Jeste li ikada zurili u kostur dinosaura u muzeju i tiho se pitali: „Gdje se dinosauri uklapaju u Bibliju?“ Ili čak: „Spominje li Biblija uopće dinosaure?“. Ovo se pitanje pojavljuje češće nego što mislite, posebno u razgovorima između znatiželjne djece, skeptičnih prijatelja ili čak vjernika koji nikada nisu dobili jasan odgovor.

Kao netko tko je završio magisterij iz religijskih studija, vidio sam kako ova tema hoda po tankoj liniji. Neki je tretiraju kao teološku minu, drugi je u potpunosti ignoriraju. Ali kada joj se pristupi iskreno, otvara iznenađujuće bogato razmišljanje o tome što Biblija govori, a jednako važno i o tome što ne govori.

Ako preskočite ovaj članak, mogli biste propustiti ključni uvid u to kako nam drevna stvorenja poput Behemota i Levijatana pomažu da vidimo Božju moć ili kako su različiti kršćani pokušali pomiriti fosile s Postankom. U svakom slučaju, ovdje ima više od nostalgije za Jurskim parkom. Postoji nešto što bi moglo promijeniti način na koji čitate Sveto pismo sa znatiželjom i poštovanjem.

Biblija i riječ „dinosaur“

Razjasnimo jednu stvar odmah na početku: riječ „dinosaur“ nećete naći nigdje u Bibliji. Ni u Postanku, ni u Jobu, pa čak ni skrivenu u nekoj nejasnoj proročkoj viziji. To je zato što riječ jednostavno još nije postojala.

Izraz „dinosaur“ skovao je 1842. godine britanski paleontolog Richard Owen. To je gotovo dvije tisuće godina nakon što su napisani biblijski tekstovi. Stoga bi bilo povijesno netočno očekivati da će biblijski autori koristiti riječ koja još nije bila izmišljena.

Ali samo zato što izraza nema ne znači da Biblija šuti o velikim, strahopoštovanja vrijednim stvorenjima. Apsolutno ne šuti.

Hebrejski spisi (ono što kršćani nazivaju Starim zavjetom) govore o nekoliko misterioznih zvijeri, neke su opisane detaljno, druge simboličnije. Najpoznatiji su vjerojatno Behemot i Levijatan, koji se pojavljuju u knjizi o Jobu. Ovi opisi naveli su mnoge da se zapitaju: jesu li ta stvorenja poetske slike, stvarne životinje ili nešto sasvim drugo?

Uskoro ćemo se pozabaviti tim stvorenjima, ali za sada je važno zapamtiti ovo: Biblija nije znanstveni udžbenik, niti to tvrdi. Ne namjerava dokumentirati svaku vrstu koju je Bog stvorio. Naglasak joj je na odnosu između Boga i čovječanstva, a ne na fosilnim zapisima ili geološkim vremenskim linijama.

Uz to, Sveto pismo nije u sukobu s prirodnim svijetom. Kao što Psalam 19:1 kaže:

„Nebesa kazuju slavu Božju, a djelo ruku njegovih naviješta svod.“ (Psalam 19:1, NRSV-CE)

Drugim riječima, i Sveto pismo i priroda ukazuju na istog Stvoritelja. Biblija nam možda ne daje lekciju iz paleontologije, ali nas poziva da se divimo Onome koji je oblikovao svemir, od zvijezda do morskih stvorenja, od vrabaca do (moguće) sauropoda.

Drevna stvorenja u Svetom pismu

Ako Biblija ne spominje dinosaure po imenu, može li ih ipak opisati?

U knjizi o Jobu susrećemo dva najzagonetnija stvorenja u cijelom Svetom pismu: Behemota i Levijatana. Oni su masivni. Zastrašujući. Neukrotivi. Najvažnije je da ih Bog koristi kako bi Jobu pokazao koliko je stvorenje zapravo prostrano i neukrotivo.

Bog opisuje Behemota ovako:

„Pogledajte Behemota, kojeg sam stvorio kao što sam stvorio i tebe; jede travu kao vol. Snaga mu je u slabinama, a moć u mišićima trbuha…

To je prvo od velikih Božjih djela - samo mu se njegov Stvoritelj može približiti mačem.“

(Job 40:15–16, 19, NRSV-CE)

Neki kažu da ovo zvuči kao nilski konj ili slon, ali drugi ističu detalje (poput njegovog repa „krutog kao cedar“ (stih 17)) i pitaju se je li to bilo nešto veće, nešto izumrlo. Možda čak i stvorenje nalik dinosauru.

Zatim tu je Levijatan:

„Možeš li Levijatana izvući udicom ili mu jezik pritisnuti užetom?

…Kihanje mu bljesne svjetlom, a oči su mu kao trepavice zore.

Iz usta mu izlaze plamteće baklje; iskre vatre iskaču.“

(Job 41:1, 18–19, NRSV-CE)

Krokodil? Mitski morski zmaj? Poetska slika kaosa? Sve je to predloženo, ali bez obzira na to što je Levijatan „zapravo“ bio, poanta stoji: ta su stvorenja bila izvan ljudske moći. Samo ih je Bog mogao ukrotiti.

Evo zašto je to važno. Bez obzira vjerujete li da su Behemot i Levijatan bili stvarne životinje ili simbolični opisi, teološka poruka je ista. Bog podsjeća Joba (i nas) da je stvoreni svijet ogroman, divlji i da ga ne možemo kontrolirati. U trenutku patnje i zbunjenosti, Jobu se pokazuje golem opseg Božjeg djela.

I to je, možda, veća poruka: kada pokušavamo sažeti Bibliju u vodič za izumrle vrste, riskiramo da propustimo dublju poantu. Ova stvorenja nisu samo zanimljivosti, ona su teološki putokazi. Postoje u Svetom pismu kako bi nam okrenuli pogled prema gore, a ne samo unatrag u vremenu.

Je li Bog stvorio dinosaure?

Ovdje se stvari malo zahuktavaju. Jesu li ljudi i dinosauri ikada hodali Zemljom u isto vrijeme? I ako jesu, zašto Biblija to ne objašnjava?

Postoje dva glavna tabora unutar kršćanskog svijeta kada je u pitanju ovo pitanje, i oba pokušavaju ozbiljno shvatiti Sveto pismo, samo iz vrlo različitih kutova.

1. Stajalište mlade Zemlje: Stvoreni su zajedno

Mnogi kršćani, posebno u kreacionističkim krugovima mlade Zemlje, vjeruju da su dinosauri stvoreni šestog dana stvaranja: „Neka zemlja izvede živa bića svake vrste“ (Postanak 1:24, NRSV-CE). To uključuje kopnene životinje... a ako su dinosauri kopnene životinje, onda su prema ovom gledištu bili tamo od samog početka.

Prema ovoj vremenskoj liniji, dinosauri su živjeli uz rane ljude, a većina ih je izumrla tijekom ili ubrzo nakon Potopa. Neki čak tumače priču o Arki tako da ih uključuje:

„Od životinja koje nisu čiste, dvoje i dvoje, mužjak i ženka, ušli su u arku s Noom…“

(Postanak 7:8–9, NRSV-CE)

To je smjela tvrdnja, a podržavaju je kreacionistički muzeji, crkve i knjige koje tvrde da su fosili dinosaura rezultat brzog ukopa tijekom globalnog potopa. Ponekad će ukazati na legende o zmajevima ili čudne rezbarije u drevnim hramovima kao moguće „dokaze“ susreta ljudi i dinosaura.

Je li uvjerljivo? Za neke, da. Pogotovo ako je vaša polazna točka da je Zemlja stara samo nekoliko tisuća godina, a Sveto pismo se čita kao doslovan, svakodnevni izvještaj o povijesti stvaranja.

2. Pogled na Staru Zemlju: Dinosauri su došli mnogo prije nas

Drugi (uključujući mnoge kršćane u znanstvenim područjima) smatraju Zemlju starom milijarde godina, na temelju geologije, astronomije i radiometrijskog datiranja. Iz ovog gledišta, dinosauri su živjeli i izumrli mnogo prije nego što su se ljudi ikada pojavili.

To ne znači da ovi kršćani odbacuju Postanak. Umjesto toga, priču o stvaranju čitaju kao teološku poeziju, božanski nadahnut prikaz tko je stvorio svijet i zašto, ne nužno kako ili kada u znanstvenom smislu. Postanak 1 manje se bavi datiranjem fosila, a više proglašava dobrotom i redoslijedom stvaranja.

U ovom okviru, dinosauri se i dalje uklapaju u Božju priču, samo se ne preklapaju s ljudskom poviješću. Dio su goleme predljudske prošlosti na koju ukazuje Psalam 104:24:

„Gospodine, kako su brojna djela tvoja! Mudrošću si ih sve stvorio; zemlja je puna stvorenja tvojih.“

(Psalam 104:24, NRSV-CE)

Na kraju, bez obzira na to naginjete li mladoj ili staroj Zemlji, vrijedi zapamtiti ovo: dinosauri nisu prijetnja vjeri. Ako išta, oni nas izazivaju da postavimo dublja pitanja: o Božjem vremenu, Božjoj moći i kako tumačimo Sveto pismo s vjerom i poniznošću.

Dinosauri i Biblija: Teologija iznad paleontologije

Dinosauri su fascinantni. Lako se zanijeti vremenskim linijama, fosilima, raspravama, ali kada je riječ o Bibliji, najvažnije pitanje je o vremenu, o tome što. Što nam oni govore o Bogu?

Ovdje teologija nježno, ali čvrsto korača ispred znanosti.

Kada Bog odgovara Jobu iz vihora (Job 38–41), ne daje odgovore o patnji, vremenskim linijama ili čak pravdi. Umjesto toga, ukazuje na stvaranje: planine, vremenske obrasce, lavove, divlje volove i da, stvorenja poput Behemota i Levijatana.

To je zato što je Božje stvaranje pozornica za Njegovu moć, mudrost i slavu. To je dublja poanta ovih odlomaka.

„Tko je mudrost stavio u nutrinu, ili dao razum umu?“

(Job 38:36, NRSV-CE)

Biblija nas stalno poziva da pogledamo stvaranje i vidimo Stvoritelja. Dinosauri, bilo da se izravno spominju ili ne, uklapaju se u to. Oni nisu samo pretpovijesne zanimljivosti. Oni su dio mnogo veće slike, podsjetnik da je Božja stvaralačka moć veća nego što obično zamišljamo.

Zapravo, kada zastanete i razmislite o tome, pomalo je zapanjujuće: Bog nije stvorio samo ono što sada vidimo. Stvorio je cijele svjetove koji su došli i prošli mnogo prije nas. To nije odvraćanje pažnje od evanđelja; to je svjedočanstvo Božje veličine.

Teolog John Piper jednom je razmišljao o tome da bi dinosauri mogli postojati „samo da bismo se divili“. I nije bio u krivu. Podsjećaju nas da mi nismo središte priče. Bog jest. Oduvijek je bio.

Dakle, da, Biblija šuti o fosilnim slojevima i evolucijskoj teoriji. Ali je glasna kada je u pitanju ovo: cijelo stvorenje, uključujući i dijelove koje ne razumijemo u potpunosti, ukazuje na Božju slavu.

Što nam Sveto pismo ne govori

Do sada ste vjerojatno nešto primijetili: Biblija nam daje uvid u masivna, tajanstvena stvorenja, ali ne nudi sveobuhvatan vodič o dinosaurima.

Biblija ne pokušava odgovoriti na svako znanstveno pitanje koje bismo mogli postaviti u 21. stoljeću. Ne mapira geološke epohe niti nam govori koliko je vrsta živjelo prije Potopa. To nikada nije bila njezina svrha. Njezin je cilj vječan, a ne enciklopedijski.

„Ali ovo je napisano da biste povjerovali da je Isus Mesija, Sin Božji, i da vjerujući imate život u njegovu imenu.“

(Ivan 20:31, NRSV-CE)

Ako Svetom pismu pristupamo očekujući da će riješiti znanstvene rasprave, mogli bismo otići razočarani. Ali ako mu pristupimo kako bismo upoznali Boga, razumjeli svoje mjesto u Njegovoj priči i živjeli s mudrošću i svrhom, pronaći ćemo sve što nam treba.

Ipak, to ne znači da su znanost i Sveto pismo neprijatelji. Postoji prostor za vjerne kršćane da istražuju prirodni svijet, postavljaju teška pitanja i proučavaju fosile bez potkopavanja biblijske istine. Ali moramo poštovati ograničenja svakog od njih.

Konačno premošćivanje vjere i znanosti (s dostojanstvom)

Postoji iskušenje, posebno u kršćanskim krugovima, da se osjećamo kao da moramo birati strane: ili vjerujete Bibliji ili vjerujete znanosti. Ali to je lažan izbor, i to prilično nedavan.

Kroz povijest, mnogi vjernici nisu znanost vidjeli kao suparnika vjeri, već kao njezin prirodni nastavak. Uostalom, ako je Bog stvorio svijet, onda je njegovo pažljivo proučavanje oblik štovanja, čin poštovanja, a ne pobuna.

„Velika su djela Gospodnja, proučavaju ih svi koji se u njima raduju.“

(Psalam 111:2, NRSV-CE)

Kada su u pitanju dinosauri, kršćani diljem spektra došli su do različitih zaključaka. Neki vjeruju da su živjeli uz ljude. Drugi ih smještaju milijunima godina ranije. Ali u većini slučajeva, te se razlike svode na to kako tumačimo uvodna poglavlja Postanka, a ne na to vjerujemo li im.

I to je važno. Jer čak i kada se kršćani ne slažu oko toga kada, većina se slaže oko zašto: cijelo stvaranje, prošlo i sadašnje, otkriva Božju slavu.

Vrijedi također reći: vjera i znatiželja mogu koegzistirati. Ne morate imati svaki odgovor da biste se držali istine. Neki od najvjernijih kršćana koje poznajem također su znanstvenici, paleontolozi ili učitelji koji se svakodnevno bore s ovom točnom napetošću.

Izazov je prihvatiti ove stvari s dostojanstvom, ne odbaciti one koji misle drugačije, već ostati ukorijenjen u Svetom pismu, a istovremeno ostati otvoren za učenje više o svijetu koji je Bog stvorio.

u Bibliji jasno piše
stvaranje je bilo SAMO od Boga Jedinoga Oca YHVH
bez ičije tuđe pomoći
u doslovnih 6 dana - svaki od po 24 sata

stihove znaš?