ODNOS CRKVE PREMA ABRAHAMU.

—————

Pitanje. Kako se Evanđeoska crkva može prepoznati kao Abrahamovo sjeme, budući da je samo relativno mali broj njezinih članova zapravo pripadnici židovske nacije?

Odgovor. Apostol iznosi dva argumenta; jedan je predstavljen njegovim riječima: „Vi ste, braćo, kao što je bio i Izak, djeca obećanja." ( Gal. 4:28 .) U ovom argumentu naš Gospodin Isus je predstavljen kao stvarno Sjeme Abrahamovo, i da svima onima koji se s njime sjedine kroz vjeru i kroz duh posinjenja daje sunasljedstvo s njim , kao udovima njegova tijela, pod njim kao svojom Glavom.

Drugi argument koji apostol koristi je: „Ako ste Kristovi, onda ste Abrahamovo sjeme i baštinici po obećanju." ( Gal 3:29 .) Ovdje je apostolova misao ona o ženi koja je iskusila iste časti i privilegije kao i njezina Glava, njezin Muž, postavši životno povezana s njim kao njegova žena. Tako je nama poganima dopušteno stupiti u odnos s ovim Savezom vezanim zakletvom kroz jedinstvo s Kristom, i slično Židovi, koji nisu mogli tvrditi povezanost s ovim obećanjem jer su bili zabranjeni njihovim zakonom, oslobođeni su iz svoje unije s Mojsijem, tako da bi i oni mogli biti ujedinjeni s Kristom i kroz uniju s njim, koji je nasljednik svega, postati zajedno s poganima od iste klase ‘su-nasljednici istog obećanja’."

(w1905 15. Veljače str. 62 / R3513)

„POMAŽI SVOJE OČI POMAŠĆU."— OTKR. 3:18 .

Izrada pomasti za oči od prašine s Palestinskog puta, pomiješane sa slinom usta našega Gospodina, isprva se čini prilično čudnom. Prirodno bismo bili skloni reći: “Kako čudno! Ne stavljajte tu stvar na čovjekove oči, jer to će ih samo pogoršati. Ta je prašina puna svakakvih nečistoća; upravo je ta prašina pomogla zaslijepiti tisuće i tisuće naroda ove zemlje.” Putnik u toj blizini kaže:

„Sljepoća je uobičajena u Palestini do stupnja koji mi u zapadnim zemljama jedva možemo shvatiti. Vjerojatno ne postoji nijedna zemlja na svijetu, osim Egipta, gdje je ova bolest toliko raširena. U Gazi, na primjer, kaže se da jedna trećina stanovništva je izgubilo jedno ili oba oka, a iz vlastitog promatranja tog grada ne bih trebao oklijevati reći da izjava nije pretjerana."

Zašto je onda naš Gospodin upotrijebio glinu ili pomast načinjenu od te prašine, očito tako neprikladnu, a zatim poslao slijepca na jezerce Siloam da se opere i progleda? Odgovaramo da je u njemu vjerojatno sadržana duboka duhovna pouka, pouka za sve apostole i za Isusove sljedbenike od tada do danas. Kao što je sljepoća čovjeka bila figurativna za opću sljepoću nad ljudima, sljepoću za Istinu, sljepoću za svjetlo svijeta, tako će ova metoda liječenja sljepoće ilustrirati metodu koju je Gospodin koristio kroz ovo Evanđeosko doba. Izlučevine usta našeg Gospodina mogle bi predstavljati njegovu milost i istinu, dok bi korištena zemlja mogla predstavljati jadne zemaljske talente nas i njegovih učenika. Tko smo mi da postanemo Božje oruđe za otvaranje očiju slijepima - mi koji smo i sami nesavršeni, okaljani, pali? Ali duh Gospodinovih usana koji dolazi na nas tako preobražava našu energiju i talente da ih čini korisnima u njegovoj službi. Božjom milošću, njegovi glasnici, predstavnici, njegovi sljedbenici otvorili su slijepe oči, ne svim ljudima, ali ipak mnogima.

Kakav smo blagoslov shvatili kada je Gospodin upotrijebio takvu ljudsku glinu za pomazanje naših očiju, i kakva nam je privilegija dana da smo postali glinena pomast koju je Učitelj koristio u blagoslovu drugih. Ali pomazanje nije bilo dovoljno, trebalo je više; trebalo je pranje na jezercu. I tako nakon što je Gospodin upotrijebio nas, svoje sluge, kao glinu u svojim rukama za pomazanje zaslijepljenih očiju, potrebno je da ih uputimo na izvor njegove istine i milosti, gdje se mogu oprati, gdje mogu shvatiti da je čišćenje u potpunosti od Gospodnje pripreme, i da koliko god dobra bila glina i koliko god temeljito pomazanje, nikakav blagoslov nije mogao doći osim ako poslušno i u vjeri nisu prihvatili milost i istinu kao osvježavajući tok božanske naklonosti za njihovo prosvjetljenje.

Čudo otvaranja očiju slijepcu od rođenja bilo je toliko znamenito da je privuklo pažnju svih u susjedstvu. Nitko nikada prije nije čuo za bilo kojeg liječnika koji može vratiti vid slijepom od rođenja. Stvar je skrenuta pozornosti farizeja i doktora zakona kao prekrasan primjer božanske moći, ili da se vidi mogu li ponuditi neko drugo rješenje za to pitanje. Očito je to bio dio plana našeg Gospodina i dio onoga što je mislio kada je izjavio da čovjek nije rođen slijep kao kazna za grijeh, već za slavu Božju. Bog je dopustio da priroda ide svojim tokom na ovaj način i stvori iznimku ili čudovište prirode, a sada je osoba koja je bila tako pogođena u prošlosti postala primatelj posebnog blagoslova koji ju je potpuno nadoknadio. Naučimo sve životne događaje promatrati s ovog stajališta. Što god da imamo, a što bi se po prirodi činilo nepovoljnim ili smetnjom za nas, Gospodin je u stanju tako poništiti da od toga napravi blagoslov, razmjerno veći blagoslov.

Farizeji, puni zavisti prema Isusu, primijetili su da njegov utjecaj iz dana u dan raste u narodu, i to ih je još više ogorčilo na njega. U svom pogrešnom stanju srca već su unaprijed procijenili njegovo srce i njegove motive, ne po plodovima njegova života, već po svojim zavidnim osjećajima. Naravno, pod tim okolnostima, presuda bi bila iskrivljena i izokrenuta, što bi dovelo do pogrešnih zaključaka. Oni su katehizirali roditelje, koji su se bojali dati bilo kakav izraz o toj temi, jer su čuli da su upravitelji sinagoge odredili da ako netko prizna Isusa treba biti izopćen, ne smije mu se dopustiti da pohađa sinagogu ili da ima zajedništvo s drugima ili uživati njihove vjerske privilegije, treba se smatrati nedostojnim imena i privilegija Židova, treba se tretirati kao otpadnik od Boga i njegovog naroda. Oni su, dakle, odgovorili da je njihov sin punoljetan i da može sam govoriti.

Sina su uvijek iznova ispitivali s očitom željom da se pronađe neka greška u postupku, da se pokaže da to nije pravo čudo, itd. Čovjek koji je prije bio slijep postao je s pravom ogorčen na poseban pokušaj da se osudi onaj koji se tako sprijateljio s njim, a na izjavu farizeja da treba dati slavu samo Bogu, jer je onaj koji je učinio čudo grešnik, usprotivio se. Dok su ponavljali svoja pitanja, on je postao ogorčen na njihov zli duh i rekao je, Zašto postavljate toliko pitanja? Jeste li željni postati njegovi učenici? Dotaknuo je bolnu točku i izazvao njihov gnjev, pa su izjavili da je on Isusov učenik, izbacili su ga iz sinagoge i izopćili. Nakon toga ga je Isus pronašao. Čitamo: “Isus je čuo da su ga izbacili i kad ga je našao, rekao mu je: Vjeruješ li u Sina Božjega? A on je odgovorio: Vjerujem i poklonio se.”

KAKO NAM PREPREKE MOGU POMOĆI.

U ovome imamo svježu ilustraciju kako zapreke, poteškoće i prepreke mogu postati najveća pomoć i pomoćno sredstvo pod Božjom providnošću onima koji su ispravnog stanja srca. Ovaj jadni slijepac, neuki prosjak, naizgled najnesretniji od svih ljudi, naizgled o kojemu se Gospodin najmanje brinuo, očito je u srcu bio pošten i iskren. To je pokazao svojim ponašanjem poslije, jer karakter, princip, ne može se postaviti u trenutku, već je to stvar razvoja. Nedvojbeno, zato što je Gospodin u njegovom srcu vidio tu iskrenost, posebno ga je počastio blagoslovom otvaranja očiju, i zato što je bio dovoljno pošten i dovoljno neustrašiv da prizna Gospodina na pravilan način on je još više bio povlašten, tako što ga je Gospodin tražio i dao mu otvaranje očiju njegova razumijevanja uz otvaranje njegovih doslovnih očiju. Kad bismo samo mogli primiti ovu lekciju skroz i potpuno u svoja srca, kakav bi nam veliki blagoslov donijela jer bi nam utisnula potrebu za poštenjem srca i kao dokaz Gospodinove spremnosti da sve stvari rade zajedno za dobro onima koji ga ljube - čak i onima koji su ispravnog stava srca, koji bi ljubili Gospodina kad bi ga poznavali. Takvima je voljan dati svoje povlastice i otvoriti im oči razumijevanja - ne odjednom, već korak po korak. Dok slijedimo Gospodinove upute, dobivamo jedan blagoslov za drugim.

Izvucimo još pouku između iskustava ovog slijepca i duhovne lekcije koja je već predložena. Neki od nas rođeni su slijepi ili gotovo slijepi što se tiče sposobnosti da vidimo slavno lice našeg nebeskog Oca i odraz istoga u našem Gospodinu Isusu. Rođeni smo slijepi bez vlastite ludosti i možda zbog ludosti naših roditelja. Tama je prekrila zemlju, a mrak narode - tama idolopoklonstva i neznaboštva nad većinom svijeta, i tama mračnog srednjeg vijeka nad takozvanim kršćanskim svijetom. Nismo vidjeli Gospodina, a naše maštarije, nadahnute velikim Protivnikom, bile su grubo pogrešno shvaćanje mudrosti, pravde, ljubavi i moći našeg Stvoritelja.

Sveto pismo nam govori da je tama ili sljepoća došla od Protivnika, boga ovoga svijeta, koji zasljepljuje umove onih koji ne vjeruju, da slavno svjetlo Božje dobrote ne zasja u njihovim srcima s lica Isusa Krista, našega Gospodina. U vlastito vrijeme i na Gospodinov način poslao nam je blagoslov kroz jadnu zemaljsku prašinu, pomiješanu i ublaženu s izlučevinama njegovih usta, i također poslao je poruku da se trebamo oprati na izvoru. Tako smo perući se spoznali oproštenje grijeha i u novom svjetlu vidjeli ljubav i milosrđe našeg Oca na nebu. Zatim su došla ispitivanja, ne da nas unište, nego da nas dokažu i razviju ako smo iskreni u srcu.

Kanali koje je naš Gospodin koristio za naš blagoslov možda su bili naši prijatelji. Prijetnja izopćenja bila je pred našim mislima dok smo ispovijedali blagoslov koji smo primili i izvor iz kojeg je došao. Svi koji su bili opsjednuti ispravnim duhom po tom pitanju sigurno su slijedili put ovog slijepca iz naše lekcije i hrabro priznali primljene blagoslove i kraj iz kojeg su došli. Sada kao i tada takvo priznanje donosi odbacivanje, prezir, sarkazam i izbacivanje, ali sada, kao i tada, poslušnost i prihvaćanje takvih iskustava znače nam dodatnu manifestaciju božanske naklonosti.

Tek nakon što smo nešto podnijeli radi Gospodina i radi Istine, i radujući se našim otvorenim očima, Gospodin nas je pronašao u posebnom smislu i objavio nam se u još višem i povoljnijem blagoslovu, te smo tako mi postali njegovi učenici u najvišem smislu - njegovi sljedbenici. Nastavimo ga slijediti; nastavimo prihvaćati sva iskustva koja nam dođu na putu dužnosti i shvatimo da je privilegija biti na strani prava i istine. Oni koji su sada vjerni u sadašnjem vremenu kušnji i ispita će, kao Gospodinovi učenici, zauzvrat imati privilegiju da ih on koristi u pomazanju očiju drugih, i time svi članovi tijela pod vodstvom Gospodina , Glave, će tijekom ovog sadašnjeg vremena činiti djela onoga koji nas je poslao, i dopustiti da svjetlost zasja, shvaćajući da će prilike za službu uskoro biti zatvorene - dolazi noć kada nitko ne može raditi.

Veliko vrijeme nevolje koje neposredno prethodi sjaju Sunca pravde je blizu. Malo vremena između sada i tada služi za samu svrhu odabira Gospodinovih pravih ljudi i nanošenja na njih pomasti Istine i obavještavanja istih gdje se moraju oprati, i općenito da im se donesu blagoslovi sunasljedstva i učeništva dok tijelo Kristovo ne bude potpuno. Vrlo brzo će tako vjerni imati privilegiju druženja s našim Gospodinom i Glavom kao Svjetlom svijeta u blagoslovu svih obitelji na zemlji.

(w1905 1. Ožujak str. 75-77 / R3519)

NEZNANJE NIJE SPASITELJ.

Niti će biti dovoljno odgovoriti, kao što su to neki učinili, da se ne samo oni koji čuju evanđeosku poruku koriste njome, već da su ‘milijuni spašeni koji nikada nisu čuli za povijesnog Krista.’ Riječi apostola sasvim proturječe ovoj misli: „Svidilo se Bogu ludošću propovijedanja spasiti one koji vjeruju," implicira da oni koji ne vjeruju nisu spašeni, i implicira također da vjera u bilo što ili sve nije spasonosna već samo vjerovanje u ono što je propovijedano božanskim autoritetom - „Vjera jednom predana svetima." - Juda 3.

Koliko je blisko u skladu s ovim naš tekst u ovoj lekciji, „Ali ova su zapisana"—evanđeoska pripovijest o riječima i djelima našega Gospodina, kao i riječima i djelima apostola, kako bi ljudi mogli vjerovati u Isusa kao Mesiju, Sina Božjeg, i da vjerujući mogu imati život kroz njih. Nijedna nada se ovdje ne polaže na život bez vjere, i nijedna nada položena na nejasnu vjeru neće biti zadovoljavajuća. Nije bilo dovoljno vjerovati da je Isus bio Bogočovjek i da je umro na križu od ruke svojih neprijatelja, znameniti mučenik za slobodu i pravednost; - mora se vjerovati više od toga.

Nije dovoljno vjerovati išta manje od toga da je Isus bio Sin Božji - ne Josipov sin; nije dovoljno vjerovati u njega na bilo koji drugi način osim kao Sina Božjega, i da je dodatno on Mesija – onaj koji je davno obećan kao Abrahamovo sjeme, čija će misija tek biti blagosloviti sve obitelji zemlji: „U tvome sjemenu bit će blagoslovljena sva plemena na zemlji." Čini se da je sve ovo Evanđelje; vjerovati u bilo što manje čini se kao nedostatak vjere koja se ovdje nalaže; čini se da je vjerovati u sve ovo bitno za učeništvo. Nevjerojatno je koliko je mudrih, učenih i dobrih odbacilo ovu biblijsku izjavu o cilju ovog Evanđeoskog doba, i odlučili su da mora biti drugačije i preferiraju vlastita mišljenja, vlastito razmišljanje, u vezi poruke Gospodnje preko njegovog Sina i njegovih nadahnutih apostola.

Kad bi se ovakva izjava držala u našim umovima uz neku lažnu teoriju - kao što je, na primjer, ona koja izjavljuje da svi koji nisu spašeni u sadašnje vrijeme odlaze u vječnost mučenja bez nade u bijeg - onda bi takvo miješanje Božje istine sa zabludama koje je nadahnuo Protivnik sigurno izazvalo zbrku u našim umovima; i riječ Gospodnja, u smislu da se spasenje može imati samo kroz vjeru u Krista, čini se da bi ostavilo put prema Bogu suviše uskim i praktično uništilo svaku nadu za svijet općenito, te bi učinilo da Bog ljubavi izgleda bez srca, bez ljubavi i zlonamjeran, budući da je znao kraj od početka i imao moć da sve dovede do spoznaje Isusa, ili da je napravio neki drugi aranžman osim propovijedanja putem nesavršenih posuda kao put do vjere, njegove naklonosti, ljubavi i života koji će dati.

Ali primjećujemo da naš tekst ne govori ništa o izgubljenom primanju vječnog života u mučenju. Naprotiv, implicira da su oni bez života, izjavljujući da samo oni koji vjeruju na ispravan način mogu imati život koji on daje. I ovo nas podsjeća na riječi našeg Gospodina u istom smislu - „Tko ima Sina, ima život, tko nema Sina, nema života."

“DA SVIJET KROZ NJEGA POVJERUJE.”

Neosporna je činjenica da malo tko potpada pod uvjete našeg teksta. Rijetki vjeruju u Isusa kao Mesiju, Sina Božjega, kojeg će on prema proročanstvima upotrijebiti za blagoslov svih obitelji na zemlji, i malo ih stoga vjeruje u mjeri potrebnoj za ulazak u život s njim. Malo je onih koji vjeruju dovoljno u pogledu našeg Gospodina da ih dovede do točke pune vjere u njegovu krv kao svog čistača od grijeha, ili da ih dovede do daljnjeg koraka potpunog posvećenja njegovoj službi, ili da ih zadrži na uskom putu do kraja putovanja, kada će krune života biti dane pojavom Životodavca pri njegovom drugom dolasku. I ako samo nekolicina, samo malo stado, tako čuje poruku, propovijedanje, i ako su ove stvari samo napisane za dobrobit njih, gdje dolazi svijet? - svijet koji je, prema jednom gledištu, u vječnom mučenju ili odlazi onamo; ili, prema umjerenijem gledištu, je u smrti, Drugoj smrti, ili ide onamo - na širokom putu do uništenja.

Kako Gospodin Isus ikada može ispuniti predviđanje da će biti Svjetlo svijeta onima koji ga nikada nisu vidjeli i nikada nisu čuli njegovo ime, bilo prirodnim ili duhovnim očima, bilo prirodnim ili duhovnim ušima? Kako se ikada može ispuniti izjava da je Gospodin okusio smrt za svakog čovjeka i da će sve obitelji na zemlji biti blagoslovljene kroz njega?

Odgovaramo da postoji samo jedan način razumijevanja cijele ove stvari, a to je Biblijski način, koji ne uzima samo nekoliko izoliranih tekstova, već uključuje sveobuhvatno sva učenja Svetog pisma od Postanka do Otkrivenja. Radi se o tome da je tijekom ovog Evanđeoskog doba Božja namjera samo odabir onih koji imaju uho da čuju – onih koji su, kada se poruka oglasi, čuli i donekle su je razumjeli i cijenili, i koji će otići u razumijevanju i cijenjenju do potpunog i većeg shvaćanja dužina i širina i visina i dubina Božje ljubavi i milosrđa.

Ove „ljubav Božja obuzima," njihova srca čuju tihi i tanani glas, oni “hode vjerom, a ne gledanjem,” i ne trebaju nebesa ukrašena božanskim zapovijedima. Njima dan danu prenosi govor i noć noći pokazuje znanje, a cijela su nebesa obasjana porukama o Božjim naklonostima i blagoslovima, koji također podrazumijevaju njegovu pravdu i njegovu ljubav. Njima se obraća poruka spasenja kroz Kristovu krv; nisu mudri nad onim što je napisano; oni prihvaćaju božansku mudrost kao bolju od ljudske mudrosti i božansku Riječ kao bolju od ljudskih tradicija. Oni, pod vodstvom Duha Svetoga, povećavaju ne samo svoj broj stoljeće za stoljećem, nego također povećavaju svoj individualni razvoj karaktera; i kada se doba završi, otkrit će se da će Božja mudrost, ljubav i moć biti primijenjeni na takav način da će pronaći i pripremiti poseban narod Gospodnji, malo stado, Kraljevsko svećenstvo, koje će, kod drugog dolaska njihovog Učitelja, biti primljeni od njega kao grupa Nevjeste, da budu njegovi sunasljednici u slavnom kraljevstvu za koje molimo, „Dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji."

„TADA ĆE PRAVEDNIK ZASJATI."

Sa završetkom ove odabrane klase – odabranih jer je otkriveno da su ljubitelji pravednosti i mrzitelji bezakonja, i jer su bili voljni hodati uskim putem i slijediti Jaganjca kroz zlu i kroz dobru vijest i hoditi po vjeri a ne gledanjem—u konačnici će doći blagoslov Gospodnji u Prvom uskrsnuću, i oni će postati dionici slave, časti i božanske prirode. Tada će, uvjerava nas Sveto pismo, zasjati poput Sunca u Kraljevstvu svoga Oca, sjati za blagoslov svih obitelji na zemlji, sjati za raspršivanje svog neznanja i praznovjerja, oblaka i tame koji sada porobljavaju ljudski rod, zasjati da se sve slijepe oči otvore i sve gluhe uši otčepe, zasjati da spoznaja slave Božje ispuni cijelu zemlju, zasjati da voljni i poslušni svijeta vide pravi put i budu privučeni svjetlom milosti i istine Božje cestom svetosti do njezina kraja, vječnoga života, zaslugom onoga koji je ljubio svijet i kupio ga vlastitom dragocjenom krvlju.

(w1905 1. Ožujak str. 78,79 / R3522

DRUGE OVCE DRUGOG STADA.

Kad je Gospodin rekao: „A imam i druge ovce koje nisu iz ovoga tora. I njih ja moram dovesti, i one će čuti moj glas te će biti jedan tor i jedan pastir," izgovarao je istu istinu koju je kasnije, pod vodstvom Duha Svetoga, razradio apostol Pavao, rekavši da je Otac nebeski sam u sebi naumio da u rasporedbi punine vremena sakupi sve u Kristu - ono što je na nebesima i što je na zemlji.— Efežanima 1:10.

Stado koje je Gospodin okupljao k sebi u vrijeme ove prispodobe nije bio prirodni Izrael, već duhovni Izrael. Prirodni Izrael postojao je pod Mojsijem i Zakonom stoljećima, ali Zakon ništa nije učinio savršenim i nije im mogao dati slobodu i blagoslov potrebne za njihovo postizanje vječnog života. Bili su „zatvoreni" pod Savezom zakona, kako je to apostol Pavao izrazio. Dolazili su razni pretendenti tvrdeći da su pravi pastiri ovaca i da ih mogu odvesti do potrebne hrane, zelenih pašnjaka i mirnih voda istine, ali svi su bili nevjerni, lopovi i pljačkaši, koji su tražili svoju osobnu čast i društvenu prednost na račun ovaca. Naš je Gospodin postao “vrata” ( reci 7,9 ) tora za ovce; oni koji su ga prihvatili bili su pravo stado, on ih je poznavao i oni su poznavali njega, i čuli su njegov glas i slijedili su ga. Oni su doista bili malo stado u usporedbi s velikim nominalnim židovskim sistemom, od kojih je većina slijedila lažne učitelje jer nisu imali pravi duh ovaca.

Svi „pravi Izraelci" čuli su i prepoznali glas pravog Pastira i postali njegovi sljedbenici. Naš Gospodin kao “Vrata” dao je ovim pravim ovcama taj pristup blagoslovima i milostima ovog Evanđeoskog doba u najpotpunijem smislu koje je započelo na Pedesetnicu i neće biti dovršeno sve dok sve prave ovce ne čuju Pastirov glas i ne uđu u svoj počinak i budu nahranjeni i osvježeni slijedeći ga. Isus kao “Vrata” predstavlja sve privilegije i blagoslove prave ovce. Po njemu ulazimo u počinak u stado ili počivalište predviđeno za prave ovce – počinak vjere. Po njemu također možemo izaći uživati u slobodi i okrepi kojoj kao naš pastir on vodi svoje stado. Neprekidno ulazimo i izlazimo, uživajući u slobodama i povlasticama koje nam je osigurao naš Pastir. Tako uživamo “slobodu kojom nas je Krist oslobodio” ( Gal. 5:1.)

Ovaj odmor i slobodu dobivamo, prvo, kroz naše opravdanje žrtvom samog sebe od našeg Gospodina; i, drugo, kroz naše posvećenje kao njegove ovce i naše posinjenje po Duhu Svetom, koji nas dovodi pod njegovu brigu i hranjenje.

„SUNASLJEDNICI ISTOG OBEĆANJA."

Mi koji po prirodi nismo Židovi, nego pogani, kada uđemo u Krista, članovi smo istog stada. Apostol to jasno izjavljuje, objavljujući da je Bog srušio srednji pregradni zid da od dvoje načini jednoga; stoga više nismo tuđinci, stranci, pridošlice, već smo se približili i dopušteno nam je uživati u svim povlasticama i blagoslovima koje je veliki Pastir svima dao. Prije nismo bili ovce Gospodnje u bilo kojem smislu te riječi, nego stranci, došljaci, tuđinci. Stoga gledište koje su neki zauzeli da smo mi koji smo od pogana ili spomenute „druge ovce" sada dovedeni u jedan tor nije točno. Mi uopće nismo bili ovce Gospodnje u vrijeme ove prispodobe.

Apostol u Rimljanima 11 oslikava naš odnos prema prirodnom Izraelu. On predstavlja židovski narod kao stablo masline, izdanak debelog korijena Abrahamskog obećanja, Saveza vezanog zakletvom, i pokazuje da su grane ili ljudi tog naroda bili odlomljeni od odnosa korijena obećanja osim malo onih koji su ispravno primili Gospodina Isusa. Zatim ističe da se umjesto ovih odlomljenih grana pricjepljuju pogani. Stoga židovsko stado kakvo je prije postojalo nije bilo prihvaćeno od Gospodina nego samo oni koji su čuli glas dobrog pastira, a s njima smo mi, koji smo pogani, postali subaštinici, članovi jednog tijela, jednog stada. Ista misao nalazi se pred nama u Otkrivenju 7, gdje naš Gospodin prikazuje cijelu izabranu Crkvu kao 144 000, 12 000 iz svakog plemena. Božji izbor je izvršen u odnosu na dvanaest plemena Izraelovih; i, kada su mnoga od svih ovih plemena proglašena nedostojnima najveće časti i odbačena, broj izabranih u svakom plemenu popunjen je od vjernika pogana. Možda ne znamo kojem smo od ovih plemena pripisani, baš kao što ne znamo koja nam je kruna dodijeljena; ali mi znamo da se svi Božji izabranici, pobjednici, tako računaju od njega kao Izraelci u kojima nema prijevare, i oni će biti baštinici s Gospodinom u Kraljevstvu.

Očito su ove „druge ovce" spomenute u ovoj usporedbi one koje će postati Gospodnje ovce nakon što sadašnje “malo stado” bude završeno. Cijelo Milenijsko doba bit će potrebno za pronalazak pravih Gospodnjih ovaca među svijetom čovječanstva, uključujući one Izraelce koji su, budući da su zaslijepljeni grijehom i pogreškom, bili nedostojni biti ovce sadašnjeg stada i bili su odbačeni i zaslijepljeni, ali čija će sljepoća biti uklonjena u Gospodinovo vrijeme.

Gospodin ukazuje na ovo drugo stado ovaca i izričito nam govori o sakupljanju tih ovaca u njegovu naklonost pod njim kao velikim pastirom. On definitivno utvrđuje vrijeme i pokazuje da prispodoba o ovcama i jarcima ne pripada sadašnjem dobu nego Milenijskom dobu izjavom kojom počinje, naime, „Kad Sin čovječji dođe u svojoj slavi i svi sveti anđeli s njime, tada će sjesti na prijestolje svoje slave. I pred njim će se okupiti svi narodi, a on će ih odvojiti jedne od drugih kao što pastir odvaja ovce od jaraca." - Mat. 25:31,32 .

Bit će potreban cijeli taj Milenijski dan, tih tisuću godina, da se pokaže tko iz svijeta čovječanstva želi biti Gospodnja ovca, čuti glas dobrog Pastira i slijediti ga stazama pravednosti i istine i konačnom postizanju vječnog života. Ostali koji ga neće čuti bit će odsječeni između ljudi—uništeni u Drugoj smrti. ( Djela 3:23 .) Ovo je klasa jaraca iz prispodobe, čije je uništenje prikazano drugdje u jezeru od vatre i sumpora, što je objašnjeno da znači “Druga smrt.”— Otkr. 20:14 .

Na kraju Milenijskog doba sve ovce tog doba bit će primljene u punu naklonost Gospodina i bit će braća svima koji su Gospodnji na bilo kojoj razini postojanja. Oni će biti braća Crkve koja se sada bira, “izabranima,” koji će sjediti s Gospodinom na njegovom prijestolju tijekom Milenijskog doba i biti povezani u djelu suđenja i ovcama i jarcima ( 1 Kor. 6 :2 ), i oni će također biti braća svih anđeoskih četa. Kada sve stvari na nebu i na zemlji budu u potpunosti podređene našem velikom Pastiru, u tom smislu riječi svi će biti njegove ovce na kojoj god razini postojanja bile - „Crkva" sudionici božanske prirode, anđeoske vojske, obnovljeni i usavršeni ljudi.

(w1905 15. Ožujak str. 90, 91 / R3528)

Ove radosti Gospodnje apostol naziva vijencem pravednosti. Apostoli Jakov i Ivan govore o istom vijencu i nazivaju ga vijencem života. (Jak. 1:12; Otk. 2:10), a apostol Petar govoreći o istom naziva ga vijencem slave. (1. Pet. 5:4.) Misao koja stoji iza svakog od ovih izraza očito je ista; naime, običaj u starim vremenima trčanja utrka i davanja vijenca uspješnom trkaču na kraju staze. Kao što nije bilo dovoljno ući u utrku ili započeti trčati, već je bilo potrebno da se utrka trči vjerno i ustrajno do kraja, tako je i s ovom utrkom koju trčimo kao sljedbenici Isusa, bitno je ne samo da se posvetimo Gospodinu, već da ustrajemo do kraja, a naša nagrada bit će vijenac života u smislu da ćemo dobiti život na najvišoj razini, urođeni život, besmrtnost. Bit će to vijenac pravednosti u smislu da će samo oni koji su od Boga priznati kao pravedni biti tako nagrađeni i proslavljeni; i naša nada je, stoga, da ćemo biti prihvaćeni u Ljubljenome; da će se pravednost Gospodnja ispuniti u nama koji ne hodamo po tijelu, već po duhu; i da će nam nagrade koje je Bog obećao onima koji ga ljube i služe mu biti dodijeljene. Vijenac slave je drugo ime za istu veličanstvenu nagradu—slavu Kraljevstva, slavu besmrtnosti, slavu Očeve naklonosti, slavu biti su-nasljednici s Kristom u njegovom Kraljevstvu.

 

Apostol izjavljuje da je njegov vijenac spremljen za njega; nije tvrdio da ga posjeduje u to vrijeme, osim po vjeri, i nikada ga nije vidio osim okom vjere. Ovo spremanje vijenaca je izražajna figura. Biblijska misao čini se da je kada se opravdani vjernici potpuno posvete Gospodinu i budu prihvaćeni kao članovi tijela Kristova, njihova imena su zapisana u Jaganjčevoj Knjizi života, i vijenci su odvojeni za njih. Ako su vjerni, njihova imena nikada neće biti izbrisana i njihovi vijenci nikada neće biti dani drugima, ali ako su nevjerni, drugima će biti dopušteno zauzeti njihova mjesta na popisu časti i postići njihovo nasljedstvo vijenca, njihov udio u Kraljevstvu.—Otk. 3:11; Otk. 3:5. (w1903 15. Lipanj str. 190 / R3211)

 

On 16. 03. 2024. at 16:46, Istraživač Biblije said:

ZAŠTO MISTERIJA — TAJNOST?

OTAJSTVO

 

 

G3466

μυστήριον

mustērion

moos-tay'-ree-on

From a derivative of μύω muō (to shut the mouth); a secret or “mystery” (through the idea of silence imposed by initiation into religious rites): - mystery.

 

Od derivat μύω MUO (da zatvori usta);Tajna ili "misterij" (kroz ideju šutnje nametnute inicijacije u vjerskim obredima): - misterij.

 

 

MATEJ 13,11

On im odgovori:

"Zato što je VAMA DANO ZNATI OTAJSTVA KRALJEVSTVA NEBESKOGA,

A NJIMA NIJE DANO.

,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,

Nekima je dano znati otajstvo, a nekima – ne.

Oni koji znaju otajstvo – znaju ga i otajstvo im više nije otajstvo.

Onima kojima nije dano znati otajstvo – otajstvo im je i dalje otajstvo.

-----------

MARKO 4,11

I govoraše im:

"VAMA JE DANO OTAJSTVO KRALJEVSTVA BOŽJEGA,

A ONIMA VANI SVE BIVA U PRISPODOBAMA:

 

LUKA 8,10

A on im reče:

"VAMA JE DANO ZNATI OTAJSTVA KRALJEVSTVA BOŽJEGA,

A OSTALIMA U PRISPODOBAMA -

DA GLEDAJUĆI NE VIDE I SLUŠAJUĆI NE RAZUMIJU.

----------

RIMLJANIMA 11,25

Jer ne bih htio, braćo, da budete sami po sebi pametni,

a da ne znate ovo otajstvo:

djelomično je otvrdnuće zadesilo Izraela dok punina pogana ne uđe.

,,,,,,,,,,,,,,,

Otkrivenje jednoga otajstva.

-----------

RIMLJANIMA 16,25

Onomu koji vas može učvrstiti -

po mojem evanđelju i propovijedanju Isusa Krista,

po objavljenju Otajstva prešućenog drevnim vremenima,

,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,

Otajstvo je objavljeno po evanđeljima.

---------------

1. KORINĆANIMA 2,7

nego navješćujemo Mudrost Božju, u Otajstvu, sakrivenu;

onu koju predodredi Bog prije vjekova za slavu našu,

,,,,,,,,,,,,,,,,

Navješćuje se otajstvo – više nije otajstvo.

---------------

1. KORINĆANIMA 13,2

Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje;

i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao,

a ljubavi ne bih imao - ništa sam!

 

1. KORINĆANIMA 15,51

Evo otajstvo vam kazujem:

svi doduše nećemo usnuti, ali svi ćemo se izmijeniti.

,,,,,,,,,,,,

Otkrivenje jednoga otajstva.

-----------

EFEŽANIMA 1,9

obznanivši nam otajstvo svoje volje

po dobrohotnom naumu svojem što ga prije u njemu zasnova

,,,,,,,,,,,,,,,,,,

SIN G Yehoshua je (nekima) obznanio otajstvo – nema više otajstva.

---------------

EFEŽANIMA 3,3

objavom mi je obznanjeno otajstvo,

kako netom ukratko opisah.

,,,,,,,,,,,,,,

SIN G Yehoshua je obznanio (nekima) otajstvo – nema više otajstva.

--------------

EFEŽANIMA 3,4

Čitajući to, možete dokučiti

kako ja shvaćam Kristovo otajstvo,

,,,,,,,,,,,,,,

Objašnjava se otajstvo koje je Krist=POMAZANIK Yahvin, otkrio.

------------

EFEŽANIMA 3,9

i osvijetliti rasporedbu otajstva,

pred vjekovima skrivena u Bogu, koji sve stvori,

,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,

Otajstva su osvijetljena – nema ih više.

--------------

EFEŽANIMA 5,32

Otajstvo je to veliko!

Ja smjeram na Krista (=Jahvina POMAZANIKA) i na Crkvu.

,,,,,,,,,,,,, ,,,,,

Otajstvo je otkriveno odabranima.

------------------

EFEŽANIMA 6,19

i za me, da mi se otvore usta i dade riječ

hrabro obznaniti otajstvo evanđelja

,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,

Otajstvo više nije otajstvo.

Obznanjuje se hrabro svima.

------------------

KOLOŠANIMA 1,26

OTAJSTVO pred vjekovima i pred naraštajima skriveno,

A SADA OČITOVANO SVETIMA NJEGOVIM.

,,,,,,,,,,,,,,,,,

Otajstvo je prije bilo otajstvo – sada više nije nekima.

Otajstvo je očitovano svecima Božjim.

------------

KOLOŠANIMA 1,27

Njima Bog htjede obznaniti

kako li je slavom bogato to otajstvo među poganima:

to jest Krist u vama, nada slave!

,,,,,,,,,,,,,,,,

Bog Otac YHVH je obznanio otajstvo.

Bog Otac YHVH je obznanio Krista=svoga POMAZANIKA.

Krist nije i ne može biti Bog.

---------------

KOLOŠANIMA 2,2

da se ohrabre srca njihova, povezana u ljubavi, te se vinu do svega bogatstva, punine shvaćanja, do spoznanja otajstva Božjega - Krista,

,,,,,,,,,,,,,,,,,

Otajstvo Boga Jedinoga Oca YHVH je Krist – koji nije Bog.

Bog je objavio i dao nekima mogućnost spoznaje otajstva – POMAZANIKA svojega.

Krist nije i ne može biti Bog.

------------

KOLOŠANIMA 4,3

Molite ujedno i za nas: da nam Bog otvori vrata riječi

te propovijedamo OTAJSTVO KRISTOVO, za koje sam i okovan;

,,,,,,,,,,,,,,,,,,,

Otajstvo više nije otajstvo.

Otajstvo se propovijeda.

Otajstvo je Krist = pomazanik Jahvin.

Krist nije i ne može biti Bog.

------------

2. SOLUNJANIMA 2,7

Doista, OTAJSTVO BEZAKONJA već je na djelu,

samo ima tko da ga sada zadržava dok ne bude uklonjen.

,,,,,,,,,,,,,,,,,,,

Postoji i otajstvo bezakonja.
A TO su svi oni koji LAŽNO NAUČAVAJU.

----------------

1. TIMOTEJU 3,9

imajući otajstvo vjere u čistoj savjesti.

,,,,,,,,,,,,,,, ,,,,,,

Otajstvo je otkriveno – zato ga se ima u svijesti.

---------------------

1. TIMOTEJU 3,16

Da, po sveopćem uvjerenju, veliko je Otajstvo pobožnosti:

On, očitovan u tijelu, opravdan u Duhu, viđen od anđela,

propovijedan među narodima, vjerovan u svijetu, uznesen u slavu.

,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,
PO sve općem uvjerenju – KRIVO VJERNIH !!!
Jasno je otkriveno u stihu!

Otajstvo po-Božnosti je –

SIN G YEHOSHUA, koji je prije bio duh – očitovan je u tijelu.

Bog Jedini Otac YHVH je Duh.

SIN G YEHOSHUA je tijelo.

SIN G YEHOSHUA nije Bog.

---------------

OTKRIVENJE 10,7

Nego - u dane kad se oglasi sedmi anđeo, čim zatrubi,

dovršit će se OTAJSTVO BOŽJE

kao što on to navijesti slugama svojim prorocima.

,,,,,,,,,,,, ,,,,

Zadnja otajstva za zadnje dane.

-----

KAKVA POBJEDA NJEGOVE MILOSTI ĆE TO BITI.

—————

Kakva pobjeda njegove milosti će to biti

Kad me Kralj odvede kući, čak i mene;

Podižući me iz niskog stanja,

Zaobilazeći mudre i velike,

Kakva pobjeda njegove milosti će to biti!

Kakva pobjeda njegove milosti će to biti

Kad me napokon spasi, kroz vjeru, čak i mene;

Vjeru da će on, koji je započeo djelo,

Paziti na mene dok ne bude dovršeno,

Kakva pobjeda njegove milosti će to biti!

Kakva pobjeda njegove milosti će to biti

Kad, sve moje tužne pogreške budu završene, ja budem slobodan;

Napokon slobodan činiti ispravno,

Sva moja slabost pretvorena u snagu,

Kakva pobjeda njegove milosti će to biti!

Kakva pobjeda njegove milosti će to biti

Kad kaže, “Dobro učinjeno!” napokon čak i meni;

Kad me u slavi prizna,

I sa svojim Gospodinom postavi na prijestolje,

Kakva pobjeda njegove milosti će to biti! C. J. W.

Petar je dopustio da činjenica da je Bog uskrsnuo Isusa od mrtvih stoji kao dokaz da su pogriješili u svojoj osudi njega; i, bez rasprave o pitanju, nastavio je uvjeravati svoje slušatelje da je taj Isus, kojega su prezirali i odbacili, ipak bio priznat od Boga kao “glavni kamen temeljac” velikog Hrama koji Bog namjerava izgraditi. Tako je njihove misli izravno usmjerio na Mesijanski psalam (118:22) poznat njima, ukazujući na njegovo ispunjenje u Kristu, i izjavljuje: “Nema spasenja ni u jednom drugom.” Ovaj izraz, “spasenje,” za njegove slušatelje bi imao značenje: Spasenje za koje smo mi Židovi, kao nacija, čekali i čeznuli,—nacionalno spasenje, i individualno spasenje u Kraljevstvu Božjem.

Dobro zapamtimo također nadahnute riječi Apostola: “Nema drugog imena pod nebom danog ljudima po kojemu se moramo spasiti.” Ovo bi bila teška lekcija za njegove slušatelje da prihvate. To bi značilo potpunu revoluciju njihovih teorija, nada, ciljeva, planova i projekata. To bi značilo da su bili u krivu, potpuno u krivu, u svim svojim očekivanjima neko vrijeme. To bi značilo da su, kao učitelji, krivo predstavljali božanski plan i dovodili ljude u zabludu. Međutim, Apostolov put bio je jasan. Bilo je ispravno da jasno iznese stvar, bez sumnje, kako bi njegovi slušatelji imali potpuno svjedočanstvo o istini.

Apostolove riječi su “teška izreka” i danas, također, u nominalnoj crkvi. Lažne doktrine učinile su da se to čini nerazumnom izjavom u umovima kršćanskih ljudi općenito. Oni kažu: To ne može biti tako, jer ako je istina, to bi značilo da su pogani izgubljeni. Ako je istina, to bi značilo da su naši prijatelji i bližnji i rodbina koji nikada nisu vjerovali u ime Isusa, koji ga nikada nisu prihvatili kao svog Spasitelja, izgubljeni; a pod “izgubljeni” bi mislili—otišli u vječne muke. Tako lažna doktrina zamagljuje i proturječi istini. Ali kako bi lijepo i jednostavno mogle biti prihvaćene Apostolove riječi upravo onakve kakve jesu, kad bi svi mogli shvatiti da je cijeli svijet već izgubljen, već osuđen, zbog neposlušnosti jednog čovjeka; već pod osudom smrti i prolazi kroz nju. Petrova izjava je da su samo oni koji su prihvatili Isusa već došli pod uvjete jedinog spasenja koje je Bog osigurao: i, budući da je Isus “okusio smrt za svakog čovjeka,” slijedi da će u Božje “pravo vrijeme” svaki čovjek morati doći do prilike da čuje za jedino ime, i da prihvati jedino spasenje. Ova prilika, prema Svetom Pismu, biti će tijekom Mesijinog kraljevstva u Milenijskom dobu, kada će “znanje o Gospodinu ispuniti cijelu zemlju,” i “sve obitelji zemlje bit će blagoslovljene” od proslavljenog Krista i njegove proslavljene Crkve zajedno, duhovnog sjemena Abrahamova.—Gal. 3:16,29; Jer. 31:34.

Zaslijepljeni nedosljednostima doktrina primljenih iz “mračnog doba,” mnogi od onih koji se nazivaju Gospodinovim narodom danas se bore s pitanjem tko će biti spašen, mnogi ili malo njih, i ne uspijevaju vidjeti da će veći dio Božjeg plana spasenja doći nakon poziva i usavršavanja “izabranih,” Crkve. Misleći da sadašnji život završava sve kušnje za svako stvorenje, mnogi se uvjeravaju da je Apostol pogriješio, i da umjesto jednog imena koje je dano za spasenje postoji mnogo imena—uključujući imena poganskih božanstava i učitelja. Ne vide otkupninu i njezinu važnost, kao pripremu za učenje bilo koje vrijednosti ili pomoći. Stoga se uzaludno nadaju da će ih službe Konfucija i drugih nekako spasiti, odvojeno i neovisno od Krista, kojeg Sveto Pismo proglašava Božjim imenovanim Spasiteljem za cijeli svijet,—i o kojem Petar, pod punim nadahnućem svetog duha, izjavljuje da je njegovo jedino ime po kojem se mora postići spasenje, ako se uopće može postići. Ove lažne nade odvraćaju oči mnogih, tako da prestaju tražiti od Boga određeno “Sunce pravednosti,” čije će zrake, obećano nam je, uskoro prosvijetliti i blagosloviti sve.—Mal. 4:2.

Vrlo je očito da se testiranje za svece na kraju ovog doba odvija upravo na ovoj liniji—vjera ili nevjera u svjedočanstvo koje nam je Bog dao kroz svog Sina i kroz svoje izabrane apostole,—“dvanaestoricu.” Oni koji su vjerni Riječi Gospodnjoj izaći će kao pobjednici; oni koji se predaju ljudskoj teoriji, pogrešno nazvanoj mudrošću, neće uspjeti, posrnut će, bit će odvojeni od prave pšenice, cijeli ostatak koje uskoro mora biti skupljen u žitnicu.

Zahvaljujemo Bogu što ovo posrtanje i nevjera neće značiti Drugu Smrt za sve koji posrnu, jer vrlo malo njih danas očito ima dovoljno svjetla i prilike potrebne za osudu na Drugu Smrt;—vrlo malo njih dobiva svoje puno suđenje. Međutim, trebamo pažljivo prosuđivati sami sebe i ne graditi lažne nade za sebe, ako smo među onima koji su okusili dobru riječ Božju i postali sudionici svetog duha. Trebamo se sjetiti Apostolovog upozorenja da bi oni koji su uživali ove povlastice, ako bi otpali, činili nepravdu Božjoj milosti, i kasnije ne bi našli mjesto za pokajanje.—Heb. 10:29. (w1902 15. Siječanj str.22,23 / R2940)

Sve reakcije:

9Miroslav Đurak i 8 drugih

BOG ZAPOVIJEDA SVIM LJUDIMA SVUDA DA SE POKAJU

________________________________________

Pitanje: U 30. i 31. retku istog poglavlja (Djela 17) čini se da imamo proturječje. Redak 30. izjavljuje da Bog „zapovijeda svim ljudima svuda da se pokaju,” a redak 31. izjavljuje da je određeni dan za sud svijeta u budućnosti. Ako sud svijeta još nije započeo, u kojem smislu i s kakvom pravdom Bog zapovijeda svima svuda da se sada pokaju?

Odgovor: Iako je zapovijed za pokajanje upućena „svim ljudima svuda,” ipak doseže samo one koji imaju uho da čuju. Velika većina čovječanstva još nije bila pozvana na pokajanje, jer Božji glas preko njegovih glasnika još nije dosegao svako stvorenje. Međutim, jamstvo je da će poruka doseći sve u svoje vrijeme. I tko god čuje poruku, primit će s njom potpuno znanje o milostivoj prilici za ispunjavanje njezinih uvjeta i aranžmana. U sadašnjem dobu aranžman je da će biti suđeni prema svojoj vjeri, dok će oni koji čuju u sljedećem dobu biti obaviješteni o opravdanju po djelima—da će „biti suđeni svaki čovjek prema svojim djelima.”

Gledano na ovaj način, vidjet će se da je Božji plan za suđenje svijetu u sljedećem dobu potpun, i s obzirom na ovu značajku budućeg suda, ili budućeg suđenja, ili prilike koja će biti dana cijelom čovječanstvu za postizanje vječnog života, Bog zapovijeda da se svatko pokaje za grijehe i nastoji se vratiti u sklad s njim i primiti dar vječnog života. Da Bog nije napravio nikakav aranžman kroz otkup za davanje vječnog života svijetu, bilo bi beskorisno zapovijedati pokajanje; jer zašto bi ljudi tražili pokajanjem i borbom protiv grijeha postići vječni život ako bi to bilo nedostižno—ako nije napravljen nikakav aranžman kroz otkupljenje kojim bi Bog mogao biti pravedan, a ipak opravdati one koji vjeruju u Isusa i koji nastoje slijediti njegove upute i postići dar života u njemu? (w1902 15. Veljače str. 64 / R2962)

21 hours ago, Istraživač Biblije said:

BOG ZAPOVIJEDA SVIM LJUDIMA SVUDA DA SE POKAJU

________________________________________

Pitanje: U 30. i 31. retku istog poglavlja (Djela 17) čini se da imamo proturječje. Redak 30. izjavljuje da Bog „zapovijeda svim ljudima svuda da se pokaju,” a redak 31. izjavljuje da je određeni dan za sud svijeta u budućnosti. Ako sud svijeta još nije započeo, u kojem smislu i s kakvom pravdom Bog zapovijeda svima svuda da se sada pokaju?

Odgovor: Iako je zapovijed za pokajanje upućena „svim ljudima svuda,” ipak doseže samo one koji imaju uho da čuju. Velika većina čovječanstva još nije bila pozvana na pokajanje, jer Božji glas preko njegovih glasnika još nije dosegao svako stvorenje. Međutim, jamstvo je da će poruka doseći sve u svoje vrijeme. I tko god čuje poruku, primit će s njom potpuno znanje o milostivoj prilici za ispunjavanje njezinih uvjeta i aranžmana. U sadašnjem dobu aranžman je da će biti suđeni prema svojoj vjeri, dok će oni koji čuju u sljedećem dobu biti obaviješteni o opravdanju po djelima—da će „biti suđeni svaki čovjek prema svojim djelima.”

Gledano na ovaj način, vidjet će se da je Božji plan za suđenje svijetu u sljedećem dobu potpun, i s obzirom na ovu značajku budućeg suda, ili budućeg suđenja, ili prilike koja će biti dana cijelom čovječanstvu za postizanje vječnog života, Bog zapovijeda da se svatko pokaje za grijehe i nastoji se vratiti u sklad s njim i primiti dar vječnog života. Da Bog nije napravio nikakav aranžman kroz otkup za davanje vječnog života svijetu, bilo bi beskorisno zapovijedati pokajanje; jer zašto bi ljudi tražili pokajanjem i borbom protiv grijeha postići vječni život ako bi to bilo nedostižno—ako nije napravljen nikakav aranžman kroz otkupljenje kojim bi Bog mogao biti pravedan, a ipak opravdati one koji vjeruju u Isusa i koji nastoje slijediti njegove upute i postići dar života u njemu? (w1902 15. Veljače str. 64 / R2962)

Avram znači otac mnogih naroda i odnosi se na Boga koji je otac mnogih naroda.

A Božije seme je reč Božija koja se seje u naš um kao unjivu, kao u matericu, i iz tog semena se mi rađamo nanovorođenjem kao sinovi Božiji. I svako ko je se rodio iz tog semena je u Hristu video Boga pa je postao izraelac, jer ime izrael znači Onaj koji je video Boga. Tako mi postajemo duhovni izraelci i narod kojem je obećano nasledstvo Božije carstvo nebesko.

On 29. 04. 2024. at 19:21, Istraživač Biblije said:

„POMAŽI SVOJE OČI POMAŠĆU."— OTKR. 3:18 .

Izrada pomasti za oči od prašine s Palestinskog puta, pomiješane sa slinom usta našega Gospodina, isprva se čini prilično čudnom. Prirodno bismo bili skloni reći: “Kako čudno! Ne stavljajte tu stvar na čovjekove oči, jer to će ih samo pogoršati. Ta je prašina puna svakakvih nečistoća; upravo je ta prašina pomogla zaslijepiti tisuće i tisuće naroda ove zemlje.” Putnik u toj blizini kaže:

„Sljepoća je uobičajena u Palestini do stupnja koji mi u zapadnim zemljama jedva možemo shvatiti. Vjerojatno ne postoji nijedna zemlja na svijetu, osim Egipta, gdje je ova bolest toliko raširena. U Gazi, na primjer, kaže se da jedna trećina stanovništva je izgubilo jedno ili oba oka, a iz vlastitog promatranja tog grada ne bih trebao oklijevati reći da izjava nije pretjerana."

Zašto je onda naš Gospodin upotrijebio glinu ili pomast načinjenu od te prašine, očito tako neprikladnu, a zatim poslao slijepca na jezerce Siloam da se opere i progleda? Odgovaramo da je u njemu vjerojatno sadržana duboka duhovna pouka, pouka za sve apostole i za Isusove sljedbenike od tada do danas. Kao što je sljepoća čovjeka bila figurativna za opću sljepoću nad ljudima, sljepoću za Istinu, sljepoću za svjetlo svijeta, tako će ova metoda liječenja sljepoće ilustrirati metodu koju je Gospodin koristio kroz ovo Evanđeosko doba. Izlučevine usta našeg Gospodina mogle bi predstavljati njegovu milost i istinu, dok bi korištena zemlja mogla predstavljati jadne zemaljske talente nas i njegovih učenika. Tko smo mi da postanemo Božje oruđe za otvaranje očiju slijepima - mi koji smo i sami nesavršeni, okaljani, pali? Ali duh Gospodinovih usana koji dolazi na nas tako preobražava našu energiju i talente da ih čini korisnima u njegovoj službi. Božjom milošću, njegovi glasnici, predstavnici, njegovi sljedbenici otvorili su slijepe oči, ne svim ljudima, ali ipak mnogima.

Kakav smo blagoslov shvatili kada je Gospodin upotrijebio takvu ljudsku glinu za pomazanje naših očiju, i kakva nam je privilegija dana da smo postali glinena pomast koju je Učitelj koristio u blagoslovu drugih. Ali pomazanje nije bilo dovoljno, trebalo je više; trebalo je pranje na jezercu. I tako nakon što je Gospodin upotrijebio nas, svoje sluge, kao glinu u svojim rukama za pomazanje zaslijepljenih očiju, potrebno je da ih uputimo na izvor njegove istine i milosti, gdje se mogu oprati, gdje mogu shvatiti da je čišćenje u potpunosti od Gospodnje pripreme, i da koliko god dobra bila glina i koliko god temeljito pomazanje, nikakav blagoslov nije mogao doći osim ako poslušno i u vjeri nisu prihvatili milost i istinu kao osvježavajući tok božanske naklonosti za njihovo prosvjetljenje.

Čudo otvaranja očiju slijepcu od rođenja bilo je toliko znamenito da je privuklo pažnju svih u susjedstvu. Nitko nikada prije nije čuo za bilo kojeg liječnika koji može vratiti vid slijepom od rođenja. Stvar je skrenuta pozornosti farizeja i doktora zakona kao prekrasan primjer božanske moći, ili da se vidi mogu li ponuditi neko drugo rješenje za to pitanje. Očito je to bio dio plana našeg Gospodina i dio onoga što je mislio kada je izjavio da čovjek nije rođen slijep kao kazna za grijeh, već za slavu Božju. Bog je dopustio da priroda ide svojim tokom na ovaj način i stvori iznimku ili čudovište prirode, a sada je osoba koja je bila tako pogođena u prošlosti postala primatelj posebnog blagoslova koji ju je potpuno nadoknadio. Naučimo sve životne događaje promatrati s ovog stajališta. Što god da imamo, a što bi se po prirodi činilo nepovoljnim ili smetnjom za nas, Gospodin je u stanju tako poništiti da od toga napravi blagoslov, razmjerno veći blagoslov.

Farizeji, puni zavisti prema Isusu, primijetili su da njegov utjecaj iz dana u dan raste u narodu, i to ih je još više ogorčilo na njega. U svom pogrešnom stanju srca već su unaprijed procijenili njegovo srce i njegove motive, ne po plodovima njegova života, već po svojim zavidnim osjećajima. Naravno, pod tim okolnostima, presuda bi bila iskrivljena i izokrenuta, što bi dovelo do pogrešnih zaključaka. Oni su katehizirali roditelje, koji su se bojali dati bilo kakav izraz o toj temi, jer su čuli da su upravitelji sinagoge odredili da ako netko prizna Isusa treba biti izopćen, ne smije mu se dopustiti da pohađa sinagogu ili da ima zajedništvo s drugima ili uživati njihove vjerske privilegije, treba se smatrati nedostojnim imena i privilegija Židova, treba se tretirati kao otpadnik od Boga i njegovog naroda. Oni su, dakle, odgovorili da je njihov sin punoljetan i da može sam govoriti.

Sina su uvijek iznova ispitivali s očitom željom da se pronađe neka greška u postupku, da se pokaže da to nije pravo čudo, itd. Čovjek koji je prije bio slijep postao je s pravom ogorčen na poseban pokušaj da se osudi onaj koji se tako sprijateljio s njim, a na izjavu farizeja da treba dati slavu samo Bogu, jer je onaj koji je učinio čudo grešnik, usprotivio se. Dok su ponavljali svoja pitanja, on je postao ogorčen na njihov zli duh i rekao je, Zašto postavljate toliko pitanja? Jeste li željni postati njegovi učenici? Dotaknuo je bolnu točku i izazvao njihov gnjev, pa su izjavili da je on Isusov učenik, izbacili su ga iz sinagoge i izopćili. Nakon toga ga je Isus pronašao. Čitamo: “Isus je čuo da su ga izbacili i kad ga je našao, rekao mu je: Vjeruješ li u Sina Božjega? A on je odgovorio: Vjerujem i poklonio se.”

KAKO NAM PREPREKE MOGU POMOĆI.

U ovome imamo svježu ilustraciju kako zapreke, poteškoće i prepreke mogu postati najveća pomoć i pomoćno sredstvo pod Božjom providnošću onima koji su ispravnog stanja srca. Ovaj jadni slijepac, neuki prosjak, naizgled najnesretniji od svih ljudi, naizgled o kojemu se Gospodin najmanje brinuo, očito je u srcu bio pošten i iskren. To je pokazao svojim ponašanjem poslije, jer karakter, princip, ne može se postaviti u trenutku, već je to stvar razvoja. Nedvojbeno, zato što je Gospodin u njegovom srcu vidio tu iskrenost, posebno ga je počastio blagoslovom otvaranja očiju, i zato što je bio dovoljno pošten i dovoljno neustrašiv da prizna Gospodina na pravilan način on je još više bio povlašten, tako što ga je Gospodin tražio i dao mu otvaranje očiju njegova razumijevanja uz otvaranje njegovih doslovnih očiju. Kad bismo samo mogli primiti ovu lekciju skroz i potpuno u svoja srca, kakav bi nam veliki blagoslov donijela jer bi nam utisnula potrebu za poštenjem srca i kao dokaz Gospodinove spremnosti da sve stvari rade zajedno za dobro onima koji ga ljube - čak i onima koji su ispravnog stava srca, koji bi ljubili Gospodina kad bi ga poznavali. Takvima je voljan dati svoje povlastice i otvoriti im oči razumijevanja - ne odjednom, već korak po korak. Dok slijedimo Gospodinove upute, dobivamo jedan blagoslov za drugim.

Izvucimo još pouku između iskustava ovog slijepca i duhovne lekcije koja je već predložena. Neki od nas rođeni su slijepi ili gotovo slijepi što se tiče sposobnosti da vidimo slavno lice našeg nebeskog Oca i odraz istoga u našem Gospodinu Isusu. Rođeni smo slijepi bez vlastite ludosti i možda zbog ludosti naših roditelja. Tama je prekrila zemlju, a mrak narode - tama idolopoklonstva i neznaboštva nad većinom svijeta, i tama mračnog srednjeg vijeka nad takozvanim kršćanskim svijetom. Nismo vidjeli Gospodina, a naše maštarije, nadahnute velikim Protivnikom, bile su grubo pogrešno shvaćanje mudrosti, pravde, ljubavi i moći našeg Stvoritelja.

Sveto pismo nam govori da je tama ili sljepoća došla od Protivnika, boga ovoga svijeta, koji zasljepljuje umove onih koji ne vjeruju, da slavno svjetlo Božje dobrote ne zasja u njihovim srcima s lica Isusa Krista, našega Gospodina. U vlastito vrijeme i na Gospodinov način poslao nam je blagoslov kroz jadnu zemaljsku prašinu, pomiješanu i ublaženu s izlučevinama njegovih usta, i također poslao je poruku da se trebamo oprati na izvoru. Tako smo perući se spoznali oproštenje grijeha i u novom svjetlu vidjeli ljubav i milosrđe našeg Oca na nebu. Zatim su došla ispitivanja, ne da nas unište, nego da nas dokažu i razviju ako smo iskreni u srcu.

Kanali koje je naš Gospodin koristio za naš blagoslov možda su bili naši prijatelji. Prijetnja izopćenja bila je pred našim mislima dok smo ispovijedali blagoslov koji smo primili i izvor iz kojeg je došao. Svi koji su bili opsjednuti ispravnim duhom po tom pitanju sigurno su slijedili put ovog slijepca iz naše lekcije i hrabro priznali primljene blagoslove i kraj iz kojeg su došli. Sada kao i tada takvo priznanje donosi odbacivanje, prezir, sarkazam i izbacivanje, ali sada, kao i tada, poslušnost i prihvaćanje takvih iskustava znače nam dodatnu manifestaciju božanske naklonosti.

Tek nakon što smo nešto podnijeli radi Gospodina i radi Istine, i radujući se našim otvorenim očima, Gospodin nas je pronašao u posebnom smislu i objavio nam se u još višem i povoljnijem blagoslovu, te smo tako mi postali njegovi učenici u najvišem smislu - njegovi sljedbenici. Nastavimo ga slijediti; nastavimo prihvaćati sva iskustva koja nam dođu na putu dužnosti i shvatimo da je privilegija biti na strani prava i istine. Oni koji su sada vjerni u sadašnjem vremenu kušnji i ispita će, kao Gospodinovi učenici, zauzvrat imati privilegiju da ih on koristi u pomazanju očiju drugih, i time svi članovi tijela pod vodstvom Gospodina , Glave, će tijekom ovog sadašnjeg vremena činiti djela onoga koji nas je poslao, i dopustiti da svjetlost zasja, shvaćajući da će prilike za službu uskoro biti zatvorene - dolazi noć kada nitko ne može raditi.

Veliko vrijeme nevolje koje neposredno prethodi sjaju Sunca pravde je blizu. Malo vremena između sada i tada služi za samu svrhu odabira Gospodinovih pravih ljudi i nanošenja na njih pomasti Istine i obavještavanja istih gdje se moraju oprati, i općenito da im se donesu blagoslovi sunasljedstva i učeništva dok tijelo Kristovo ne bude potpuno. Vrlo brzo će tako vjerni imati privilegiju druženja s našim Gospodinom i Glavom kao Svjetlom svijeta u blagoslovu svih obitelji na zemlji.

(w1905 1. Ožujak str. 75-77 / R3519)

Kada je meni Bog u trideset i nekoj otvorio oči uma da razumem duhovne stvari i tako me spasi, On je isto napravio kao od duhovne prljavštine ovoga sveta kojoj sam bio naučen i koja me je učinila slepim i pomešao je sa svojom Rečju, onim šta je izašlo iz njegovih usta i time mi premazao oči uma da razumem njegov nauk i progledam. Da nisam bio zaslepljen pogrešnom naukom on ne bi mogao da mi pomogne i spasi me. Ostao bih slep kod očiju. I poslao me je u svet da kroz veru tvoreći ono šta je On govorio progledam,

A vera je duhovna voda koja nas pere od greha kao što materijalna voda pere telo od prljavštine. Tako je pravo krštenje posledica pranja u duhovnoj vodi u veri.

ISTINA „RANJENA U KUĆI SVOJIH PRIJATELJA."

„Moje misli nisu vaše misli, niti su vaši planovi moji planovi, govori Gospodin; jer kao što su nebesa viša od zemlje, tako su moji planovi viši od vaših planova, i moje misli od vaših misli."—Iza. 55:8,9.

ONI koji tvrde da drugi dolazak Krista znači kraj suđenja, spaljivanje ovog svijeta i smrt nade za jadno, palo čovječanstvo, u velikoj su mjeri odgovorni za intenzivne predrasude koje postoje po ovom pitanju. Među onima koji tako misle, neki su potpuno savjesni i, barem na neki način, istraživači Biblije, ali ne proučavaju prema znanju. Oni vole Gospodina, ne zbog njegovog karaktera, prikazanog u njegovim planovima, već unatoč njihovom pogrešnom shvaćanju njegovih planova i, stoga, njegovog karaktera. Gledali su na određene odlomke iz Svetog pisma s pogrešnog stajališta i nisu uspjeli razlučiti koji su simbolični, a koji doslovni. Nadamo se da će ovaj članak doći do mnogih takvih, i da će također doći do mnogih onih koji su, zbog ovih pogrešnih prikaza božanskog plana, potpuno bez suglasja prema obećanjima o drugom dolasku Gospodina, ali žele, radije, da on uopće ne dođe, a posebno da ne dođe uskoro. Nadamo se da će svi iz ove klase koji su ozbiljni, pošteni i duhovno nastrojeni, s prezentacijom koju ćemo iznijeti, moći vidjeti Gospodinov karakter i plan s drugačijeg stajališta, i od tada čeznuti za njim i moliti se riječima apostola, "Dođi, Gospodine Isuse!" shvaćajući blagoslove koji dolaze s tim blagoslovljenim prisustvom—preplavljujući svijet svjetlom spoznaje Božje dobrote kako sjaji na licu Isusa Krista našeg Gospodina, i donoseći čovječanstvu općenito sve blagoslove koje je božanska milost unaprijed odredila, a koje su božansko milosrđe i istina proglasili za utjehu i ohrabrenje Božjeg naroda.

„ZEMLJA OSTAJE ZAUVIJEK."

Unatoč biblijskoj izjavi da „Zemlja ostaje zauvijek" (Propovjednik 1:4), svi kršćanski vjeronauci imaju isto mišljenje o ovoj temi kao i naši prijatelji Adventisti drugog dolaska; osim što potonji očekuju skorašnje spaljivanje svijeta, dok većina kršćanstva pretpostavlja da će to biti u dalekoj budućnosti. Ne optužujemo nijednog našeg kršćanskog brata za namjerno pogrešno predstavljanje božanskog plana. Radije, kažemo, u jeziku našeg teksta, da njihove zamisli nisu Božje zamisli, i njihovi planovi nisu božanski planovi—pogrešno su shvatili, nenamjerno, na svoju štetu, svjedočanstvo Božje Riječi o ovoj temi. Čitali su o spaljivanju svijeta, i sjetili su se u istom kontekstu izvještaja u Gospodnjoj prispodobi, o spaljivanju „kukolja," i potpuno su previdjeli činjenicu da su te vatre figurativne i simbolične, kao što su vatrene kušnje koje nas sada iskušavaju, kao Božji narod, i peći nevolje u kojima smo, po božanskom dopuštenju, ponekad pročišćeni. (1. Pet. 4:12. Iza. 48:10.) U kratkom prostoru koji imamo na raspolaganju ne možemo temeljito obraditi ovu temu i raspraviti svaki biblijski tekst koji se na nju odnosi, ali ćemo ukratko skrenuti pozornost na jedan, koji će poslužiti kao ključ za druge.

Citiramo proroka (Sef. 3:8): „Čekajte na mene, govori Gospodin, do dana kada ću ustati na plijen; jer je moja odluka da okupim narode, da saberem kraljevstva, da izlijem na njih svoj gnjev, sav svoj žestoki gnjev; jer će sva zemlja biti proždrta ognjem moje ljubomore." Ovo je zasigurno slikoviti prikaz dana spaljivanja kakav bi mogao tražiti čak i najrevniji zagovornik te teorije; i oni smatraju da je to sasvim dovoljno da nadmaši druge izjave iz Svetog pisma, koje kažu da „zemlja ostaje zauvijek." Oni pretpostavljaju, naravno, da će taj dan spaljivanja spaliti ne samo samu zemlju, već i sve njezine stanovnike. Ali pažljivo čitanje prorokovih sljedećih riječi jasno će nam pokazati da to nije slučaj; već da će nakon dana spaljivanja populacija i dalje ostati na zemlji, i to za blagoslov. Čitamo (redak 9): „Tada ću okrenuti ljudima [ne uništenima, već živima i sposobnima] čist jezik, da svi prizivaju ime Gospodnje, da mu služe jednodušno." Tko bi mogao sumnjati, u svjetlu ove daljnje izjave proroka, da su vatra i pustošenje prethodno spomenuti figurativni—ne, međutim, nestvarni, već stvarni u drugom smislu, u figurativnom smislu, umjesto u doslovnom smislu.

Ovaj dan spaljivanja, koji se tako često spominje u Svetom pismu, prema našem razumijevanju, bit će više od dvadesetčetverosatnog dana—dan gnjeva bit će razdoblje koje će trajati nekoliko godina, što se tiče intenziteta njegovog spaljivanja;—razdoblje čije spaljivanje neće potpuno prestati sve do kraja Milenijskog doba, do kada će uništiti, korijenom i granom, sve što je zlo—sve što je suprotno pravednosti, istini i dobroti. Ova vatra Božje ljubomore ili revnosti za pravednost, prema našem razumijevanju, gorjet će na vrlo prirodan način što se tiče čovječanstva i njegovih poslova. U sadašnjem vremenu Bog pušta da svjetlo istine sjaji u svijetu čudesno; ne samo ono svjetlo koje sjaji na putu pravednika, vodeći Božji narod prema savršenom danu, već se sada svjetlo također reflektira na put svijeta, otvarajući mu oči za ljudska prava i prerogative, slobode i privilegije, na koje je ranije bio zaslijepljen kroz neznanje i praznovjerje. Kako svjetlo sada dolazi, rezultat je nemir; i tako se čini da je Gospodinova namjera da sami blagoslovi ovog vremena, kraja ovog Evanđeoskog doba, sami uvjeti stvari koji, ako se pravilno prihvate, trebaju donositi ljudima sreću, donose sve više nezadovoljstva, i tako ih korak po korak vode u veliko razdoblje anarhije koje Sveto pismo jasno pokazuje da će biti vatra nevolje na kraju ovog doba, koja će progutati crkvu i državu, vjerske, političke i financijske institucije, i smanjiti cijeli svijet na opću razinu—"vrijeme nevolje kakvo nije bilo otkako je naroda."—Dan. 12:1.

Ova nevolja dolazi kao izravni rezultat blagoslova našeg vremena, povećanog prosvjetljenja koje uživamo, a koje sebičnost ne dopušta da ide svojim pravim putem i donese proporcionalni blagoslov za svijet u cjelini; već, radije, pokušava ga ograničiti i raspodijeliti samo velikima, mudrima, učinkovitima, dopuštajući da tereti života padaju s nesrazmjernom težinom na mase, sve dok stvorenje koje uzdiše ne samo da će vapiti u očaju, već će se također dići u očaju, donoseći predviđene anarhiju i nered,—vatru Božje ljubomore, koja će progutati cijelu zemlju (društvo općenito, u svakom njegovom odjelu). Nakon što ova simbolična vatra proguta sadašnje institucije, na njihovim ruševinama će se uzdići pobjedničko Kraljevstvo Božje, toliko dugo predviđeno—isto ono za koje nas je sam Učitelj naučio moliti se, „Neka dođe tvoje kraljevstvo; neka bude tvoja volja na zemlji kao što je na nebu." Prorok, kao što smo vidjeli, izjavljuje da će tada Gospodin okrenuti ljudima "čist jezik"—doslovno, čistu riječ. U prošlosti i sadašnjosti ljudi kao cjelina nisu bili u stanju razaznati čistu Božju Riječ. Čuli su razne vjerske nauke i teorije, više ili manje razumne, i učinak toliko mnogo „glasova" bio je za njih kao Babilon u kojem nisu mogli razaznati Božji glas. Ali kada dođe obećani dan, i sadašnje institucije, vjerske kao i svjetovne, podlegnu žestokom gnjevu naroda, sa svim njegovim pratećim bijedama i nepravdama, magle i maglice predrasuda i praznovjerja će se razbistriti, i svijetlo sunce istine će zasjati kako bi čovječanstvu dalo jasnije i bolje razumijevanje, ne samo božanskog karaktera i božanskog plana, već i prava ljudi, i ispravnog načina djelovanja i ophođenja jednih s drugima. Rezultati će biti blagoslovljeni, koliko god strašna bila čaša božanskog gnjeva koju će svijet prethodno ispiti do dna; figurativno nazvana "vatra Božje ljubomore."

Iako će, kako smo vidjeli, vatra Božje ljubomore brzo izgorjeti na kraju ovog doba, drugi tekstovi Svetog Pisma nam daju razumjeti da neće potpuno prestati sve do kraja Milenijskog doba—da će gorjeti protiv svega što je suprotno čistom, dobrom, istinitom, ispravnom, pravednom. Zlo svake vrste bit će spaljeno do korijena, tako da će na kraju „svi ponosni, da, svi koji čine zlo, [figurativno] biti kao strnjika i pepeo pod nogama," u punoj podložnosti pravednicima, koji će tada biti potpuno usklađeni s Gospodinom i imati njegov blagoslov za vječni život.

PRAVI CILJ GOSPODINOVOG POVRATKA.

Ako bi pravi cilj Gospodinovog povratka mogao biti jasno shvaćen od svih njegovih pravih ljudi, nesumnjivo bi svaki iskreni kršćanin čeznuo i čekao taj događaj, kao slavnu realizaciju svojih najboljih nada i želja, onu bez koje bi sve druge bile bezvrijedne, besmislene. Drugi dolazak našeg Gospodina usko je povezan s prvim dolaskom u pogledu božanskog plana spasenja. Ulazak grijeha u naš svijet prije šest tisuća godina (obično nazvan „izvorni grijeh") donio nam je kao rasi mentalnu, moralnu i fizičku degeneraciju (obično nazvanu „pad"), čiji je vrhunac smrt. Prema Svetom pismu, ova smrt bi bila beskonačna, vječna, da Bog nije, u svojoj milosti, osigurao našu pomoć—osigurao otkupninu u Gospodinu Isusu i njegovoj žrtvi. Ova otkupna priprema ostvarena je od našeg Gospodina pri njegovom prvom dolasku. Bili smo "otkupljeni dragocjenom krvlju Kristovom."

Ali postoji razlika između našeg otkupljenja i našeg izbavljenja, kao što postoji razlika između kupnje bilo kojeg predmeta i njegove isporuke. Svijet je otkupljen dragocjenom krvlju; ali svijet nije izbavljen; još uvijek se muči i opterećen je, pod prokletstvom, pod izvornim grijehom, pod svojim teretima i poteškoćama i nedostacima svake vrste. Što je sada potrebno? Odgovaramo, s apostolom, da „cijelo stvorenje uzdiše i trpi bol zajedno do sada, čekajući očitovanje sinova Božjih"—kroz koje će izbavljenje tek biti ostvareno. (Rim. 8:19-22.) A kada će se ti sinovi Božji očitovati? Odgovor je da su ti sinovi Božji izabrana Crkva ovog Evanđeoskog doba, koja se u sadašnjem vremenu iskušava i testira; ne prema tijelu, već prema duhu, prema njihovoj volji, njihovim željama srca. Ti sinovi Božji su takvi da će, nakon što prođu Gospodinove discipline i kazne, biti pronađeni u srcu kao „kopije Božjeg dragog Sina," koliko god još uvijek bili nesavršeni u pogledu svog tijela. Oni će biti prvi koji će doživjeti izbavljenje pri drugom dolasku Gospodina. U Svetom pismu su različito označeni kao "kraljevsko svećenstvo," pod velikim Prvosvećenikom; kao članovi tijela Kristova, pod Isusom, kao njihovom Glavom; kao „Nevjesta, Žena Jaganjčeva." Oni su „Dragulji," čiji će broj Gospodin popuniti u prvom uskrsnuću, koji će biti njegovi, i su-nasljednici s njim u Kraljevstvu. Svijet čeka na očitovanje tih sinova, kao što apostol izjavljuje,—„čekajući očitovanje sinova Božjih," i oni neće biti očitovani sve do drugog dolaska njihovog Gospodara. „Kad se on pojavi, i mi ćemo se pojaviti s njim u slavi." Vidimo, dakle, da što se tiče Crkve, ona čeka na dovršenje izabranog broja koji čini njezino članstvo—ukupno, „malo stado," kojemu je Očevo zadovoljstvo dati Kraljevstvo. (Luka 12:32.) Također vidimo da svijet čovječanstva, iako otkupljen, mora čekati još malo duže; jer neće proći dugo nakon što izabrana Crkva bude proslavljena sa svojim Gospodinom, i postane njegovi su-nasljednici u njegovom Kraljevstvu, dok oni, s njim, kao Sunce Pravednosti, ne zasjaju s iscjeljenjem u svojim zrakama, da blagoslove svijet, da rasprše njegovu noć, da uklone magle praznovjerja i njegove zablude.

S ovog stajališta vidjet će se da drugi dolazak Krista znači, ne samo blagoslov Gospodinovih vjernih u Prvom uskrsnuću, već i blagoslov svih obitelji na zemlji, kao što je Gospodin obećao ocu Abrahamu, rekavši: „U tvom sjemenu bit će blagoslovljene sve obitelji na zemlji." Velika masa čovječanstva otišla je u zatvor smrti neblagoslovljena—ne znajući za Boga i za jedino ime dano pod nebom ili među ljudima po kojem se moraju spasiti. Čak i od onih koji sada žive, samo je mali dio ikada čuo za velikog Otkupitelja i za veliko otkupljenje koje je već ostvario u žrtvi samoga sebe, i za veliko izbavljenje koje će uskoro ostvariti, kroz uspostavu svog Kraljevstva pravednosti, i podjarmljivanje zla i grijeha, i vezivanje Sotone. Ne samo da žive nacije, do najudaljenijih krajeva zemlje, moraju sve znati da je došla Godina jubileja, vraćajući otkupljene grešnike kući, već svi oni koji su otišli u smrt, veliki zatvor koji sada sadrži približno pedeset milijardi od naše rase—svi oni također moraju čuti dobre vijesti, jer će to biti, prema obećanju anđela, „Dobre vijesti velike radosti koje će biti za sve ljude." To će biti, prema obećanju danom Abrahamu, blagoslov "za sve obitelji na zemlji." Hvala Bogu za otkupnu značajku njegovog plana; i hvala mu također za značajku izbavljenja, koja će uskoro biti ostvarena, iako će uvođenje tog izbavljenja biti popraćeno vremenom nevolje kakvo nije bilo otkako je naroda—vremenom vatrenog gnjeva koje će na kraju progutati sve protivnike pravednosti, i donijeti to blagoslovljeno stanje o kojem smo uvjereni da će se svako koljeno pokloniti, i svaki jezik priznati, na slavu Božju—neposlušni i nevoljni bit će uništeni u Drugoj smrti, iz koje neće biti oporavka.—Iza. 45:23; Fil. 2:10; Djela 3:19-23; 2. Sol. 1:9. (w1902 15. Ožujak str. 83,84 / R2

„BOG NE GLEDA TKO JE TKO."

—DJELA 10:34-44.—

MNOGI ČINI se potpuno pogrešno razumiju Apostolovu izjavu da „Bog ne gleda tko je tko";—primjenjuju ove riječi na vrlo različit način od onoga kako ih je Apostol koristio. Apostol je shvatio da Bog vrednuje karakter; ali da ne gleda na vanjski izgled, uvjete, boju kože, nacionalnost, itd. Da je to mišljenje Apostola, dokazuje njegova sljedeća izjava: „Ali u svakom narodu onaj koji ga se boji i čini pravednost prihvaćen je od njega." Prečesto je pogrešno shvaćanje da bilo tko i svi mogu doći Gospodinu pod uvjetima intimnosti i familijarnosti. Kao posljedica takvih pogrešnih shvaćanja, mnogi pristupaju prijestolju nebeske milosti bez ovlasti, bez poziva i bez prihvaćanja;—jer (preokrećući Apostolove riječi) ne boje se Gospodina, nisu radnici pravednosti i nisu prihvaćeni kod njega. Nedostatak pouke i pogrešna pouka od strane kršćana odgovorni su za mnogo ovog pogrešnog stanja koje postoji u nominalnom kršćanstvu. Naučimo pažljivo slijediti biblijski program i presedan; nemojmo davati pogrešan dojam da Bog ne gleda tko je tko u karakteru. Naprotiv, kao što je Petar učinio, istaknimo da je strahopoštovanje prema Bogu bitno; da je nastojanje živjeti pravedno bitno,—reforma života, okretanje od grijeha prema pravednosti; i da, čak i tada, nitko ne može biti prihvaćen od Boga osim kroz određeni način—vjeru u djelo pomirenja našeg Gospodina Isusa Krista.

Kornelije, stotnik, čije prihvaćanje od Boga je tema ove lekcije, očito je bio obraćen Bogu i pravednosti godinama prije ovog događaja. Ovo je svjedočanstvo;—bio je štovatelj Boga, dobročinitelj, i njegova ljubav prema pravednosti i dosljedan život bili su prepoznati među onima s kojima je imao posla; ipak, nešto je bilo potrebno prije nego što bi mogao biti prihvaćen od Boga u pravom smislu te riječi. Ovdje je lekcija za one koji zamišljaju da su strahopoštovanje prema Bogu i moralnost sve što je potrebno za božansko prihvaćanje. Budući da je Kornelije imao ove kvalitete u velikoj mjeri neko vrijeme prije svog prihvaćanja, Gospodinovo postupanje s njim može biti vodič za sve ostale koji žele pristupiti Bogu u savezničkom odnosu.

Iako pobožan, itd., kao što smo vidjeli, Kornelije nije bio Židov; i shvatio je da je izvan okvira posebne božanske naklonosti. Ipak, molio se Bogu;—nije nam rečeno za što se molio, ali u skladu sa zapisima, možemo lako pretpostaviti da se molio za prosvjetljenje u vezi s božanskim karakterom i planom, i za bliži pristup i ostvarenje božanske naklonosti i prihvaćanja. Možda je čuo za Isusa i bio zbunjen upravo na ovu temu; možda ga je to navelo na iskrene molitve koje je Gospodin smatrao prikladnim odgovoriti na čudesan način, šaljući mu anđela, uvjeravajući ga da su njegove molitve i milostinje cijenjene od Gospodina kao spomenici njegove pobožnosti. (Redak 4.) Anđeo je nagovijestio da je potrebno nešto više od molitvi i dobrih djela; ali dodatne stvari anđeo nije bio ovlašten reći. Kornelije je trebao znati za Gospodina Isusa s pravog stajališta; morao je vjerovati u njega kao svog Otkupitelja, prije nego što bi spomenici njegove pobožnosti imali ikakvu vrijednost pred Bogom, ili ga doveli u željeni odnos i pod božansku naklonost.

Vrlo dobro znamo da je Gospodin mogao širiti evanđelje putem anđela; ali ovdje, kao i drugdje, vidimo da to nije bila njegova namjera—da je bio zadovoljan koristiti posvećene ljudske sinove kao svoje ambasadore, da proglašavaju „dobre vijesti o velikoj radosti—za sve ljude." Kakvu je veliku čast Bog tako učinio nama koji smo „po prirodi bili djeca gnjeva, kao i drugi" iz roda, ali koji, prihvativši božansku naklonost u Kristu, nismo samo „prihvaćeni u Ljubljenom" već smo postali kanali božanskog blagoslova i naklonosti u pozivanju drugih. Božji put u tom pogledu nije samo bio čast njegovoj usvojenoj djeci, već je, dodatno, bio blagoslov;—jer koji kršćanin ne zna iz iskustva da veliki blagoslov dolazi na sve koji su vjerni u služenju Riječi drugima.

Korneliju je bilo naređeno da pošalje po apostola Petra, i unaprijed je bio obaviješten da su određene riječi koje će mu reći važne;—bitne za njegov daljnji napredak u znanju i vjeri,—i kroz njih u božansku naklonost. Kornelijeva spremnost uma pokazuje se u brzini njegove poslušnosti. Ne samo da se molio, već se pripremio surađivati s Bogom u odgovaranju na vlastitu molitvu. Tri osobe poslane (dvoje od njih kućni sluge, i jedan od njih vojnik, svi pobožni ljudi, koji su se bojali Boga) daju nam dobar dokaz da ovaj poganin koji je tražio Boga, i trudio se najbolje što je mogao da mu ugodi i časti ga, nije držao svoje svjetlo i svoju vjeru pod posudom. Sjajilo je pred njegovom obitelji i slugama, i pred vojnicima pod njegovom kontrolom. Ovo je vrsta čovjeka kojeg Bog voli priznati, bez obzira na njegovu nacionalnost ili boju kože, i svi takvi su prepoznati od Gospodina, i favorizirani iznad drugih sa svjetlom i istinom—od završetka posebne naklonosti predodžbenog Izraela. Ovdje je lekcija koju neki od Gospodinovih ljudi trebaju. To je da trebaju pustiti da svjetlo istine sjaji kroz njih na sve s kojima dolaze u kontakt,—da duh pobožnosti prožima svaku obitelj, svako kućanstvo, uključujući sluge.

Očito je da je Kornelije bio pun vjere u Gospodina. Nije čekao da vidi hoće li Petar doći; znao je da će doći; imao je vjeru u Gospodinova obećanja preko anđela: stoga je okupio svoje prijatelje i rodbinu i kućanstvo—one na koje je utjecao, i koji su, poput njega, bili pobožni i iskreno željni saznati sve što bi mogli naučiti o putu života,—putu pomirenja i sklada s Bogom i svim načelima pravednosti koje on predstavlja.

U međuvremenu, Petar, sa svim predrasudama koje su Židovi imali stoljećima, trebao je biti pripremljen da primi ovog prvog pravog poganina uvedenog u Crkvu. To je učinjeno putem vizije, tako da je Petar, sa šest braće iz Jope, odmah došao u stotnikovu kuću sljedećeg dana—„ne sumnjajući ništa," jer ga je očito Gospodin vodio u tom pitanju. Vidimo također da je od svih učenika Petar bio najbolji izbor za ovaj posao, zbog svoje nagle naravi i revnosti da brzo i srdačno slijedi Gospodinove upute; drugo, jer je bio najstariji od apostola, i u mnogim aspektima najutjecajniji, njegov bi postupak imao veću težinu kod drugih. Teško nam je zamisliti predrasude stoljeća, u umovima Židova, protiv bilo kakve misli da bi pogani mogli biti su-nasljednici s njima Abrahamskih obećanja. Smatrali su da je Božja naklonost bila odvojena za njihov narod; i da ne može ići izvan tog naroda drugima, u smislu da te druge učini jednako prihvatljivima Bogu. Ova su stajališta bila temeljena, prvo, na Božjim obećanjima Abrahamu, „Tvoje sjeme," itd.; drugo, na činjenici da Izraelcima nije bilo dopušteno imati opće poslove s poganima, niti se ženiti s njima; treće, uz sve to, židovski su vladari čak otišli dalje i donekle preuveličali te razlike.

Ali sada je došlo novo razdoblje; „sedamdeset tjedana" naklonosti Izraelu je isteklo; i Gospodin je počeo širiti svoju naklonost izvan Židova—kao što smo već vidjeli, prema Samarijancima i etiopskom eunuhu. Možemo lako pretpostaviti da bi te inovacije, iako su izazvale iznenađenje kod apostola, bile mnogo lakše za njihovo shvaćanje nego širenje naklonosti prema poganima: možda su pripremile put za ovo drugo. Kada je Petar stigao u Kornelijevu kuću, i ovaj ga vidio i prepoznao kao Božjeg imenovanog slugu za donošenje ove poruke njemu, prostro se pred Petrovim nogama u štovanju. Kako je Kornelije bio različit od većine Rimljana,—posebno rimskih vojnika i časnika! Umjesto da gleda s visoka na Židova,—umjesto da misli o sebi kao predstavniku najveće vlade na svijetu u to vrijeme, Kornelije je bio ispunjen duhom poniznosti, i činjenica da njegov posjetitelj predstavlja Gospodina izazvala je u njemu neke od istih osjećaja koji su ispunjavali njegovo srce u pogledu samog Gospodina,—osjećaje strahopoštovanja.

Ali ako je stotnik bio plemenit i ponizan, apostol Petar pokazao se kao ništa manje plemenit i odan Bogu—jer je odmah počeo podizati stotnika, govoreći: „Ustani; i ja sam čovjek." (Redak 26.) Petar se preporučuje našim srcima ovim plemenitim postupkom—ovim odbijanjem da primi neovlaštenu počast; i spasio se također od mnogo iskušenja time što je odmah odbacio nadnaravnu čast i autoritet,—prepoznajući svoj pravi položaj, da je samo slomljena i ispražnjena posuda, vrijedna samo zbog ispunjenja posude Gospodinovim duhom;—istaknut samo zato što je Gospodin bio zadovoljan koristiti ga kao posudu milosti i istine. Danas nije mnogo onih koji su skloni nuditi štovanje svojim bližnjima, i nije mnogo, osim visokih dostojanstvenika u nominalnim crkvama, kao što su pape i prelati, koji pristaju primiti štovanje; ali svi takvi imaju ukor u postupku apostola Petra u ovom slučaju. Možda je malo opasnosti u našem vremenu da bi bilo koji od „braće" primio previše časti od ljudi, jer duh našeg vremena ide u suprotnom smjeru. Ipak, gdje god se manifestira duh servilnosti, postaje dužnost brata kojem je ponuđena da je odbije; i da uputi svoje su-sluge na Gospodina, kao pravog dobročinitelja svih nas,—od kojeg dolazi svaki dobar i savršen dar, kroz koje god kanale on bio zadovoljan upotrijebiti.

„RIJEČI KOJIMA ĆEŠ BITI SPASEN."

—————

Kad je Petar ušao u kuću i našao okupljenu skupinu pobožnih pogana koji se boje Boga, postavio je izravno pitanje: „S kojom namjerom ste poslali po mene?" (Redak 29.) Kornelije je tada ispričao nešto o svom prošlom iskustvu, svojoj želji za zajedništvom s Bogom, svom nastojanju da živi na način koji mu je ugodan, viziji koju je primio, i sada Petrovom dolasku kao odgovoru na tu viziju, i svojem očekivanju da će čuti ono što mu je obećano—„riječi kojima ćeš ti i cijela tvoja kuća biti spašeni." (Djela 11:14.) Nije bio spašen svojim milostinjama, nije bio spašen svojim molitvama, niti porukom koju je Petar donio; ali Petrove riječi, objašnjavajući stvari, omogućile su Korneliju i njegovom kućanstvu da vjerom shvate veliko otkupljenje koje je u Kristu Isusu,—i tako budu spašeni. Spašeni odmah od otuđenja od Boga i od osude, kao grešnici; predokus potpunog spasenja koje će im biti dano pri drugom dolasku Gospodina.

S velikim zanimanjem bilježimo Apostolovo propovijedanje, kako bismo jasno razabrali životvornu poruku koju je donio, iz koje su Kornelije i njegovi suradnici izvukli svoju spasonosnu vjeru. Otkrivamo da je Petrova propovijed bila ista Evanđeoska poruka koju je već više puta iznio. To je bio Isus—dobar, poslušan—i žrtva za grijehe koju je izvršio kad je umro na križu. To je bila poruka nade uskrsnuća iz mrtvih kroz njega, potvrđena njegovim uskrsnućem silom Božjom. To je bila poruka da je otkupnina za grešnike plaćena Pravdi i da je Gospodin sada zadovoljan prihvatiti grešnike pod uvjetima vjere, strahopoštovanja i poslušnosti pravednosti prema sposobnosti. Petrova propovijed bila je „stara, stara priča" koja je mnogima postala dosadna i neugodna; ali koja je svakoj duši, u pravom stavu, Očeva poruka oproštenja grijeha i pomirenja, kroz smrt njegovog Sina. Ovo je ista poruka koju Bog još uvijek šalje preko svih svojih pravih ambasadora. Nema drugog Evanđelja, i oni koji predstavljaju drugu poruku nisu, u svojoj službi, ambasadori za Boga, glasnici i glasnogovornici njegovog duha.

Apostol Pavao nam govori da je „Bogu bilo po volji kroz ludost propovijedanja spasiti one koji vjeruju"—to jest, Bogu je bilo po volji usvojiti ovu metodu objavljivanja istine u vezi s njegovim planom otkupljenja, i prihvatiti i opravdati one koji bi vjerovali i prihvatili ovo svjedočanstvo. Svjedočanstvo može danas doseći ljude putem pisama ili traktata ili knjiga, ili putem usmenog propovijedanja; nije važno na koji način; važno je samo da se prava poruka prenese i primi; ali poruka uvijek ide kroz ljudski kanal, a ne kroz anđele, niti kroz moć ili djelovanje svetog duha osim ljudskih zastupnika. Moramo imati na umu ove lekcije o Božjim metodama i primijeniti ih prikladno u vezi s poslovima života. Ne smijemo očekivati da će Gospodin djelovati na naše prijatelje ili rodbinu ili bližnje; već moramo zapamtiti da je ovu čast dao svojem „kraljevskom svećenstvu"; i prema tome trebamo biti „ne lijeni u poslu; gorljivi u duhu; služeći Gospodinu";—služeći istini na bilo koji i svaki način koji nam je otvoren.

SUĐENJE ŽIVIMA I MRTVIMA.

—————

Nakon što je iznio samu poruku, Petar je objasnio Korneliju da je Isus zapovjedio apostolima da propovijedaju narodu i svjedoče da je on onaj koji je određen od Boga da bude sudac živima i mrtvima. (Redak 42.) Nadolazeće suđenje, ili ispitivanje svijeta, važan je dio Evanđeoske poruke; i ne smije se zanemariti u propovijedanju evanđelja.

Kakva bi korist mogla proizaći za svijet iz Kristove smrti ako ne bi bilo budućeg suđenja ili ispitivanja za njih? Svi su jednom suđeni u osobi Adama; i njegova osuda je prešla na sve. Svijet ne treba daljnje suđenje u vezi s Adamovim prijestupom i njegovim slabostima. Kazna za taj prijestup bila je potpuna i ne ostavlja ništa što bi se moglo dodati;—Sudac je bio sam Jehova, a kazna je bila smrt. A sada dobre vijesti uključuju činjenicu da će Krist biti sudac svijeta—što znači da će Adamu i njegovom rodu biti dodijeljeno novo suđenje za život. To samo po sebi implicira oslobađanje od prvobitne smrtne kazne; implicira otkupljenje od Adamove kazne i pojedinačno suđenje kako bi se utvrdilo koji će članovi otkupljenog i suđenog roda biti smatrani dostojnima vječnog života. Da, ovo su „dobre vijesti o velikoj radosti" za svijet;—čak iako je veliki Protivnik zaveo veliku većinu, čak i kršćana, da misle suprotno—da neće biti dodijeljeno novo suđenje kao što je Adam imao na početku cijelom svijetu, kupljenom dragocjenom krvlju Kristovom.

Svi su svjedoci da ovo suđenje nije moglo započeti prije nego što je Isus postao sudac—stoga nitko od onih koji su umrli u četiri tisuće godina prije toga nije mogao biti suđen od njega;—nitko od njih nije mogao biti na suđenju za vječni život. Svi bi također trebali biti svjesni činjenice da svijet općenito nije bio na suđenju otkako je naš Otkupitelj imenovan sucem, i da nije na suđenju danas;—da, naprotiv, velika masa svijeta niti poznaje suca niti razumije zakon, niti ima ikakvu predodžbu o uvjetima i zahtjevima potrebnim za vječni život. Ovo se točno slaže s izjavom Petra, koja se razmatra; i također se slaže s izjavom apostola Pavla: „jer je odredio dan u kojem će pravedno suditi cijelom svijetu preko čovjeka kojega je odredio za to." (Djela 17:31.) Određeni dan, kako apostol ukazuje, još je bio budućnosti u njegovo vrijeme, i još je budućnost u naše vrijeme. Taj dan, kako vidimo iz drugih tekstova Svetog Pisma, je Milenijski dan, „jedan je dan kod Gospodina kao tisuću godina." (2 Pet. 3:8.) Jedino suđenje—ispitivanje—od uskrsnuća našeg Gospodina, koje je rezultiralo za bilo koga, određujući pitanje vječnog života ili smrti, bilo je za Crkvu. Crkva, kao duhovni Izrael, imala je mnogo prednosti na svaki način nad ostatkom čovječanstva; jer, tijekom ovog Evanđeoskog doba, ona je „pozvana od Boga prema njegovoj namjeri,"—da bi pobjednici mogli biti su-nasljednici s Isusom u njegovom nadolazećem djelu suđenja svijetu. „Zar ne znate da će sveci suditi svijetu?"—1 Kor. 6:2.

Petar, raspravljajući o toj temi, očito je imao šire otvoren um nego ikad prije za shvaćanje onoga što je naš Gospodin mislio dajući opću zapovijed da se propovijeda Evanđelje, ne samo Židovima, već svima koji imaju uho da čuju. Petar nije očekivao „uši" među poganima; ali sada je shvatio da Bog ne gleda na narode i osobine, itd., već da je poruka otvorena za sve, i dao je sve od sebe da je predstavi. Nastavio je pokazivati da Isus, kao Mesija, nije bio dokazan samo stvarima povezanim s njegovom službom i službom njegovih sljedbenika; već da su sve te stvari bile unaprijed poznate Bogu, planirane i predviđene kroz svete proroke Izraela, i da samo u i kroz ime i zasluge Isusa,—samo onima koji vjeruju u njega, Bog je bio zadovoljan pokazati pomireno lice, i samo od takvih je bio voljan ukloniti sav grijeh i sramotu, i usvojiti ih u svoju obitelj.

Kornelije i njegovo pobožno kućanstvo i prijatelji čekali su upravo takvu poruku božanske milosti; i dok su riječi padale s Petrovih usana, brzo su i radosno bile prihvaćene u srcima njegovih slušatelja, koji su u to vrijeme prihvaćali Isusa s istom puninom i cijenjenjem kao i sam Petar. Njihova srca su tako bila u pravom stanju pred Bogom, bilo bi prikladno da im je Petar rekao: „Sada, braćo, vaš pravi put bit će da se krstite u Isusa vodenim krštenjem,—simbolizirajući vašu vjeru u njega i vaše puno posvećenje da budete mrtvi s njim, kao njegovi vjerni sljedbenici." Ali Petar nije bio spreman poduzeti takav korak, možemo biti sigurni. Bio je iznenađen da je Bog voljan da pogani čak i znaju o divnim pripremama spasenja u Isusu; što bi samo po sebi bilo blagoslov. Ali još nije bio spreman očekivati da će pogani biti primljeni od Gospodina pod praktički istim uvjetima i s točno istim manifestacijama božanske naklonosti kao i Židovi. Da bi nadoknadio Petrov nedostatak znanja da ih krsti i položi ruke na njih kako bi primili darove duha,—i kao lekciju za Petra također,—sveti duh je bio dan Korneliju i njegovim suputnicima bez polaganja ruku—na isti način na koji je bio dan skupštini na Pedesetnicu.

Petar je brzo naučio lekciju, i nesumnjivo je njegova spremnost da je nauči bila u velikoj mjeri zbog njegove poniznosti i iskrenosti srca, punine njegovog posvećenja Gospodinu i njegove želje da se božanska volja izvrši u svakom pogledu. Petar i njegovi suputnici iz Jope, „oni od obrezanja," bili su zapanjeni Božjom naklonošću prema poganima, ali nisu bili zavidni. Bili su radosni što su mogli prihvatiti kao očišćene, kao braću, sve koje je Gospodin pokazao da ih je primio u svoje zajedništvo. Rezultat ovog izlijevanja duha bio je veličanstven sastanak svjedočanstava. Zapisano je da su „veličali Boga," hvaleći ga, radujući se u svom prihvaćanju, itd. Tada je Petar skrenuo njihovu pažnju na simboličko krštenje i prikladnost njegovog obavljanja. Nisu nam dani njegovi argumenti o toj temi; moguće je da je objasnio da će tako javno simbolizirajući svoje posvećenje Gospodinu jačati svoju vlastitu vjeru; podupirući svoju vlastitu odlučnost da žive i umru kao Gospodinovi; moguće je također da im je pokazao koliko je lijepo značenje uranjanja u vodu kao simbola smrti i pokopa s Kristom; kao simbola također uskrsnuća u novost života u sadašnjem vremenu, i u novost života u savršenim tijelima pri drugom dolasku Gospodina. Ili je možda jednostavno bio zadovoljan objašnjavajući im da je to Gospodinova vlastita metoda postupanja, i da je zapovjedio da svi njegovi sljedbenici budu slično uronjeni.

Pozvavši na izražavanje mišljenja prisutnih—posebno od braće koja su ga pratila iz Jope—da sazna može li se smisliti bilo kakav prigovor zašto ova draga braća, koja su vjerovala u Gospodina, koja su dala dokaze svojeg posvećenja i dobrih djela, čak i prije nego što su znali za Gospodina i njegov slavni plan, i koja su sada bila prihvaćena od Boga, i njegova prihvaćenost manifestirana—zašto ovi ne bi trebali biti primljeni u svaki blagoslov i pripremu koje je Bog osigurao za svoje vjerne—bez obzira na to što su po rođenju pogani. Nije bilo ponuđeno nikakvo prigovaranje, Petar je zapovjedio [uputio] ih da se krste u ime Gospodina. Bio je poslan da ih pouči, i prenio je svoju poruku bez nejasnog zvuka. Slično, Gospodin upućuje sve svoje ljude, sve koji imaju uho da slušaju i čuju njegovu poruku, kroz apostola Petra, u ovoj lekciji. Ne zapovijedamo nikome, jer nemamo ovlasti; nismo apostoli. Možemo samo ukazati na zapovijed apostola; primjer svih apostola; primjer našeg Gospodina, itd., i ostaviti stvar s „uhom" i savješću svakog pojedinca. Doista, gdje prepoznajemo da je pravo uranjanje volje, u volju Kristovu, postignuto, možemo ispravno priznati brata ili sestru u punom zajedništvu, čak i ako on ili ona nisu izvršili vanjsko simboličko uranjanje u vodu; jer živimo u vremenu kada vlada velika zbrka o ovoj temi, i kada bi bilo neprikladno da odbacimo, odbijemo ili čak privremeno isključimo bilo kojeg brata ili sestru koji daju dokaze da su imali pravo antitipsko krštenje u Krista. Za opći pregled pitanja krštenja, pogledajte naše izdanje od 15. Lipnja 1893. Kopija se može dobiti besplatno na zahtjev. (w1902 1. Travanj str. 107-110 / R2988)

UČENICI SU NAJPRIJE BILI NAZVANI KRŠĆANIMA.

Važno je napomenuti da naš Gospodin nikada nije dao ime svom narodu; nazvao ih je učenicima, što znači đaci, oni koji uče. Apostoli su Crkvi dali razne nazive, „crkva živoga Boga;" „crkva Božja;" „crkva Kristova;" „crkva;" ali postupno je ime „Kršćani," koje poistovjećuje Božji narod s njihovim Otkupiteljem i vođom, postalo opće ime diljem svijeta. Šteta je što su neki smatrali potrebnim usvojiti bilo koja druga imena osim ovih, zajedničkih cijeloj Kristovoj crkvi, ili koristiti ta imena na sektaški način. Očito je da ime Kršćanin treba predstavljati onoga koji vjeruje u Krista kao Mesiju—onoga, dakle, koji vjeruje u njega i kao Otkupitelja, i koji prihvaća sve temeljne doktrine Svetog Pisma, temeljene, kako jesu, na ove dvije izjave—(1) da su ljudi bili grešnici, koji su trebali biti otkupljeni prije nego što bi mogli biti prihvaćeni od Boga, i da su otkupljeni dragocjenom krvlju Kristovom; (2) da su prihvatili ime svog Otkupitelja i nastoje hodati njegovim stopama. U ranoj Crkvi započelo je sektaštvo, neki su govorili, Ja sam kršćanin, ali po redu Pavla; drugi, Ja sam kršćanin, ali po redu Apolona; drugi, Ja sam kršćanin, ali po redu Petra, itd. Ali apostol je brzo ukorio ovaj duh, uvjeravajući ih da je odnos u Kristu sve što je potrebno; da ih ni Petar ni Pavao nisu otkupili, i da stoga nijedan ne može zauzeti mjesto glave Crkve. Apostol nas, nadalje, upozorava na činjenicu da je takav duh s njihove strane dokaz da još uvijek postoji toliko tjelesnosti; toliko svjetovnog partizanskog duha suprotnog mislima i učenju svetog duha. Žalosno je što je od vremena reformacije ovaj duh prevladavao u velikoj mjeri, neki su uzimali ime Lutera, drugi Wesleyja, drugi Kalvina, drugi neosobna, ali, ipak, sektaška ili stranačka imena, kao Metodisti, Prezbiterijanci, Kongregacionalisti, Baptisti, itd. Ne tvrdimo da su oni koji to čine potpuno tjelesni, bez Gospodinovog duha, ali tvrdimo s apostolom da je sklonost takvom partizanstvu suprotna duhu Gospodnjem, i u toj mjeri putena, tjelesna, i trebaju ju nadvladati svi koji bi željeli biti priznati od Gospodina kao pobjednici.

Neka nitko ne shvati pogrešno da zagovaramo jednu sektu ili stranku umjesto mnogih. Naprotiv, znamo da ako moraju postojati sekte, postoji prednost u tome što ih ima mnogo, jer služe da se međusobno drže unutar razumnijih granica, služeći donekle da spriječe grubu aroganciju i progon. Ono što bismo trebali imati je jedna crkva, jedno domaćinstvo vjere, prihvaćajući jasne temelje Svetog Pisma, i s ograničenjima u pogledu prihvaćanja više ili manje spekulativnih pogleda izvan tih temelja—svi se međusobno družeći, zajedničareći jedni s drugima, i svi poznati kao kršćani, i tako odvojeni od svih koji poriču pomirenje, od svih koji poriču rezultate pomirenja, u uskrsnuću, i od svih koji poriču prikladnost novog života u sadašnjem vremenu. U ovom pogledu na stvar, svaki pojedini kršćanin imao bi neovisnost u pogledu vlastitih misli, osim temelja koji su jasno navedeni u Svetom Pismu. (w1902 15. Travanj str. 125 / R2998)

"Glas dragoga moga! Evo ga, dolazi, skačući po gorama, poskakujući po brdima." (Pjesma nad pjesmama 2:8)

2:8 — Scena se sada mijenja. Čini se da je sada sama, govoreći za sebe, razmišljajući o Njemu i lijepim stvarima koje joj je rekao. Ona ga zamišlja, svog Ljubljenog, Onoga „sasvim ljupkog" (Pjesma nad pjesmama 5:16); čak „čuje" Njegov glas, koji nije, nikada nije bio, niti će ikada biti, slađi! To je glas „Mog Ljubljenog." Također se prisjeća divnih stvari koje joj je rekao o Kraljevstvu kojem je On nasljednik, i o kojem Kraljevstvu namjerava, jednog dana, učiniti je su-regentom sa sobom. (Otk. 5:10) U svom sanjarenju ona to "vidi" kao da je već ispunjeno. Vizualizira uništenje starog poretka u pripremi za uspostavu novog: jer kraljevstva ovoga svijeta trebaju postati kraljevstva našeg Gospodina i Njegovog Krista; i On će kraljevati uvijek i zauvijek. (Otk. 11:15) Ona "vidi" Njega kako prvo skače po gorama (najautokratskijim vladama—Ps. 46:2); zatim preskače po brdima (manje autokratske vlade)(E551); razbijajući ih, takorekuć, u komade (Ps. 2:9; Otk. 2:26, 27) tijekom tog velikog „vremena nevolje" s kojim će ovo doba završiti. (Dan. 12:1; Mat. 24:21)

"Dragi je moj poput srne, ili kao mladi jelen. Evo ga, stoji iza zida našega, gleda kroz prozore, zaviruje kroz rešetke. Dragi moj je progovorio i rekao mi: “Ustani, ljubljena moja, ljepotice moja, i otiđimo, jer evo, zima je prošla, kiša je prestala i nestala." (Pjesma 2:9-11)

2:9, 10, 11 — Ona govori da bi izjavila: „Dragi je moj poput srne, ili kao mladi jelen,” to jest, On će brzo ostvariti svoje ciljeve. Obećao je da će doći po nju. (Ivan 14:3) U svojem sanjarenju ona „vidi” Njega kako već stoji (prisutan) „iza našeg zida.” Koje je značenje ovoga? Ah, Onaj koji je jednom bio ubijen u tijelu, sada je „taj Duh” (1 Pet. 3:18; 2 Kor. 3:17); dok je ona još uvijek, da tako kažemo, odvojena od Njega „zidom” tijela—zemljanom posudom. (2 Kor. 4:7) Međutim, ona „vidi” Njega kroz „prozore” (duhovno prosvijetljeni um), dok „se pokazuje kroz rešetke,” u križanju događaja koji obilježavaju kraj doba! Ona može „čuti” Njega kako govori, „Ustani, ljubljena moja, ljepotice moja, i otiđimo,”—došao sam po tebe, da te odvedem u tvoj vječni dom. Za tebe, ljubljena moja, „zima” kušnje i testiranja da učiniš svoj “poziv i izbor sigurnim” (2 Pet. 1:10) je gotovo prošla. „Kiša je prestala i nestala”! U Palestini postoje dvije kišne sezone, poznate kao „prve” i „posljednje” kiše. (Ponovljeni zakon 11:14) Evanđeosko doba također je imalo dvije takve kišne sezone. Prvo veliko izlijevanje božanske istine (rane kiše) dogodilo se dok su Isus i njegovi učenici još uvijek boravili ovdje, na početku ovog doba. Drugo izlijevanje božanske istine (posljednje kiše) dogodilo se u vrijeme Isusovog drugog dolaska, posebno tijekom službe Njegovog sedmog glasnika—Brata C. T. Russella. Ovo gotovo sugerira da kada dođe vrijeme da zaručena djevica (posljednji preostali članovi u tijelu) bude proslavljena, drugo izlijevanje, „posljednje kiše” (poruka žetve) će biti „prošlo i nestalo.” Znamo li gdje se nalazimo u struji vremena?

"Cvijeće se na zemlji pojavilo, vrijeme ptičjeg pjevanja dolazi i glas se grličin čuje u zemlji našoj." (Pjesma 2:12)

2:12 — Sa svog mjesta unutar „zida” (zemljane posude—tijela) ona ne može „vidjeti” tako jasno kao On, što se zapravo događa na zemlji. Govoreći joj, on kaže: “zima je prošla, kiša je prestala i nestala; cvijeće’ se pojavljuje na zemlji; došlo je vrijeme pjevanja’ (ptica—nije u originalu) i `glas’ grlice se čuje u našoj zemlji.” U Palestini, zemlji koja leži na sjevernoj hemisferi, svi ovi znakovi označavaju povratak sunca i dolazak proljeća. Figurativno govoreći, novi dan, da, ako želite, nova razdoblje. „Proljeće” je počelo u listopadu 1874! s povratkom našeg Gospodina. „Cvijeće” koje se pojavljuje na zemlji, znakovi su vremena novog poretka—početak “obnove svih stvari” o čemu je govorio apostol Petar. (Djela 3:21) (Vidi Dodatak “E-1”)

Vrijeme „pjevanja” treba zapaziti u pjesmi masa, pjesmi Velikog Jubileja Zemlje—ponekad još uvijek pomalo oštroj! (Vidi Dodatak “E-2”) „Glas grlice” koji se čuje u našoj zemlji nesumnjivo se odnosi na pripreme koje se, tako reći, donose za poboljšanje uvjeta siromašnih i potlačenih. Sve su to znakovi koji označavaju Veliko milenijsko proljeće Zemlje! Razlog za sugeriranje da „grlica” govori o blagoslovima za siromašne temelji se na činjenici da je sam Bog napravio pripremu za siromašne, da grlice (koje su vrlo brojne u Palestini tijekom ovih sezona) mogu koristiti umjesto skupljih životinja. (Lev. 5:7; 14:22, 30, 31 itd.) (Vidi Dodatak “F”)

BOŽJI NADZOR NAD NJEGOVIM NARODOM I NJEGOVA PORUKA.

—DJELA 16:6-15.—

„Ti ćeš biti njegov svjedok svim ljudima."—Djela 22:15.

ZA SVOJE DRUGO misionarsko putovanje Pavao je izabrao Silu za suputnika. Prvobitni plan je bio da on i Barnaba ponovno idu zajedno, ali su se razišli u mišljenju o prikladnosti Marka kao suputnika. Rezultat je bio podjela posla, Barnaba je uzeo Marka i ponovno posjetio braću na otoku Cipru, dok je Pavao kopnenim putem otišao do crkava u Galaciji, vjerojatno posjetivši usput svoj rodni grad Tarz. Očigledno je Sila, čiji je dom bio u Jeruzalemu, morao otići tamo da zatvori svoje poslove prije nego što je krenuo na putovanje, i pridružio se Pavlu kasnije u Maloj Aziji. Ova pretpostavka temelji se na činjenici da Luka, povjesničar, kaže „on" umjesto „oni" na početku Pavlovog putovanja; zatim koristi riječ „oni" nakon što su se Pavlu pridružili Sila i Timotej u Listri, i konačno koristi riječ „mi" kada bi uključio sebe;—Luka se vjerojatno pridružio društvu u Troadi.

Apostolova putovanja među crkvama u Maloj Aziji, zasađenim na njegovom prethodnom putovanju, bila su s ciljem njihovog ohrabrenja, jačanja, napredovanja u znanju i poticanja na rast u milosti. Bez sumnje je i apostol doživio osvježenje od kontakta s tim plodovima svog rada. U Listri je otkrio da su Božja milost i spoznaja Evanđelja postigli znatan razvoj u mladom čovjeku, vjerojatno oko dvadeset i jedne godine starosti, po imenu Timotej, čiji je otac bio Grk, a majka Židovka,—potonja je u to vrijeme, prema grčkom tekstu, očigledno bila udovica.

Iako je bio pobožno odgojen, Timotej nikada nije bio obrezan prema židovskim propisima, a kada je odlučeno da bi trebao pratiti Pavla u njegovom misionarskom radu, ovaj ga je dao obrezati. Nekima se to činilo čudno nedosljednim, s obzirom na činjenicu da je apostol istovremeno skretao pozornost kršćanskoj braći gdje god je išao na odluku Apostolskog vijeća u Jeruzalemu—da obrezanje nije potrebno za kršćansko bratstvo. Također se prisjećamo da apostol nije pristao na obrezanje Tita, koji je bio poganin. (Gal. 2:3.) S obzirom na te stvari, zašto je odobrio obrezanje Timoteja? Mi odgovaramo da, pravilno shvaćeno, apostolovo ponašanje je bilo potpuno dosljedno; obrezanje nije bilo dio Mojsijevog zakona, već je ustanovljeno s Abrahamom, stoljećima ranije, i bilo je namijenjeno kao znak ili oznaka na svoj djeci Abrahamovoj. Vijeće u Jeruzalemu nije odlučilo da nijedan Židov ne smije biti obrezan od tada; ali je odlučilo da se obrezanje ne smije smatrati nužnim za kršćanina. Vlastiti argument Apostola Pavla o ovoj temi je vrlo specifičan: kaže, „U Isusu Kristu niti obrezanje ništa ne vrijedi, niti neobrezanje; nego vjera koja djeluje po ljubavi."—Gal. 5:6.

Misao je da biti djeca Abrahamova, prema tijelu, nije dovoljno da nas učini novim stvorenjima u Kristu Isusu; i stoga obrezanje tijela to neće postići. Kako je novo stvorenje primljeno od Boga kao član tijela Kristova kroz živu vjeru, ono mora kao novo stvorenje imati obrezanje srca, kako bi bilo duhovni Izraelac, bilo da je prethodno bio Židov ili poganin. Obrezanje srca označava odsijecanje—odvajanje od tijela, njegovih ciljeva, nada, želja, itd. Vidimo, dakle, da ne može biti prigovora na obrezanje Timoteja—ono mu ni duhovno ne bi pomoglo niti odmoglo,—ako je učinjeno s jasnim razumijevanjem da je to samo simbol, a ne pravo obrezanje koje je činilo Timoteja članom tijela Kristova, Crkve. Budući da je Timotejeva majka bila Židovka, on je bio Židov,—čak i ako mu je otac bio Grk. I ta činjenica, postajući poznata Židovima općenito s kojima bi se susretali na putovanjima, mogla bi izazvati pitanje je li bio obrezan ili ne. Ako bi odgovor bio Ne, impliciralo bi se da nikada nije bio dobar Židov već odmetnik. Ako bi odgovor bio Da, to bi uklonilo ovu prepreku i omogućilo mu odgovarajuće veći utjecaj među njima—bliži pristup njihovim srcima.

Ako je postojala jedna stvar koja je više od drugih karakterizirala apostola Pavla, to je bila njegova iskrenost, njegova otvorenost; i potrebno je da vidimo njegovo ponašanje u vezi s Timotejem i Titom u pravom svjetlu, kako bismo mu učinili pravdu;—također kako bismo suzbili duh kompromisa kod nekih koji smatraju da Pavlov postupak u ovom pitanju opravdava njihovu dvoličnost i kompromis. Bilo je to na ovaj potpuno legitiman način da je Pavao mislio: „Židovima postadoh kao Židov, da bih pridobio Židove." (1 Kor. 9:20.) Da nije imao namjeru kompromitirati istinu ni u kojem stupnju, očito je iz njegovog suprotstavljanja Petru u jednoj prilici, kada je se ovaj do neke mjere prikrivao u postupanju s vjernicima Židovima i poganima. (Gal. 2:11.) To je također očito u njegovom pismu Galaćanima, u kojem najodlučnije izjavljuje onima koji su bili pogani, da za njih obrezanje nije bilo opcionalno kao za Židove; već da bi, ako bi se obrezali, to značilo da se ne oslanjaju potpuno na zasluge Kristove žrtve za svoje prihvaćanje kod Boga, svoje spasenje; već da se djelomično oslanjaju na zakone i ceremonije. Njegove riječi njima su: „Ako se obrezujete, Krist vam ništa neće koristiti...Krist je postao bez učinka za vas, tko god od vas se opravdava Zakonom: otpali ste od milosti." (Gal. 5:2-4.) Jasno razlikujmo između ustupaka u vezi s formama, odjećom, ceremonijama, itd., koji se mogu pravilno učiniti zbog predrasuda ili neznanja onih oko nas, i ustupaka načela, koji nisu dopušteni nikome ni pod kojim okolnostima.

Putovanje kroz Galaciju i Frigiju je završeno, sljedeće pitanje bilo je u vezi budućih napora,—drugih polja. Apostolova namjera bila je „otići u [manju] Aziju"—područje u kojem su kasnije bile smještene sedam crkava Azije. Ali iz nekog razloga to nije bio Gospodinov plan u to vrijeme; i tako čitamo da im je bilo spriječeno ili zabranjeno (kako god se riječ mogla prevesti) propovijedati Riječ tamo. Nismo obaviješteni ni zašto ni kako. Gospodin je možda imao nekog drugog zastupnika ili bolje sredstvo ili povoljnije vrijeme za slanje riječi svoje milosti u taj kraj, kao i neki drugi posao za Pavla i njegovu družinu. Čim su misionari uočili Gospodinovo vodstvo u tom pogledu, okrenuli su svoju pažnju prema sjeveru, da odu u provinciju Bitiniju; ali opet je Gospodinov duh, moć, utjecaj, spriječio njihove namjeravane planove. Tako su prošli dalje do obale—do Troade—vjerojatno se pitajući o Gospodinovim providnostima i spekulirajući znači li to da je njihov rad za sada završen i da bi se trebali vratiti kući. U tom trenutku Gospodin ih je poučio u vezi njihovog putovanja, putem vizije ili sna, u kojem je Pavao vidio čovjeka odjevenog u makedonsku odjeću, kako stoji pred njim i moli ga, govoreći: „Dođi u Makedoniju i pomozi nam!"

U ovim recima imamo tri nedvosmislene, jasne izjave, koje pokazuju Gospodinov nadzor nad njegovim djelom i njegovim slugama. I kada se sjetimo da se naš Bog ne mijenja, da je isti jučer, danas i zauvijek, to nam daje sigurnost da je i dalje pažljiv i zainteresiran kao i uvijek za svoje djelo i za poslove svih svojih slugu. To nam daje sigurnost da djelo žetve na kraju ovog doba ne ide nasumično, kako se širi ovamo i onamo od jednog do drugog, pismom, traktatom, knjigom, riječju, do krajeva zemlje. Kakva je utjeha za Gospodinov narod u tome! Kako bismo bili potpuno svladani kad bismo izgubili iz vida tu činjenicu i osjetili težinu i teret odgovornosti za rad koji nas pritišće! U mjeri u kojoj smo sposobni pokazivati vjeru, povjerenje u Gospodina u vezi djela, u toj istoj mjeri smo sposobni radovati se u Gospodinu i posjedovati Božji mir koji nadilazi svako razumijevanje;—i imati ga kako vlada u našim srcima, kontrolira naše živote i održava nas uravnoteženima, ne samo u vezi stvari ovog sadašnjeg vremena, već i u vezi slavnog ishoda,—stvari koje dolaze.

Ova vjera je također u velikoj mjeri stvar obrazovanja; na primjer, kako promatramo Gospodinovu providonosnu brigu, kako nas uči ova lekcija i druge lekcije iz njegove Riječi, sve više smo sposobni primijeniti istu brigu i ista obećanja na sebe. Ništa neće smiriti naše strahove više od ovoga i omogućiti nam da budemo jaki u Gospodinu i u snazi njegove moći; i u našem povjerenju da će on na kraju izvesti svoje djelo pobjedonosno. „Ovo je pobjeda koja pobjeđuje svijet, naime naša vjera." „Gospodine, povećaj našu vjeru." Apostolovo povjerenje u Gospodinov nadzor nad njegovim djelom omogućilo mu je da čita lekcije svog vremena i da djeluje u skladu s punom vjerom u pogledu rezultata. Gospodin ga je mogao usmjeriti drugačije, i mogao bi nas također usmjeriti drugačije nego što to čini—mogao bi nam govoriti glasno, ako bi htio. Stoga pretpostavljamo da je to zbog neke mudre svrhe koja se tiče razvoja naše vjere da zahtijeva od svojih sljedbenika da hodaju vjerom,—ne vidom i zvukom.

Čim je Gospodinovo vodstvo prepoznato, nije se gubilo vrijeme, i općenito se činilo da stvari surađuju za putovanje misionara u Makedoniju. Otišli su izravno u Filipe, glavni grad u toj blizini. Očigledno nisu našli židovsku sinagogu tamo, ali izvan mjesta našli su mjesto na obali rijeke gdje su se obično održavale službe. Pretpostavlja se da je ovo mjesto bilo privremena nastrešnica, kakva, čini se, nije bila neuobičajena gdje broj nije bio dovoljan za izgradnju sinagoge. Također je moguće da je ovaj grad, budući da je bio izravno pod rimskom vlašću, zabranjivao sinagoge unutar svojih zidina.

Primjećujemo pravac postupanja apostola ovdje, u predstavljanju Evanđelja. Nisu otišli glavnim sudcima grada i rekli: Molimo vas, uputite nas na vaše najdegradiranije stanovništvo, najzlobnije ljude koje imate u ovom gradu, jer im želimo propovijedati evanđelje i reformirati ih. Naprotiv, očito su se raspitivali o ljudima koji su već poznavali Boga, poštovali ga i štovali; i koliko god njihov broj bio mali i mjesto sastanka neimpresivno, tamo su apostol i njegovi suputnici otišli. Znao je, kao što mnogi u sadašnje vrijeme očito ne znaju, da Božje djelo sada nije reformiranje svijeta, nije „rad u sirotinjskim četvrtima", već traženje i skupljanje „dragulja";—misija za one koji gladuju i žeđaju za pravednošću;—lov na one čija su srca nježna i slomljena, i stoga spremna za melem iz Gileada, Evanđeosku poruku otkupljenja i oslobođenja od grijeha i njegove kazne. Što god drugi činili, slijedimo biblijske presedane—budimo suradnici s Bogom u njegovom djelu; rezultati će opravdati ovaj put, kada ovo doba bude potpuno završeno, i stvari koje su sada skrivene mnogima će biti otkrivene, i oni će saznati da Božji putevi nisu njihovi putevi, niti su njegovi planovi njihovi planovi, već da su njegovi viši, širi, veličanstveniji, kao što su nebesa viša od zemlje—da je njegovo vrijeme za reformaciju svijeta buduće, a sadašnje je njegovo vrijeme za odabir kraljevskog razreda koji će donijeti tu reformaciju.

Tekst apostolove propovijedi nije dan. Ipak, znamo prilično jasno koja je bila njegova poruka. Imao je samo jednu poruku; naime, da se Božja obećanja dana Abrahamu počinju ispunjavati; da je Mesija došao i platio otkupninu za svijet, kao žrtvu za grijeh, i da se sada nudi oprost, pomirenje s Bogom i privilegija su-nasljedstva u Kraljevstvu, „najprije Židovima, a također i poganima";—i da će svatko tko prihvati poziv iskrenog srca i bude mu vjeran, imati ne samo radost i mir Gospodinovog duha i blagoslov u sadašnje vrijeme, već i udio u slavi koja će uslijediti.

U publici je bila žena iz Tijatire, iz istog kraja (Mala Azija) u koji apostolu nije bilo dopušteno ući i propovijedati. Bila je u Filipima, vjerojatno privremeno, baveći se trgovinom—prodavačica purpura—možda purpurnih boja, ili možda purpurno obojenih tkanina. Bojenje i boje nisu dosegle današnji razvoj, a postupci su općenito bili tajni i profitabilni za one koji su ih razumjeli. Pretpostavlja se, stoga, da je Lidija bila dobrostojeća u dobrima ovoga svijeta, kao i bogata prema Bogu u vjeri. Poput apostola, tražila je mjesto molitve, a sada ju je Gospodin nagradio i odgovorio na njezine molitve slanjem istine za kojom je gladovala i žeđala. Ona i neki članovi njezinog domaćinstva vjerovali su i odmah su bili kršteni u priznanju svoje vjere;—možda baš na ovu subotu kada je prvi put čula.

Gdje je srce u stanju spremnosti, poslušnost ne treba odgađati, niti je potrebno dugo odlučivati biti na Gospodinovoj strani i biti poslušan glasu dobre poruke koju nam šalje. Ovaj stav Lidijinog srca zabilježen je u lekciji, u riječima, „čije je srce Gospodin otvorio." Ne trebamo pretpostaviti da je u njezinom slučaju učinjeno čudo, da bi se njezino srce otvorilo za istinu; radije trebamo pretpostaviti da je u njezinom slučaju kao i u slučaju svih Gospodinovih ljudi; da nitko nije spreman za istinu osim ako Gospodin nije pripremio njihova srca. I oh, koliko znači ta priprema srca!—često kušnje, razočaranja, poteškoće, itd.—procesi kojima Gospodin razbija i omekšava i čini tlo naših srca prikladnim za primanje njegove istine i milosti. Nema sumnje da je Lidija, nakon što je primila istinu, osvrnula se na prošla iskustva, teške kušnje, itd., i mogla je hvaliti Boga za vodstvo njegove providnosti kojom je njezino srce bilo „slomljeno" i ponizno i spremno za sjeme istine—spremno cijeniti, ne samo dobre stvari koje Bog ima u rezervi za one koji ga ljube, već i spremno cijeniti njegovo obećano bdijenje nad njihovim poslovima u sadašnje vrijeme, zajamčeno da će donijeti blagoslove onima koji ostaju u njegovoj ljubavi.

Primivši istinu i dio njezine radosti, Lidija ne samo da je ispovijedala Gospodina, već je tražila načine da mu služi. Nije mogla pridružiti se apostolovoj družini kao evanđelist dobre vijesti, ali mogla je ugostiti i služiti Pavlu i njegovim suradnicima, i to je i činila. Nema sumnje da je primila više nego nadoknadu za trošak i trud, u duhovnom bogatstvu i osvježenju;—ali ništa u pripovijesti ne implicira da ju je čak i ova pohvalna sebičnost potaknula. Očigledno je njezina jedina želja bila služiti Gospodinu, i vidjela je priliku za to u pružanju usluge njegovim predstavnicima. Smatrala je to privilegijom, i tako se izrazila, rekavši: „Ako ste me ocijenili vjernom Gospodinu, dođite u moju kuću i ostanite."

Kada se sjetimo Učiteljevih vlastitih riječi, „Tko prima vas, prima mene; a tko prima mene, prima onoga koji me poslao," možemo vidjeti da Lidija nije imala ekstreman pogled na svoju privilegiju i priliku u vezi s ovom službom. Njezino je pitanje bilo hoće li apostol i njegovi suputnici počastiti njezin dom svojom prisutnošću. Isti princip vrijedi i danas, i ponašanje slično Lidijinom uvijek se smatra povoljnim znakom koji ukazuje na duboku ljubav prema Gospodinu i dobrim vijestima. Glasnici dobrih vijesti moraju nužno uvijek biti povezani u našim mislima s porukom koju nose i velikim Kraljem kojeg predstavljaju.

Naš Ključni tekst zahtijeva samo riječ komentara. Predstavlja Gospodinovu poruku Pavlu. Može se razumjeti samo kada se sjetimo da do tada Božja poruka nije bila poslana svim ljudima, niti svim narodima, već samo ljudima jednog naroda, Židovima. Od sada je bila otvorena za sve;—da se prenese svima, kako bi mogli čuti. Ovo objašnjenje će također biti ključ za razne druge tekstove Svetog Pisma, koji se odnose na sve ljude, sve narode i propovijedanje Evanđelja njima tijekom sadašnjeg doba. To je za i za onoliko koliko "ima uho da čuje"—trebamo pustiti takve da čuju. Iako će ovi u svemu biti samo „malo stado"; ipak je Očevo dobro zadovoljstvo dati ovom malom stadu Kraljevstvo pod kojim će sve obitelji zemlje biti blagoslovljene i dovedene do točnog znanja istine.—Luka 12:32; 1 Tim. 2:4, Diaglott. (w1902 1. Lipanj str. 173-176/ R3022)

Naši dragi prijatelji trebaju vidjeti da božanski plan ima visine i dubine, duljine i širine o kojima brat Kalvin i njegovi suradnici nikada nisu sanjali; naime, tu Božju naklonost koju nejasno spominju govoreći da su oni „izvan dosega vanjskih sredstava milosti, preporođeni i spašeni po Kristu kroz Duha koji djeluje kada, gdje i kako On želi." Svijet u cjelini sada je „izvan dosega vanjskih sredstava milosti" i nema drugih; „jer nema drugog imena pod nebom danog među ljudima po kojem se moramo spasiti." Ali kada počnemo tražiti „kada" i „gdje" i „kako" će duh Božji djelovati za obnovu svijeta, sve to jasno nalazimo navedeno u Svetom Pismu.

Apostol kaže da će Božja milost u Kristu za sve biti „svjedočena u pravo vrijeme." (1. Tim. 2:6). Prorok nas upućuje na Milenij kao to pravo vrijeme i uvjerava nas da će tada spoznaja Gospodnja ispuniti cijelu zemlju kao što vode pokrivaju duboko more;—i tada više neće biti potrebe „da nitko uči bližnjega svojega, i nitko brata svojega govoreći: ‘Spoznajte GOSPODA!’ Jer će me svi oni poznavati, od najmanjeg od njih pa do najvećeg od njih”, govori GOSPOD, “jer ću oprostiti nepravdu njihovu i grijeha se njihovih neću više spominjati." (Iza. 11:9; Jer. 31:34.) Apostol Petar izjavljuje da će ovo veličanstveno i univerzalno „osvježenje od prisutnosti Gospodnje" doći pri drugom dolasku našeg Gospodina, nakon čega će uslijediti "vremena obnove svih stvari koje je Bog govorio ustima svih svojih svetih proroka od početka svijeta." Sveti Petar nam govori upravo „kako će tada čovječanstvo biti blagoslovljeno; govoreći, "Jer Mojsije je doista rekao ocima [nije ispunjeno u Petrovo vrijeme niti od tada, ali je sigurno kao Božja Riječ], 'Proroka će Gospodin, vaš Bog, podići vama od vaše braće, poput mene; njega ćete slušati u svemu što vam bude govorio. I dogodit će se da će svaka duša koja ne bude slušala [poslušala, pokorila se] tog Proroka, biti uništena iz naroda'—Druga smrt—Djela 3:19-23.

Naš Gospodin sam nam govori „kako" će njegova milost raditi ili djelovati kasnije, pri njegovom drugom dolasku. Njegove riječi su „Svi koji su u grobovima čut će njegov glas i izići će; oni koji su činili dobro [vjerni, „izabrani"] na uskrsnuće života [Prvo uskrsnuće—„oni će biti svećenici Božji i Kristovi i vladat će na zemlji.—Otkr. 20:6]; i oni koji su činili zlo [izići će] na uskrsnuće po sudovima." (Vidi revidiranu verziju.) Iv. 5:28,29. Ovo uskrsnuće tada je nada za sve osim svetaca, izabranih. Kada iziđu iz groba tijekom Milenija, neće biti potpuno živi, jer potpuni život znači savršenstvo. Nitko neće ponovno živjeti u tom pravom smislu savršenog života, potpune slobode od smrti, dok Milenij ne završi. To će biti doba uzdizanja, ili obnove, u kojem će oživljavajući utjecaji „drveća života" i „rijeke vode života bistre kao kristal, koja izlazi iz prijestolja," biti za neizabrane; za svijet čovječanstva općenito—svi oni koji žele mogu uzeti vodu života besplatno i živjeti zauvijek; dok će oni koji odbiju te životne prilike, kako apostol izjavljuje, „biti uništeni iz naroda."

Kako će ovo veliko Božje djelo za cijeli svijet biti dalje je objašnjeno od strane našeg Gospodina; govoreći o tom budućem pozivnu simboličnog drveća života i vodi života koja će teći iz proslavljenog Milenijskog Kraljevstva, „Duh i Nevjesta kažu Dođi, i neka onaj koji čuje kaže, Dođi! I neka dođe onaj koji je žedan. I tko god hoće, neka uzme vodu života besplatno." Izbor će tada biti završen i prošao, a izabrani će biti proslavljena „Nevjesta" čije će djelo biti, u skladu s Duhom Božjim, pozvati cijeli svijet da podijeli Božju milost.

Izabrani još nisu „Nevjesta," već samo čista djevica zaručena za Krista i čekaju na Nebeskog Zaručnika da je, pri svom drugom dolasku, učini svojom zaručnicom i su-nasljednicom. Također, sada ne teče „rijeka vode života"; već samo „izvori vode koji izviru" u „izabranima". Također, sada nema ovog općeg poziva "tko god hoće"; jer sada Bog ovog svijeta još uvijek zasljepljuje oči i zatvara uši svima osim relativno malobrojnima;—zavaravajući gotovo cijeli svijet. Bit će to nakon što Sotona bude vezan na tisuću godina, da više ne zavodi narode, da će se ispuniti obećani blagoslovi nad neizabranima, koji su sada „mimoiđeni." Tada će se otvoriti sve slijepe oči i odčepiti sve gluhe uši.—Iza. 35:5.

Apostol Pavao jasno pokazuje da su „izabrani" „sjeme Abrahamovo"—Krist glava, njegova crkva tijelo. Također izjavljuje ono što je najočitije; naime, da je ispunjenje obećanja Abrahamu čije su „sjeme" „izabrani" nasljednici, još uvijek buduće; i to obećanje je, „U tvom sjemenu bit će blagoslovljene sve obitelji na zemlji." Izabrani su „sveta nacija, osobit narod, kraljevsko svećenstvo,“ pozvani sada da prinose žrtve kako bi time posebno posvjedočili svoju odanost Bogu i njegovoj pravednosti i kristalizirali svoju sličnost karaktera svom Otkupitelju, i tako bili kvalificirani biti kraljevi, svećenici i suci svijeta tijekom Milenija—svjetskog dana suda ili dana probe. Govoreći o „izabranima" apostol pita, „Zar ne znate da će sveci suditi svijetu?"—1. Kor. 6:2.

„Izabrani" su iskušani, testirani i suđeni duž vrlo „uskog puta"—protivljenja od svijeta, tijela i đavla; svjetski put milenijskog doba naziva se „povišena cesta" svetosti, bez kamenja spoticanja, tako da putnik, iako neiskusan, ne mora pogriješiti na njemu. (Iza. 35:8,9; 5:27.) Put „izabranih" je mračan put, noćno vrijeme, u kojem im je stalno potrebna Riječ njihovog Gospodina kao „svjetiljka za njihove noge"; put neizabranih u Mileniju bit će sjajan jer će Sunce Pravednosti izaći s iscjeljenjem u svojim zrakama i potpuno otjerati tamu koja sada pokriva zemlju, i gustu tamu koja pokriva ljude—otjerati miazmu grijeha, zablude, neznanja, predrasuda, sebičnosti, itd. Ah da! izabrani se mogu radovati s prorokom govoreći,—„Plač može trajati noću,—radost dolazi ujutro!"—Psa. 30:5.

„Izabrani" koji sada tijekom ove Evanđeoske noći grijeha i neznanja trebaju biti „goruća i sjajna svjetla," i potiče ih se da ne skrivaju svoja svjetla pod posudom, već da ih postave na svijećnjake—da puste svjetlo da sjaji do mjere njihove sposobnosti i tako proslave svog Oca na nebu—svi će se okupiti uskoro, svi će biti promijenjeni iz ljudskih u duhovna bića, poput Otkupitelja, i tada će oni s njim činiti veliko Sunce Pravednosti čije će obasjavanje donijeti tako velike blagoslove svijetu. Pogledajte Gospodinovu vlastitu izjavu o tome: Pšenica su djeca Božja—"djeca Kraljevstva";...Tijekom ovog Evanđeoskog doba pšenica i kukolj—pravi sveci, „izabrani," i samo izjavljivači, kukolj—trebaju rasti zajedno do kraja ili žetve doba....Tada će pšenica biti pohranjena i „sjati kao Sunce u Kraljevstvu svog Oca."—Mat. 13:43.

Ako bi svi koji mole „Neka dođe tvoje kraljevstvo, neka bude tvoja volja na zemlji kao što je na nebu," mogli vidjeti da Božji veliki plan za spasenje svijeta tek počinje, da neće ispravno započeti dok ne dođe Milenijsko Kraljevstvo Kristovo, tada bi bili spremni jasno vidjeti da tijekom ovog Evanđeoskog doba Bog samo odabire ili bira iz među ljudi klasu Kraljevstva, i priprema ih za njihovu veličanstvenu i slavnu službu kao svjetskih misionara—proroka ili učitelja; svećenika, ili pomagača; kraljeva, ili vladara; sudaca, ili odgojitelja. S ovog stajališta doktrina izbora je zaista veličanstvena, ali ni s jednog drugog stajališta. (w1902 15. Lipanj str. 183,184 / R3026)

„U ovom trenutku uvodi se nova slika zaručnice: ona se vidi kao vrt Ljubljenog. Misao o vrtu ima posebno mjesto u Božjem umu...o svetcima se govori kao o Božjoj njivi, i, kao biljkama koje je nebeski Otac posadio. (1 Kor. 3:6-9; Mat. 15:13)

„Zaručnica je vrt zatvoren...izvor zatvoren, zapečaćen izvor.’ Ona je isključivo za Njega; ona je Njegov vrt. To je velika značajka njezine privlačnosti za Njega, i kao što se držimo rezervirani za Njega, tako odgovaramo na zadovoljstvo Njegove ljubavi....Njegov vrt nije zajednički prostor gdje svi mogu dolaziti i odlaziti; on je zatvoren’ da bude samo za Njega. Što mora biti za Njega vidjeti čak i jedno srce koje se drži samo za Njegovo zadovoljstvo!

„Ne možemo biti predstavljeni čista djevica Kristu’ bez da smo pažljivo sačuvani od utjecaja svijeta. Kada je čovjek umro u šatoru (Br. 19:14,15) svaka otvorena posuda koja nema poklopac vezan na njoj bit će nečista.’ Kako je istinito da smo na mjestu gdje moralna smrt i korupcija šire svoj utjecaj na sve. Da bismo bili čisti, moramo biti pokrivene posude. Čovjek s bežičnim uređajem (radio, TV, itd.) u svojoj kući je nepokriven; definitivno se otvorio utjecajima koji se emitiraju u ovom sadašnjem zlom svijetu. Moramo biti zatvoreni,’ zaključani,’ zapečaćeni.’ Očekujemo da ćemo biti smatrani uskim, ali koliko je velika čast i radost biti sačuvan za Krista! Znam da ne uspijevam biti ekskluzivniji nego što jesam, ali ne želim otvoriti svoj um za sve vrste stvari koje ne donose zadovoljstvo Kristu. On bi htio da budemo potpuno čisti.’ Ne možemo izbjeći dodirivanje prašine svijeta dok prolazimo kao okupane osobe, ali On pere naše noge i poziva nas da peremo jedni drugima noge, da bismo bili potpuno čisti.’ Nijedan kršćanin nije poznat da je na svojoj smrtnoj postelji žalio što je bio previše ekskluzivan za Krista....Pokajnički Psalmist je rekao, Operi me, i bit ću bjelji od snijega.’ (Ps. 51:7)

Imamo li takav standard moralne čistoće kao taj? Koliko je neokaljan novopali snijeg! Ali naš standard ide dalje od toga, jer nam je rečeno da svatko tko ima nadu da će biti poput Krista `čisti sebe, kao što je on čist.’ (1 Ivanova 3:3) Koliko bi to učinkovito isključilo sve utjecaje svijeta!

„S onima koji imaju naklonosti zaručnika nije samo pitanje što je ispravno ili pogrešno—iako sigurno ne bi bilo nemarnosti u vezi s tim—već što je ugodno Kristu. Želimo da Njegov vrt bude takav da Mu pruži najviše moguće zadovoljstvo i užitak, kako bismo Ga mogli pozvati da uđe s uvjerenjem da će Mu biti ugodno to učiniti.

„Izvor zatvoren.’ Pretpostavljam da smo svi u nekom trenutku vidjeli bunar s lokotom na njemu, tako da nitko osim vlasnika ne može crpiti iz njega. To je ta misao. Postoji nešto što je samo za našeg Gospodina—tok naklonosti i uvažavanja koje samo On može procijeniti, i koje Mu je dragocjeno kao voda iz bunara u Betlehemu, koji je bio na vratima, Davidu. (2 Sam. 23:13-17)” (Coates —Pregled Pjesme nad pjesmama, stranice 115, 118)

GORA GOSPODNJE KUĆE

„Zemlja je GOSPODNJA i punina njezina, svijet i oni koji na njemu prebivaju. Jer on ga je na morima utemeljio i na bujicama ga učvrstio. Tko će uzaći na goru GOSPODNJU? Tko će stajati na svetom mjestu njegovu? Onaj koji ima nedužne ruke i čisto srce, onaj koji ne uzdiže dušu svoju ka taštini, niti se kune prijevarno."—Psalam 24:1-4.

U OVOM PSALMU prorok David zauzima stajalište zore Milenijskog doba, kada će, nakon velikog vremena nevolje, kraljevstva ovoga svijeta postati Kraljevstva našega Gospodina i njegova Krista (Otk 11:15),—kada će „Vremena pogana" biti ispunjena, i „onaj čije je pravo" preuzet će svoju veliku moć i započeti svoju slavnu vladavinu. Oni koji su proučavali plan vjekova i njegova vremena i razdoblja znaju da se to treba ostvariti do godine 1915,—samo 12 ili 13 godina od sadašnjeg vremena. Tada će se ispuniti riječi ovog proročanstva „Zemlja je GOSPODNJA i punina njezina, svijet i oni koji na njemu prebivaju. Jer on ga je na [umjesto] morima utemeljio i na [umjesto] bujicama ga učvrstio."—Stihovi 1,2.

Zemlja, svijet, mora i bujice, brežuljci i gore ovdje se koriste, kao i u brojnim drugim slučajevima, u simboličkom, a ne doslovnom smislu, što bi u ovom kontekstu bilo apsurdno. Zemlja i svijet predstavljaju sadašnji društveni poredak stvari, odnosno ljudsko društvo kako je trenutno organizirano. Mora i bujice predstavljaju sve veću klasu čovječanstva koja se nemirno opire ograničenjima sadašnjeg društvenog poretka i ponekad postaje burna i prijeteća. Brežuljci i gore predstavljaju vladavine.

Kada zemlja bude Gospodnja i njezina punina, to neće biti zato što će sva kraljevstva ovoga svijeta biti obraćena Bogu i pročišćena, i njihovi kraljevi dopušteni da vladaju milošću Božjom, kao što sada tvrde, i zato što će sve sada nemirne mase ljudi postati poslušne i pokorne sadašnjim vladajućim silama; nego će biti, kako prorok izjavljuje, zato što će Bog „utemeljiti je na morima i učvrstiti je na bujicama." To jest, sadašnja zemlja, ili društvena organizacija, i sadašnja nebesa, ili vladajuće sile, će proći, a nova zemlja će biti uspostavljena na ruševinama stare. Kada valovi nemirnog morskog elementa društva ustanu u svojoj moći i preplave cijeli sadašnji društveni poredak, tako da će divlje i olujno more anarhije prevladati posvuda, tada će se, usred olupine i ruševine, pustoši i univerzalne potištenosti i očaja, čuti glas Jehove koji kaže: „Smirite se i znajte da sam ja Bog; uzvišen ću biti među poganima, uzvišen ću biti na zemlji!" (Psalam 46:10). I iz divljeg komešanja tog olujnog mora Bog će donijeti red i mir.

Umjesto ovog nemirnog mora čovječanstva, on će osnovati novu zemlju, novi poredak stvari; da, i čvrsto će ga uspostaviti na [umjesto] bujica; tamo će uspostaviti svoje Kraljevstvo „koje se ne može pomaknuti." (Heb. 12:28). I postavit će svog Kralja na svoju svetu goru Sion i dati mu narode za baštinu, i krajeve zemlje za posjed. (Psalam 2:6,8). Tada će, doista, Kralj, Gospodinov pomazanik, vladati u pravednosti i knezovi će donositi pravdu (Izaija 32:1); i, kao posljedica, bit će obilje mira dokle god mjesec traje.—Psalam 72:7.

Tada će postojati samo jedno Kraljevstvo (gora ili brdo) na cijelom svijetu—Kraljevstvo Božje; i njegov Pomazanik bit će Kralj na cijeloj zemlji u tom danu. (Zaharija 14:9). Ova gora ili kraljevstvo Gospodnje je ona na koju psalmist ukazuje kada postavlja pitanje: „Tko će se uspeti na goru Gospodnju, i tko će stajati na njegovom svetom mjestu?" Uspeti se na goru Gospodnju znači doći u njegovo Kraljevstvo kao lojalni i poslušni podanici, kao pravi građani, dostojni svih njegovih blagoslova i privilegija; a ne kao stranci i tuđinci, nemajući udjela ni dijela u zajedničkim interesima i baštini svih pravih i lojalnih Božjih ljudi, tj. vječni život i svi njegovi blagoslovi pravednosti, mira i vječne radosti. Tko će, doista, biti smatran dostojnim da se tako uspne na goru Gospodnju? „I tko će stajati na njegovom svetom mjestu?" Ovdje se referira na antitip predodžbenog hrama Božjeg, koji, stojeći na vrhu gore Sion, predočava slavni pravi hram, Crkvu živoga Boga, u kraljevskoj moći i slavi. Tko će stajati na tom svetom mjestu u tom dobu slave i blagoslova koje je sada tako blizu?—tko će biti smatran dostojnim da vlada s Kristom u njegovom Kraljevstvu?

Odgovor na oba pitanja je isti: „Onaj koji ima nedužne ruke i čisto srce, onaj koji ne uzdiže dušu svoju ka taštini, niti se kune prijevarno." To će biti potrebne kvalifikacije za državljanstvo u Kraljevstvu, kada Kraljevstvo bude uspostavljeno; a to su također kvalifikacije koje se sada traže od svih onih koji bi htjeli biti nasljednici tog nadolazećeg Kraljevstva. Primijetit će se da spomenute kvalifikacije nisu one vjere (jer vjera u evanđelje Kraljevstva, koja uključuje vjeru u Krista Kralja i Otkupitelja, podrazumijeva želju da se bude u Kraljevstvu u bilo kojem svojstvu); nego su ovdje spomenute kvalifikacije one karaktera. Pisma drugdje specifičnije spominju potrebnu vjeru, ali uvijek podrazumijevaju karakter dosljedan vjeri. (Djela 16:31; Ivan 3:16,36). Prorok ne zanemaruje vjeru, nego ukazuje na taj karakter koji je legitimna posljedica prave vjere koja se prakticira u pobožnosti. Vjera koja ne proizvodi karakter je ništavna. (Jakov 2:17). Stoga je jasno da i nasljednici i podanici Kraljevstva Božjeg moraju imati taj karakter koji je i začet i razvijen vjerom u evanđelje; jer ako se vjera u evanđelje drži u nepravednosti, nema mjesta u Kraljevstvu za takve. (Rimljanima 1:18). Razmotrimo ovdje spomenute zahtjeve za karakterom.

„Nedužne ruke."—To znači čiste radnje, čisto ponašanje. Ako su se razvile loše navike bilo koje vrste, moraju se odmah napustiti. Ruke ne smiju biti okaljane držanjem mita, niti dobiti od ugnjetavanja, i svaka zla stvar mora biti odlučno uklonjena. (Izaija 33:15). Uzalud je da itko ispovijeda lojalnost Bogu i njegovom pomazanom Kralju i Kraljevstvu dok nastavlja u grešnom ponašanju. Lojalnost Kraljevstvu znači odlučnu opoziciju grijehu u svim njegovim oblicima i čvrst otpor prema njemu.

„Čisto srce."—To označava čistoću volje, namjere ili svrhe, koja, poput igle prema polu, uvijek teži prema pravednosti. Iako neka iznenadna ili snažna iskušenja mogu na trenutak, zbog slabosti tijela, povući je udesno ili ulijevo, brzo se vraća u svoj normalni položaj koji je vjeran pravednosti i istini. Čisto srce voli pravednost i istinu, i mrzi nepravdu. Voli čistoću, i prezire sve što je nečisto i nesveto. Voli čistoću osobe, odjeće, jezika i navika. Uživanje pronalazi samo u društvu čistih, i izbjegava sve ostale, znajući da „zle komunikacije kvare dobre običaje."

„Onaj koji ne uzdiže dušu svoju ka taštini."—Oholost je odvratna Gospodinu i svima onima koji sudjeluju u njegovom duhu. To je korov koji, ako mu se jednom dopusti da se ukorijeni u srcu, uskoro će istisnuti svaku milost. Psalmist kaže: „Mrzim isprazne misli"; i takvi bi trebali biti naši osjećaji. Milost poniznosti, krotkosti, jedna je od najljepših koja može ukrasiti karakter. Ona daje trijeznu procjenu osobnih kvalifikacija, nije naduta, ne ponaša se nepristojno, i nastoji koristiti svoje talente, ne za ponos i ispraznu slavu, već za radost činjenja dobra. Ona je skromna, otvorena i iskrena, kako u razmatranju vlastitih kvalifikacija, tako i onih drugih. Kakva utjeha i zadovoljstvo se nalaze u društvu onih koji posjeduju takav duh!

„Niti se kune prijevarno."—Oni koji sklope svečani savez s Gospodinom, a zatim ga namjerno preziru ili ignoriraju, zakleli su se krivo; i sigurno nijedan takav nelojalan podanik ne može biti primljen ni u državljanstvo ni u nasljedstvo u Kraljevstvu Božjem. Ali oni koji su u ovom dobu sklopili svečani savez s Bogom i koji su vjerni svom savezu, čak do smrti, oni će se uzdići na sveto mjesto, hram Božji—oni će biti nasljednici Kraljevstva, sunasljednici s Isusom Kristom; dok će svi takvi, u budućem dobu, biti priznati i privilegirani građani Kraljevstva. Oni će primiti blagoslove Gospodnje obećane u njegovoj Riječi. Nakon što su prvo primili pripisanu pravednost Kristovu kroz vjeru, mogu, pod božanskom milošću, biti učinjeni savršenima u pravednosti i dostojnima vječnog života.

Ovo je naraštaj onih koji traže lice Boga Jakovljeva. Ljudi ne dobivaju ove blagoslove bez da ih traže, niti bez da ih traže na Božji način—kroz Krista, poniznim oslanjanjem na njegovo dovršeno djelo otkupljenja, i potpunim posvećenjem svih svojih otkupljenih moći uma i tijela njegovoj svetoj volji, što je samo naša razumna služba.

Ljubljeni, vi koji ste pozvani njegovom milošću da stojite na njegovom svetom mjestu, razmislimo o ovim stvarima. Jesu li naše ruke nedužne i naša srca čista? Jesmo li ponizni i vjerni našem savezu? Pobrinimo se da ispunjavamo ove uvjete, i trčimo s strpljenjem utrku koja je pred nama, gledajući na Isusa. (w1902 1. Prosinac str. 357-359/ R3113)

On 27. 01. 2025. at 17:42, Istraživač Biblije said:

Oni koji su proučavali plan vjekova i njegova vremena i razdoblja znaju da se to treba ostvariti do godine 1915,—samo 12 ili 13 godina od sadašnjeg vremena. Tada će se ispuniti riječi ovog proročanstva „Zemlja je GOSPODNJA i punina njezina, svijet i oni koji na njemu prebivaju. Jer on ga je na [umjesto] morima utemeljio i na [umjesto] bujicama ga učvrstio."—Stihovi 1,2.

Loš si istraživač biblije...lopatom si ovdje nabacao hrpetinu materijala koja su pisana pred sto i više godina od strane Raselovih svjedoka koji su kakti "prorokovali" a to potvrđuje gorenja boldana rečenica koja vidi kraj svijeta oko 1915. godine. Da si to sam pročitao ne bi valjda lopatom sve to ovdje nabacao.

Edited January 31Jan 31 by Slap

DUHOVNI IZRAEL.

—————

Oslobođeni nekih pogrešnih shvaćanja o temi, dolazimo sada do glavnog pitanja našeg dopisnika — „Postoji li duhovni Izrael koji je zauzeo mjesto prirodnog Izraela? I, ako jest, zašto ne mogu pronaći česte reference na njega u Pismima?“

Odgovaramo: Postoji duhovni Izrael, ali on nije zauzeo mjesto tjelesnog Izraela: njegove nade su duhovne, ne zemaljske; izgrađene su na nebeskim ili duhovnim obećanjima, ne na zemaljskim obećanjima: stoga ih nadahnuti pisci nazivaju „boljim obećanjima“. Niti duhovni Izrael želi zauzeti mjesto tjelesnog Izraela: radije, on se raduje da, iako je tjelesni Izrael proteklih osamnaest stoljeća i više bio tretiran kao neprijatelj Božji i zaslijepljen, radi duhovnog Izraela, ipak dolazi vrijeme kada će on (tjelesni Izrael) zadobiti milost kroz milost duhovnog Izraela i naslijediti glavni zemaljski blagoslov kao prirodno Sjeme Abrahamovo, kada duhovni Izrael, s Kristom Isusom svojim Gospodinom, bude uzvišen u nebesku slavu. — Rim. 11:25-30.

Neki koji vide da Krist i njegova Crkva, „njegovo tijelo“ ili „nevjesta“, čine stvarno Sjeme obećanja (Gal. 3:16,29), zaslijepljeni su za činjenicu da postoji i zemaljsko „sjeme“ koje će kroz Krista naslijediti zemaljska dobra božanske naklonosti, i biti korišteno također u blagoslivljanju svih obitelji na zemlji; — kao zemaljski predstavnici duhovnog (Sjemena) Izraela. Tijekom ovog Doba evanđelja „izabrana“ Crkva čini Sjeme time što je pridružena Kristu Isusu kao njegova nevjesta ili sunasljednik. Tijekom sljedećeg doba tjelesni Izrael bit će povlašten prilikom da bude prvorođenac djece Kristove — koji je, kao „čovjek Krist Isus“, dao svoj ljudski život za njih i za svu Adamovu rasu; i dat će ljudski život, tako otkupljen, svima koji će ga primiti (putem obnove) pod uvjetima Novog saveza; — „prvo Židovu“.

Postoji stoga najbolji razlog da sveti duh po apostolima nije u potpunosti prisvojio ime Izrael duhovnom Izraelu: bit će potrebno kasnije prirodnom sjemenu. Ipak, nalazimo upravo ono što bismo i očekivali s ispravnim gledištem pred našim umovima; naime, sugestiju da je Crkva evanđelja viši Izrael, duhovni, koji dobiva blagoslove koje prirodni Izrael nikada nije posjedovao, ali koje mu je dana prva prilika da posjeduje, i nije uspio zadobiti kroz nevjeru i nedostatak posvećenja. — Vidi Rim. 11:7; 9:31,32.

Na primjer, apostol (1 Kor. 10:18) spominje običaje Židova, i naziva ih „Izrael po tijelu“, što implicira duhovnog Izraela, ili Izraela po duhu; posebno kada povlači usporedbu, kao ovdje, između njihovih običaja i naših viših, duhovnijih običaja i aranžmana. Opet (2 Kor. 3:7,13-18) on se referira na Izraelov savez Zakona i Izraelovog posrednika, Mojsija, i veo koji je stavio da sakrije slavu, i pokazuje da oni koji su samo tjelesni Izrael još uvijek su spriječeni vidjeti išta više od vela, vanjštine, ceremonijala, dok mi (duhovni Izrael) možemo vidjeti otvorenim licem slavu Gospodnju, i biti promijenjeni u istu slavu kao njegovi sunasljednici. „Ipak,“ izjavljuje apostol, „kada se okrene Gospodinu, veo će biti skinut“ s očiju Izraela po tijelu; — nakon što duhovni Izrael bude izabran i promijenjen u slavu Gospodnju. Opet (Gal. 6:16) apostol očito misli na duhovnog Izraela, kada govori o „Izraelu Božjem“. Nadalje (Ef. 2:12,13), pišući Crkvi o vremenu kada su bili pogani, on kaže: „U to vrijeme bijaste bez Krista, otuđeni od zajednice Izraelove, i stranci; ... ali sada... vi... ste približeni krvlju Kristovom.“ To znači da je Božjom milošću središnji zid razdjeljenja srušen, i da su nova stvorenja u Kristu učinjena dionicima onih duhovnih blagoslova i prilika koje su prvo ponuđene tjelesnom Izraelu. Doista, da mi dobivamo najizvrsniji dio blagoslova ponuđenog tjelesnom Izraelu jasno navodi isti pisac. (Rim. 11:17-24.) On opisuje naš odnos prema obećanjima pod slikom maslinovog drveta čije su prirodne grane bile odlomljene, i na koje su divlje maslinove grane bile pricijepljene, i čije prirodne grane mogu ipak kasnije biti ponovno pricijepljene. Crkva evanđelja, kao pricijepljene grane, sudjeluje u svom bogatstvu i sočnosti korijena — Abrahamovog obećanja. Očito, dakle, ove pricijepljene grane čine duhovnog Izraela.

Osim toga, nemamo li mi na višoj ili duhovnoj razini sve što je Izrael po tijelu ikada imao? Oni su došli pod Savez s Bogom — savez Zakona zapečaćen krvlju junaca i jaraca: mi dolazimo u savezni odnos s Bogom pod Novim savezom zapečaćenim dragocjenom krvlju Kristovom. Imali su posrednika između Boga i njih — Mojsija: mi imamo boljeg „posrednika između Boga i ljudi — čovjeka Krista Isusa koji je dao sebe kao otkupninu za sve.“ Imali su tipske žrtve za grijehe: mi imamo „bolje žrtve“ — stvarnu, djelotvornu žrtvu za grijeh. Imali su svećenstvo pod velikim svećenikom, i sveta mjesta načinjena rukama, s njihovim zastorima, svijećnjakom, stolom za prinesene kruhove i zlatnim žrtvenikom i tamjanom i pomirilištem: mi imamo stvarnosti koje su time predočene; jer punina je od Krista (glava i tijelo), antitipskog „Izraela Božjeg“, „Kraljevskog svećenstva“, obećanog sjemena Abrahamovog, Izakovog i Jakovljevog. Mogli bismo umnožiti takve dokaze koji jasno identificiraju pravu Crkvu kao višeg ili duhovnog Izraela, ali više nije potrebno. Tko ima uho da čuje, neka čuje! (R2086)

Već uočene TENDENCIJE prema kombinaciji religijskih osjećaja koji podupiru pokrete "političke reforme" korak po korak napreduju, pripremajući put za prorečeni političko-religijski "Savez". (Iza. 8:12.) One svjedoče o četiri stvari: (1) da "obličje pobožnosti" i vanjski ceremonijal cvjetaju, kao što je Apostol prorekao (2. Tim. 3:5); (2) da osobna, životna pobožnost i jasno razumijevanje božanske misli opadaju; (3) da nominalna crkva sadrži toliko svijeta i njegovog duha da je spremna za taj korak; (4) da su svjetovni ljudi, iako neobraćeni u pravom smislu, pod velikim utjecajem poštovanja, straha i javnog mnijenja te ne vide opasnost u tom pokretu.

Daleko smo od toga da tvrdimo, kao što mnogi čine, da je naše doba svjedok općeg pada moralnog i religijskog osjećaja. Naprotiv, smatramo da su ti osjećaji možda rašireniji nego ikada prije, o čemu svjedoče filantropska i dobrotvorna djela koja uživaju i javnu i privatnu potporu, te porast humanog i ljubaznog osjećaja. Ali tvrdimo da, iako je civilizirani svijet u cjelini mnogo svjetliji i bolji nego što je ikada bio, zbog širenja evanđeoskog svjetla u njemu, ipak većina crkve, nositelji svjetla, opadaju u razumnoj vjeri i žaru te se približavaju svjetovnom mjerilu otprilike istom brzinom kojom se svijet približavao kršćanskom mjerilu, tako da su se svijet i nominalna Crkva ponovno približili;—bliže nego ikada prije tijekom ovog stoljeća; tako blizu da se mnogima čini kako su za potpuno uspostavljanje Milenija — trijumfalne vladavine crkava — potrebne još samo tri sljedeće "reforme"; naime—(1) Umetnuti imena Boga i Krista u Ustav Sjedinjenih Država; (2) prisiliti kršćane po izjašnjavanju da preuzmu aktivniju ulogu u politici, osnuju Lige za dobro građanstvo itd., i nauče nadmudriti Sotonu u njegovoj vlastitoj igri; (3) time steći ugled i moć dovoljnu da utječu na zakonodavstvo kako bi se donijeli strogi nedjeljni zakoni koji bi barem učinili da izgledamo kao religiozan narod; također suzbiti društvena zla i razbiti postojeće "klanove", ili ih pak obratiti na novi religijsko-politički program. Kasnije će biti moguće nametnuti vjersko bogoštovlje i natjerati javne službenike da potvrde svoju vjernost dolazeći na službe u skupinama i u uniformama. Određivanje obaveznih dana posta i dana zahvalnosti, kao što jest i kao što je dugo bio slučaj u zemljama kojima temeljito dominira rimokatolicizam, uslijedit će kasnije. Sljedeći korak bio bi suzbijanje svake literature koja se protivi ovom savezu; simbolički joj odrubiti glavu (Otkr. 20:4 – poput Ivana Krstitelja) jer ukazuje na zlo u tome što se navodna Kristova nevjesta sjedinila sa svijetom. Zatim, kasnije, kada bi se pojavila pitanja o tome što bi činilo kršćansko bogoštovlje, Vrhovni sudovi mogli bi biti pozvani da definiraju sve eksplicitnije što jest, a što nije kršćanska vjera i bogoštovlje.

Takva vladavina crkava bit će samo pandan vladavini Papinstva tijekom "mračnog vijeka", osim što će to biti prosvjećenija vladavina, zbog činjenice da je opća civilizacija napredovala, pa će i opća inteligencija imati određenu težinu.

Ali ta će vladavina biti kratka. Svjetovnost, prekrivena tek tankim vanjskim slojem religije, brzo će potvrditi svoju pravu prirodu – sebičnost, zavist, zlobu, mržnju i sukobe. Ali neće joj biti prepušteno da se tako raspadne: njen će pad biti iznenadan; bit će potpuno razorena "velikim potresom" (Otkr. 16:18), pobunom masa, što će ubrzati anarhiju prorečenu u Pismu, usred koje će vlasti ovoga svijeta prijeći u ruke istinskog Kraljevstva Božjeg, kada će započeti istinska Milenijska vladavina.

Činjenica je da je vjera Crkve uvijek bila najčišća i najvatrenija kada je bila pod protivljenjem, pa čak i progonstvom od strane svijeta. Ne može biti osnove za savez između Crkve i svijeta, osim ako Crkva u potpunosti ili djelomično ne izgubi iz vida ili ne napusti božanski program. Primjer i propisi našeg Gospodina primjenjivi su na sve njegove sljedbenike i danas, i ostat će tako sve dok "sadašnji zli svijet" ne ustupi mjesto "svijetu koji dolazi" i njegovom Mesijanskom Kraljevstvu. Naš je Gospodin izjavio: "Niste od svijeta. Izabrao sam vas iz svijeta. Ne čudite se ako vas svijet mrzi, znate da je mene mrzio prije nego vas. Ako biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio."

Sadašnji napor da se Crkva i svijet tješnje ujedine, poput uspješnih napora u prošlosti, samo je zamka i klopka kojom bi veliki Protivnik skrenuo pažnju s istinskog djela Crkve – njenog samopročišćenja i odvajanja od svijeta, čime bi njeno svjetlo svijetlilo svijetu s većom jasnoćom, uvjeravajući u grijeh, pravednost i nadolazeći sud.

Ali kao što je u prošlosti otpad većine u svjetovnost poslužio da se odvoje Gospodinovi "dragulji", tako je i sada takvo odvajanje u tijeku. I upravo za tu klasu "dragulja" Bog daje svjetlo sadašnje istine;—jasnije svjetlo o "otkupnini" i njenim sadašnjim i budućim rezultatima; o "kraljevskom svećenstvu" i njegovom sadašnjem žrtvovanju i budućoj slavi; o Savezima i njihovom ispunjenju; o Kraljevstvu koje je sada u zametku i trpi nasilje, a uskoro će u slavi i moći biti blagoslov svim obiteljima na zemlji; o ispunjenju proročanstava koja dokazuju da se nalazimo u "žetvi" ovoga doba i da je veliki Žetelac prisutan, "skupljajući svoje izabrane", svoje dragulje.

(w1897 15. Siječanj str. 19,20 / R2091)

Dok je cijelo čovječanstvo, dakle, kupljeno, što se tiče žrtve našeg Gospodina Isusa, budući da je ona prinesena jednom zauvijek, ipak, jedini koje Gospodin još prima, koji su još dovedeni u odnos s njim kroz Krista, jesu oni koji priznaju njegovu žrtvu, i koji, bez obzira razumiju li temu filozofski ili ne, vjeruju onome što Pismo tako jasno izjavljuje, da smo kupljeni cijenom — dragocjenom krvlju Kristovom. Upravo se ovoj klasi apostol obraća; onima koji shvaćaju da su bili robovi Grijeha, i koji sada shvaćaju da su kupljeni dragocjenom krvlju Kristovom, i koji, prihvativši njega i njegovu moć spasenja, više ne predaju sebe kao oruđe nepravednosti grijehu, nego nastoje predati sebe kao sluge pravednosti Bogu. Bilo bi beskorisno da se Apostol obraća bilo kome drugome na ovaj način, ali njegov je argument prikladan i snažan za one koji shvaćaju istinsku situaciju i koji se drže Krista kao svog Otkupitelja koji će na kraju biti njihov Izbavitelj. Njima on kaže: "Niste svoji."

Vaše vrijeme, vaš talent, vaš utjecaj, vaš novac, sve što smatrate dragocjenim ili u bilo kojoj mjeri vrijednim, sve s pravom pripada Bogu. Nije bilo samo njegovo po pravu, time što je izvorno bilo njegovo stvorenje, jer sve što imamo, a što je vrijedno u bilo kojem smislu riječi, došlo je od nebeskog Oca; nego je sada njegovo i u drugom smislu, u smislu da ga je on otkupio ili kupio natrag od uništenja u koje ga je grijehom predao naš praotac. Apostol koristi ovaj argument kao da bi trebao biti zaključan za sve koji su ispravnog uma; i tako mi vjerujemo da jest. I oni koji su ispravno potaknuti ovim znanjem božanske milosti u Kristu ne samo da prihvaćaju oproštenje grijeha sa zahvalnošću i radošću, i s krotkošću i poniznošću priznaju da su bili robovi Grijeha i da su otkupljeni od njega, nego također radosno priznaju novog Vladara, Kupca, i da njemu duguju sve što imaju i sve što se ikada nadaju biti. Osobna odgovornost prema Otkupitelju koji je kupio, i prema nebeskom Ocu koji je osigurao taj milostivi aranžman, leži u temelju svakog istinskog posvećenja Bogu u Kristu.

Čim vjerujuća, zahvalna, opravdana osoba čuje za blagoslov koji joj je došao, ona ispravno pita: "Gospodine, što hoćeš da činim?" Otkriva da novi Gospodar ne želi nikoga osim dragovoljnih slugu, i da bi im, iako im je osigurao oslobođenje od smrtne presude, ipak dopustio, ako tako odluče, da se vrate i ponovno dragovoljno postanu sluge Grijeha, te da prime plaću za grijeh, Drugu smrt, kao nagradu za svoju dragovoljnu ponovnu podložnost tom gospodaru. Uči da je biti sluga novog Gospodara velika povlastica, povlastica koju uživaju svi koji imaju ispravan duh. Takvi čuju riječi Apostola: "Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim, da prikažete svoja tijela kao žrtvu živu, svetu, ugodnu Bogu — kao svoje razumno služenje." Vide apostolov vlastiti primjer, kako je, ostavljajući po strani ne samo djela tijela i đavla, nego i zemaljske ambicije, ciljeve, izglede i nade, dao sebe, svoje vrijeme, talent, utjecaj i sve što je imao u službu novog Gospodara, Otkupitelja, i time Bogu. Čitaju u njegovoj živoj poslanici, u njegovim kušnjama i pobjedama kroz vjeru u Krista, lekcije koje barem neki od njih svesrdno prihvaćaju; i kao posljedica toga, kroz ovo Evanđeosko doba bilo je onih koji su se rado priznavali dragovoljnim robovima (slugama) Gospodina Isusa Krista i našega Boga, čiji je Krist predstavnik. (w1897 1. Veljače str. 34,35 / R2099)

"Sol je dobra", rekao je Isus, misleći na njezinu simboliku čistoće, pravednosti i na njezin pročišćujući, iscjeljujući i očuvavajući utjecaj; "imajte sol [čistoću, pravednost] u sebi." (Marko 9:50). Ako nemamo soli u sebi, kako možemo biti sol zemlje? Ako nismo istinski i iskreno pravedni, kako možemo vršiti pročišćujući, iscjeljujući utjecaj na druge? Puko vanjsko ispovijedanje pravednosti neće poslužiti kao zamjena za sol stvarne i iskrene svetosti. Puko ispovijedanje nema iscjeljujuća svojstva i nikada ne može ispuniti naše obveze prema svijetu. Stoga, imajmo sol stvarne svetosti u sebi; tako će nas ljudi poznavati i čitati na hvalu Bogu.

Pod istim ovim rječitim simbolom, naš Gospodin također dodaje riječ upozorenja, govoreći: — "Ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da je ljudi pogaze." Dakle, ako bi se kršćanin koji je jednom imao sol pravednosti u sebi okrenuo opet, poput oprane svinje koja se vraća valjanju u blatu; ako bi hotimice i ustrajno otpao od svoje pravednosti, on "nije više ni za što". (Heb 6:4-8; 10:26-31, 38, 39). Koliko je onda važno da ne samo imamo sol u sebi, nego i da nastavimo zadržavati njezina zdrava svojstva!

Za istu ovu klasu Isus je također izjavio da su "svjetlost svijeta". Iako još ne sjaje kao sunce u Kraljevstvu Božjem da bi prosvijetlili cijeli svijet, oni su ipak svijetli čak i sada, i njihova svjetlost može sjati unutar manjeg radijusa na blagoslov svima koji će je primiti. A Gospodinova briga za zamračeni svijet, kao i za njegove svete, pokazuje se u njegovom poticaju potonjima da puste svoju svjetlost da svijetli. — "Neka vaša svjetlost tako svijetli pred ljudima, da vide vaša dobra djela i proslave vašeg Oca koji je na nebesima." On također savjetuje postavljanje naše svjetlosti na položaj gdje može otjerati što je više moguće tame ovoga svijeta. Stoga je ne trebamo stavljati pod posudu, nego na svijećnjak. Revnosti za Gospodina ne treba daljnji poticaj za ovu dužnost i povlasticu; jer, poput njega, svi koji imaju njegov duh ili stav po tom pitanju naći će u ovoj dužnosti i povlastici svoju hranu i piće. Bit će im radost pustiti da svjetlost koja je rasvijetlila njihovu tamu — svjetlost Božje istine i njegovog svetog duha — svijetli kroz njih na tamu drugih.

Tako, kroz sol i svjetlost Božjeg naroda, mjera blagoslova dolazi svijetu, čak i prije njegovog dana blagoslova. A na ovom svršetku vijeka mi možemo s određenim stupnjem preciznosti sažeti njihove učinke. Malo promatranja pokazuje da svi blagoslovi materijalnog blagostanja obuhvaćeni izrazom "civilizacija" proistječu iz utjecaja, izravnih i neizravnih, onih razmjerno malobrojnih ljudi koji su tijekom ovog Evanđeoskog doba bili sol zemlje i svjetlost svijeta. Civilizacija je jednostavno neizravan rezultat mjera soli i svjetlosti koje su bile u svijetu sve do ovog sadašnjeg vremena. Vjerni narod Božji držao je svjetlo božanske istine što je istaknutije mogao; i iz njega su rasuđivali o pravednosti i nadolazećem sudu; nastojeći zasoliti umove ljudi sa što je više moguće znanja o načelima pravednosti primjerom u vlastitim karakterima, i poticali su na njihovo usvajanje; i u mjeri u kojoj su ona djelovala, svijet je imao koristi.

Gospodin, koji je predvidio kraj od početka, znao je da, uza svu njihovu sol i svu njihovu svjetlost, njegov narod neće moći postići za svijet općenito više od ovoga, sve do određenog vremena za njihovo uzvišenje s njim na moć i veliku slavu. Ali čak je i ovo djelo civilizacije od velike vrijednosti kao priprema za veće buduće djelo restitucije, a također i u olakšavanju posebnog djela ovog Evanđeoskog doba, uzimanja naroda pripravljenog za Gospodina, da budu kraljevi i svećenici Bogu i subaštinici s Isusom Kristom.

Stoga, ljubljeni baštinici obećanja Božjih, kojima je Očeva dobra volja dati Kraljevstvo, "imajte sol u sebi", i ne zaboravite da ste, budući tako zasoljeni, sol zemlje, tako da je sama vaša prisutnost ukor bezakonju, a njezina postojanost živo svjedočanstvo ljepoti svetosti i moći božanske milosti. Nastojmo također tako usredotočiti svjetlost božanske istine i njezinog svetog duha da iz sjajnog žarišta prokušanog i pročišćenog karaktera svjetlost može ponovno zračiti na blagoslov svima koji će je poslušati, na upozorenje svima koji neće, i na hvalu velikog središta i izvora sve svjetlosti — samoga Boga.

(w1897 1. Veljače str. 35,36 / R2099)

Iz izvještaja se čini da apostoli nisu uspostavili zajedništvo dobara u ranoj Crkvi; bio je to prije spontani osjećaj vjernika; a apostoli pod božanskim vodstvom to nisu sprječavali, očito s namjerom da se pruži zorna pouka i da se važnost posvećenja ilustrira u priči o Ananiji i Safiri. Pisac je prvo spomenuo primjere onih koji su pošteno posvetili svu svoju imovinu općem dobru. Značajan među njima bio je Barnaba koji je kasnije bio suradnik apostola Pavla u činjenju velikog djela. Glavni likovi u lekciji, međutim, su Ananija i Safira. Gospodin nikome nije zapovjedio da svu svoju imovinu da u opću riznicu; niti je bilo ikakvog zahtjeva da se to učini, iako je to samo razumna služba za sve koji shvaćaju da su "kupljeni cijenom". Ali Bog želi samo dobrovoljno posvećenje. Ananija i njegova žena vidjeli su druge da to čine i vjerojatno su bili željni časti i hvale koja se davala takvim velikodušnim darivateljima, te su zaključili da će steći reputaciju za sebe među vjernicima; a da će istovremeno zadržati dostatan dio za buduće potrebe. Nije bilo ničeg nužno lošeg u takvoj pripremi, zadržavanju dijela prihoda od prodaje svoje imovine za vlastitu osobnu upotrebu. Zlo je došlo u pokušaju prijevare Crkve, u pokušaju da navedu apostole i suvjernike da misle kako oni iskazuju svu vjeru i prakticiraju svo samoodricanje, koje su neki drugi prakticirali. Apostol Petar ukazuje da to nije bilo samo laganje Crkvi i pokušaj prijevare Crkve, već i više, bio je to pokušaj prijevare Duha Svetoga.

Kazna je bila smrt za oba sudionika, jer su se i muž i žena ujedinili u prijevari. Gospodin je očito time htio poučiti Crkvu, (1) da iako se ljude može prevariti, nemoguće je prevariti Boga; i (2) da je takva prijevara vrlo gnjusan grijeh u Božjim očima.

Prirodno se postavlja pitanje: Je li ova smrt Ananije i Safire bila samo brzo izvršenje Adamske smrti, pod čijom su presudom već bili? Ili je to bilo nanošenje Druge Smrti, i uči li nas to da je pokušaj prijevare Duha Svetoga kažnjiv Drugom Smrću; i da nema nade ni u kojem smislu riječi za Ananiju i Safiru. Vjerujemo da nitko ne može zadovoljavajuće odgovoriti na ovo pitanje, jer su činjenice vezane uz tu stvar previše neodređene. Na primjer, ne znamo jesu li "prešli iz smrti u život" (uračunato iz Adamske smrti u život u Kristu). Ne znamo jesu li imali više informacija o ovoj temi od nekih koji su slijedili Gospodina i kojima je on rekao: "Slijedite me zbog kruha i riba." Ananija i Safira možda nikada nisu bili istinski obraćenici u srcu, već su samo, još u svojim grijesima, bili zadivljeni mogućnostima rastuće zajednice i poznavali su neke u njoj; možda su mislili da je to dobra prilika da se osiguraju za buduće dane, te su, kako bi imali položaj i mjesto u zajednici, bili voljni dati dio prihoda od svoje imovine. Ako je to bilo stanje njihovog srca, ako nikada nisu uistinu primili milost Božju, tada vjerujemo da je njihova smrt bila samo ranije ispunjenje opće presude Adamske smrti, a ne Druga smrt; i trebali bismo očekivati da će doći pravo vrijeme u Tisućgodišnjem Kraljevstvu, kada će se slijepe oči njihovog razumijevanja otvoriti, te će vidjeti stvari u punom, jasnom i ispravnom svjetlu s prilikom da prihvate ili odbace Božju pripremu. Ali ako su došli do jasne spoznaje istine, okusili nebeski dar i postali dionici svetog duha, a zatim hotimice (svojevoljno) sagriješili u ovoj stvari, trebali bismo razumjeti da je njihova smrt bila Druga smrt, kazna za njihov vlastiti hotimični prijestup. Pojedinosti nisu navedene, niti je to bilo nužno za pripovijest. Pouka ranoj Crkvi i pouka nama je ista u oba slučaja; naime, da je nemoguće prevariti Boga koji razabire misli i namjere srca.

Cijela ova lekcija snažno nam nameće misao da je svako "novo stvorenje u Kristu" posvetilo nešto Gospodinu. Naš prinos trebao bi biti ne samo dio našeg imetka, već sav, uključujući nas same — vrijeme, utjecaj, posjede — i to možemo položiti ne pred noge apostola, već pred noge našeg Gospodina, u posvećenju. Ne možemo se oteti misli — Koliko onih koji su posvetili sve svoje Gospodinu pokušava prevariti ne samo Gospodina, već i same sebe, i dati samo dio onoga što su posvetili?

Ovo je velika poanta ove lekcije svima koji su od te posvećene klase; i riječi apostola Petra Ananiji trebao bi pažljivo odmjeriti i primijeniti svatko tko je ispovjedio puno posvećenje Gospodinu — "Dok je [tvoj posjed] ostao, nije li bio tvoj? i nakon što je prodan, nije li bio u tvojoj vlasti?" Možemo ovo primijeniti na sebe i reći: Gospodin nije prisilio moje posvećenje; bila je to dobrovoljna stvar, iako se priznaje da je to razumna služba; i kao što smo dosad vidjeli u Gospodinovoj procjeni, vrlo je ozbiljna stvar dati zavjete, a poslije ponovno razmatrati, ili pokušati uzeti natrag, ono što smo mu posvetili.

Nije ni čudo da je veliki strah obuzeo cijelu Crkvu — osjećaj odgovornosti; osjećaj da su, sklapajući savez s Gospodinom, ušli u ozbiljan posao. I tako Apostol kaže posvećenima: "Bojmo se, dakle, dok ostaje obećanje... da se za koga od vas ne bi utvrdilo da je zakasnio (ili: da mu je uzmanjkalo)." (w1897 1. Veljače str. 41 / R2102)