poslije srednjeg vijeka dokazivali da je takvo stanje logično i nužno. Tridentski koncil, govoreći o prelasku u stanje opravdanosti, kaže: »Budući da je Evanđelje javno proglašeno, taj se prelazak ne može dogoditi bez vode koja preporađa [krštenja] ili bez želje za krštenjem, jer je pisano: ’Ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje’ (Iv 3,5).« Što se događa, zapitali su teolozi, novorođenčetu koje umre prije krštenja vodom i koje, zato što je sitno, ne može željeti krštenje? Što se, dakle, događa s onima koji umru u stanju istočnoga grijeha? Ako je novorođenče nesposobno ući u kraljevstvo nebesko, i ako se čini da je vječna kazna u paklu za njega protivna Božjoj milosti, kako možemo riješiti ovaj problem? Teolozi u srednjem vijeku ovaj su problem riješili tako što su u priču uveli limb. Većina suvremenih teologa ne vidi nikakve potrebe za limbom i kažu da Bog nekrštenoj novorođenčadi na ovaj ili onaj način omogućuje da neposredno nakon smrti odluče jesu li za nj ili protiv njega. Treba imati na umu da čovjek može biti dobar katolik i kad ne vjeruje u limb, budući da Crkva nikad nije definitivno potvrdila njegovo postojanje. Ne smijemo nekoga tko drukčije razmišlja o ovome nazivati lošim katolikom. “Svaki čovjek, osim proglašenih svetaca i mučenika, mora barem neko vrijeme provesti u čistilištu prije nego što uđe u raj.” To nije točno, iako će možda većina ljudi kojima je namijenjen raj provesti neko vrijeme u čistilištu. Da bismo shvatili zašto, moramo shvatiti što je zapravo čistilište. Biblija naučava da u kraljevstvo nebesko neće ući ništa nečisto (Otk 21,27). To očigledno isključuje proklete, koji su nečisti zato što na samrtnoj postelji nemaju milosti u svojoj duši. Oni su potpuno nesposobni ući u raj. Ali što je s onima koji umru u stanju milosti, koji su se pokajali za svoje grijehe? Oni će ući u raj, ali neće svi odjedanput otići tamo. Mnogi će najprije biti očišćeni u čistilištu, koje je ispravnije shvatiti kao stanje nego kao neko određeno mjesto. Tijekom života često nam je važnije ugoditi vlastitoj volji nego Božjoj volji – »Neka ne bude volja Tvoja, Gospodine, nego moja« – što je posljedica naše iskrivljene ljubavi prema samima sebi. Budući da nas je stvorio Bog, mi smo u svom biću dobri. U tom bismo smislu trebali očitovati istinsku ljubav prema sebi. Međutim, mi očitujemo iskrivljenu ljubav prema sebi odbacujući Božji zakon i pokoravajući se svojoj vlastitoj volji koja odstupa od Božje volje – naime, kad griješimo. Ako je u našoj duši prije smrti ostalo nešto od te iskrivljene ljubavi prema sebi, nećemo umrijeti potpuno očišćeni čak i ako smo se prije smrti pokajali za svoje grijehe. Nismo potpuno spremni za ulazak u raj, ali, isto tako, nismo potpuno spremni ni za ulazak u pakao, budući da nismo prokleti. Umjesto toga, morat ćemo čekati u predvorju raja sve dok ne budemo očišćeni od preostalih tragova iskrivljene ljubavi prema sebi. To predvorje zovemo čistilište. Kad posljednji čovjek na zemlji umre i kad posljednji čovjek napusti čistilište i ode u raj – svatko onaj tko odlazi u čistilište napokon će doći u raj – čistilišta više neće biti. Istina, riječ »čistilište« ne postoji u Svetome pismu, ali isto tako ne postoje ni riječi »Sveto Trojstvo« i »utjelovljenje«, a Sveto pismo se ipak slaže s objema ovim riječima, i to onako kao što se slaže i s riječju čistilište. Međutim, spominje li Sveto pismo čistilište izravno, pa makar i pod nekim drugim imenom? To je lako moguće. Pročitajte Prvu Petrovu poslanicu, glava 3, redak 19. Nakon smrti na križu Isus »je otišao propovijedati duhovima koji su se nalazili u tamnici«. Tko su bili ti ljudi? To sigurno nisu bili oni koji su osuđeni na pakao – njima nije bilo potrebno propovijedati, jer ih ništa nije moglo spasiti. To sigurno nisu mogli biti ni oni koji su u raju, jer raj nije bio otvoren nikome, sve do Isusova uskrsnuća. Ti »duhovi u tamnici« bili su dobri ljudi, predodređeni za raj, koji su umrli prije nego što je, zahvaljujući otkupljenju ljudskog roda, raj otvoren. Već ovaj redak dokazuje da je nekoć postojalo i treće stanje koje nije bilo ni raj ni pakao. Ako je to stanje bilo čistilište, znači da Sveto pismo izravno spominje čistilište. Ako to stanje nije bilo čistilište, tada Sveto pismo barem ukazuje na mogućnost postojanja i nekog trećeg stanja koje je očigledno vrlo nalik čistilištu. Katoličko stajalište podupire Druga knjiga o Makabejcima, glava 12, redak 45, koja kaže: »Zato je za pokojne prinio žrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi.« I opet se ovaj redak ne može odnositi na duše u paklu, budući da njih ništa ne može izbaviti od kazne kojoj su izloženi, a isto tako ni na duše u raju, budući da one već imaju sve što mogu poželjeti (samoga Boga), i sasvim su očišćene. U njima apsolutno ne postoji nikakva sklonost prema grijehu. Ako se ne odnosi na čistilište, navedeni redak iz Druge knjige o Makabejcima nema nikakvog smisla. Vratimo se našem početnom pitanju. Hoće li svi ljudi kojima je namijenjen raj morati provesti neko vrijeme u čistilištu? Ne. U čistilište će otići samo oni koji umru u stanju milosti, ali u kojima još postoje tragovi iskrivljene ljubavi prema samima sebi. Vrlo je moguće da će takva biti golema većina spašenih. Ne znamo sigurno, ali možemo o tome nagađati. Prije nego što počnemo nagađati o tome, trebali bismo pogledati u svoje vlastito srce i upitati se ljubimo li sada Boga potpuno, bez i najmanje sklonosti prema grijehu. Ako možemo potvrdno odgovoriti na ovo pitanje, ako je naša ocjena točna i ako umremo u tom stanju, ići ćemo ravno u raj. U takvom je stanju, uvjeravaju nas teolozi, umrla većina proglašenih svetaca – najveći je dio njih u takvom stanju proveo veći dio svoga života. Ali, ako moramo priznati da je u nama ipak ostao makar i samo trag iskrivljene ljubavi prema samima sebi, ma kako malen on bio, moramo zaključiti da bismo, kad bismo sad umrli, prvi dio svoga novog života proveli u čistilištu. Tamo bismo čekali na potpuno očišćenje kako bismo se mogli dostojno pojaviti na vratima raja. Gornji tekst je izvadak iz knjige Karla Keatinga “Što katolici doista vjeruju”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. https://www.bitno.net/vjera/formacija/zasto-katolik-mora-vjerovati-u-cistiliste-i-ne-mora-vjerovati-u-limb/

Je li se Poncije Pilat na kraju obratio? https://www.bitno.net/academicus/znanost/je-li-poncije-pilat-nakon-sto-je-osudio-isusa-na-smrt-dozivio-obracenje/

Mislim da i katolička i pravoslavna crkva vjeruju da je Josip već imao djecu prije nego što je stupio u brak sa Marijom. Samo je pitanje kako su došli do tog zaključka.

Ma to mu ja rekao da nađe neki na brzinu, nemoj smarat čojika.

Nego Hriscanine, što kažu tvoji pravoslavni Oci što je to žig zvjeri?

Pozdrav i tebi tankavest. Drago nam je što si se pridružio ovom forumu i nadam se da ćeš ti nešto od nas naučiti, kao i mi od tebe.

Dobro uvaženi teolože. Ako je Isus vječni Bog, kao i Otac, kako mu je ovaj Sin. Je li Sin samo neka metafora, ili su tri Božanstva uzeli uloge, ja sam Otac, ti si Sin, a on je Duh Sveti? Isto tako za Sina se veli da je rođen u vječnosti. Zar ne vjeruješ da Isus može imati početak, a biti Bog, jer u Bibliji piše Ivan 5,26 - Kao što Otac ima život u sebi, tako je i Sinu dao život. Znači ovaj ga nije imao uvijek. Zašto bi Isus govorio ako je vječni Bog - Sve što vidi Sin da Otac čini, čini i on sam. Znači da mu je Bog da svu moć - a Isus to i kaže u Mateju 28 - dana mi je sva moć, slava. Ovo samo govori da je Isus Bog od Boga - jer na više mjesta možemo naći gdje Isus ima svoga Boga. Znači Isus nije vječni Bog, kao Otac.

Ja kad pokušam razmišljati otkud Bog postoji, pogubim se sav, neki ružan osjećaj prožet sa malim strahom. Uvijek je vječan i ostaje vječan - tako razmišljamo jer smo mi ovdje na zemlji navikli na materiju i smrtnost.

Dobro nam došao Sluga Božji i ugodno se osjećaj na forumu.

Možeš li ovo malo bolje objasniti na što si mislio.

To je druga tema, ovdje se govori o molitvi upućenim njima.

Dobro nam dosao RIS_BG

Uzmimo primjer bludnice Rahabe koja rekla uhodama - čuli smo što je sve Bog učinio za vas od izlaska iz Egipta pa do danas - parafraziram. I današnje vrijeme mnogi su došli Bogu iz straha, a isto tako kad dođu velike katastrofe, sigurno je da će veliki broj ljudi tražiti onda Boga.

Po meni anđeli su duhovna bića koja obožavaju svoga Boga, i sretni su što mogu izvršavati Božje zapovijedi. Znači Božja stvorenja - stoga moliti direktno anđelima, to je kršenje Božje zapovijedi.

Ovo je vrlo težak tekst, stoga zahtjeva odgovor nekog dobrog teologa: Pavlova želja "'otići i s Kristom biti' nije odraz intimnog 'entre vous izmeñu nas doživljaja'‽ na nebu, jer je fraza tijesno povezana s kozmičkim otkupljenjem na kraju vremena". Kozmička, zajednička dimenzija doživljaja "biti s Kristom" očita je i u samoj poslanici Filipljanima, u kojoj Pavao stalno govori o ostvarenju kršćanske nade na dan Kristova dolaska. On potvrñuje Filipljanima da će "onaj koji je počeo dobro djelo meñu vama dovršiti ga do Dana Krista Isusa" (Fil 1,6). Dovršenje i ostvarenje otkupljenja ne ostvaruje se odlaženjem da budemo s Kristom kad umremo, već susretanjem Krista u slavni dan Njegova dolaska. Pavlova je molitva da Filipljani budu "čisti i besprijekorni za Kristov dan" (r. 10). Tog dana Krist će "preobraziti naše bijedno tijelo i učiniti ga jednakim svome slavnom tijelu" (Fil 3,21). Upravo ova promjena od smrtnosti u besmrtnost omogućuje vjernicima da budu s Kristom. Zato Pavao u istoj poslanici kaže da i dalje "hiti(m)" prema tom danu, jer je znao da ga čeka nagrada "višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu" (rr. 13.14 – DF), ne kad umre, već u slavni dan Kristova dolaska.

Joj, bilo je toliko zanimljivih lekcija, i onda dođu psalmi. Inače za mene je to malo teže za komentirati. Ali pustimo da forumska inteligencija prokomentira taj psalam. Inače u onoj lekciji koju sam ostavio ovdje na temi možeš vidjeti.

Većinom smo čitali i tumačili Psalam 139 i onda na kraju malo Psalam 91.

Gad 😁. Nego kako bi ti komentirao ovaj gad Price 17,15: "...Ko opravda krivoga i ko osudi pravoga, obojica su gad Gospodu..."

Možemo li ljudima onda uvijek davati netačne inforamcije ili lagati jer im time nećemo nanijeti nikakvu štetu?

Znam da je povezano za psalme, ali rekoh možda ima neke dodatke, komentare. Iako sam provel 4 godine u Maruševcu, znaš da je tam teologija nemrem razumet vaš zagorski akcent.

Sorry, pogrešno sam se izrazio. Molim pojasnjenje i za ovo. Recimo imamo primjer jednog momka iz Splita kojem su dileri prijetili njegovoj familiji, i onda se desilo da je uzeo kalašnjikov i ubio trojica dilera. Bilo je hiljade komentara, ja mislim da je bilo tu i kršćana koji su rekli, parafraziram: zašto zatvor, on je učinio dobro djelo, on je uradio nešto po pitanju kriminala, dok policija ništa i slično.

Evo par tačaka da analiziramo. Išao sam jednom kod vračare, iako sam bio osvjedočen u istini, ali sam bio u svijetu. Sada više ne idem, a i isto tako ne vodim sina kroz oganj. Ne nosim ženske haljine, ali gledajući današnju sliku kršćana po ovom pitanju bi se moglo dosta reći, pa molim i ostale forumaše da se izjasne. Ne varam nikoga kad je u pitanju mjera. Danas na žalost mnogi kršćansi staju na stranu ubica i brane ih. Ne ležem sa muškarcima. Ovo je opširna tema, zato u teološkim diskusijama imamo tu temu pod imenom "Čista i nečista hrana". Eto ukratko.