Pitanje je li Isus znao sve duboko je i složeno, dotiče se same naravi Kristova božanstva i čovještva. Ovo istraživanje zadire u srž kristologije, proučavanja prirode i djela Isusa Krista. Da bismo na odgovarajući način odgovorili na ovo pitanje, moramo uzeti u obzir biblijske dokaze, teološke implikacije i povijesne stavove koje crkva drži.

Novi zavjet pruža različite uvide u Isusovo znanje. S jedne strane, vidimo primjere u kojima Isus pokazuje božansko sveznanje. Na primjer, u Ivanu 1:48, Isus otkriva svoje znanje o Natanaelovom položaju prije nego što ga je Filip pozvao: "Prije nego što te je Filip pozvao, vidio sam te kad si bio pod smokvom." Slično, u Ivanu 2:24-25, kaže se da je Isus "poznavao sve ljude i nije mu trebao nitko da svjedoči o čovjeku, jer je sam znao što je u čovjeku."

Međutim, postoje i odlomci koji sugeriraju ograničenja Isusovog znanja. Jedan od najčešće citiranih stihova u ovom kontekstu je Marko 13:32, gdje Isus govori o danu i satu svog povratka: "A za onaj dan ili čas nitko ne zna, ni anđeli na nebu, ni Sin , već samo Otac." Ovaj stih ukazuje da je postojao barem jedan aspekt znanja koji Isus, u svojoj zemaljskoj službi, nije posjedovao.

Da bi se pomirili ovi naizgled kontradiktorni aspekti, bitno je razumjeti nauk o hipostatskom jedinstvu, koji uči da je Isus u potpunosti Bog i u potpunosti čovjek. Kalcedonski koncil 451. godine potvrdio je da je Isus jedna osoba s dvije različite prirode, božanskom i ljudskom, bez zabune, promjene, podjele ili odvajanja. Ovaj teološki okvir pomaže nam u snalaženju u složenosti Isusova znanja.

U svojoj božanskoj prirodi, Isus posjeduje sveznanje, jer je Bog sveznajući. Ovo je u skladu s Božjim svojstvima opisanim u cijelom Svetom pismu, kao što je Psalam 147:5, koji izjavljuje: "Veliki je naš Gospodin i moćan je; razum mu je neizmjeran." Kao druga osoba Trojstva, Isus dijeli ovu božansku osobinu.

Međutim, u svojoj ljudskoj naravi, Isus je iskusio ograničenja svojstvena čovječanstvu. Filipljanima 2:6-7 opisuje kako Isus, "iako je bio u obličju Božjem, nije smatrao da je jednakost s Bogom nešto čega se treba uhvatiti, nego je sebe ispraznio uzevši obličje sluge, rodivši se sličan muškarci." Ovo "pražnjenje" (kenosis) podrazumijeva da se Isus dobrovoljno suzdržao od korištenja određenih božanskih atributa neovisno o svom Ocu dok je bio na Zemlji.

Međudjelovanje između Isusove božanske i ljudske naravi može se dodatno osvijetliti razmatranjem koncepta communicatio idiomatum, ili komunikacije svojstava. Ovo teološko načelo tvrdi da se osobine obiju naravi mogu pripisati jednoj osobi Isusa Krista. Dakle, dok je Isus, kao Bog, sveznajući, Njegovo ljudsko iskustvo uključivalo je rast u mudrosti i znanju, kao što je opisano u Luki 2:52: "I Isus je rastao u mudrosti i u rastu i u milosti kod Boga i kod ljudi."

Rani crkveni oci također su se borili s ovim problemima. Na primjer, Atanazije je u svom djelu "O utjelovljenju" naglasio jedinstvo Kristove osobe i razlikovanje Njegove naravi. Tvrdio je da Isusova ljudska iskustva, uključujući sva ograničenja u znanju, nisu umanjila Njegovo božanstvo, već su otkrila misterij utjelovljenja.

Štoviše, Toma Akvinski se u svojoj "Summa Theologica" pozabavio spoznajom Krista razlikujući tri vrste znanja u Isusu: blaženo, uliveno i stečeno. Blaženo znanje odnosi se na izravnu viziju Boga, koju je Isus imao od trenutka svoga začeća. Uliveno znanje dao mu je Bog, dopuštajući mu da zna stvari koje nadilaze ljudske sposobnosti. Stečeno znanje bilo je ono koje je Isus naučio kroz ljudsko iskustvo i promatranje. Akvinski je tvrdio da dok je Isus imao savršeno blaženo i prožeto znanje, Njegovo stečeno znanje je raslo dok je živio svoj ljudski život.

Ideja da Isus nije znao sve u svom ljudskom iskustvu ne implicira nedostatak u Njegovom božanstvu. Umjesto toga, ističe duboko otajstvo utjelovljenja, gdje je beskonačni Bog uzeo konačnu ljudsku narav. Ovo samoograničenje bilo je dio Isusove misije da se potpuno poistovjeti s čovječanstvom i da bude savršen posrednik između Boga i čovjeka (1. Timoteju 2,5).

Osim toga, valja razmotriti svrhu Isusove zemaljske službe. Isus je došao otkriti Oca (Ivan 14,9), potražiti i spasiti izgubljene (Luka 19,10) i pružiti konačnu žrtvu za grijeh (Hebrejima 10,12). Njegovo je znanje bilo savršeno prikladno za postizanje ovih ciljeva. Trenuci u kojima se Isusovo znanje činilo ograničenim služe za naglašavanje Njegove istinske ljudskosti i Njegovog oslanjanja na Oca, modelirajući nam život vjere i ovisnosti o Bogu.

Zaključno, pitanje je li Isus znao sve zahtijeva nijansirano razumijevanje Njegove dvojne prirode kao potpunog Boga i potpunog čovjeka. Dok Isus, u svojoj božanskoj prirodi, posjeduje sveznanje, Njegovo ljudsko iskustvo uključivalo je dobrovoljna ograničenja. Ova teološka napetost svjedočanstvo je dubokog otajstva utjelovljenja, gdje je Isus u potpunosti prihvatio ljudska ograničenja kako bi ostvario Božje otkupiteljske svrhe. I biblijska pripovijest i refleksije crkvene tradicije potvrđuju da je Isusovo znanje, bilo božansko ili ljudsko, bilo savršeno usklađeno s Njegovom misijom da otkrije Božju ljubav i donese spasenje svijetu.

Isus se je kao čovjek namjerno “umanjivao” ili unižavao i po toj osnovi nešto “nije” znao.

Naravno da Sin zna kad će sudnji dan jer je “alfa i omega” ili “prvi o posljednji”. Ne možeš biti OMEGa ako ne znaš sve o OMEGI a dio omege je i znanje o kraju svijeta ili o “onom danu”.

I što je još važnija stvar; ne samo da Sin zna kad će dan i čas suda, već sam Sin određuje to vrijeme ! Ne stoji li u pismu da Otac “ne sudi nikome” nego je sud prepustio Sinu. Dio suda je i određivanje dana i časa suda.

Ovdje bih mogao dati i jasnije i dublje ukaze kako i kada će nastupiti Isusov “dan i čas” (iako to nije određeno strogo jer Bog sebe ne ograničava) suda i kako je to vidljivo iz pozicije Isusovih očiju, ali ovo je moje autorsko znanje koje mi niko nije poklonio.