Jump to content
View in the app

A better way to browse. Learn more.

KršćanskiChat

A full-screen app on your home screen with push notifications, badges and more.

To install this app on iOS and iPadOS
  1. Tap the Share icon in Safari
  2. Scroll the menu and tap Add to Home Screen.
  3. Tap Add in the top-right corner.
To install this app on Android
  1. Tap the 3-dot menu (⋮) in the top-right corner of the browser.
  2. Tap Add to Home screen or Install app.
  3. Confirm by tapping Install.

καιnos

Spirit Junkie
  • Pridružen

  • Zadnja posjeta

Upisi u blogu posted by καιnos

  1. Je li Isus arkanđeo Mihael?

    ANĐEO OPRAŠTA I TRANSFORMIRA

    Prorok Zaharija je imao viđenje da veliki svećenik Jošua stoji pred anđelom Gospodnjim. Sotona mu stoji s desne strane da ga tuži. Vidimo ovdje dvije strane, koje se bore oko grešnog ljudskog bića. Jošuina prljava odjeća simbolizira njegov grijeh (Zaharija 3:3). U ovom narativu, ime se brzo mijenja s „anđeo Jahvin“ (redak 1) na „Jahve“ (redak 2), ukazujući ponovno da izraz „anđeo Gospodnji“ označava Boga. Tada Bog izgovara zanimljivu izjavu:„Gospod reče Sotoni: 'Gospod neka ti naredi šutnju, Sotono!'“(redak 2).

    Postoji još samo jedno mjesto u Bibliji, gdje je pronađena ovakva rečenica (Mihael arkanđeo ju izgovara! - Juda 1:9):„Naprotiv, Mihael arkanđeo, kad se u borbi za Mojsijevo tijelo prepirao s đavlom, nije se usudio izreći protiv njega uvredljivu osudu, nego je rekao: 'Neka bi ti Gospod zapovjedio da ušutiš!'“.Inače, u oba teksta (Zaharija 3:2 i Juda 1:9) najbolji je prijevod „ukorio te Gospod“.

    Ove dvije situacije (Zaharija 3:2 i Juda 1:9) su nevjerojatno slične: Krist i Sotona se bore za sudbinu dvojice Božjih velikih slugu (živog- u slučaju Jošue i mrtvog- u slučaju Mojsija). Debata se iznenada završava, kad Isus kaže: „Ukorio te Gospod“.

    Međutim, redak iz Jude nameće nam legitimna pitanja. Neki ljudi su zbunjeni ovim tekstom gdje Mihael ukorava đavla i pitaju se:Ako je Mihael doista drugo ime za Isusa, zašto on onda zaziva Božje ime dok ukorava Sotonu? Zašto on to ne učini sam? Dok je bio kušan u pustinji, Isus je rekao Sotoni da ode od njega (Matej 4:10).

    Ako proučavamo Isusov jezik u Bibliji, brzo uviđamo da je Isus imao običaj da govori o sebi u drugom licu, kao na primjer u Luci 18:8 –„Ali hoće li Sin Čovječji, kad dođe, naći pouzdanja na zemlji?“Ako još uvijek ne vjerujemo, tada pogledajmo ponovno Zahariju 3:2, gdje Bog čini potpuno istu stvar, koju Mihael čini u Judi 1:9 – On zaziva svoje vlastito ime, dok ukorava đavla:„Gospod reče Sotoni: 'Gospod neka ti naredi šutnju, Sotono!'“Možda su ova dva teksta primjeri u kojima se Bog Sin poziva na Boga Oca pri ukoravanju Sotone? Prosudimo sami. Biblija je dovoljno jasna, tako da nam ne ostavlja puno opcija.

    Konačno, proučimo Zahariju 3:4. "Anđeo" govori kao da je Bog. Promijenio je Jošuinu odjeću i dao mu oproštenje. Ali te stvari radi samo Isus za nas (Otkrivenje 3:18 )! Ili možda i anđeli to mogu??
    DANIJEL

    Mihael- princ

    Ni u jednoj drugoj biblijskoj knjizi, Mihael se ne spominje tako puno, kao u Danijelu (vidi Danijel 10:13; 10:21; 12:1). U sva tri navoda nazvan je prinčem (hebr. „šar“). Izaijino proročanstvo o Mesiji (Izaija 9:6) otkriva da je jedno od ključnih imena za Mesiju"Princ mira". U Danielu 8:25 spominje se„Princ nad prinčevima“. Ista hebrejska riječ („šar“) koristi se i u 11. redku (u izrazu „Zapovjednik Vojske). Inače, ova riječ može značiti i „zapovjednik“ i „princ“. Ovo je sve slično izrazima „Gospodar nad gospodarima“ (Psalam 136:3), „Bog nad bogovima“ (Ponovljeni zakon 10:17), te „Kralj nad kraljevima“ (Otkrivenje 19:16). Sve su ovo titule božanstva. U Danijelu 9:25 čak imamo i izraz „Princ Mesija“ (mi to prevodimo kao „Knez Pomazanik“, ali riječ je ista).

    Tko je ovo biće, kojeg anđeli nazivaju Velikim Prinčem? Pustimo da nam Biblija sama kaže:
    Izaija 9:6 –„Ime će mu biti… Princ mira“
    Djela 3:14.15 –„Vi ste se odrekli Sveca i Pravednika…začetnika (grčka riječ je 'arhegos' i ima također značenje 'princa') života ubiste…“
    Djela 5:30.31 –„Bog otaca naših uskrisio je Isusa, kojega ste vi, vješajući ga na križ, ubili. Njega je Bog desnicom svojom uzvisio za Vođu ('arhegos') i Spasitelja, da dadne Izraelu obraćenje i oproštenje grijeha.“
    Otkrivenje 1:5 –„i od Isusa Krista, vjernog svjedoka, prvorođenca od mrtvih, i vladara zemaljskih kraljeva!“
    Nije li očito da su ovi tekstovi usko povezani s izrazima u Danijelu, koji se odnose na Mihaela?

    Je li Mihael samo jedan od mnogih?

    Danijel 10:13 je vjerojatno najteži redak koji spominje Mihaela:„Knez kraljevstva Perzije protivio mi se 21 dan, ali Mihael, jedan od prvih Knezova, dođe mi u pomoć.“Na prvi pogled, izgleda da je Mihael samo „jedan od“ vrhovnih prinčeva. Za to je kriv loš prijevod. Riječ „jedan“ dolazi od hebrejske riječi „ehad“, koja se također vrlo često prevodi kao „prvi“ (vidi npr: Postanak 1:5; 8:13). Dakle, tekst bi bilo bolje prevesti kao „prvi među vrhovnim prinčevima“ – ponovno aluzija na Isusa. Princ kraljevstva Perzije koji se suprotstavljao anđelu, bez sumnje je đavao, koji se često pojavljuje u sjeni zemaljskih monarha poput babilonskog kralja, kralja Tira, te rimske vlasti (Izaija 14:4; Ezekijel 28:2; Otkrivenje 12:4). Ne zaboravimo također da Isus naziva Sotonu„Princ ovoga svijeta“(Ivan 12:31).
    Danijel 10:21 kaže:„nema nikoga tko me potpuno podržava u ovim stvarima, osim Mihaela, kneza vašega“. Tko je bio Danijelov princ? U prethodnom poglavlju vidjeli smo odgovor. U Danijelu 9:25, Danijelov Mesija je nazvan Prinčem, što je još jedan jasan pokazatelj Mihaelovog identiteta. Prema tome, Gabrijel kaže da je arkanđeo Mihael– Isus, jedini koji ga može podržati u ovoj bitci, jer je On jedini koji poznaje svu istinu Pisma.

    Mihael ustaje

    Posljednji nagovještaj o Mihaelu u Danijelu je u 12. poglavlju:„U ono će vrijeme ustati Mihael, veliki Knez, koji štiti (doslovni prijevod: „brani“, „zagovara“, čak „stoji kao zamjena za“) sinove tvog naroda.“Treba primijetiti da „veliki Princ“ ovdje ima uz sebe određeni član. Postoji li veći princ od Isusa? On je ovdje također identificiran kao onaj koji posreduje, štiti i čak stoji namjesto Božje djece! Tko bi to drugi mogao biti, nego Isus? Isus je onaj koji uvijek stoji na našem mjestu i u našu obranu. Ovo „ustajanje“ Mihaela ovdje ima značenje da se Isus priprema da dođe na zemlju po drugi put. Njegovo ustajanje prouzrokuje vrijeme velike nevolje (12:1), a nakon toga Isus dolazi po drugi put i nastaje uskrsnuće mrtvih (12:2).

    Glas Mihaela

    Ako istražimo riječ „arkanđeo“, vidjet ćemo da se ta riječ spominje, osim u Judi 1:9, samo na još jednom mjestu u Bibliji: 1. Solunjanima 4:16 –„Jer će sam Gospod sa zapovjedničkim zovom, s glasom arkanđela i sa zvukom trube Božje sići s neba, i najprije će uskrsnuti umrli u Kristu.“Glas arkanđela je ono što podiže mrtve u Kristu, a Gospod je onaj koji ga viče. Isus je onaj koji viče glasom arkanđela (tj. „vrhovnog glasnika“), kako bi podigao mrtve! Očito, anđeli nemaju moć da podižu mrtve. Ili imaju (postoje svakojake nauke u svijetu…neki naučavaju da je Isus oduvijek bio anđeo…)?? Biblija nam kaže da samo Bog, koji daje život, ima moć da ga povrati –„Jer kao što Otac ima život u sebi, tako je i Sinu dao da ima život u sebi… Ne čudite se tomu! Dolazi naime čas, kada će svi koji počivaju u grobovima čuti Njegov glas, te izići iz njih…“(Ivan 5:26.28 ).

    P.s.
    Inače, kad govorimo o Danijelovoj knjizi, svakako je ovdje dobro prisjetiti se da je i Nabukodonozor znao da je „Anđeo“ u peći bio Sin Božji, onaj kojega zovemo Isus Krist (Danijel 3:25.28 ).
    „ZAPOVJEDNIK NEBESKE VOJSKE“
    U Otkrivenju je Mihael predstavljen kao zapovjednik nebeske vojske u ratu protiv pobunjenog Lucifera.„Uto se zametnu rat u nebu, koji je Mihael sa svojim anđelima morao voditi protiv Zmaja.“(Otkrivenje 12:7). Ovdje je izraz „Zmaj“ simboličko ime za Sotonu, vođu zla (redak 9), pa je prema tome vrlo sigurno za pretpostaviti da je „Mihael“ simboličko ime za Isusa, koji je vođa dobra. Ali postoji još dokaza.

    Nakon što su se Izraelci pripremali za svoju prvu bitku nakon što su ušli u Obećanu zemlju, Jošua je imao susret s neobičnim ratnikom (Jošua 5:13-15). To biće je reklo Jošui da je Zapovjednik nebeske vojske, te da razveže svoju obuću, jer je mjesto na kojemu stoji sveto. Ne samo da je Jošua obožavao ovo biće, nego je također Zapovjednik nebeske vojske PRIHVATIO njegovo obožavanje i bogoštovlje. Da je to bio anđeo, prekorio bi Jošuu kao što je anđeo prekorio Ivana, kad mu se poklonio (vidi Otkrivenje 19:10; 22:8.9). Ako „anđeo Gospodnji“ prihvati bogoštovlje i obožavanje od strane čovjeka, onda je to sasvim sigurno Sin Božji. Anđeli odbijaju da im se klanja i da ih se obožava. Isus je u pustinji podsjetio Sotonu da se samo Bogu treba klanjati (Luka 4:8 ). Ustvari, svim anđelima je zapovjeđeno da slave i obožavaju Isusa (Hebrejima 1:6; vidi također: Filipljanima 2:10-11). Izraz „Zapovjednik vojske“ javlja se 245 puta u Bibliji i odnosi se na „zapovjednika Božje anđeoske vojske“.

    Primijetimo jasnu vezu koju čak Pavao daje između „anđela Gospodnjeg“ i Isusa:„Naprotiv, gledali ste me kao anđela Božjega, kao Isusa Krista.“(Galaćanima 4:14).

    „ANĐEO“ JE VELIKI SVEĆENIK
    Aron je Izraelcima predstavljao Krista. On je na određene načine zapalio tamjan tijekom službe u svetištu. Otkrivenje nam prikazuje "Anđela" kako radi točno ono, što je veliki svećenik običavao raditi. Budući da je Isus naš veliki svećenik, ovaj "Anđeo" mora biti Isus (proučiti: Izlazak 30:1.7; Levitski zakonik 16:11-12; Otkrivenje 8:3-5).

    „ANĐELOVA“ GLAVA, LICE I STOPALA
    U Otkrivenju 10:2, po posljednji put imamo da se o Kristu govori kao o "Anđelu." To znamo zbog toga, što je izgled „Anđela“ jako sličan izgledu Krista (proučiti: Otkrivenje 1:13-16; 4:3; 10:1; Matej 17:2). Ponovno, zašto se o Kristu govori kao o „Anđelu“, kao On nije anđeo, nego je Bog? Zato što je On, više nego bilo koje drugo biće u svemiru, onaj koji nam otkriva Oca. Ovo važno Kristovo djelo savršeno se uklapa u značenje hebrejske i grčke riječi za „anđela“.
    TKO JE KAO BOG!
    Kad je Filip pitao Isusa da pokaže učenicima Oca, Krist je odgovorio:„Toliko sam vremena s vama, i ti me, Filipe, nisi upoznao? Tko je vidio mene, vidio je i Oca“(Ivan14:9).

    Neki misle da je Božji Sin čekao 4.000 godina da osobno djeluje u planu spašavanja čovjeka. Ali nije tako! Iako je istina da je Isus utjelovljen 4.000 godina nakon čovjekovog pada, Sin Bożji je i prije tog vremena bio aktivno uključen u planu spašavanja čovjeka, u ljudskoj povijesti.

    Zato je Isus rekao:"Abraham, otac vaš, treptio je od radosti u želji da vidi moj Dan. Vidio ga je i obradovao se.“(Ivan 8:56). Isus se osobno pojavio Abrahamu kad se patrijarh zauzeo za Lota (Postanak 18:26). Kako je to divna istina, da je Isus, Božji vječni Sin, oduvijek bio aktivno uključen u živote svoje djece, brinuo se za njih i štito ih! On je razgovarao licem k licu s Abrahamom i Mojsijem i hrvao se s Jakovom. On je vodio Izraelce kroz pustinju, opskrbljujući ih hranom i vodom i pobjedom nad neprijateljima.

    Ne zaboravimo da titula „arkanđeo Mihael“ znači „Vrhovni glasnik koji je jednak Bogu“. Isus,„savršena slika nevidljivog Boga“(Kološanima 1:15), je bio taj koji je prenio najveću poruku nade, evanđelje, našem umirućem svijetu!

    NITKO NIJE VIDIO OCA
    Zar nemamo sada pregršt tragova i dokaza koji nam pokazuju da je „anđeo Gospodnji“ učestalo bio sam Bog? Ali Biblija nam kaže:„Boga nitko nikada nije vidio: Jedinorođenac – Bog, koji je u krilu Očevu, on ga je objavio.“(Ivan 1:18 ). Ivan 6:46 nam također kaže:„To ne znači da je itko vidio Oca. Samo onaj koji dolazi od Boga vidio je Oca“. Očito, budući da nijedan čovjek nije vidio Boga Oca, sva ova starozavjetna ukazivanja „anđela Gospodnjeg“ moraju biti ukazivanja Isusa, koji je prikrio svoju slavu, tako da ljudi mogu izdržati Njegovu prisutnost, bez da budu uništeni.

    ZAKLJUČAK
    Na kraju svega ovoga, mi vidimo ovo veličanstveno i misteriozno biće, ponekad nazvano Mihael, ponekad anđeo Gospodnji, ponekad Zapovjednik Božje vojske, kako prikriva svoje božanstvo i pojavljuje se u obliku skromnog anđela. Međutim, ovo isto zagonetno biće ima moć, autoritet i atribute koji pripadaju samo Bogu. On izbacuje đavla s Neba; On uskrsava mrtve; On posreduje za vjerne; On sudi i zatim ustaje, lansirajući vrijeme velike nevolje. On otkupljuje vjerne i prihvaća njihovo obožavanje. On nam nudi novo ime.

    Sada, mi možemo znati tko je Mihael, ali i đavo to zna, i ta spoznaja ga neće spasiti. Pravo pitanje jest: Znaš li ti Njega kao Isusa, tvog osobnog Gospodara i Spasitelja? Možeš Ga kao takvog upoznati, ako Ga potražiš.
  2. Tajna broja 666

    Otk 13,18: Ovdje je mudrost! Tko ima razuma, neka izračuna broj zvijeri, jer to je broj čovjeka, a njegov je broj 666.”
    Broj 666 oduvijek je izazivao interes javnosti. Ovim brojem nisu bili fascinirani samo kršćani, već i drugi pustolovi koji su se bavili raznim proročanstvima. Bilo je raznih nagađanja tijekom 2000 godina kršćanske povijesti. Svaka generacija je imala svoje tumačenje. Tumači su pokušali pronaći ispunjenje ovog broja u svojoj sredini iu svom vremenu. Prvi kršćani potražili su ispunjenje ovog broja u rimskom caru Neronu, koji je okrutno progonio kršćane. On je taj koji je osudio apostola Pavla na smrt. Sljedeći car je Domicijan. Također je 1990-ih okrutno progonio kršćane diljem Rimskog Carstva. Apostol Ivan piše knjigu Otkrivenja upravo u vrijeme Domicijanova progonstva. Stoga su neki rani kršćani očekivali ispunjenje broja 666 od rimskog cara Domicijana. Tijekom reformacije, Luther, Calvin i drugi reformatori vidjeli su ispunjenje broja 666 u srednjovjekovnoj većinskoj crkvi. Nedavno su njemački Kaiser i Adolf Hitler identificirani s tim brojem. Danas neki mogu vidjeti ispunjenje ove brojke kao Al-Qaedu ili islam.
    S druge strane, mnogi kršćani koriste gematriju za dešifriranje 666. Gematrija (od hebrejskog גימטריה gimatrija), također Gematrija ili Gimatrija, je hermeneutička tehnika tumačenja riječi pomoću brojeva. U 17. stoljeću njemački klasičar Andreas Helwig otkrio je brojčanu vrijednost broja 666 u latinskom natpisu Vicarivs Filii Dei (“Zastupnik Sina Božjeg”) i posumnjao da je to titula papinstva.

    Međutim, takvo tumačenje broja 666 je problematično iz više razloga. Prvo, ne postoje dokumentirani dokazi da se Vicarivov Filii Dei ikada pojavio na papinskoj tijari ili mitri. Iako su se u prošlosti neki pape povremeno nazivali Vicarivs Filii Dei, nema dokaza da je to ikada bio službeni papinski naslov. Nadalje, nigdje u objavi gematrija se ne koristi kao metoda izračuna. Brojevi u knjizi Otkrivenja redovito imaju simbolična značenja. Kada sljedeći tekst kaže da 144 000 ima Božje ime na svojim glavama (Otkrivenje 14,3), to nije poziv na matematičko izračunavanje, već duhovno razumijevanje Božjeg imena. Postavlja se pitanje: Je li apostol Ivan uopće želio da radimo matematiku kako bismo otkrili broj 666? Je li Ivan bio matematičar? Da je doista mislio da samo matematičari mogu ići u raj, koji bi jezik očekivao koristiti za dešifriranje ovog broja? (Latijski - Otkrivenje je napisano na grčkom - na grčkom. Sigurno je da je Ivanovm materinji jezik bio hebrejski i aramejski i da je bio duboko ukorijenjen u hebrejskoj dikciji. Kako onda razumjeti broj 666? Na svakom koraku Ivan koristi slike, simbole i događaje iz Starog zavjeta kako bi opisao budućnost. Preduvjet za razumijevanje Otkrivenja nije latinski ili grčki, ne sva književnost, nego isključivo Stari zavjet. Rani kršćanin koji u crkvi čuje za broj 666 iz Otkrivenja automatski povlači paralelu s mjestom u Starom zavjetu gdje se taj broj spominje. Sigurno mnogi ne znaju da se ovaj broj spominje još u Starom zavjetu.
    1. Kraljevima 10:14 ili 2. Ljetopisa 9:13: “Težina zlata koje je Salomonu stiglo u jednoj godini bila je 666 talenata zlata...
    Grčki ili atički talent težio je 26 kg, [2] rimski talent 32,3 kg, egipatski talent 27 kg [2] i babilonski talent 30,3 kg. Drevni Izrael i neke druge bliskoistočne zemlje prihvatile su babilonski talent i kasnije promijenile količinu mase koja je ulazila u ovu jedinicu. Teški normalni talent Novog zavjeta težio je 58,9 kg. Drugi hebrejski talent težio je 34,272 kg, od čega su izvedeni minah (0,571 kg), šekel (11,424 g) i pola šekela. – 30,3x666=20 179,8 (20 tona). SAD 8000 tona, Švicarska1000 tona, Spanjolska 282 tone Kako nam ove informacije mogu pomoći da razumijemo broj 666 iz Otkrivenja? Odmah nakon ovog stiha, kaže se da je Salomon počeo napuštati Boga. Salomon je bio najmudriji čovjek, prije i poslije njega nitko nije bio mudriji od njega. Dobro je poznavao Stari zavjet.
    Što je pogriješio? Ponovljeni zakon 17:14-20: “Kad uđeš u zemlju koju ti daje Jahve, Bog tvoj, i zauzmeš je i nastaniš se u njoj, i tada kažeš: “Postavit ću kralja nad sobom” kao svi narodi koji su oko mene, postavit ćeš za kralja nad sobom samo onoga koga izabere Gospodin, Bog tvoj. Nad sobom ćeš postaviti kralja između svoje braće; ne možeš nad sobom staviti stranca koji ti nije brat. Samo ne smije držati mnogo konja niti voditi narod natrag u Egipat da poveća broj svojih konja, jer ti je Jahve rekao: "Nikada se više nećeš vratiti ovim putem." Niti neka uzima mnogo žena, da mu srce ne zaluta; niti neka skupi sebi previše srebra i zlata. Onda kada sjedne na svoje kraljevsko prijestolje, dat će da se primjerak ovog zakona, koji je pred levitskim svećenicima, zapiše u knjigu. I neka ove stvari budu s njim, i on će ih čitati sve dane svog života, da se nauči bojati Gospodina, Boga svojega, da može držati sve riječi ovoga zakona i ovih odredaba i vršiti ih; da se njegovo srce ne uzvisi nad braćom njegovom i da ne odstupi od zapovijedi ni desno ni lijevo, da bi produžio dane svoje vladavine, on i njegovi sinovi, usred Izrael.
    Ali čitamo što Salomon čini
    1. Kraljevima 10:26, 28-29: “Također je Salomon skupio bojna kola i konjanike, tako da je imao 1.400 kola i 12.000 konjanika, koje je postavio u gradove za kola i pred kraljem u Jeruzalemu... I konji su dovedeni Salomonu iz Egipta, i grupa kraljevih trgovaca ih je u gomilama dovela za kupovnu cijenu. Kola su dovezena iz Egipta za šest stotina srebrnika, a konj za stotinu i pedeset; Na isti način, preko njihove agencije, to je izvršeno za sve kraljeve Hetita i kraljeve Arama.
    1. Kraljevima 11:1-3: “Ali kralj Salomon volio je mnoge tuđinke osim faraonove kćeri: Moapke, Amonke, Edomke, Sidonke i Hetite, od neznabožaca, za koje je Jahve rekao sinovima Izraelovim: 'Ne idite .' njima i ne dajte im da dođu k vama, jer će oni sigurno obratiti vaša srca svojim bogovima. Salomon se njih s ljubavlju držao. I imao je 700 kneževskih žena i 300 priležnica; a njegove su žene iskušavale srce njegovo.
    Stoga je ovaj zakon propisan da se kralj ne bi uzoholio i uzvisio nad svojom braćom. Nakon što je Salomon prekršio ovaj zakon na sve tačke gore, postao je ponosan. Postao je arogantan, napustio Boga i otišao svojim putem, zavodeći ljude na krivi put i zavodeći ih da štuju strane bogove. Salomonov prihod od 666 talenata zlata bio je zbroj svih njegovih postignuća vlastitim trudom – bez Boga. To je broj čovjeka iz Otkrivenja 13, koji simbolizira ljudsko postignuće. Sve što čovjek postigne bez Boga je ništa... srce mu se uzdiglo nad braćom i obožavao je druge bogove. 666 je otpadništvo od Boga. Zanimljivo je da su se babilonska matematika i njen sustav mjerenja temeljili na broju 6. Zahvaljujući Babiloncima, sada vrijeme mjerimo šesticama. 60 sekundi je minuta, 60 minuta je sat. Babilonski svećenici koristili su se ovom kartom za predviđanje budućnosti. Otkrivenje 13 sadrži mnoge paralele s knjigom proroka Daniela. Babilon je bio ponosan i buntovan, protivio se i vrijeđao Boga, vodio rat protiv Božjeg naroda i pokoravao ga. Na kraju je pozvao narod zemlje da ga štuje kao Boga (Dn 3,1-30). Zanimljivo je da je kip koji je napravio Nabukodonozor bio visok 60 lakata i širok 6 lakata. A tko god ne prihvati štovanje kipa, bit će uništen.
    Pogledajmo neke tekstove iz Biblije koji govore o ovom velikom grijehu.
    Izaija 14:12-13: Uzaći ću na nebo i uzvisit ću prijestolje svoje iznad zvijezda Božjih i sjedit ću na gori zbora na krajnjem sjeveru; Uzapet ću se u visinu oblaka i izjednačiti se sa Svevišnjim!” Ovaj Kerubim, zaklanjač bio je ljubomoran na Isusa i želio je uživati u obožavanju koje je imao. Ponos, uzvisivanje je bio prvi i najopasniji grijeh.
    Također ću navesti još nekoliko primjera kada je u pitanju ovaj grijeh.
    Eva - Zmija "Ali Bog zna da će ti se u onaj dan kad budeš jeo od njega otvoriti oči i bit ćeš kao Bog, poznavajući dobro i zlo!" - Eva je uzela voće jer je željela biti poput Boga? Izgradnja babilonske kule Postanak 11:4: “I rekoše:
    Postanak 11 - Sagradimo grad i kulu čiji će vrh dosezati do neba, da si steknemo ime da se ne raspršimo po cijeloj zemlji. postati!"
    Poniženje i Nabukodonozorova obnova Dn 4,26-27: “Dvanaest mjeseci kasnije otišao je u svoju kraljevsku palaču u Babilon. Tada je kralj započeo i rekao: 'Nije li ovo veliki Babilon, koji sam ja sagradio za sebe kao kraljevsku rezidenciju sa svojom moćnom moći i za čast mog veličanstva?' - Nabukodonozor se uzvisio, ponos.
    Kralje Ezekija. Tih dana Ezekija se smrtno razbolio. Tada mu pristupi prorok Izaija i reče. 2 Kraljevima 20: Uredi svoju kuću; jer ćeš umrijeti Stihovi 10 i 11: “Ezekija reče: Lako se sjeni spustiti deset stupnjeva; ne, ali sjena bi se trebala vratiti deset koraka unazad! Tada je prorok Izaija zazvao Gospodina; i učinio je da se sjenka na Ahazovom sunčanom satu, koja je bila otišla prema dolje, vrati deset stupnjeva unazad.” I umjesto da Ezekija govori o Božjim čudima, kako ga je Bog izliječio, i čudu na sunčanom satu, on pokaziva Babiloncima sve što ima u svojem kraljevstvu - zbog ovog grijeha Babilonci su osvojili Jeruzalem poslije.
    Sud Božji nad Herodom Agripom Djela apostolska 12:21-23: “Ali Herod jednog dana obuče kraljevske haljine, sjede na sudačku stolicu i razgovara s njima. Ali svjetina mu je vikala: Ovo je glas Boga, a ne čovjeka! I odmah ga udari anđeo Gospodnji jer nije dao slavu Bogu; i izdahnuo je, izjeden od crva. - Uzvisio se nad Bogom i umro.
    Marko 10:37: "Rekoše mu: Daj nam da sjednemo jedan tebi s desne strane i jedan slijeva u tvojoj slavi." . Ali Isus ih pozva k sebi i reče im: Vi znate da oni koji vladaju pogane tlače i da im velikaši vladaju. Ali među vama neka ne bude tako, nego tko hoće među vama postati velik, neka vam bude sluga, a tko hoće među vama biti prvi, neka bude svima sluga. Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i da svoj život da kao otkupninu za mnoge. Filipljanima 2,6-8: “Koji, budući sličan Bogu, nije smatrao pljačkom biti jednak Bogu; ali on se isprazni, uzevši lik sluge i postavši kao ljudi; i našao u svom vanjskom izgledu čovjeka, ponizio se i postao poslušan do smrti, i to smrti na križu.”
    Ovo je prava ljubav, Isus, Sin Božji se ponizio da nama bude bolje, a Lucifer i ljudi teže da budu uzvišeni, da budu bogovi. Na kraju poruka za sve nas od Isusa
    Luka 14:11: “Jer svaki koji se uzvisuje bit će ponižen; a ko se ponizi bit će uzvišen.”


  3. Mogu li žene biti pastori?

    U prosvijetljenom svjetlu tradicije i tumačenja Svetog pisma, u vrtovima suvremene kršćanske vjere često ostaje posijano uznemirujuće pitanje: mogu li žene obavljati pastoralnu dužnost? Ovo pitanje ne samo da izaziva teološke odgovore, već se dotiče i korijena tumačenja Biblije, vjerskih tradicija i društvenih promjena koje redefiniraju rodne uloge. U ovom ćemo članku ploviti tim dubokim vodama, istražujući kontrastne perspektive Svetog pisma, stavove vjerskih denominacija i argumente koje iznose stručnjaci u ovom još uvijek strastveno raspravljanom području.
    Sadržaj
    Što Biblija kaže o ženama kao pastoricama?
    Stavovi vjerskih denominacija
    Mišljenja stručnjaka o ženama kao pastoricama
    Zaključak
    Što Biblija kaže o ženama kao pastoricama?
    Kad je riječ o ulozi žena u crkvi, Sveto pismo nudi nekoliko odlomaka koji se često citiraju u ovoj raspravi. Među njima su stihovi koji kao da nameću ograničenja ženama u pogledu poučavanja i autoriteta unutar zajednice. Jedan od najčešće raspravljanih tekstova u ovom kontekstu je iz prve poslanice apostola Pavla Timoteju.
    U 1. Timoteju 2:11-12, "Žena neka uči u tišini, s potpunom poslušnošću. Ne dopuštam ženi poučavati niti preuzimati vlast nad muškarcem; neka bude tiha", Pavao se osvrće na specifičnu situaciju u Efezu. Efez je bio središte različitih vjerskih i kulturnih utjecaja, uključujući kult božice Artemide, gdje su žene zauzimale položaje autoriteta. U tom kontekstu, čini se da je Pavao želio riješiti pitanja reda i doktrine u lokalnoj crkvi, gdje se pričalo da su žene uključene u heretička ili remetilačka učenja. Kako bi vratio red i doktrinarnu ispravnost, Pavao je izdao ovu zabranu. To ne znači nužno da je Pavao namjeravao da se ovo pravilo primjenjuje univerzalno i u svakom trenutku. Neki teolozi smatraju da bi ovu zabranu trebalo shvatiti kao privremenu mjeru za borbu protiv specifične situacije u Efezu.
    Zagovornici doslovnog tumačenja vjeruju da ovo odražava božanski red koji je Bog uspostavio, dok kritičari naglašavaju da se Pavao bavio specifičnim pitanjima u Efezu i da se zabrana ne smije generalizirati.
    Drugi relevantan odlomak iz Pavlovih poslanica raspravlja o ulozi žena u crkvenim službama, također doprinoseći ovoj teološkoj raspravi. U 1. Korinćanima 14:34-35, "Žene neka šute u crkvama. Ne smiju govoriti, nego neka budu u pokornosti, kao što kaže Zakon. Ako žele nešto pitati, neka pitaju svoje muževe kod kuće; jer je sramotno ženi govoriti u crkvi", Pavao odgovara na pitanja nereda i nepoštovanja tijekom crkvenih sastanaka u Korintu, gdje su neke žene očito ometale službe. U korintskoj kulturi bilo je uobičajeno da žene budu manje obrazovane od muškaraca, a njihova pitanja mogla su poremetiti okupljanja. Pavao je nametnuo ovo pravilo kako bi održao red i poštovanje tijekom službi. Važno je napomenuti da u drugim dijelovima svojih spisa Pavao priznaje i podržava žene koje su igrale značajne uloge u crkvi.
    Značajan stih o kojem se često raspravlja u ovoj raspravi dolazi iz Pavlove poslanice Galaćanima, gdje naglašava temeljnu jednakost svih vjernika u Krista. U Galaćanima 3:28, Pavao se obraća kršćanima u Galaciji, navodeći: "Nema više Židova ni Grka, nema roba ni slobodnjaka, nema muškog ni ženskog, jer svi ste jedno u Kristu Isusu." Ovaj stih naglašava da su pred Bogom svi jednaki i imaju ista duhovna prava i odgovornosti. U širem kontekstu Poslanice Galaćanima, Pavao se protivi judaističkim utjecajima koji su zahtijevali pridržavanje Mojsijevog zakona od nežidovskih kršćana.
    Slično tome, u Efežanima 5, Pavao raspravlja o odnosu između muževa i žena i njihovim ulogama unutar braka i crkve: "Žene, pokoravajte se svojim muževima kao Gospodinu." (Efežanima 5:22). Ove upute temelje se na načelima pokornosti i reda u crkvenim odnosima i unutar kršćanskih kućanstava. U Galaćanima 5:22-23, Pavao govori o plodovima Duha: "A plod Duha je ljubav, radost, mir, strpljivost, dobrota, dobrota, vjernost, krotkost, samokontrola; protiv takvih stvari nema zakona." Ove se osobine smatraju bitnim duhovnim atributima, bez obzira na spol ili društveni status.
    Zagovornici ravnopravnosti spolova u crkvi koriste ovaj stih kako bi tvrdili da razlike među spolovima ne bi trebale utjecati na sposobnost osobe da preuzme uloge duhovnog vodstva. Kritičari tvrde da se ovaj stih odnosi na duhovnu jednakost u spasenju, a ne nužno na funkcionalne uloge u crkvi.
    U Novom zavjetu spominje se žena sa značajnom ulogom u ranoj crkvi, koju je apostol Pavao prepoznao u svojoj poslanici Rimljanima, što je primjer doprinosa žena u Novom zavjetu. U Rimljanima 16:1-2, „Preporučujem vam našu sestru Fejbu, đakonicu crkve u Kenhrejama. Molim vas da je primite u Gospodinu dostojno njegova naroda i da joj pružite svaku pomoć koja joj zatreba od vas, jer je bila dobrotvorica mnogima, uključujući i mene“, Pavao spominje Fejbu, ženu koja je imala značajnu ulogu u crkvi u Kenhrejama, važnoj luci u blizini Korinta. Izraz „đakon“ u ovom kontekstu sugerira da je Fejba imala vodstvene i službene odgovornosti u crkvi. To je svjedočanstvo činjenici da su žene mogle obnašati položaje autoriteta i utjecaja u ranoj crkvi. Pavao je preporučuje zajednici u Rimu i moli ih da je podrže u njezinom radu, ukazujući na poštovanje i priznanje koje je imao za njezinu službu.
    Zagovornici zaređivanja žena naglašavaju da ako su žene mogle biti đakoni u ranoj crkvi, ne postoji jasan biblijski razlog da ih se isključi iz pastoralnih uloga. Kritičari tvrde da izraz „đakon“ u ovom kontekstu može imati drugačije značenje od moderne pastoralne funkcije.
    Stavovi vjerskih denominacija
    Denominacije koje prihvaćaju žene kao svećenice
    U Luteranskoj crkvi, nekoliko ogranaka, uključujući Evangeličku luteransku crkvu u Americi (ELCA), zauzelo je progresivan stav o ređenju žena, temeljen na teološkim tumačenjima koja naglašavaju načela jednakosti i pravde u Evanđelju. Ova otvorenost odražava teološku viziju u kojoj se svi vjernici, bez obzira na spol, smatraju pozvani koristiti svoje duhovne darove u službi crkve. ELCA je, na primjer, 1970. godine zaredila svoju prvu ženu za svećenicu, otvarajući put drugima da slijede taj primjer i promovirajući zajednicu u kojoj se pastoralni poziv promatra neovisno o spolu.
    Anglikanska crkva slijedila je sličan put prilagodbe i evolucije. Počevši od 1990-ih, anglikanci su počeli zaređivati žene za svećenice, a kasnije, 2014. godine, dopustili su njihovo zaređenje za biskupe. Ova evolucija smatrana je odgovorom na suvremene društvene promjene uz zadržavanje poštovanja prema kršćanskoj tradiciji i duhovnom autoritetu. Unutar Anglikanske crkve, ove promjene podržane su hermeneutikom koja tumači crkvenu tradiciju na način koji omogućuje ravnopravnost spolova u pastoralnoj službi.
    Metodistička crkva je od 19. stoljeća pionir u pogledu otvorenosti prema ređenju žena. Vjeruju da poziv na pastoralnu službu nije određen spolom, već duhovnim pozivom i osobnim darovima vjernika. Ova teološka perspektiva naglašava da sudjelovanje žena u pastoralnoj službi odražava načela božanske jednakosti i pravde, promičući zajednicu u kojoj svi vjernici mogu ispuniti svoj poziv bez ograničenja spolom.
    Ova tri primjera ilustriraju kako su se različite kršćanske tradicije i denominacije različito snalazile u tumačenju i primjeni biblijskih načela u vezi s ulogom žena u pastoralnoj službi. Svaka od ovih crkava bavila se pitanjima vezanim uz ravnopravnost spolova i crkvenu tradiciju u svjetlu specifičnih teoloških konteksta i tumačenja, odražavajući tako raznolikost i složenost suvremenog kršćanskog teološkog krajolika.
    Denominacije koje ne prihvaćaju žene kao pastore
    Rimokatolička crkva i Pravoslavna crkva imaju čvrst stav o ređenju žena na pastoralne i vodeće uloge unutar crkve. Rimokatolička crkva tvrdi da apostolska tradicija i tumačenje Svetog pisma rezerviraju svećeništvo isključivo za muškarce. To temelje na učenju da je Isus Krist izabrao samo muškarce za apostole te stoga vjeruju da se ta tradicija treba poštovati kao nastavak uspostavljenog božanskog poretka. Ovaj stav odražava konzervativni pogled koji nepromjenjivu tradiciju vidi kao način očuvanja integriteta i duhovnog autoriteta crkve.
    Slično tome, Pravoslavna crkva zadržava paralelan stav, utemeljen na patrističkim tradicijama i biblijskim učenjima. Različite uloge muškaraca i žena u crkvenoj službi smatraju temeljnim za održavanje duhovne i liturgijske ravnoteže njihove zajednice. To uključuje duboko razumijevanje crkvenog poretka i odnosa duhovnog autoriteta, gdje muškarci i žene imaju dobro definirane i komplementarne, ali ne i identične uloge unutar liturgijskog okvira.
    U konzervativnim baptističkim crkvama, zaređenje žena nije dopušteno prema njihovim tradicionalnim tumačenjima Svetog pisma. Ova tumačenja naglašavaju komplementarne i različite uloge muškaraca i žena u životu crkve i obitelji. Time potvrđuju važnost poštivanja tradicionalnih rodnih uloga na način koji podržava zajednicu utemeljenu na jasnim i dugo utvrđenim biblijskim načelima u povijesti crkve.
    Sveukupno, ova tri stajališta ilustriraju različite teološke pristupe i biblijska tumačenja uloge žena u vodstvu i pastoralnim funkcijama unutar kršćanskih zajednica. Svaka od ovih perspektiva odražava delikatnu ravnotežu između tradicije, teološkog tumačenja i prilagodbe suvremenim društvenim i kulturnim promjenama.
    Mišljenja stručnjaka o ženama kao pastoricama
    Progresivni teolozi tvrde da mnoge biblijske zabrane treba tumačiti unutar specifičnog kulturnog konteksta njihovog vremena. Tvrde da je središnja poruka kršćanstva poruka jednakosti i uključivosti, naglašavajući da žene trebaju imati pristup svim duhovnim vodstvenim ulogama. Ovu teološku perspektivu podupiru tumačenja koja ističu evoluciju razumijevanja i primjene kršćanskih načela u modernom svijetu gdje se vrijednosti pravde i jednakosti sve više promiču i cijene.
    Suprotno tome, konzervativni teolozi vjeruju da struktura autoriteta uspostavljena u Novom zavjetu treba ostati nepromijenjena. Brane ideju da su različite uloge muškaraca i žena sastavni dio božanskog poretka, odražavajući Božju volju za organizaciju i funkcioniranje crkve. Za njih, biblijske zabrane, poput onih koje se tiču ženskog autoriteta u crkvenom kontekstu, ostaju relevantne i potrebne za održavanje doktrinarnog i duhovnog integriteta.
    Sociolozi primjećuju da prihvaćanje žena u pastoralnim ulogama može imati značajan pozitivan utjecaj na vjerske zajednice. Prvo, promicanje rodne raznolikosti može doprinijeti inkluzivnijoj slici crkve, privlačeći i angažirajući veći broj vjernika. Osim toga, veća raznolikost među duhovnim vođama može donijeti povećanu osjetljivost na raznolike potrebe zajednice i poboljšati sposobnost crkve da odgovori na suvremene izazove.
    Istodobno, sociolozi primjećuju da odbijanje zaređivanja žena može produbiti i pojačati šire rodne nejednakosti u društvu. To može potkopati napore za promicanje jednakosti i borbu protiv diskriminacije na temelju spola u drugim područjima društvenog i profesionalnog života. Stoga su teološki i društveni stavovi o ulozi žena u crkvenom vodstvu i dalje tema intenzivne rasprave i dubokog promišljanja u modernim kršćanskim zajednicama.
    Zaključak
    Pitanje treba li žene biti zaređene za pastore i dalje je složeno i emocionalno nabijeno pitanje u suvremenom kršćanskom svijetu. Kroz povijest, na ovu raspravu snažno su utjecala različita tumačenja Svetog pisma, vjerske tradicije i društvene promjene u različitim razdobljima. Međutim, u eri u kojoj se rodna ravnopravnost i jednakost sve više prepoznaju kao temeljne vrijednosti, mnogi teolozi i vjernici suočavaju se s izazovom usklađivanja tradicionalnih biblijskih učenja s novim kontekstima i perspektivama suvremenog svijeta. Kreposna žena, svojim primjerom vjere i odanosti, predstavlja snažan argument za egalitarnu i uključivu službu.
    U ovom dinamičnom kontekstu, svaka kršćanska zajednica pozvana je kritički preispitati svoje tumačenje i praksu u svjetlu ovih tekućih rasprava. Ove se evaluacije moraju provoditi s dubokim poštovanjem prema biblijskim tradicijama i učenjima, a istovremeno adekvatno i osjetljivo odgovoriti na trenutne zahtjeve i izazove društva. Stoga ova rasprava ne ostaje samo od dubokog teološkog interesa, već i test fleksibilnosti i relevantnosti Crkve u 21. stoljeću, u potrazi za dubljim i šire prihvaćenim razumijevanjem božanske volje u vezi s pastoralnom službom.
  4. Tema ovog rada je Isusov sveobuhvatni odgoj, koji se temelji na unutarnjoj vrijednosti čovjeka, a ne na vanjskom statusu, ugledu, bogatstvu, koristi, etničkim, kulturološkim, političkim ili rasnim podjelama. Važnost ovog rada je da nam pomogne razumjeti Kristovu ljubav, jer On voli svakog čovjeka, bez obzira na njegov status u društvu. Svrha ovog rada je prikazati da kršćanstvo nije neka zatvorena religija, već naprotiv otvorena za sve narode, plemena i puke. Metoda kojom ćemo se koristiti u ovom radu je analitičko – deskriptivna. U ovom radu ograničit ćemo se na četiri vida Isusovog odgoja: Isusov stav prema grešnicima, Isusov stav prema neznabošcima, Isusov stav prema ženama i Isusov stav prema bolesnima. Također ćemo se ograničiti samo na neke određene biblijske odlomke iz evanđelja.
    Društveno stanje prvoga vijeka u Palestini bilo je razjedinjeno. Muškarac je bio glava obitelji i vodio glavnu riječ, dok je žena kao biće bila u podloženoj ulozi. Osobito je udovica simbol slabosti i siromaštva. Postojala je i siromašna klasa, koja je po židovskom vjerovanju bila odbačena od Boga. Toj su klasi pripadali najbjedniji, najsiromašniji, bolesni, ali i ljudi koje religija nije potpuno zanimala.
    Ali, grupa koja je bila omražena više nego ijedna druga, bili su neznabošci. Židovi su napravili takve zakone koji su zabranjivali svaki kontakt sa neznabošcima. Ta mržnja se najbolje očituje u njihovim molitvama. Svaki Židov ujutro i uvečer molio se i zahvaljivao Bogu za tri prednosti: Bože, hvala Ti što se nisam rodio kao rob, što nisam kao neznabožac i što nisam žena.1
    Ali kako se Isus odnosio prema grešnicima, neznabošcima, ženama i bolesnima istražit ćemo u sljedećim primjerima iz Biblije.
    1 Jovan Ilijev, Ateizam ili Hrišćanstvo, (Beograd: Caligraph, 2001), str. 393
    II. ISUSOV STAV PREMA GREŠNICIMA
    Javna grešnica (Lk 7, 36-50)
    Ovaj divan prizor koji nam donosi evanđelist Luka, svjedoči o bezgraničnoj Božjoj ljubavi i praštanju koje nam on šalje kroz Isusa. Cijela radnja se zbiva u kući farizeja, koji se zove Šimun. On je pripremio gozbu na koju je pozvao Isusa. Takav objed u Palestini onog doba nije bio zatvorenog tipa, pa su mnogi znatiželjnici mogli ulaziti i promatrati što se događa. Tu priliku iskoristila je jedna žena, koja baš i nije bila poželjan gost, jer je bila poznata grešnica (vjerojatno prostitutka koja je djelovala u gradu Jeruzalemu, Tiberijadi, Kafarnaumu !).1 Takve žene po učenju farizeja nemaju pristupa u Kraljevstvo Božje.
    Biblija ne govori je li se ova žena već susretala sa Isusom. Možda je naprosto bila jedna od onih koja je slušala Isusovu radosnu vijest o Božjem milosrđu i praštanju, tako da je došlo do promjene njenog života, te je došla da mu se zahvali. Ona daje Isusu ono što ima: sve što joj je dotad služilo u njenom grešnom životu, kosu, poljupce, suze, pomast. S druge strane domaćin negoduje (r. 39). Stoga Isus iznosi jednu usporedbu s kojom otkriva da poznaje i njegove skrivene misli i njenu nutrinu ( r. 40 – 43). Tako Isus u nastavku saopćava Šimunu da su mnogi grijesi te žene oprošteni, premda ne prelazi olako preko tih grijeha za koje kaže da ih je mnogo. Riječima jer ljubljaše mnogo Isus želi reći da je njezina ljubav prema njemu bila velika i da je to dokaz da joj je oprošteno. JB to dobro parafrazira riječima «njezini grijesi, njeni mnogobrojni grijesi mora da su joj oprošteni, jer inače ne bi pokazivala tako veliku ljubav».2
    Svojim neobičnim činom otkrila je Isusovo milosrđe i veličinu praštanja koje je primila od Boga i tako dobila novu prigodu da započne jedan novi život.
    Zakej (Lk 19, 1-10)
    Radnja ovog događaja zbiva se u Jerihonu, trgovačkom gradu raskošne ljepote kroz koji je Isus prolazio. To je jednom čovjeku po imenu Zakej pružilo priliku da ga vidi. Zakej znači «čist», za Židove on je «nečist» jer je carinik i to nadcarinik.3 Carinik u ondašnje vrijeme je bio simbol grešnika, poput neznabošca. Automatski prestaje biti sinom Abrahamovim te je kao takav isključen iz mesijanskih obećanja i nade. Ali u njemu se rodila želja da se susretne sa Isusom, i kako je bio niskog rasta popeo se na smokvu da ga vidi. Isus nije pozvao Zakeja da siđe sa drveta, nego mu je rekao Danas mi je proboraviti… Riječ «danas» (19 puta u Luke) izriče milosni trenutak, povijesni čas u kojem se ostvaruje objaviteljska i spasenjska prisutnost Isusa.4
    Dok s jedne strane Zakej prima Isusa sav radostan, s druge strane narod mrmlja (r. 7). Prvoga su osudili kao grešnika, a drugoga su kritizirali zato što je pristao da bude gost jednom takvom čovjeku. Zakej svoju radost iskaziva dobrim činom (r. 8). On daje mnogo više nego što židovski učitelji traže. Stoga nam Isusov odgovor (r. 9) želi dati do znanja da je ovaj neomiljeni čovjek bio spašen. Prvi dio odgovora «Danas je došlo spasenje ovoj kući» u prvom redu se odnosi na našega carinika, dok izraz «jer i on je Abrahamov sin» zacijelo označuje pravog Židova, koji slijedi Abrahamovu vjeru (Rim 4, 12), a ne onog koji je samo tjelesni potomak tog patrijarha.5
    Ovaj događaj nam jasno pokazuje potvrdu Isusove izjave da je Sin čovječji došao da trži i spasi ono što je izgubljeno. Zakej je nedvosmisleno bio među izgubljenima, ali ga Isus nije ostavio u tami, nego ga izveo na put svjetlosti.
    1 Celestin Tomić, Isus iz Nazareta Prorok i Krist (Zagreb, 1991) , str. 134.
    2 Leon Morris, Novozavjetni komentari; Tumačenje Evađelja po Luki (Novi Sad: Dobra Vest, 1983.), str. 149
    3 Celestin Tomić, Isus iz Nazareta Prorok i Krist (Zagreb, 1991) ,str. 336.
    4 Isto, str. 337.
    5 Leon Morris, Novozavjetni komentari; Tumačenje Evađelja po Luki (Novi Sad: Dobra Vest, 1983.), str. 283
    III. ISUSOV STAV PREMA NEZNABOŠCIMA
    Satnikov sluga (Mt 8, 5 – 13; Lk 7, 1 – 10)
    Glavnina ove priče zbiva se u Kafarnaumu i govori o izlječenju satnikovog sluge. Satnik je u službi rimske vojske na području Heroda Antipe i svakako da se radi o jednom poganinu. On je prijateljski raspoložen prema Židovima tako da poštuje njihove uredbe i običaje. Čak im je i sinagogu sagradio. Vjerojatno je židovski prozelit – «bogobojazan», to jest prihvaća židovsku vjeru u jednog Boga, njihova moralna načela i dijeli njihove mesijanske nade.1 Čuvši da se Isus nalazi u Kafarnaumu, posla židovske starješine moleći ga da mu ozdravi slugu. Satnik je svjestan činjenice što za Židova znači ući u kuću jednog poganina, te Isusu ne pristupa sam već preko glasnika. Ali kad vidje da Isus ipak dolazi u kuću, u njemu se otkriva čovjek duboke vjere. On zna da je Isusova riječ jaka i učinkovita, te traži od njega da mu slugu izliječi iz daljine.
    Isus mu odgovara: «Kažem vam ni u Izraelu ne nađoh tolike vjere» (Lk 7, 9). Ovaj je redak ključ čitava događaja. Vjera ovog satnika nadilazi vjeru bilo kojeg Izraelca u tolikoj mjeri da se Isus začudi / u D-F, «zadivi.»2 Nadalje Isus kaže da će mnogi s istoka i zapada doći i sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom, a sinovi će kraljevstva biti izbačeni van u tamu (Mt 8, 11 – 12). Sinovi kraljevstva (Izrael po tijelu), koji su prvi pozvani da prime baštinu i da sjednu sa svojim patrijarsima, bit će bačeni u tamu, dok pogani dolaze sa svih strana svijeta, ulaze u kraljevstvo i sjedaju za stol sa njihovim patrijarsima. Pravi Izrael se temelji na vjeri u Isusa Krista. Takvu vjeru imao je satnik i takva vjera sačinjava kraljevstvo nebesko.
    1 Celestin Tomić, Isus iz Nazareta Prorok i Krist (Zagreb, 1991), str. 126.
    2 R. T. France, Novozavjetni komentari; Tumačenje Evanđelja po Mateju (Novi Sad: Dobra Vest, 1987), str. 155.

    Kanaanka (Mt 15, 21 – 28; Mk 7, 24 – 30)
    Ovoga puta Isus boravi u krajevima tirskim i sidonskim, ali ne s nakanom da naviješta evanđelje, nego zbog povlačenja u mir. Uto dođe neka žena iz onih krajeva vapeći Isusu da joj izliječi kćerku koju je opsjeo zli duh (Mt 15, 21.22). Žena dolazi s područja Kanaana koje izvorno obuhvaća zemlju obećanja, Feniciju i Siriju, te postaje pojam za poganina.1 Dok Isus na njene vapaje ne odgovara, njegovi učenici mu pristupe i zamole ga da joj udovolji, da ne viče za njima. Isus nato reče da je poslan samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova (Mt 15, 24), prvi na redu je Izrael, pa tek onda drugi. No žena je i dalje uporna, na što joj Isus odgovara okrutnom izrekom (Mt 15, 26). Izraz psi je bio uvredljiv naziv za pogane u ono vrijeme.
    Isus, dakle, izražava prezriv židovski stav prema poganima da bi objasnio zašto njezina molba ne može naći mjesta u njegovu poslanju Izraelu.2 Ali, izjavom da psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara (Mt 15, 27), žena je pokazala duboku poniznost i živu vjeru. Ona je jedna od rijetkih koja je imala čast da mu Isus kaže Velika je vjera tvoja! (tomu je najbliži satnik).
    Ova žena naviješta vrijeme kada će duhovni Izrael preći granice kultura i narodnosti. Također ovo je zoran primjer što znači moliti ustrajno, ponizno, živom vjerom.
    ISUSOV STAV PREMA ŽENAMA
    Samarijanka (Iv 4, 1 – 42)
    Isus je u mnogo prigoda pojedinačno razgovarao sa ženom, no najduži razgovor bio je sa Samarijankom koja je došla po vodu na Jakovljev zdenac, na kojem se Isus sam odmarao. Da bi ovoj ženi rekao radosnu vijest, Isus je bio do te mjere spreman narušiti društvena pravila prvoga stoljeća. Ta žena u očima židovskih rabina nije bila samo rasno i moralno nečista, nego i spolno. Također i njegovi učenici, kao tipični muškarci, su se iznenadili što razgovara sa ženom (r. 27). Sigurno je da ni jedan rabin ne bi razgovarao sa ženom. Jedna rabinska izreka glasila je ovako:
    «Zbog onoga što bi ljudi mogli pomisliti, muškarac ne smije biti sam s nekom ženom u konačištu, pa čak ni sa svojom sestrom ili kćerkom. Zbog onoga što bi ljudi mogli pomisliti, muškarac ne smije na ulici razgovarati ni s jednom ženom, pa čak ni s vlastitom, a pogotovo ne s nekom drugom.»3
    Tako se razgovor na zdencu pretvorio u duboku teološku raspravu. Isus se otvoreno otkrio toj ženi, kao nijednom muškarcu. Nije se prema njoj odnosio potcjenjivački, i njezina je pitanja shvaćao ozbiljno. Rezultat toga razgovora je što su i ona i Samarijanci uzvjerovali da je Isus spasitelj svijeta i obećani Mesija.
    1 Celestin Tomić, Isus iz Nazareta Prorok i Krist (Zagreb, 1991), str. 202.
    2 R. T. France, Novozavjetni komentari; Tumačenje Evanđelja po Mateju (Novi Sad: Dobra Vest, 1987), str. 252.
    3 Leon Morris, Novozavjetni komentari; Tumačenje Evanđelja po Ivanu (Novi Sad: Dobra Vest, 1988), str. 214.
    Kanaanka (Mt 15, 21 – 28; Mk 7, 24 – 30)

    Marija iz Betanije (Lk 10, 38 – 42)
    Ovo je jedna od prigoda koja govori o tome kako je Isus na pozitivan način uključivao žene u svoju službu. Riječ je o Mariji, koja je sjela Gospodinu do nogu i slušala njegovu riječ (r. 39). S druge strane imamo njenu sestru Martu koja je bila mnogo zauzeta posluživanjem. Ona pristupa Gospodu s molbom da kaže Mariji da joj pomogne.
    Međutim Isusov odgovor kojim posreduje između sestara iznenađuje: «Marija je doista izabrala najbolji dio koji joj se zato neće oduzeti.» (r. 42)
    Sjedeći do Isusovih nogu, Marija je prihvatila tradicionalnu mušku ulogu učenika koji sjedi do nogu rabina. Isusovi postupci ne slažu se s mišljenima rabina. U Talmudu je Rabin Eliezer rekao:
    «U žene nema mudrosti, osim za ženske poslove». U jednoj verziji je pridodano: «Riječi zakona bolje je spaliti, nego ih dati ženi». U Mišni je isti rabin rekao nešto slične težine: «Pouči li čovjek svoju kćerku Zakonu, to je isto kao da ju je poučio razvratu».1
    Nasuprot rabinskoj tradiciji Krist je poučavao žene i uključivao ih među svoje sljedbenike, što govori da Evanđelje ne poznaje spolne granice.

    V. ISUSOV STAV PREMA BOLESNIMA
    Gubavac (8, 1 – 4; Mk 1, 40 – 45; Lk, 12 – 16)
    Gubavac je kao nečist isključen iz zajednice Božjeg naroda, te kao takav ne može ući u sinagogu i hram niti se pridružiti blagdanskim radostima. Odbačen od vlastite obitelji živi u kolibi izvan naselja i ako mu se tko približi, mora vikati: «Nečist, nečist!» Po učenju rabina veće je čudo izliječiti gubavca nego uskrisiti mrtvaca.2
    Ako se izliječi, mora dobiti potvrdu od svećenika da je izliječen, i tek tada može pristupiti Božjoj zajednici.
    Tako jedan gubavac dođe k Isusu, klekne i zamoli ga: «Gospodine, ako hoćeš, možeš me očistiti!» (Lk 5, 12). On prilazi Isusu s uvjerenjem u njegovu sposobnost da mu pomogne. Isus ganut nad bijednim stanjem siromašna gubavca u društvu, prelazi preko ljudskih zakona, jer je dotakao nečista čovjeka. Dotaknuti nečistu osobu značilo je navući nečistoću na sebe (Lev 5, 3). Nakon što ga je Isus očistio, naložio mu je da se pokaže svećeniku i time pokazao da nije došao ukinuti Zakon, nego ispuniti.
    Ovaj primjer jasno nagoviješta Isusovo poslanje i njegovu ljubav prema odbačenim članovima društva. Rezultat te ljubavi je da je ozdravljeni stao uvelike propovijedati i razglašavati događaj, tako da Isus više nije mogao javno ući u grad.
    Celestin Tomić, Isus iz Nazareta Prorok i Krist (Zagreb, 1991), str. 77.
    ZAKLJUČAK
    Iz ovog rada možemo zaključiti da je Isusov stav prema ljudima na margini društva bio pozitivan. Njegov stav prema grešnicima nije osuda i prezir, nego ljubav i poštovanje koje je grešnicima ulijevalo volju da se obrate. Također rasa za Njega nije bila mjerilo pripadništva Božjem kraljevstvu, već vjera koja je djelatna, koja očekuje i zadobiva. Žene su također bili dionici Božjeg kraljevstva. Za Isusa nisu postojale spolne granice, tako da su i žene bile među Njegovim sljedbenicima. Posebnu sućut Isus je gajio prema bolesnima (gubavima, slijepima, ubogima…). Uvijek je imao vremena zaustaviti se i pružiti im potrebnu pomoć i uputiti ih na stazu pravednosti. U svim ovim primjerima možemo vidjeti očitovanje Božje ljubavi, milosrđa i praštanja prema palom ljudskom rodu.

    by καιnos

  5. Tri Mesijanska čuda

    TRI MESIJANSKA ČUDA
    Sukob oko izlječenja gubavca
    Liječenje ( Marko 1,40-45; Matej 8,2-4; Luka 5,12-16).
    Guba je u Mojsijevom zakonu uvijek bila tretirana na poseban način. Ta je bolest uvijek davala dojam Božje kazne. Kad je Bog kažnjavao, činio je to putem gube (npr. Mirjam, zato što je rogoborila protiv Mojsijeve žene koja je bila Kušanka, tamnoputa i Gehazi, zato što se polakomio za bogatstvom). Jedna od mogućnosti da dodirivanjem živoga tijela postanete nečisti, bila je da dodirnete gubavca. No, samo je jedan svećenik nekoga mogao proglasiti gubavcem.
    Od onoga dana kada bi netko bio proglašen gubavcem, morao bi poderati svoju odjeću i otada hodati naokolo u poderanoj odjeći. Morao bi pokriti svoje lice od nosa nadolje i uvijek kada bi mu netko došao ususret morao bi ga upozoriti s dvije riječi: Te dvije riječi nisu bile “gubavac, gubavac”, već “nečist, nečist”. I svatko tko bi ga dodirnuo, obredno bi postao nečist. Kad bi netko bio proglašen gubavcem, bio je izopćen iz društva. Živio bi u odvojenom dijelu grada, namijenjenom samo gubavcima. Nije smio stupiti u “Šator-sastanka” niti u područje Hrama te nije mogao primiti duhovne blagoslove.
    I sve to odavalo je dojam Božjeg Suda. Veoma je važno primijetiti sljedeće: od onog dana, kada je Mojsije dovršio svojih pet Knjiga, nije postojao nijedan izvještaj o nijednom Židovu izliječenome od gube. U slučaju Mirjam to je bilo prije dovršenja pet Mojsijevih knjiga; u slučaju Namaana radilo se o Sirijcu, ne o Židovu. Tako od Mojsija do Isusa nije postojao nijedan izvještaj o jednome takvom izlječenju.
    Inače, Mojsije je napisao dva dugačka poglavlja - Levitski zakonik 13-14 - od kojih svako ima 50 redaka, i koja govore o tome što je trebalo učiniti kada bi netko bio izliječen od gube. Kad bi se židovski gubavac obratio svećenstvu s tvrdnjom da je izliječen od gube, na taj je dan morao žrtvovati dvije ptice. Jedna ptica bila bi ubijena. Drugu bi se pticu uronilo u krv prve pa zatim pustilo. Nakon toga slučaj je trebalo istraživati punih sedam dana. Prvo, je li dotični uopšte bio gubavac. Budući je jedino svećenik nekoga mogao proglasiti gubavcem, morala je postojati takva zabilješka.
    Ako je odgovor bio “da” - istraživalo se je li ta osoba stvarno izliječena. Ako je i taj odgovor bio “da”, kao treće postavljalo se pitanje koje su bile okolnosti njegova izlječenja, kako bi se provjerilo jesu li one bile zakonske. Ako su svi odgovori glasili “da”, osmi dan bio je dan pun obreda s četiri žrtve: žrtvom okajnicom, žrtvom pored koje se moralo proći, žrtvom paljenicom i žrtvom naknadnicom. Uzimala se krv žrtve okajnice koja bi se razmazivala na tri mjesta
    po tijelu oboljelog i to na njegovo desno uho, njegov desni palac i desni nožni palac. Zatim se uzimalo ulje koji bi se škropilo na ista mjesta.
    Nakon toga, oboljeli bi ponovno bio dobrodošao u židovsku zajednicu. Opet bi stekao pravo pristupa u područje Hrama. Te pojedinosti potjecale su od Mojsija, no svećenici nisu imali nijednu mogućnost provoditi ih u djelo, budući otada nije postojao nijedan zabilježen slučaj. U rabinskim spisima zabilježene su mnoge mogućnosti liječenja, no u slučaju gube, rabinski spisi drže jezik za zubima. Po učenju rabina veće je čudo izliječiti gubavca nego uskrisiti mrtvaca.
    Naposljetku se i zbog dojma Božjeg Suda vremenom razvilo učenje kako židovski gubavac nikad neće biti izliječen osim ako se pojavi Mesija. Malo prije negoli je Isus došao, Židovi su čuda podijelili u dvije grupe. U prvoj grupi nalazila su se čuda, koja je svako mogao činiti ako bi ga Bog za to osposobio. No, postojala je i druga grupa čuda, nazivana mesijanskim čudima. Bila su to čuda koja je mogao činiti samo Mesija. U tu treću grupu spadala su tri čuda. Vidjet ćemo u toku daljnjih objašnjenja kako su se Židovi svaki puta kad bi Isus činio jedno od čuda iz druge grupe drukčije odazivali negoli kad je činio čuda prve grupe, koja nisu bila mesijanska.
    Prvo čudo iz druge (mesijanske) grupe bilo je liječenje židovskog gubavca. Ako smo upoznati tom židovskom pozadinom, možemo razumjeti zašto su događaji tekli onako kako su tekli. U Marku 1,40 i Mateju 8,2, piše da je čovjek bio gubavac. No, Luka je kao liječnik uvijek opisivao više pojedinosti kad se radilo o liječenju. Tako, primjerice, ostali evanđelisti pri opisivanju parabole u kojoj se spominju deva i iglene uši, koriste pojam igle za šivanje. Jedino Luka koristi pojam operacijske, hirurške igle.
    To je tipično za Luku. Poziva se na svoje zanimanje. Tako u Luki 5,12, stoji da je čovjek bio pun gube. To je značilo da je guba bila u potpunosti razvijena i da ne bi trajalo dugo prije negoli bi čovjek umro. U Marku 1,40, muškarac reče Isusu: “Ako hočeš, možeš me očistiti.” On nije rekao “možeš li me izliječiti”, budući je znao da ga je bolest trajno onečistila. U Luki 5,13, Isus ga je dodirnuo. To je bio čin ljubavi, jer je to bio prvi put da ga je netko dodirnuo otkad je bio proglašen gubavcem. Jer, od onoga dana kad je proglašen gubavcem, bio je nedodirljiv.
    No Isusov dodir izliječio je muškarca i prvo od rekao u Luki 5,14: poslao ga je svećeniku, neka učini ono što je propisano Levitskim zakonikom 13. i 14. poglavlje. Razlog tomu vidimo na kraju 14. retka: “njima za svjedočanstvo”. “Njima” u ovom slučaju znači židovskim vođama. On želi da oni ozbiljno shvate Njegov zahtjev. I tako je muškarac otišao svećeniku i obznanio kako je on očišćeni gubavac i zahtijeva neka budu žrtvovane dvije ptice. U sljedećih sedam dana slučaj bi se istražio u tri vida.
    Prvi je, je li čovjek zaista bio gubavac. Drugi, ako jest, je li uistinu bio izliječen? I treči, najvažniji, je li ga stvarno izliječio čovjek po imenu Isus iz Nazareta. U židovskoj zajednici je svatko tko je izliječio Židova gubavca automatski zahtijevao da bude mesija.
    Stepen posmatranja
    ( Marko 2,1-12; Matej 9,1-8; Luka 5,17-26)
    Što nadalje moramo znati o židovskim pravima onih dana je sljedeće. Uvijek, kad je postojao mesijanski pokret, morao je biti istražen od strane Sanhedrina (Sanhedrin - Veliko vijeće koje se sastojalo od 71 člana -op. prev.) i to u dva koraka. Prvi stepen bilo je posmatranje. Slani su ljudi koji su posmatrali što se govori, poučava i čini. U tom trenutku nisu mogli postavljati pitanja. Nisu smjeli iznositi prigovore. Jedino što su smjeli činiti bilo je posmatranje.
    Nakon faze posmatranja, vratili bi se u Jeruzalem, gdje su morali podnijeti izvještaj, kako bi donijeli odluku, je li taj pokret važan ili nevažan? Ako bi odlučili da je nevažan, odustali bi od daljnjeg posmatranja. Ako bi se pokret smatrao važnim, uslijedio bi drugi stepen, druga faza istraživanja, nazvan stepen ispitivanja. Poslano je drugo povjerenstvo koje je smjelo postavljati pitanja i iznositi prigovore s ciljem prihvaćanja ili odbijanja. Budući je Ivan Krstitelj navijestio dolazak Mesije i Kraljevstva, što se odnosilo na Mesiju, i on je podvrgnut ovim stepenima ispitivanja. Sada je i Isus morao proći te dvije stanice.
    U navedenim mjestima u Bibliji možemo vidjeti prvi stupanj - stupanj posmatranja. U Marku 2,1, stoji kako je ispitivanje provedeno u Kafarnaumu. Taj grad nalazi se mnogo kilometara sjeverno od Jeruzalema. Veoma smo daleko udaljeni od glavnoga grada. No, obratimo pozornost što je navedeno u
    Luki 5,17: “Jednog od tih dana, dok je naučavao, sjedili su ondje farizeji i učitelji Zakona što su došli iz svakog galilejskog i judejskog sela, i iz Jeruzalema;” Moramo jasno razabrati što Luka ovdje govori. Ne radi se o mjesnim farizejima, koji su došli čuti što Isus ima reći. On je mnogo određeniji, te govori kako su tamo bili
    farizeji i učitelji iz svih mjesta i krajeva zemlje i to svih galilejskih te judejskih sela i Jeruzalema. Sve su se duhovne vođe našle u Kafarnaumu. Pitanje koje ovdje postavljamo je zašto? U to se vrijeme naime nije održavao “luteranski konvent” u Kafarnaumu. Zbog čega su se onda svi uputili tamo? Razlog možemo naći u događaju, koji smo netom prije razmatrali, a to je ozdravljenje Židova oboljelog od gube. Bio je to prvi stepen posmatranja. Obično nije svako morao biti tamo. Malo povjerenstvo Sanhedrina bilo bi posve dovoljno. No, ovaj put se nije radilo o nekome tko tvrdi da je Mesija. Ovdje je netko očito učinio mesijansko čudo. Učinio je nešto što može učiniti jedino Mesija. Tako su oni odlučili otići u
    Kafarnaum. Prisjetimo se da u tom trenutku nisu imali pravo postavljati pitanja. Sve što su smjeli činiti bilo je promatranje.
    I dok je Isus naučavao, četiri su prijatelja dovela oduzetoga, kako bi i njega Isus izliječio. No, nikako se nisu mogli probiti do Isusa, jer su tamo bili svi pismoznanci i oni su zaposjeli vrata. Stoga su otišli na drugu stranu kuće. Svaka kuća imala je stepenice što su vodile do krova i tako su prijatelji odnijeli muškarca na krov. To je zasigurno bilo naporno, budući je čovjek bio nepokretan.
    U sličnim prilikama Isus bi nastavio s liječenjem. No ovaj put to nije učinio. Umjesto toga Isus je izveo zaključak. U Marku 2,5, Isus kaže: “Sinko, oprošteni su ti grijesi.” Isus je točno znao kako bi takva izjava, izjava kojom je zahtijevao autoritet, kojeg je imao isključivo Bog, a to je, naime, autoritet otpuštanja grijeha u smislu spasenja, kod prisutnih farizeja i učitelja otvorila veoma ozbiljna pitanja.
    Kako u tom trenutku oni nisu smjeli postavljati pitanja. Tad nisu smjeli ni iznositi prigovore. Jedino što su smjeli činiti bilo je posmatranje. Imali su prigovore, no nisu ih smjeli glasno iznijeti… Tako, pred kraj Evanđelja po Marku 2,6, stoji: “koji su u svojim srcima promišljali:” A u Mateju 9,3, pak: “rekoše u sebi.” Slijedili su svoja vlastita načela – u tom trenutku ne postavljati pitanja. No njihov tihi otpor
    navodi nam se u u Marku 2,7 : “Zašto ovaj huli? Tko može grijehe opraštati osim Bog jedini?” Ovdje moramo reći da je njihova teologija ispravna. Nitko ne može otpuštati grijehe u smislu spasenja doli Bog sâm. I to je značilo jedno od dvije mogućnosti. Ili je Isus bogohulnik ili je, kako On sâm tvrdi, Mesija.
    Marku 2,9: “Ta što je lakše reći uzetomu: ‘Opraštaju ti se grijesi’, ili pak reći: ‘Ustani, uzmi svoju postelju i hodaj?`”U ovom slučaju nailazimo na jednu vrstu rabinske logike. Dokazujemo lakše, time što činimo teže. Činiti teže u ovom slučaju je izliječiti nepokretnog. To je bio trenutačni dokaz. U Marku 2,12, on je ustao i odmah uzeo svoju postelju. I pismoznanci su imali neposredan, vidljivi dokaz. Isus je učinio teže, kako bi dokazao da može govoriti o lakšem. A to bijaše: “Grijesi su ti otpušteni.” Iako je mogao izgovoriti ono lakše, On je bio ono što je i sâm tvrdio - Mesija.
    Stupanj saslušanja
    ( Marko 2,13-17; Matej 9,9-13; Luka 5,27-32)
    Počinjemo od onoga trenutka kad je Isus pozvao Svoga sedmog učenika, evanđelistu Mateja, koji je po zanimanju bio carinik. Prema židovskom (rabinskom) zakonu, zanimanje carinika bilo je zabranjeno. No neki su Židovi odlučili dobivati plaću za takav posao. Ne zato što je plaća, obzirom na okolnosti, bila dobra, već na temelju onoga što im je Rim odobrio činiti. Ako bi rimska služba
    odlučila da gospodin Cohen mora platiti pet šekela poreza, onda bi carinik od gospodina Cohena smio zatražiti deset šekela. Pet šekela bi poslao Rimu, a ostalih pet zadržao za sebe. Tako su carinici bili omraženi iz dva razloga. Prvi je taj što su radili za rimsku opsadnu moć, a drugi što su se bogatili tako što su krali vlastiti narod. Kada bi čovjek postao carinik, službeno bi bio izopćen iz židovske zajednice. Dodir s carinicima mogle su imate samo dvije vrste ljudi. To su bili drugi carinici i prostitutke. Takvom je cariniku Isus rekao: “Slijedi Me”. Nije bilo uobičajeno da se tako važan položaj jednostavno napusti, no Matej je primijetio kako prevlast Mesije nadmašuje autoritet Rima. I tako u Luki 5,28, piše: “Ostavivši sve, on ustane i pođe za njim.” Taj trenutak označava nanovorođenje Mateja. I budući se na taj dan nanovo rodio, Matej je sam sebi na taj dan priredio“rođendansku gozbu” ( Luka 5,29).
    Kakve osobe su posjetile tu gozbu? Samo drugi carinici i prostitutke, i upravo su te dvije skupine ljudi tamo i bile. No u ovom slučaju postojala je još jedna skupina, koja inače ne bi bila tamo. Bili su to Isus i Njegovih šestero apostola, koje je u tom trenutku imao. Takvo Isusovo ponašanje protivilo se farizejskim zakonima o carinicima. Zato su uložili prigovor, kojeg su u tom trenutku i izrekli.
    Marko 2,16: “A pismoznanci i farizeji, vidjevši ga gdje jede s carinicima i grešnicima, rekoše njegovim učenicima: Kako to da jede i pije s carinicima i grešnicima?” Ono što farizeji ovdje žele reći je sljedeće: ako je Isus uistinu bio Mesija, ne bi se upuštao u bilo kakve odnose s tako omraženom skupinom društva. Isus je na to ponudio tri odgovora ( Matej 9,12-13). Prvi: “Ne trebaju liječnika zdravi, nego oni koji su bolesni.” I farizeji su smatrali da su carinici bili duševni bolesnici. Ta ne bi li Isus morao otići onima kojima je potrebno duševno izlječenje? Drugi: farizeji su žrtvovali, ali nisu poznavali milosrđe. Žrtvovati puno značilo je da su usredotočeni na ispunjavanje vanjskih zahtjeva Mojsijeva zakona. No nisu bili tako dosljedni u ispunjavanju unutarnjih zahtjeva, kao primjerice kad se od njih zahtijevalo da budu milosrdni. I taj nedostatak milosrđa bio je vidljiv u mnogim zakonima protiv carinika. I treći: ne treba pravedne pozvati na obraćenje, već grešnike. Farizeji su sebe smatrali pravednima i zastupali su mišljenje kako su svi carinici duševni bolesnici i zli grešnici. Ta ne bi li Isus morao otići omraženima i pozvati ih na obraćenje?
    Kad su se Židovi vratili iz babilonskog sužanjstva, duhovne vođe prepoznale su razlog progonstva. Bio je to neposluh prema Mojsijevu zakonu. Književnik Ezra (iz Knjige Ezre), okupio je sve duhovne vođe u jednu školu. Ta škola nosila je naziv “škola Sofrima”, što je otprilike značilo “škola pismoznanaca”. Sofrim je oblik te riječi u množini, a Sofer u jednini. Razlog tomu bio je sljedeći: svaki od 613 zakona, koje je Bog dao Mojsiju, oni su shvaćali veoma ozbiljno. Moramo znati da je Bog dao Mojsiju 613 zakona a ne samo 10 Božjih zapovijedi. I onda su oni pravili ograde oko tih 613 zakona. Pravili su nove zakone, stotine njih.
    Potom je uslijedila još jedna rabinska škola, koja se zvala Tanaim (množina od Tana). Ta je škola proučavala rad Sofrima i zaključila kako ima previše rupa u toj ogradi. I njihov je zadatak bio začepiti te rupe. No, pritom su promijenili načela svojih postupaka. Kod Sofrima je vrijedilo načelo kako se može raspravljati o pravilima Sofrima, ali ne i o 613 zakona Mojsijevih. Načelo Tanaima sad je bilo mogućnost međusobnoga nesuglasja. No nisu smjeli dirati nijedan zakon Sofrima. Tako su sve odredbe, razvijene kroz 400 godina, proglašene svetima i dodijeljen im je jednak autoritet kao i svetim Spisima, a ponekad su čak bile iznad njih. Pripadnici Tanaima morali su obrazložiti svoju odluku iz koje je proizašlo sljedeće učenje, što svi ortodoksni Židovi slijede do današnjeg dana.
    Ono što se uistinu dogodilo na brdu Sinaj bilo je ovo: Bog je Mojsiju dao dva zakona. Prvi je bio pisani Zakon, sastojao od 613 zakona koje možemo naći u posljednje četiri Mojsijeve knjige. No Bog je Mojsiju dao još jedan Zakon Usmeni zato jer taj Zakon nije bio nigdje zapisan. Mojsije ga je naučio napamet i zatim ga proslijedio Jošui, Jošua ga je proslijedio sucima, a oni prorocima koji su ga dalje prenijeli pripadnicima Sofrima. Taj usmeni Zakon je poznat pod imenom Mišna.
    I upravo najviše prigovora koje su farizeji i književnici imali protiv Isusa, bili zato što su oni vjerovali Farizeji su očekivali od Mesije slijeđenje zakona Mišne. Mesiju su zamišljali kao farizejskog Rabina koji slijedi načela Mišne i stvara nove zakone unutar Mišne. No Isus se žustro protivio ispuniti očekivanja takve vrste.
    Odbijanje Isusa kao Mesije: sukob oko istjerivanja zlih duhova (
    Marko 3,20-30; Matej 12,22.37)
    I nakon svih tih prigovora, farizeji i književnici su nakon te druge faze donijeli već odluku, i u Marku 3,20 piše da su stigli književnici iz Jeruzalema, ali nisu znali kako da mu tu odluku priopšte. Ali baš tada se nešto događa. Mt 12,22: „Tada mu dovedoše opsjednuta, slijepa i nijema; i ozdravi ga, tako da je slijepi i nijemi i govorio i vidio“. U Mateju 12,22, Isus je istjerao demona koji je opsjednutog učinio nijemim. Čin istjerivanja demona iz opsjednutih sam po sebi nije bio nimalo neobičan. U one dane farizeji i pismoznanci neprestano su istjerivali đavle. I učenici rabina su to činili. Istjerivanje demona prema tome nije bilo ništa neobično. No u farizejskom židovstvu korišten je poseban obred istjerivanja demona. On se sastojao od tri koraka. U prvom koraku egzorcist je morao uspostaviti kontakt s demonom. Pri tome se demon koristio glasnicama osobe, koju je opsjeo. Drugi korak bio je doznati ime demona. U trećem koraku, nakon što je doznao ime demona, mogao je to ime upotrijebiti kako bi istjerao demona. To su bila tri stupnja židovskog postupka kojeg je i sâm Isus koristio u nekima drugim slučajevima. Primjer toga nalazimo u Marku 5. U tom poglavlju Isus je suočen s opsjednutom osobom. Spasitelj je upitao demona kako se zove, a ovaj
    Mu je odgovorio ( Marko 5,9): “Legija mi je ime; jer nas je mnogo. ” U vezi s tim, Isus je dakle koristio židovski postupak.
    Zbog tog postupka sastavljenog od tri stupnja, postojala je jedna vrsta demona koju je bilo nemoguće istjerati, a to su bili zli duhovi, što su osobu, koju bi zaposjeli, učinili nijemom. Budući takva osoba nije mogla govoriti, bilo je nemoguće uspostaviti komunikaciju s njom i doznati ime demona. Tako je u farizejskom židovstvu bilo nemoguće istjerati tu vrstu demona. No farizeji su već davno naučavali: kad dođe Mesija, On će biti kadar istjerati takvog demona. Ovdje susrećemo drugo od tri mesijanska čuda.
    Istjerivanje demona koji su uzrokovali nijemost bio je mesijanski čin, jer druge vrste istjerivanja to nisu bile. Kad to znamo, možemo razumjeti zašto su događaji tekli onako kako su tekli. U Mateju 12,22, čitamo kako je Isus istjerao tog demona koji je izazivao nijemost. To je potaknulo pitanje u sljedećem retku.
    Mnoštvo je upitalo je li On Sin Davidov. “Sin Davidov” bila je titula za Mesiju. Oni su dakle pitali: “Je li On Mesija?” Kod istjerivanja drugih vrsta demona, pitali su pod čijim autoritetom On to čini. Ali, ovdje se pitanje promijenilo: “Je li On uistinu Mesija? ” Jer, On je činio upravo ono za što su rabini tvrdili da može činiti samo Mesija. Dok je mnoštvo bilo spremno postaviti to pitanje, ono nije bilo spremno odgovoriti samo sebi na to pitanje. Umjesto toga, oni su od svojih vođa tražili odgovor na to pitanje.
    Obzirom na ono što se ovdje dogodilo, vođe su imale samo dvije mogućnosti. Prva je bila priznati Ga kao Mesiju, a druga odbiti Ga kao Mesiju. Izabrali su drugu mogućnost i odbili Ga. Pritom su, naravno, morali objasniti još jedno. Zašto je On mogao činiti ono, što po njihovom učenju može činiti samo Mesija? U Mateju 12,24, čitamo kako su izabrali drugu opciju te Ga odbili kao Mesiju. Tvrdili su da je i Isus sâm opsjednut, i to ne od uobičajenog demona, već od poglavice demona - Belzebuba. “Belzebub” je kombinacija dva hebrejska izraza i znači “Gospodar muha”. Ta činjenica izrasla je u sveopšte priznato objašnjenje nepriznavanja Isusa kao Mesije. On nije mogao (smio) biti Mesija, budući je i sâm bio opsjednut demonom. Ovo objašnjenje ne nalazimo samo u Bibliji već i u židovskoj literaturi, napisanoj nakon tih događaja. U Talmudu, o kojem smo ranije govorili, stoji kako je Isus na dan Pashe razapet na križ jer je izvodio čarolije. Židovi su morali objasniti zašto je Isus razapet na križ na dan Pashe, jer je bilo zabranjeno pogubiti nekoga na dan Pashe. Isus je zaveo Izrael čarolijom, a čarolija je u bliskoj vezi s đavolstvom. U Mateju 12,25-29, Isus se branio s četiri Svoje izjave. Prvo, u recima 25 i 26 zaključio je kako njihova izjava nije mogla biti točna jer bi inače kraljevstvo Sotone bilo razdvojeno.
    U idućem, 27. retku, vidimo kako su farizeji uvidjeli da je istjerivanje demona dar po Duhu Božjem. Tako su oni u pogledu nekih svojih izjava bili nedosljedni. Treće,
    Isus je u 28. retku rekao kako je učinjenim čudom izlječenja potvrđeno da je On Mesija. Četvrto, Isus je u 29. retku naglasio kako je On iznad Sotone i nije mu podređen. U Mateju 12,30-37, Isus je naučavao da je onaj naraštaj koji je počinio taj grijeh počinio jedinstven grijeh, a to je “hula protiv Duha Svetoga”. I budući je takav grijeh neoprostiv, presuda tome naraštaju bila je utvrđena. Presuda, koju više nije bilo moguće dokinuti, ispunjena je 40 godina poslije, kad je 70. g.po.Kr. uništen Jeruzalem zajedno s Hramom. To je bio fizički sud.
    Još jednom moramo utvrditi odnos u kome se dogodio taj grijeh To je jedini odnos pod kojim se govori o tome. Odredba neoprostivog grijeha je dakle sljedeća: židovski narod nacionalno odbija prihvatiti Isusa kao Mesiju za vrijeme Njegova doba ovdje na Zemlji, s obrazloženjem da je bio opsjednut demonom.
    Grijeh protiv Duha Svetoga
    Iz te odredbe mogu se izvući četiri zaključka. Prvi: radi se o nacionalnom grijehu, ne o grijehu pojedinca. Grijeh protiv Duha Svetoga danas (više) ne može počiniti ni jedan pojedinac. Ni tada to nije bio grijeh pojedinca, budući su čak pojedine osobe “toga naraštaja” izbjegle Sud u slučaju njihova priznanja Isusa kao Mesije. No kao nacionalni grijeh on je bio neoprostiv. Jasno je da to nije bio grijeh pojedinca jer Novi zavjet jasno ističe jednu činjenicu: nebitno koji je grijeh čovjek počinio, on mu može biti oprošten u slučaju da osoba putem Krista dođe Bogu.
    Priroda grijeha je beznačajna. Jer, kad je Isus umro na križu, On nije umro samo za neke grijehe, a za druge ne. On je umro za svaku vrstu grijeha, i tako svaki grijeh može biti oprošten osobi koja putem Isusa dođe Bogu. Ali za Izrael kao naciju, u ono je vrijeme taj grijeh bio neoprostiv. Drugo, taj se grijeh odnosio samo na Židove za vrijeme dok je Isus bio na Zemlji. On nije mogao biti primijenjen na Židove kasnijih naraštaja, kao što su neke crkve ukazivale tijekom crkvene povijesti. On se odnosio samo na taj jedan naraštaj Židova, kojem se On fizički prikazao, kome se prikazao kao Mesija i ponudio Mesijansko kraljevstvo u njihovo doba. Bio je to upravo onaj naraštaj koji Ga je odbio kao Mesiju, s obrazloženjem da je opsjednut demonom. Od sada nadalje u našem istraživanju neprestano ćemo susretati jedan pojam: “ovaj naraštaj”. Jer, samo je taj naraštaj bio kriv za grijeh koji nije mogao biti oprošten. Treće, radilo se o nacionalnome grijehu, kojeg nije mogao i ne može počiniti nijedan drugi narod, budući je Isus samo jednom došao samo jednome narodu, a to je bio židovski narod. Postoji samo jedan narod Saveza.
    I četvrto, kao posljedica na dotični grijeh, povučena je ponuda Mesijanskog kraljevstva. Kraljevstvo je sad namijenjeno kasnijem naraštaju, koji će prihvatiti Njega, naraštaju u vrijeme “velikih nevolja”. Za ondašnji naraštaj slijedio je Sud 70. g.po. Kr. Time je treći put u židovskoj povijesti dostignut point of no return (točka s koje nema povratka).
    Neizbježan fizički Sud
    Prvi Sud susrećemo pri odlasku izraelskog naroda iz Egipta ( Brojevi 13-14). Dvanaest uhoda nadziralo je zemlju Kanaan. Svi su vidjeli kako je zemlja bila upravo onakva kakvom ju je Bog i obećao. No desetorica uhoda upozorila je narod glede useljavanja u tu zemlju. Samo su Jošua i Kaleb vjerovali Bogu. Došlo je do pobune protiv Mojsija i Arona, u kojoj su obojica umalo izgubila život da se Bog nije umiješao. Tad je Bog odredio Sud za exodus naraštaj. Sljedećih 40 godina morali su lutati pustinjom. U tih 40 godina, svi koji su napustili Egipat, izuzev dvojice dobrih uhoda i onih koji su imali manje od 20 godina, morali su umrijeti. I tako je dotični naraštaj izgubio povlasticu useljavanja u Obećanu zemlju. To je bio fizički Sud. Smrt izvan te zemlje.
    Nisu svi koji su umrli u pustinji bili duhovno izgubljeni. I Mojsije i Aron su zbog određenih grijeha morali umrijeti izvan te zemlje, no oni su bili duhovno spašeni. Naime, fizički se Sud nije odnosio na duhovno spasenje. Bio je tamo fizički Sud, smrt izvan te zemlje.
    Drugi Sud došao je za vrijeme kralja Manašea, koji je bio jedan od najokrutnijih kraljeva u Jeruzalemu ( II. Kraljevima 21 i II. Ljetopisa 33). On je područje Hrama pretvorio u središte idolopoklonstva (klanjanja kumirima). Bog je i tada odlučio odrediti fizički Sud. Jeruzalem i Hram uništeni su od strane Babilonaca, a narod je odveden u sužanjstvo u Babilon. To je bio fizički Sud. Nisu svi, koji su podvrgnuti tom Sudu, bili duhovno izgubljeni. Ezekiel je otišao u sužanjstvo; Daniel i njegova tri prijatelja otišla su u sužanjstvo. Oni su morali snositi posljedice fizičkog Suda, no to nije utjecalo na njihovo duhovno spasenje. Nakon što je Bog obznanio taj Sud, ništa se više nije moglo učiniti da bi se taj Sud dokinuo. U slučaju Židova u pustinji čitamo da su oni za to platili. Tada su rekli: Možemo… Nakon toga uredili su vojsku i krenuli, no bilo je prekasno. Točka s koje nema povratka (“Point of no return”) bila je dostignuta i oni su morali snositi posljedice fizičkog Suda. Manaše se na kraju svoga života okrenuo Bogu i time bio duhovno spašen, no narod je ipak već prekoračio točku s koje nema povratka. Tako ništa više nije moglo zaustaviti fizički Sud, i babilonsko se uništenjei sužanjstvo nije moglo spriječiti.
    U Mateju 12, jedan židovski naraštaj po treći puta prelazi takvu točku, nakon čijeg prekoračenja nije bilo povratka. Ništa nije moglo spriječiti nadolazeći Sud 70. g.po. Kr., kad su Rimljani uništili grad i Hram. I dan kasnije, kad je Isus na Svome magarcu ušao u grad, većina među narodom Ga je priznala kao Mesiju, no bilo je prekasno. Čak i kad su ga tisuće ljudi priznale kao Mesiju, Isus kaže da je Jeruzalem bio uništen. To je priroda onoga grijeha, koji ne može biti oprošten: nacionalni grijeh Izraela koji vodi do fizičkog Suda. 5000 Židova Petrova propvijed.
    Nakon Mateja 12, to se promijenilo. Spasitelj je od tog trenutka činio čuda samo na dobrobit pojedinca. Prvi puta je zahtijevao vjeru. Rezultat toga je bio sljedeći. Do Mateja 12, Isus je od osobe koju je izliječio zahtijevao neka svima obznani što joj je Bog učinio. Nakon Mateja 12, Isus je od osobe koju je izliječio zahtijevao neka nikome ne govori što joj je Bog učinio. Time je započeo “politiku tišine”.
    Ozdravljenje slijepca ( Ivan 9,1-12)
    Ivan 9,1-2: “Kad je prolazio, ugleda Isus čovjeka slijepog od rođenja. Upitaju ga njegovi učenici: Učitelju, tko je sagriješio što se taj slijep rodio: on ili njegovi roditelji?” Nije neobično pitanje jesu li njegovi roditelji zgriješili pa se zato on rodio slijep. To nije neobično, jer Mojsijev zakon kaže da će Bog kazniti grijehe roditelja do četvrtoga koljena ( Izlazak 34,6-7). Moguće je da su zgriješili roditelji i dijete je zbog toga bilo slijepo. Taj dio pitanja bio je razumljiv.
    Međutim, problem leži u drugome dijelu pitanja, a to je da se taj čovjek rodio slijep jer je zgriješio. Kako je taj čovjek mogao prvo zgriješiti pa se onda roditi? Neki učtelji New age pokreta koriste taj redak za svoju tvrdnju da su Židovi vjerovali u reinkarnaciju. No, takvo učenje u židovstvu nije postojalo. To pitanje ne predstavlja nikakvo učenje New age pokreta, već židovsku teologiju. Farizeji su naučavali da, ukoliko se netko rodi slijep, razlog leži u točno određenome grijehu kojega su počinili roditelji ili sama osoba koja se rodila slijepa. Je li netko mogao zgriješiti prije rođenja? Prema njihovoj teologiji, u čovjeku se u majčinoj utrobi sukobljavaju dvije naravi, dobra i zla. Kod većine ljudi prevlada dobra narav, ali postoji nekoliko iznimaka. Dakle, prema njihovom mišljenju moguće je prevladavanje zle naravi, pa dijete razvije odbojnost prema vlastitoj majci i udari ju u trbuh dok je još u majčinoj utrobi. Kao posljedica toga, Bog ga kažnjava time što se rađa slijepo. Kad bi se netko dakle rodio slijep, bio bi to znak Božje kazne. I zato onaj tko je rođen slijep, nikada neće progledati osim ako ne dođe Mesija. Tako ovdje imamo naše treće mesijansko čudo. Ozdraviti nekoga tko je tokom života postao slijep, nije bilo mesijansko čudo. Međutim, ozdraviti nekoga tko je rođen slijep, to je mesijanski.
    Kada smo to razumjeli, lakše nam je shvatiti što se nadalje dogodilo. Isus je prvo ispravio njihovu teologiju. Sljepoća nije bila posljedica nikakva grijeha, već je Bog to dopustio da se na njemu očituju djela Božja. Isus je zatim nastavio i izliječio čovjeka, iako su svi znali da je na dan Šabata to zabranjeno. Pritom je slijepca ozdravio na jedan veoma neobičan način. Poznato nam je da je Isus i prije tog događaja ozdravljao slijepe, čineći tako da je ono djelovalo odmah. Ali ne i ovdje.
    Od pljuvačke i zemlje načinio je kâl i time premazao oči čovjeka. No čak ga ni taj čin nije ozdravio. Isus ga je poslao u kupalište Siloama. I tek, kada je slijepac otišao do tog kupališta i isprao kâl sa svojih očiju, mogao je po prvi puta vidjeti. Zbog čega dakle sve te poteškoće? Već smo spominjali da Isus nije samo kršio
    zakone Mišne, nego je čak birao zaobilazne putove kako bi prekršio te usmene zakone. Rabinsko učenje izričito kaže da se slijepa ne smije liječiti na dan Šabata. čak su i detaljno opisivali na koji način nije dozvoljeno liječiti slijepa. Sad ćemo točno navesti slijed riječi kojim su to zabranjivali:
    “Na dan Šabata zabranjeno je ozdraviti slijepca, bilo da se polije vino na njegove oči bilo da se načini kâl i time premažu njegove oči.” Na dan Šabata bilo je zabranjeno ozdraviti slijepca, a pogotovo na taj način. I vijest se brzo proširila. Ali židovsko je mnoštvo imalo jedan teološki problem. S jedne je strane bilo učinjeno mesijansko čudo. S druge strane ono je učinjeno na dan Šabata, i još k tome na način koji nije bio dozvoljen na dan Šabata. Nisu dakle znali što im je činiti pa su odveli muškarca židovskim vođama.
    Prvo saslušanje ozdravljenoga ( Ivan 9,13-17)
    Tako dolazimo do drugog ulomka. Pokušavali su negdje pronaći rupu. No nijedan od njegovih odgovora nije bio od pomoći. Tako je netko pretpostavio da on nije rođen slijep, već da je tek kasnije postao slijep. Tada čudo ne bi bilo mesijansko.
    Ispitivanje roditelja ( Ivan 9,18-22)
    Kako bi to doznali, valjalo je ispitati roditelje i tako započinje treći ulomak - ispitivanjem roditelja. Tim ispitivanjem potvrđene su dvije činjenice. Taj čovjek bio je njihov sin i poznavali su ga od rođenja. Roditelji su potvrdili da je on rođen slijep a nije postao slijep. Takav ishod nije pomogao farizejima. To nije bi odgovor kojemu su se nadali. Zato su upitali roditelje kako je moguće da sada vidi, ali im roditelji na to nisu odgovorili. Jer, u 22. retku farizeji pojašnjavaju da se iz sinagoge ima izopćiti svakoga tko Isusa prizna Kristom.
    Drugo saslušanje slijepca od rođenja ( Ivan 9,23-34)
    Kao što smo već prikazali, farizeji su bili poznati po svome logičkom razmišljanju. Ali ovdje su postali nelogični i događaji su uzeli pomalo čudan tijek. U 24. retku slijepcu su rekli: “Podaj slavu Bogu! Mi znamo da je taj čovjek grešnik.” To nije bila logička izjava. Kad je netko od njih posljednji puta rekao:” Podaj slavu Bogu jer je taj čovjek grešnik?” To bilo istovjetno sljedećoj izjavi: “Ljubi Boga, jer je taj čovjek opljačkao banku.” Boga ljubimo za mnoge stvari, ali ne i zato što je netko grešnik. Upravo to oni ovdje čine. “Ljubite Boga, jer mi znamo da je taj čovjek grešnik”: u ovoj prilici čovjek uspijeva ostati taktičan.
    U 25. retku on odgovara: “On pak im odgovori: Je li on grešnik ili nije, ja ne znam. Jedno znam: bio sam slijep, a sada vidim.” To nije bilo samo puko utvrđivanje činjenica, več i svojevrstan izazov židovskim vođama. Rekao je: “Ja sam rođen slijep. Vi ste moji duhovni učitelji. Vi ste me naučili da nikada u svome životu neću vidjeti, osim ako za moga života dođe Mesija. To ste me naučili. Sad me taj Isus iz Nazareta ozdravio od moje sljepoće. Na temelju onoga što ste me vi naučili, On mora biti Mesija. I sada mi govorite: Podaj Bogu slavu jer je taj čovjek grešnik. Možete li mi to objasniti? Imam poteškoća slijediti vašu logiku.”
    U 26. retku oni mu odgovaraju: “Rekoše mu opet: Što ti je učinio? Kako ti je otvorio oči?” Drugim riječima: “Idemo još jednom iz početka. Predoči nam iznova sve pojedinosti. Negdje mora postojati rupa”. Tu je čovjek naposljetku izgubio svoju taktičnost. U 27. retku on im odgovara: “On im odgovori: Rekao sam vam već pa niste slušali. Zašto opet hoćete čuti? Želite li i vi postati njegovi učenici?” Te riječi nisu baš obradovale farizeje. Sukladno tome su mu i odgovorili. U 28. i 29. retku su ga izgrdili: “Tada ga izgrde i odvrate: Ti si njegov učenik, a mi smo Mojsijevi učenici! Mi znamo da je Mojsiju govorio Bog, a za ovoga ne znamo ni odakle je.” Da čovjek nije već prije izgubio svoju taktičnost, najkasnije ovdje bi počinio veliku grešku.
    U 30. retku on kaže: “Odgovori čovjek i reče imZaista, to i jest čudnovato što vi ne znate ni odakle je – a meni je otvorio oči.” Drugim riječima: kao duhovne vođe Izraela to bi morali znati. A u 32. retku: “Otkako je nastao svijet, nije se čulo da bi itko otvorio oči nekomu tko se slijep rodio.” Upravo zato što nitko dosad nije izliječio slijepca od rođenja, to se čudo smatralo mesijanskim. Tako je taj čovjek ostao dosljedan njihovoj teologiji.
    Što se farizeja tiče, rasprava je ovdje završila i u 34. retku su ga izbacili. To izbacivanje bilo je jednako izopćenju iz sinagoge u 22. retku. I tako je svako učinjeno mesijansko čudo izazvalo određen odaziv. Nakon ozdravljenja židovskog gubavca započelo je njihovo istraživanje Isusovih zahtjeva da bude Mesija. Nakon istjerivanja demona koji čini osobu nijemom, odbili su Ga s obrazloženjem da je opsjednut demonom. Kao odgovor na ozdravljenje slijepca od rođenja, odbili su i Njegove sljedbenike§: svaki Židov koji se priključi Isusu kao Mesiji, bit će izopšten. I takva politika vrijedi do dana današnjega.
    Duhovno ozdravljenje slijepca od rođenja ( Ivan 9,35-41)
    Taj čovjek nikad nije vidio Isusa. Kad je otišao od Njega još uvijek je bio slijep. U 35. retku Isus ga je pronašao i predstavio mu se kao onaj koji ga je izliječio. U 38. retku, čovjek koji je nekada bio slijep, progovara: Vjerujem, Gospodine. I ničice mu se pokloni.” Kad Židov padne ničice pred drugog, to znači da ga priznaje kao
    Mesiju. U recima 39-41., Isus ukazuje na razliku između tog čovjeka i farizeja. Rođeni slijepac je od fizičke sljepoće i tame dospio do fizičkog vida i do svjetla. Ali dospio je i od duhovne tame do duhovne svjetlosti. Farizeji, koji su imali i vid i svjetlost, na temelju odbijanja Isusa, ostali su u duhovnoj tami i sljepoći.
    by kainos
  6. Izgubljeni Sin

    IZGUBLJENI SIN
    Analogija izgubljenog sina jedna je od najljepših i najpopularnijih od svih. Bila je tema mnogih teologa, filozofa, pisaca i slikara. Također je jedan od najistraženijih biblijskih tekstova u Novom zavjetu. Inače ovu parabolu o izgubljenom sinu nalazimo samo u Evanđelju po Luki. Isus je često pričao usporedbe da bi nam dao važnu poruku za nas život.
    Cilj nam je da ovu priču čujemo kao izvorni slušatelji – umjesto farizeja, pismoznanaca, Židova, tj. da je mi razumijemo kao što su oni razumjeli. Čitamo li ovu priču u 21. stoljeću, sve ide dobro. Sve ide glatko, sve klizi kao voda u grlu... Ali vidjet ćemo da nije tako. Ova priča je fantazija, ne može biti tako, to nije istina...ova priča je ŠOK priča. Dakle, čitamo stih Luke 15:11 - "I reče: "Neki čovjek je imao dva sina." Isus nas upoznaje s glavnim likovima ove priče. Jednostavno, ovo je otac koji ima dva sina.
    Luka 15:12: “Mlađi od njih reče ocu: “Daj mi, oče, dio imanja koje je moje.” I podijeli im imanje. Ovdje imamo 2 informacije – on traži zemlju od oca i otac mu ju je dao.
    Na početku prispodobe došlo je do trenutnog šoka u uhu izvornog slušatelja jer je Isus govorio nešto što se u semitskoj kulturi tog vremena nije uzimalo u obzir. Izvan konteksta, šok, nevjerojatno, zvuči neugodno, nemoguće.
    Prvo, ne uzima se u obzir da sin zahtijeva posjed dok je otac još živ. A kad sin kaže – „Daj mi, oče, dio imanja koji mi pripada“, znate što zapravo govori: „Oče, ti si za mene mrtav“. Zašto, jer sin je svoj dio imovine mogao naslijediti tek nakon očeve smrti.
    Uho od farizeja, pismoznanaca, Židova, ne prihvaća ove informacije. Zašto?
    Da bismo to razumjeli, moramo pogledati Mojsijev zakon, po kojem su ljudi živjeli u Isusovo vrijeme. Mojsijev zakon propisuje da imovina mora ostati u familji. To možemo vidjeti kroz detalje u Starom zavjetu. Postojali su zakoni koji su osiguravali da židovske familije ne padnu u siromaštvo.
    Čak i ako je netko morao prodati svoju kuću i posjed zbog dugova i tako postati rob, to je bila nada za njega i njegovu obitelj. Oprosna godina ili godina remisije. U ovoj oprosnoj godini svi bi trebali dobiti svoju imovinu natrag.
    Godina oproštenja je zapovijed Tore: Svake 50. godine nakon sedme od sedam subotnjih godina, tj. nakon svakih 49 godina, Izraelci bi trebali svojim sunarodnjacima potpuno osloboditi duga, vratiti im naslijeđenu zemlju i ukinuti dužničko ropstvo.
    Mojsijevi zakoni, koje je primio od Boga, bili su izvrsni u to vrijeme. Bog je osigurao svom narodu da imovina ostane u familiji. A ono što je Isus rekao ne uzima se u obzir. Djeca, nasljednici - oni su imovinu svojih očeva smatrali svetinjom. To vidimo iz ovog primjera.
    1 Kraljevima 21 – 1-3:
    I dogodi se nakon ovih događaja da je Nabot Jizreelac imao vinograd u Jizreelu, blizu palače Ahaba, kralja Samarije. Ahab reče Nabotu: "Daj mi svoj vinograd!" Želim od njega napraviti povrtnjak jer je tako blizu moje kuće, i želim ti dati bolji vinograd za to; ili, ako ti se sviđa, dat ću ti novaca za to, koliko god vrijedilo!
    Ali Nabot reče Ahabu: "Neka me ostavi Gospodin da ti dam baštinu svojih otaca." Tada Ahab dođe kući, nezadovoljan i ljut zbog riječi koju mu je rekao Nabot Jizreelac: Ne dam ti baštinu svojih otaca.
    Nabot veli - sačuvaj Bože da ti dam baštinu svojih otaca - zbog čega je i izgubio život. Da ne dužim, ovaj sin je po pravilu bio neposlušni sin i trebao je kao takav biti kamenovan. Zato otac veli kad se sin vratio - "Ovaj moj sin bijaše mrtav ali oživlje. Pošto je ova parabola duga, osvrnut ćemo se još samo jednog detalja.
    Dok je još bio daleko, otac ga je ugledao i sažalio se nad njim. Potrčao je, zagrlio sina i izljubio ga...…opet novi šok. Trčanje je tada bilo nezamislivo. Danas svi trče, mladi, stari, liječnici, suci, odvjetnici, trgovci. Tada su u javnosti trčala samo djeca i sluge, ali čovjek na dobrom glasu, koji ima veliki ugled nikad ne trči.
    A znamo da je taj čovjek bio vrlo bogat. Svi znate kako izgleda haljina koju su tada nosili. Ova haljina pokrivala je svaki dio tijela. Kako biste u ovoj haljini mogli brzo trčati, trebate je navući preko koljena i tek onda možete trčati. A kad je Isus rekao – Otac je potrčao, vidjela si namrgođena lica prvobitnih slušatelja kako kolutaju očima – kako bi se otac mogao tako osramotiti pred svima? Trčanje u javnosti golih koljena.
    Znate li da Arapi 1000 godina nisu htjeli pravilno prevesti ovu riječ "trčati"? Arapska riječ za trčanje je rakada. I 1000 godina uvijek su ovu riječ drugačije formulirali. 1860 Dr.Van Dyke preveo je Novi zavjet na arapski. On je bio prvi koji se usudio prevesti riječ rakada pravilno na arapski. Ali kad se sve spremalo za tiskanje, primijetio je da je riječ rakada promijenjena. Tek njegovom drugom intervencijom riječ rakada je konačno objavljena u prijevodu.
    Što je najvažnije za narode bliskog istoka onda i danas. To je ČAST.
    Kako god ima se tu još mnogo toga za reći. Židovi su očekivali da sin otprilike padne na zemlju i puzi do očevih nogu i da ih ljubi, dok otac ne kaže dosta sine i dok mu ne kaže da ustane i onda da ga izgrdi pred svima. Sin čak nije uspio ni izgovoriti onu recitaciju koju je naučio dok je čuvao svinje a koja glasi: Oče, sagriješio sam protiv Boga i protiv tebe. Nisam više dostojan zvati se tvojim sinom. Primi me kao jednog od svojih najamnika!’ Kad je vidio Oca kako plače, nije imao srca da to izgovori.
    Zašto je otac još trčao. Svi u mjestu su znali da je to neposlušni sin. I otac je mislio mogu ga mještani grditi, pljuvati, tući ili možda ubiti. Zato je brzo trčao da ga zaštiti. Zagrlio je sina i ljubio ga - onoga koji je smrdio na svinje.
    Dragi čitači, mnogi su napustili Boga i otišli u svijet. Ali Bog ih strpljivo čeka. Naš Bog ne gleda na čast, on se ne stidi u javnosti trčati da bi izgubljene sinove i kćeri izgrlio i izljubio. Tada će biti velika gozba i radost na nebu. Mnogi kažu ja nisam dostojan vratiti se Bogu, ali ova priča je radosna vijest. Ne ustručajite se vratiti svome Bogu, on je milostiv, dobar i spor na gnjev.
    AMEN!
    by καιnos



Configure browser push notifications

Chrome (Android)
  1. Tap the lock icon next to the address bar.
  2. Tap Permissions → Notifications.
  3. Adjust your preference.
Chrome (Desktop)
  1. Click the padlock icon in the address bar.
  2. Select Site settings.
  3. Find Notifications and adjust your preference.