Tekst, jezik i razum - bez tradicije, bez dogme.

"Ne govorite, lažno govoreći: 'Ovo je dozvoljeno, a ovo je zabranjeno', izmišljajući laži o Bogu. Zaista, oni koji izmišljaju laži o Bogu neće uspjeti."

(Kur'an, An-Nahl 16:116

Ovaj ajet postavlja metodološku granicu koju mnogi religijski sustavi tiho prelaze:  ovlast proglašavanja halala i harama pripada objavi, a ne tradiciji, ne preventivnoj politici, ne pobožnom strahu. Svaka rasprava o alkoholu mora započeti ovdje - jer središnje pitanje nije "Što kažu kasniji pravnici?", već: Gdje Kur'an izričito proglašava alkohol haramom?

Princip nepregovaranja: Haram nije izmišljen

Kur'an ne tretira halāl/harām kao proizvod zajedničkog konsenzusa ili naslijeđene religijske kulture. Tretira ih kao tvrdnje o Bogu - stoga zahtijevaju eksplicitno tekstualno opravdanje. Kada objava koristi izravnu pravnu formulu (npr. „zabranjeno vam je...“), zakon je uspostavljen. Kada objava koristi jezik upozorenja, moralnu procjenu ili praktični propis, tekst ostaje upravo to: upozorenje, procjena, propis - a ne pravno obvezujuća opća zabrana osim ako nije izričito navedeno.

Što znači „Ḥarām“? Semitska etimologija (ne teologija)

Arapski korijen ḥ-rm (ح ر م) nosi značenje: zabraniti; učiniti nepovredivim; izdvojiti kao sveto/ograničeno. U svim semitskim jezicima ključna ideja ostaje: uspostavlja se formalna granica. U praksi, „ḥarām“ nije samo „rizično“ ili „moralno obeshrabrujuće“ - to je deklarirano ograničenje.

Stoga je ključni test jednostavan: Koristi li Kur'an svoju eksplicitnu formulu zabrane za alkohol? Kur'an opetovano koristi izravnu pravnu formulaciju za određene zabrane (kategorije hrane, seksualni nemoral, nepravda). Ta izravna formula „zabranjeno ti je“ nikada se ne koristi za alkohol.

Alkohol u Kur'anu: Što tekst zapravo kaže

1) an-Naḥl 16:67 — Opis, a ne zakonodavstvo

"Od plodova palmi i grožđa uzimate sakar i dobru opskrbu." (16:67)

Jezično, ajet razlikuje dva ishoda iz istog izvora: sakar (opojni proizvod) i dobru opskrbu . Ajet ne naziva opojni proizvod haramom; ne izdaje zakonsku zabranu. Opisuje ljudsku praksu i suprotstavlja ishode. Kad bi se alkohol proglasio haramom „po biti“, ovaj ajet bi bio očito mjesto da se to eksplicitno navede - ali to se ne čini.

2) al-Baqara 2:219 — Etička procjena

"U njima je i grijeh i korist za ljude, ali grijeh je veći od koristi." (2:219)

Tekst priznaje korist i štetu . Ovo je etičko vaganje, a ne formula pravne zabrane. Važno je: stih ne ukida kategoriju koristi; on daje prioritet moralnom upozorenju.

3) an-Nisa' 4:43 — Regulacija države (Sukr), a ne supstanca

"Ne pristupaj molitvi dok si pijan ( sukārā ), dok ne znaš što govoriš." (4:43)

Odlučujući fokus je stanje smanjene svijesti . Kur'an povlači crtu na mjestu gdje govor i razumijevanje prestaju: „dok ne znate što govorite.“ Općenito čitanje „supstanca je haram“ učinilo bi ovaj ajet čudno suvišnim. Umjesto toga, ajet podržava dosljedan obrazac: moralna/pravna briga je opijenost (gubitak jasnoće), a ne puko konzumiranje.

4) al-Mā'ida 5:90–91 — „Šejtanski mehanizam“: Sukob, zaborav, zanemarivanje

„Šejtan samo želi među vama izazvati neprijateljstvo i mržnju putem opojnih pića i kockanja, te vas odvratiti od sjećanja na Boga i od molitve. Pa zar nećete odustati?“ (5:91)

Sam stih objašnjava svoju zabrinutost: neprijateljstvo, mržnja, zaboravljanje Boga, zanemarivanje molitve. To su dobro poznati ishodi opijenosti i ovisnosti - društveni slom i duhovno zanemarivanje. Tekst alkohol prikazuje kao kanal kroz koji djeluju destruktivni obrasci. Ne kaže da je stvorena tekućina neovisni „zli stvoriteljski proizvod“. Ističe bihevioralni i duhovni mehanizam .

Šejtan: Biće, uloga ili obrazac?

Izraz šejtan vezan je uz ideju pobune i distanciranja - "prkosnog". Kur'an također govori o "šejtanu" među ljudima i džinima (usp. 6:112), pokazujući da "šejtan" nije samo jedan entitet već i uloga/obrazac prkosnog, korumpirajućeg ponašanja .

Ključno: šejtan ne stvara supstance. Stvaranje pripada samo Stvoritelju. Stoga, „djelo šejtana“ u ovom kontekstu ne može značiti „šejtan je stvorio alkohol“. To znači: opijenost je put kojim se šire destruktivni impulsi - sukob, mržnja, zaborav, nemar. Kur'an cilja na poremećeno stanje i njegove posljedice.

Kontinuitet s Torom: Vino kao radost – ograničeno kontekstom

Tora ne tretira vino kao ontološko zlo. Ono može biti dio slavlja i zahvalnosti:

„Kupi što god ti duša želi... vino ili žestoko piće... i radovat ćeš se, ti i tvoj dom.“

(Ponovljeni zakon 14:26)

Pa ipak, isti biblijski svijet povlači funkcionalne granice: svećenicima je zabranjeno piti tijekom svete službe (Levitski zakonik 10:9), a nazirejski zavjet može zabraniti čak i grožđe (Brojevi 6) - ne zato što je grožđe „zlo“, već zato što određeni konteksti zahtijevaju maksimalnu jasnoću i odvojenost . To je ista logika koja se nalazi u Kur'anu 4:43.

Mudrosna literatura kao „provjera stvarnosti“: Izreke i Psalmi

1) Izreke: Problem je u tome što nas se odvede na krivi put

„Vino je podsmjehivač, a žestoko piće svađalica; tko se njime zavodi, nije mudar.“ (Mudre izreke 20:1)

Ovo nije općenita zabrana; to je mudra procjena: opijenost može iskvariti rasuđivanje i ponašanje. Izreke 23:31-35 upozoravaju na zavodljiv put pijenja koji završava iskrivljenom percepcijom i gubitkom kontrole. Izreke 31:4-5 upozoravaju vođe da ne piju kako ne bi zaboravili pravdu. Pa ipak, Izreke 31:6 priznaju surovu stvarnost: jako piće može se dati onome u dubokoj nevolji - što bi bio nemoguć jezik da je vino inherentno „demonsko“.

2) Psalmi: Vino kao opskrba i radost

Psalmi govore o vinu kao znaku blagoslova i radosti: „Više si radosti stavio u moje srce nego kad imaju obilje žita i vina.“ (Psalam 4,7) i „vino koje veseli srce čovjekovo…“ (Psalam 104,15). Biblijski stav je uravnotežen: vino može biti dar; opijenost može biti propast.

Ovaj okvir mudrosti sprječava dvije pogreške: (1) hedonizam („nema opasnosti“) i (2) dogmatizam („supstanca je zla po svojoj biti“).

Gdje se tradicija preklapa s tekstom

Tradicionalni islam obično tretira alkohol kao apsolutni legalni haram u bilo kojoj količini. Taj se zaključak može braniti kao preventivna socijalna politika - no ne bi se trebao predstavljati kao da sam Kuran to navodi eksplicitnim jezikom zabrane.

Kada zajednice osjete napetost između teksta Kur'ana i kasnije pravne sigurnosti, često se pozivaju na ukidanje (nash) kao mehanizam spašavanja. Ali to stvara dublji problem: može funkcionirati kao teološki alat za zaštitu tradicije, a ne kao podložnost tekstu.

1) Granica samog Kur'ana: Poslanik slijedi Objavu

Kur'an više puta navodi da Poslanik slijedi samo ono što je objavljeno (usp. 6:50; 10:15). Stoga, pripisivanje Poslaniku konačnog zakona koji Kur'an nikada izričito ne navodi riskira pomicanje autoriteta s objave na naslijeđenu doktrinu.

2) Sud po onome što je otkriveno

Kur'an također upozorava na prosuđivanje izvan onoga što je Bog objavio (usp. 5:44–47). Bez obzira na to kako se prevode oznake (krivci / prijestupnici / nevjernici), princip ostaje: zakon mora biti utemeljen na objavi, a ne izmišljen kao da je objava. To nas vraća na početni temelj: an-Naḥl 16:116 .

Zaključak: Istina ostaje istina

Kur'an ne proglašava alkohol haramom svojom eksplicitnom formulom zabrane. Umjesto toga, on dosljedno cilja na: opijenost (gubitak jasnoće), društvenu štetu (neprijateljstvo/mržnju) i duhovno zanemarivanje (zaborav na Boga i molitvu). Tora, Izreke i Psalmi predstavljaju istu uravnoteženu logiku: vino može biti opskrba i radost; opijenost može biti ludost i propast.

Stoga, tradicija koja upozorenja i propise pretvara u apsolutnu zakonsku zabranu - a zatim je naziva "Božjim zakonom" - riskira kršenje same kur'anske granice koja zabranjuje izmišljanje harama.

Istina je istina. I svjetlo još uvijek sja u tami.

Autor: Neo Anderson

Preuzeto sa https://lightin.co.in/light-in-the-darkness/inventing-haram-and-the-case-of-alcohol-text-language-and-reason

Prica se da kada je dosla Objava o zabreni akoholnih picha da su muslimani u Medini u potocima prolili svoje vino. Tako je to kada se sa emrom(naredbom) prihvataju stvari.

No postoji i duhovna opijenost. Veli se da je Muhammedu savs na Nocnom putovanju ponudjeno dvoje : mlijeko i vino, on je izabrao mlijeko sto je inherentno njegovoj cistoj prirodi. Vino sa druge strane je opijenost Bozanskim ...ali to nije ovo nase vino koje pijemo. Kod sufija je obadvoje prisutno...biti opijen Bozanskim je takodje prihvatljivo i kada sufije o tome govore aludiraju na to.

Edited December 21, 2025Dec 21 by Bostan

Ljudi piju vino jer ono donosi pijanstvo (mastî, sukr). Trijeznost (hushyârî, sahw), iz koje sufije nastoje uteći, jest samopostojanje sa svim njegovim pratećim elementima. Opijenost je poništenje samosvijesti, ideja i poticaja povezanih sa jastvom; konačno, pijanstvo je iščeznuće u Bogu. Već smo vidjeli da je Ljubav, u određenom smislu, suprotstavljena umu. Pijanstvo, na sličan način, istječe iz prevlasti Ljubavi, dok trijeznost proistječe iz prevlasti uma. Kao što to bijaše slučaj sa suprotnošću između Ljubavi i uma, u ovom slučaju je također um taj koji je osporen, jer njegovo nepretrgnuto posvjedočenje sprječava zaljubljenog da zadobije pristup Univerzalnom Umu i onom što počiva onkraj. Također bismo se trebali prisjetiti suodnosa između Ljubavi, sjedinjenja i božanskog atributa Nježnosti, svega onoga što ponajprije dolazi u stanju pijanstva.