šarf

Svoj stav u vezi krvi Jehovini svjedoci temelje na Bibliji. Tekst koji slijedi uzet je iz knjige "Održite se u ljubavi Božjoj",koju su izdali Jehovini svjedoci SVETOST ŽIVOTA I KRVI Ubrzo nakon što je Kajin ubio Abela Jehova je prvi put otkrio koliko su život i krv blisko povezani i koliko ih on smatra svetima. “Slušaj!” rekao je Bog Kajinu. “Krv brata tvojega viče sa zemlje k meni” (1. Mojsijeva 4:10). Za Jehovu je Abelova krv predstavljala njegov život, koji je bio nasilno prekinut. Stoga je Abelova krv takoreći vapila Bogu za osvetom (Hebrejima 12:24). Nakon potopa koji se dogodio u Noino vrijeme Bog je ljudima dozvolio da jedu životinjsko meso, ali ne i krv. Rekao je: “Samo ne smijete jesti mesa s dušom njegovom — s krvi njegovom! A i vašu ću krv, duše vaše, tražiti” (1. Mojsijeva 9:4, 5). Ta zapovijed vrijedi za sve Noine potomke još i danas. Ona je potvrdila ono što se moglo zaključiti iz riječi koje je Bog ranije rekao Kajinu — krv svih stvorenja predstavlja njihovu dušu, odnosno njihov život. Ta zapovijed također bez imalo sumnje pokazuje da će Jehova, koji je Izvor života, pozvati na odgovornost sve ljude koji ne poštuju život i krv (Psalam 36:9). Te dvije temeljne istine bile su ugrađene i u Mojsijev zakon. U 3. Mojsijevoj 17:10, 11 stoji: “Ako bi tko (...) jeo bilo kakve krvi, okrenut ću se protiv takvog čovjeka koji bi jeo krvi, pa ću ga pogubiti i tako ukloniti iz njegova naroda. Jer je duša tijela u krvi i ja sam vam je odredio za žrtvenik za očišćenje vaših duša; krv je ono što vrši očišćenje jer je duša u njoj.” Ako se krv ubijenih životinja nije koristila na žrtveniku, trebala se proliti na zemlju. Time se, simbolično govoreći, život vraćao onome koji ga je i dao (5. Mojsijeva 12:16; Ezekijel 18:4). No, zanimljivo je zapaziti da Izraelci nisu morali ići u krajnosti i uklanjati svaki trag krvi iz životinjskog mesa. Ako je životinja bila propisno zaklana i ako joj je istekla krv, Izraelac ju je mogao jesti čiste savjesti jer je na propisani način iskazao poštovanje Darovatelju Života. Oko 2 400 godina nakon što je Noi dao zapovijed o krvi i oko 1 500 godina nakon što je sklopljen savez Zakona, Jehova je nadahnuo vodeće tijelo prve kršćanske skupštine da napiše: “Sveti duh i mi odlučili smo ne stavljati nikakvo dodatno breme na vas, osim ovoga što je potrebno: uzdržavati se od onoga što je žrtvovano idolima, od krvi, od udavljenoga i od bluda” (Djela apostolska 15:28, 29). Članovi vodećeg tijela iz 1. stoljeća očito su razumjeli da je krv sveta i da bi njena zloupotreba u moralnom pogledu bila jednako neispravna koliko i idolopoklonstvo ili blud. Pravi kršćani u današnje vrijeme imaju isti stav. Štoviše, budući da se u svom životu ne vode detaljnim pravilima, već biblijskim načelima, oni su u stanju u vezi s upotrebom krvi donijeti odluke koje su ugodne Jehovi. UPOTREBA KRVI U MEDICINI Držeći se zapovijedi da se uzdržavaju od krvi, Jehovini svjedoci ne prihvaćaju transfuziju krvi niti doniraju ili pohranjuju vlastitu krv radi kasnije transfuzije. Isto tako, iz poštovanja prema Božjem zakonu oni ne prihvaćaju niti transfuziju četiriju osnovnih komponenti krvi: eritrocita, leukocita, trombocita i plazme. U današnje se vrijeme te osnovne komponente krvi daljnjom obradom često dijele na manje frakcije koje se koriste na različite načine. Može li kršćanin prihvatiti takve frakcije? Smatra li ih “krvlju”? Svatko o tome mora sam odlučiti. Jednako je i s primjenom medicinskih postupaka kao što su hemodijaliza, hemodilucija i sakupljanje stanica, u kojima se koristi vlastita krv pacijenta, pod uvjetom da nije bila ranije pohranjena.