U pravoslavlju postoje priče o mnogim neobičnim i zanimljivim događajima kao što su razna čudotvorna iscjeljenja, sanjanje čudnih snova, javljanje svetitelja i drugo. Među čestim čudima koja se ističu u pravoslavlju su ikone sa licima svetih koji toče miro, netruležni ostaci svetitelja, neobjašnjivi slučajevi iscjeljenja onih koji se mole u manastirima i svetilištima… Kao veliki čudotvorci u pravoslavlju posebno se ističu Sveti Vasilije Ostroški (manastir Ostrog pored pravoslavaca smatraju svetim katolici i muslimani), Sveta Petka, Sveti Nikolaj Mirlikijski, Sveti Jovan Zlatousti, kao i Sveti Kozma i Damjan (Sveti Vrači), koji su zaštitnici ljekarske profesije…

Ima i čuda koja se dešavaju iz godine u godinu.

GODIŠNJA ČUDA U PRAVOSLAVLJU

Kefalonijske zmije

Jedan od fenomena koji se dešava na ostrvu Kefalonija od 6. do 15. avgusta su čuvene Bogorodične zmije ili Svete zmije kako ih još zovu, koje se pojavljuju u crkvi Panagija Fidusa svake godine. Na dan Uspenja Presvete Bogorodice, zmije otrovnice puze do lica Panagije Fiduse (Svesvete od zmija, u prevodu) sa svih strana. Same zmije se takođe smatraju svetima (agiofide). Po završetku liturgije, sveštenici vade zmije iz staklenih kutija kako bi vjernici mogli da ih dodirnu, a ovaj čin se smatra vrstom blagoslova. Ljudi ih takođe stavljaju na glavu ili tijelo i dopuštaju im da puze jer smatraju da će im tako donijeti sreću.

Objašnjenje

Prije mnogo godina u selu Markopoulo počelo je da se dešava čudo u vezi sa ikonom Bogorodice.

Drvo zahvaćeno plamenom navelo je stanovnike da povjeruju da je u šumi izbio požar. Ali kada su stigli na mjesto vidjeli su nešto nevjerovatno. Dok je drvo izgorjelo do korijena, na njemu je ležala ikona Bogorodice, koju oganj nije ni dotakao.

Nakon što su se poklonili ikoni, mještani su je puni emocija odnijeli u seosku crkvu, gdje su i ostali imali priliku da joj se poklone.

Međutim, sledećeg jutra dok su posjetioci hrlili ka crkvi, ustanovljeno je da je ikona nestala. Konačno, nakon što su se vjernici razišli, ikona je pronađena u svom prvobitnom položaju – u korijenu izgorjelog drveta. Vraćena je u crkvu, gdje je bila zaključana. Ali isto se desilo još tri puta: ikona je nestajala i ponovo su je nalazili na izgorjelom drvetu.

To je navelo stanovnike da povjeruju da je volja Bogorodice bila da bude tu i zato su na tom mjestu podigli crkvu u koju su postavili njenu ikonu. Drugim riječima, samohodna ikona se pobrinula za mjesto na kojem će se podići crkva. Ili možda neki mještanin, eventualno pop, koji bi, u današnjim terminima, bio sposoban marketing menadžer za vjerski turizam?

Kasnije je u tom kraju podignut i ženski manastir čije su se monahinje brinule o ikoni.

Jednog dana, dok su se gusarski brodovi približavali ostrvu i gusari krenuli prema manastiru da ga opljačkaju, monahinje su se molile Bogorodici da zaštiti njih i manastir. U jednoj verziji legende, Marija je pretvorila časne sestre u zmije. U drugoj verziji, poslala je zmije da okruže samostan, a kada su pirati stigli, bili su toliko uplašeni zmijama da su napustili samostan i časne sestre neozlijeđeni. Ovo se smatralo znakom Bogorodice, a monahinje i manastir su spašeni.

Od tada se u ovoj crkvi svake godine pojavljuju zmije, čak i unutar crkve (pa i okačene sa ikona, kandelabra ili klupa) i odlaze 15. avgusta.

Ako se zmije ne pojave jedne godine, vjeruje se da će se ostrvu dogoditi nešto loše, kao 1940. pred izbijanje rata i 1953. godine kada su ostrvo pogodili zemljotresi. 2013. godine pojavila se samo jedna zmija. U zimu te godine dogodio se još jedan veliki zemljotres, ali nije bilo mrtvih.

Zmije su sive, tanke i ne duže od metra. Koža im je baršunasta, a na glavi, kao i na vrhu jezika, navodno imaju mali krst. Kao što je poznato, Bogorodične zmije se smatraju čudotvornim i bezopasnim, zbog čega ih ljudi dodiruju bez straha, i one su jedan od glavnih razloga zašto vjernici koji žive na drugim mjestima dolaze na Kefaloniju 15. avgusta.

Kako se ovaj fenomen objašnjava?

Ove zmije se nalaze u mnogim djelovima kopna i mnogim ostrvima Grčke. Ženka polaže 5-9 jaja koja se obično izlegu u avgustu.

U oblasti Markopulos, u periodu od 6. do 15. avgusta, zmije su tek rođene ili su veoma mlade. Usled zvuka crkvenog zvona (6. i 15. i 16. avgusta) zmije, uplašene i uznemirene, izlaze iz svojih gnijezda i puze po okolini pa tako ulaze i u crkvu Panagija Fidusa. Neke od njih i sami vjernici donose u crkvu, jer su svjesni da su bezopasne.

Riječ je o mladim jedinkama iz porodice zmija Telescopus fallax – zovu je i Crnokrpica ili Mačkooka zmija. Mišljenja se razlikuju o tome da li su ove zmije otrovne. Neki tvrde da jesu, ali da u tom periodu ne ujedaju, čime potkrepljuju stav da se radi o čudu, a drugi da zmije nisu otrovne.

Istina je u sredini. Ove zmije su otrovne, ali potpuno bezopasne za ljude. Razlog leži u samom otrovu, koji je efikasan za guštere i male glodare koje zmije love, ali ne izaziva nikakve simptome kod ljudi.

Takođe, ove zmije ubrizgavaju otrov iz zuba koji se nalaze na zadnjem dijelu gornje vilice, što onemogućava ubrizgavanje u ljude, posebno kada su zmije mlade.

Kako odlaze baš 16. avgusta iz crkve? Tako što ih sveštenici oslobode iz staklenih sanduka i puste da odu ili ih iznesu napolje, tvrde oni koji ne vjeruju u ovo čudo.

 Rijeka Jordan mijenja svoj tok na crkveni praznik Bogojavljenje

Jednom godišnje na Jordanu, ili gdje je sam Spasitelj svijeta kršten rukom Svetog Jovana Krstitelja, događa se pravo čudo: vode rijeke privremeno mijenjaju svoj tok u suprotan. To se dešava na Veliki praznik Krštenja Gospodnjeg prema pravoslavnom kalendaru – 19. januara – kada jerusalimski patrijarh baca krst u rijeku.

Sa dužinom od nešto više od dvjesta pedeset kilometara, ova rijeka godišnje okuplja hiljade hodočasnika, od kojih najveći broj ovdje stiže 19. januara, na dan kada se prema pravoslavnom kalendaru slavi Veliki praznik Bogojavljenja Gospodnjeg. Prema predanju, upravo na ovaj dan, prije više od dvije hiljade godina, Spasitelj svijeta je primio Krštenje od proroka Jovana – i vode Jordana su počele da se vraćaju. Ovo čudo se ponavlja svake godine i danas – da bi mu svjedočili, hiljade vjernika dolaze na Jordan.

Na Bogojavljenje, hodočasnici plove niz rijeku s drvenim krstovima sa upaljenim svijećama na njima. Vodama Jordana plove do Mrtvog mora – a na sljedeći praznik se vraćaju nazad! Kada se to dogodi, svježa jordanska voda privremeno postaje slana. Ovo je čudo koje se stalno ponavlja: nije bilo godine u kojoj se nije vidjelo kretanje jordanskih voda unatrag.

Objašnjenje

Kakva god bila stvarnost onoga što se događa na Jordanu na Bogojavljenje s jerusalimskim patrijarhom, ne postoje nikakvi dokazi da je Jordan preokrenuo svoj tok prilikom Hristovog krštenja u Evanđeljima, niti postoji dobro potvrđena rana hrišćanska tradicija u tom pogledu. Zapravo, ovom navodnom čudu prvi je svjedočio anonimni hrišćanski hodočasnik iz Pjaćence, Italija, u 6. vijeku.

Dakle, prvo što zapažamo jeste da je ovo čudo povezano sa lažnim pripisivanjem istog autentičnom događaju Isusovog krštenja.

Drugo, Biblija ne precizira kada se Isus krstio. Međutim, pažljivim proučavanjem hronologije događaja rođenja Jovana Krstitelja i Isusa (šest mjeseci kasnije), može se razložno zaključiti da je Isus rođen negdje polovinom septembra mjeseca, po današnjem kalendaru. Stihovi koji govore o Isusovom krštenju – Matej 3:13-4:11, Marko 1:9-13, Luka 3:21-22, 4:1-13 – omogućavaju nam da konstruišemo okvirno vrijeme Gospodovog krštenja. Septembra 27. n.e., Isus puni trideset godina. Ovo je prekretnica u njegovom životu, jer je trideset godina bila biblijska dob kada je sveštenik mogao početi služiti Bogu (vidi Brojevi 4:3, 23, 47). Isusa tada putuje iz svog dječačkog doma Nazareta (Marko 1:9) u Betabaru (Jovan 1:28) da bi se krstio. To je mjesto gdje je Jovan Krstitelj, posljednjih šest mjeseci, pozivao ljude da se pokaju za svoje grijehe i da se krste (Jovan 1:19-27).

Treće, postoji više od jednog mjesta za koje se tvrdi da je „isto mjesto gdje je i sam Isus Hrist kršten“.

Dalje se implicira da ovo „čudo“ pokazuje da je stari kalendar blagosloven od Boga, a novi kalendar da je „loš“.

Da li je iko otišao na ovo tačno mjesto na gregorijanski kalendar da vidi da li krst koji pluta na istom mjestu može plutati unazad par sekundi (što je jedini „dokaz“ preokreta toka rijeke koji se može vidjeti)? Osim toga, na tom mjestu postoji udubljenje u rijeci na jordanskoj strani. Udubljenja u rijekama stvaraju vrtloge. U vrtlogu se površinska voda kreće unazad za ograničenu udaljenost (nije potrebno čudo). Jačina vrtloga zavisi od protoka vode, na koji u modernom Jordanu mogu uticati automatizovani sistemi za navodnjavanje.

 Silazak Blagodatnog Ognja

Ovo čudo se dešava svake godine uoči Velike subote pred Vaskrs. Blagodatni oganj silazi u jerusalimsku crkvu Groba Gospodnjeg, gdje se okupljaju hodočasnici iz cijelog svijeta. Pravoslavni jerusalimski Patrijarh uđe u prostoriju koja je bila na mjestu Hristovog groba i nakon priziva ognja, oganj se spušta i on iznosi vatru koju dalje preuzimaju na svoje svijeće sveštenici i vjernici koji čekaju ispred. Jerusalimskog Patrijarha prije ulaska pretresaju i tako se uvjeravaju u to da on sa sobom ne nosi ništa čime može sam upaliti vatru. Posjetioci su uspjeli da osjete neobjašnjivi događaj: prvih 5-10 minuta plamen ne gori kožu i kosu. Rijeke hodočasnika svake godine hrle da svjedoče ovom događaju i načinjeni su brojni video snimci. Često su ovi skupovi haotični i obilježeni međusobnim svađama vjernika zbog velike gužve.

 Objašnjenje

Prvo što je važno znati jeste da je crkva Svetog Groba u Jerusalimu prvobitno sazidana kao paganski hram boginje Venere posle pobune Jevreja 134-136. n.e. i njihovog protjerivanja iz Jerusalima. Drugo, Hrist je vaskrsao i nikakav grob ne može biti povezan sa Njegovim djelom.

Kao događaj „blagodatni oganj“ se prvi put pominje 870. godine, od strane hodočasnika Bernarda. Kasnije ga opisuje ruski iguman Danilo koji je prisustvovao ceremoniji 1106. godine. Blagodatni oganj se „priziva“ nakon što se prethodno provjeri da u hramu ne postoje bilo kakva zapaljiva sredstva. Nakon toga, slijedi „priziv“ Duha svetog i jerusalimski patrijarh prvi prima oganj na svoju svijeću i predaje ga ostalima. Vjernici tvrde da oganj pri dodiru ne stvara opekotine, niti osjećaj toplote.

Godine 2005. u demonstraciji uživo na grčkoj televiziji, Mihail Kalopulos, pisac i istoričar religije, je umočio tri svijeće u rastvor bijelog fosfora i karbon disulfida. Svijeće su se spontano zapalile posle 20 minuta, zbog osobine samozapaljivanja bijelog fosfora u kontaktu sa vazduhom. Bijeli fosfor takođe svijetli bjeličasto-plavim plamenom. Neki kažu da se radi o kombinaciji sumporne ili borne kisjeline sa kalijum permangantom.

Treba napomenuti da slični fenomeni postoje u raznim paganskim religijama, kod plesača sa vatrom, a možda najizrazitiji među njima su hodanje po vatri (ritual vatre) ili užarenom ugljevlju. Sve to je duboko povezano sa okultizmom (vidi 5. Mojsijeva 18:9-10), a nerijetko i raznim trikovima i prevarama.

Prema brojnim svjedocima, Sveta vatra ne peče u prvih nekoliko minuta. Zbog toga se neki čak i „peru“ njome, ne nanoseći sebi nikakvu štetu, iako to rade vrlo kratko. Međutim, ovo svojstvo se postepeno gubi, i vatra počinje da peče. Konkretno, šef udruženja pravoslavnih naučnika, protojerej Genadij Zaridze, proveo je 2016. godine eksperiment i izmjerio temperaturu Svete vatre koja se upravo spustila pomoću laserskog mjerača temperature. Ispostavilo se da je u prvim trenucima nakon konvergencije temperatura vatre bila 42 stepena, a nakon 15 minuta već 320 stepeni.

Naučnici su takođe mnogo puta pokušali objasniti kako se vatra pojavljuje i zašto ne gori. Prema nekima, to se može objasniti uslovima u samom hramu (niska temperatura, vlažnost i tako dalje). Drugi naučnici kažu da se ovaj efekat može postići miješanjem borne kisjeline, etilnog alkohola i kapi koncentrovane sumporne kisjeline. Čim etar borne kisjeline ispari, vatra počinje peći.

Islamski istoričar XII vijeka, Ibn al-Kalanisi, opisao je koji se sve materijali koriste: „…da bi im oganj došao po ulju balzamovanog drveta i njegovih derivata, a njegovo je svojstvo stvaranje vatre u dodiru sa jasminovim uljem, a vatra je jarko svjetla i ima svojstvo blještavila.“ Otomanski putopisac, Evlija Čelebija, tvrdio je da je jedan pravoslavni monah bio zadužen da iz skrivenog odjeljka sipa bijelu naftu niz lanac na mjesto gdje treba da se zapali plamen. U svakom slučaju, „blagodatni oganj“ ne silazi nego izlazi – iznosi ga sveštenik – iz podzemne komore crkve. Silaženje ognja bi bilo jako teško krivotvoriti. Ruski Vladika Porfirije Uspenski je u svojim dnevnicima stavio do znanja da je „Blagodatni oganj“ prevara koju sveštenstvo u Jerusalimu praktikuje vjekovima. Teško je oduprijeti se tradiciji koju su vjernici romantizovali, a ujedno je i vrlo unosan biznis.

Oblak na Tavoru

Čak i za najvedriji dan na gori Tavor, koja se nalazi u Palestini, može se vidjeti pravo Božansko čudo koje svakog vjernika približava Spasitelju. Smatra se da da je to gora na koju je Isus izašao sa trojicom bliskih sledbenika, gdje se preobrazio. Nad njim se stvorio oblak iz kojeg se čuo glas Gospodnji.

Sada svaki posjetilac planine Tavor može da vidi ovu neobičnu pojavu 19. avgusta – na dan Preobraženja Gospodnjeg. Iznad pravoslavnog hrama, koji služi kao mjesto hodočašća, pojavljuje se gust oblak, polivajući sve parohijane životvornom vlagom. Spuštanje „blagoslovenog oblaka“ događa samo na području pravoslavnog manastira, iako na toj lokaciji postoje još dva. To implicira da se kroz ovo čudo favorizuje samo pravoslavna vjera.

 Objašnjenje

Prvo što treba uzeti u obzir je da se gora Tavor tradicionalno, od 4. vijeka, navodno po uvjerenju carice Helene, Konstantinove majke (za koju se vežu i druge, očito izmišljene priče), smatra mjestom Isusovog preobraženja. Međutim, Isus i učenici tada su se nalazili u okrugu Cezareje Filipove, 40 km sjeverno od Galilejskog mora (Matej 16:13). Isus je prethodno dao neobično predviđanje da neki od prisutnih s njim neće umrijeti prije nego što ga vide kako dolazi u svom kraljevstvu. Preobraženje se zbilo šest dana nakon što je Isus izgovorio te riječi (Matej 16:28 – 17:1; Marko 9:2), kao ispunjenje tog predviđanja.

Većina lokacija koje se u Bibliji pominju kao „gore“ su ono što bi neke kulture nazvale „visoka brda“. Isus nije imao naviku penjanja po stijenama kada je poučavao (Matej 5:1). Međutim, neke lokacije oko Jerusalima su „planine“ prema gotovo svakoj definiciji. Naučnici nude nekoliko opcija gdje se to moglo dogoditi. Uobičajeni prijedlog je gora Hermon, budući da se Cezareja Filipova nalazi u njenom podnožju. Taj vrh tog planinskog lanca je više od 2.800 metara iznad nivoa mora. Druga opcija je planina Miron, manje od polovine te visine, između Cezareje Filipove i Kapernauma, gdje grupa zatim stiže (Matej 17:24).

Planina Tavor je planina u obliku kupole u dolini Jezrael, smještena desetak kilometara istočno od Nazareta i oko 18 km jugozapadno od Galilejskog jezera. S obzirom da je planina Tavor igrala istaknutu ulogu u izraelskoj istoriji (Jošua 19:12, 22, 34; Sudije 4:1-24; 8:18-21; Osija 5:1), pisci jevanđelja bi je vrlo vjerovatno pomenuli po imenu da se radilo o toj gori.

Dalje, navodi tipa „meteorolozi kažu da je nemoguće da se tamo formiraju oblaci“ su očigledne gluposti bez izvora i mnogo govore o spremnosti vjernika da po svaku cijenu brane svoje tvrdnje. U suštini, teza je da se oblaci ne mogu formirati ovog određenog dana u oblačnom mjesecu i oblačnom okrugu u blizini planina iz „naučnih“ razloga osim čudom, ali mogu sledećeg dana iz drugih „naučnih“ razloga? Koliko treba biti glup da se povjeruje u ovo?

Budući da se eksplicitno tvrdi da se takav događaj ne može dogoditi prirodnim putem, na onima koji vjeruju u to je i teret dokazivanja da pokažu: (1) da oblak zaista potiče od neke natprirodne sile i (2) da je nemoguće (ne samo malo vjerovatno) da potpuno naturalistički/fizikalistički mehanizam proizvede takav događaj kako bi se podržala tvrdnja da se radilo o „čudu“ ili da je zasnovan na natprirodnom. Ako se takav fenomen događa isključivo tog dana, onda zaista možemo govoriti o čudu.

Međutim, neki višegodišnji posjetioci izvještavaju da oblak svake godine ima drugačiji intezitet, drugačiju boju i drugačiji sat silaska. To nimalo ne pomaže da se povjeruje u čudo.

 ISPRAVNO RAZUMIJEVANJE BOŽJIH ČUDA

Biblijski hrišćani smatraju da je Bog umiješan u cio tok ljudske istorije, da On djeluje u ljudskoj istoriji. Međutim, postoje događaji kada Bog na jedan neuobičajen način djeluje u ljudskoj istoriji, i mi te događaje nazivamo čudima. To su određeni događaji ili zbivanja koja pripisujemo posebnoj, naročitoj Božjoj aktivnosti.

Budući da su čuda zaista pojedinačni, singularni događaji, ona ne spadaju u domen nauke, i nauka ne može da operiše sa njima. Neopisivost „mehanizma“ kojim se čudo događa nije relevantna za to da li su čuda moguća ili spoznatljiva. Ne samo da premalo znamo o pretpostavljenim nefizičkim uzrocima da bismo ih mehanistički opisali, već i premalo znamo o njima da bismo ih isključili. Međutim, često znamo dovoljno o tome šta je fizički moguće da bismo isključili fizičke uzroke procesima eliminacije i poređenja.

Dva osnovna prirodna zakona koja važe, bar na našoj planeti Zemlji, a možda i u cijelom univerzumu, jesu Prvi i Drugi zakon termodinamike. Prvi zakon govori o tome, da u jednom zatvorenom sistemu ne može ništa novo da nastane niti da se uništi u onom bukvalnom smislu riječi. Dakle, u jednom zatvorenom sistemu ne može ništa novo da se dometne ili da se oduzme. A drugi zakon kaže, da u zatvorenom sistemu bez dotoka energije nastupa entropija, degradacija – povećava se nered.

Na osnovu ova dva prirodna zakona, mi možemo sva čuda da podijelimo u dvije kategorije: čuda prvog stepena i čuda drugog stepena. Koja su čuda prvog stepena? Čuda prvog stepena su ona koja zahtijevaju specijalno stvaranje. Znači, ona prkose prvom zakonu koji govori da se u jednom zatvorenom sistemu ne može ništa ni dometnuti ni istinski oduzeti. Prema tome, svaki događaj u kojem se energija ili materija (ili organizacija) poveća u izolovanom sistemu, jeste čudo koje se odnosi na ovaj prvi zakon i on zahtijeva jedno specijalno stvaranje.

Kao primjer možemo da navedemo proces stvaranja, onda umnožavanje lepinja i riba koje je Isus učinio. To su prvostepena čuda ili čuda prvog reda, pošto dobijamo novu informaciju. Recimo, u Knjizi Proroka Danila, rukopis koji se pojavio na zidu Belšazarove palate je isto čudo prvog reda. Onda, pošto život shvatimo kao jedan oblik energije, onda je vaskrsenje čudo prvog reda.

Čuda drugog reda jesu ona koja se odnose na drugi osnovni zakon prirode, znači, zakon o entropiji. Vanuobičajeno, vanstatističko djelovanje na obim ili na brzinu ili na stopu kojom se jedan proces dešava, jesu čuda druge vrste. Ta čuda ne zahtijevaju specijalno stvaranje, nego uobičajeni proces u prirodi, prostim jezikom rečeno, biva narušen.

Za primjer možemo navesti stišavanje bure na Galilejskom jezeru. To nije nikakvo specijalno stvaranje. Bura bi se sigurno stišala. Znači, bura se stišava nekom stopom. Ubrzavanje te stope je čudo drugog reda. Ona bi se stišala, ali Bog je u stanju da nju stiša mnogo brže. Čudo drugog reda je i abnormalno hvatanje riba od strane učenika, kada je Isus zatražio da ponovo bace svoje mreže.

Recimo, kod čuda koje se desilo kada je Jošua Nunov osvajao obećanu zemlju, nije se radilo o ubrzavanju, nego o usporavanju jednog prirodnog procesa. Naime, ovdje se radilo o drastičnom usporenju rotacije Zemlje oko svoje ose i rotacije Mjeseca oko Zemlje. (Jošua 10:11-14)

U Bibliji postoji 89 prvostepenih i 127 drugostepenih čuda.

U kategoriju prvostepenih čuda može da učestvuje samo Bog, a u čudima drugog stepena ne mora obavezno da učestvuje Bog. Čuda druge kategorije može da čini i đavo. Mi nekada upotrebljavamo izraze: lažna i istinska čuda. To je opravdano sa biblijske tačke gledišta, ali sa naučne tačke gledišta, takav izraz bi bio neopravdan, jer đavo čini istinska čuda u odnosu na prirodne zakone. Ali, vidjećemo zašto Biblija to naziva lažnim čudima.

Ne mora dakle da znači da Bog ukida prirodni zakon kada On čini čuda. Kada je Isus koračao po Galilejskom jezeru, On nije ukinuo Arhimedov zakon, nego je On samo pokazao da je Njegova sila jača od Arhimedovog zakona. Da nije ukinut Arhimedov zakon vidi se iz toga da kada je Petar počeo da korača po jezeru, čim je izgubio božansku silu, upao je u vodu. Dakle, zakoni nisu poništeni, oni nisu ukinuti, nego čudo jednostavno pokazuje da se radi o nekoj posebnoj sili.

Ono što je za nas sada vrlo važno jeste, razlikovanje pravih i lažnih čuda. Da bismo na pravi način razumjeli prava i lažna čuda, moramo da se pozabavimo sa elementima koje jedno čudo sadrži.

Koji su elementi jednog čuda? Elementi jednog čuda su: psihološki, kauzalni (ili uzročni) i teleološki.

Psihološki momenat se sastoji u tome, što su čuda izuzetno rijetki događaji i kod nas izazivaju psihološku reakciju začuđenosti, pa i zaprepašćenja.

Kauzalni ili uzročni – svako čudo mora imati neki adekvatni uzrok iza sebe. Bilo bi apsurdno tvrditi da se neko čudo dešava bez uzroka.

Treći (teleološki) dolazi od grčke riječi „teleos“, što znači: kraj, svrha nečega i vrlo je važan da bismo razlikovali prava i lažna čuda. Jer, rekli smo da se sa nekog vanbiblijskog aspekta, demonska čuda ne mogu da proglase za lažna čuda.

Postoje i događaji koji su slučajnosti i ne spadaju u čuda. Zašto? Zato što biblijska kriteriologija uključuje i druge elemente. Koje? Kauzalitet odnosno nužnost čuda kao rezultata djelovanja natprirodne sile.

Na primjer, u Djelima 3:1-8; 9:32-34 imamo izvještaje koji govore da apostoli nisu činili čuda zahvaljujući svojoj sili. U tim stihovima se stvarno govori da oni čine čuda u ime Isusa Hrista. Apostoli nisu bili čudotvorci. Oni su samo bili kanal preko kojih je Bog činio čuda. Nije apostol Pavle mogao da kaže: „Evo, šetam ja sada gradom, sad ću ja da napravim neko čudo.“ Nego onda kada je podstaknut Duhom svetim.

Dakle, apostoli nisu bili čudotvorci, nego su oni bili kanal preko kojih je djelovao Duh Božji. Božanska energija je samo preko njih djelovala. Ona je mogla da djeluje i van njih. Bog je našao za shodno da djeluje kroz njih zbog potvrđivanja poruke Jevanđelja. Međutim, najvažnije je da se ovdje ističe pravi uzrok čuda, i da on ne pripada krugu prirodnih, ovozemaljskih bića.

Treći kriterijum je vrlo važan. A to je taj teleološki element, dakle, da čudo ima svrhu, očiglednu svrhu. Sa biblijske tačke gledišta, čudo ima svrhu da doprinese širenju kraljevstva Božijeg, napretku čovjeka i njegovog spasenja. Ukoliko čudo nema tu svrhu ili se ne uklapa u cjelokupni koncept Biblije, ono je sa biblijske tačke gledišta lažno čudo.

Sa vanbiblijske tačke gledišta to je istinsko, pravo čudo. Drugim riječima, ukoliko niste biblijski vjerujuća osoba, vrlo lako možete biti prevareni lažnim čudima, utoliko prije ako su vaša vjerovanja i prakse nebiblijske.

Zašto je Bog tako, čini nam se, škrt u činjenju svojih čuda? Zato što Bogu uopšte nije do zabave, do fasciniranja ljudi i spektakla. Njegova čuda su prilično rijetka zato što Njegova čuda obavezno imaju svrhu, imaju jedan pozitivan cilj, ona su vrlo ozbiljna, ona su vrlo božanstvena, dostojanstvena.

Postoji još jedan razlog zašto Bog ne čini tako često čuda. A to je što Bog ne želi da ljudi postanu zavisnici čuda. On želi da ljudi budu istinski povezani sa njim, ne zato što je On u njihovom životu činio čuda, nego zato što oni shvataju da Njegov karakter vrijedi bez toga da li On čini čuda ili ne čini. To bi bila smiješna religija da budemo vjernici zato što Bog čini čuda. Mi smo religiozni zato što to odgovara našoj unutrašnjoj prirodi, zato što razumijemo šta je božanski karakter, zato što shvatamo šta je dostojanstvo čovjeka, a ne zato što je Bog činio čuda. Ali ljudi zaista mogu da postanu zavisnici od čuda, što vidimo svakoga dana ovdje oko nas.

Dakle, pravo čudo poznajemo po njegovoj svrsi. Uzmimo jedan primjer. Kada je na Karmelu trebalo da se razluči između pravog (biblijskog) Boga i lažnog (Bala), na Ilijinu molitvu Bog je spustio oganj i spalio žrtvu. Učinio je pravo čudo.

Međutim, znamo da Otkrivenje spominje da će ponovo biti spušten oganj, i da će to biti „lažno“ čudo. Jednom je isti događaj pravo, istinsko čudo, a drugi put je to, sa biblijskog stanovišta, lažno čudo. I Otkrivenje to otvoreno kaže, da će đavo činiti lažna čudesa i tako dalje.

Kako to da se isti događaj sa biblijskog aspekta potpuno suprotno vrednuje? To se može razumjeti samo u kontekstu značenja ovih čuda, a njihovo značenje se izvodi iz učenja Biblije. Naime, na Karmelu vatra nije pala tek tako, nego je pala da bi spalila žrtvu. U Novom savezu žrtveni obred više ne važi. Svi oni koji vjeruju da to važi, oni će vjerovati i u to čudo. Ne postoji ispravna teleološka argumentacija koja može da opravda takvo čudo u Novom savezu. Mi smo obaviješteni kroz Bibliju šta je to lažno čudo, ali sada možemo da razumijemo i zašto je to lažno čudo. Ovaj kriterijum se primjenjuje i za ostala „prava“ i „lažna“ čuda.

Najveće čudo zapisano u Bibliji je Hristovo vaskrsenje. Međutim, Hrist nije vaskrsao sam od sebe, nego Njegovo vaskrsenje ima adekvatan razlog ili uzrok u životodavnoj sili Božjoj. Bog koji je stvorio i dao život može povratiti osobu u život iz mrtvih.

 Dalje razmatranje biblijskih čuda

Kad je Bog činio neka čuda za Izraelce, da ne bi narod sebi pripisao slavu za pobjedu nad okolnim neznabožačkim narodima i tako se opteretio samoljubljem i slavoljubljem, Bog se poslužio Mojsijem: „I dok je Mojsije držao ruke podignute, Izraelci su bili nadmoćniji, a kad je spustio ruke, Amaličani su bili nadmoćniji.“ (2. Mojsijeva 17:11)

Izraelcima je tako bilo jasno da ne pobjeđuju nekom svojom snagom i sposobnošću. A kako ih je Bog sačuvao da zbog toga ne obožavaju Mojsija, kao da on nekom svojom silom daje snagu Izraelu? Sveti spisi kažu:

„Kad su Mojsiju ruke otežale, uzeli su kamen, stavili ga pod njega i on je sjeo. A Aron i Hur držali su mu ruke, jedan s jedne, a drugi s druge strane, tako da su mu ruke ostale podignute sve do zalaska sunca.“ (2. Mojsijeva 17:12)

Kada Mojsije nema snage da drži sopstvene ruke podignute, kako će imati snage da sam pomogne Izraelu?!

Da ne bi obožavali čovjeka kao spasitelja, Bog je često upotrebljavao ljude koji su sami po sebi slabi. Kada ga je Bog pozvao da izbavi Izrael, Gedeon je odgovorio:

„O Gospode, čim ću izbaviti Izraela? Eto, rod je moj najsiromašniji u plemenu Manasijinu, a ja sam najmanji u domu oca svojega. Tada mu reče Gospod: Ja ću biti s tobom.“ (Sudije 6:15-16)

Više puta Bog se služio i ženom, preko koje bi učinio velike stvari. Tako je, posebno Izraelcima, bivalo očigledno da sila nije u tijelu, već u Bogu. Ponekad se Bog služio i naizgled „banalnim“ nalozima, da bi tako jasno stavio do znanja da je samo On Spasitelj. Kada su Izraelce u pustinji napale zmije otrovnice, Bog je tražio pogled vjere u bronzanu zmiju prikovanu na štapu (4. Mojsijeva 21:4-9). Svima je bilo jasno da sama zmija nema moći da spase, već da to čudo čini Bog.

Zmija na štapu je zapravo predstavljala zlo koje je Isus svojom smrću prikovao za krst (vidi Jovan 3:14-15). Imala je svoju racionalnu poruku da ukaže na Plan spasenja, isto kao i obredi ceremonijalnog zakona. Oni nisu plijenili osjećanja kao neznabožački rituali. Klanje nedužnih životinja ne može da pruži pouzdanje i ohrabrenje tjelesnom srcu. Ali ono može da uputi razumno otkrivenje Plana spasenja umu grešnika koji je kroz Božji zakon osvjedočen o potrebi za Spasiteljem.

Kada je bolestan od gube sirijski vojvoda Naman tražio čudo iscjeljenja, prorok Eliša mu je dao jednostavan nalog da se okupa sedam puta u Jordanu. Naman je u početku posumnjao i odbacio Božji spasonosni nalog. “Ali sluge njegove pristupivši rekoše mu govoreći: ‘Oče, da ti je kazao prorok što veliko, ne bi li učinio? A zašto ne bi kad ti reče: Okupaj se, pa ćeš se očistiti?’ I tako siđe, i zaroni u Jordan sedam puta po riječima čovjeka Božjega, i tijelo njegovo posta kao u maloga djeteta, i očisti se.“ (2. Kraljevima 5:13-14) Naman nije iscijeljen samim činom kupanja u Jordanu, već vjerom u Boga koju je tim činom samo pokazao.

Kada je žena bolesna od tečenja krvi iscijeljena dodirom Hristove haljine, jasno je da je nije iscijelio sam dodir sa Hristom, jer su ga i ostali doticali (vidi Luka 8:45). Spasonosna je samo vjera koju je žena na takav način pokazala: “A on joj reče: Ne boj se kćeri! Vjera tvoja pomože ti.“ (Luka 8:48)

Kada su srušeni zidovi Jerihona, to nije postignuto magičnim obilaženjem oko grada, već vjerom u Božju moć koju su na taj način Izraelci pokazali: “Vjerom padoše zidovi jerihonski, kad se obilazi oko njih sedam dana.“ (Jevrejima 11:30)

Da ne bi Božje čudo bilo pripisano prirodnom toku stvari ili slučaju, već da bi bilo pripisano Onome koji nam se preko čuda otkriva, Bog ga vezuje za svoje vjerne sluge. “I kad čovjek pade i dotače se kostiju Elišinih, oživje i usta na noge svoje.“ (2. Kraljevima 13:21) Mrtve kosti proroka Eliše svakako nisu mogle dati život, jer život samo od Života može nastati. Tako Bog podsjeća Izraelce na svoju sopstvenu silu i moć, koju vezuje za one principe življenja koje je slijedio Njegov vjerni sluga Eliša.

Zapazimo da čuda koja je Bog činio nisu bila zasnovana na određenom principu ili tehnici. Nisu vojskovođe Izraela držale svaki put podignute ruke, radi Božjeg blagoslova u ratu, niti bi svaki put obilazile oko neprijateljskog utvrđenja da bi se srušili njegovi zidovi. Kada bi nekoga ujela zmija, on ne bi ponovo montirao bronzanu zmiju na štap i gledao u nju. Kada bi se sirijske vojvode razbolijevale od gube, ne bi se iscjeljivali kupanjem u Jordanu. Kada su ljudi umirali, nisu ih vaskrsavali preko Elišinih kostiju, već se to, kao i u ostalim primjerima, dešavalo samo jednom prilikom.

Kada bi ljudi ipak pokušavali da od čuda naprave princip, Bog je svojom intervencijom pokazivao da od vjernosti Njemu, a ne tvari ili magičnoj tehnici, zavisi Njegovo odobravanje i blagosiljanje. Kada su Izraelci pokušali da izvojuju pobjedu protiv Filisteja pomoću Kovčega saveza (sa pločama Dekaloga), tada im je Kovčeg bio otet od strane Filisteja (1. Samuelova 4. glava). Isto tako, Izraelci su kadili bronzanoj zmiji, koju je Mojsije načinio vjekovima ranije, ali je vjerni kralj Jezekija razbio zmiju da ne bi više služila kao sredstvo za idolopoklonstvo i magiju (2. Kraljevima 18:4).

Sotona pokušava da zloupotrijebi manifestacije božanske sile, pripisujući samim ljudima, ritualima i stvarima princip čudotvorne moći. I tako, upravo ono sredstvo koje je Bog upotrijebio da bi pokazao da je On moćni Spasitelj, a ne ono samo, Sotona koristi da bi još dublje unizio čovjeka, navodeći ga tako da obožava tvar ili ritual umjesto Tvorca. Njegovo poniženje ljudskog dostojanstva ide čak dotle da ćemo danas u hrišćanskom svijetu vidjeti vjernike koji se u hramu živog Stvoritelja klanjaju pred posmrtnim ostacima stvorenja. Na istoku, vjernici će jesti izmet vrhovnog lame sa Tibeta, itd. Naravno, tu su uvijek čuda (5. Mojsijeva 13:1-4; Isaija 8:20), kojima Sotona i demoni umiruju savjest čovjeka pred njegovim poniženjem: mošti iscjeljuju, izmet vrhovnog lame predstavlja lijek za sve bolesti, sa kipova kaplje krv, i sl. Zdrav razum je odavno žrtvovan da ne bi uznemiravao umrtvljenu savjest:

„Jer premda su upoznali Boga, nisu mu kao Bogu iskazali slavu ni zahvalnost, nego im je razmišljanje postalo isprazno i nerazumno srce im se pomračilo. Tvrdili su da su mudri, ali su postali bezumni i zamijenili su slavu neraspadljivog Boga likovima načinjenim po obličju raspadljivog čovjeka i ptica i četvoronožaca i gmizavaca… Oni su Božju istinu promijenili u laž, pa su poštovali i obožavali ono što je stvoreno umjesto Stvoritelja“ (Rimljanima 1:21-25)

U čitavoj biblijskoj istoriji, od Adama pa do apostola, nećemo naći ni jedan jedini slučaj da je Bog učinio ikakvo čudo putem ikone, kipa ili slike. Naravno, ne bez razloga. Ukoliko se naša pažnja zadržava na tvorevini umjesto na Tvorcu, to ne može ostati bez posljedica. Dovoljno je vidjeti karakter idolopoklonika, pa shvatiti da se čovjek pretvara u ono što gleda. On je duhovno hladan i mrtav kao i objekat njegovog obožavanja:

„Usta imaju, a ne govore; oči imaju a ne vide; uši imaju a ne čuju; … takvi su oni koji ih grade i svi koji se uzdaju u njih.“ (Psalam 115:4-8)

Zar hladno ljudsko srce treba da griju još hladniji zidovi crkve, relikvije i idoli?!

Bog ne živi u rukotvorenim hramovima (Djela 17:24), već u Njegovoj vjernoj djeci (1. Korinćanima 6:19). Dok se tjelesno srce oduševljava ljepotom građevine crkvenog hrama, duhovna duša zapaža i prepoznaje karakter žive Hristove zajednice vjernih. Živi čovjek treba da bude svjetlost svijetu (Matej 5:14) i da misli drugih ljudi uzdiže sa onog što se vidi na nevidljivo, sa materijalne na duhovnu stvarnost. Ono što zaista otvara naše srce ka Bogu, to nisu određene slike, rituali, nazivi (imena) ili pojave, već je to pravilna predstava o karakteru Božje nesebične ljubavi, koju stičemo molitvom i razumnim proučavanjem Njegove riječi. Ta predstava je uzvišena u odnosu na naš karakter i zato će ona i nas uzdići.

 Zaključak

Dakle, na osnovu svega izloženog, nije teško zaključiti da prava Božja čuda nikada nisu vezana za idolatriju bilo koje vrste, niti kao podrška religiji koju On osuđuje. Božja čuda nisu „serijska“ već unikatna i uvijek sa svrhom osvjedočavanja ljudi u potrebu za Bogom i spasenjem. Da li ijedno čudo vezano za pravoslavlje zadovoljava biblijske kriterije, ostavljamo čitaocu da sam prosudi. Obraćaju li ta čuda sudionike Bogu i razumnoj biblijskoj vjeri ili ih „betoniraju“ u idolatriji i sujeverju? Pored toga, mnoga navodna čuda su razotkrivena kao obični trikovi i prevare.[1] Naravno suvišno je napominjati da je sve to jedan veliki biznis koji donosi novaca bukvalno na vreće.

Preuzeto sa https://www.religija.me/cuda-u-pravoslavlju/

Sva ta navodna objašnjenja ne mogu pružiti odgovor na jedno ključno pitanje. Kako je moguće da taj "trik" nikada nije omanuo već hiljadu i više godina besprekidno? Evo uzećemo Blagodatni oganj za primjer. Već preko hiljadu godina oganj silazi u Jerusalimu. Nisam siguran da postoji bilo kakav hemijski trik koji ima 100% uspješnost iz godine u godinu. Ispada da su pravoslavni monasi vrsni hemičari koji uspjevaju kontrolisati kompleksne hemijske reakcije bijelog fosfora, kalijum- permanganata ili čega god već. Takođe, postoji još jedna bitna činjenica koju autor teksta zanemaruje, a to je da Crkvu sv. groba u Jerusalimu dijele Pravoslavna Crkva, rimokatolici i jermenska crkva. Dakle taj hram dijele tri vjerske zajednice i često tu izbijaju tenzije i sukobi. Kako je moguće onda da ni rimokatolici ni Jermeni nisu uspjeli replikovati "trik" i proizvesti svoj blagodatni oganj? U vrijeme krstaških ratova, krstaši su zauzeli hram i organizovali svoju ceremoniju silaska ognja, ali nisu uspjeli ništa postići. To priznaju čak i sekularni skeptični istoričari poput Christophera Tyermana koji je napisao:
"after the fiasco of the failure of the regular Easter miracle of the Holy Fire under Latin auspices in 1101, the annual ritual on Easter eve when Holy Fire is supposed to descend from heaven to light the priests' candles in the edicule of the Holy Sepulchre. The newcomers evidently had not learnt the knack"
Oni su mogli uhvatiti nekog pravoslavnog monaha ili čak episkopa i mučiti ih dok ne otkriju tajnu, naravno pod uslovom da postoji tajna. A očito im je bilo bitno da prisvoje tu ceremoniju.

Slična pitanja se mogu postaviti i za druga navodna objašnjenja. Suštinski problem je u tome što protestantizam čuda stavlja u neku kategoriju davne istorije, nečega što se ranije događalo, ali sada više nije aktuelno. Ali to nema smisla. Bog je u biblijsko doba vršio velika I VIDLJIVA čuda, nisu to bile samo nevidljive intervencije u privatnim životima vjernika kako je to pravilo kod protestanata, već su to bila grandiozna čuda koja su služila da učvrste vjeru ljudi u Boga. Zašto bi u moderno doba bilo drugačije? Zašto bi se u doba Starog zavjeta događale čudesne stvari poput vihora na Sinaju ili likvidacije 185 hiljada Asiraca, a danas samo neka "suptilna" čuda? Upravo suprotno, za očekivati je da će Bog upravo u modernom dobu, dobu stalnog skepticizma prema svemu natprirodnom pa i samom postojanju Boga, još više vršiti čuda i učvršćivati vjernike. Boga ništa ne sprečava da počne vršiti "serijska čuda" kako to opisuje autor teksta.