Odnos između dvoje nakon smrti

Pitanje kako izgleda odnos između dvoje nakon smrti možda je još dublje od pitanja što se uopće događa sa sviješću. Ovdje, dok smo u tijelu, sve veze prolaze kroz posrednike: vidimo lice, čujemo glas, tumačimo govor tijela, osjećamo nečiju energiju, slušamo riječi i pokušavamo razumjeti što se krije iza njih. Nikada zapravo ne dodirujemo drugu osobu izravno, uvijek dodirujemo njezino tijelo. Nikada ne „vidimo“ tuđu svijest, nego samo njezine izraze. Zato su odnosi nerijetko iskrivljeni, nespretni, puni nesporazuma i obrambenih mehanizama.

Ako tijelo više nije tu, taj cijeli sloj signala i šuma otpada. Nakon smrti odnos se ne događa preko očiju, ušiju i mimike, nego izravno između dviju svjesnih osoba. Nema pogrešnog čitanja izraza lica, nema skrivanja iza uloga, nema „nisam to tako mislio“. Druga osoba ti nije ispred, nego ti je prisutna. Ne gledaš više lice, nego vidiš nju. Nema gubitka informacije putem, nema pola izgovorenog, pola prešućenog, pola krivo shvaćenog. Ono što jesi postaje vidljivo, i ono što jest postaje ti jasno.

Najbliže što ovdje znamo je ljubav. Kad nekoga stvarno voliš, ima trenutaka kad ne trebaš riječi: znaš što je ta osoba htjela reći prije nego je išta izgovorila, osjetiš da joj je teško i kad se smije, znaš da je „tu“ i kad je daleko. To je sićušni trag onoga što se događa kad više nema tijela. Razlika je u intenzitetu: ono što je sada deset posto iskustva, tamo postaje sto posto. Čisto prepoznavanje identiteta bez maske.

Zato ljubav nakon smrti više nije emocija koja prolazi kroz hormone i živčani sustav, ona je stanje svijesti. Ne voliš „na daljinu“; po samom identitetu si povezan s drugim.

Ljubav nije kemijski val; to je jedinstvo u kojem drugi istinski jest dobro koje želiš.

Nije „osjećam ljubav“ (što i dalje zvuči kao nešto što se događa u tijelu). Umjesto toga, ti „jesi u ljubavi“, a drugi to odmah doživljava.

Ljubav postaje prirodni jezik bića, a ne samo povremeni nalet osjećaja.

Isto vrijedi i za komunikaciju. Ovdje koristimo riječi, ton glasa, metafore, šutnju… pola toga se izgubi, pola krivo razumije, pola nikad ne izađe na vidjelo. Tamo više nema „slanja poruke“. Umjesto toga postoji neposredno očitovanje istine: drugi zna tvoju namjeru, tvoju stvarnu misao, ono što jesi u dubini, bez namještanja, glume i obrambenih konstrukcija. To nije nasilni upad, jer ego više ne služi kao oklop koji treba čuvati; upravo odsutnost maske doživljava se kao sloboda, a ne kao prijetnja.

Koga brine hoće li se sve to „raspršiti“, hoćeš li bez tijela postati neka bezlična para koja se sipa u sve strane. To ne slijedi. Para i magla se raspršuju jer su fizičke, jer su sastavljene od čestica u prostoru. Svijest nije takva. Svijest je centar iskustva, jedinstvena perspektiva, „ja“ koje zna da jest. Ne možeš se raspasti na komadiće jer nisi sastavljen od komadića. Ne možeš nestati kao oblik u prostoru jer tvoj identitet nije geometrija, već osobnost.

Ovdje odnos ide preko tijela, signala i jezika; tamo ide preko istine i identiteta. Ovdje vidiš tijelo druge osobe; tamo nju. Ovdje je ljubav emocija koja dolazi i odlazi; tamo je stanje bića. Ovdje je komunikacija posredna i ranjiva na nesporazume; tamo je potpuno transparentna. Ovdje nas prostor razdvaja; tamo nema razdvajanja u takvom kontekstu. Ovdje ego skriva; tamo se identitet otkriva.

Nije maglovito, nije prazno, nije dosadno. To je najintenzivniji mogući oblik odnosa, prvi put bez buke, bez maske i bez onoga „šteta što se nismo bolje razumjeli dok smo bili živi“.

1.Iv 4:16 - "I mi upoznasmo i vjerovasmo ljubav, koju Bog ima prema nama. Bog je ljubav, i koji ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog ostaje u njemu."