Mnogi protestanti prihvataju koncept Velikog otpadništva. To je ideja da je nakon apostola došlo do otpadanja hrišćanskih zajednica u paganizam i do gubitka prave istine dok se naravno ta istina nije ponovo otkrila hiljadu i po godina kasnije. I nekako uvijek se jedna ličnost izdvaja kao glavni optuženi a to je sv. car Konstantin Veliki. Adventisti ga optužuju da je uveo poštovanje nedelje, JS da je uveo učenje o Trojici a mormoni da je potisnuo istinsko učenje o tri boga. Zašto? Da se razumijemo niko od nas danas ne bi bio hrišćanin da nije bilo cara Konstantina. Hrišćanstvo su na Balkan među Slovene uveli misionari iz Rima i Carigrada. Ti misionari su imali državnu podršku Vizantijske imperije, a tu podršku su imali zato što je hrišćanstvo tada već odavno bilo državna religija a državnom religijom ga je proglasio upravo car Konstantin. Djelovanje cara Konstantina je omogućilo da se hrišćanstvo proširi po čitavom svijetu daleko više nego ranije. Hristijanizacija čitave Rimske imperije, započeta od apostolskog doba ali uzevši ogroman zamah od Konstantina je kasnije dovela i do širenja hrišćanstva.

Car Konstantin je prekinuo gonjenje hrišćana i dao im slobodu, gradio je crkve, uništavao paganske hramove i zabranjivao paganske običaje, uspostavio je hrišćansku prestonicu Konstantinopolj, očuvao je jedinstvo Crkve protiv jeretika, branio hrišćane od progona i definitivno zadao smrtnosni udarac grčko-rimskom paganizmu. Zbog toga je Bog i proslavio ovog ravnoapostolnog cara i njegovu hristoljubivu majku kao svetitelje i molitvenike za nas.

"Posle ovoga, vasileus kao da je zapalio neku vrstu žarko zapaljene baklje, i svojim carskim okom pogledao da li se negde kriju ostaci zablude. Kao što prozorljivi nebeski orao odozgo vidi najudaljenije zemaljske predmete, tako je i on, živeći u carskom stanu svog lepog grada, iz daleka video izvesnu kobnu mrežu za hvatanje duša, kako se krije u feničanskoj zemlji. To su bili gaj i hram – ni usred grada, ni na trgovima i ulicama, gde su mnogi od njih podignuti da ukrase gradove: oba su se nalazila na pustom mestu, daleko od raskrsnica i magistralnih puteva, na jednoj visova Libana, u Afaku, a posvećena je bestidnoj boginji Afroditi319. Za sve raskalašene postojala je škola podlosti, sa velikom željom da pokvare svoja tela, tamo neki ženstveni ljudi, muškarci – ne muškarci, odrekavši se svog časnog pola, umilostivili su demona ženskom strašću, a žene u tom hramu, kao u nedozvoljenom i otpadničkom mestu, imao neprirodan odnos, tajno se udružio u brak i činio neizrecivo sramna i odvratna dela. Nije bilo posmatrača nad akcijama koje su se tamo odvijale, jer se nijedan poštenjak nije usuđivao da uđe, međutim, nisu mogli da se sakriju od velikog bazileja. Saznavši za njih snagom sopstvenog carskog uvida, smatrao je da je upravo taj hram nedostojan sunčeve svetlosti i naredio da se do temelja razori sa svim stvarima koje su u njemu bile. Dakle, po nalogu vasileusa, odmah su uništeni svi izumi razvrata i zabluda, vojni odred je počeo da čisti to mesto, a ljudi, do tada izopačeni, strahovitom voljom vasileusa naučili su se uzdržavanju, tako da i oni koji su među idolopoklonicima važili za mudrace – i iskusili su taštinu svog života.

Velika je bila zabluda navodnih mudraca u vezi sa kilikijskim idolom320. Njemu je kao spasiocu i lekaru pribegavalo bezbroj ljudi, koji se navodno javljao spavačima u njegovom hramu, ili isceljivao bolesnike od telesnih bolesti: u stvari, on je bio uništitelj duša, odvraćajući ljude sklone zavođenju od istinskog Spasitelja i dovodeći ih u bezbožnu prelest. Stoga, postupajući po opšteprihvaćenom pravilu i smatrajući ljubomornog Boga za istinskog Spasitelja, vasileus naredi da se ovaj hram razori do temelja. Tako je čudo, slavljeno od slavnih filozofa, jednim mahom njegove ruke, iskopano naoružanom rukom i razbacano po zemlji, a pritom uništeno, ne duh, pa čak ni bog, koji tu vreba, nego neka vrsta prevare duša koja je od pamtiveka obmanjivala ljude. Dakle, koji je obećao da će druge osloboditi zala i nepogoda, a sebe zaštititi, nije našao nikakvo drugo sredstvo osim da ga je, prema mitu, udario grom321. Međutim, dela našeg bogougodnog vasilevsa nisu mit: ovaj hram je srušen do temelja, očigledno silom samog Spasitelja, porušen tako da na tom mestu nije ostao ni trag nekadašnjeg bezumlja.

Tako su svi nekadašnji sujeverni ljudi, videvši svojim očima otkrovenje svoje zablude i uvidevši zapravo prazninu hramova i idola koji su bili svuda, ili okrenuli spasonosnom učenju, ili su, ne čineći to, počeli da preziru sujete svojih predaka, smeju se i rugaju drevnim bogovima koje su ranije prepoznavali. A kako bi drugačije mislili, videći najveću gadost skrivenu ispod spoljašnjeg lika idola? Jer u njima su bile ili kosti mrtvih tela i suve lobanje, slabo pokrivene lukavstvom varalica, ili prljave krpe ispunjene odvratnom nečistoćom, ili gomile sena i slame. Videvši sve ovo sabrano unutar bezdušnih idola, počeli su da okrivljuju i sebe i svoje očeve za najveću nepromišljenost, naročito kada su se uverili da u njihovim tajanstvenim svetinjama i u samim idolima nema ni duha, ni gatara, ni boga, ni prorok, kao i ranije Verovali su da nema čak ni mračnog i mračnog duha. Stoga su poslani od bazileja dobili slobodan pristup u svaku mračnu pećinu i svako tajno utočište, neprikosnovena i nepristupačna mesta, u unutrašnje delove hramova posećivali su ratnici. Zahvaljujući tome, vekovno slepilo razuma koje je posedovalo Helene postalo je jasno i izloženo svima.

I to se s pravom može pripisati hrabrim postupcima vasileusa, kao i njegovim posebnim definicijama u svakoj eparhiji, na primer, u feničanskom Heliopolju. Ovde su stanovnici, odajući počast neobuzdanoj požudi pod imenom boginje Afrodite, dozvoljavali svojim ženama i kćerima da se prepuste sramnom bludu, ali je od vasileusa došao novi i mudri zakon, koji je strogo zabranjivao sve dosadašnje običaje322. Ovome je vasilej dodao i pisana uputstva, kao da je za to posebno poslat od Boga, da uči ljude pravilima uzdržanja. Ne prezirući da razgovara sa ovim subjektima, on im je napisao poruku u kojoj ih je pozvao da brzo prepoznaju sveblagoga Boga. Njegovim rečima sada je opet dodao i dela koja im odgovaraju, odnosno osnovao je (u Heliopolju) molitveni dom za Crkvu i veličanstveni hram, tako da se sada dogodilo ono što se nije čulo od početka veka. u stvarnosti: grad sujevernih ljudi udostojio se da tamošnjim hrišćanima predsedava Božju crkvu, starešine i đakone i episkopa posvećenog Bogu svih. Štaviše, starajući se o najvećem obraćenju ljudi na reč, vasilej je ovde dao mnoge priloge za pomoć siromašnima, i time ih podstičući da požure na spasonosno učenje, i sam je rekao skoro isto što je rekao i Apostol: „da li krivicom ili istinom neka se propoveda Hristos“ (Fil. 1:18)." (Jevsevije Kesarijski, Život Konstantinov, Knjiga treća, Poglavlja 55-58).

Sv. car Konstantin je bio revnosni borac protiv paganizma.

Sveti ravnoapostolni car Konstantin je uticao na sve pa i na svoje vojnike da se mole Istinitom Bogu a ne idolima:

"Za svoje vojske, vasilej je ponovo (paradoksalno!) postao učitelj molitve: izdavao je za njih pobožne molitve, po božanskim pravilima, tako da, pružajući ruke svoje ka gori do neba, i podižući svoj umni pogled čak i viši Caru nebeskom, zavapili bi u svojim molitvama Njemu, kao Pobedodavcu, Spasitelju, Čuvaru i Pomoćniku, nije dovoljno za dan molitve da se prepozna vaistinu dan Gospodnji, vaistinu prvi, vaskrsenje i spasonosni, istoimeni dan sa svetlošću i životom, besmrtnošću i svim dobrima. Štaviše, postavši sebi učitelj dobra i proslavljajući Spasitelja u svojim carskim dvorima, on je ili ispunjavao božanske odredbe molitvama, ili je nazidavao svoju dušu slušajući sveto pismo. Njegove sluge i sluge, kao i čuvari čitavog njegovog doma, bili su ljudi posvećeni Bogu, ljudi ukrašeni čistotom života i vrline, sami dorifori, verni telohranitelji (συματοψυλακες), naoružani moralom dobročinstva, koji su videli u vasileus učitelj pobožnog života. U međuvremenu, vasileus je odavao pobedničku zastavu, jer je zapravo iskusio njeno božanstvo.

Uistinu, njime je pokorio mnoštvo neprijateljske vojske, njome je razbegao sile nevidljivih demona, njime je satreo oholost bogoborca, njime je utišao jezike klevetnika i zlih. , sa njima potčini varvarska plemena, sa njima razotkri beznačajnost neznabožačke obmane, sa njima do kraja svih dobara, kao da otplaćuje dug, vasileus svuda po zemlji podiže pobedničke trofeje, i svima naredi, bogatom i carskom rukom, da gradi hramove, sastajališta i sveštene molitvene domove. Posle ovoga, odmah se po eparhijama i gradovima pojaviše veličanstvena dela carske velikodušnosti, i za kratko vreme zablistaše svuda, i behu razotkrivači bezbožne tiranije, do nedavno, terani bezumljem duše da se suprotstave Bogu, i besni, kao psi. , tirani su izlili svoj bes na bezdušne građevine, ako više nisu mogli da ga izliju na samog Boga. Rušeći od vrha do dna i raskopavajući bogomolje od samih temelja, prikazali su im prizor grada koji su zauzeli neprijatelji34. To je bila poenta njihove zlobe! Ali, kao preteći Bogu, ubrzo su se osvetili za svoje bezumlje, jer su, posle kratkog vremena, bili uništeni jednom željom oluje poslate od Boga, tako da među ljudima nije ostao ni njihov rod, ni pleme. , ni traga sećanja: svi su, uprkos velikom broju, bili pogođeni nebeskim pošastima i umrli su za vrlo kratko vreme. Ovo je bio kraj njihovog bezbožnog besa!

U međuvremenu je Konstantin, zaštićen spasonosnim trofejem, sam, međutim, ne sam, već uz pomoć i pomoć jednog Kralja, stvarao hramove odličnije od nedavno porušenih, stvarao je drugi mnogo veličanstveniji od prvog, i raznim crkvama Božijim oduševio je i istoimeni grad35 i i mitropoliju Vitiniju,36 koju je počastio veličanstvenim i lepim hramom. Glavne gradove i druge ukrasio je sličnim crkvama, ali je od svih krajeva izabrao uglavnom dva mesta na istoku: jedno u Palestini, odakle se, kao izvor, svuda izlivao životvorni tok vere; drugi je u glavnom gradu istočne metropole i krasi ime Antioha" (Jevsevije Kesarijski, Slovo o caru Konstantinu).

O Konstantinu Velikom i njegovoj ulozi u kršćanstvu

Rasprava o caru Konstantinu Velikom (272.–337. n. e.) je jedna od najkontroverznijih tema u povijesti kršćanstva i Rimskog Carstva. On je bio rimski car koji je odigrao ključnu ulogu u prelasku kršćanstva iz progona u privilegiranu poziciju. Evo odgovora na vaša pitanja, temeljenih na povijesnim izvorima i debatama među učenjacima. Budući da su ova pitanja djelomično subjektivna, predstavit ću obje strane argumenata na neutralan način.

Je li Konstantin umro kao kršćanin ili poganin?

Konstantin je formalno umro kao kršćanin. Kršten je na samrtnoj postelji 22. svibnja 337. godine, neposredno prije smrti, od strane arijanskog biskupa Eusebija iz Nikomedije. Ovo krštenje bilo je u skladu s uobičajenom praksom tog doba: mnogi su odgađali krštenje do kraja života iz straha da će poslije krštenja počiniti grijehe koji bi ih osudili, jer se vjerovalo da krštenje briše sve prethodne grijehe. Konstantin je ranije bio katekumen (pripravnik za kršćanstvo), ali nije bio kršten prije toga, iako je od 312. godine javno podržavao kršćanstvo.

Međutim, postoji debata o iskrenosti njegove vjere:

• Argumenti za kršćanina: On je vidio sebe kao kršćanina od 312. godine, nakon vizije prije bitke kod Milvijskog mosta, gdje je navodno vidio križ i riječi "U ovom znaku pobijedi". Podržavao je crkvu, sazvao Nicejski sabor 325. godine i gradio crkve. Njegova majka Helena bila je pobožna kršćanka, što je možda utjecalo na njega.

• Argumenti za pagana ili oportunista: Tijekom života zadržao je neke paganske prakse, poput štovanja boga Sola Invictusa (Nepobjedivog Sunca), sudjelovanja u poganskim obredima i postavljanja paganskih kipova. Njegovo krštenje bilo je kasno, a neki povjesničari (poput onih koji analiziraju arheološke nalaze) sugeriraju da je i nakon smrti bio obožavan kao paganski bog. Također je počinio zločine, poput ubojstva sina Krispa i supruge Fauste, što se kosi s kršćanskim moralom.

Općenito, većina povjesničara slaže se da je umro kao kršćanin, ali njegova vjera bila je mješavina kršćanstva i paganskih elemenata, prilagođena političkim potrebama.

Je li njegova kristanizacija pozitivna ili negativna?

"Kristanizacija" ovdje može značiti njegovu osobnu pretvorbu (312. godine) ili širu kristianizaciju Rimskog Carstva kroz njegove reforme. Ovo je subjektivno pitanje, ovisno o perspektivi (kršćanska, povijesna, politička). Nema jedinstvenog odgovora, ali evo ključnih argumenata iz povijesnih analiza:

• Pozitivni aspekti:

  • Završetak progona kršćana: Milanski edikt 313. godine dao je vjersku slobodu kršćanima, završivši stoljeća progona. Kršćanstvo je postalo legalno i privilegirano, što je omogućilo njegovo širenje i postalo dominantna religija u Europi.

  • Ujedinjenje Carstva: Konstantin je koristio kršćanstvo za ujedinjenje razjedinjenog Rimskog Carstva, promičući stabilnost i jedinstvo. Sazvao je Nicejski sabor, koji je definirao kršćanska doktrina (poput Nicejskog vjerovanja) i riješio unutarnje sukobe unutar crkve.

  • Kulturni i društveni napredak: Podržavao je gradnju crkava (poput Bazilike sv. Petra u Rimu), poticao kršćansku umjetnost i obrazovanje. Mnogi vide ovo kao ključni trenutak koji je omogućio kršćanstvu da preživi i procvjeta, dovodeći do srednjovjekovne Europe.

Negativni aspekti:

• Politička manipulacija: Mnogi povjesničari vide Konstantina kao oportunista koji je koristio kršćanstvo za političku moć, a ne iz duboke vjere. Njegova "pretvorba" 312. godine mogla je biti motivirana vizijom pobjede u bitci, a ne duhovnim uvjerenjem. Ovo je dovelo do miješanja crkve i države, gdje je crkva postala alat imperijalne kontrole.

• Progoni pagana i unutarnji sukobi: Iako je počeo s tolerancijom, kasnije je zabranjivao paganske obrede i uništavao hramove, što je dovelo do progona pagana. Unutar kršćanstva, favorizirao je određene frakcije (poput protiv arijanaca), što je izazvalo podjele.

• Moralni problemi: Njegov osobni život (ubojstva u obitelji, ratovi) i zadržavanje paganskih simbola dovode u pitanje dubinu pretvorbe. Neki tvrde da je ovo dovelo do "poganizacije" kršćanstva, gdje su se paganski elementi miješali s kršćanskim, utječući na kasnije tradicije.

U konačnici, većina suvremenih povjesničara (poput Timothya Barnesa ili Ramsaya MacMullena) vidi Konstantinovu ulogu kao mješavinu – pozitivnu za opstanak kršćanstva, ali negativnu zbog dugoročnih posljedica poput autoritarizma u crkvi. Ako gledamo iz kršćanske perspektive, često se slavi kao "prvi kršćanski car", ali kritičari ističu da je to označilo kraj "čistog" ranog kršćanstva.

3 minutes ago, Logos said:

Također je počinio zločine, poput ubojstva sina Krispa i supruge Fauste, što se kosi s kršćanskim moralom.

I onda ga još slave kao sveca, svašta.

48 minutes ago, Logos said:

ali njegova vjera bila je mješavina kršćanstva i paganskih elemenata, prilagođena političkim potrebama

Slažem se

49 minutes ago, Logos said:

Ovo je dovelo do miješanja crkve i države, gdje je crkva postala alat imperijalne kontrole.

Tako je i danas sa dvije naše najveće tradicionalne crkve. Isus to nikada nije radio.

51 minutes ago, Logos said:

ali kritičari ističu da je to označilo kraj "čistog" ranog kršćanstva.

Tako je, sa ovim se slažu sve biblijsko-kršćanske crkve.

4 hours ago, καιnos said:

I onda ga još slave kao sveca, svašta.

Svetitelji nisu bezgrešni. Car David je ubio svog vojnika jer mu je spavao sa ženom, pa je slavljen u Pismu.

On 04. 01. 2026. at 22:16, Maki said:

Mnogi protestanti prihvataju koncept Velikog otpadništva. To je ideja da je nakon apostola došlo do otpadanja hrišćanskih zajednica u paganizam i do gubitka prave istine dok se naravno ta istina nije ponovo otkrila hiljadu i po godina kasnije. I nekako uvijek se jedna ličnost izdvaja kao glavni optuženi a to je sv. car Konstantin Veliki. Adventisti ga optužuju da je uveo poštovanje nedelje, JS da je uveo učenje o Trojici a mormoni da je potisnuo istinsko učenje o tri boga. Zašto? Da se razumijemo niko od nas danas ne bi bio hrišćanin da nije bilo cara Konstantina. Hrišćanstvo su na Balkan među Slovene uveli misionari iz Rima i Carigrada. Ti misionari su imali državnu podršku Vizantijske imperije, a tu podršku su imali zato što je hrišćanstvo tada već odavno bilo državna religija a državnom religijom ga je proglasio upravo car Konstantin. Djelovanje cara Konstantina je omogućilo da se hrišćanstvo proširi po čitavom svijetu daleko više nego ranije. Hristijanizacija čitave Rimske imperije, započeta od apostolskog doba ali uzevši ogroman zamah od Konstantina je kasnije dovela i do širenja hrišćanstva.

Car Konstantin je prekinuo gonjenje hrišćana i dao im slobodu, gradio je crkve, uništavao paganske hramove i zabranjivao paganske običaje, uspostavio je hrišćansku prestonicu Konstantinopolj, očuvao je jedinstvo Crkve protiv jeretika, branio hrišćane od progona i definitivno zadao smrtnosni udarac grčko-rimskom paganizmu. Zbog toga je Bog i proslavio ovog ravnoapostolnog cara i njegovu hristoljubivu majku kao svetitelje i molitvenike za nas.

"Posle ovoga, vasileus kao da je zapalio neku vrstu žarko zapaljene baklje, i svojim carskim okom pogledao da li se negde kriju ostaci zablude. Kao što prozorljivi nebeski orao odozgo vidi najudaljenije zemaljske predmete, tako je i on, živeći u carskom stanu svog lepog grada, iz daleka video izvesnu kobnu mrežu za hvatanje duša, kako se krije u feničanskoj zemlji. To su bili gaj i hram – ni usred grada, ni na trgovima i ulicama, gde su mnogi od njih podignuti da ukrase gradove: oba su se nalazila na pustom mestu, daleko od raskrsnica i magistralnih puteva, na jednoj visova Libana, u Afaku, a posvećena je bestidnoj boginji Afroditi319. Za sve raskalašene postojala je škola podlosti, sa velikom željom da pokvare svoja tela, tamo neki ženstveni ljudi, muškarci – ne muškarci, odrekavši se svog časnog pola, umilostivili su demona ženskom strašću, a žene u tom hramu, kao u nedozvoljenom i otpadničkom mestu, imao neprirodan odnos, tajno se udružio u brak i činio neizrecivo sramna i odvratna dela. Nije bilo posmatrača nad akcijama koje su se tamo odvijale, jer se nijedan poštenjak nije usuđivao da uđe, međutim, nisu mogli da se sakriju od velikog bazileja. Saznavši za njih snagom sopstvenog carskog uvida, smatrao je da je upravo taj hram nedostojan sunčeve svetlosti i naredio da se do temelja razori sa svim stvarima koje su u njemu bile. Dakle, po nalogu vasileusa, odmah su uništeni svi izumi razvrata i zabluda, vojni odred je počeo da čisti to mesto, a ljudi, do tada izopačeni, strahovitom voljom vasileusa naučili su se uzdržavanju, tako da i oni koji su među idolopoklonicima važili za mudrace – i iskusili su taštinu svog života.

Velika je bila zabluda navodnih mudraca u vezi sa kilikijskim idolom320. Njemu je kao spasiocu i lekaru pribegavalo bezbroj ljudi, koji se navodno javljao spavačima u njegovom hramu, ili isceljivao bolesnike od telesnih bolesti: u stvari, on je bio uništitelj duša, odvraćajući ljude sklone zavođenju od istinskog Spasitelja i dovodeći ih u bezbožnu prelest. Stoga, postupajući po opšteprihvaćenom pravilu i smatrajući ljubomornog Boga za istinskog Spasitelja, vasileus naredi da se ovaj hram razori do temelja. Tako je čudo, slavljeno od slavnih filozofa, jednim mahom njegove ruke, iskopano naoružanom rukom i razbacano po zemlji, a pritom uništeno, ne duh, pa čak ni bog, koji tu vreba, nego neka vrsta prevare duša koja je od pamtiveka obmanjivala ljude. Dakle, koji je obećao da će druge osloboditi zala i nepogoda, a sebe zaštititi, nije našao nikakvo drugo sredstvo osim da ga je, prema mitu, udario grom321. Međutim, dela našeg bogougodnog vasilevsa nisu mit: ovaj hram je srušen do temelja, očigledno silom samog Spasitelja, porušen tako da na tom mestu nije ostao ni trag nekadašnjeg bezumlja.

Tako su svi nekadašnji sujeverni ljudi, videvši svojim očima otkrovenje svoje zablude i uvidevši zapravo prazninu hramova i idola koji su bili svuda, ili okrenuli spasonosnom učenju, ili su, ne čineći to, počeli da preziru sujete svojih predaka, smeju se i rugaju drevnim bogovima koje su ranije prepoznavali. A kako bi drugačije mislili, videći najveću gadost skrivenu ispod spoljašnjeg lika idola? Jer u njima su bile ili kosti mrtvih tela i suve lobanje, slabo pokrivene lukavstvom varalica, ili prljave krpe ispunjene odvratnom nečistoćom, ili gomile sena i slame. Videvši sve ovo sabrano unutar bezdušnih idola, počeli su da okrivljuju i sebe i svoje očeve za najveću nepromišljenost, naročito kada su se uverili da u njihovim tajanstvenim svetinjama i u samim idolima nema ni duha, ni gatara, ni boga, ni prorok, kao i ranije Verovali su da nema čak ni mračnog i mračnog duha. Stoga su poslani od bazileja dobili slobodan pristup u svaku mračnu pećinu i svako tajno utočište, neprikosnovena i nepristupačna mesta, u unutrašnje delove hramova posećivali su ratnici. Zahvaljujući tome, vekovno slepilo razuma koje je posedovalo Helene postalo je jasno i izloženo svima.

I to se s pravom može pripisati hrabrim postupcima vasileusa, kao i njegovim posebnim definicijama u svakoj eparhiji, na primer, u feničanskom Heliopolju. Ovde su stanovnici, odajući počast neobuzdanoj požudi pod imenom boginje Afrodite, dozvoljavali svojim ženama i kćerima da se prepuste sramnom bludu, ali je od vasileusa došao novi i mudri zakon, koji je strogo zabranjivao sve dosadašnje običaje322. Ovome je vasilej dodao i pisana uputstva, kao da je za to posebno poslat od Boga, da uči ljude pravilima uzdržanja. Ne prezirući da razgovara sa ovim subjektima, on im je napisao poruku u kojoj ih je pozvao da brzo prepoznaju sveblagoga Boga. Njegovim rečima sada je opet dodao i dela koja im odgovaraju, odnosno osnovao je (u Heliopolju) molitveni dom za Crkvu i veličanstveni hram, tako da se sada dogodilo ono što se nije čulo od početka veka. u stvarnosti: grad sujevernih ljudi udostojio se da tamošnjim hrišćanima predsedava Božju crkvu, starešine i đakone i episkopa posvećenog Bogu svih. Štaviše, starajući se o najvećem obraćenju ljudi na reč, vasilej je ovde dao mnoge priloge za pomoć siromašnima, i time ih podstičući da požure na spasonosno učenje, i sam je rekao skoro isto što je rekao i Apostol: „da li krivicom ili istinom neka se propoveda Hristos“ (Fil. 1:18)." (Jevsevije Kesarijski, Život Konstantinov, Knjiga treća, Poglavlja 55-58).

Sv. car Konstantin je bio revnosni borac protiv paganizma.

Da niko danas ne bio Hrišćanin da nije Konstantina je netačno. Možda ne bi bilo katoličkih, pravoslavnih, ili protestanskih hrišćana ali bi sigurno bilo drugih. Arijanstva je bilo takođe, ali ako sada misliš da je naslina hristanizacija to doprinela, onda si u pravu, jer da nije bilo nasilne hristanizacie celih naroda, onda bi sigurno bilo manje hrišćana. Istinsko učenje o tri Boga, kako se nama prepisuje je netačno. Mi učimo samo da su Otac , Sin i Duh sveti duhovno ujedinjeni i jedan Bog, a ne fizički istom suštinom ujedinjeni. Mormonova knjiga to jasno uči:

"I On ostvari otkupljenje sveta, da sa horovima višnjim peva beskrajne hvale Ocu, i Sinu, i Svetom Duhu, koji su jedan Bog, u stanju sreće kojoj nema kraja." (Mormon 7:7)

Ja vas ne optužujem, niti bilo kog drugog iskrenog Hrišćanina, ipak mislim da mnogi hrišćani i dalje imaju ozbiljan problem sa drugim, ako ne veruju kao oni, to je bilo tako od 1. Nikejskog sabora. Širenje i očuvanje Hrišćanstva se držalo mačem a takozvani "jeretici" su platili krvlju. Od, Arijanstva, pa do Bogumila, svi su druge progonili. Sumnjam da je Isus tako učio. Katolici su izgleda mi iz prošlosti nešto naučili i priznaju, ali pravoslavana crkva ima i dalje problem sa tolerancijom.

On 04. 01. 2026. at 22:16, Maki said:

Car Konstantin je prekinuo gonjenje hrišćana i dao im slobodu, gradio je crkve, uništavao paganske hramove i zabranjivao paganske običaje, uspostavio je hrišćansku prestonicu Konstantinopolj, očuvao je jedinstvo

Ja mislim da nije tačno da je Konstantin prekinuo gonjenje hrišćana i dao im slobodu, gradio je crkve, uništavao paganske hramove i zabranjivao paganske običaje, nego su to netolerantni hrišćani činili. Konstantin je i dalje pripadao Mitrinom Kultu i smatrao sebe kao "Sol Invictas" Sino Boga sunca. Jedini razlog zašto je pozvao na 1. Nikejski sabor bila je njegova želja da se carstvo ne rasturi radi sukoba hrišćana. Bilo je tuče po ulicama radi različitih učenje i On je nasilno natero Episkope da stvore jedno učenje da bi prestala prepiranja. Tako je nastala Atanasijska veroispovest, koja je bila užasno netolerantna i radi toga su izgubili svaku legitimnost da se zovu crkvoh Hristovom.

1 hour ago, Maki said:

Svetitelji nisu bezgrešni. Car David je ubio svog vojnika jer mu je spavao sa ženom, pa je slavljen u Pismu.

za Davida znamo da je čitavog života radio na pokajanju, koliko je to bilo moguće, ali za Konstantina to neznamo.

Biblija ne samo da kaže da crkva koju je Isus organizovao MOŽE biti uzeta sa zemlje, već predviđa da ĆE se to zaista dogoditi.

Pavle se čudio koliko brzo su se galatski sveci „okrenuli od jevanđelja“

-(Galatima 1:6-8).

Pavlova druga poslanica crkvi u Korintu pominje lažne apostole koje Pavle opisuje kao „sluge Sotone“ (2. Korinćanima 11:13-15). U svojoj drugoj poslanici Timoteju, Pavle kaže da „sva Azija se odvraća“ (2. Timoteju 1:15). U svom pismu Gaju, Jovan izveštava da u jednoj neimenovanoj grani crkve, vođa Diotrof, neće imati ništa sa Jovanom i njegovom braćom. Ne samo da odbija da prihvati Jovana i njegove izaslanike, već se protivi onima koji žele da ih prihvate i „izbacuje ih iz crkve“ (3. Jovanova 1:9-10). U knjizi Otkrivenja, Jovan piše nadahnut pisma sedam crkava u Aziji, pozivajući ih na pokajanje za najteže grehe (Otkrivenje 2-3).

Dakle, KAKO i KADA je novozavetna crkva „otpala“? Evo kratke vremenske linije koju sam sastavio:

„Vera jednom predata svecima“: Šta se sa njom dogodilo?

1. Isus Hrist je osnovao zemaljsku organizaciju (ne samo mističnu zajednicu vernika) koju je nazvao svojom Crkvom, a koja se takođe nazivala „verom jednom predatom svecima“.  (Juda 1:3)

2. Biblija kaže da će pre Drugog Hristovog dolaska doći do otpadništva ili otpadanja ne samo pojedinaca ili grupa od istinske crkve Isusa Hrista, već da će doći do otpadništva same Crkve do tačke u kojoj više neće biti prepoznatljiva kao Njegova organizacija, i On više neće priznavati njen autoritet da deluje u Njegovo ime.

A. Isa. 24:5 „izmenili su uredbe i prekršili večni zavet...“

B. Amos 8:11 „glad... slušanja reči Gospodnjih:... lutaće od mora do mora... i neće je nać“

C. Dela 20:29 „ući će među vas ljuti vukovi koji neće štedeti stado“

D. Sol. 2:3 „(Drugi dolazak) neće doći dok prvo ne dođe otpad“

E. Tim. 3:5 „Imajući obličje pobožnosti, ali su se sile njene odrekli.“

F. Otkr. 2:2 „one koji govore da su apostoli, a nisu“

3. Biblija takođe navodi da će pre Drugog dolaska doći do obnove Crkve koju je Isus organizovao.

Dela 3:21 „(Dolazak se neće dogoditi do) vremena obnove svega“

4. Istorija pokazuje da se Veliko otpadništvo zaista dogodilo:

Godina (n. e.) - Koraci otpadništva

"Jerusalim (sedište novozavetne crkve) je uništen.

- Drugi gradovi poput Antiohije, Aleksandrije, Efesa, Korinta i Rima počeli su da se pojavljuju kao hrišćanski centri.

" (otprilike) Smrt poslednjeg od prvobitnih dvanaest apostola

(Jovan je prognan na ostrvo Patmos, a zatim je nestao iz istorije posle oko 95. godine n. e.)

- Bez više opštih crkvenih vlasti (apostola i sedamdesetorice), lokalne vlasti (episkopi) preuzele su vođstvo, ali bez nadležnosti da donose odluke za celu Crkvu.

 

 

17 hours ago, Nefi said:

za Davida znamo da je čitavog života radio na pokajanju, koliko je to bilo moguće, ali za Konstantina to neznamo.

Znamo iz njegovog žitija.

5 hours ago, Maki said:

Znamo iz njegovog žitija.

Konstantin nije kritikovan samo zbog jednog većeg zločina, već zbog surovog pogubljenja svog savladara Licinija i njegovog sina 325. godine nove ere, što se smatra igrom moći i činom izdaje, i zbog kasnijih ubistava skoro svih njegovih muških rođaka. Progon paganskih praksi i promocija hrišćanstva su takođe radnje koje se, u zavisnosti od perspektive, mogu smatrati problematičnim.

On je postavio temelj za progon svega i svačega što nije kako on smatra tačnim.  Ako se zaista pokajao onda veoma kasno. Samo definitivan dokaz za to ne postoji.

On 06. 01. 2026. at 17:00, Nefi said:

Da niko danas ne bio Hrišćanin da nije Konstantina je netačno. Možda ne bi bilo katoličkih, pravoslavnih, ili protestanskih hrišćana ali bi sigurno bilo drugih.

Tok istorije nam govori da je upravo prihvatanje hrišćanstva od strane sv. cara Konstantina označilo prekretnicu u daljem razvoju hrišćanstva. Kao rezultat tog događaja, hrišćanstvo se počelo nesmetano širiti po Rimskoj imperiji, a onda i dalje.

On 06. 01. 2026. at 17:00, Nefi said:

Arijanstva je bilo takođe, ali ako sada misliš da je naslina hristanizacija to doprinela, onda si u pravu, jer da nije bilo nasilne hristanizacie celih naroda, onda bi sigurno bilo manje hrišćana.

Pa i arijanstvo se okoristilo konstantivonskom promjenom u Rimskoj imperiji. I arijanci su imali naklonost nekoliko careva što je omogućilo arijanskim misionarima da prošire arijanizam među Gotima i Vandalima. To je dovelo do toga da su ti narodi postali arijanci, a njihove države arijanske i produžilo je postojanje arijanizma za još nekoliko vijekova.

On 06. 01. 2026. at 17:00, Nefi said:

Ja mislim da nije tačno da je Konstantin prekinuo gonjenje hrišćana i dao im slobodu, gradio je crkve, uništavao paganske hramove i zabranjivao paganske običaje, nego su to netolerantni hrišćani činili.

Naveo sam dokaze iz Konstantinove biografije koji govore o navedenom.

On 06. 01. 2026. at 17:00, Nefi said:

Konstantin je i dalje pripadao Mitrinom Kultu i

"But in 312 Constantine won the battle at the Milvian Bridge under the sign of the cross. Instantaneously, the dedications to Mithra ceased, even though there was no immediate public interdiction of Mithraic ceremonies. The worship seems to have collapsed quite suddenly when imperial favour ceased to be with the Mithraists." https://www.britannica.com/topic/Mithraism

On 06. 01. 2026. at 17:00, Nefi said:

smatrao sebe kao "Sol Invictas" Sino Boga sunca.

Česta greška. Da, postoje neke kovanice na kojima se Konstantin identifikuje sa Sol Invictusom, međutim mnoge od tih kovanica datiraju od prije Konstantinovog prihvatanja hrišćanstva. Kul Sol Invictusa je upravo u Konstantinovo vrijeme izgubio na značaju i to rapidno. I upravo je djelovanje cara Konstantina tu bilo presudno. U posljednjih 13 godina njegove vladavine nema nikakvog Sol Invictusa na novcu.

"As late as 324, coins of Constantine celebrated Sol as the grantor of imperial power to the emperor. Only thereafter, in the last thirteen years of Constantine's reign, did references to Sol and to all other pagan divinities disappear from the coins."

https://www.encyclopedia.com/environment/encyclopedias-almanacs-transcripts-and-maps/sol-invictus

On 06. 01. 2026. at 17:00, Nefi said:

Jedini razlog zašto je pozvao na 1. Nikejski sabor bila je njegova želja da se carstvo ne rasturi radi sukoba hrišćana. Bilo je tuče po ulicama radi različitih učenje i On je nasilno natero Episkope da stvore jedno učenje da bi prestala prepiranja. Tako je nastala Atanasijska veroispovest, koja je bila užasno netolerantna i radi toga su izgubili svaku legitimnost da se zovu crkvoh Hristovom.

Ideja da je Konstantin natjerao episkope da stvore jedno učenje u Nikeji je mit. Konstantin je predsjedavao saborom, ali nije nametao svoje stavove već je samo prihvatio utvrđene stavove sabora.

7 minutes ago, Maki said:

Tok istorije nam govori da je upravo prihvatanje hrišćanstva od strane sv. cara Konstantina označilo prekretnicu u daljem razvoju hrišćanstva. Kao rezultat tog događaja, hrišćanstvo se počelo nesmetano širiti po Rimskoj imperiji, a onda i dalje.

Pa i arijanstvo se okoristilo konstantivonskom promjenom u Rimskoj imperiji. I arijanci su imali naklonost nekoliko careva što je omogućilo arijanskim misionarima da prošire arijanizam među Gotima i Vandalima. To je dovelo do toga da su ti narodi postali arijanci, a njihove države arijanske i produžilo je postojanje arijanizma za još nekoliko vijekova.

Naveo sam dokaze iz Konstantinove biografije koji govore o navedenom.

"But in 312 Constantine won the battle at the Milvian Bridge under the sign of the cross. Instantaneously, the dedications to Mithra ceased, even though there was no immediate public interdiction of Mithraic ceremonies. The worship seems to have collapsed quite suddenly when imperial favour ceased to be with the Mithraists." https://www.britannica.com/topic/Mithraism

Česta greška. Da, postoje neke kovanice na kojima se Konstantin identifikuje sa Sol Invictusom, međutim mnoge od tih kovanica datiraju od prije Konstantinovog prihvatanja hrišćanstva. Kul Sol Invictusa je upravo u Konstantinovo vrijeme izgubio na značaju i to rapidno. I upravo je djelovanje cara Konstantina tu bilo presudno. U posljednjih 13 godina njegove vladavine nema nikakvog Sol Invictusa na novcu.

"As late as 324, coins of Constantine celebrated Sol as the grantor of imperial power to the emperor. Only thereafter, in the last thirteen years of Constantine's reign, did references to Sol and to all other pagan divinities disappear from the coins."

https://www.encyclopedia.com/environment/encyclopedias-almanacs-transcripts-and-maps/sol-invictus

Ideja da je Konstantin natjerao episkope da stvore jedno učenje u Nikeji je mit. Konstantin je predsjedavao saborom, ali nije nametao svoje stavove već je samo prihvatio utvrđene stavove sabora.

7 minutes ago, Maki said:

Tok istorije nam govori da je upravo prihvatanje hrišćanstva od strane sv. cara Konstantina označilo prekretnicu u daljem razvoju hrišćanstva. Kao rezultat tog događaja, hrišćanstvo se počelo nesmetano širiti po Rimskoj imperiji, a onda i dalje.

Pa i arijanstvo se okoristilo konstantivonskom promjenom u Rimskoj imperiji. I arijanci su imali naklonost nekoliko careva što je omogućilo arijanskim misionarima da prošire arijanizam među Gotima i Vandalima. To je dovelo do toga da su ti narodi postali arijanci, a njihove države arijanske i produžilo je postojanje arijanizma za još nekoliko vijekova.

Naveo sam dokaze iz Konstantinove biografije koji govore o navedenom.

"But in 312 Constantine won the battle at the Milvian Bridge under the sign of the cross. Instantaneously, the dedications to Mithra ceased, even though there was no immediate public interdiction of Mithraic ceremonies. The worship seems to have collapsed quite suddenly when imperial favour ceased to be with the Mithraists." https://www.britannica.com/topic/Mithraism

Česta greška. Da, postoje neke kovanice na kojima se Konstantin identifikuje sa Sol Invictusom, međutim mnoge od tih kovanica datiraju od prije Konstantinovog prihvatanja hrišćanstva. Kul Sol Invictusa je upravo u Konstantinovo vrijeme izgubio na značaju i to rapidno. I upravo je djelovanje cara Konstantina tu bilo presudno. U posljednjih 13 godina njegove vladavine nema nikakvog Sol Invictusa na novcu.

"As late as 324, coins of Constantine celebrated Sol as the grantor of imperial power to the emperor. Only thereafter, in the last thirteen years of Constantine's reign, did references to Sol and to all other pagan divinities disappear from the coins."

https://www.encyclopedia.com/environment/encyclopedias-almanacs-transcripts-and-maps/sol-invictus

Ideja da je Konstantin natjerao episkope da stvore jedno učenje u Nikeji je mit. Konstantin je predsjedavao saborom, ali nije nametao svoje stavove već je samo prihvatio utvrđene stavove sabora.

8 minutes ago, Maki said:

Tok istorije nam govori da je upravo prihvatanje hrišćanstva od strane sv. cara Konstantina označilo prekretnicu u daljem razvoju hrišćanstva. Kao rezultat tog događaja, hrišćanstvo se počelo nesmetano širiti po Rimskoj imperiji, a onda i dalje.

Pa i arijanstvo se okoristilo konstantivonskom promjenom u Rimskoj imperiji. I arijanci su imali naklonost nekoliko careva što je omogućilo arijanskim misionarima da prošire arijanizam među Gotima i Vandalima. To je dovelo do toga da su ti narodi postali arijanci, a njihove države arijanske i produžilo je postojanje arijanizma za još nekoliko vijekova.

Naveo sam dokaze iz Konstantinove biografije koji govore o navedenom.

"But in 312 Constantine won the battle at the Milvian Bridge under the sign of the cross. Instantaneously, the dedications to Mithra ceased, even though there was no immediate public interdiction of Mithraic ceremonies. The worship seems to have collapsed quite suddenly when imperial favour ceased to be with the Mithraists." https://www.britannica.com/topic/Mithraism

Česta greška. Da, postoje neke kovanice na kojima se Konstantin identifikuje sa Sol Invictusom, međutim mnoge od tih kovanica datiraju od prije Konstantinovog prihvatanja hrišćanstva. Kul Sol Invictusa je upravo u Konstantinovo vrijeme izgubio na značaju i to rapidno. I upravo je djelovanje cara Konstantina tu bilo presudno. U posljednjih 13 godina njegove vladavine nema nikakvog Sol Invictusa na novcu.

"As late as 324, coins of Constantine celebrated Sol as the grantor of imperial power to the emperor. Only thereafter, in the last thirteen years of Constantine's reign, did references to Sol and to all other pagan divinities disappear from the coins."

https://www.encyclopedia.com/environment/encyclopedias-almanacs-transcripts-and-maps/sol-invictus

Ideja da je Konstantin natjerao episkope da stvore jedno učenje u Nikeji je mit. Konstantin je predsjedavao saborom, ali nije nametao svoje stavove već je samo prihvatio utvrđene stavove sabora.

Da li postoji bilo koji pismeni dokaz koji je poverljiv i koji dokazuje da se Konstantin krstio i tako postao hrišćanin? A ako nema dokaza da se krstio, otkud onda znate da je postao hrišćanin?

https://www.telegraf.rs/zanimljivosti/1930371-hriscanstvo-se-sirilo-ognjem-i-macem-kao-i-islam-sve-strahote-koje-crkva-ignorise-foto

6 minutes ago, Nefi said:

Da li postoji bilo koji pismeni dokaz koji je poverljiv i koji dokazuje da se Konstantin krstio i tako postao hrišćanin? A ako nema dokaza da se krstio, otkud onda znate da je postao hrišćanin?

https://www.telegraf.rs/zanimljivosti/1930371-hriscanstvo-se-sirilo-ognjem-i-macem-kao-i-islam-sve-strahote-koje-crkva-ignorise-foto

Moram prvo pitati šta bi za tebe bio povjerljiv dokaz, pa da odgovorim onda.

2 hours ago, Maki said:

To je dovelo do toga da su ti narodi postali arijanci, a njihove države arijanske i produžilo je postojanje arijanizma za još nekoliko vijekova.

Dok se nisu iščupala ta tri roga kako kaže Danijel, i to silom od cara Justinijana ako se ne varam.

1 hour ago, καιnos said:

Dok se nisu iščupala ta tri roga kako kaže Danijel, i to silom od cara Justinijana ako se ne varam.

Ne znam koji je treći rog u toj postavci. Vandali, Ostrogoti i...

3 hours ago, Maki said:

Moram prvo pitati šta bi za tebe bio povjerljiv dokaz, pa da odgovorim onda.

pa mislim da je istorijski tačan. Koji stoji na svedocima i činjenicama.