Jump to content
View in the app

A better way to browse. Learn more.
KršćanskiChat

A full-screen app on your home screen with push notifications, badges and more.

To install this app on iOS and iPadOS
  1. Tap the Share icon in Safari
  2. Scroll the menu and tap Add to Home Screen.
  3. Tap Add in the top-right corner.
To install this app on Android
  1. Tap the 3-dot menu (⋮) in the top-right corner of the browser.
  2. Tap Add to Home screen or Install app.
  3. Confirm by tapping Install.

Kršćanski Chat

Članovi

  • Pridružen

  • Zadnja posjeta

Send Sticky Note
View Profile Nađi sadržaj

Upisi u blogu posted by Kršćanski Chat

  1. Zašto neke molitve ostaju neuslišene?

    Kršćanski Članci · Kršćanski Chat · 03.11.2024 07:45

    ZAŠTO NEKE MOLITVE OSTAJU NEUSLIŠENE?
    Ako je Bog, Bog ljubavi zašto ne odgovara na sve molitve? Npr. Jer 33,3 kaže: "Zazovi me i odazvat ću ti se, rekao je. Na drugom mjestu stoji "Molite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se. Jer svaki koji moli prima; tko traži, nalazi; i tko kuca, otvara mu se" Matej 7,7.8. No, kako god, mi znamo iz iskustva da neke molitve ostanu neuslišene, nisam ja jedini, vi svi to zasigurno znate. Ali isto zasigurno znamo da postoje i neki uslovi da bi naša molitva bila uslišana, npr.:
    - Moramo imati vjeru. "Sve što s vjerom zamolite, dobit ćete" (Mt 21,22). Mi moramo vjerovati da Bog može učiniti sve za ono što ga molimo. "A bez vjere nemoguće Mu je ugoditi, jer onaj koji želi pristupiti Bogu mora vjerovati da postoji Bog i da nagrađuje one koji ga traže" (Heb 11,6)
    - Moramo pokazati zahvalnost. "Ne brinite se tjeskobno ni za što, već u svemu iznesite svoje potrebe Bogu prošnjom i molitvom sve u zahvalnosti.(Fil 4,6) Znači kako vjerujemo moramo biti i zahvalni Bogu, dati mu i hvalu zbog onoga što On jest.
    - Moramo biti jedno s Bogom. Isus kaže: "Ako ostanete u meni, i ako moje riječi ostanu u vama, tražite što god hoćete i bit će vam. (Iv 15,7) Ps 34,16: "Oči Jahvine gledaju pravedne, uši mu slušaju vapaje njihove". Bitno je da se poistovjetimo sa Božjim pravednim nakanama - težimo Božjoj pravednosti.
    - Moramo se pokoriti njegovoj volji. "Ovo je sinovsko pouzdanje koje imamo u Nj da nas uslišava ako što molimo po njegovoj volji. (1. Iv 5,14). Ovo je savršeno prikazano u Getsemaniji kad je Isus molio: "Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež! Ali neka ne bude moja, nego Tvoja volja (Mt 26,39-42)
    - Moramo biti strpljivi. David je rekao: "Željno sam očekivao Gospoda; On je se milostivo prignuo k meni i čuo glasnu molitvu moju" (Ps 40,1) "Čekaj Gospoda! Budi utješen i hrabra srca. Čekaj Gospoda! (Ps 27,14)
    - Ne smijemo gajiti grešne želje. Psalmist kaže: "Da sam nosio u srcu svojem bezakonje, nikad me ne bi uslišao, Svemogući" (Ps 66,18). To ne znači da moramo biti savršeni kad ga prizivamo - često ljudi koji su grešni ali kojeg su iskrenog srca dožive na početku ispunjenje molitve. Bog nebrojeno puta zove grešnike da Ga prizovu. Međutim to znači da moramo žaliti zbog svojih grijeha i da ako nismo spremni osloboditi se svake zle misli, riječi i postupka naše molitve neće biti djelotvorne.
    - Moramo moliti u Isusovo ime. "I što god zamolite u moje ime. učinit ču, da se proslavi Otac u Sinu. Ma što me zamolili u moje ime, ja ću učiniti" (iv 14,13.14). Ovo ne znači samo na kraju rečenice reći u "Isusovo ime" kao neka čarobna formula. Moliti u Kristovo ime znači moliti kao onaj koji je sjedinjen s Kristom, koji ima um kao što je Kristov, čije su želje, iste kao Kristove, i čije su nakane jednake Kristovim.
    Evo, ako slijedimo ove upute, sigurno je da ćemo primjeiti promjene u našem molitvenom životu, ne samo za sebe nego i bližnje.

  2. Dar govorenja jezika

    Kršćanski Članci · Kršćanski Chat · 05.11.2024 20:35

    I. ISUS I JEZICI
    U Novom zavjetu Isus je bio prvi koji je navijestio dar jezika (Mk 16,17), ali ono što je zanimljivo je to da on nije nikada govorio u jezicima. No, pristalice govorenja jezicima jednostavno imaju odgovor na to, te tako jedan pentekostni propovjednika kaže: «Ako Isus nikad nije govorio u jezicima, to je stoga što je bio savršen pa nije trebao izgrađivati samoga sebe».1 Ali postavlja se pitanje, zašto je Isus onda zahtijevao od Ivana da ga krsti, premda On sam nije trebao pokajanje. Da li je ovo opravdanje odsutnosti dara govorenja jezika stvarno opravdano izjavom spomenutog propovjednika?
    Drugi pak tvrde kako je Isus govorio jezicima samo što to nije zapisano u Bibliji. Svakako da jest, da nije sve zapisano u Bibliji, ali da li je netko čuo Isusa da se na brdu moli u jezicima ili u Getsemanskom vrtu ili u bilo kojoj drugoj prilici. To je zaobilaženje Božje riječi. U 1 Kor 12 nabrojeno je devet darova Duha.2 Gospodin Isus se naravno koristio svim tim darovima, osim govorenja u jezicima, jer nije bilo nužno da ga ima. Kao što je rekao učenicima, njegovo propovijedanje Radosne vijesti bilo je usmjereno na izgubljene ovce Doma Izraelova (Mt 10,6). Čak je i svojim učenicima zabranio da idu u bilo koji poganski kraj k ljudima stranih jezika.
    Još se nije spominjalo naviještanje Evanđelja narodima, plemenima, pucima i jezicima. Zato Isus govorenje u jezicima spominje jedanput, i to u Mk 16,17. Jako je važno uvidjeti kada on govori o tome, da u prethodnom retku kaže učenicima: «Idite po svem svijetu…» (Mk 16,15). I tek tada će njegovi sljedbenici primiti taj dar govorenja jezikom.
    1 F. Legrand, Govorenje u jezicima (Pušćine: Riječi iskrene, 1999), str.37.
    2 Mudrost, spoznanje, vjera, liječenje, moć (činjenja), čudesa, prorokovanje, razlikovanje duhova, različite vrste jezika, tumačenje jezika.
    II. DAR JEZIKA, PORUKA I ZNAK
    Poruka ljudima ili Bogu
    Mi znamo da su učenici na Pedesetnicu govorili jezicima pred okupljenim mnoštvom. I kad je svjetina došla vidjeti kakav je to bio huk, našli su učenike gdje govore o veličanstvenim djelima Božjim na njihovim materinjim jezicima. Ovdje je jasno da je mnoštvo čulo riječi koje nisu bile upućene njima. Kad je nastupio trenutak za propovijedanje, mnoštvu je govorio Petar – i to samo on – dok su Jedanaestorica bila uz nj.1 On je govorio na svima poznatom jeziku kako bi ga svatko mogao razumjeti.
    U Jeruzalemu su boravili Židovi iz svih naroda. To su jednostavno bili Židovi koji su živjeli u drugim zemljama i koji su doputovali u Jeruzalem na proslavu blagdana. I ono što su čuli ti Židovi gdje Isusovi učenici govore jezicima, nije bilo naviještanje Evanđelja, nego su to prvi kršćani hvalili i slavili Boga za čudesa koja je učinio. To znači da ono što je govoreno u jezicima nije bilo upućeno ljudima nego Bogu. Drugi primjer nalazimo u Dj 10 gdje se govori o obraćenju stotnika Kornelija i njegovog doma. U 46 stihu se kaže da su govorili tuđim jezicima.
    Petar se poziva na tu glosolaliju kada apostolima u Jeruzalemu govori: «I kad počeh govoriti, siđe na njih Duh Sveti kao ono na nas na početku», i dodaje: «Bog im je dao isti dar kao i nama koji smo povjerovali u Gospodina Isusa Krista» (Dj 11,15-17). Ni tu nije ništa nije bilo upućeno ljudima, nego suprotno, čuli su ih kako slave Boga (Dj 10,46). I na kraju kako apostol Pavao gleda na to sve. On u govorenju jezika ne vidi ništa drugo doli molitvu, pjevanje i zahvaljivanje (1 Kor 14,15.16). Molitvu i slavljenje je moguće upućivati samo Bogu, pa stoga ne možemo očekivati da bi se u njima nalazila poruka upućena ljudima. I stih koji donosi zaključak na sve ovo je: «Jer, koji govori tuđim jezikom, ne govori ljudima, nego Bogu» (1 Kor 14,2).

    Znak vjernicima ili nevjernicima
    Bez sumnje da je govorenje u jezicima znak. No postavlja se pitanje kome je taj znak namijenjen. Da li je taj znak samo još jedan plus u duhovnom životu, znak vjernicima ili pak s druge strane znak nevjernicima? Što o tome naučava Pismo? Ono naučava da jezici nisu znak onima koji vjeruju, nego nevjernicima (1 Kor 14,22). Tko su ti nevjernici? U Jeruzalemu na Pedesetnicu nalazimo mnoštvo bogobojaznih Židova iz svakog naroda. Te ljude ne bismo mogli nazvati bezbožnicima, jer sama njihova pobožnost ih je nagnala na dugo i teško putovanje. Točnije nagnala ih je velika vjerska proslava. U Djelima 10 čitamo kako su se u Kornelijevoj kući obratili prvi pogani. I ondje se pojavio znak jezika.
    Ali ni tu nije bilo nevjernika, kao što znamo apostol Petar je bio vjernik. U Djelima 11 taj isti apostol izvješćuje druge apostole da se u Kornelijevoj kući govorilo u jezicima. Očito je da ni apostoli nisu nevjernici. U Djelima 19 neki su se Židovi, učenici Ivana Krstitelja, obratili Kristu i ponovno se pojavio ovaj znak. Ni u ovom slučaju ne nalazimo trag vidljive nevjere. No u svim tim slučajevima postoji jedan značajan element nevjere. Odgovor nalazimo u 1 Kor 14,21: «govorit ću ovome narodu». Dobro je zamijetiti da su, kad god bi se pojavio ovaj znak, uvijek bili prisutni Židovi; a gdje ne nalazimo Židove, primjerice u Ateni ili na Malti, ne nalazimo ni znak.2 Sad se još mora utvrditi koja je to nevjera koja je bila zajednička svim Židovima. Narav njihove nevjere nalazimo u samoj naravi toga znaka. Taj su znak bili strani jezici. Stoga se to odnosi na jezike koji su bili strani u odnosu na aramejski kojim su govorili Židovi. Drugim riječima, znak je ukazivao na ljude koji su bili tuđinci Židovima. I ovakav znak je bio prikladan za neuobičajeni događaj na Pedesetnicu, ulazak ljudi tuđeg jezika u Crkvu koja je rođena toga dana. Tog je dana Gospod utemeljio novi narod, tj. novo tijelo sastavljeno od ljudi koji govore hebrejskim, ali i ljudi koji govore drugim jezicima.
    To je Crkva u kojoj nema ni Grka ni Židova, ni obrezanog ni neobrezanog, ni barbara ni Skita (Kol 3,11). A to je upravo ono što Židovi nisu htjeli vjerovati, jer su se svim ljudima protivili i zabranjivali im propovijedati poganima da se spase (1 Sol 2,16). Stoga im je Bog dao najbolji mogući znak kako bi mogli razumjeti ono što nisu mogli vjerovati: na čudesan je način učinio da Židovi progovore na jeziku tuđinaca.1
    1 F.Legrand, Govorenje u jezicima (Pušćine: Riječi iskrene, 1999), str.27
    1 F. Legrand, Govorenje u jezicima (Pušćine: Riječi iskrene, 1999), str20.
    2 F. Legrand, Govorenje u jezicima (Pušćine: Riječi iskrene, 1999), str. 26
    III . PROBLEM DARA JEZIKA U KORINTU
    Anđeoski ili razumljivi jezici
    Ono što uvijek najviše zbunjuje na skupovima gdje se govori u jezicima, jest narazumljivost onoga što se govori. Neki ljudi koji svoja shvaćanja temelje na 1 Kor 13,1 tvrde da su to anđeoski jezici. Ali činjenica je kad god su anđeli govorili ljudima u Bibliji, koristili su se razumljivim jezicima. Valja napomenuti da nigdje u Prvoj poslanici Korinćanima Pavao ne govori protiv jezika ili smatra da je to prakticiranje jedne lažne pojave. On želi da svi u Korintu govore jezicima (1 Kor 14,5), niti ih zabranjuje (r. 39). On također zahvaljuje Bogu, izjavljujući: «Ja, hvala Bogu, govorim tuđim jezicima više od vas sviju.» (r. 18).1 Ove Pavlove izjave nam pokazuju da je on držao korintske jezike valjanom manifestacijom božanske glosolalije, a ne varkom. No, da li su ovi jezici bili anđeoski (nerazumljivi) i jesu li se razlikovali od onih na Dan duhova? Sasvim je očito da bi se onda za opis jezika u 1 Korinćanima 14,2 bio uporabljen drugi izraz, ako se već razlikuju od onih na Pedesetnicu. Pisac Djela, Luka, upotrebljava istu riječ kao i Pavao u svom pismu Korinćanima. Znamo da su Djela napisana mnogo kasnije nego Prva poslanica Korinćanima koja je kružila po crkvama. Luka je bio dobro upoznat sa tom poslanicom jer je bio Pavlov suputnik.
    On je dobro poznavao Pavlovo mišljenje o toj temi. Ako je ono o čemu je izvijestio u svojoj knjizi različito od onoga što je Pavao napisao u svojoj poslanici, on bi svakako to istaknuo kako bi se izbjegla bilo kakva zabluda.1 Luka je upotrebljavao istu riječ jer je govorio o jednom te istom. U oba slučaja to je riječ «glossa». Grčki su tekstovi jasni, Pavlovi jezici bili su poznati jednako kao i oni koje spominje Luka, jer o njima u 1 Kor 14,10 govori kao o svim vrstama jezika na svijetu.2 Što se Pavla tiče, to su u svakom slučaju ljudski (razumljivi) jezici.

    1 F.Legrand, Govorenje u jezicima (Pušćine: Riječi iskrene, 1999), str. 43
    2 Isto, str. 43
    1 Rene Noorbergen, Glosolalija 1 (Zagreb: Znaci vremena, 1974), str.29
    Tumačenje jezika
    Treba istaći četiri stvari glede tumačenja u crkvi. Prva stvar jeste da bi tumačenje trebalo upotpuniti svoju prvu i trajnu svrhu, a to je služiti kao znak ovome narodu, kako smo to dosad razmotrili. Drugo, tumačenje je apsolutno trebalo pratiti svako govorenje u jezicima, zato da se, kako je rekao Pavao, razumije ono što je rečeno. Tako bi se slušatelji mogli uključiti u molitvu koju razumiju. Treće, bilo je obvezno protumačiti ono što se govorilo u jezicima. Jezike se nije smjelo upotrebljavati bez tumačenja (1 Kor 14,28). Štoviše, prije negoli se započinjalo govoriti u jezicima, a ne poslije, svakako se trebalo uvjeriti da je u zajednici nazočan tumač: «Ako li pak nema tumača, neka šuti».1
    Četvrta stvar je ta, da je nebiblijski bilo zajedno moliti i pjevati u jezicima. Naravno da bi nastala galama. Stoga je Pavao nadahnut Duhom Svetim zapovjedio: «Ako se govori tuđim jezikom, neka govore dvojica – ili najviše trojica – i to po redu, a jedan neka tumači» (1 Kor 14,27).
    Samoizgradnja
    «Tko govori drugim jezikom, sam sebe izgrađuje» (1 Kor 14,4). Po ovome jezici bi trebali biti dar za osobnu izgradnju, a kako se mi svi moramo izgrađivati, svatko bi trebao imati taj dar. No ako «samoizgrađivanju»damo značenje suprotno cjelokupnom kontekstu 12., 13. i 14. poglavlja, vidjet ćemo da je središnja misao ovih poglavlja dobrobit drugih i njihova izgradnja. Primjerice, cijelo 13. poglavlje govori o ljubavi koja je naravno ploda za druge. Nema sumnje da Pavao, kad govori o takvima koji govoreći u jezicima izgrađuju sami sebe, govori s prijekorom. I dok onaj prvi izgrađuje sebe, onaj tko prorokuje, crkvu izgrađuje (14,3.4). Suprotstavivši ta dva dara, Duh Sveti želi reći da prorok ne izgrađuje i sebe zajedno s drugima, već i on ima koristi od svoga dara, ali ne izgrađuje samo sebe. U stvari, Pavao kaže Korinćanima da onaj koji prorokuje pogađa cilj, izgrađuje druge ljude, dok onaj koji govori u jezicima promašuje cilj, izgrađuje sebe-
    I na kraju evo što John Stott, u svojoj knjizi Od krštenja do punine života (From Baptism to Fullness of Life) kaže o tome:
    «…izgrađivanje samog sebe nije u skladu s naučavanjem Novog zavjeta o izgradnji… Nismo li prisiljeni priznati da je taj dar bio strašno zloporabljen? Što bismo mislili o profesoru koji bi nasamo predavao samom sebi? Ili o čovjeku s darom iscjeljenja koji bi iscjeljivao sam sebe? Teško je opravdati osobnu uporabu dara koji je izrijekom dan za dobrobit drugih».2
    1 F.Legrand, Govorenje u jezicima (Pušćine: Riječi iskrene, 1999), str. 48
    2 F.Legrand, Govorenje u jezicima (Pušćine: Riječi iskrene, 1999),
    ZAKLJUČAK
    Iz ovoga rada mogli smo zaključiti da se dar jezika u Evanđelju spominje samo jedanput i to u Mk, 16,17. Taj dar bit će uskoro dan Isusovim učenicima na Pedesetnicu. Također smo istakli da onaj koji govori u jezicima, ustvari govori Bogu a ne narodu (1 Kor 14, 2). Što se tiče toga da li je ovaj znak upućen vjernicima ili nevjernicima; rekli smo da je taj znak bio dan «ovome narodu», misleći pri tome na Židove. To je prema Joelu 2, 28 bilo izlijevanje Njegovog Duha, i to ne samo na Izraela, nego na sve narode.
    Glede problema u Korintu, istakli smo da to nisu bili anđeoski jezici, jer bi im to Pavao naznačio u svome pismu. Još je naglasio da ako netko i govori jezicima, treba biti u blizini i tumač koji će tumačiti govor ili molitvu crkvi. I na kraju smo naznačili da iako u 1 Kor 14, 4 stoji da govorenje jezika izgrađuje sebe, to nije tako. Svaki dar je dan čovjeku ne samo za svoju dobrobit, nego i na korist bližnjemu.

    BIBLIOGRAFIJA
    Boor de, Werner. Prva poslanica Korinćanima. Wuppertalska Biblija za studije. Zagreb:
    Werner De Boor , Fritz Rienecker , 1974.
    Legrand, F. Govorenje u jezicima. Pušćine: Riječi iskrene, 1999.
    Morris, Leon. Prva Korinćanima. Novozavjetni komentari. Novi Sad : Dobra vest, 1984.
    Noorbergen, Rene. Glosolalija 1. Zagreb: Znaci vremena, 1974.
    Samardžija, Blagoje. Mreža nad bezdanom. Beograd: Preporod, 2000.








  3. Problem sa grijehom i Satan

    Kršćanski Članci · Kršćanski Chat · 02.11.2024 22:02

    Kontrolirajte se i budite oprezni! Đavao, vaš neprijatelj, hoda okolo kao ričući lav tražeći koga će proždrijeti." – 1 Petrova 5:8
    Grijeh je u nama (1 Ivanova 1:8, Rimljanima 3:23). Žudimo za grijehom, a Sotona to zna i učinit će sve da nas uvjeri da griješimo. On će to učiniti jer griješenje znači kršenje Božjih zakona (1 Ivanova 3:4). Sotona je kroz cijelo vrijeme kršio Božje zakone. Činio je to od početka i činit će to do kraja. Uvijek će stvarati probleme. Stoga nas Biblija upozorava da uvijek budemo na oprezu, budni i spremni za njegove napade. Poznato je da je Sotona prepreden u svojim pokušajima da stvori nevolje u svijetu. Prevario je Adama i Evu da pojedu plod za koji im je Bog rekao da ga ne smiju jesti (Postanak 3:1-7).
    Sotona će čak pokušati stvoriti nevolje s Bogom u nebeskoj bitci koju opisuje Otkrivenje 12:7-9. Pogledajte što će se dogoditi u toj bitci:
    Tada je na Nebu izbio rat. Mihael i njegovi anđeli borili su se protiv Zmaja. Zmaj i njegovi anđeli prihvatili su borbu, ali nisu mogli izdržati. Izgubili su svoje mjesto na Nebu. Veliki je Zmaj zbačen, ta stara zmija zvana đavao ili Sotona koji zavodi cijeli svijet. Da, on je zbačen na Zemlju, a njegovi su anđeli zbačeni zajedno s njim.
    Mi smo poput njega i griješimo protiv Boga. Ponekad, želimo raditi ono što mi želimo i što nam Sotona kaže, umjesto da slušamo Boga. Bog je poslao Isusa da spasi grešnike i pobijedio je bitku nad Sotonom i grijehom, tako da nas grijeh ne može kontrolirati. Bili smo robovi grijeha i Sotone sve dok Isus nije ispunio Božji plan spasenja za grešnike poput nas (Rimljanima 6:17, 20-23).
    Grijeh je stalna borba za ljude i zato ne bismo smjeli podcijeniti njegovu moć niti Sotoninu moć da nas uvjeri da činimo ono što nam Bog zapovijeda da ne činimo. Lako je pasti u isti obrazac grijeha poput želje za bogatstvom, laganja ili pretvaranja stvari ili ljudi u idole iznad Boga (Galaćanima 5:19-21).
    Međutim, postoji nada za grijeh i grešnike, a to je moć činiti ono što Bog od nas želi uz pomoć Duha Svetoga i da budemo opravdani Isusovom žrtvom. Isus je platio kaznu za naše grijehe na križu. On je pomirnica za naše grijehe. To znači da nas je svojom smrću oslobodio krivnje za naše grijehe i obnovio nas Bogu (Rimljanima 4:24). Bog nam sada može pokazati milost jer Krist zadovoljava naš dug grijeha prema Njemu. Slavimo Boga što nam pokazuje toliku milost i sada grijeh i Sotona nemaju moć u našim životima.

    By Teresa Sturek
    https://www.truechristianmagazine.org/the-problem-with-sin-and-satan/


  4. Zlatno tele

    Kršćanski Članci · Kršćanski Chat · 03.11.2024 07:58

    ZLATNO TELE
    Usporedi karakterizaciju Mojsija i Arona? Koji su motivi slični a što je različito? Koje su glavne karakteristike Boga u ovom poglavlju?
    I evo mog malog istraživačkog rada u vezi ovog pitanja. Naravno i vi svi možete sudjelovati na ovoj temi
    Prva karakteristika Mojsija koja se primjećuje u izvještaju o zlatnom teletu, a koju mu pripisuje narod je strogost (što se dogodi s tim čovjekom Mojsijem, koji nas je izveo iz zemlje egipatske Izl 32,1). No, da li je ta osobina pravedno pripisana Mojsiju? Znamo da svi nisu dali zlato da se napravi tele, sigurno ne leviti. Iz ovoga možemo zaključiti da je Mojsije bio nepopustljiv i zahtjevan kada je u pitanju čistoća vjere, dok za razliku od njega svećenik Aron popušta narodu, više zauzet za kult, za paradu, nego za čistoću vjere i Božjih zahtjeva. Također Mojsije ljubi žarko narod i spreman je za nj umrijeti, ali kad je u pitanju istina, čista vjera, pravda ostaje nepokolebiv. Bog je za njega sve. Aron pak slijedi nagon naroda. On popušta, misli da je narod sve.
    Još jedna pozitivna Mojsijeva karakteristika u ovom događaju je njegov zagovor koji je uputio Bogu (Izl 32, 7-14). On u tom zagovoru ne brani stvar grešnog naroda, niti ispričava njegov grijeh. On kuca na Božje srce. Moli se da se Bog obrati i smiri svoj gnjev i ljutnju. Svoju molitvu potkrepljuje snažnim dokazima. Rezultat ovog zagovora nalazimo u Izl 32,14 gdje stoji da je Jahve odustao od svoga nauma da uništi narod.
    Pravu revnost za Boga je Mojsije iskazao kada se približio taboru. Tada je u svetom gnjevu razbio ploče svjedočanstva u podnožju brda. Zatim je pograbio tele, spalio ga ognjem i u prah satro. Također vidimo njegovu hrabrost i odlučnost, kada je za glavnog krivca prozvao svoga brata Arona (Izl 32,21). S druge strane Aron se ispričava svojim kukavičlukom, kao da je to sve samo po sebi došlo. On ne priznaje svoju krivnju.
    Koliko je njegov grijeh bio težak možemo na kraju zaključiti iz teksta u Pnz 9,20: I na Arona se Jahve silno rasrdio, htio ga je uništiti. Tada se zauzeh i za Arona. Opet vidimo na djelu velikog zagovornika, koji je na kraju spasio i život svog brata Arona.
    Ono što je zajedničko njima je da obojica revnuju za narod božji. Razlika je u tome što Mojsije posreduje i brine se za njih, a Aron im ugađa i vodi u idolopoklonstvo.
    Još jedna stvar koju zamjećujemo je ta da obojica upućuju narod na Boga koji ih je izveo iz egipatske zemlje. Na tvrdnju koju je Gospod rekao Mojsiju: «Tvoj narod kojega si izveo iz egipatske zemlje…» Izl 32,7, Mojsije odgovara: «Tvoj narod kojega si Ti izveo…» Izl 32,11. Time Mojsije želi reći da je Jahve Bog taj kome pripadaju zasluge za taj čin. On sebe gubi iz vida. S druge strane Aron pažnju naroda usmjerava na saliveno tele, te zajedno s njim govori: «Ovo je tvoj bog, Izraele, koji te izveo iz zemlje egipatske» (Izl 32,4). Ovim činom Aron je zajedno s narodom prekršio prve dvije zapovijedi iz Dekaloga, kojeg je Mojsije dobio od Boga. Znamo da se ove dvije zapovijedi odnose na obožavanje Boga, prva govori o tome da ih je Jahve izveo iz Egipta, a druga da ne prave nikakve livene bogove.
    Što se tiče Božjih karakteristika vezanim uz ovaj slučaj, možemo s pravom reći da je bio ljubomoran. To On i izriče u drugoj zapovijedi, na prvoj ploči. Njegov narod kojeg je on izveo iz Egipta se odrekao Jahve, pa se stoga i On odriče njega. To više nije njegov narod, nego narod tvrde šije, kojeg On želi istrijebiti. No na Mojsijev zagovor Gospod odustaje od nauma da na svoj narod svali nesreću kojom bijaše zaprijetio. Ovdje vidimo milostivog Boga koji oprašta svome narodu. Ta milost dalje ostvaruje spasenje.
    Gospod je sačuvao narod, ali ne i krivce. O tome i čitamo u Izl 32,27.28. gdje se kaže da su leviti ubili oko tri tisuće ljudi. Ovdje se očituje Božja pravednost, a koju i sam prorok
    Ezekiel ističe: «Onaj koji zgriješi, taj će i umrijeti» (Ez 18,20). No najvažnija Božja osobina u ovoj priči je njegova savršena ljubav. Nakon što su sagriješili Gospod se ustezao voditi narod u obećanu zemlju da ne bi istrijebio narod, jer su tvrdovrati (Izl 33,3). Ali na Mojsijev zagovor dalje u 14 stihu čitamo da je Bog ipak odlučio iz svoje velike ljubavi krenuti sa svojim narodom u obećanu zemlju.
    I na kraju htio bih reći da se ta ljubav koju je tada pokazao očituje i danas. Kršćani za razliku od Izraelaca nemaju Mojsija kao zagovornika, ali imaju Krista koji ih zagovara pred Božjim prijestoljem.
Background Picker
Customize Layout

Configure browser push notifications
Chrome (Android)
  1. Tap the lock icon next to the address bar.
  2. Tap Permissions → Notifications.
  3. Adjust your preference.
Chrome (Desktop)
  1. Click the padlock icon in the address bar.
  2. Select Site settings.
  3. Find Notifications and adjust your preference.