Pojam krštenje slavenizirani je prijevod grčke riječi baptisma i latinske baptiso, a u pravoslavlju, kao i u katoličanstvu, predstavlja prvi i temeljni sakrament, tj. svetu tajnu kojom krštenik postaje članom Crkve.

Ovaj sakrament izravno utemeljenje ima u Kristu koji je zapovjedio svojim učenicima: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!“ (Mt 28,19-20).

Pravoslavna tradicija, kao i katolička, razlikuje krštenje odraslih te krštenje djece. Kada je riječ o podjeljivanju ovoga sakramenta odrasloj osobi, ona se za tu svetu tajnu mora pripraviti na dostatan način. Najprije poučiti u vjeri, zatim pripraviti se postom, odbaciti i odreći se staroga čovjeka, ispovjediti pravu vjeru (Simbol vjere), potom vjerski službenik, svećenik, po sveti vodu te kandidata krsti u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Kao i kod katolika, i u pravoslavlju se prakticira krštenje djece, iako ona ne mogu voljno ispovjediti vjeru zbog nezrelosti. To umjesto njih čine roditelji i kumovi.

Najočitija razlika između krštenja u Katoličkoj i Pravoslavnoj Crkvi je u samom

obredu. Za razliku od trostrukog polijevanja vodom koje se prakticira kod katolika, pravoslavci prigodom obreda krštenja tri puta urone dijete u vodu uz izgovaranje formule: „Krsti se sluga Božji (navede se ime djeteta) u ime Oca – amin, i Sina – amin i Duha Svetoga – amin.“ U zadnje vrijeme prigodom krštavanja odraslih u pravoslavlju je dopušteno da se i oni krste polijevanjem, a ne uranjanjem iz praktičnih razloga.

Isto tako, kao što je slučaj kod katolika istočnog obreda, tako i kod pravoslavaca prigodom krštenja odmah se podjeljuju i ostali sakramenti kršćanske inicijacije: potvrda i pričest. Sveta tajna krštenja i u pravoslavnoj tradiciji ima neizbrisivi biljeg te je zabranjeno drugo ili ponovno krštenje, ali je dopušteno krstiti djecu za koju se ne zna jesu li već krštena.

Preuzeto sa https://www.nedjelja.ba/hr/iz-zivota/suzivot/krstenje/2861

On 12. 03. 2024. at 13:22, Catholicus said:

Kao i kod katolika, i u pravoslavlju se prakticira krštenje djece, iako ona ne mogu voljno ispovjediti vjeru zbog nezrelosti. To umjesto njih čine roditelji i kumovi.

Gdje možemo naći ovu praksu, krštenja djece u Biblij? Isto tako ova praksa sa kumovima nije jasna - u Bibliji je sigurno ne nalazimo, pa ako neko od katolika može objasniti, kad se sve to počelo prakticirati.

U ovom tekstu ćemo govoriti o Krštenju, Ali ne o onom Krštenju na koje su svi navikli, nego o onom pravom krštenju koje dolazi od Boga a ne od ljudi. Reč je o krštenju duhovnom Vodom i Duhom istine.

Da bismo razumeli šta je to duhovna voda poslužićemo se slikom krštenja u vodi. Krštenje znači pranje: Da bi smo mogli da izađemo pred Boga, mi moramo da budemo oprani od svake prljavštine i greha. Prolazak Izraelaca kroz Crveno More , More vode, U obećanu zemlju je samo slika prelaska Duhovnih Izraelaca kroz duhovnu vodu. U carstvo nebesko, Novu Zemlju koju treba da nasledimo.

Ime Izrael znači: Onaj koji je video Boga, a Bog se ne može videti telesnim očima nego se može videti očima uma kroz veru. Jer da bismo mi otvorili oči svoga uma da o nečemu istražujemo , to mi moramo da budemo sposobni da poverujemo da to nešto postoji. Zato je ta naša vera kao voda kroz koju mi prolazimo, i zalazimo u duhovni svet , svet našega uma i svet Božijega uma, jer smo po obrazu Božijem stvoreni.

Ta naša vera je Duhovna voda koja nas pere od svakoga greha i omogućava da čisti stanemo pred Gospoda. Ta naša vera nam omogućava da se očistimo i tako stanemo pred Boga koji živi tu u nama , u carstvu nebeskom koje je deo nas samih. Jer Hristos kaže da Carstvo nebesko nije daleko od nas, nego da je tu u nama. Tako mi možemo da razumemo da je nebo svet naših misli, deo našeg uma.

Možemo da razumemo da kada se govori o carstvu nebeskom da se govori o tome kako mi treba da naučimo da vladamo svojim umom i svojim mislima kao svojim podanicima. Jer čovek koji ne ume da vlada svojim mislima, on postaje sluga svojim mislima, i umesto da vlada svojim carstvom, on postaje sluga u carstvu u kojem bi trebalo da vlada.

Spoznavši sve to kroz veru mi spoznajemo Gospoda, jer mi smo ćelije njegovog uma i razumemo kako on ima problema da vlada svojim umom pored nas neposlušnih. Razumemo da je Gospod u velikim problemima i da će morati da preduzme ozbiljne korake kako bi svoj um i svoju dušu doveo u red. Očekujemo drugi Hristov dolazak.

Toliko o pranju kroz veru kao kroz duhovnu vodu; Hajde sada da vidimo šta je to krštenje Duhom Istine. Jer Sv Jovan Krstitelj kaže da će nas On, Gospod, krstiti duhom istine. Pa hajde da vidimo šta je Istina i kako ona nastaje.

Našu istinu čine naša, uverenja, ubeđenja, razna iskustva, obrazovanje, i najvećim delom vaspitanje. Deca ne preispituju postupke svojih roditelja, nego to prihvataju kao dobar model ponašanja. Tako da mi kroz vaspitanje dobijemo najviše zabluda a vrlo malo istine.

Zabluda je Istina nastala posle bluda. Već dok se spremamo da slažemo, ukrademo, prevarimo, u nama se javljaju misli kojima mi pred savešću opravdavamo taj svoj blud. Te misli zauzimaju mesto u našoj istini koja polako postaje zabluda.

Mi kroz našu istinu sudimo o svetu oko sebe i o deševanjima u njemu. Pa kada je naša istina sačinjena od zabluda, onda će naš sud biti pogrešan. A posledica pogrešnog suda i pogrešnih misli su loša osećanja poput gneva, besa, ljutnje, straha. A ako sudimo da je nešto zlo, takva ćemo osećanja i ponašanje imati? Jer ne može neko ko je ljut da se smeši, ili ko je besan da bude smiren. Jer osećanja određuju kakvog ćemo duha biti. Ne može čovek biti veselog duha a da ima loša osećanja. Znači od Istine koja je u nama zavisi kakav ćemo sud imati.

A od suda kakva ćemo osećanja imati, a od osećanja zavisi kakvog ćemo duha biti. Ne može ponašanje biti u svetom duhu, a da se živi u zabludi. Što će reći: da bi se Sv. Duh trajno nastanio u nama, mi prvo moramo izaći iz svojih zabluda. Postavlja se pitanje: Kako ćemo izaći iz svojih zabluda? Pa istim putem kojim smo i došli u zabludu. Jer čineći zlo mi smo u svom umu opravdavali to i došli u zabludu tako ćemo čineći dobro opravdavati to i u svom umu izgraditi istinu.

Adam je neposlušnožću Bogu pao u greh, a mi ćemo poslušnošću izađi iz greha. Gospod je govorio da treba da budemo milostivi, da praštamo, da ljubimo čak i neprijatelje svoje.Tako radeći mi ćemo pravdajući ta svoja dela u svom umu izgraditi Istinu i omogućiti da se u nama nastani Duh Istine, Sveti duh, Duh ljubavi. I na taj način ćemo biti kršteni Duhom Istine, Čitajući sveto Pismo i kroz veru i poslušnost Gospodu naš um će se promeniti, i u nama će se nastaniti Gospod, A on kao istina koja je u nama će biti izvor našeg ispravnog suda, naših lepih osećanja i duha koji dolazi sa tim lepim osećanjima: Osećanjima radosti, ljubavi, milosti, zahvalnosti.

A svi znamo kakvog su duha oni koji imaju takva osećanja.Ta osećanja su ujedno i plodovi Svetoga duha i nagrada za našu veru i naš trud.

Ta osećanja su duhovno vino I krv Hristova koja se za nas prolila. U Otkrovenju Gospod kaže da ko pobedi dobiće novo Ime. A Bog nas ne poznaje po tome kako se mi ovde zovemo, da bi to bilo naše ime pred Bogom. U Bibliji su imena oznake karaktera. Tako Emanuel znači :Bog je s nama. Mihael znači: Onaj koji je kao Bog. Gabrijel je Božija sila, David znači: Moj Ljubljeni. Izrael je Onaj koji je video Boga, Jakov je pobednik

Kada budemo duhovno kršteni Od Boga koji živi u nama ,onda dolazi do promene našeg karaktera. I mi od jednog zlog čoveka postajemo jedan dobar čovek. Dolazi do promene našega karaktera i tako mi dobijamo novo ime, novi karakter.

Nas Bog ne zna po našim imenima kojima se ovde zovemo već nas zna po našem karakteru, i doziva nas po našem karakteru. Pa je Jakovu posle Borbe sa njim promenio ime u Izrael, jer je video Boga. Ime Izrael znači: Onaj koji je video Boga.

Iz svega rečenog možemo videti kako izgleda čovek koji je Kršten, duhovnom vodom i duhom Istine koja dolazi od Boga kojega možemo naći u Sv. Pismu.

On 12. 11. 2024. at 20:13, καιnos said:

Gdje možemo naći ovu praksu, krštenja djece u Biblij? Isto tako ova praksa sa kumovima nije jasna - u Bibliji je sigurno ne nalazimo, pa ako neko od katolika može objasniti, kad se sve to počelo prakticirati.

Prvo bih se osvrnuo na uvodni post koji donosi netocnost gdje tvrdi “Najočitija razlika između krštenja u Katoličkoj i Pravoslavnoj Crkvi je u samomobredu. Za razliku od trostrukog polijevanja vodom koje se prakticira kod katolika, pravoslavci prigodom obreda krštenja tri puta urone dijete u vodu”

Dakle kao sto rekoh navod je netocan. Katolicka Crkva ne nijece krstenje uranjanjem. Krstiti se moze uranjanjem ili polijevanjem. Da su u povijesti obje prakse poznate i priznate ima dovoljno dokumenata pa to necu analizirati niti komentirati.

Dalje na tvoje pitanje krštenja djece u Bibliji? pokusavas uvjek istim protestantskim stilom navuci. Krstenje djece je dokumentirano i u Bibliji (ne cu o tome ulaziti dovoljno je proguglati). Medjutim da i nije. Katolcika Crkva je relevantna ne Biblija i ako Tradicija kaze da je tako, ne mora striktno biti napisano u Bibliji da bi bilo tocno i relevantno. Kao sto smo prije utvrdili Biblija i Tradicija se nadopunjuju.

Sto se tice kumstva ono je vec dokumentirano u 2. stoljecu pa nadalje i to jako dobro tako da ta praksa moze se reci seze doista u apostolska vremena (nema je zapisano u Bibliji) pa ako to trazis onda naravno neces ni naci.

Sto znaci onaj tko uzme prvi put Bibliju nece znati nista o kumstvu (sto ne znaci da ga nije bilo ili nema), a to opet samo govori da je Crkva ta koja je relevantna i cuvarica Istine, a ne samo i iskljucivo Biblija.

Na kraju cu samo dodati nekoliko povijesnih zapisa o krstenju djece i opcenito kumstvu (krsnom)

Znamo da je još u 2. stoljeću, kod krštenja dojenčadi, postao je zahtjev da odrasla osoba preuzme duhovni odgoj djeteta. vecinom su to bili sami roditelji ili rodbina

Ovo je razjašnjeno 813. godine kada je Sinoda u Mainzu zabranila biološkim roditeljima da kumuju vlastitoj djeci.

Jedan dokument iz 215. godine piše: »Krstite na prvome mjestu djecu: sve one koji mogu sami govoriti, neka govore; za one koji ne mogu govoriti sami, neka govore roditelji ili netko iz njihove obitelji«.

Justinijanov dekret iz 530. godine zabranio je brak između kumova i kumčeta, a te su se prepreke nastavile umnožavati sve do 11. stoljeća, zabranjujući brak između prirodnih i duhovnih roditelja ili onih koji su s njima izravno povezani.

Do 5. stoljeća, kumovi su nazivani "duhovnim očevima", a do kraja 6. stoljeća nazivani su "suradnici", što sugerira da se na njih gledalo kao na duhovne suroditelje.

Dakle na kraju kao sto vidimo kumstvo kao i krstenje djece je dio apostolskog nasljedja i postoji odnosno obavljalo se od najranijih dana krscanstva

Rekoh, biblijom se može dokazati da su se krstili samo odrasli - a za ove citate o kumovima prvi put čujem od tebe. Brate, tu nailazimo na drugi problem, a to je taj da su preko 90% kumova teške grešine - ljudi koji ne vjeruju Bogu, koji psuju, opijaju se, da ne nabrajam više…..on nikakav svjedok ne može biti sebi, a kamoli nekome drugome. Mislim ono kad ih svećenik pita - “Vjeruješ li u Boga?” - Da! . Odričeš li se Sotone - Da, a ustvari sam sebe laže, jer da se odriče Sotone, onda ne bi činio takva grešna djela.

To je druga strana price. Nitko ne nijece pa ni ja da se kumstvo pretvorilo u cirkus, da se vise ne zna pa ni Crkva sama ne upucuje vjernike zasto je Crkva nekoc u svojoj mudrosti ustanovila kumstvo, tko bi trebao/mogao biti kum i sta bi kumstvo i danas trebalo biti.

Sama rijec kum u hrvatski jezik dolazi od lat./tal. compadre sto doslovno znaci drugi ili zamjenski otac.

I upravo bi to kum trebao biti. Onaj koji je pomoc roditeljima u duhovnom odgoju, a ako bude potrebno (smrt roditelja npr.) preuzeti i fizicku brigu o djetetu.

Bilo kako bilo usprkos tome u sta se danas (vecinom) kumstvo pretvorilo ne nijece cinjenicu da je to tradicija iz najranijeg doba krscanstva i da je (ako je ispravno uzeta) itekako pohvalna i dobra

Budući da mnogi vjernici ne shvaćaju dovoljno ozbiljno pitanje kumstva u Crkvi potrebna je uporna i prikladna kateheza sposobna stvoriti novi mentalitet koji gleda u kumovima na neki način roditelje, vođe, one koji daju primjer koji treba slijediti, oni trebaju biti učitelji duhovnoga života. Kumovi trebaju biti bliski i u službi kumčeta sa savjetima i još više primjerom da bi mu pomogli da sigurno i lako napreduje u nasljedovanju i svjedočenju Krista.

Kumovi u liturgijskom, kanonskopravnom i pastoralnom smislu postoje samo kod sakramenta krsta i potvrde dok su na vjenčanju uvijek i samo svjedoci.

Biti kum ili kuma u liturgijskom, pastoralnom i kanonsko pravnom smislu nije formalnost nego prava crkvena služba, obveza prema Crkvi, Božjem narodu, prema kršteniku i potvrđeniku, prema njihovim roditeljima, prema samima sebi da bi kumče provodilo kršćanski život i ispunjavalo vjerno obveze preuzete primljenim sakramentom.

Budući da mnogi vjernici ne shvaćaju dovoljno ozbiljno pitanje kumstva u Crkvi potrebna je uporna i prikladna kateheza sposobna stvoriti novi mentalitet koji gleda u kumovima na neki način roditelje, vođe, one koji daju primjer koji treba slijediti, oni trebaju biti učitelji duhovnoga života. Kumovi trebaju biti bliski i u službi kumčeta sa savjetima i još više primjerom da bi mu pomogli da sigurno i lako napreduje u nasljedovanju i svjedočenju Krista.

Biti kum ili kuma danas, kao što je bilo i jučer i u prvim stoljećima Crkve, jest obveza i nije tek lijep obred, ceremonija za slikanje, gozba i prilika za darivanje, to nije dužnost koja završava primljenim krstom ili potvrdom nego je obveza koja proistječe iz vjere. Dakle, kumstvo obvezuje više nego prijateljstvo, pravo ili moral. Kumstvo započinje krštenjem ili potvrdom, traje čitav život kumčeta ili kumova. Između njih nastaje veza, prije svega religiozna i moralna, nastaje duhovno srodstvo.

Koje uvjete kum mora imati?

Traži se »da je katolik, potvrđen i već pričešćen i da provodi život u skladu s vjerom i preuzetom službom«. Katolici, bez obzira kojem obredu pripadali, mogu jedni drugima kumovati. Dakle, da budu kumovi isključeni su katolici takozvani »javni grešnici «, oni koji tvrdokorno ustraje u očito teškom grijehu.  Tako npr. ne mogu biti kumovi oni koji su sklopili samo građansku ženidbu ili oni koji su se rastali pa ponovno građanski vjenčali ili žive zajedno ili oni koji javno, notorno pripadaju ili šire materijalističke i bezbožničke ideologije, koji su tražili ispis iz matice krštenih, koji se javno odriču katoličke vjere ili pripadnosti Katoličkoj Crkvi.

Kum/kuma na krštenju može biti:

1. a) katolik/katolkinja sa navršenih 16 godina života

2. b) treba biti kršten/a, pričešćen/a i krizman/a

3. c) ako je vjenčan/a mora biti crkveno vjenčan/a (nije dovoljno samo civilno vjenčanje) ali mora također biti i krizman/a

4. d) da nije rastavljen/a i ponovno civilno vjenčan/a ili da ne živi u izvanbračnoj zajednici

5. e) da ne živi u izvanbračnoj zajednici i odbija se crkveno vjenčati (a mogao/la bi)

6. f) da provodi život u skladu sa katoličkom vjerom i crkvenim naukom

7. g) otac i majka djeteta ne mogu biti kumovi

Tko ne može biti kum?

Zatim se traži »da nije udaren nikakvom zakonito izrečenom ili proglašenom kanonskom kaznom. «Ne mogu preuzeti službu kuma »otac ili majka krštenika«. Dakle, premda sami roditelji mogu predstaviti djelitelju sakramenta svoje dijete, ipak oni ne mogu vršiti službu kuma. Uostalom, kum je pridružen odgojnoj zadaći roditelja, njegova služba je dragocjena, pogotovo ako roditelji umru ili zanemare kršćanske obveze prema svom djetetu.

Vrlo je važno naglasiti kako se prikladnost kumova prosuđuje ne samo na temelju kanonskih uvjeta, koje je lako provjeriti, nego i na stvarnoj sposobnosti i volji za suradnjom na odgoju i kršćanskom rastu krštenika. Svaki župnik poznaje svoje župljane te kao takav je odgovoran i slobodan na temelju iskustva i svoje savjesti prosuditi nečiju prikladnost za službu kumstva i prema svojoj spoznaji o odnosu prema Crkvi i življenju vjere onoga koji traži kumstvo.

Naime, budući da vjera nije nešto nutarnje, nečiji odnos prema vjeri vidi se ponajprije u nekim izvanjskim stavovima prema bitnim i osnovnim obvezama prema Bogu, Crkvi i ljudima. Nije prirodno niti moguće da svetu službu kumstva preuzimaju oni vjernici koji ne žive urednim (redovitim) sakramentalnim životom, ne sudjeluju u liturgijskom i duhovnom životu župne zajednice barem povremeno (toliko da ih župnik barem iz viđenja poznaje), ne doprinose za potrebe svoje župne zajednice kroz godišnji obiteljski dar te ako ne primaju svećenika na blagoslov obitelji.

Koje dobi treba biti kum?

U Rimskom obredniku: Redu krštenja br. 10, 1 općenito je bilo samo određeno da kum neka bude »dovoljno zreo za vršenje te dužnosti«. Zakonik Kanonskog prava propisuje konkretno »da je navršio šesnaestu godinu života, osim ako dijecezanski biskup odredi drugu dob ili ako župnik ili krstitelj smatraju da zbog opravdanog razloga treba da se dopusti iznimka«.

Taj uvjet je postavljen veoma elastično: dijecezanski biskup može odrediti drugu dob, veću ili manju, no i župnik i krstitelj može, zbog opravdanog razloga, dopustiti iznimku. Sada važeći propisi, dakle, načelno isključuju kuma ili kumu koji bi bili previše mladi.

Možda bi bilo dobro da krizmani kum ne bude mlađi a niti puno stariji od potvrđenika jer će tako biti draže i lakše češće se sastajati i bolje se razumjeti. Bolje je da kuma ili kum ne budu bliža rodbina ili netko od pretpostavljenih jer će odnosi bili lakši s više povjerenja i iskrenosti; naime, s vremenom mladi se ponekad zatvaraju najbližima u obitelji i starima, a povjeravaju se drugima, osobito malo starijima od sebe.

Edited December 13, 2024Dec 13 by krstjanin

Iako se ne slažem sa krštenjem djece i naukom o kumstvu, moram reći da fino zboriš. Jer bi bilo da je kum 100% obraćen kršćanin i da kumče vodi pravim putem. Bez obzira koja je zajednica, svi kršćani bi trebali živjeti kao što je Isus živio da bi zemlja bila bolje mjesto. Lijepo je kad je neko istinski vjernik, znaš da mu možeš vjerovati, ne očekuješ od njega psovke, svađe i slično. I kao što si naveo da bi vjernici trebali dobro biti poučeni od crkve u pravom smisli riječi što to znači biti kum, i koja je njegova odgovornost pred kumčetom. Jer mnogi su danas nazovvjernici, i prihvataju čin kuma da bi zadovoljili drugu stranu, i to je ona loša tradicija, običaj. Reforme su potrebne u svim crkvama.

Ali moram priznati da si dobar katolički apologet, čak i kad nađeš materijal koji citiraš (pošto ne pišeš svojim riječima), protestantima nije lako s tobom debatirati 😁

No, poslušajmo što kaže Jeronim, nakon Augustina najveći latinski otac

Jeronim Dalmatinac (Sofronije Euzebije, rođen između 340-350 u Stridonu na granici Dalmacije i Panonije, u današnjem Grahovu):

"Apostoli najprije uče sve narode, potom poučene krste vodom. Ne može se, naime, dogoditi da tijelo primi krsno otajstvo ako duša nije prije prigrlila istinu vjere" (usp. Jeronim, Tumačenje Matejeva evanđelja, Služba Božja, Makarska, 1996, str. 312).

On ne spominje nikakvo krštenje djece, nego samo onih koji prigrle istinu vjere.

Crkva se u prvim stoljecima prosirila skoro citavim poznatim svjetom tako i nauka nije bila svugdje jasna (zato su i sazivani sabori vec od apostolskih vremena kao i rasprave) Takodjer tocno je da se crkveni oci i ostali vec od najranijeg doba raspravljaju o krstenju djece s tim da ih je vecina oko toga pitanja bila za. Jedan od rijetkih usamljenih je apologet Tertulijan (+ 245.) izrazio svoje protivljenje krstenju djece, sto pak jasno govori da je prakticiranje krstenja djece vec postojalo.

Medjutim vec sam spomenuo oko 215. godine poslije Krista rimski teolog Hipolit, u dokumentu znacajnog naziva Apostolska tradicija, na najprirodniji se nacin odnosi na krstenje djece. Dakako, aludira na njega kao na “nesumnjivo pravilo”, “Prvo, trebali biste krstiti malene. Svi koji mogu govoriti u svoje ime neka govore, ili tko drugi tko pripada njihovoj obitelji.” Tada su muskarci bili krsteni i konacno zene (Apostolska tardicija, 21).

Origena tri puta spominje krštenje djece kao crkveni običaj i u svom Komentaru na poslanicu Rimljanima 6, 5-7 kaže: “Iz ovog je razloga crkva primila od apostola tradiciju krštavanja djece.” Origen, učeni crkveni otac, rođen 185. godine poslije Krista u kršćanskoj obitelji, iako on smatra da je krštenje djece apostolska praksa, on je i sam zacijelo bio kršten kao dijete. Polikarp isto tako.

Još jedan veliki učitelj rane Crkve, Irenej (130.-200. poslije Krista) jednako je jasan i čvrst dok je riječ o toj praksi. On je rekao da je Isus došao spasiti sve one koji su po njemu rođeni za Boga – nejačad, djeca, dječaci, mladići i starci.

I Justin (100.-165. poslije Krista), jedan od najranijih kršćanskih pisaca od kojeg imamo sva supstancijalna literarna djela, spominje “mnogi muškarci i žene u svojim šezdesetima i sedamdesetima koji su učinjeni učenicima Kristovim (primijetite oblik u pasivu, ematheteuthesan) od djetinjstva” (1 Apol, 15, 6).

Ovo je jasna aluzija na krštenje u vrlo ranoj dobi. Slika je jasna i jedinstvena. Rani su kršćani krstili djecu u svojim obiteljima i uzeli to kao apostolsku praksu. Vjerujem da postoji  samo jedan glas koji se digao protiv te prakse tijekom prvih petnaest stotina godina crkvene povijesti, usamljeni glas Tertulijana (160.-220. poslije Krista).

Naravno, nije za reći da nisu postojali reformatorski pokreti u crkvi tijekom tog milenija i poslije. Naravno da ih je bilo. Montanizam u drugom stoljeću, donatizam u četvrtom i Franci, Husiti i sljedbenici Wycliffa u kasnijem razdoblju srednjega vijeka, svi su oni pripremali put reformaciji. Svi su, na ovaj ili onaj način, napadali pogreške institucionalne crkve. Ali nisu dovodili u pitanje krštenje djece vjernika.

No Tertulijan jest. On je živio u sjevernoj Africi i u de Baptismo, napisanoj 205. godine poslije Krista, izrazio je svoje najdublje sumnje o krštenju male djece. Zanimljivo je da on ne koristi ono što bi bio dokučiv argument protiv toga, naime, da krštenje djece ne potiče od apostola. On to ne može, jer dobro zna da to nije novina u Crkvi.

Umjesto toga, on krštenju ne nameće preveliku odgovornost na kumove, osim u krajnjoj potrebi; oni mogu umrijeti i tako ne biti u mogućnosti ispuniti svoju dužnost ili bi se u djeci mogle javiti nepoželjne tendencije! Stoga predlaže odgodu krštenja. Isto predlaže za nevjenčane mlade odrasle i udovice. Neka pričekaju “dok se ili vjenčaju ili odluče za uzdržavanje”. Tertulijan ne osporava legitimnost krštenja za te ljude, već samu mudrost toga. Cuntatio baptismi utilior je njegov zaključak: odgoda krštenja daje više koristi (op.cit.,18). Deset godina kasnije, kada Tertulijan piše de Anima, zadovoljan je dok se dijete krsti iako mu jedan roditelj nije kršćanin temeljem 1 Kor 7,14 i Iv 3, 5 (op.cit., 39).

Kakve god sumnje da je imao o ispravnosti krštenja djece, žena samica i udovica prije nego su imale priliku dokazati se, ove sumnje nisu ostavile dojam na Sjevernu Afričku Crkvu kojoj je on pripadao. Na sinodi u Kartagi nekoliko godina kasnije, šezdeset i sedam biskupa iz cijele kršćanske Afrike jednoglasno su odlučili da ne odlažu krštenje do osmoga dana, kao što je bio slučaj s obrezanjem, već krstiti odmah nakon rođenja. Toliko su ove rane kršćanske vođe bile sigurne da je krštenje djece bilo dio Božje volje kao što se vidi u Starom zavjeti i u stavu Isusa.

Valja napomenuti da je tome umnogome pridonijela Pelagijeva hereza tj. nijekanje prijenosa izvornog grijeha.

U prvim stoljecima se ne raspravlja samo o krstenju djece vec i o ponovnom krstenju. Neke zajednice su prakticirale odnosno tvrdile da se obraceni heretici moraju ponovno krstiti, dok je Rimska i Aleksandrijska Crkva tvrdile drukcije (Ciprijan i papa) itd.

Edited December 16, 2024Dec 16 by krstjanin

Sto se tice zajednica koje prakticiraju krstenje odraslih, postavlja se pitanje kad bi se krstenje trebalo odviti, kojoj zivotnoj dobi? Kad podje vjerovati?

Ali sta znaci vjerovati? Kad moze sam reci vjerujem ili kad zajednica procjeni da vjeruje? Medjutim kad kaze vjerujem, vjeruje li stvarno ili misli da vjeruje? Prihvaca li Isusa stvarno ili je u trenutnom raspolozenju da misli da prihvaca i vjeruje?

Sta je s onima koji kazu vjerujem krste se, a nakon par godina napuste vjeru? Jesu li vjerovali i kad su se krstili ili nisu?

Medju nekim ranim krscanskim zajednicama bila je rasproistranjena praksa cekanja krstenja do pred smrt, sto je moguce kasnije djelom iz gore navedenih pitanja odnosno zakljucaka. Treba li tako cekati

Zatim jos par pitanja. Vecina zajednica koje krste odrasle ne krste u ime Svete Trojice vec u ime Isusovo i ne uranjaju/polijevaju tri puta vec jedanput. Koji su argumenti za takvu praksu

On 16. 12. 2024. at 15:54, krstjanin said:

postavlja se pitanje kad bi se krstenje trebalo odviti,

Možda kad mladi počinju pravilno rasuđivati - od 13 pa nadalje.

On 16. 12. 2024. at 15:54, krstjanin said:

Sta je s onima koji kazu vjerujem krste se, a nakon par godina napuste vjeru? Jesu li vjerovali i kad su se krstili ili nisu?

To nema veze sa krštenjem, nego sa spasenjem. Isto je i sa krštenom djecom, kum je rekao za njih da vjeruje, pa su opet napustili vjeru….

On 16. 12. 2024. at 15:54, krstjanin said:

Vecina zajednica koje krste odrasle ne krste u ime Svete Trojice vec u ime Isusovo i ne uranjaju/polijevaju tri puta vec jedanput. Koji su argumenti za takvu praksu

Krštenje u ime O, S i sv. Duha ili Isusovo krštenje - mislim da ima zasebna tema o tome. Polijevanje je isto pogrešno. Zato oni koji znaju dobro Bibliju i gledaju onaj stari film o Isusu i onda ga Ivan Krstitelj polijeva vodom iz školjke odmah prestaju gledati film….zašto je onda Isus morao ulaziti u rijeku, mogao je Ivan krstiti i na ulicama Jeruzalema sa školjkom.