Devterokanonske knjige su knjige poput Makavejskih knjiga, Knjige o Tovitu, Knjige o Juditi, Premudrosti Solomonovih, Premudrosti Isusa Sina Sirahova, Poslanice Jeremijina, Knjige Varuhove, dodataka Jestiri i Danilu.

Ovi spisi su prihvaćeni od strane Pravoslavne Crkve i od strane rimokatolika kao dio Pisma, dok protestanti uglavnom odbacuju ove spise i smatraju da je starozavjetni kanon zatvoren knjigom proroka Malahije. Koji su razlozi za ovo odbacivanje od strane protestanata?

Jevreji u dijaspori su se držali tzv. aleksandrijskog kanona, tj. grčkog prevoda starosaveznih spisa koji je u sebi sadržao i spise kojih nije bilo u jevrejskom kanonu To jednostavno znači da su bili podložniji zastranjivanju pod uticajem okruženja. Sabor u Jamniji je poseban naglasak stavio na činjenicu da spomenuti spisi (Judita, Tobija i drugi) ne nose proročki autoritet (ili ga lažno prisvajaju, kao Baruh). Druga je činjenica bila da ova djela nisu postojala u jevrejskim rukopisima, premda za neka od njih (poput Siraha) znamo da izvorno jesu bila napisana na hebrejskom, ali nisu i sačuvana na hebrejskom.

Ova argumentacija svakako je temeljna, ali treba dodati još neke razloge zbog kojih protestanti ne prihvataju apokrifne/deuterokanonske spise. Treba primijetiti da nema svaki spis sve nabrojane probleme, ali opet svaki od njih ima previše nedostataka da bi ga Jevreji i protestanti mogli uvrstiti u kanon:

1) Ne podupire se bogonadahnutost spisa. – Pisci nigdje ne nagovještavaju da prenose Božju autoritativnu poruku; nekad upravo tvrde suprotno. Druga Makabejcima završava nekom vrstom izvinjenja čitaocima; Sirah govori o svojoj knjizi kao prevodu njegovog djeda Ješue, koji se bio našao pozvanim da napiše štogod poučno. U svakom slučaju, to se suprotstavlja autoritativnosti starosaveznih spisa i nimalo ne podsjeća na „riječ Gospodnju“.

2) Istorijske netačnosti. – Ne samo da pisci nisu očevici opisanih događaja, nego je očito da nemaju nikakav istorijski dokument ili predanje na osnovu kojeg grade svoje pripovijedanje. Njihova netačnost katkad može da se nazove otvorenim lažima.

Tobija tvrdi da je radio kao upravitelj na Salmanasarovom dvoru, da bi potom iznio podatak „kada Salmanasar umrije, zacari se umjesto njega Senaherib, njegovi sin.“ (Tobija 1:15). No iz istorije znamo da je Salmanasara (V) zamijenio Sargon II (721-705), koji nije bio ni u kakvom srodstvu sa Salmanasarom. Tek Sargona zamjenjuje njegov sin Senaherib. To je nedopušteno velika rupa u sjećanju čovjeka koji sebe naziva neposrednim očevicom. Pisac Judite Nebuhadnezara smješta u Ninivu i proglašava kraljem Asiraca, no iz istorije je poznato da je još Nebuhadnezarov otac Nabopolasar razorio Ninivu i istrijebio Asirce. Istorijskih netačnosti ima i na drugim mjestima, ovo su samo najkarakterističnije.

3) Teološke greške. – Činjenica je da se mnoge teze iz apokrifnih spisa najblaže rečeno ne uklapaju u učenje Starog Saveza, a kasnije ni u Isusovo učenje (koje se temelji na Starom Savezu). Najopštije govoreći, apokrifni/deuterokanonski spisi izlažu već razvijeno judaističko učenje (uz mnoštvo praznovjerica), dakle upravo ono učenje s kojim se tako otvoreno i oštro sukobljavao i sam Isus.

Ne mogu se detaljno nabrojati sve pogreške, ali ih je moguće uopšteno podijeliti u nekoliko osnovnih grupa:

i) Iskupljenje dobrim djelima, što je temeljno judaističko učenje. Njega nalazimo u Tobija 4:10 gdje se govori o oslobođenju od smrti davanjem milostinje.

ii) Monasticizam i asketizam. – Judita (8:4-8) se povukla u osamu nakon smrti svoga muža i postila svim danima osim subote i praznika. Ovakav oštri zakon o postu nespojiv je sa Starim Savezom (i zdravim razumom).

iii) Osvetoljubivost. – Judita hvali Simeonov pokolj Sihemljana (1. Mojsijeva 34), iako je jasno da ovo djelo ne nailazi na Božje odobrenje (vidi 1. Mojs. 49:5-7). Upravo suprotno, Bog zahtijeva balans prestupa i kazne (1. Mojsijeva 21:24-25).

iv) Laganje. – u Tobija 5:4-13 anđeo Rafael (navodno jedan od svetih anđela) se lažno predstavlja. Judita od Boga praktično traži snagu za laž (9:13).

v) Ograničenost spasenja. – Knjiga mudrosti 3:16 uči da se neće spasiti nezakonito rođena djeca, iako u Sudije 11:1 imamo primjer Jeftaja kojega Bog određuje za sudiju.

vi) Praznovjerice. – Dovoljno je pročitati kako je Tobit oslijepio (Tobija 2:9-10) od ptičjeg izmeta, ili samo malo dalje (3:8) o zloduhu Asmodeju koji je pobio sedam muževa nesretne Sare i shvatiti o kakvom se praznovjerju radi.

vii) Čaranje. – Lijek koji preporučuje anđeo Rafael (koji se inače ne spominje nigdje u Bibliji) u Tobija 6:1-9 jest zapravo čista vradžbina, suprotna jasnoj Božjoj naredbi u 3. Mojs. 19:26.

viii) Prepostojanje duše. – Mudrost 8:19-20: „Imao sam dobru dušu, ili bolje: jer bijah dobar ušao sam u tijelo bez ljage“, donosi ideju kojoj nema mjesta u biblijskoj teologiji.

ix) Molitva za mrtve. – u 2. Makabejcima 12:42-46 Juda Makabejac prinosi žrtve pokajnice za mrtve vojnike koji su bili potajni idolopoklonici. Ovo je postalo temelj učenja o čistilištu i molitvi za mrtve, iako se ni ovdje ne spominje riječ „čistilište“.

x) Fantazija - Daniel u navodnom 13 poglavlju knjige daje kuglicu od smole Zmaju i ovaj se rasprsne - ovu tačku sam ja dodao, by kainos

13 minutes ago, καιnos said:

Fantazija - Daniel u navodnom 13 poglavlju knjige daje kuglicu od smole Zmaju i ovaj se rasprsne -

Dobra ti fantazija .

15 minutes ago, καιnos said:

Molitva za mrtve. – u 2. Makabejcima 12:42-46 Juda Makabejac prinosi žrtve pokajnice za mrtve vojnike koji su bili potajni idolopoklonici.

2.Mak.12 ,40 Tako je svima postalo jasno da je to uzrok njihove smrti. 41 Zato su svi stali blagoslivljati Gospodina, pravednog suca koji otkriva ono što je sakriveno. 42 Zatim se pomoliše da bi se počinjeni grijeh sasvim oprostio. Plemeniti Juda opomenu vojnike da se čuvaju čisti od grijeha, jer sad vide što je zbog grijeha zadesilo one koji su pali.

Zar se drzgi vjernici ne pomole na sahrani i kažu barem "počivali u miru Bozjem" . Kako ti kazes za pokojnika na sahrani? A to sto je netko dodao za čistiliste te da se molimo pokojnicima i da nas oni zagovaraju pred Bogom nema veze sa ovim tekstom. To je krivo tumačenje .

3 hours ago, καιnos said:

Jevreji u dijaspori su se držali tzv. aleksandrijskog kanona, tj. grčkog prevoda starosaveznih spisa koji je u sebi sadržao i spise kojih nije bilo u jevrejskom kanonu To jednostavno znači da su bili podložniji zastranjivanju pod uticajem okruženja. Sabor u Jamniji je poseban naglasak stavio na činjenicu da spomenuti spisi (Judita, Tobija i drugi) ne nose proročki autoritet (ili ga lažno prisvajaju, kao Baruh). Druga je činjenica bila da ova djela nisu postojala u jevrejskim rukopisima, premda za neka od njih (poput Siraha) znamo da izvorno jesu bila napisana na hebrejskom, ali nisu i sačuvana na hebrejskom.

Da li je za hrišćane sabor u Jamniji, organizovan od strane fariseja, relevantan izvor? Ja bih rekao da nije.

3 hours ago, καιnos said:

1) Ne podupire se bogonadahnutost spisa. – Pisci nigdje ne nagovještavaju da prenose Božju autoritativnu poruku; nekad upravo tvrde suprotno. Druga Makabejcima završava nekom vrstom izvinjenja čitaocima; Sirah govori o svojoj knjizi kao prevodu njegovog djeda Ješue, koji se bio našao pozvanim da napiše štogod poučno. U svakom slučaju, to se suprotstavlja autoritativnosti starosaveznih spisa i nimalo ne podsjeća na „riječ Gospodnju“.

Nisam siguran da je ovo dobar argument. Pogotovo zato što imaš mnoge spise u onih 39 koji isto ne nagovještavaju da prenose autoritativnu poruku. Knjiga o Ruti i Knjiga o Jestiri padaju na pamet. Pa čak ni Knjige o carevima i Knjige dnevnika nisu napisane u formi proročkih knjiga koje prenose direktne Božije poruke, već su narativni spisi koji opisuju istorijske događaje.

3 hours ago, καιnos said:

2) Istorijske netačnosti. – Ne samo da pisci nisu očevici opisanih događaja, nego je očito da nemaju nikakav istorijski dokument ili predanje na osnovu kojeg grade svoje pripovijedanje. Njihova netačnost katkad može da se nazove otvorenim lažima.

Da budemo iskreni, istoričari često vole nalaziti istorijske netačnosti i u onih 39 protokanonskih spisa. Pitaj nekog sekularnog istoričara i on će ti reći da su Avram, Isak i Jakov mitološke figure, da o Izlasku iz Egipta i Mojsiju ne postoje istorijski dokazi, da je Tora napisana tek u 5. vijeku pne nakon povratka Jevreja iz Vavilona i da ne sadrži istorijske podatke, već predstavlja mitologiju Izrailjaca kojom su oni pokušali objasniti zašto ih je Vavilon pokorio itd. Ne vidim zašto bismo odjednom morali prihvatiti stavove tih istoričara o devterokanonskim knjigama, ako ih već ne prihvatamo kad su u pitanju protokanonske knjige.

3 hours ago, καιnos said:

Tobija tvrdi da je radio kao upravitelj na Salmanasarovom dvoru, da bi potom iznio podatak „kada Salmanasar umrije, zacari se umjesto njega Senaherib, njegovi sin.“ (Tobija 1:15). No iz istorije znamo da je Salmanasara (V) zamijenio Sargon II (721-705), koji nije bio ni u kakvom srodstvu sa Salmanasarom. Tek Sargona zamjenjuje njegov sin Senaherib. To je nedopušteno velika rupa u sjećanju čovjeka koji sebe naziva neposrednim očevicom.

Prilično sam siguran da isti autor nikada ne bi ovaj isti argument iznio protiv Knjige proroka Danila koja takođe "preskače" Nabonida i vavilonskog cara Valtasara naziva SINOM cara Navuhodonosora a ne UNUKOM. Dakle očito se radi o jednom mesopotamskom običaju da se carevi nazivaju sinovima prethodnih careva. I to vidimo iz drugih asirskih izvora. Recimo crni obelisk asirskog cara Salmanasara III naziva izrailjskog cara Juja "sinom Omrijevim" iako je Juj zapravo ISTRIJEBIO dom Omrijev. Dakle asirski je običaj bio careve nazivati sinovima prethodnih careva iako nisu bili biološki sinovi.

3 hours ago, καιnos said:

Pisac Judite Nebuhadnezara smješta u Ninivu i proglašava kraljem Asiraca, no iz istorije je poznato da je još Nebuhadnezarov otac Nabopolasar razorio Ninivu i istrijebio Asirce. Istorijskih netačnosti ima i na drugim mjestima, ovo su samo najkarakterističnije.

Knjiga o Juditi ne kaže da je Navuhodonosor koji se pominje u njoj isti onaj koji je razorio Jerusalim. Knjiga o Juditi je smještena NAKON povratka Izrailjaca iz Vavilona. Pa o čemu je onda riječ? Pismo nam govori da su Jevreji nazivali mesopotamske vladare asirskim carevima čak i ako nisu zapravo bili Asirci (pogledaj Jezdrina 6:22 gdje se persijski car naziva asirskim carem). Selevkidi su aktivno počeli sa obnovom Ninevije i ponovo je uspostavili kao regionalni centar a Navuhodonosor im je bio jedan od uzora. Tako da nije uopšte nemoguće da se neki selevkidski car identifikovao sa drevnim mesopotamskim imperijama i počeo se nazivati Navuhodonosorom iz poštovanja prema toj tradiciji. A jevrejski pisci su namjerno ostavili baš to ime kako bi povezali svoju sadašnju borbu sa svojim drevnim neprijateljima. Recimo kao da danas neki lider Hezbolaha sebe nazove Adolfom kako bi isprovocirao Jevreje.

3 hours ago, καιnos said:

3) Teološke greške. – Činjenica je da se mnoge teze iz apokrifnih spisa najblaže rečeno ne uklapaju u učenje Starog Saveza, a kasnije ni u Isusovo učenje (koje se temelji na Starom Savezu). Najopštije govoreći, apokrifni/deuterokanonski spisi izlažu već razvijeno judaističko učenje (uz mnoštvo praznovjerica), dakle upravo ono učenje s kojim se tako otvoreno i oštro sukobljavao i sam Isus.

Ovo je potpuno subjektivno. Autor to smatra greškama jer se ne uklapa u njegovo viđenje biblijskih učenja umjesto da revidira svoje stavove i shvati da je pogriješio.

3 hours ago, καιnos said:

i) Iskupljenje dobrim djelima, što je temeljno judaističko učenje. Njega nalazimo u Tobija 4:10 gdje se govori o oslobođenju od smrti davanjem milostinje.

Tako je. I djela su neophodna za spasenje. Jakovljeva 2:27.

3 hours ago, καιnos said:

ii) Monasticizam i asketizam. – Judita (8:4-8) se povukla u osamu nakon smrti svoga muža i postila svim danima osim subote i praznika. Ovakav oštri zakon o postu nespojiv je sa Starim Savezom (i zdravim razumom).

Onda su sa zdravim razumom nespojivi životi sv. Jovana Krstitelja i Gospoda Isusa Hrista koji su takođe živjeli kao monasi i askete. Nisu imali ni ženu ni djecu, postili su, sv. Jovan je odrastao u pustinji i jeo bilje i skakavce.

3 hours ago, καιnos said:

iii) Osvetoljubivost. – Judita hvali Simeonov pokolj Sihemljana (1. Mojsijeva 34), iako je jasno da ovo djelo ne nailazi na Božje odobrenje (vidi 1. Mojs. 49:5-7). Upravo suprotno, Bog zahtijeva balans prestupa i kazne (1. Mojsijeva 21:24-25).

Krajnje nepošteno pozivati se na ovo kada protestantski kanon SZ uključuje prilično osvetoljubive epizode. Recimo osveta nad Amaličanima zbog napada na Izrailjce prilikom izlaska iz Egipta.

3 hours ago, καιnos said:

iv) Laganje. – u Tobija 5:4-13 anđeo Rafael (navodno jedan od svetih anđela) se lažno predstavlja. Judita od Boga praktično traži snagu za laž (9:13).

Šta je tu pogrešno? Rafailo je sakrio svoj identitet kako bi ispitao snagu Tovijine vjere i odanosti Bogu. Po toj logici bi Hrista trebali optužiti za laganje jer nije Luki i Kleopi otkrio Svoj identitet na putu za Emaus.

Judita je izvela mudar potez da spasi svoj narod od sigurnog uništenja. To je bila ratna taktika a nikakvo nečasno laganje. Takve prevarne taktike su koristili i Izrailjci za vrijeme Isusa Navina kada je osvojio Gaj na način što je prevario Gajane da misle da Izrailjci bježe od njih.

3 hours ago, καιnos said:

v) Ograničenost spasenja. – Knjiga mudrosti 3:16 uči da se neće spasiti nezakonito rođena djeca, iako u Sudije 11:1 imamo primjer Jeftaja kojega Bog određuje za sudiju.

Pretjerano učitavanje u tekst. Tekst nam govori o mučnom životu kopiladi u to vrijeme što je tačno. Oni su bili odbačeni i smatrani nečistim i svi su ih prezirali u to doba. Pisac nas upozora da treba izbjegavati praviti takvu djecu jer će njihov život biti mučan.

3 hours ago, καιnos said:

vi) Praznovjerice. – Dovoljno je pročitati kako je Tobit oslijepio (Tobija 2:9-10) od ptičjeg izmeta, ili samo malo dalje (3:8) o zloduhu Asmodeju koji je pobio sedam muževa nesretne Sare i shvatiti o kakvom se praznovjerju radi.

vii) Čaranje. – Lijek koji preporučuje anđeo Rafael (koji se inače ne spominje nigdje u Bibliji) u Tobija 6:1-9 jest zapravo čista vradžbina, suprotna jasnoj Božjoj naredbi u 3. Mojs. 19:26.

Ne vidim zašto su to praznovjerice, a događaji iz protokanona poput bacanje drveta u vodu koja zbog toga postane slatka ili prelamanje stijene iz koje izađe voda ili Samsona kome je snaga bila u kosi ili bakarne zmije koja je spasila Izrailjce od pravih zmija nisu praznovjerice i čaranja. Bog djeluje na razne načine. I sam Hristos je koristio i blato i mulj da čini Svoja čuda.

3 hours ago, καιnos said:

viii) Prepostojanje duše. – Mudrost 8:19-20: „Imao sam dobru dušu, ili bolje: jer bijah dobar ušao sam u tijelo bez ljage“, donosi ideju kojoj nema mjesta u biblijskoj teologiji.

U 7. poglavlju iste knjige opisuje se nastanak ljudskog bića u kojem se jasno ističe da je početak svakog čovjeka u utrobi majke a ne prije. Tako da se tu misli na to da je autor očistio svoju dušu, pa je i tijelo bilo očišćeno.

3 hours ago, καιnos said:

ix) Molitva za mrtve. – u 2. Makabejcima 12:42-46 Juda Makabejac prinosi žrtve pokajnice za mrtve vojnike koji su bili potajni idolopoklonici. Ovo je postalo temelj učenja o čistilištu i molitvi za mrtve, iako se ni ovdje ne spominje riječ „čistilište“.

Ovo je ono što sam pričao. Autor teksta je zacrtao šta Biblija uči umjesto da revidira svoje stavove i shvati da mu je perspektiva pogrešna. To je kružna logika. Ti spisi ne mogu biti biblijski jer Biblija to ne uči, ali Biblija to uči upravo iz tih spisa. Tako i Jevreji mogu reći: Novi zavjet nije ispravan jer Isus Hristos nije Mesija, iako se dokazi o Njegovom Mesijanstvu upravo i vide u Novom zavjetu. Mora postojati neki čvršći dokaz od nesaglasnosti sa autorovim unaprijed zacrtanim stavovima o tome šta je biblijsko a šta nije.

3 hours ago, καιnos said:

x) Fantazija - Daniel u navodnom 13 poglavlju knjige daje kuglicu od smole Zmaju i ovaj se rasprsne - ovu tačku sam ja dodao, by kainos

To je Božije čudo.

Sve je odgovoreno pa je suvišno kuckati.
Možda samo dodati, jedni do knjiga na osnovu tradicije (korištenje Septuaginte), drugi isto iz svoje tradicije koja je u jednom momentu odlučila povjerenje dati hebrejskom kanonu...
Ja osobno nisam gadljiv na niti jednu knjigu, sve čitam, neke s više opreza...