Praktična strana Kristovog boštva – što ga to čini Bogom ?

       Ako se praktično dokazuje i dokaže da je Sin Božji Bog onda je to to ili „točka na i“. Tu se daje odgovor na pitanje što Boga čini Bogom, tj. što  ga to razlikuje od stvorenja.

         Mnogi su teorijski ukazi da je Krist Bog,  da je iz vječnosti, nestvoren, da je „prvi i posljednji“, kralj nad kraljevima, da je sam ukazivao na te bog titule, da je od apostola imenovan Bogom, da su ga starozavjetna proroštva imenovala Bogom, Jahvom ili Jehovom koji će se utjeloviti kao čovjek i  odraditi određene aktivnosti koje su u starozavjetnom proroštvu najavljene kao aktivnosti samog Jahve.

          Ako se u starom zavjetu najavljuje da  će Jahve spašavati Izrael, svoj narod u „ona vremena“ i da će sam pobiti neprijatelje Izraela, te da će mu odjeća biti crvena od krvi, a ako se u Otkrivenju Isus predstavlja sa tim aktivnostima i pocrvenjelim haljinama onda je to to. Ako se u proroštvu Jahve opisuje kao onaj koji je u prašini prstom ispisivao zakon i sud, a pritom ostavljen od Židova, na sramotu Židova, i ako se je to dogodilo sa Isusom koji je izgovorio zakon „Tko nema grijeha na sebi neka prvi baci kamen na nju“, te ako je pri tom napušten od Židova koji su na svoju sramotu otišli, a on je njihova imena i sud ispisao prstom u prašini onda je to to. Ako je Izaija vidio Jahvu na prijestolju a apostol Ivan za to viđenje kaže da je vidio Krista jer je Izaija zapravo  „govorio o njemu“, onda je to to. Ako  u Hošeinom izvješću (1:7) sam Bog sebe „dijeli“ u dvije personalne bog osobe, te za drugi dio sebe kaže da je „Bog Izraelov“ i njegov spasitelj onda je to to.

             Oporba ili protivnici Kristovog boštva ne znadu se susresti sa gornjim „to je to“ argumentima, staju na trenutak i idu reći – zapostavimo to na trenutak i demo  sagledati ukaze koji ukazuju da Krist nije Bog.  To bi mogli sagledavati kao prividne kontraverze. Pri tom sagledavaju ukaze „Sin Božji“, ne znajući što je taj izraz značio za Židovsku vjeru u periodu dva hrama, ili sagledavaju ukaze u kojima se je Krist odrekao boštva, „jednakost sa Ocem“ i pravio se čovjekom. Pri tom znadu reći – Isus ne zna kad će sudnji dan, to samo Otac zna i to je Isus priznao. Ali da li „prvi i posljednji“ na zna kada će biti kraj? Pa onda nije „posljednji“. Imamo apsurd – ne samo da Sin zna kad će dan suda, nego on i određuje taj dan pošto je njemu predan „sav sud“. Ključna riječ pri tome je „sav“.

       Sad ću stati sa daljnjim „kontraverzama“ i teoretskim ukazima, svjedočanstvima o Kristu kao Bogu i preći na one biblijske dokaze koji opisuju Kristove praktične aktivnosti koje ga čine Bogom, te ga odvajaju od stvorenja.  Neke oporbe Kristovom boštvu znadu reći da je Otac Sinu dao velike moći i ovlasti pa je na taj način „Bog“. No trebamo znati što Boga čini Bogom i što Bog ne može prenijeti na stvorenja. Samo je Bog sveprožimajući i to je njegova iskonska osobina ili „koža“. Ako to ne znate onda ne znate ništa o Bogu. Ljudi  imaju izreku „Ne možeš uči u tuđu kožu“ ili ne možeš biti drugi. Tako ni Bog ne može stvorenju dati da bude sveprožimajući. Ne zato što svemogući „ne može“ već zato što  je to samo njegova priroda. A Isus je kao i Otac kako personalan tako i impersonalan, sveprožimajući.  Apostol Pavao kao veliki kršćanski filozof, teoretičar boštva i među Židovima najbolji generacijski student teologije i starog zavjeta imao je taj Božji dar. Vidjet ćemo kako je na taj način i definirao Krista kao Boga.

       Da bi Bog bio naš život i naš gospodar On nas prožima i iznutra i izvana, On je u nama, a mi smo u Njemu. Po toj osnovi On je apsolutni kontrolor jer svoju tvoreninu prožima izvana i iznutra. Isus kao Bog je onaj “u kojem sve ima svoje postojanje“ (Kološanima 1:17) ili kako se u nekim prevodima navodi „Sve u njem stoji“. Svojstvo sveprožetosti i uloga održavanja svijeta  je  Božje ekskluzivno svojstvo i posao, te se ne može dati stvorenjima koja jesu i ostaju dimenzionalno ograničena, tj. isključivo personalna, dok je jedino Bog i personalan i impersonalan ili sveprožimajuči. Pavao i za Isusa zna da je sveprožimajući kad kaže “Sve u njemu ima svoje postojanje” pa tim sagledavanjem zna da je i Bog.

       Satanizirani  kvazi kršćani zvani „jehovini svjedoci“ taj su stih krivotvorili da nestane ukaz da sve postoji i opstoji kroz Krista jer znadu da samo Bog sve održava da se ne raspadne. Ali u toj svojoj nečasnoj raboti zaboravili su vidjeti da još jedan Pavlov ukaz daje informaciju da je Krist sveprožimajući i da kao takav održava svijet, pa su taj stih „preveli“ donekle u duhu istine ili drugih biblijskih izvješća. Evo kako njihova biblija prevodi  Hebrejima 1:3 ;  „Sin je odraz Božje slave  i vjerna slika njegovog bića. On sve podržava svojom moćnom riječi.“  

Nedavno je  jehovin svjedok ovog foruma zvani „Cicolino“ meni rekao da je „Riječ“ Očeva pokušavajući omalovažiti  Ivanov ukaz (1:1) da je „Riječ“ sam Isus a time i Bog. Sad može vidjeti u gornjem stihu da je Riječ i Isusova i da njome moćno održava svijet.

      Dakle Pavlov prvi ukaz da „sve u Kristu ima svoje postojanje“ ima isto značenje kao i  drugi ukaz „sve nosi snagom riječi svoje“ a to znači da Krist svu tvorevinu drži, nosi, održava. Ovo je ujhedno i praktičan ukaz na koji je način ona njegova, na koji je način svijet "za njega stvoren"

      To da Sin, Krist  (sa Ocem) održava čitavu  tvorevinu na način da u svom impersonalnom  ili sveprožimajućem bog aspektu je praktični dokaz da je Krist Bog.

    Na ovu temu možda iznesem  još biblijskih argumenata i analiza. O da, iznijet ću događaj iz svog životnog iskustva iz djetinjstva kad mi  je Krist spasio život u velikom nevremenu, pokazao se među oblacima i ukazao mi da je sveprožimajući Bog.  Zato gornje stihove jako volim jer su oni dio mog iskustva. Neću time teretiti već podugačak  ovaj post nego u nekom narednom…