Buco
Član
-
Pridružen
-
Zadnja posjeta
-
Najbolje je ovvako: VRIJEME DOGAĐANJA: oko godine 27. poslije Krista. Evanđelje po Luki (gl. 4) naglašava kako je Isus na samom početku svoga javnog djelovanja odbio prokušana sredstva manipuliranja ljudima: mito, strah i vlast, i mjesto toga navijestio slobodu. Mi kažemo da smo kršćani. Zašto? Zbog toga što vjerujemo u Isusa Krista. Tko je Isus Krist? Zašto mi njemu vjerujemo? Što on nama vrijedi? Prvo: Isus Krist nije neko biće iz bajke. Nije on izmišljeno biće kao neka dobra vila, kao vilenjaci, vukodlaci, Crvenkapica, Snjeguljica, itd. Za njega znamo gdje je živio, kada je živio, što je govorio i što je radio. Domovina mu je Palestina (gdje se danas nalazi i država Izrael). Živi i djeluje u prvoj trećini prvoga stoljeća. Isus je, kao i svi dječaci i mladići, živio u svojoj domovini oko trideset godina, a jedva je tkogod za njega znao. Nije još bio poznata ličnost. Danas je Isus Krist najpoznatija ličnost na cijeloj zemaljskoj kugli. - KAKO JE TO POČELO? Mladi tesar iz Nazareta, Isus sin Marijin, počeo je jednoga dana hodati po selima i gradovima i narodu držati govore (Mt 4, 23). Također se pročulo da čini izvanredna djela, čudesa. Čekajte, da nešto provjerimo: Znamo li koje je prvo čudo Isus učinio? Izgleda da to svi znamo. To je pretvaranje vode u vino na svadbi u Kani Galilejskoj (Iv 2, 1—11). A koji je prvi Isusov javni govor? Eh, to malo tko zna brzo odgovoriti. Pročitajmo to iz Biblije (Lk 4, 16—21). Eto, Isus je najprije javio radost siromasima, oslobođenje zarobljenicima, svjetlost onima koji žive u mraku i sljepoći, slobodu potlačenima. Isus se, dakle, javio kao OSLOBODITELJ. Usporedimo što je važnije: Isusovo prvo čudo ili Isusova prva propovijed? To što je pretvorio vodu u vino, to je trebalo samo onim ljudima koji su slučajno ostali bez vina usred svadbe. Da su to bili bogatiji ljudi ili da je te godine grožđe bolje urodilo u onome kraju, to Isusovo Čudo njima ne bi trebalo. Znamo da u našoj zemlji ima vinorodnih krajeva u kojima ljudi teškom mukom obrađuju vinovu lozu i proizvode vino, a poslije ga nemaju kome prodati, nemaju dosta bačava da to vino spreme u podrume. Takvi ljudi ne bi se uopće oduševili Isusovim čudom u Kani. U prvi čas bi se začudili, pljeskali bi kako je to njemu uspjelo, pričali bi kakva je to divna čarolija ili vještina. Ali, ako bi on to nastavio činiti, oni bi mu stali vikati: Dosta, Isuse, dosta, to smo već vidjeli, ali nemamo kamo s tim vinom. Ali prva Isusova propovijed, to je nešto drugo. Radost i sloboda ljudima treba više nego što im treba vino! Na svijetu je mnogo više žalosnih i potlačenih nego žednih vina. (Kad čovjek popije čašu dobra vina, brzo se razveseli i čini mu se da se oslobodio svoje muke. Zbog toga je Isus i cijenio vino kao znak radosti i slobode. Samo kao znak! Jer vino ne može trajno obradovati ni osloboditi čovjeka.) A Isus je ponudio svijetu pravu radost i pravu slobodu. U ono vrijeme svi su narodi oko Sredozemnog mora (današnja Engleska, Francuska, Portugal, Španjolska, Italija, Švicarska, Austrija, velik dio Njemačke i Mađarske, Rumunjska, Bugarska, SFRJ, Albanija, Grčka, Turska, Sirija, Libanon, Izrael, Egipat, Libija, Tunis, Alžir, Maroko...) bili porobljeni i okupirani od Rimljana. Svi su sanjali o slobodi. Većina ljudi koji su tada živjeli u Rimskom Carstvu bili su robovi, jer to je bilo robovlasničko društvo. Robove su gospodari prodavali i kupovali kao robu. Roba je gospodar mogao ubiti i nikome za to ne bi odgovarao. Ako se rob oženio i imao svoju djecu, gospodar je mogao njega prodati na jednu, ženu na drugu, a djecu na treću stranu, i oni se nikada više ne bi vidjeli... Radni dan roba trajao je od jutra do sutra, a plaće nije primao ... Gospodari su mnogo gradili: velike palače, hramove, ceste, luke, brodove, ali sve je to služilo samo gospodarima, a robovima je to donosilo samo teški rad i stradanja. Na svijetu je onda bilo mnogo bolesti, a medicine je bilo malo ili nimalo. Ljudi su umirali od velikih zaraza: kuga, kolera, itd. Mnogi su bili gubavi i polako se raspadali. Teški život mnogima je slomio živce, bili su duševni i živčani bolesnici. Njih nitko nije liječio. Nehigijenski život od djetinjstva upropastio je mnogima oči te je bilo i mnogo slijepaca. Nesretni i nezadovoljni ljudi činili su, kao i danas i u svako vrijeme, zlo drugim ljudima oko sebe: ubijali, krali, varali, klevetali, sramotno postupali sa ženama i djevojkama itd. Od toga su postajali još nesretniji i još nezadovoljniji. Kad drugome načiniš zlo, on je nesretan jer si mu zlo zadao, a tebi u duši ostaje ljaga, mrlja, neka rana koja te peče. Znaš da nisi bio čovjek i čini ti se da nikada više nećeš ni postati bolji. Namjesto da se popraviš, kao za inat postaješ sve gori. Kao pijanac koji je već ljut na sebe zbog toga što ga od vina boli glava, pa za inat još više pije želeći sve, i samoga sebe zaboraviti; tako ubojica još više ubija, lupež još više krade. Zlo koje čovjek čini Čovjeku najteže je ropstvo u koje čovjek upada. Time sam sebe iznutra veže nevidljivim lancima. To je prokletstvo grijeha. Sotona je u pustinji ponudio Isusu (Lk 4) da ljude podmićuje badava ih hraneći (da pretvara kamenje u kruh), da ih plaši i zabavlja strašnim čudesima (da skoči s vrha Hrama) i da ih prisiljava u sprezi s državnim vlastima (nudi mu »sva kraljevstva svijeta«), Isus neće ljude podmićivati, ni plašiti, ni prisiljavati — on mjesto svega toga javlja da je došao ljude osloboditi. Isusov prvi govor u sinagogi u Nazaretu izravan je odgovor napastima u koje ga je Sotona pokušao uvesti. Evanđelist Luka, koji je na početak Isusova javnog djelovanja stavio taj snažni slikoviti prikaz o napastima neslobode i navještaju slobode, razvit će cijelo svoje Evanđelje u duhu oslobođenja. Vidjet ćemo da je Luka i Isusovo djetinjstvo opjevao kao navještaj i početak oslobođenja od robovanja duhovnim strahovima, prirodnim silama i društvenoj nepravdi. Demitizacija psihe, prirode i društva - da bi čovjek, oslobođen robovanja svim krivim vrijednostima, mogao ostvariti sebe u intimnom drugovanju s Bogom - to je glavna tema cijele Biblije. Tako je bilo i u Isusovo vrijeme. Ljudi su upadali u zlo, a nitko im nije mogao pomoći da se iz njega izvuku. -- SVIJET JE BIO PUN ROBOVANJA I ŽALOSTI. A stare religije pričale su ljudima da na nebu ima puno bogova koji se isto tako tuku, nadmeću, jedan drugoga varaju, kradu, otimaju si žene, sve kao bogata gospoda na zemlji. Te stare religije samo su ljude ispunjavale mračnim strahom. Vjerovali su da ti bogovi, duhovi, vukodlaci i bjesovi stvarno postoje i da mogu čovjeku na razne načine nauditi. Ne znajući s koje će ga strane s ovog ili »onog« svijeta zlo zadesiti, čovjek se ulagivao tim nepoznatim strašnim bićima, nastojao ih udobrovoljiti i podmititi kojekakvim žrtvama i. čarolijama. S te strane nije se narod mogao nadati pravom oslobođenju. Glas o slobodi i radosti došao je iz Palestine, gdje je živjela »najoriginalnija i najslobodoljubivija rasa u cijelom Carstvu«, to jest židovski narod. O tome ćemo narodu još mnogo morati govoriti, a sada govorimo o Isusu koji se pokazao kao »najoriginalniji i najslobodoljubiviji« čovjek iz toga naroda. Zato je on navijestio slobodu i radost ne samo svome narodu nego i svim narodima u Carstvu, i dalje kroz stoljeća svim narodima na Zemlji. Stoga su mu odmah povjerovali mali, siromašni i nesretni ljudi u njegovoj domovini: stoga su mu poslije povjerovali milijuni ljudi po svijetu. Stoga je on danas najpoznatija ličnost cijele svjetske povijesti. Naš veliki Prijatelj, naš Učitelj, naš Vođa, naš Brat. Židovski narod, koji se inače zove Izrael, upoznao je svog Boga. On, Bog, i njegov narod Izrael ulaze u povijest zajedno.
-
Bilo je to u 6. razredu Osmogodišnje škole pod satom matematike, točnije geometrije. Veliki odmor samo što nije završio, a dečki su još bili zaigrani. Mjesec svibanj, prozori otvoreni. U trku, jedan zakači prozorsko kerilo koje se zatvori uz tresak. Očito prozorsko staklo nije bilo najbolje učvršćeno - ispalo je, i kako to biva, odletjelo na ulicu. Srećom, bilo je to u prizemlju, a zbornica i ravnateljev ured na suprotnoj strani zgrade, do dvorišta. -Brzo…Ti i ti - reče nastavnik dvojici.- Tražite od podvornika metlu i lopatu i brzo očistite staklo s nogostupa. A nastavnik dohvati veliki trokut s ozbakama centimetara na jednoj kateti i priođe prozoru. Zapisao je visinu i širinu šupljine te izvadi mobitel i nazove staklorezačku radnju s kojom je već imao neke kontakte. Javio se šef, a nastavnik pita jel tamo Matija. Dobio ga je i nastavnik brzo objasni o čemu se radi i kaže dimenzije prozorskog "otvora". -Možeš li doći odmah? - Matija potvrdi i obeća - čim izreže staklo dolazi. Pred kraj sata majstor je već završavao posao. Nastavnik plati, i tako je stvar ostala tajnemom cijelog razreda. Ali priči nije kraj. Učenici su insistirali na cijeni stakla i rada majstora. Nastavnik je to kategorički odbio. Dječak koji je skrivio "nesreću" tu večer je otišao na Misu i zahvalio Bogu. Ta, bio je ministrant, za razliku od nastavnika koji uopće nije mario za vjeru i crkvu, kao ni nekolicina učenika. Sutradan je cijeli razred - uključile se i djevojčice - u školu došao s nešto većim džeparcem. kojeg staviše na stol i izbrojiše. -Moralo je biti dosta. Jedna djevojčica je spremila novac za sutra, kad opet imaju dobrog nastavnika po rasporedu. Dakako da se bunio, ali je izdvojio cijenu koštanja…Ostalo je skoro još toliko. Nakon nastave, nastavnik ih je čekao. Svi su otišli na sladoled, na veliko čušenje stanovnika tog malog gradića. Epilog? Čuli smo ga - zasladili su se. Još samo pitanje: Ovdje NIJE bilo nikakvog oslonca NA VJERU, ali dobrih DJELA itekoliko. Kome će i HOĆE li dobri Bog ikome IŠTA uzeti u obzir kao dobro djelo? I zaslugu kao mali u prilog ičijem spasenju!
-
INDIJANAC - UZOR KRŠĆANINU Sjedim u klupi, svećenik drži propovijed, a iza mene onomatopeja zmijskog šištanja "sšs…pššš". Ne baš diskretno se okrenem i pogledam, nastojeći da moj pogled govori: "Što to radiš, ženo"? Razumio bih da je u pitanju starica, ali žena od 40-ak godina ne mari što "onaj gore" s ambona nešto "trabunja". Ona koristi svoje "dragocjeno vrijeme" da izdeklamira jednu od možda sve tri krunice, koje si je zadala svakodnevno izmoliti. A kad počne prikazanje, pa podizanje…do kraja Mise, ono šištanje se prekida da bi glasno reka "AMEN". Kako prati misu i moli krunicu, kako zna kad mora reći Amen? Prebire prstima svoj ružarij, prtlja Zdravomarije usnama, sluša svećenika jednim, a drugim uhom pjevački zbor i ostale prisutne na Misi. Jadnica ode s nedjeljne Mise, a na njoj nje ni bila. Kod kuće će izverglati još dvije krunice. Navečer će biti ponosna, uvjerena da je Bogu draga osoba, jer eto, cijela Misa, 3 krunice, još koje litanije - pa ona je već napola sveta! Bolje da je taj dan izmolila samo jedan jedini ali PRAVI Očenaš, sabrano stojeći pred Bogom, uz spoznaju da je svako ljudsko biće pred Njim mrvica, koju sam Bog potiče na savršenstvo, ali i put kojim treba ići. Ova žena si je umislila da može/mora biti sveta ako vrši svoje obrede. Da se uključi u život župe, ne pada joj na pamet. Tamo ode platiti lukno i što treba više? A koliko ima takvih? Težiti k svetosti i savršenstvu je kršćanska dužnost. Apostol Pavao prve kršćane najčešće naziva "svetima", jer to bi trebali biti(tada i jesu bili). Možda najveće zlo u narodu je predodžba o svojoj veličini, pravednosti, svetosti! Biti već na putu k svetosti - ne samo da je normalno nego i potrebito, kao kad kupimo kartu u jednome pravcu, pa uskočimo u vlak. Ako se netko na pola puta počne odijevati u crninu, poput prosjaka, puzati "vagonom" na koljenima ili se udarati prutom, uz sve to na sav glas moliti litanije - samo da bi to sve svijet vidio - jadno biće! Može se putovanje "vlakom" i prekinuti, pa odjuriti na mjesto neke procesije ili hodočašća(da bi se vidjelo kako je ta osoba i tu bila)opet - jadno stvorenje. Upravo da neka osoba ima dar ozdravljenja, proroštva, stigmi ili čak levitacije, ako se sve vodi na predstavu i samoprojekciju svijetu - jadno ljudsko biće, hoće li ikada uhvatiti onaj "vlak"? Možda krene drugim, čak drugim putem, mada dužim, ali koji zaista vodi do cilja…ali treba znati koji je to cilj! Jedna Indijanska molitva glasi (otprilike) ovako: Veliki Duše, ne tražim snage da pobijedim druge, nego svoga najvećega neprijatelja - samoga sebe, da jednom, kad me Ti budeš pozvao mogu pred Tebe stati uspravna čela gledati Tebe u oči! (kršćanin bi tu dodao: "Sjeti se da sam samo čovjek, a Bog - da si Ti"!). Ni jedan Indijanac svoju molitvu sigurno nije molio u lovu ili uz ples oko vatre. Kao što Isus savjetuje kršćanima, tako se - živeći u skladu po Prirodnim zakonima, Indijanac povukao na osamu i tamo, shvaćajući veličinu i moć prirode spoznao svoj odnos prema njoj i Stvoritelju, tvorcu iste. Zvali Ga mi Manituom -Velikim duhom, Bogom ili Gospodinom, trebamo se odnositi prema njemu na ovakav "indijanski" način. Biti malen da budeš velik! Jer, svako prenemaganje kršćanina, pa i svakodnevne jurnjava da se među prvima primi sv. Pričest, kao i one "izverglane" molitve ne vode naprijed. Dapače! Slabi vjernici svetost nastoje dostići samo na čisto fizičkom planu, što je gruba greška. Nisu li flagelanti pretjerivali u svojim pokorama? Gnostik traži vjersko znanje, kao privilegij za sebe, Jansenist prakticira strogu moralnost, kao suprotnost kvijetistu, koji se predaje Božanstvu - doslovno … A vršenje volje Očeve? Svatko tko bez dubljeg poznavanja vjere sam određuje neke svoje putove koji bi ga vodili do savršenstva, zapravo vrši samo svoju volju. Nikako Božju, jer tu više nema mjesta ljubavi, jedinom istinskom "fitilju" koji će rasplamtjeti težnju za napredovanjem. Ljubav je i svjetionik, koji obasjava nepoznati put, jer ljubav ne samo da prašta, podnosi sve. Ona se ne oholi, ne uzdiše, ne pravi važna - rekao bi sv. Pavao, znajući što time želi reći. Sv. Benedikt je u svoj red uveo pravilo: MOLI I RADI. Rad, rad na novoj cesti, na bolnici, na školi…Rad za druge, a molitva i za sebe i za druge. Nesebična molitva, kojom poput Indijanaca preklinjemo da nas Bog obrani od našega JA, samo takva molitva može biti i dobro polazište, i dobar "vlak" i dobro sredstvo da se do cilja dođe. Znaju li za onih - od preko 90 posto izjašnjenih kao kršćani? Jer, po jednoj anketi, njih preko 50 posto ne vjeruje u zagrobni život!!! Gdje je onda tu cilj i kakav je? Onda nije čudo ako i nema potrebe za molitvom. Srećom, onih 40-ak posto su uvjereni da bez molitve ne ide! Smatram da smo to svi osjetili. E, pa sad, ako još sebe želimo isticati dobrim poznavanjem vjere i to čak i preko određivanja onoga dana za kojeg je sam Isus reče da ne zna kad će se zbiti, jer to zna samo nebeski Otac - ako uporno nameće svoje "precizne prognoze Kristova dolaska" - ja tu više nema što reći… Vjerujem ni većina ovdje prisutnih na forumu.
Prvo, SHVATIO je da je Isus nevin, da nitko normalan ne bi trpio ovakvu muku osim Onoga kome je stalo do svih ljudi. To je pitanje VJERE. Drugo, prihvatio je svoju patnju za okajavanje svih svojih počinjenih grijeha - kao ZASLUŽENU kaznu za njih, uz to je korio drugog razbojnika…Ma znaš ti to sve…samo…TI MORAŠ BITI U PRAVU. Pa, BUDI !
biblijska kršćanka napisala: “Specifične upute za naše današnje spasenje ne zahtijevaju djela, a ovaj aspekt čini sadašnje vrijeme jedinstvenim slavljem Božje milosti za sva vremena! “ A čuj sv. Jakova: Što koristi, braćo moja, ako tko kaže, da ima vjeru, a djela nema? Zar ga može vjera spasiti? Ako li brat ili sestra goli budu i nemaju svagdanje hrane, I rekne im koji od vas: "Idite u miru, grijte se i nasitite se", a ne dadne, što im je potrebno za tijelo, što koristi? Tako i vjera, ako nema djela, mrtva je u samoj sebi. Ali reći će tko: "Ti imaš vjeru, a ja imam djela, pokaži mi vjeru svoju bez djela, a ja ću tebi pokazati vjeru iz djela svojih.(Jakovljeva 2,14-18) ili Jakovljeva 2,25…: Vidite, da se djelima opravdava čovjek, a ne samo vjerom.Jednako i Rahaba bludnica ne opravda li se djelima, kad primi glasnike i izvede ih drugim putem? Jer kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je i vjera bez djela mrtva. Jesam lo možda tvoj uvodni tekst krivo skužio?
Da, tako je. Detaljnije O VJERI i ŠTO je ona, citiram Ž. Bezića iz njegove knjige Kršćansko savršenstvo: "…Vjera je čin našeg povjerenja prema Bogu. To ne dolazi od vas, to je dar Božji". (Ef. 2, 8). Nadnaravnu krepost vjere ne možemo sami steći. Ona je ulivena krepost kojom ispovijedamo opstojnost Božju. njemu se predajemo, te držimo za istinu ono što nam je Bog objavio i uči nas Katol. Crkva. Spoznaja na temelju ljubavi i povjerenja. Najviši način spoznaje. Vjera je osobno predanje jednoj Osobi dostojnoj našeg povjerenja. Ona je personalni odnos između Boga i vjernika prije nego prihvaćanje božanskih istina. Kršćanin vjeruje prije svega u Nekoga, a ne u nešto. Motiv nadnaravne vjere je isključivo vjerodostojnost Boga Objavitelja, a ne očevidnost same stvari (to bi onda bilo "znanje"). Ona je naime "dokaz onoga što ne vidimo", kako kaže Apostol (Heb. 11,1) Vjera označuje uvijek sigurnost, duboko uvjerenje, nepokolebljivost. To ipak ne znači da se nečija vjera ne može nikako pokolebati. Sve što je ljudsko krhko je. Tako i vjera u svom ljudskom elementu. Metz tvrdi da je svačija vjera ugrožena, te da se u njoj stalno nalazi primjesa sumnje i nevjere.)* VJERA je čin našega RAZUMA i VOLJE zajedno, ali čin NADAHNUT MILOŠĆU. . Vjera se rađa suradnjom čovjeka i Boga, no Bog tu ima glavnu riječ: "Nitko ne pozna Oca osim Sina i onoga komu Sin htjedne objaviti" (Mt. 11,27). Bez milosti vjerovanja ne bi bilo, niti bi ono imalo čvrstine i sigurnosti, ali pri tome i čovjek doprinosi svoje umne sposobnosti, slobodu i dobro ćudoredno raspoloženje. Vjera je čin čitave ljudske osobe. Stoga krepost vjere nije kod svakoga jednaka, i dobro je često puta moliti s apostolima: "Gospodine, u-množi našu vjeru!" (Lk. 17, 5). . Predmet vjere je Bog i njegova objava, priznanje misterija božanskog Trojstva i osobito spasiteljska uloga Isusova. Predmet ili sadržaj vjerovanja zovemo objektivna, a sam čin vjerovanja subjektivna vjera. Subjektivna vjera je naš pozitivni odgovor na Božju riječ , naš prvi susret s njime i životno opredjeljenje za Boga. Pošto je Isus poklad/zasluge svoje nauke predao na čuvanje Katoličkoj Crkvi - koja je "stup i temelj istine" (I Tim. 3,15) - naša vjera iskreno obuhvaća svu crkvenu nauku i podlaže se nepogrešivom učiteljstvu Crkve. Naša vjera ima eklezijalni značaj. Bog nam je dariva, razvija i odgaja preko Crkve. Vjera je Božje svjetlo u i o našem životu. Vjerom upoznajemo svrhu svoga života i opstojnost nadnaravnog reda. . Vjera rasvjetljuje višim svjetlom našu pamet, produbljuje znanje, čuva od zabluda, daje snagu našoj volji, osobito u poteškoćama i pogibeljima, zagrijava naše srce najuzvišenijom ljubavlju, tješi nas u nevoljama, donosi smirenje i nadu, upozorava na vječni život, ukazuje na jedine prave vrednote i sređuje naše odnose s Bogom i bližnjim. Vjera je najprvi akt religioznosti i dragocjeni moralno-zaslužni čin, jer je plod slobodne volje. Prava vjera je natprirodna, čvrsta, živa, djelotvorna, cjelovita, nepokolebiva, te ne samo nutarnja nego i vanjska. Temelj je pojedinačnog i društvenog života. *(Ako se rodi sumnja, ako su neodređene i općenite naravi, treba ih odbiti i više moliti. Ako su pak određene i uporne, treba se bolje informirati (knjige, ispovjednik, teolog, župnik. Garigou Lagrange ovako definira duh vjere: "Sklonost da se sve promatra i sudi (Boga, bližnjega, sebe, dnevne događaje) u svjetlu vjere i nadnaravnim načinom, tj. kao okom Božjim") . Vjera je i prvi uvjet nadnaravnog života (Rim. 3,21) i spasenja uopće (Mk. 16,16). Kršćani su samo oni koji "imaju vjeru" (Dap. 2,44) i zovu se jednostavno "vjernicima". "Bez vjere nije moguće ugoditi Bogu" (Hb. 11,5) niti posjedovati bilo koju drugu ulivenu krepost ili dar. Ona je korijen na kojem raste i cvate duhovni život. Iz nje izviru ufanje i ljubav, koja je sa svoje strane usavršuje i oživljuje (fides formata)*. . Vjera može ostati u duši i nakon gubitka posvetne milosti i ljubavi, no tada je sakata i nesavršena. Ona je posljednji "pojas za spašavanje" svakome grješniku sve dokle ne upadne u izričiti grijeh nevjere. Vjera se nikada ne gubi bez vlastite krivice, a dokazuje se i razvija dobrim djelima: "Vjera je mrtva bez djela" (Jak. 2, 14-26) . Vjernik ne treba da se boji suda Božjega (Iv. 5, 24), jer je Božje dijete (Iv. 1,14), hoda u svijetlu (ib. 12, 46) i posjeduje vječni život (ib. 3, 16). Pravi vjernik uvijek pobjeđuje: "Ovo je pobjeda" koja pobjeđuje svijet - vjera naša!" (I Iv. 5,4). . Vjera je apsolutno potrebna za spasenje: i malenima i odraslima. Odraslima je od Boga i Crkve naređena. Nije potrebita jedino blaženima u nebu, jer oni već Boga "gledaju". Vjeruju čak i pakleni osuđenici skupa s vragovima, kako tvrdi sv. Jakov (2,19). . Dragocjeni dar sv. vjere moramo savjesno čuvati i njegovati, jer je ona početak, temelj i korijen svetosti (Trident. Koncil). To ćemo postići ako za svoju vjeru: 1. često molimo/ispovijedamo, 2. obnavljamo u sebi i javno č i n vjere, 3. stječemo vjersko znanje (čitanje Evanđelja, katoličke štampe, vjeronauk). 4. odbijamo napasti i sumnje što se rađaju čitanjem protuvjerskih knjiga ih" gledanjem takovih filmova, krivim odgojem, bezbožnim ili krivovjernim društvom, praznovjerjem i najviše uslijed vlastite oholosti, 5. produbljenim studijem svoje vjere, 6. ž i v i m o po svojoj vjeri. Ova krepost se najbolje njeguje ako nastojimo steći duh vjere, po kojemu sve na svijetu - ljude, događaje, stvari, dobro i zlo - promatramo i sudimo sa stanovišta Božjega. . Iskreni će se vjernik žarko truditi da i drugome pomogne doći do svete vjere (javnim ispovijedanjem vjere, primjerom, apostolatom, tiskom, molitvom, obranom vjere i si.), pa tako svojom djelotvornom vjerom posvećuje sebe i bližnjega. "Snagom ili slabošću rasvijetljene ili nerasvijetljene vjere bit će povećan ili smanjen vjerski život čitave Crkve".
biblijska kršćanka napisala: “Specifične upute za naše današnje spasenje ne zahtijevaju djela, a ovaj aspekt čini sadašnje vrijeme jedinstvenim slavljem Božje milosti za sva vremena! “ A čuj sv. Jakova: Što koristi, braćo moja, ako tko kaže, da ima vjeru, a djela nema? Zar ga može vjera spasiti? Ako li brat ili sestra goli budu i nemaju svagdanje hrane, I rekne im koji od vas: "Idite u miru, grijte se i nasitite se", a ne dadne, što im je potrebno za tijelo, što koristi? Tako i vjera, ako nema djela, mrtva je u samoj sebi. Ali reći će tko: "Ti imaš vjeru, a ja imam djela, pokaži mi vjeru svoju bez djela, a ja ću tebi pokazati vjeru iz djela svojih.(Jakovljeva 2,14-18) ili Jakovljeva 2,25…: Vidite, da se djelima opravdava čovjek, a ne samo vjerom.Jednako i Rahaba bludnica ne opravda li se djelima, kad primi glasnike i izvede ih drugim putem? Jer kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je i vjera bez djela mrtva. Jesam lo možda tvoj uvodni tekst krivo skužio?
Prvo uočeno…Ostalo ću čitati poslije: Popravi svoju grešku u kolumni ANĐEO GOSPODNJI. Pišešeš "Ali Gabrijel je nazvan „anđeo Gospodnji" Ima Garbrijel značenje: Gabrijel ili Gabriel (heb. Gavriʼel; lat. Gabriel; grč. Γαβριήλ; arap. جبريل Jibrīl, Džibril, a znači "moja je moć Bog", "moj je ratnik Bog"), u judeo-kršćanskoj i islamskoj tradiciji, ime je jednoga od arkanđela.
— Rale: "Ne može čovek promeniti svoje misli i svoj karakter ako ne dođe do promene Istine koja je u čoveku, dok čovek ne izađe iz svojih zabluda koje su uzrok njegovih loših misli i nedostatka ljubavi". Što ti bi? Loše misli i nedostatak ljubavi su UZROK stvaranja svih loših zaključaka i zabluda. Ti nešto pobrka, ha? Da, uzrok i posljedicu. Odbacujući ISTINU, želeći živjeti o svome (slijedom loših misli - predodžbi o olakšanju, poboljšanju svoga života i dr.). Istina se - ona u nama, od rođenja prisutna - ne može promijeniti. Nju treba PRIHVATITI…i onda…Ma, bla-bla-bla… Vidiš, to kod tebe je filozofija okrenuta naglavačke. Ugodan dti ostatak dana i tvoga života na ovakav način. Što se tiče same uvodne teme napisao si: "Sudija koji sam sebi sudi a da to i ne zna" Rakeeee! Napisah naslov teme: Iz knjige Moć pozitivnog mišljenja Vidi link pa onda sudi: https://www.antikvarijat-brala.hr/proizvod/moc-pozitivnoga-misljenja/ Moć pozitivnoga mišljenja 8.00 € Autor: Norman Vincent Peale Izdavač: Barka, Zagreb Godina izdanja: 2001. Broj stranica: 239 Dimenzije: 15,5×23,5 cm Uvez: tvrdi Na zalihi
Book.hrPočetnaČiztam na stranici Book.hr: "DUHOVNOST Što je istina? Ako vjerujem da je nešto istina, postaje li to istinito? Govoriti o istini znači iznositi onakve činjenice koje objašnjava ono i što i kakva istina jeste. Odnosi li se to na Isusa, na Boga, naše poimanje ISTINE je šaka jada, bijeda. Naše shvaćanje nevidjivoga/nadnaravnoga je sputano materijom "zaraženom" vremenom... Podložni smo svemu što nas odmiče od Istine i istine. Ne može računalo ili AI opisati čovjeka kao onoga koji je nju, tu umjetnu "inteligenciju" načinio (zar stvorio?), jer ne pozna, ne zapaža, i da zapaža ne bi razumjela sve što je u nju uloženo da bi postala što jeste UMJETNA inteligencija. Ako govorimo o Isusu kao Istini, ona jeste u Njemu, i ono što nam je objavio jeste ISTINA. Ali cjelovitu Istinu upitno je hoćemo li shvatiti, razumjeti i dolaskom u Božje kraljevstvo, kad budemo uz Njega - jer kad bi stvorenje bilo u stanju razumjeti, u potpunosti doživjeti i shvatiti ISTINU - ne bi li stvorenje bilo kao Bog? "Ja sam Put, Istina i Život" - reče Isus, s nadom da ćemo slijediti Njegove riječi, nasljedovati, prakticirati Njegov život na zemlji kao primjer nama kako treba živjeti dok smo na Zemlji. I nadasve VJEROVATI da je On PROIZIŠAO IZ ISTINE - kad je Riječ Tijelom postala - zbog nas i našega spasenja. Zato je sve oko i uz Isusa i u Njemu samom Istina koja je nama dovoljna. Sva ostala nastojanja i pokušaji pronicanja u neke dubine...ja ne vidim biti svrhe, niti realne mogućnosti spoznaja većih od mnogih koje su imali toliki sveci. Pa i kvantna fizika se trudi dokazati nešto vezano uz ovu temu - ako se krene od atoma, tj. od njegove jezgre i ogromne udaljenosti putanje kojom kruži šićušni elektron. Tom logikom živimo u svijetu prostora, pa je i se što doživljavamo samo privid uzrokovan nepojmljivim silama koje privlaće atome i molekule. Kad bismo naš sunčev sistem promatrali kao model nekog atoma, lakše bismo stekli tu predodžbu "šupljina", praznine koja nas okružuje. No to je za drugu temu, u koju ipak ne bih dublje ulazio. Istina - velikim slovom - samo je u Bogu! Sve naše "zakletve" kako govorimo istinu su dječja igra.
OD MATERIJALNOG DO DUHOVOG U TV emisiji o nastanku svemira, u poglavlju OSVIT SVEMIRA, u 1. dijelu, od 1 minute i 28 sekundi do 1, 40 sekundi, govori se novoj teoriji nastanka svemira. U početku ne bijaše ništa, odjednom se pojavila energija…točnije plazma koja se giba, da bi - nije navedeno kada - u jednom trenutku u središtu te plazme nastala sitna točkica. Sve čestice buduće materije kakvu danas poznamo, bile su izmiješane bez nekakvog reda zgusnute u toj jednoj točki-ci. No, odmah je počela rasti, širiti se, povećavati se nama neshvatljivom brzinom tisuće puta brže od brzine svjetlosti . Znamo da znanost prihvaća, čak tvrdi da je materija neuništiva. Uništenjem jednog njenog oblika, materija se pretvara u energiju, a ova pak sudjeluje u formiranju materije posve drugačijih svojstava/osobina. Ali, da bi prvobitno mogla postojati energija - nije bilo prihvaćano kao moguće. A sada se baš to dokazuje. STVORITELJ JE U SPOMENUTIM MIKRODJELIĆIMA (MOŽDA) MILIJARDITIH DIJELOVA SEKUNDE "AKTIVIRAO" SVOJE PRIRODNE ZAKONE POSTAVLJANE DAVNO PRIJE POČETKA STVARANJA. Protoni, neutroni, kvarkovi, mezoni, mejoni, elektRoni i tko da zna sve čestice unutar jednog atoma - sve je "sjedalo" na svoje mjesto, a elektroni su počeli svoj vrtoglavi "ples" oko svojih jezgara(jezgri), povećavajući brzinu i udaljENOST od jezgre, kako je pritisak iz prvobitnog, nazovimo ga pra-jajeta svekolike materije opadao. i TADA JE NASTAO Veliki prasak /Big beng. On je konačna faza smještanja elektrona na pravo mjesto i onu "pravu" udaljenost(koja će, dakako, često varirati za svoh postojanja), a unutar jezgre sortiranje - neutron je neutralan, ali proton postaje osnovom jedne od 4 fundamentalne sile - gravitacije. O tome malo dalje… Jednom pokrenuto gibanje elektrona više neće prestati sve dok Stvoritelj ne odluči vratiti svu materiju, možda opet u točku iz koje je sve i počelo - i tada opet u energiju. A odakle ta energija? Bog je izvorište svega pozitivnoga i potrebnoga…On je i izvor energije, zar ne? ON DAJE SAMOGA SEBE da bi stvorio svemir, a u svemiru nastaje bezbroj galaksija, sunčevih sistema i tijekom - od Boga kontrolirane evolucije slijedom konstante 4,666…- i svih planeta pogodnih za razvoj/evoluciju u oblik života, koji će dosegnuti stupanj razuma kada im Stvoritelj daje dušu. Ne drži Bog duše u ormaru, pa kako smatra da je prikladno pri začeću, izabranu dušu iz ormara vadi i daruje tek začetom RAZUMNOM biću. Bog nema za dati ništa drugo doli samoga sebe. Čuli smo molitvu: "Duše sveti, dušo moje duše"!? U nama je BOG! Savjest reagira...KAKO? Zašto? I ŠTO je savjest? Taj dar je naša duša! Duh Božji u nama. ZATO je Bogu stalo do svake duše i brine se, često i odgađa našu smrt, samo da se što više približimo onakvom stadiju naše duše (u životu tako često zaprljane grijehom) kako bismo - kad ispunimo zadaću i Božji plan s nama na Zemlji - došli k Njemu. Svaka izgubljena duša je za Boga izgubljena najveća dragocjenost. Valjda shvaćamo koja i zašto. Sad se vratimo duhovnim bićima - anđelima. Može zakonodavac napisati tisuće stranica najsavršenijeg zakona - uzalud mu je ako nije osigurao i osobe koje će provoditi taj zakon. I što je uopće zakon sam po sebi? Nešto zapisano ili možda još uvijek u glavi zakonodavca. Sam zakon nema djelotvornosti ako se ne kontrolira, ako nema "djelatnika" za njegovo provođenje… Prije nego odluči stvori svemir, Stvoritelj je stvorio mnoštvo anđela. Jesu li mu bili potrebni da Ga časte, da Mu se klanjaju, da Ga slave…I za to, dakako! Ali toliko mnoštvo - za što mu je bilo potrebno? Nisu li anđeli nositelji, tj. izvršitelji od Stvoritelja određenih PRIRODNIH ZAKONA? BOG JE JEDAN, TROJSTVEN, TRI SU BOŽANSKE OSOBE: BOG OTAC JE, RIJEČJU, U SILI DUHA SVETOGA STVORIO SAV SVEMIR I TAKO ĆE GA ODRŽAVATI DO KONCA VREMENA I SVRŠETKA SVEMIRA". (U knjizi Katolički nauk o anđelima našao sam: "Bog svijetom upravlja posredstvom anđela jer se Bogu dostoji materijalnim svijetom upravljati posredno, preko anđela, KOJE JE I STVORIO ZA TU SVRHU"). Kad su u pitanju anđeli čujemo pitanje: Zašto Bog nije uništio Lucifera i sve pobunjene anđele? Jer su dusi/duhovi...A svoja duhovna tijela sigurno nisu dobili iz "Božjeg ormara". Darujući samoga sebe, Stvoritelj stvara i oblikuje nova duhovna bića prema potrebama održavanja. tj. ustrojstva budućeg svemira i svega u njemu. Vog je, dajući djelić sebe stvarao svakog anđela, pa i lucifera. KAKO DA UNIŠTI DIO SEBE? Kakav je, zapravo naš svijet? Praznina između elektrona i jezgre je ogromna. Pa sad zamisli čekić od kilograma. Kad bismo ga stavili u superhladnjaču i snizili temperaturu na apsolutnu nulu i malo tresnuli tu hladnjaču, čekić bi se raspao, a malu gomilicu praha, koji bismo mogli pomesti na površinu cca koji mm kvadratni. I to samo zato što je sav spomenuti prostor prestao postojati, pošto su elektroni stali, a međusobne privlačne sile svedene na potpunu nulu. Nema više prostora zbog kruženja elektrona! Nema materije kakvu poznamo. A ovo što poznamo, zar je to sve samo privid? Naše tijelo je sazdano od milijarde milijardi milijarda atoma. A u njima onaj šupalj prostor. Kad bismo (pri dnevnoj temperaturi) to sve povećali - što bismo vidjeli? Uz prikladan instrument samo ENERGIJU I NEKE SITNE ČESTICE JAKO UDALJENE. Živimo u šupljem prostoru. Ako bismo jezgru atoma predočili veličinom teniske loptice, elektron bi bio sitna točkica našiljene olovke, a kretao bi se putanjom 3(tri) km udaljenom od jezgre. Cijeli svemir je baziran na dvije suprotne sile: između negativnog elektroni i pozitivnog protona. Samo Stvoritelj zna kako je moguće da postoji nešto s takvim suprotnim predznacima ("+" i "--"). Nama je shvatljivo da čavao, prevlačeći ga preko permanentnog magneta na određeno vrijeme i sam poprima sjeverni i južni "pol". Ali kod atoma - jednom od Nekoga postavljeno, trajno je postavljeno. Sve je ODREĐENO OD NEKOGA, ali to "moderna" znanost tako vješto izbjegava jer...NE SMIJE SE VIŠE NI SPOMENUTI BOG. Mi živimo u svijetu praznine, u svijetu energije i valova. Citiram H. Madingera iz Temelji vjere: "Već u atomu susrećemo se na uočljiv način s vlašću misaonog duha: red, plan, duh, Stvaralac. Atom je naj-genijalniji višenamjenski uređaj. Sve živo, zvijezde, sunce, životinje i čovjek, izgrađeni su od tih atoma. Atom je osnovni svjetlosni stroj koji imamo: tu se stvara svjetlost (skokom jednog atoma s jedne staze na drugu stazu). Atom je najelementarnije električno djelo (tvorevina, naboj) koje imamo: u njemu kola, živi kružno kretanje bez prekida (zbog elektrona koji kruže). Atom čini najelementarnije magnetsko polje. Atom može biti kao odašiljač (emiter): tu se masa pretvara u zračenje. Atom je na kraju najmoćnija energija - i toplotni izvor koji uopće poznajemo: Sva sunčeva energija potječe iz mase atomskog jezgra. Svaka atomska bomba svjedoči o snazi i toplotnom kapacitetu nekoliko kilograma materije. I najmoderniji istraživači priznaju da možda i život već ima u određenim molekulama svoj temelj. Tko je to tako genijalno isplanirao"? - završava autor pitanjem. Mi znamo odgovor.. Sve gore navedeno zadite u 4 (četiri) elementarne sile: Jaka nuklerana sila, slaba nuklearna sila, elektromagnetizam i gravitacija. Čitao sam to prije pandemije, da je grupa mladih znanstvenika došla do zaključka kako je gravitacija zapravo zbroj sila svih protona u nekom tijelu, svemirskom ili malenom, ona sila koju nazivamo gravitacijom. Zato ju nije moguće izmjeriti nikakvim instrumentom - osim vagom. Nažalost, "matorci", koji su doktorirali temeljem posve drugačijih "zaključaka" su potpuno odbacili tu teoriju. I sad se sjetih Očenaša, ali i prikladne ilustracije, sf-priče o znanstveniku koji je konstruirao uređaj kojim će moći razmjenjivati misli bez izgovorene ili napisane riječi. Bio je samac. Između nekoliko oblika kaciga, izabrao je najmanju i najpliću i zovnuo svog terijera. Sav sretan psić mu skoči u krilo. On je sjedio na stolici uz uređaj. Kad je psiću prikopčao kacigu, uključi svoj uređaj radi pokusa. Ostao je zapanjen. Vidio je samoga sebe sivkastog, s plavo-zelenim nijansama - iz kuta iz kojeg ga je psić promatrao. -Ajme…-procijedio je.- Pa ti mene vidiš drugačije…Pa - skoro usklikne:- Pa ja čitam tvoje misli! Ono što mu se stvorilo u glavi ličilo je na zbrku jasnih i imaginarnih slika. Trebalo mu je dosta vremena da konačno shvati kako psić želi "reći" kako on njega uvijek razumije. Postavio je konkretno pitanje psu: -Ti mene razumiješ? -Uvijek - dobio odgovor u obliku slika iz prošlosti kad je nešto zapovjedio psu ili ga zvao. -Znači baš uvijek?...A ostali psi* U glavi se pojaviše slike svih životinja koje je psić susreo u životu. Zato upita: -Želiš reći da sve životinje razumiju ljudski govor? Nije bilo odgovora kakvog je očekivao. Oslobodio je psića remena i on skoči na pod, a znanstvenik ode u dnevni boravak. "Sortirao" je u glavi sve dobivene slike i poneki lavež, mada mu u krilu psić nije zalajao. "Ljudi samo pričaju…O sebi pričaju…Malo slušaju druge…Misle samo na sebe…- Trebalo mu je nekoliko dana da sve "ukomponira" u pseću perspektivu. Četvrtog jutra mu sine. Pozvao je psa koji uleti i počne se umiljavati. Odoše do uređaja. -Postoji li Bog? - postavio je pitanje svjestan da i on sam zamišlja kako bi mogao Bog izgledati, no u glavi se pojavi pseća slika kako vidi njega, gospodara. Dobar umjetnik bi to vješto iskoristio na nacrta najbedastiju osobu, izraza lica koje tupo zuri ne pokazujući da išta shvaća oko sebe. Nema prave slike, zato pokuša drugačije: -Znaš li kako izgleda Bog? Kako Ga doživljavaš? Ono što je osjetio teško je opisati. Osjetio je nenadano, neobjašnjivo olakšanje, kao da je s njega spao ogroman teret, uz to radost, a da ne zna zbog čega… Psić mu je postalo najljepše stvorenje. I najdraže! Gledao je u pseće predivne oči, počeo ga je gladiti…Osjetio je nešto što je najlakše opisati kao ljubav prema psiću, prema svim stvarima u prostoriji, prema životu…Ali ne svom životu… Nešto divno ga je preplavilo, a psić zalaje. -Tako zamišljaš…doživljavaš Stvoritelja…Mislim Boga? -Av! -Ti znaš da Bog postoji? -Av! I tada iz mnoštva slika koje su se redale shvati pseću poruku: KAD BI LJUDI VOLJELI JEDNI DRUGE KOLIKO ŽIVOTINJE VOLE ONE LJUDE S KOJIMA ŽIVE,, BILI BI SRETNI U SVIJETU BEZ BOLESTI, GLADI I RATOVA. SVE BI DIJELILI, BILO BI SVE ZAJEDNIčKO. Zašto rekoh i Očanaša? Molimo "Dođi kraljevsto Tvoje", pa…Ne bi onda To bilo TO? Ova pričica ima još jedan epilog: Možda nikada ne bismo imali Isusa za prijatelja i slobodno možemo reći brata, jer NE BI BILO ISTOČNOGA GRIJEHA. Ali, autor zaključuje kako je tako lako biti poput psića, samo kad bismo živjeli po onima, u svakoga od nas rođenjem "upisanim" Božjim zakonima - kad bi sve činili i živjeli po savjesti. E…onda ne bi bilo ni ovoga teksta, valjda ni ovoga foruma…Možda bismo sjedili negdje na nekoj livadi, promatrali do kasno u noć zvjezdano nebo i - razgovarajući sa svojim anđelima čuvarima - planirali kako da sutrašnji dan učinimo nešto lijepo i nekoga usrećimo. Sigurno ne ovakvim maratonskim tekstovima kao što je ovaj. Na sreću, uronjenost Trojedinoga Boga u samoga sebe(Trojstvo), te spoznaja koliko je to blaženstvo biti s Njim, rodila je želju da stvori mnogo…bezbroj bića, ali će im dati slobodnu volju da biraju: žele li Mu se vratiti ili ne! On, Bog, nikoga ne želi prisiljavati, ograničavati ni u čemu. Sloboda izbora će svim bićima dar. Jer takva je ljubav - daruje se drugima. Bog neprestano želi sebe darivati. I daje se…Onima koji ga traže i žele. Kolikima je baš ta slobodna volja zatvor, kavez i osjećaju da su zarobljenici slobodne volje. Kad bismo bili svjesni svega što nas okružuje, a što postoji jer Duh Božje je tu, shvatili bismo da je u svemiru Bog. A mi u svemiru, dakle mi smo U BOGU već po materiji kojom smo okruženi, jer sve što postoji ima veze sa Stvoriteljem i ne postoji ništa, nikakva točka u svemiru gdje On nije prisutan. Dakle, sve ovisi o našem izboru, opredjeljenju. Za to vrijeme Bog čeka… Ne čekajmo i mi…Barem ne na ispovijed ako osjećamo da bi bila potrebna. Barem na pokajanje.
Ljudi Božji, hajdemo ovako: padnem. Kako se dići iz gliba grijeha? Kajanje, pa na ispovijed...Nakon odriješenja čujem: "Idi u miru" - da, grijesi su mi oprošteni! Isus je krivnju za moj grijeh uzeo na sebe...Ostajem na Misi. Podizanje/Pretvorba....Na oltaru je ŽIVI, PRAVI ISUS, ali ga ne vidimo. Isus je Bog. DUH! Nakon uskrsnuća, sjetimo se, Om ulazi uplašenim učenicima u prostoriju a sve zatvoreno. Nema prepreke - Isus je tu i stane usred učenika. Radi boljeg shvaćanja: Dvojica učenika nakon susreta s Isusom koji im cijelim putem za Maus tumači pisma, pri lomljenju kruha "otvara" oči. Prepoznaše Gospodina i vraćaju se učenicima da to javi. Ispostavlja se da se ukazao i učenicima u isto vrijeme kad i onoj dvojici. Isus nije ograničen materijom - Bog je! Kad bi Isus na oltaru trpio samo za abortuse grijeha, rekao je u jednoj poruci, na njemu bi ostale visiti samo krpe mesa, a gdje su drugi grijesi...I ovaj moj? ISUS ga je oprao svojom krvlju, a trpeći sada (i za moj grijeh) na oltaru) sebe prinosi Ocu kao žrtveno janje na Žrtveniku ljubavi da bi nas pomirio s Ocem. Isus - Bog - DUH! I meni, grješniku, u Pričesti (Hostiji), dolazi u moje srce. Tko, kako? Bog je DUH! Isus je posvuda! Nakon Pričesti Isus je u meni, ja sam u Njemu - jedno smo. On je taj koji me je Očevom voljom i stvorio, ali i otkupio...Koje li neshvatljive tajne....! Treba li doista piti krv (vino, o kojem se ovdje razglaba kao da je riječ o vinu na svadbi ili u gostionici, a ne Isusovoj pravoj krvi)?!!! Slike kako Theresa Neumann prima Hostiju koja, čim dospije na njezin jezik postaje komad mesa, krvavog, SVE SU MAKNUTE! Nema teksta koji završava drugačije osim: "Živjela je samo od Euharistije". I ne samo ona. Bile su nje tri: Alexandrina Marija da Costa, iz Njemačke i Marthe Robin https://www.bitno.net/vjera/formacija/sveci-hostija-desetljecima-zivjeli-samo-od-hostije-prezivjeti-bez-hrane-pricest/ Žalosno kako se drsko retušira sve što je kršćansko, katoličko napose, a ne odgovara protivnicima kršćanstva. Ja bih još ovaj link...Tek da se malo zamislimo.
ISUS OTKRIO POTRESNU ISTINU O OVOM DANU U TJEDNU: niste svjesni što se događa TAJ DAN! https://www.youtube.com/watch?v=RCbT6g4MlIs
