Čovjek i nečovjek...

U selu se znalo: niko nije imao šljivu kao Dragan. Njegov voćnjak, smešten na osunčanoj padini brda, bio je njegovo životno delo. Dragan je bio miran, vredan čovek koji je razgovarao sa svojim drvećem, orezivao svaku granu s ljubavlju i čije je voće uvek bilo najslađe i najskuplje na pijaci. Taj uspeh je bio trn u oku njegovom prvom komšiji, Milanu.

Milan je bio čovek koga je životna sreća zaobilazila, uglavnom zato što je on zaobilazio rad. Njegova zemlja je bila zapuštena, puna korova, a on je dane provodio na ogradi, gledajući u Draganovo bogatstvo sa crnom zavišću koja mu je jela džigericu. “Lako je njemu,” mrmljao bi Milan, pljujući u prašinu. “Njemu i zemlja pomaže, a mene i bog zaboravio.” Nije video Draganove žuljeve, video je samo njegov pun ambar.

Te jeseni, rod je bio nezapamćen. Draganove šljive su se plavile, grane su se savijale do zemlje. Milan je gledao to obilje i nešto je u njemu puklo. Nije mogao da podnese još jednu godinu u kojoj će Dragan slaviti, a on gledati.

Noć je bila mračna, bez mesečine, savršena za zločin. Dok je selo spavalo, Milan je uzeo oštru testeru i preskočio ogradu. Ušao je u Draganov voćnjak kao lopov, ali nije došao da krade. Došao je da ubija.

Sistematski, vođen slepom mržnjom, Milan je sekao. Jedno po jedno stablo. Zvuk testere je bio prigušen vetrom. Obarao je stabla stara dvadeset godina, ona koja su hranila Draganovu porodicu. Kada je završio pred zoru, voćnjak je izgledao kao bojno polje. Desetine stabala ležalo je na zemlji, sa zrelim plodovima koji su se gnječili u blatu. Milan se vratio kući, znojav i zadovoljan. “Sad smo jednaki,” pomislio je.

Jutro je otkrilo užas. Dragan je izašao sa korpom da bere, ali se zaledio na kućnom pragu. Korpa mu je ispala iz ruke. Njegov ponos, njegov trud, sve je ležalo posečeno.

Dragan je ušao u voćnjak, hodajući kao u snu između palih divova. Dodirivao je posečena debla, kao da opipava puls mrtvom prijatelju. Video je tragove čizama u blatu. Vodili su pravo ka Milanovoj ogradi. Nije bilo sumnje ko je to uradio.

Bes mu je prostrujao venama. Hteo je da uzme sekiru. Hteo je da ode kod Milana i da mu naplati svaku šljivu krvlju. Krenuo je ka kapiji, stisnutih pesnica, spreman na osvetu. Ali onda je zastao.

Pogledao je u Milanovu kuću. Video je Milanovu decu kako se igraju u dvorištu, u staroj, iscepanoj odeći. Znao je da Milan nema ništa. Ako ga prijavi policiji, Milan ide u zatvor, a ta deca ostaju na ulici. Ako ga napadne, niko neće dobiti ništa osim nesreće.

Dragan je stajao dugo, boreći se sa sobom. A onda je pogledao u svoje oboreno drveće. Plodovi su i dalje bili tu. Bili su na zemlji, ali su bili zdravi, zreli i slatki. Dragan je obrisao suze, vratio se u kuću, ali nije uzeo oružje. Uzeo je gajbe. Prazne gajbe. I počeo je da skuplja šljive sa zemlje, jednu po jednu.

Dragan je ceo dan proveo na kolenima u blatu. Nije zvao policiju, nije zvao rođake. Sam, u tišini, skupljao je hiljade šljiva sa palih grana. Ruke su mu bile izgrebane, leđa su ga bolela, ali nije stao dok i poslednji plod nije bio u gajbama.

Milan je sve to posmatrao iza svoje zavese, srce mu je tuklo kao ludo. Čekao je policiju. Čekao je da Dragan dođe sa puškom. Ali Dragan je samo radio, pognute glave. “Šta to radi?” pitao se Milan, znojeći se od nervoze. “Sigurno skuplja dokaze.”

Noć je ponovo pala. Milan nije mogao da spava. Griža savesti, pomešana sa strahom, pretvorila se u mučninu.

U zoru, Milana je probudio zvuk. Nešto je tupo udarilo o njegov prag. Zatim još jednom. I još jednom.

Skočio je iz kreveta, ubeđen da je Dragan došao da mu zapali kuću. Prišao je vratima drhteći, uzeo kuhinjski nož za svaki slučaj i naglo otvorio vrata.

Nož mu je ispao iz ruke.

Na njegovom pragu nije bilo vatre. Nije bilo policije.

Tamo su stajale gajbe. Deset velikih, drvenih gajbi, napunjenih do vrha najlepšim, modrim, zrelim šljivama. Mirisale su na jesen i slatkoću.

A na vrhu prve gajbe, zakačen za ekser, stajao je papir.

Milan je pogledao niz put. Video je Dragana kako polako, umornim korakom, odlazi ka svojoj kući. Dragan se nije okrenuo.

Milan je kleknuo i uzeo papir. Draganov rukopis bio je krup i jasan.

„Komšija,

Noćas je vetar bio jak, pa je oborio moje voće. Ja sam sam, ne mogu sve ovo da pojedem, a šteta je da trune. Znam da tvoja deca vole pekmez. Uzmi ovo. Neka im je na zdravlje.

I ne brini za stabla. Koren je ostao. Izrašće nova, jača. A ti… ti zasadi svoja, da ne moraš da gledaš u tuđa. Ja ću ti dati sadnice na proleće.“

Milan je čitao poruku, a slova su počela da se mute. Suze, vrele i teške, kapale su na gajbu sa šljivama. Nije bilo optužbe. Nije bilo pretnje. Čovek kome je uništio život, čovek kome je isekao hleb, doneo mu je taj isti hleb na prag da nahrani njegovu decu.

Milan je potrčao za Draganom. Stigao ga je na kapiji. Pao je na kolena u prašinu, hvatajući Draganove ruke, one iste ruke koje su juče sakupljale plodove njegove mržnje.

“Ubij me, Dragane!” jecao je Milan. “Ubij me, to sam zaslužio! Ja sam posekao! Ja sam zver!”

Dragan ga je podigao sa zemlje. Nije ga zagrlio, ali ga nije ni odgurnuo. Pogledao ga je u oči, mirno i duboko.

“Znam da jesi, Milane,” rekao je tiho. “Ali ako ja tebi vratim zlom, ko će onda ostati da nam čuva decu? Zlo se zlom ne gasi, već se rasplamsava. Idi kući. Ispeci taj pekmez.”

Tog dana, Milan je plakao dok je ložio vatru ispod kazana za pekmez. Njegova deca su jela slatko, ne znajući cenu. Ali Milan je znao. Od tog dana, Milan je postao Draganova senka. On je bio taj koji je prvi došao da pomogne Draganu da posadi nova stabla. On je bio taj koji je čuvao Draganovu kuću kad ovaj nije bio tu.

Komšija mu je iz zavisti posekao voćnjak, misleći da će ga uništiti. Ali Dragan mu je uzvratio nečim što je oštrije od svake testere – dobrotom. I tom dobrotom nije spasio samo svoj voćnjak koji je ponovo izrastao, već je isčupao korov zavisti iz srca jednog čoveka i posadio seme prijateljstva koje je trajalo do kraja života.

Preuzeto sa facebooka (Preuzeto od Željko Đaković)

Ljiljan.ba

13 h ·

MILE IZ SREBRENICE! GOLORUK KRENUO NA PUŠKE ARKANOVACA, DA ZAŠTITI RAMU, BOŠNJAKA, 1992. GODINE!

Mile iz Srebrenice: Hrabrost u vremenima beznađa

U srcu Bosne i Hercegovine, posebno u gradu Srebrenici, tokom ratnih dešavanja 1992. godine, odigrala se priča koja nadmašuje okvire nacionalnosti i etniciteta. Riječ je o hrabrom činu Mileta Janjića, Srbina, koji je bez oružja stao u zaštitu svog komšije Rame, Bošnjaka. Ova priča simbolizuje ljudskost i solidarnost u trenucima kada su tenzije bile na vrhuncu, povjerenje među ljudima gotovo potpuno nestalo. U vremenu kada su granice između prijateljstva i neprijateljstva postale nejasne, Mile je pokazao da su ljudske vrijednosti jače od predrasuda.

Povezani sudski putevi

Mile i Ramo su odrasli zajedno, dijeleći mnoge trenutke kroz život. Njihova prijateljska veza bila je simbol života među narodima koji su se u prošlosti često sukobljavali. Njihovo djetinjstvo je bilo obojeno zajedničkim igricama na ulicama Srebrenice, odlascima na izlete, te učešćem u lokalnim običajima i tradicijama. Na primjer, zajedno su išli na krsne slave i vjerske obrede, učili jedni od drugih i stvorili neraskidive veze. Iako su dolazili iz različitih etničkih sredina, njihovo prijateljstvo pokazivalo je da su ljudi u suštini slični, bez obzira na razlike u vjeri ili nacionalnosti.

Dolazak Arkanovaca i strah za život

U trenutku kada su pripadnici Srpske dobrovoljačke garde, poznatiji kao Arkanovci, ušli u Srebrenicu, strah i panika okupili su bošnjačko stanovništvo. Ovi vojnici su donijeli sa sobom prijetnju koja je nadvila tamnu sjenu nad gradom. Mnogi ljudi, uključujući Ramua, bili su svjesni da njihovi životi više o koncu.

Sjećanja na te dane su bolna; mnogi stanovnici Srebrenice izgubili su svoje najmilije, dok su se drugi skrivali u strahu za vlastite živote. Mile je svjestan da se ne može samo posmatrati sa stranice, već je morao nešto učiniti.

Njegova odluka nije bila vođena samo prijateljstvom, već i moralnim imperativom da se suprotstavi nasilju koje je prijetilo njihovoj zajednici.

Miletova hrabra odluka

Kada su Arkanovci došli po Ramu, Mile je bez razmišljanja stao ispred njih. Njegove riječi, “Ako hoćete njega, morate prvo preko mene”, odjeknule su u zagušljivom zraku napetosti. Ova izjava nije bila samo hrabra, već i izuzetno rizična.

Mile je bio goloruk, suočen s naoružanim vojnicima koji su bili spremni na sve. Njegova odlučnost iznenadila je vojnike, koji su očekivali da će se svi povući pred njihovim nasiljem. Umjesto toga, Mile je pokazao da čak i u najtežim trenucima postoje ljudi koji se bore za pravdu i ljudskost.

Ovaj trenutak mogućeg gubitka života postao je simbol nade i otpora, ne samo za Ramu, već i za sve one koji su se našli u situaciji bezizlaznosti.

Posljedice hrabre akcije

Reakcija Arkanovaca bila je zbunjujuća. Nisu očekivali da će Srbin stati u odbranu Bošnjaka, što ih je primoralo da preispitaju svoje postupke. Nakon trenutne napetosti, vojnici su odlučili odustati od svog nauma, ostavljajući Ramu na sigurnom.

Iako je njegov život bio spašen, Ramo je shvatio da mora otići u ilegalu kako bi preživio. Miletova hrabrost nije ostala neprimijećena; postao je simbol otpora i ljudske solidarnosti. Njihov susret nakon rata bio je emotivan trenutak, kada su obojica shvatila težinu onoga što se dogodilo.

Ramo se nikada nije mogao pomiriti s ratnim strahotama, ali Miletova hrabrost ostala je zauvijek urezana u njegovom sjećanju kao svjetionik nade.

Poruka ljudskosti

Priča o Miletovom hrabrom činu svjedoči o snazi ljudskosti koja nadilazi etničke i nacionalne razlike. U vremenima kada su se ljudski životi smatrali jeftinima, Mile je pokazao da postoji nešto mnogo vrednije od političkih razlika – to je prijateljstvo i ljudska solidarnost.

Njegovo djelovanje postavlja važno pitanje: kako možemo učiniti da ljudskost bude prioritet u svakodnevnom životu? Ova priča nas poziva da se prisjetimo da čak iu najtežim vremenima možemo biti svjetlost jedni drugima, te da treba stati u zaštitu onih koji su ugroženi.

Mile i Ramo postali su simbol nade da se ljudskost može očuvati iu najtežim trenucima, a njihova priča treba biti inspiracija svima nama da se borimo protiv predrasuda.

Uključivanjem ove priče u širu priču o ratu i miru, možemo raditi na izgradnji svijeta gdje se hrabrost ne mjeri samo oružjem, već i sposobnošću pojedinca da zaštiti druge. Njihov primjer nas podsjeća da hrabrost ne dolazi uvijek s oružjem, već iz srca koje je spremno na akciju. Ova priča nije samo o pojedincu, već o zajednici koja može pronaći snagu u solidarnosti. Trebamo težiti ka tome da budemo poput Milete, da se borimo za pravdu i da ne dopustimo da nas strah od razlike razdvoji.

Mile Janjić, rodom je sa Sokoca.

Bio je autoprevoznik prije rata.

I sad Janjić živi u Srebrenici. Svi kažu da je bio i ostao ljudina.

Preuzeto sa facebooka