U nekim raspravama o Novom zavetu pojavljuje se tvrdnja da su Jevanđelja izvorno pisana na hebrejskom ili aramejskom. Smatram da takva tvrdnja nema dovoljno istorijskog i tekstualnog uporišta. Po mom stavu, koji se poklapa sa dominantnim akademskim konsenzusom, kanonska Jevanđelja su izvorno napisana na grčkom jeziku (koine). To ne znači poricanje semitske pozadine hrišćanstva. Isus je govorio aramejski, a rani hrišćanski govor i teologija nastali su u jevrejskom okruženju. Međutim, to nije isto što i tvrditi da su sama Jevanđelja kao književni tekstovi prvobitno bila hebrejska. Najstariji rukopisi Novog zaveta su grčki, stil Jevanđelja pokazuje grčku kompoziciju, a hrišćanska poruka je od samog početka bila namenjena grčko-govornom svetu Rimskog carstva. Tvrdnje o hebrejskom originalu obično se oslanjaju na semitizme u tekstu ili na svedočanstva ranih crkvenih otaca, ali to samo po sebi ne dokazuje postojanje hebrejskog ili aramejskog originala kanonskih Jevanđelja. Zato polazim od toga da je grčki tekst primarni, dok je semitski element deo pozadine, a ne dokaz prevoda.

Edited January 3Jan 3 by Ilaron Troicki

Za tri jevanđelja nema naznaka da su pisana na hebrejskom. Jedino se pisalo za Matejevo jevanđelje da je pisano na hebrejskom, ali mišljenja sam da je to hebrejsko jevanđelje inkorporisano u jevanđelje koje je na grčkom, a da to grčko jevanđelje mi imamo danas.

51 minutes ago, Ilaron Troicki said:

Jevanđelja izvorno pisana na hebrejskom

Evanđelja su napisana na hebrejskom

Dubinska proučavanja don Jeana Carmignaca (1914.–1986.) u drugoj polovici XX. stoljeća omogućila su razumjeti kako sinoptička evanđelja imaju svoj hebrejski izvornik, potvrđujući ono što su već neki crkveni otci u svoje vrijeme svjedočili. Međutim, toj se tezi u Crkvi oštro protive uobičajeni sumnjivci.

Izvorni jezik evanđeljâ, a osobito sinoptičkih, staro je pitanje, no i dalje vrlo neugodno. Jadni don Jean Carmignac to je iskusio iz prve ruke. Nakon što je puno puta prožvakao jezik takozvanih „Svitaka s Mrtvoga mora“, pronađenih između 1947. i 1956. u selu Qumran, na sjeverozapadnoj obali Mrtvoga mora, Carmignac, koji je imao temeljito znanje hebrejskoga i aramejskoga jezika Isusova vremena, postao je jedan od vodećih stručnjaka za te svitke, toliko da je 1958. odlučio osnovati međunarodni znanstveni časopis Revue de Qumran.

Jednoga dana Carmignac je odlučio uzeti Evanđelje po Marku i prevesti ga na hebrejski; ne mogu si svi dopustiti takve hirove, ali Carmignac može. I, na svoje iznenađenje, shvatio je da taj prijevod nije bio toliko složen; naprotiv, nezgrapni i nejasni odlomci u grčkom tekstu na kraju su se potpuno uklopili u hebrejski jezik prvoga stoljeća. Doista, grčki tekst sadržava neobičnosti koje se ne mogu objasniti jednostavnom tvrdnjom da grčki jezik Novoga Zavjeta nije klasični grčki, nego koinḕ-grčki (grčki koji se proširio počevši od četvrtoga stoljeća prije Krista osvajanjima Aleksandra Velikoga). Namjesto toga, to je grčki koji slijedi semitsku skladnju (sintaksu). Ta semitska podstruja u grčkom jeziku Evanđelja može se, prema Carmignacu, objasniti činjenicom da je zapravo riječ o doslovnim prijevodima na grčki tekstova napisanih na hebrejskom. I tu je započela njegova muka.

Toj se tezi prigovara da bi bilo dovoljno pretpostaviti da su evanđelja, osobito sinoptička, napisali Židovi koji nisu dobro znali grčki; ili autori koji su pokušali oponašati grčki jezik Septuaginte (Staroga Zavjeta prevedena na grčki). Ali semitska je podloga takva da ne opravdava te dvije hipoteze. Prosječan poznavatelj grčkoga ne bi stavio rečenice koje su problematične na grčkom uz druge na dobrom grčkom. Ali postoji još jedan, još važniji vid: povratni prijevod na hebrejski otkriva aliteracije koje pokazuju semitski izvornik, a koje nasuprot tomu nemaju smisla na grčkom.

Primjerice, u Luki 22, 15 („Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke“) nalazimo da je izraz nastao ponavljanjem riječi. Na grčkom glasi: ἐπιθυμίᾳ ἐπεθύμησα / epithymíaͅ epethýmēsa što se može prevesti: čeznućem sam čeznuo; vrlo sam želio; silno sam želio; srčano sam želio; imao sam duboku želju…[1]

Čak i latinska Vulgata zadržava tu aliteraciju, koja je sama po sebi strana skladnji latinskoga jezika: desiderio desideravi. Sličan slučaj nalazimo u Mateju 2, 10, gdje je radost mudraca izražena izrazom: „obradovaše se radošću veoma velikom“; to je sasvim uobičajeno na hebrejskom, ali ne i na grčkom [ni na hrvatskom]. Postoje i hebrejski izrazi koji su doslovce prevedeni na grčki, ali bez ikakva značenja na tom jeziku. Najjasniji primjer je Luka 9, 51 („krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu“), koji bi se doslovce trebao prevesti kao: „Isus je uperio lice u Jeruzalem“, gdje „uperiti lice“ znači odlučno odlučiti o nečemu.

Čak ni pretpostavka kako je to pokušaj oponašanja grčkoga jezika Septuaginte ne stoji. Kao što je profesor Paolo Sacchi, nekadašnji profesor aramejskoga i hebrejskoga te biblijske filologije na Sveučilištu u Torinu, objasnio „Il Sabatu“ prije trideset godina:

Citat

„zamisao da je takav jezik, grčkoga oblika, ali hebrejskoga ustroja, postojao, nije potkrijepljena nikakvim dokazima […]. Septuaginta je prikladno objašnjenje smišljeno, bez ikakvih dokaza, kako bi se sve objasnilo. Logički privid. […] Najjasniji dokaz da je grčki jezik evanđelja prijevod jest da ima strukturu koja odražava hebrejski.“

Činjenica je da se Carmignaca više vrijeđalo, nego opovrgavalo, te da su njegovi spisi ostali „talac“ Katoličkoga sveučilišta u Parizu, što sprječava njihovu dostupnost i objavljivanje. Poznato je da je najnepopustljivija od svih upravo „znanost“.

Ipak, osim dokaza iznutra, iz teksta, koje je iznio Carmignac – i ne samo on – postoje i prilično važni vanjski dokazi. Origen, o kojem izvještava Euzebije Cezarejski, i Jeronim slažu se u potvrđivanju postojanja hebrejskoga Evanđelja po Mateju. Prvi priznaje da je naučio „predaju o četiri Evanđelja“, koja kaže

Citat

„da je prvo napisano Evanđelje po Mateju. Matej je negda bio carinik, a kasnije apostol Isusa Krista. Evanđelje je objavio za vjernike iz židovstva i sastavio hebrejskim jezikom“ (Historia Ecclesiastica, VI. knjiga, 25. poglavlje, 4. točka; Crkvena povijest, 2004., str. 540).

Jeronim dodaje vrlo važan detalj: hebrejski tekst Mateja „još se uvijek čuva u knjižnici u Cezareji, koju je mučenik Pamfil sastavio s najvećom pomnjom. I meni su Nazarećani, koji koriste ovo djelo u Bereji, gradu u Siriji, pružili priliku da ga prepišem“ (De viris illustribus, 3.2). Ukratko, očevidac hebrejskoga „izvornika“ Mateja. Irenej Lionski potvrđuje hebrejsku inačicu onoga što se tradicionalno smatra prvim Evanđeljem i dodaje eksplozivno pojašnjenje: „Tako je Matej među Židovima na njihovu jeziku objavio pisani oblik Evanđelja, dok su u Rimu Petar i Pavao propovijedali Evanđelje i osnivali Crkvu“ (Adversus haereses III, 1.1). Matej nije samo prvi koji je napisao Evanđelje, nego se također navodi da je njegovo objavljivanje već bilo dostupno tijekom godina u kojima su Petar i Pavao propovijedali u Rimu.

Što se tiče Marka, ponovo je Euzebije iz Cezareje taj koji prenosi važan navod Papije iz Hijerapolisa:

Citat

„Marko je bio Petrov tumač. Napisao je pomljivo, iako ne po redu, sve čega se sjećao da je Gospodin kazao ili učinio. Gospodina nije čuo niti išao s njime, nego kasnije, kako rekoh, s Petrom. Petar je prema potrebi obavljao pouke, ali nije stvarao sustav od Gospodnjih izrjeka. Stoga Marko nije nipošto pogriješio što je ponešto, čega se sjećao, zabilježio. Imao je jednu nakanu: ništa ne izostaviti što je čuo niti u tome nešto prevariti“ (Historia Ecclesiatica, III. knjiga, 39. poglavlje, 15. točka; Crkvena povijest, 2004., str. 368–369).

Marko je ovdje predstavljen kao Petrov „tumač“; na grčkom je ἑρμηνευτής/hermēneutḗs, što označava prevoditelja. Stoga je riječ o prijevodu s hebrejskoga (pisanoga ili usmenoga?) Petrova propovijedanja na grčki.

Velečasni Carmignac pronalazi više podrške u drevnim svjedočanstvima nego u suvremenim profesorima. Premda je njegova teza zakopana u francuskom svijetu, snažno oživljava u britanskom.

Preuzeto sa https://www.vjeraidjela.com/evandelja-su-napisana-na-hebrejskom/

Nisam siguran koliko bi bilo smisleno napisati jevanđelja na hebrejskom. Jevanđelja su bila namijenjena i nejvrejskoj publici, a i među samim Jevrejima hebrejski je u 1. vijeku u velikoj mjeri bio zamijenjen aramejskim jezikom. Hristos je govorio aramejskim.

1 hour ago, καιnos said:

Evanđelja su napisana na hebrejskom

Dubinska proučavanja don Jeana Carmignaca (1914.–1986.) u drugoj polovici XX. stoljeća omogućila su razumjeti kako sinoptička evanđelja imaju svoj hebrejski izvornik, potvrđujući ono što su već neki crkveni otci u svoje vrijeme svjedočili. Međutim, toj se tezi u Crkvi oštro protive uobičajeni sumnjivci.

Izvorni jezik evanđeljâ, a osobito sinoptičkih, staro je pitanje, no i dalje vrlo neugodno. Jadni don Jean Carmignac to je iskusio iz prve ruke. Nakon što je puno puta prožvakao jezik takozvanih „Svitaka s Mrtvoga mora“, pronađenih između 1947. i 1956. u selu Qumran, na sjeverozapadnoj obali Mrtvoga mora, Carmignac, koji je imao temeljito znanje hebrejskoga i aramejskoga jezika Isusova vremena, postao je jedan od vodećih stručnjaka za te svitke, toliko da je 1958. odlučio osnovati međunarodni znanstveni časopis Revue de Qumran.

Jednoga dana Carmignac je odlučio uzeti Evanđelje po Marku i prevesti ga na hebrejski; ne mogu si svi dopustiti takve hirove, ali Carmignac može. I, na svoje iznenađenje, shvatio je da taj prijevod nije bio toliko složen; naprotiv, nezgrapni i nejasni odlomci u grčkom tekstu na kraju su se potpuno uklopili u hebrejski jezik prvoga stoljeća. Doista, grčki tekst sadržava neobičnosti koje se ne mogu objasniti jednostavnom tvrdnjom da grčki jezik Novoga Zavjeta nije klasični grčki, nego koinḕ-grčki (grčki koji se proširio počevši od četvrtoga stoljeća prije Krista osvajanjima Aleksandra Velikoga). Namjesto toga, to je grčki koji slijedi semitsku skladnju (sintaksu). Ta semitska podstruja u grčkom jeziku Evanđelja može se, prema Carmignacu, objasniti činjenicom da je zapravo riječ o doslovnim prijevodima na grčki tekstova napisanih na hebrejskom. I tu je započela njegova muka.

Toj se tezi prigovara da bi bilo dovoljno pretpostaviti da su evanđelja, osobito sinoptička, napisali Židovi koji nisu dobro znali grčki; ili autori koji su pokušali oponašati grčki jezik Septuaginte (Staroga Zavjeta prevedena na grčki). Ali semitska je podloga takva da ne opravdava te dvije hipoteze. Prosječan poznavatelj grčkoga ne bi stavio rečenice koje su problematične na grčkom uz druge na dobrom grčkom. Ali postoji još jedan, još važniji vid: povratni prijevod na hebrejski otkriva aliteracije koje pokazuju semitski izvornik, a koje nasuprot tomu nemaju smisla na grčkom.

Primjerice, u Luki 22, 15 („Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke“) nalazimo da je izraz nastao ponavljanjem riječi. Na grčkom glasi: ἐπιθυμίᾳ ἐπεθύμησα / epithymíaͅ epethýmēsa što se može prevesti: čeznućem sam čeznuo; vrlo sam želio; silno sam želio; srčano sam želio; imao sam duboku želju…[1]

Čak i latinska Vulgata zadržava tu aliteraciju, koja je sama po sebi strana skladnji latinskoga jezika: desiderio desideravi. Sličan slučaj nalazimo u Mateju 2, 10, gdje je radost mudraca izražena izrazom: „obradovaše se radošću veoma velikom“; to je sasvim uobičajeno na hebrejskom, ali ne i na grčkom [ni na hrvatskom]. Postoje i hebrejski izrazi koji su doslovce prevedeni na grčki, ali bez ikakva značenja na tom jeziku. Najjasniji primjer je Luka 9, 51 („krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu“), koji bi se doslovce trebao prevesti kao: „Isus je uperio lice u Jeruzalem“, gdje „uperiti lice“ znači odlučno odlučiti o nečemu.

Čak ni pretpostavka kako je to pokušaj oponašanja grčkoga jezika Septuaginte ne stoji. Kao što je profesor Paolo Sacchi, nekadašnji profesor aramejskoga i hebrejskoga te biblijske filologije na Sveučilištu u Torinu, objasnio „Il Sabatu“ prije trideset godina:

Činjenica je da se Carmignaca više vrijeđalo, nego opovrgavalo, te da su njegovi spisi ostali „talac“ Katoličkoga sveučilišta u Parizu, što sprječava njihovu dostupnost i objavljivanje. Poznato je da je najnepopustljivija od svih upravo „znanost“.

Ipak, osim dokaza iznutra, iz teksta, koje je iznio Carmignac – i ne samo on – postoje i prilično važni vanjski dokazi. Origen, o kojem izvještava Euzebije Cezarejski, i Jeronim slažu se u potvrđivanju postojanja hebrejskoga Evanđelja po Mateju. Prvi priznaje da je naučio „predaju o četiri Evanđelja“, koja kaže

Jeronim dodaje vrlo važan detalj: hebrejski tekst Mateja „još se uvijek čuva u knjižnici u Cezareji, koju je mučenik Pamfil sastavio s najvećom pomnjom. I meni su Nazarećani, koji koriste ovo djelo u Bereji, gradu u Siriji, pružili priliku da ga prepišem“ (De viris illustribus, 3.2). Ukratko, očevidac hebrejskoga „izvornika“ Mateja. Irenej Lionski potvrđuje hebrejsku inačicu onoga što se tradicionalno smatra prvim Evanđeljem i dodaje eksplozivno pojašnjenje: „Tako je Matej među Židovima na njihovu jeziku objavio pisani oblik Evanđelja, dok su u Rimu Petar i Pavao propovijedali Evanđelje i osnivali Crkvu“ (Adversus haereses III, 1.1). Matej nije samo prvi koji je napisao Evanđelje, nego se također navodi da je njegovo objavljivanje već bilo dostupno tijekom godina u kojima su Petar i Pavao propovijedali u Rimu.

Što se tiče Marka, ponovo je Euzebije iz Cezareje taj koji prenosi važan navod Papije iz Hijerapolisa:

Marko je ovdje predstavljen kao Petrov „tumač“; na grčkom je ἑρμηνευτής/hermēneutḗs, što označava prevoditelja. Stoga je riječ o prijevodu s hebrejskoga (pisanoga ili usmenoga?) Petrova propovijedanja na grčki.

Velečasni Carmignac pronalazi više podrške u drevnim svjedočanstvima nego u suvremenim profesorima. Premda je njegova teza zakopana u francuskom svijetu, snažno oživljava u britanskom.

Preuzeto sa https://www.vjeraidjela.com/evandelja-su-napisana-na-hebrejskom/

Iako sinoptička Jevanđelja sadrže izraze i strukture koje podsećaju na hebrejski ili aramejski, ne postoje sačuvani hebrejski rukopisi iz prvog veka koji bi to potvrdili. Semitski uticaji u grčkom tekstu mogu biti posledica toga što su autori bili Jevreji i prenosili izraze svog jezika na koine grčki. Aliteracije i ponavljanja reči, poput Luke 22,15, nisu dokaz hebrejskog izvornika, već stilistički alat koji je moguć i u samom grčkom jeziku. Svetački navodi o „hebrejskom Mateju“ verovatno se odnose na usmenu tradiciju ili lokalni jezik publike, a ne na sačuvani pisani tekst. Marko kao „tumač“ Petra ne znači da je doslovno prevodio s hebrejskog,on je mogao zapisivati Petrovo učenje na grčkom. Tvrdnja da su sinoptička Jevanđelja izvorno napisana na hebrejskom ostaje zanimljiva hipoteza, ali nema čvrstih dokaza. Ako uzmeš 100 ozbiljnih savremenih biblista, filologa, istoricara, teologa, njih 99 će ti reći grčki, a 1 ili nijedan hebrejski.