Qala Davidov

Naravno da milost Božja jest bezuvjetna. Totalno. Spasenje je dar. Nije plaća.
Kajanje nije uvjet spasenja, već čin ljubavi, pa i pameti. Kako i kaže: dobrota Božja vodi u pokajanje. (Ne obratno, kao da bi nečije pokajanje vodilo u blagodat Božju.)
Čovjeka ne opravdava ni vjera ni djela. Spasenje je DAR od Boga. Čovjek može svojim djelima jedino POKAZATI u čemu (vjeruje da, ili je osvjedočen da, i uistinu) stoji, što ispred Jakov i citiran govori. Ni manje ni više, ništa više.
I Pomirenje, Bog je u Kristu pomirio svijet. Kraj priče. I taj Kraj priče je Početak življenja Kristovog Evanđelja. Urađanja plodovima dostojnim metanoie - primljenog Spasenja pri punini svijesti za života ovoga.

Raj je spomenut u Bibliji još na samom početku, u Knjizi Postanka.
Edenski Vrt prevedeno i kao Raj.
I sjetimo se, u njemu je puno zasađenih stabala i Adamu i Evi su bila dostupna sva - pa tako i ovo koje ih je dovelo ovdje gdje smo sad svi, na ovoj zemlji u ovom oiketerionu koji podrazumijeva "privremeno ili trajno odsustvovanje" iz tog Raja. Krist je rekao: ja sam Vrata. I Stablo Života…
Koliko je Rajeva u Bibliji spomenuto? Jedan jedini: Gan Eden. I kako Isus pojašnjava: u domu mojega oca puno je stanova.
I meni najdraže i tek nedavno mi je Duh ukazao pažnju na to, su one dvije najprekrasnije riječi koje je Isus tu izgovorio:
Bit ćeš SA MNOM u Raju.
Usput budi rečeno, prekrasnu si sličicu postavio, mogla bih ju satima gledati. ❣️

Raj je spomenut u Bibliji još na samom početku, u Knjizi Postanka.
Edenski Vrt prevedeno i kao Raj.
I sjetimo se, u njemu je puno zasađenih stabala i Adamu i Evi su bila dostupna sva - pa tako i ovo koje ih je dovelo ovdje gdje smo sad svi, na ovoj zemlji u ovom oiketerionu koji podrazumijeva "privremeno ili trajno odsustvovanje" iz tog Raja. Krist je rekao: ja sam Vrata. I Stablo Života…
Koliko je Rajeva u Bibliji spomenuto? Jedan jedini: Gan Eden. I kako Isus pojašnjava: u domu mojega oca puno je stanova.
I meni najdraže i tek nedavno mi je Duh ukazao pažnju na to, su one dvije najprekrasnije riječi koje je Isus tu izgovorio:
Bit ćeš SA MNOM u Raju.
Usput budi rečeno, prekrasnu si sličicu postavio, mogla bih ju satima gledati. ❣️

Znas sta je problem, to sto oni nedelju povezuju sa kultom sunca - mitraizmom, a nisu proverili iz istorije da mitraizam tada nije ni postojao!
Mitraizam nastaje dugo nakon Hriscanstva, naime u 4. veku, a Hriscani vec uveliko pre toga slave i pisu o nedelji. Zato i prvi crkveni oci nisu nedelju povezivali sa “danom sunca”, vec tek nakon 4. veka je povezuju, jer je tada i nastao mitraizam.
Inace, mitraizam je teznja cara da nacini novu religiju koja bi bila prihvatljiva za sve (to je bilo politicko pitanje), pa je ubacio i neka Hriscanska verovanja kao sto su nedelja i vec dugo poznati Bozic. Bozic je povezao sa 25. decembrom, danom koji je Hriscanima unapred bio poznat, i nazvao ga rodjendanom boga sunca.
Znaci, ni nedelja ni Bozic nemaju pagansko poreklo, a jos je manje je istina da Bozic ima veze sa brumalijama i saturnalijama. Ti praznici nikada nisu padali na 25. decembara, zavrsavali su se pre toga, dakle 24. decembra.. Znaci, 25. je bio slobodan dan kada se nista nije slavilo u rimskom carstvu. Hriscani dakle nisu nista preuzeli od pagana! Desilo bilo obrnuto - “pagani su preuzeli Hriscanske praznike” jer je mitraizam “sinkretisticka” religija, koja je preuzimala u sebe tudja verovanja i prakse, izmedju ostalih i Hriscanske..
Evo, pozivam vas da istrazite istoriju, ali ne u knjigama za osnovnu skolu, vec treba ici u biblioteku ili pretrazititi google, informacije su dostupne, ali je izostavljeno iz udzbenika i nije za siru publiku..

Izvini brate, ali gde pise da je meni potrebno necije dopustenje da ja krstim?
Hristos je rekao svima, a ne samo svestenicima: “Idite i načinite sve narode mojim ucenicima krsteci ih”.
To je rekao svima, i tvoja je obaveza da krstavas i stvaras ucenike. Nije to obaveza nekakve institucije.
Gde si ti procitao da trebas da uvodis krstenog u insituciju? Zar mu govoris “krstim te u ime Oca Sina i Svetoga Duha.. I sad si postao clan mormonske crkve..”.. Gde si to procitao?
Filip kad je krstio coveka, odmah je ustao iz vode i nestao, a krsteni covek je otisao svojoj kuci radostan.. Nije ga dakle Filip uvodio ni u kakvu instiruciju da ga predstavi vrenicima..
Sta ti ovo govori?
“I zapovedi da stanu kola, i sidjoše oba na vodu, i Filip i uškopljenik, i krsti ga. A kad izidjoše iz vode, Duh Sveti pade na uškopljenika, a andjeo Gospodnji uze Filipa, i više ga ne vide uškopljenik; nego otide putem svojim radujući se..”
Gde je tu crkva? Pa covek ode radostan svojoj kuci..
Pavle kaze:
“Ne znate li da ste vi crkva Božija, i da Duh Božij u vama živi?”
Sta kaze? Ko je crkva? —> TI SI CRKVA!
Ako si ti crkva Bozja, sto trazis crkve spolja?
Zar ne znas da si ti hram Duha Svetog? Pa Novi zavet svakog vernika zove “stubom” koji se simbolicno ugradjuje u hram Bozji, i sacinjava jedno telo - Hristovo. Ako si ti Hristovo telo, ako si ti crkva sta trazis spolja? A da nije samo spolja, vec doslovno pokazuje ti i Hristos kad kaze: “razorite ovu crkvu i za tri dana cu je podici”. Ne govori on tu simbolicno vec misli i doslovno, i to simbolizuje Euharistija.. Ti postajes jedno bice sa njim, jer on u tebi zivi.. Tako smo svi jedno telo u Hristu, i zato je Hristos i molio Oca, da svi budemo jedno, on u nama i mi u njemu savrseno ujedinjeni.


Izvini brate, ali Pavla su demoni znali kao sto znaju i tebe i mene i sve one koji su Hristovi. U prici je covek pokusao da izgoni demone (samo je pokusao), a bio je neobracen, i zato je demon skocio na njega.. To nema veze sa svestenickim stalezom, niti sa pripadnoscu instituciji, vec sa tim da li tebe Bog zna ili ne!
Ti mozes biti i clan crkve i svestenik, ali ti niko ne garantuje da te demon nece rastrgati ako pokusas da ga isteras.. Niti si zasticen clanstvom niti stalezom!
Inace, svi smo mi sveti, kako i kaze naziv tvoje crkve...
Kada je Hristos rekao “Znate da knezovi narodni zapovedaju narodu, i poglavari upravljaju njim, ali medju vama da ne bude tako, nego koji hoce da bude veci, svima neka bude sluga”.. tu pokazuje da u crkvi ne postoji svestenicki stalez, vec su svi braca, svi su jednaki.. Podelu na svestenike i laike je izmislio djavo da bi napravio nered, i rasplinuo takmicarski duh.. To nije po pismu..
Uzmi sad Pismo pa citaj kod Petra:
“A vi ste izbrani rod, CARSKO SVEŠTENSTVO, sveti narod..”
Dakle TI KOJI SI SVEŠTENIK , trazis sebi svestenika, pastora ili nekog od autoriteta?Stvarno svasta!

Rekla bih... nekako mi se čini da mora biti izrečeno, naglas i u nečije uši i ne tek krajičkom oka pojmljeno u samoći gdje nitko ne može čuti, jer tako nikome (drugome) niti ne koristi.
I reći ću to baš u ovoj temi, jer nekako svi smo mi suvremenici, ako ništa drugo, tu smo u istom vremenu, pa i jezičnom prostoru, a Put je dug... netko je negdje rekao, nema mu zapravo kraja, do u vijeke vjekova... Neshvatljivo, ali ne htjedoh o tome.
Svak je u datom momentu ili periodu negdje na putu, u neku ruku, svi mi prolazimo cijeli, ali on je... tajanstven i čudesan, pa u mnogočemu i čudnovat, Svevišnji ga je sam načinio, stoga i nepojmljiv - one neprijeđene trase u svakom slučaju. Da čovjek živi deset tisuća godina, još uvijek bi i zadnjim dahom shvatio da još uvijek ima otajstava u Božjoj Riječi - objavljenih! - koje nije ni dotakao, nije niti znao da su tamo.
Nekako kad gledam... Puno se ističe - i sama znam počesto isticati - naš vlastiti osobni pojedinačni odnos i provođenje vremena, u molitvama, promišljanjima, proučavanjima Riječi, pa potom i upravo to vrijeme koje tako provodimo, koliko se ono razlikuje od nekakvog običnog svakodnevnog uplitanja i rasplitanja situacija i okolnosti u kojima se zatičemo. Ali jednako tako sam, bar u kojem postu svom, na nekom od ovih naših zajedničkih mjesta druženja, istaknula i koliko je važno naše međusobno... doticanje. Ne samo naše provođenje molitvenog vremena, u onoj skrivenoj odaji sa zatvorenim svim otvorima prema van. Ono je nadasve krucijalno, vodstvo koje primimo, pa i osnaženost, utjeha i ona toplina povjerenja... neprocjenjivi su.
Jednako tako svi znamo da je Krist molio Oca da nas ne uzme iz svijeta, već da nas ostavi tu, u svijetu - ali da nas zaštiti. Ta zaštita je primarno ona odiznutra - da gorki korijen ne nađe mjesta u nama... i nekako, doista čudesno, često (ako ne i uvijek - istina nekad čudesno začas, nekad brže, nekad posve sporo i jedva vidljivo) se i vanjska situacija izmijeni. Da se to uočiti i uočavati, ako će netko uzeti časak i s vremena na vrijeme zagledavati tako... u životnost oko nas pa i u nama.
Nekad je to vodstvo koje spomenuh - posve izravno, kao neko blago nutarnje nukanje, ne posve racionalno, iz mira i nikad ne iz nemira... onog mira koji nadilazi sav ljudski razum. Katkad je spoznajno, katkad posve ljubavno, katkad posve... "sekularno" recimo, kamo, što učiniti, što reći... posve tako, iz duha u nama samima i njegove povezane odnosnosti s Kristom i našim Ocem, s Duhom Svetoga. Ali katkad, baš neće, neće ti ništa reći nikamo te usmjeriti osim na drugo ljudsko biće kojemu je već to... tko zna, možda i odavno, otkriveno, u kojemu zaživljeno. I onda taj detalj... kroz to druženje doslovce u duhu (ne mora biti tjelesno, često i nije, katkad je to riječ načuta, pasus pročitan...) i odjednom otvori se nešto posve novo, nova dionica Puta. Jer zaista, put podrazumijeva kročenje njime, nove vidike kako se hodi... "ja sve činim novo". A opet, za - usudit ću se reći - sve nas, ono što će nekome biti novo sutra, nekome drugome je to novo počelo još jučer.
Neki kažu, ne dolaze po forumima da bi išta naučili. Ja sam presretna kad pročitam nešto što je netko od vas napisao i duh se pokrene i zapjeva ili mi se ukaže nešto što mi je dotad bilo kao u nekoj sjeni, ili onoj slijepoj točki oka za koju nam anatomija kaže da postoji i kad je tamo nešto mi to ne vidimo. Istina je da nam ne treba da nas ikoji čovjek podučava, imamo Duha Istine i on je taj koji nas podučava. I u ovome što sam rekla - ne podučavamo mi jedni druge, već u svakome od nas Duh Istine izvuče u prvi plan upravo ono što nam hoće reći, dati... od duha duhu i kroz duh... Ali i to ako mu pustimo, ako nas brvna ne spriječavaju, ako izujemo svoje cipele - kao što i dolikuje na svetome tlu, a Put jest sveto tlo...
Evo, do maločas, čak i ova tema mi nije bila ni na kraj pameti. I sad, vidim, otvorena nova tema, Buco nešto napisao... a meni dolazi upravo ovo što prenosim.
Želim reći, stagnacija je opasna stvar - jer ona teži zgrčiti životnost i izraz života duha. Vodstvo nije da se stoji u mjestu... već usmjerenje i da se njime pokrene i kreće. Riječ je prepuna otajstava, pa i noć i dan, veče i zora imaju svoja mjesta - svoje izmjene. Želja za bliskošću - pa i onim "da budu jedno s nama" - to je želja duha u nama, ona nije našeg uma nije čak ni našeg srca, već duha, i ona se izmjenjuje i pleše u nekom samo Bogu znanom ritmu rasplitanja cijeloga života. Nečija elaboracija "nekakve simptomatike razvoja" bilo to i "kršćanske duhovnosti suvremenog svijeta"... nužno mora biti manjkava. I startati i držati se samo njegove vlastite, njemu bliske "točke", dionice koju vidi ili gleda, obraća pažnju. Ja sam, primjerice iščitavala nevjerojatne stvari u napisima ljudi koji su ih ostavili iza sebe, stoljećima unazad - i istini za volju, uopće se ne može izvući takva elaboracija kakva je naprijed u prenešenom postu dana. Ne ako se ima u vidu... da... najbolje je to izreći ovako: mi vidimo mutno, zagonetno, tek dijelove, komadićke ako ćemo pravo, pokoju puzlu, a onda... tu je i ono drugo: licem u lice, potpuno, savršeno. Tako, svakoj akademskoj elaboraciji mudro je pristupiti posve oprezno i onako, izdaljega tek biti svjestan da i takvo gledište postoji, puzla.
Što mislim pod "stagnacijom" - čovjek stagnira kad ne zaživljava. Kad samo čita "kao vrhom glave", filozofski, odvojeno od kako naprijed kaže "čitavog čovjeka" i svakodnevnog izražaja svakog pojedinca. To je ona razlika između "usnama i jezikom" vs. "srcem i dušom, svom snagom svojom, cijelim bićem svojim". To se zove licemjerstvo, hipokrizija. Sukladno uputama postupiti. Metanoia.
Zanimljivo da se u prethodnom tekstu ukazuje kao na nekakvu različitost između Krista i Duha Svetoga, samo zato što netko kaže Krist, netko drugi Duh Sveti. Ili jednom jedno, drugi put drugo. Insistiranje na... zaograđivanju u distinkcije betonskim ogradama - nije li to ne previše različito od odvajanja od jednostavnosti koja je u Kristu. Na kraju krajeva, "ja i Otac smo jedno". Ekhad. Biti u okrilju Svevišnjega pridružen... "da i oni budu jedno s nama"....
Jer, neću pitati "tko", već ŠTO je Krist? Krist je od Boga poslan - "pomazan", namijenjen i sposoban za provesti Božji naum. Isus Krist. Ješua haMašiakh, Mesija. Isus nije tijelom više u ovom svijetu, duhom jest. Imamo njegove riječi zabilježene... A i rečeno nam je: da više ne poznajemo jedni druge u tijelu, već u duhu i po duhu. Upravo tom duhu.
Jednako tako, isti taj Isus Krist je sam rekao da kad on ode da će umoliti oca i ovaj će nam poslati... Duha da nas podučava i vodi - u svu istinu. Pa taj duh ne može biti nikakav nego svet, od Boga koji je Svet.
Naše ljudske distinkcije su tek izraz našeg izvanjskog neshvaćanja i nepoimanja, ali duh u nama mnoge od tih razlika ne pravi, ne na taj način. A kako sam drugdje i navela... kad se jednom putem "zaračvalo" i skrenulo, poput onih željezničkih skretnica tračnica... treba natrag, u jedinstvo, u jednotu u koju nas Krist i navodi.
Nadam se da je bar nešto razumljivo i shvatljivo u svemu ovome što sam napisala.
Stoga, ja nastojim, ili želim, u svemu pronalaziti taj uski, uzani trak... koji preskoči skretnicu (razdioba posve ljudskoga duha - uma) i nastavlja pravo putem. Jer Put je... prav, čak i onda kad mi zakrivudamo, moguće nam se zavrtjelo u glavi jer karnalni um ne može pojmiti, ne može obuhvatiti... toliko toga. Kao što i kaže, svjetlost svijetli u tami, a tama ju ne obuze, ne poima, ne može ju zaogrniti i sažeći. A opet, nešto ipak i taj ljudski um može kad mu Božji duh "stane na  glavu". Nema razlike ako kažem: kad mu Krist stane na glavu, jer znamo kome staje na glavu - dolazi ili staje glave.
I svakako da je u svemu... reći ćemo toj: duhovnosti - i uočavanje Božjih djelovanja u prirodi, i u samom čovjeku i u interakcijama i odnosima... (može to biti i zbog godina u svemu tome, a koje su iza mene). I to ne filozofski, akademski - puko glavom, pa ni srcem, već životno i posve duhovno-zaživljajno i promišljajno (to kad se ona druga promišljanja zabezeknu pred Veličajnošću Čudesnoga). Na putu je... na nekim dionicama - pogotovo u "kolotragu" kršćanskog-auto-puta, pa kad se on "presiječe" ili u njega upadne, ipak donekle i gužva, biva očigledno da nitko od nas ne kroči sam... pogotovo ne u duhu i u svakom datom periodu vremena ovdje... istočasno su prisutne mnoge... reći ću to ovako: jedno tijelo puno udova, neki poput lica svima vidljivoga, neki... skriveniji. Zato i ima toliko "denominacija" i u povijesti crkve toliko ... naizgledno različitih... stvari... fokusa na neki od udova tog tijela duha koje ljudski um ne može ni početi poimati. Cjelina života... kao mentalna-tvorevina, misao... to su tek dvije riječi, svak ima neku predodžbu na svaku od njih. Ali Istina, Realitet... čudesnost koja se neviđena promalja posvuda oko nas... ogromnost, veličajnost... a tek je kreacija u pitanju, tvorevina, Božja tvorevina...
Bog je Bog cijele zemlje i pustinja i prašuma, i vulkana i podmorja... i morske plaže i planinskog vrhunca, pa i da se u šeol spustiš, od Njeg se sakriti ne može. A taj Bog, Svevišnji, jednako je tako i Bog svih nebesa... nevidljivog svijeta... osnovnih zakonitosti funkcioniranja svega i bilo čega, pa i uma. Bog se u SZ objavljivao kroz proroke, u novozavjetno doba, apostolska doba, kroz Isusa, Ješuu od Boga Svevišnjega poslanog - kroz izravne njegove riječi, poduke, naputke, pa i djela i nadasve - sam njegov život, smrt i uskrsnuće, pa i uzašašće - njegov život je oličenje, utjelovljenje Riječi objavljene onim istim prorocima... A Isus je sam rekao - da ima i "druga stada". Kad su apostoli došli s izvještajem da su premlatili tamo neke koji se koriste imenom Krista, a nisu iz njihove grupice, što je Isus rekao na to? Pustite ih, Bog ima puno slugu. I potom, povijesno, mi niti ne možemo zamisliti te životne susrete - čak i sukobljavanja, između "židovstva" i "goya, ethnosa, pagana - nežidovstva" u povojima ranoga kršćanstva. I dan danas... pomirenja zakrvljenih nacija... još uvijek su u molitvama, i to ne svih, tek nekih, ne niti mnogih..... Zapisano je da Bog sve podastire pod Kristove noge, noge svojega Sina, pa i Sina čovječjega... a to sve... dva milenija povijest... nebrojeni ljudski životi, generacije koje su se izmjenjivale, mi smo ovdje sad skupa usred jedne... kap u moru. Tako je i s našim... duhovnostima i izražajima, dionicama, kako onima iza tako i onima ispred, svakoga od nas.
Da ovaj tekst ne ode u posve druge vode, završit ću ga.
Svakog vam dobra i mir Kristov s vama, sa svima nama, mir koji nadilazi svo ljudsko poimanje. Mira i radosti, zdravlja i prosperiteta. Jer svaki dobar i savršen dar je od Boga.

Ne naglašava se bez razloga kako je Duh Sveti duša naše duše.
Duh Sveti - ŽIVOTVORAC!

Zašto komplicirati i s filozofiranjima o definicijama "savršenosti" o kojoj Isus ovdje govori, kao i sa smutnjama "kako" to postići? Pogledajmo prvo šta je "to" što je rečeno. Dakle...
Ključ je u "dakle". Što je to "dakle" i o čemu Isus uopće govori?
 
  Da li je jasnije?
 
               

Prvo Pavao: koliko se sjećam iz nekih spisa, vjeruje se da je imao blaži oblik epilepsije. Njemu je Isus barem otvoreno rekao - mislim, na taj način i nama - da molimo, ali hoće li nam Isus uslišati molitvu za TU našu nakanu, ipak ne ovisi o nama.
A sad molitva. Ni jedna naša molitva ne iostaje neuslišana. 
1. Molitva je razgovor s Bogom, stoga moramo
2. vjerovati toliko da znamo kako nas Bog čuje
3. biti sabran i svjestan da nas Bog voli, ljubi, da Mu je stalo do nas
4. biti uporan, ne moliti nekoliko dana i odustati je "Bog ne mari za mene" - TO nije vjera, molitva još manje.
5. Ne se pogađati s Bogom. Biti svjestan da On zna kad je vrijeme za bilo što, pa i kad će nam uslišati naše molitve.
 
Pročitani primjer:
"Moleći za moje zdravlje, da me barem manje boli, nakon više od godinu dana dolazi mi brat, koji je nakon krizme "raskrstio" s Crkvom i pita gdje mi je Evanđelje?
Molim dalje...mjesec dva, a brat odjednom počeo ići redovno u crkvu.
Kasnije saznajem da je on počeo moliti za moje zdravlje.
Epilog: Kad Bog nešto čini, On "jednim udarcem ubija barem dvije muhe" :)
Obratio mi je brata, a konačno i mene ozdravio".
 
Jesmo li shvatili?
NEMA neuslišanih molitvi !

Možemo li se, po pitanju "druge" Božje zapovjedi, složiti oko gornjega?


 
Da ne ostavim svoj komentar samo na tome, dodat ću, po pitanju: ne pravi sebi lika rezanoga sa svrhom da mu se klanjaš ili da mu služiš, slijedeće:
Ne stavlja li Pavle upravo taj aspekt u konotacije jedenja hrane prethodno ponuđene idolima? I šta o tome dalje kaže?